Kušnja

(I) KUŠNJA

„Sinko, ako želiš služiti Gospodinu, spremi se na kušnju“ (Sir 2,1).

  Kušnja je škola. Kušnja otkriva čovjeka njemu samome. Trebamo se vježbati. Već stari biblijski pisac kaže: “Sinko, ako želiš služiti Gospodinu, spremi se na kušnju… Primi sve, što te stigne i budi strpljiv u nestalnostima svoje bijede, jer kao što se u vatri kuša zlato, tako (se kušaju) i miljenici Božji u peći poniženja“ (Sir 2, 1; 4-5). Sliku peći preuzima i sveti Petar, ali s dodatkom jedne pobudne nove i izrazito kršćanske radosti u patnjama. Kršćanima koji su bili izloženi progonstvu apostol je pisao: „Kličite od radosti, makar se sada možda morali malo i žalostiti zbog različitih kušnja: da prokušanost vaše vjere, dragocjenija od propadljiva zlata, koje se ipak u vatri kuša, steknete hvalu, slavu i čast“ (1 Pet 1,6-7).

  Što treba?

1. Spremiti se na kušnju;

2. Sve primiti što nas stigne;

3. U kušnjama biti strpljivi.

  Kušnja čisti, jača, „stvara postojanost“. „Smatrajte potpunom radosti, braćo moja, kad upadnete u različite kušnje, znajući, da kušnje vaše vjere rađa postojanošću“ (Jak 1,2-3).

  Sveti Petar govori i preporuča vjernicima „ratnu“ spremu: pojas istine, oklop pravednosti, štit vjere i mač Duha, a to je Riječ Božja usađena u srce i u načelo djelovanja (usp. Ef 6,14-17).

  Isus je govoreći o vještinama Zloga, upozoravao: „Dok jak čovjek, dobro naoružan, čuva svoju kuću, sigurno je imanje njegovo; ali, kad dođe jači od njega, svlada ga i otme mu oružje, u koje se uzdao, te plijen razdijeli“ (Lk 11,21-22).

  Nije dakle, dovoljno samo imati oružje, nego je prijeko potrebno, da ono bude valjano, da ga nose jaki i da su oprezni, jer je rijetko borba sa Zlim pošten okršaj, na otvorenom; najčešće se radi o zasjedi, u kojoj se pritajeni neprijatelj spretno pretvara i prikriva. Njemu se sviđa polagano ali sustavno nagrizanje vjere. Sviđa mu se poticati vjerske sumnje, okrnjivati povjerenje u Boga, posebno u Božju ljubav, pretvarati se u anđela svjetla (usp. 2 Kor 11,14), nuditi zabranjeno voće kao poželjno, svjetovati zlo, nudeći ga pod formom dobra. Sve u svemu, u tim i takvim režijama grijeh kao da gubi svoj otrov, ali, ako se nastani u srcu – sije smrt.

  Sotona, kad se ubaci u našu nesigurnu duševnu ravnotežu, računajući s našim neukroćenim sklonostima, stvara od nas svoje suradnike i podlaže nas pod svoju moć.

Požuda

  Sv. Jakov reče da je naša požuda ona koja nas napastuje, to jest naša neuredna sklonost prema svakovrsnoj nasladi, koja poput kliske staze potpomaže padove.

  Te instinktivne sklonosti našeg bića, kad izmaknu kontroli, prerastaju u strasti, postaju silan unutrašnji nagon, pokazuju se agresivne; tada, kao da jedan mlaz vode postane pogubna bujica, i čovjek više nije sposoban biti svoj gospodar. Da bi se opravdale sklonosti i dopuštanja, čovjek se tada priziva na prirodne težnje, pa kaže: takav sam stvoren. Ustvari, takvi smo postali, od onog časa kad smo, ne vodeći o tom računa, pripomogli da se razviju i ojačaju loša nagnuća.

  Ni sveci nisu rođeni dobri, a nisu ni drukčiji od nas. Ima, pače, među njima i onih koji su u početku bili gori od nekih između nas i koji su po naravi bili još naklonjeniji zlu. Međutim, u njih je bilo mudrosti i poniznosti, tih kreposti koje su kadre biti brana protiv unutrašnjih poplava. Veliki vodopad, ako se obuzda i kanalizira, postane izvor energije i snage. Strast je snaga, koja može biti i put prema dobru i put prema zlu. Da spomenemo samo neke (Pavao, Augustin, Franjo): mogli su učiniti nesagledivo zlo; naprotiv, bijahu i ostaju za svagda dobročinitelji ljudskog roda, uzori mogućnosti čovjeka, kad uspije, pod utjecajem Duha Božjega, dovesti svoje sklonosti u red, na razumnu. Dakle, oni se nisu odrekli svojih izvanredno bogatih osobnosti, nisu postali manje ljudi, što se opirahu zlu, nego su postali kompletna ljudska bića, koja svatko poštuje i voli. I oni, koji nisu dionici njihove vjere.

Isus Krist poučava

  Koji sat prije svoje smrti, u Maslinskom vrtu, pritisnut smrtnom tugom i tjeskobom, obliven krvavim znojem, siguran da dolazi okrutna smrt kojoj se mora podložiti zbog grijeha roda ljudskoga, u kojem on nije imao nikakva udjela, Krist je govorio apostolima: „Bdijte i molite, da ne padnete u napast. Duh je voljan, ali je tijelo slabo“ (Mt 26,41).

  Duša apostola bila je plemenita, ali slaba, krhka. Malo prije Petar gotovo svečano reče da je spreman zajedno s Učiteljem poći u smrt, ali mu je Isus, odmah tu nagovijestio da će, unatoč dobrim odlukama, on Petar, njega zatajiti. Neposredno prije događaja u Getsemaniju, u dvorani posljednje večere, gdje se Isus darovao u Euharistiji, Petra je opomenuo Učitelj: „Šimune, Šimune, pazi, Sotona je dobio dopuštenje da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera“ (Lk 22,31-32).

  U Getsemaniju je Sotona tako prorešetao apostole kao što se prorešeta pšenica u rešetu. Čak su onoga časa bili vrlo blizu pogibelji da dožive brodolom svoje vjere, da uđu u Sotoninu mrežu kao neoprezna riba koja juri prema mreži u koju će biti nepovratno ugrabljena. U našem jeziku mreža znači zamka, prijevara, zasjeda, zavođenje, obmana. Ući u zamku znači, dakle, izložiti se opasnosti da počnemo popuštati, čak da popustimo potpuno.

  Isus reče apostolima: „Bdijte i molite, da ne padnete u napast“ (Mk 14,38)). To znači, stojte na oprezu da vas Sotona ne bi zatekao opuštene ili nepripravne, odlutale od samih sebe i nevješte u pogibeljima. I molite! „Vjeran je Gospodin, on će vas sačuvati od Zloga“ (2 Sol 3,3).

 

(II) KAKO SAZRIJEVATI U KUŠNJAMA

 

„Blago čovjeku koji odolijeva kušnji, jer će, prokušan, primiti vijenac života, koji je Bog obećao onima koji ga ljube“ (Jak 1,12).

  Svaka je kušnja prigoda za sazrijevanje. Na putu prema duhovnoj savršenosti i zrelosti, svaka kušnja povest će vas dalje. Idete dalje umjesto da se spotaknete. Kušnja nam pruža mogućnost da postupimo ispravno, i da loše postupimo. Kušnja jednostavno stavlja pred izbor. Sotona vas kušnjom želi uništiti, a Bog se njome koristi za vaše sazrijevanje. Ne možete reći da ste dobri ako nikad niste bili na kušnji da loše postupite. Ne možete tvrditi da ste vjerni ako nikad niste imali priliku biti nevjerni.

 

(III) KAKO NADVLADATI KUŠNJU

  Treba poduzeti konkretne korake da je svladamo.

  1. Ne dajte se zastrašiti. Kušnje mogu zastrašiti i obeshrabriti. Želimo biti „iznad“ kušnje. Nismo manje vrijedni jer smo u kušnji. Kušnju možemo smatrati i komplimentom. Sotona ne kuša one koji već vrše njegovu volju. Kušnja je znak da vas Sotona mrzi, a ne znak vaše slabosti. Budite realni i shvatite da je nikada nećete izbjeći i da je neizbježna. Nitko nije toga pošteđen. Pavao kaže: „Znajte da vas ne snalaze kušnje koje i drugi ljudi nemaju“ (1 Kor 10,13). Nije grijeh biti kušan. Kušnja postaje grijehom kada se popusti.

  2. Prepoznajte vlastite kušnje i budite na njih spremni. Nismo svi isti. U nekim smo situacijama ranjiviji nego drugi. U nekoj situaciji možete pokleknuti, na koju se drugi neće uznemiriti. To je vaša osobna slabost i Sotona sigurno za nju zna. Zna o što se možete spotaknuti. Pavao kaže: „Ne dajte đavlu priliku da djeluje“ (Ef 4,27).

  3.Tražite Božju pomoć. Nebo za nuždu ima otvorenu liniju koja radi dvadeset četiri sata. Bog želi da ga molimo za prevladavanje kušnje. Kaže: „Zazovi me u dan tjeskobe: oslobodit ću te“ (Ps 50,15). Bog čeka da nas izbavi iz kušnje. Zašto ga češće za to ne moliti?

  Kušnje nas održavaju u ovisnosti o Bogu. Baš kao što korijenje jača kad vjetrovi povijaju drvo, tako svaki put kad se oduprete kušnji, postajete jači. Kad se spotaknete – a to će vam se dogoditi – to nije sudbonosno. Umjesto da popustite i dignete ruke od svega, usmjerite pogled prema Bogu, očekujte od njega pomoć i upamtite da vas čeka nagrada: „Blago čovjeku koji odolijeva kušnji, jer će, kad se pokaže prokušanim, primiti vijenac – život koji je Bog obećao onima koji ga ljube“ (Jak 1,12).

 

Nije požar sve što se vidi, nego i što se osjeća!

Krist takve požare jedino gasi!

 

(IV) KAKO POBIJEDITI KUŠNJU

 

  „Od mladenačkih strasti bježi! Teži za pravednošću, vjerom, ljubavlju i onim što donosi spasenje, zajedno s onima koji čista srca zazivlju Gospodina“ (2 Tim 2,22).

  „Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati“ (1 Kor 10,13).

  Uvijek postoji izlaz. Ako mislite da je kušnja preteška i da ne možete izdržati, sotonska je laž. Bog neće dopustiti jaču kušnju od snage koju daje da je svladate.

Četiri biblijska načela u odupiranju kušnji

 

  1. Usmjerite pozornost na nešto drugo. Kako kušnja najčešće počinje mišlju, najbrži način da neutralizirate njezinu privlačnost je nastojanje da svoju pozornost usmjerite na nešto drugo. Nemojte se boriti protiv misli, nego svoj um i zanimanje usmjerite na drugo područje. To je prvi korak svladavanja kušnje. Ono što osvaja vašu pozornost, to će vas pobijediti. Kušnja započinje tako da osvoji pozornost. Ono što zadobije pozornost, pobudit će osjećaje. Postupa se onako kako se osjeća. Ne obazirati se na kušnju mnogo je djelotvornije nego boriti se protiv nje. Kad razmišljate o nečem drugome kušnja gubi moć.

  Katkad to znači i fizički otići iz situacije u kojoj se nalazite, ustati i isključiti televizor, internet…Ne želite li da vas pčele bodu, udaljite se od njih.

  Sotona vam ne može zaokupiti pozornost dok su vam misli zauzete nečim drugim. Nemojte dopustiti da u vaš um uđe bilo kakvo smeće.

 

„Samo sunce i mjesec prolaze preko kaljuže

i poslije toga ostaju svijetli kakvi su i prije bili,

a mi ne možemo kao sunce i mjesec“ (Aralica).

 

„A svrh svega, čuvaj svoje srce, jer iz njega izvire život“ (Izr 4,23).

  2. Razgovarajte o svojoj borbi s pobožnim prijateljima. Neke se kušnje mogu nadvladati samo pomoću prijatelja koji će se moliti za vas i hrabriti vas. „Ispovijedajte dakle jedni drugima grijehe i molite jedni za druge da ozdravite“ (Jak 5,16).

  Skrivamo li bol, ona će još više rasti. Problemi u mraku sve više rastu, ali izložimo li ih svjetlu istine, smanjuju se. Sotona želi da mislite kako su grijeh i kušnja jedinstveni i kako ih zato morate tajiti.

  Svoje nedostatke skrivamo zbog ponosa. Ako se o nečemu ne može razgovarati, znači da je problem izmakao kontroli. Snaga volje i osobne odluke nisu dovoljne. Pogotovo ako su problemi ukorijenjeni.

  3. Oduprite se đavlu. „Oduprite se đavlu i pobjeći će od vas“ (Jak 4,7). Novi zavjet kršćanski život opisuje kao duhovnu borbu sa zlim silama, uzimajući ratnu terminologiju: „Boriti se“, „pobijediti“, „oduprijeti se“, „nadvladati“.

  Pavao kaže: „Uzmite kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju“ (Ef 6,17). Nećete se moći suprotstaviti đavlu, ako ne prihvatite Krista. Koristiti se Božjom Riječi kao oružjem protiv Sotone. Isus se svaki put suprotstavio Sotoni citirajući Sveto pismo

  4. Priznajte da ste ranjivi. Ne biti oholi niti imati odviše samopouzdanja. Nikada se ne opustiti i misliti da smo imuni na kušnje. Upamtite, lakše je kloniti se kušnje nego se iz nje izvlačiti. Traži se manja energija za borbu, nego podizanje nakon pada. „Dakle, tko misli, da stoji, neka pazi da ne padne“ (1 Kor 10,12).

PRIMJER – „EGIPATSKI“ JOSIP

 

  Napasti i kušnje nikoga ne mimoilaze, pokazuje nam Sveto pismo na više mjesta i primjera. Dok su jedni: Adam i Eva, Kajin, Juda, popustili kušnji i napasti, drugi su ih nadvladali.

  „Egipatski“ Josip

  „Egipatski“ Josip više je puta dolazio u iskušenje i napast, ali ih je uvijek svladao.

  1. Braća ga nisu voljela, „Ni prijaznu mu riječ nisu mogli reći“ (Post 37,4 ). Prodali su ga u roblje. Ako su ga oni mrzili, „Gospodin je bio s Josipom“ (Post 39,2).

  2. A Egipćanin Potifar, faraonov dvoranin, koji ga je kupio, vidjevši „da sve što Josip poduzme, uspijeva, postavio ga je za upravitelja svoga doma i povjerio mu sav svoj imetak“ (Post 39,3-5).

  3. U sedamnaestogodišnjeg Josipa, „bio je mladić stasit i naočit“ (Post 39,6), zagleda se Potifarova žena. On, iako mlad, držao se onoga što ga je otac učio: „Učvrsti svoje srce i budi jak i ne nagli kad napast dođe“ (Sir 2,2). I nije popustio nagovaranju ni prijetnjama, odbio ju je. „Otkako sam ovdje, sve što ima, gospodar je povjerio meni. Pa kako bih ja mogao učiniti tako veliku opačinu i sagriješiti protiv Boga“ (Post 39,8-9).

  4. Jednom ga je iznenadila i uhvatila. On se otrgao, ali je „njegov ogrtač ostao u njezinim rukama“ (Post 39,13). Tada ga je optužila pred mužem: „Onaj sluga Hebrej koga si nam doveo dođe k meni da sa mnom ljubaka! Ali čim je čuo kako vičem, ostavi svoj ogrtač pored mene i pobježe van. Tada gospodar baci Josipa u tamnicu“ (Post 39,17-20 ).

  Josipova ustrajnost u poštenju dovela ga je u veliku nevolju. Ali Bog „Ne napušta pravednika“ (Ps 37,25), niti „Dopušta da gladuje duša pravednika“ (Izr 10,3). „Ali je Gospodin bio s njim, iskaza naklonost Josipu te on nađe milost u očima upravitelja tamnice“ (Post 39,21). Kako je Josip bio obdaren i duhom predviđanja, ne samo da je oslobođen iz tamnice, već je nagrađen kad je zabrinutom faraonu razjasnio što mu predstoji. „Gospodin bijaše s njim, i što god bi poduzeo, Gospodin bi to okrunio uspjehom“ (Post 39,23). A Josipu je „bilo trideset godina kad je stupio u službu faraonu“ (Post 41,46) ).

 

 Odgovara: fra Pero Džida, duhovnik i ispovjednik sestara klarisa

---