Službenica Božja Majka Marija Magdalena od Presvetog Srca (1834. – 1905.)
Na njezinu grobu piše: „Majka Magdalena, opatica klarisâ (grofica di Bentivoglio), rođena u Rimu, 29. 7. 1834., umrla u Evansvilleu, 10. 8. 1905., utemeljiteljica klarisa u Americi“.
Stotinu godina nakon njezine smrti, iz njezinog prvog korijena niklo je 16 samostana u SAD-u, ne računajući osnutke u Japanu, Boliviji i Brazilu.
Kao kći grofa Bentivoglio, vojnika u službi Svete Stolice i jedno vrijeme guvernera grada Rima, Annetta je bila dvanaesto od sedamnaestero djece. Bila je veoma živahno i tvrdoglavo dijete. Voljela je priče o prvim kršćanskim mučenicima i često se zamišljala kako u Koloseumu umire mučeničkom smrću za Krista. No Gospodin je za nju odabrao drugačije mučeništvo.
Njezina sestra Konstanca, mlađa od nje dvije godine, nakon smrti roditelja odlazi u klarise u San Lorenzo u Rimu. Malo kasnije, 1864., pridružuje joj se i Annetta. Nisu bile više tako mlade, a budući da su odgojene kao gospođe, počeci u samostanu bili su im veoma teški, osobito Annetti koja je imala snažnu osobnost i teško prihvaćala redovitu stegu i duge sate molitve. Usprkos svim teškoćama položila je svoje zavjete 1865. godine pod novim imenom: sestra Marija Magdalena. Dok je u početku samo pokušavala redovnički život, sada su nastupile godine kada ona započinje pravi život pokore i siromaštva, u skladu s Pravilom sv. Klare, dok se u zajednici živjelo veoma ublaženo.
Bilo je to burno razdoblje na talijanskom poluotoku. Garibaldi je sa svojim četama 1870. g. ušao u Rim. Njegovim dolaskom prestaje postojati Papinska država, a samostani su ukinuti i ispražnjeni. U duhu Pija IX. i duhovnoga vođe s. M. Magdalene, oca Bernardina, koji je u međuvremenu postao generalni ministar Reda, nikla je zamisao da se kontemplativni život presadi u SAD, kako bi to bilo svjedočanstvo evanđeoskoga života nasuprot materijalizmu koji je ondje sve više uzimao maha. Javilo se mnogo sestara, ali je izbor pao na sestre Bentivoglio. Sestra M. Magdalena bit će opatica, a sestra Konstanca zamjenica i učiteljica novakinja. Otac Paolino da Castellano bio im je pratilac, zaštitnik i duhovni savjetnik. Premda su se opatica San Lorenza i dio zajednice protivili njihovom odlasku, mnogi su ih u tome podržavali.
U kolovozu 1875. g. krenule su na put u Marseilles, gdje će se ukrcati na brod za New York. Ovaj kratak boravak u Marseillesu kod sestara klarisa bit će od velike važnosti. Taj je samostan, naime, upravo te godine prešao s ublaženog Pravila na ono svete Klare, i to potaknut događajem pronalaska tijela sv. Majke Klare. Iste sestre izradile su posebnim francuskim ručnim radom habit za tijelo sv. Klare koje je bilo položeno u Baziliku nakon njegove ekshumacije.
U rujnu 1875. sestre Bentivoglio ukrcale su se na trgovački brod, a u New York su stigle 12. listopada. Kako ih u Americi nitko nije očekivao, nijedan ih biskup nije htio primiti. Govorili su im kako je njihov način života zastario i nije u skladu s vremenom u kojem se živi. Međutim, one su bile ustrajne i htjele su ispuniti poslanje koje im je nalagala poslušnost. Napokon ih je primio biskup New Orleansa (Louisiana). Započele su svoj redoviti samostanski život, kadli im je franjevački provincijal, bez ikakva objašnjenja, naredio da napuste New Orleans i odu u Ohio, u Cleveland. Poslušale su. Ondje im je bilo naređeno da se ujedine sa skupinom koletinki koje su došle iz Njemačke. Međutim, suživot nije bio moguć. Kako su sestre Bentivoglio već imale brojna zvanja, trebalo je potražiti smještaj. Biskup iz Nebraske pomogao im je u gradnji samostana, u Omahi. Napokon su, nakon mnogo godina siromaštva i trpljenja, imale svoj samostan. No malo prije završetka gradnje, samostan je godine 1880. teško oštetila velika oluja, a onda ge ja potpuno srušio snažni ciklon. Dvije godine kasnije od ovoga samostana osnovan je novi u New Orleansu. U oba se opsluživalo Pravilo sv. Klare. Sestre Bentivoglio bile su neprestano klevetane i svrgavane s položaja. U svemu tome Majka Magdalena pokazala je uvijek spremnu poslušnost, veliko pouzdanje u Božju Providnost, neslomivu hrabrost i junaštvo u mnogim krepostima. Osnovala je još jedan samostan u Evansvilleu (Indiana), 1896. g. Trebalo je dugo vremena da ga okolina prihvati i velikodušno pomaže. Sve je to podijela uza sve više narušeno zdravlje.
Posljednjih godina života mnogo je trpjela tjelesne boli, u kojima se očitovala njezina strpljivost, poniznost i sestrinska ljubav prema drugima. U zadnjoj bolesti primila je mnoge nadnaravne milosti. Umrla je 18. kolovoza 1905. godine, kad je njezino djelo bilo već dobro utvrđeno. Zajedno sa svojom sestrom Konstancom vjerno je obavila poslanje koje joj je bilo povjereno od generalnoga ministra: osnovati samostane koji neće ništa posjedovati, koji će vjerno opsluživati Pravilo sv. Klare.
Nekoliko godina nakon njezine smrti obavljena je ekshumacija njezinoga tijela, koje je pronađeno neraspadnuto. Poduzeti su koraci prema njezinom proglašenju blaženom.
Majka Marija od Isusa (1906. – 1978.)
Rođena je u Gaskonji, na jugu Francuske, godine 1906. S dvadeset godina ostavlja svoju obitelj i ulazi u novicijat Franjevki Marijinih misionarki u Chateletu. Po završetku formacije poslana je najprije u Indokinu, a zatim u Burmu. U 24 godine osnovala je jedno selo i bolnicu za 400 gubavaca. Istovremeno je promatrala budističke monahe i muslimanske isposnike. Divila se njihovoj molitvi, dubokom klanjanju i razmišljala o svim onim kontemplativnim vrijednostima nekršćanskih religija koje bi mogla preuzeti i Crkva. Predosjećala je da se kršćanska vjera može uklopiti u različite kulture.
Za vrijeme II. svjetskog rata, dok je bila u dubokoj adoraciji za vrijeme jednog bombardiranja, pitala se kako bi se mogla brinuti za sve gubavce svijeta. U njoj se javila tjeskobna misao da se ne može brinuti za sve duše na svijetu, ako se ne posveti tijelu i duši božanskoga Gubavca.
Godine 1947. ušla je u samostan klarisa u Harcouetu u Francuskoj. Nakon položenih zavjeta odlazi u samostan u Talanceu da se pripremi za odlazak u Afriku. Osjećala se, naime, pozvanom osnovati samostan klarisa u Africi i to sa Afrikankama, tražeći načina kako prilagoditi franjevački kontemplativni život afričkoj kulturi. S. Marija od Isusa htjela je da se i ostale sestre ujedine s njome u tome naumu. S dvije sestre odlazi u Kamerun. Tu su 8. rujna 1958. podigle svoj šator. Slijede osnutci u Toulumi, Makaku i Messameni u Kamerunu, a zatim i u Librevilleu (Gabon), gdje je i umrla 1978. godine.