1 – POČECI, 1212. – 1253.
Život sv. Klare u samostanu Sv. Damjana odgovorio je na potrebe redovničkoga života onoga doba, osobito žena. Dvanaesto i trinaesto stoljeće poznato je po promaknuću redovničkoga života za žene, koje su do toga vremena bile u manjini među redovničkim zajednicama.
Pred kraj Klarina života, više od 150 zajednica izjasnilo se da pripada njezinom načinu života. Neke su od njih započele kao male pokorničke zajednice (npr. zajednica Ermentrude u Brugesu, Belgija), druge su nikle na poticaj nekih kraljevni koje su htjele Bogu na čast podići velike i sjajne samostane u koje su se često puta i same povukle (sv. Janja Praška, sv. Kunigunda) ili se nastanile pored njih (bl. Izabela Francuska).
Manja braća su svojim putujućim načinom života pridonosila širenju glasa o svetoj Klari i njezinim sestrama te tako potakli mnoga zvanja klarisa. U mnogim gradovima Italije, južne Francuske, i Španjolske niču male skupine žena koje žele živjeti način života Sv. Damjana. Samostani osnovani na sjeveru Francuske, te u njemačkim i slavenskim zemljama nagoviještaju daljnje širenje Reda.
2 – IZDANI IDEAL (1253. – 1406.)
Zbog velikog gospodarskog pada i društvene krize, mnogovrsnih ratova i epidemije crne kuge, stanovništvo, koje je sve više raslo, bilo je izloženo oskudici i bijedi. Gradske i crkvene vlasti vrlo su se bojale da će razvoj prosjačkih redova (franjevački, dominikanski, itd.), koji žive od milostinje, financijski teško opteretiti pučanstvo. Pape su se također bojali da će materijalna nesigurnost teško naškoditi duhovnom životu zajednica. Urban. IV. je stoga dao klarisama ublaženo pravilo, koje dopušta posjedovanje u zajednici (pojedinačno i dalje svaka redovnica ostaje bez prava na vlasništvo), čime je pomućena značajka načina života koji je htjela sv. Klara. No većina je samostana prigrlila ovo »urbansko« pravilo, koje je Siromašnim sestrama dalo službeni naziv Red sv. Klare.
3 – DUHOVNI PROCVAT U XV. I XVI. STOLJEĆU
Dok Crkva u XV. st. proživljava duboku krizu (protupape, neuredan život svećenstva, mlakost redovnika, nepovjerenje vjernika), u Redu sv. Klare osjeća se velika potreba za hitnom obnovom. U Francuskoj je sv. Koleta ponovno uspostavila Pravilo sv. Klare koje je popratila svojim Konstitucijama, koje su bile na snazi kroz šest stoljeća i temelj mnogih budućih obnova klarisa (primjerice kapucinke).
I Španjolska je prigrlila Koletinu obnovu. U Italiji su se klarise obnavljale uz pomoć Manje braće opservanata. Pravilo sv. Klare se prepisivalo, proučavalo i sa zanosom tumačilo u samostanima u Milanu, Mantovi, Folignu, Peruđi, Ferrari, Bologni i Messini, pod vodstvom gorljivih klarisa poput sv. Katarine Bolonjske i sv. Eustohije Calafato.
Obnova je jednako tako prigrljena i u Njemačkoj, osobito u samostanu u Nürnbergu, pod vodstvom opatice Caritas Pirckheimer. Ove renesansne klarise uspjele su se uzdići na visoku razinu kulture i svetosti, ostavivši svjedočanstvo ljudske i duhovne ispunjenosti. Mnoge su, poput sv. Katarine Bolonjske i bl. Battiste Varani, bile prave duhovne naučiteljice. Njihov duhovni život bio je nagovještaj pobožnosti Presvetom Srcu Isusovu: »Vidi i kušaj slatke vode koje teku iz njegova desnog boka… neka ti Kristove rane budu uvijek ogledalo…« (bl. Battista Varani).
Pod naletom Reformacije, mnogi su samostanu zatvoreni, razoreni, a zajednice rastjerane. Duhovni život je osjećao trzavice, nije imao onaj evanđeoski žar prethodnih obnova i počeo je slabiti. Nastaju nove struje: pokret strogog opsluživanja, među kojima su kapucini koji su isticali molitvu, siromaštvo i pokoru. Vrlo ubrzo, 1537., niče ženski ogranak, zahvaljujući Mariji Lorenzi Longo iz Napulja: kapucinke, nazvane također „Kćeri Muke“. Kapucinke su dale Crkvi nekoliko velikih mistikinja: sv. Veroniku Giuliani, bl. Mariju Magdalenu Martinengo, sl. B. Konzolatu Betrone, itd.
4 – MISIONARSKE PUSTOLOVINE U XVI. I XVII. STOLJEĆU
Otkriće Novoga svijeta otvorilo je putove za širenje Reda. Veoma brzo su se i klarise pridružile misionarima. Već na početku XV. st. bile su prisutne na Azorskim otocima, Kanarskim otocima i u Maderi. Prvi samostan u Novom svijetu smjestio se u San Domingu, 1552. Razrušio ga je g. 1566. Francis Drake, engleski gusar, ali je ubrzo ponovno sagrađen. U drugoj polovici XVI. i u XVII. st. osnutci se umnažaju u Peruu (Cuzeo 1558., Lima 1602.), Meksiku (1570.), Kolumbiji (1572.), Čileu (1582.), itd. Španjolke, kreolke i Indijanke živjele su zajedno u samostanima. Kolumbijska klarisa s. Franciska del Castillo (1671. – 1742.), autorica autobiografije i mnogih eseja, smatra se prvim piscem kolumbijske književnosti.
Godine 1620., s. Jeronima de la Asunción s nekoliko sestara ostavlja svoj samostan u Toledu i odlazi na Filipine, kamo su stigle nakon 15 mjeseci putovanja. U Manili su osnovale kraljevski samostan. Zajednica je narasla te su osnovale drugi u Macau 1633. godine.
5 – RAZNOLIKOST XVI. I XII. STOLJEĆA
Godine 1680. bilo je u svijetu oko 17.000 klarisa i oko 2000 samostana. Prema životnim uvjetima u kojima su klarise živjele, ljudi su ih različito nazivali. Tako su klarise koje su slijedile Pravilo Urbana IV. (ublaženo Pravilo) nazvane „bogate klarise“ ili urbanke, a one Pravila sv. Klare „siromašne klarise“. Ove posljednje su ponekad prosile milostinju od svojih „bogatijih“ susestara. Postojali su kraljevski samostani veličanstvenih arhitektonskih konstrukcija sa sto do dvjesta redovnica u zajednici, dok su samostani koletinki ili opservantkinja bili mali i zbijeni.
6 – GUŠENJA I OBNOVE: OD KASNOG XVII. DO XXI. STOLJEĆA
Misaone struje protivne klauzurnim samostanima te događaji vezani uz Francusku revoluciju, koji su se obrušili na samostane i opustošili ih, zatekli su klarise nepripravne. Sve su one, ipak, bile jednodušne u svojoj čvrstoj odluci da ustraju u svom načinu života: pojedinačni otpadi bili su rijetki. Val gušenja započeo je pred kraj vladavine kralja Luja XV. u Francuskoj zatvaranjem samostana koje je vjerska komisija smatrala „smetnjom“.
Gušenje je postalo sustavno 1782. u zemljama volterovskog cara Josipa II., doseglo svoj vrhunac u Francuskoj za vrijeme revolucije te u cijeloj Europi, osobito u Italiji, kojom su prošle Napoleonove čete. Nastavilo se mjestimice u XIX. st. u Španjolskoj i Portugalu, gdje je vlast preuzela „svjetovna“ vlada; zatim početkom XX. st. s progonstvima u Meksiku, a nakon Drugog svjetskog rata zatvoreni su svi samostani klarisa u Istočnoj Europi.
Uza sve to, klarise su izvanrednim poletom nastavile s novim osnutcima po cijelome svijetu: Sjedinjene Države 1875. – 1882., Kanada 1902., Sjeverna Afrika 1931., Birmanija 1932., Indokina 1935., Tajland, itd.
7 – ZAJEDNIŠTVO PO ČITAVOM SVIJETU
Nakon Drugog svjetskog rata, klarise su uložile velike napore da se prilagode promjenama u svijetu i Crkvi (II. vatikanski sabor). To su učinile vjerne pozivu svoje Utemeljiteljice i u svjetlu njezinih Spisa koje su proučavale i tumačile, koristeći se svim dostupnim znanstvenim sredstvima.
Misionarski prodor nastavlja se prema Japanu, Africi i Oceaniji; urođeničke zajednice u Latinskoj Americi i Aziji brzo rastu. One u Meksiku, Kolumbiji i Filipinima posebno su dinamične.
Danas postoji duboko jedinstvo među klarisama zahvaljujući njihovom općem opredjeljenju za Pravilo sv. Klare, jednakom shvaćanju osebujne karizme (što je izraženo u Generalnim Konstitucijama), udruživanju u federacije i međukontinentalnom izmjenjivanju vijesti i pomoći. Sve je vidljivija sveopćenitost Reda. Misionarski poduhvati nisu više povlastica europskih samostana; Meksikanke osnivaju samostane u Angoli i Maroku, Filipinke pomažu francuske zajednice, a u Jeruzalemu je utemeljena međunarodna zajednica klarisa. Jedinstvo klarisa obogaćeno je različitim kulturama.
Danas klarise sačinjavaju najbrojniji kontemplativni ženski Red: oko 20.000 sestara razdijeljenih u gotovo 1000 samostana po cijelome svijetu (1/5 klauzurnih redovnica).
Kroz molitvu, rad i gostoprimstvo sestre izražavaju svoju solidarnost sa životom ljudi današnjice. Njihov evanđeoski poziv odgovara na najdublje čežnje ljudi: glad za jednostavnošću, bratstvom, traženje apsolutnog i čežnja za mirom.
Literatura: Clare of Assisi. Light for the Way, Éditions du Signe, Strasbourg, 1991.
