Nikada nisam bila u Asizu… Nisam vidjela Porcijunkulu, Baziliku sv. Franje, Baziliku sv. Klare, tolika sveta mjesta, draga franjevačkoj duši, a napose – Sveti Damjan… Nikada nisu moji koraci odjekivali malim prostorima tvoga samostana, Klaro… Klaro di Favarone di Offreduccio… No moja čežnja da te upoznam tako je velika… možda je baš zato i tako velika, te vjerujem da je i ona dar Duha Svetoga… I gotovo sam uvjerena, oprostit ćeš mi Klaro na toj samouvjerenosti, da te nitko ne voli tako jako i posebno kao ja. To uostalom smije misliti svaka klarisa. Zar ne?
Promatram drevne slike poznatih majstora koji su te pokušali, svaki na svoj način, prikazati. Svaki detalj ima svoje značenje i poruku i krije niz isprepletenosti u sebi. No ja želim jednu jasnu i čistu sliku o tebi. Jer mislim da će tada i moja slika o Kristu biti jasnija i čišća. Lišena… Slika kakvu je Franjo volio.
I gle – događa se malo čudo, pomalo nalik onom koje si ti doživjela one davne Badnje večeri, 24. prosinca 1253. godine. Živo sam se prenijela u Sveti Damjan. Dotičem one gole grube zidove spavaonice… grube stolove blagovaonice… hodam klaustrom… zaustavljam se u tvom malom koru… Sve su to mjesta gdje si ti sa svojim sestrama svjedočila ljubav u svakodnevnim susretima… u radu… molitvi… u šutnji… u riječi… svakoj kretnji… Pokušavam si zamisliti kako je to bilo prije 800 godina. Naviru mi tvoje riječi iz tvojih pisama, oporuke, pravila i blagoslova… Sve je nastalo tu, u toj materijalnoj grubosti i oporosti života, a tako prožetoj Duhom, oduhovljenoj. Klaro, tvoj Sv. Damjan svjedočanstvo je uskrsnuća, tvoj grubi habit i bose noge svjedoče o ljepoti i bogatstvu onostranog života…
Kažeš mi: Izuj svoju obuću, na svetom si tlu. Da, ovdje je Bog tako opipljiv… Ništa manje negoli u gorućem grmu.
Kao što mi je teško vratiti se i uživjeti u tvoje vrijeme, tako mi je teško tebe, Klaro, smjestiti u ovo naše vrijeme. Povlasticom siromaštva, papa Grgur IX. izdigao te iznad tvoga vremena, iznad (i izvan) običaja tvoga vremena sa svim njegovim zarobljenostima. Njegov nasljednik u XX. st., Pio XII. učinio je to isto – proglasivši te nebeskom zaštitnicom televizije – izdigao te iznad svakoga vremena. Razlika između tvoga i našega stoljeća nestaje kada se uklope u povijest spasenja.
No ipak, pitam se, kakve veze imaš ti, Siromašna gospođa iz Asiza, madonna Chiara, u kostrijeti i nepokretna u bolesničkoj postelji, sa svim onim estradnim zvijezdama koje nam televizija nameće za uzor? Kakve veze imaju tvoje odrezane zlatne pletenice i odbačene i rasprodane haljine i nakit s onim glamurom i kremom društva u koje nas uvlače filmovi i ostali televizijski sadržaji? Kakve veze ima tvoje polagano pisanje trstikom na pergameni s ovim današnjim nezamislivo brzim protokom i širenjem informacija? Kakve veze ima tvoja šutnja i tišina s onom zaglušujućom dvadesetčetirisatnom bukom kojom televizija ispunja naše stanove i prostore naših duša? I, napokon, kakve veze ima tvoja teovizija – bogozrenje – sa svim onim slikama koje nasilno prodiru u nas?
Kristov namjesnik nije pogriješio. Ti si svojim trpljenjem, u bolesničkoj sobi, u samoći one Badnje noći, već otkupljivala sve zlo koje ovaj medij širi i time osvaja svijet… duše… I poučila si nas: treba znati birati. Birati program… birati sadržaj… Ti si izabrala zajedništvo s braćom u Bazilici sv. Franje. I doživjela si ljepotu njihove molitve i proslave Božića. Stvar je, dakle, uvijek u našim rukama: trebamo znati odabirati, razabirati, biti mudri, razboriti. Sve sami darovi Duha. U svojim pismima često govoriš: „Motri… gleda… promatraj… u želji da nasljeduješ njega – Krista!“ Ono što se uporno gleda i sluša, počinje osvajati naš život i mijenjati ga. Uistinu si prava zaštitnica televizije! Papa je pogodio!
Televizija znači: gledati na daljinu. Ti si uvijek gledala na daljinu. Kad se samo sjetim tvoje čežnje za susretima s Franjom i braćom, Janjom Praškom… Tu udaljenost između tebe i njih, udaljenost na koju te vezala klauzura, ispunjao je Duh Gospodnji i njegovo sveto djelovanje. Zato si uspjela. Zato su svi hrlili prigrliti (i gledati) tvoj teovizijski program. Nasljedovanje Isusa siromašnoga i poniznoga bila je tvoja omiljena emisija. Križ u tvojoj ruci – antena koja te spajala sa sve četiri strane svijeta,i s Božjim svijetom.
I zato ti se divim, Klaro, jer si nadvremenska. Jer te je Božja ljubav preobrazila i pobožanstvenila. Ti si svjedokinja uskrsnuća. Siromašna gospođo iz Asiza, iz malog samostana Sv. Damjana, obučena u grubi sivi habit, opasana kordom i bosonoga, sjajnoga lica i vedra pogleda… tvoj lik govori da si sretna, jer si sate i sate provodila u teoviziji, pred Gospodinom.
Zato te molim sada, nauči nas jasnoći: da vidimo sve ono što nam želiš pokazati u svojim programima koje emitira Duh Sveti; da podijeliš s nama svu svjetlost koja prebiva u tebi – u tvom imenu, u tvom licu koje je sjalo i u trenutcima kušnje i tame.
Nauči nas jasnoći koju donosi samo odcjepljenje i nenavezanost. Nauči nas onoj ljestvici vrjednota koju si ti promatrala u svom zrcalu.
I, Klaro, sjeti se nas u svojoj bogoviziji i moli za nas. Amen.
s. M. Tarzicija