Sv. Katarina Bolonjska (1413. – 1463.)
Kći diplomata koji je bio u službi Nikole d’Este na dvorcu u Ferrari. Ondje je Katarina Vigri primila izvrstan odgoj i obrazovanje u humanističkim znanostima. U sedamnaestoj godini ulazi u samostan jedne kongregacije sestara franjevki, gdje se zalagala da zajednica prigrli Pravilo sv. Klare. Godine 1456., Katarina sa 16 sestara napušta tu kongregaciju i osniva samostan u Bologni, gdje je bila opaticom sve do svoje smrti. Katarina je imala velik dar za slikanje i glazbu (svirala je violinu, koja se i danas čuva), pisala je i pjesme, ali je nadasve bila jedan od najboljih pisaca na području mistike svojega doba. Njezino najpoznatije djelo, Sedam duhovnih oružja, znanstvena je rasprava o duhovnom životu, koje prethodi djelima velikih teoretičara mistike narednog stoljeća. Proglašena je svetom 1712. g.
Sv. Veronika Giuliani (1660. – 1727.)
Premda slabo poznata i u Franjevačkom redu, jedna je od najizvanrednijih likova talijanske „barokne mistike“. U 17. godini ulazi u samostan kapucinki u Città di Castellu, gdje je neumorno radila na svom duhovnom životu, zasnovanom osobito na ljubavi prema Raspetom kristu. U svome Dnevniku, koji je objavljen u 10 tomova, jasnim i veoma lijepim jezikom iznijela je svoja mnoga i jedinstvena mistična iskustva (stigme, trnova kruna, rana na srcu, mistična ženidba, itd.) Trpljenje s Kristom Otkupiteljem, nasljedovanje njega i posredovanje za grešnike glavne su teme njezinog osobitog poziva. Unatoč svojoj „izvanrednosti“, Veronika nam ostaje bliska po svojim ljudskim kvalitetama: živahna, kreativna, puna smisla za stvarnost, praktična, nježna i pažljiva prema sestrama. U naše doba poduzeti su koraci da je se proglasi crkvenom naučiteljicom.
S. Marija od Trojstva (1901. – 1942.)
S. Marija od Trojstva, Lujza Jaques, rođena je 26. travnja 1901. g. u Pretoriji u Transvalu, kao četvrto dijete Numa Jaquesa i Elize Bornand. Otac je bio protestantski pastor, na službi u „Švicarskoj misiji“, a majka puna pobožnog žara, „žena koja je molila“. Oboje bijahu podrijetlom iz Švicarske Jure. Majka je preminula je nekoliko sati nakon Lujzinoga rođenja. Stoga njezin dolazak na svijet nije donio očekivanu radost. Istodobno su se našli, jedno pokraj drugog, mrtvački lijes i kolijevka novorođenčeta. Zabilježene su zadnje riječi Lujzine majke koja je, uzevši u ruke malo stvorenje, rekla: „Ipak ćemo je ljubiti“. Mnogo godina kasnije, nakon Lujzine smrti, otac je pisao majci opatici u Jeruzalemu: „Dijete je bilo prikazano Bogu prije svojega rođenja“.
Lujza je od djetinjstva bila povučena u sebe, misaona. Očitovala je sklonost prema lijepom i savršenom. Želja za savršenstvom, nikada utažena, očitovala se u finoći njezinih postupaka. Često se osjećala neshvaćenom i osamljenom. „Bila je često rastresena, uronjena u svoja razmišljanja i potpuno izvan onoga što se oko nje događalo“, napisala je Lujzina sestra Alisa. Od majke je baštinila odlučnost i energičnost.
Bolest je obilježila njezino djetinjstvo i mladost. Poradi krhkog zdravlja često je boravila u lječilištima. Osobe koje je susrela i upoznala tijekom liječenja imale su bitan utjecaj na njezin daljnji život.
U dvadesetpetoj godini doživjela je obraćenje. U susretu s redovnicama osjetila je redovnički poziv. Pokušala je u više samostana, ali njezino teško zdravstveno stanje nije joj dopuštalo da igdje ostane. Doživjela je mnoga razočaranja, ali je dopustila Gospodinu da on sve vodi. Iz životopisa Malog brata Karla od Isusa saznala je za samostan klarisa u Jeruzalemu. Imala je nade još samo za njih.
U lipnju 1938. odlazi u Jeruzalem i stupa u samostan klarisa. Njezin boravak u samostanu bio je kratkotrajan, do 25. lipnja 1942., kada je umrla od gripe. Svoj je život prikazala kao žrtvu za sjedinjenje kršćana i obraćenje svoje obitelji.
S. Marija od Trojstva ostavila je za sobom bilježnicu u koju je od siječnja 1940. počela bilježiti riječi što ih je slušala u svojoj nutrini. Od dana njezina obraćenja u veljači 1926. za nju se mir ne sastoji u tome da postupa suglasno sa svojom savješću, nego da se vlada prema onome što Bog od nje sada očekuje, jer On očekuje više nego savjest. Unutrašnji glas koji je čula i zapisivala njegove riječi učinio ju je pozornom, budnom, pažljivom, sabranom. Potvrdu svojega iskustva našla je u čitanju mistika. Taj glas ju je naučio tražiti najprije Kraljevstvo Božje, a sve će se ostalo nadodati, kao i vjernost u malim svakodnevnim stvarima. Shvatila je da obraćenje njezine obitelji nije ono najvažnije i tako se uputila slobodna malim duhovnim putem.