OBRED PREMINUĆA SERAFSKOGA OCA SV. FRANJE
na način Siromašnih sestara
3. listopada uvečer
Ovako mi u našem samostanu slavimo obred Preminuća Serafskog Oca Franje.
Sestre ulaze u kor s upaljenim svijećama pjevajući antifonu (koja se može zamijeniti nekom drugom prikladnom pjesmom):
Zdravo, sveti Oče, svjetlo domovine, uzore manje braće, ogledalo kreposti, stazo pravednosti, putokazu života; izvedi nas iz progonstva tijela u domovinu nebeskoga kraljevstva.
Ušavši u kor, sestre zauzmu svoja mjesta. Časna Majka započne Obred:
Č. Majka: Pomoć je naša u imenu Gospodnjem.
Sve: Koji nam daje mir i dobro.
Č. Majka: Predrage sestre. Među tolikim darovima koje smo primile i svednevice primamo od Oca milosrđa jest i dar našega poziva. Naš uzvišeni poziv jest sam Sin Božji koji nam je postao put, a koji nam je riječju i primjerom pokazao i poučio nas naš blaženi otac Franjo, njegov istinski ljubitelj i nasljedovatelj. On nam je malo prije svoje blažene smrti napisao svoju posljednju volju da ne bismo nikada zastranile od presvetoga poziva i siromaštva (usp. OporKl 2-5; PrKl 6, 6).
Zato, predrage sestre, dok se večeras spominjemo slavnoga Prijelaza našega Serafskoga oca, obnovimo u srcu ljubav prema svetome pozivu i vjeru u blaženi život.
Sestre ugase svijeće i sjednu.
I. čitačica: Tijekom dviju godina otkako su mu utisnute rane – i dvadeset godina od njegova obraćenja – i kad je poput umjetnine pod čekićem mnogostrukih nevolja prispio do savršenstva, Franjo je zatražio da ga iz biskupske palače, gdje je boravio, prenesu k svetoj Mariji Porcijunkulskoj: htio je vratiti Bogu dah života ondje gdje je primio duh milosti (LM, 14, 3).
Na pola puta, prema bolnici Svetog Spasitelja, kako je bio slijep, dao je da ga na nosiljci okrenu licem prema Asizu i, malo se podigavši, blagoslovio je svoj grad (OS 124). Stigavši u Porcijunkulu, dao je da ga polože golog na zemlju, pokrivši lijevom rukom ranu desnog boka da se ne vidi. Pošto mu je svučena kostrijet, lice je kao obično upravio prema nebu, posvema usmjeren prema onoj slavi. Tada je rekao braći:
II. čitačica: »Ja sam svoje učinio, a što vi treba da učinite, neka vas pouči Krist!« (2Čel 214).
I. čitačica: U svemu je htio biti suobličen s Kristom propetim, koji je visio na križu siromašan, pun bola i gol (LM 14, 4).
III. čitačica: Onoga tjedna kada je blaženi Franjo preminuo, pozvao je k sebi svoje drugove i dao da napišu pismo gospođi Jakobi de Settesoli: da je obavijeste o njegovu stanju i da joj jave te pošalje redovničkoga sukna za jednu tuniku pepeljaste boje.
II. čitačica: »Neka mi također pošalje onih kolača kakve mi je više puta znala načiniti kad sam boravio u Rimu.«
III. čitačica: U taj čas zakucalo je na vratima. Kad je jedan od braće otvorio vrata, ugledao je gospođu Jakobu koja je žurno stigla iz Rima da vidi blaženoga Franju. Jedan je brat, silno obradovan, odmah otišao k blaženome Franji i obavijestio ga da je gospođa Jakoba stigla sa svojim sinom i s mnogim drugima da ga posjeti. Zatim je upitao: »Oče, što da učinimo? Hoćemo li je pustiti da uniđe i dođe k tebi?« Blaženi je Franjo odgovorio:
II. čitačica: »Blagoslovljen bio Bog, koji je gospođu Jakobu, našega brata, poslao k nama! Otvorite vrata, pustite je unutra i uvedite, jer za brata Jakobu ne važi odredba koju s obzirom na žene treba obdržavati.«
I. čitačica: Ta je gospođa jednoga dana Svecu pripravila one slatkiše što ih je zaželio jesti. No, malo je od toga pojeo, jer mu je tijelo danomice zbog vrlo teške bolesti sve više iznemagalo i bližilo se smrti. Dala je načiniti i mnogo svijeća da bi nakon njegova preminuća gorjele uz njegovo sveto tijelo. Od tkanine što ju je gospođa donijela braća mu načiniše tuniku u kojoj je pokopan (LP 8).
III. čitačica: Onoga istoga tjedna u kojem je blaženi Franjo preminuo, gospođa Klara, prva biljčica Reda sestara, opatica samostana siromašnih sestara Svetoga Damjana u Asizu, koja se s Franjom takmičila u neprestanom opsluživanju siromaštva Sina Božjega, bijaše tada vrlo bolesna i bojala se da će umrijeti prije blaženoga Franje. Gorko je plakala i nije se mogla utješiti, jer prije smrti nije mogla vidjeti svoga jedinog Oca nakon Boga, tj. blaženoga Franju, tješitelja duša i tijela koji ju je prvi učvrstio u Božjoj milosti.
I. čitačica: Zato je o tome po nekom bratu obavijestila blaženoga Franju. Kad je blaženi Franjo to čuo, jer je i nju i njezine sestre ljubio očinskom nježnošću zbog njihova sveta života, bio je ganut. Pošto je blaženi Franjo odvagnuo Klarinu želju, koja se tada nije mogla ostvariti jer su oboje bili teško bolesni, da je utješi, u svom joj je pismu napisao blagoslov i odriješio je od svakoga nedostatka ako je nešto takvo imala s obzirom na njegove odredbe i volju, kao i s obzirom na zapovijedi Sina Božjega. Osim toga joj je savjetovao da potisne svaku žalost i da se utješi u Gospodinu. Nije on, nego je Duh Božji po njemu istome bratu, koga mu je poslala, kazao ove riječi:
II. čitačica: »Idi i ovo pismo odnesi gospođi Klari te joj reci da odbaci svaku bol i žalost što me sada ne može vidjeti. No, neka zna da će me ipak prije svoje smrti vidjeti, kako ona tako i njezine sestre, i uvelike će se utješiti« (LP 13).
III. čitačica: Kad se napokon približio čas njegova preminuća (LM 14), dao je k sebi pozvati svu braću koja su se ondje našla i riječima utjehe tješio ih je zbog svoje smrti. Zatim je dugo govorio o strpljivosti i opsluživanju gospođe siromaštine, pretpostavljajući svim ostalim uredbama sveto Evanđelje (2Čel 216).
Dok su sva braća stajala naokolo, povrh njih je u obliku križa ispružio prekrižene ruke, jer je taj znak uvijek volio, te je svu i nazočnu i odsutnu braću blagoslovio snagom i imenom Propetoga (LM 14). Dok su braća gorko naricala i neutješljivo ga oplakivala, sveti je otac naredio da mu donesu kruh. Blagoslovio ga je i prelomio te je svakom pojedinom pružio komadić da pojede. Naredio je da se donese i Evanđelistar i otvorio je Evanđelje po Ivanu na onome mjestu koje počinje: »Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, dokraja ih je ljubio« (Iv 13, 1), te je zatražio da mu se čita.
Tada Časna Majka pročita odlomak iz Evanđelja (Iv 13, 1-17).
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda. A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan.
Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: “Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?” Odgovori mu Isus: “Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.” Reče mu Petar: “Nećeš mi prati nogu nikada!” Isus mu odvrati: “Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.” Nato će mu Šimun Petar: “Gospodine, onda ne samo noge, nego i ruke i glavu!” Kaže mu Isus: “Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!” Jer znao je tko će ga izdati. Stoga je i rekao: “Niste svi čisti.”
Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im: “Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.”
„Zaista, zaista, kažem vam: nije sluga veći od gospodara niti poslanik od onoga koji ga posla.
Ako to znate, blago vama budete li tako i činili.”
Riječ Gospodnja.
I. čitačica: Obnavljao je uspomenu na onu presvetu večeru koju je Gospodin slavio posljednji puta sa svojim učenicima. Na časnu uspomenu svega toga sve je onako učinio da braći pokaže kakav osjećaj ljubavi ima prema njima.
Ono malo dana, što su ga dijelili od smrti, upotrijebio je za pohvale i svoje nadasve ljubljene učenike poticao je da s njim slave Krista. Pozivao je i sve stvorove da hvale Boga; i riječima, što ih je nekoć sastavio, pozivao ih je na božansku ljubav. Štoviše, i samu smrt je, koja je svima strašna i mrska, poticao na pohvale i njoj je veselo išao ususret i pozivao je u svoj gostinjac:
II. čitačica: »Dobro došla, sestrice moja smrti!«
III. čitačica: A braći je rekao:
II. čitačica: »Kad opazite da sam pri kraju, kao što ste me prekjučer vidjeli gola, tako me položite na zemlju i tako dugo me već preminula ostavite ležati koliko je potrebno vremena da netko polako prijeđe tisuću metara« (2Čel 217).
III. čitačica: Nakon toga je sam, koliko je mogao, zapjevao psalam: Iz svega glasa vapijem Gospodinu, iz svega glasa Gospodina zaklinjem (Ps 141). Sve do retka: Izvedi iz tamnice dušu moju, da zahvaljujem imenu tvojemu. Oko mene će se okupit pravednici zbog dobra što si ga iskazao meni (LM 14, 6).
Slijedi pjevanje Ps 142.
Iz svega glasa vapijem Gospodinu, *
iz svega glasa Gospodina zaklinjem.
Pred njim svoju izlijevam tužaljku, *
tjeskobu svoju pred njim razastirem.
Ako duh moj i klone u meni, *
ti put moj poznaješ.
Na putu kojim prolazim *
potajnu mi zamku staviše.
Obazrem li se nadesno i pogledam: *
nitko ne zna za mene.
Nemam kamo pobjeći, *
nitko za život moj ne mari.
K tebi, Gospodine, vapijem; +
govorim: ti si mi utočište, *
ti si dio moj u zemlji živih.
Poslušaj moje vapaje, *
jer sam veoma nevoljan.
Izbavi me od gonitelja mojih, *
jer od mene oni su moćniji.
Izvedi iz tamnice dušu moju *
da zahvaljujem imenu tvojemu.
Oko mene će se okupit pravednici *
zbog dobra što si ga iskazao meni.
I. čitačica: I tako je došao njegov čas, pošto su se na njemu ispunila sva Kristova otajstva, smrt je dočekao pjevajući, te je sretno odletio k Bogu (2Čel 214. 217). Ševe, ptice koje vole svjetlo a zaziru od tame sumraka, u času preminuća svetoga čovjeka, kad se već spuštala noć, doletješe u velikom broju iznad krova kuće i neobično cvrkućući kružile su slaveći Sveca koji ih je običavao pozivati da slave Boga (LM 14, 6). Bilo je to od Utjelovljenja Gospodnjega godine 1226., 3. listopada, u subotu (2Čel 220).
III. čitačica: Braća i sinovi, koji dođoše sa svim mnoštvom naroda što je pristizalo iz obližnjih gradova, radovali su se što će prisustvovati ovim svečanostima. Cijelu su onu noć, kad je sveti otac umro, upotrijebili za božanske pohvale tako da su od zanosna klicanja i sjaja svjetiljaka izgledali poput anđeoske straže. A kad je svanulo jutro, zgrnulo se mnoštvo iz grada Asiza s cjelokupnim klerom. Sveto tijelo su nosili iz mjesta u kojem je preminuo pjevajući pjesme i hvalospjeve uz pratnju trubalja. S počastima ga odnesoše u grad. Neki uzeše maslinove grane i grane drugog drveća te su svečano pratili svete zadušnice. I svjetiljke su se umnožile. Gromkim glasovima su odavali posljednju počast. – Sinovi su nosili oca, stado je slijedilo pastira koji se žurio k Pastiru svih pastira.
I. čitačica: A kad dođoše do mjesta gdje je najprije osnovao i zasadio Red svetih djevica, izložiše ga u crkvi Svetoga Damjana gdje su boravile njegove spomenute kćeri koje je pridobio za Gospodina. Otvoren je prozorčić kroz koji se službenice Kristove u određeno vrijeme običaju pričestiti sakramentom Gospodinova tijela. Otvoren je i lijes u kojemu bijaše zatvoreno blago nebeskih kreposti. I gle, evo gospođe Klare koja je zaista po zaslugama svetosti postala slavna prva majka ostalih, jer bijaše ‘prva biljčica’ ovoga svetog Reda. S ostalim je kćerima došla vidjeti oca koji im nije govorio niti se k njima svratio nego je žurio drugamo. Pošto podvostručiše uzdahe, promatrale su ga s dubokim jecanjem srca i s obilnim suzama. A zatim su prigušenim glasom počele jaukati:
Sve sestre: »Oče, oče, što nam je činiti? Zašto ostavljaš nas sirote? Napuštene kome nas predaješ? Zašto nisi najprije posao nas da radosne idemo kamo ti odlaziš, mi, ostavljene ovdje na zemlji? Što želiš da činimo sad, tako ovdje zatvorene, kojima više nećeš doći? O, oče siromaha, o ljubitelju siromaštva! U kušnjama tko će nas jačati?«
III. čitačica: Našavši se tako između žalosti i radosti, izljubiše mu blistave ruke urešene najskupocjenijim draguljima. A kad je odnesen, zatvorena su vrata koja više neće biti otvorena takvoj rani. – O koliko su naricali svi nazočni zbog bolna i ljubavi puna naricanja! A kolike su osim toga bile jadikovke sinova! Njihova posebna bol bijaše svima zajednička tako da se jedva tko mogao suzdržati od plača, dok su gorko plakali anđeli mira.
I. čitačica: Kad su napokon svi prispjeli u grad, s velikom radošću i klicanjem sahraniše sveto tijelo u svetome mjestu, koje je u budućnosti imalo biti još svetije. Tu ono na slavu svevišnjega i svemogućega Boga po množenju novih čudesa obasjava svijet kao što ga je do sada divno obasjavao svetac svetim propovijedanjem nauke. Bogu hvala! Amen.
