1. Pacifika di Guelfuccio iz Asiza (+ 1258)
Ona je prva svjedokinja koju susrećemo na Procesu i prva Klarina družica u Svetom Damjanu, nakon sestre Agneze. Kao daljnja rođakinja asiške Svetice, išla je s Hortulanom na njezina hodočašća. Njezina sestra je ona Bona di Guelfuccio d’ Assisi, koju susrećemo kao vjernu Klarinu pratilicu na njezinim tajnim sastancima s Franjom (Proc XVII, 3).
Pacifika je dakle dosta dobro poznavala Favaronovu kćer također i stoga što su njihove kuće bile blizu, pa je i s tog razloga često razgovarala s budućom sveticom (isto).
Tradicija je stavlja uz Klaru za vrijeme njezina bijega u Porcijunkulu u noći Cvjetnice 1211. g., ali pisani izvori ne kažu ništa, a sama šutnja o tome na Procesu puno govori.
Ušavši u Sveti Damjan provela je ondje više od 40 godina redovničkog života, osim jedne godine kad je bila poslana u Vallegloria kod Spella da formira sestre koje su ondje živjele, a to je bilo vjerojatno oko 1248.-49. g.
U Vallegloriji, prema franjevačkom kroničaru Luki Waddingu, autoru Annales Minorum, dogodilo se jedno osobito čudo. Budući da je ta zajednica u Spellu trpjela oskudicu vode, sestre su se skupile na molitvu i Pacifika je molila i na čudesan način izmolila vodu. Doista se unutar klaustra pokazao jedan prelijepi jelen koji je, gotovo prekopavši zemljište svojim papcima, učinio da provre pred sestrama, koje su molile, obilna vodena žila iz jednog neplodnog suhog mjesta.
Ova priča koju donosi učeni franjevac, izgleda očito nadahnuta Psalmom 47: ona pruža zanimljiv ključ za čitanje, da objasni uspješnost obnoviteljskog djela što su ga prve damjanite vršile u već otprije postojećim zajednicama. U slučaju Valleglorije, zajednica monahinja odlučila je prihvatiti pravilo što se opslužuje u Svetom Damjanu. Posredovanje sestre Pacifike unosi u ovu već duhovno »presušenu« zajednicu novu vodu, koju predstavlja evanđeosko siromaštvo koje se opslužuje u Svetom Damjanu. To je živa voda spasenja, donesena jednoj zajednici potrebitoj obnove, i na elegantan je način upotrijebljena kao slika, literarnim jezikom, onog duhovnog utjecaja Klare i njezinih prvih drugarica.
Vrativši se u Sveti Damjan, Pacifika će ondje umrijeti u devedesetoj godini.
2. Filipa di Leonardo di Gislerio iz Asiza (+ 1257)
Filipa, koja je ušla u samostan oko 1215. g., potječe, kao i Klara, iz plemenite asiške obitelji. I ona je, za vrijeme rata s Peruđom, bila prisiljena napustiti Asiz. Vjerojatno je za svoga boravka u Peruđi susrela Klaru i sklopila s njom tijesno prijateljstvo.
Kad je ušla u samostan, dojmio je se svetičin strogi pokornički život. Osim toga, bila je nazočna kod nekih čudesa, kao ozdravljenja sestre Benvenute od jedne fistule (Proc III, 10), sestre Amate od vodene bolesti (isto, III, 11), sestre Andreje od škrofule i sestre Kristijane od gluhoće (isto, 16-17).
Malo je strogo biografskih osvrta na nju. Luka Wadding dodaje samo to da ušavši jednom u Sveti Damjan, »sancte vixit, santeque obiit«.
3. Amata di Martino iz Corana (+ 1254.-55.)
Kao svjedokinja prva od Klarine rodbine, bila je sestra Amata di Martino iz Corana, svetičina nećakinja. Za nju, o kojoj se iz Procesa malo može saznati, Luka Wadding tvrdi da su je roditelji spremali za udaju i u tom cilju odijevali su je u sjajne haljine, u čemu je djevojka prilično uživala, na veliku Klarinu žalost.
Posjetivši jednog dana svoju tetu u samostanu, privučena riječima što joj ih je svetica uputila, Amata je odlučila napustiti taštinu svijeta i slijediti je u Sveti Damjan.
Njezin život u samostanu nije bio lagan, zbog njezine nježne građe: kroz 30 mjeseci bolovala je od groznice, kašlja i vodene bolesti, dok je nije Klara čudesno ozdravila načinivši nad njom znak križa (isto, IV, 7).
Bila je svjedokom nekih čudesa što su ih iznijele sestre prije nje. Posebno se do u pojedinosti sjeća ozdravljenja sestre Cecilije od kašlja (isto, IV, 9) i oslobođenja jednog djeteta iz Peruđe od mrlje na oku (isto, IV, 11).
Bila je pored Klare za vrijeme bolesti koja ju je dovela do smrti, tako da izvješćuje kako ju je svetica, malo dana prije svog prijelaza, upitala: »Vidiš li Kralja slave kojega ja vidim?« (isto, IV, 19).
4. Kristijana di Cristiano de Parisse iz Asiza (+ 1258)
Sestra Kristijana, kći savjetnika asiške općine, ušla je u samostan Svetog Damjana oko 1246.-47. g. U samostanu je bila pogođena jednom akutnom gluhoćom, zbog koje nije čula na jedno uho.
Unatoč mnogim kurama, nije uspjela ozdraviti od te bolesti, sve dok joj jednog dana Klara nije »načinila nad glavom znak križa i dotakla joj uho. Uho joj se otvorilo tako da je jako dobro čula« (isto, V, 1).
Od čudesa koja su se dogodila u samostanu, sjeća se ozdravljenja sestre Benvenute od rane te kako su teška ulazna vrata pala na tijelo svete Klare, koja je ispod njih izašla neozlijeđena, što je sestra Kristijana osobno vidjela, dotrčavši s ostalim sestrama na viku sestre Angeluccie iz Spoleta, koja je nemoćno prisustvovala nesreći (isto, V, 5).
5. Cecilija di Gualtieri Cacciaguerra iz Spella (+ 1254.)
Sestra Cecilija živjela je u samostanu 40 godina, ušavši u nj na poticaj Klare i brata Filipa, oko 1214. g. (usp. isto, VI, 1). O njenom redovničkom životu Luka Wadding tvrdi da je živjela »magna cum laude, et pietatis admiratione«.
Na Procesu, osim o svetičinim krepostima, izvješćuje da je i Klara, kad su neka braća podnijela mučeništvo u Maroku, htjela otići tamo (isto, VI, 6).
Osim toga, svjedokom je čudesnog ozdravljenja nekih bolesnih sestara, što su već prethodne svjedokinje iznijele. Čudo koje ju se najviše dojmilo, jer je u njemu bila neposredna junakinja, bilo je ono s čudesnim umnoženjem kruha, što ga je učinila Klara. Sestra Cecilija je izvijestila kako su jednog dana sestre imale samo jednu polovicu kruha, od koje su polovicu poslale braći, koja su bila dodijeljena sestrama za dušobrižništvo i prošnju. Klara joj je zapovjedila da od preostale polovice izreže pedeset komadića, za svaki sestru po jedan. Cecilija, pred nemogućnošću da izvede tu naredbu, ovako odvrati svetici: »Da se načini 50 komadića, bit će potrebno ono Gospodinovo čudo s pet kruhova i dvije ribe« (isto, VI, 16). Na Klarin zahtjev da izvrši zapovijed, Cecilija je poslušala i počela rezati kruh, a Gospodin je pod njenim rukama umnažao taj kruh te je bilo izrezano 50 obilnih komada, kako je sveta Klara zapovjedila.
6. Balvina di Martino iz Corana (+ 1254.)
Balvina, Amatina sestra, ušla je u samostan Svetog Damjana 1217. g. I ona, poput svoje sestre, izgleda nije uživala dobro zdravlje. Jedne je noći u samostanu bila pogođena teškom boli u kuku; čuvši njezin plač, Klara priđe postelji svoje nećakinje i upita je što joj je. »Tada joj ta svjedokinja reče svoju bol, a Majka se tada nadvi nad kuk, točno nad bolno mjesto, i stavi joj platno što ga je imala na glavi: bol je odmah potpuno nestala« (isto, VII, 12).
Jednom drugom prilikom bila je ozdravljena od »neprekidne groznice i od čira na desnoj strani prsiju, koji je bio tako zloćudan da su sestre mislile da će umrijeti« (isto, VII, 13).
Unatoč svom krhkom zdravlju, Balvina je poznata po tome što je ustanovila ili obnovila samostane, kao onaj u Arezzu.
7. Lucija iz Rima (+ poslije 1253.)
U samostan Svetog Damjana bila je primljena, prema samostanskom običaju da se primaju osobe nježne dobi, još kao djevojčica. Primila ju je »za ljubav Božju« sama Klara (Proc VIII, 2).
Njezino svjedočanstvo je dosta općenito i ne zaustavlja se na posebnim prizorima; svoje izlaganje zaključuje riječima: »čula je da je Gospodin oslobodio više sestara po njezinim [Klarinim] zaslugama. Ali ona nije bila nazočna, jer je bila bolesna« (isto, VIII, 4).
Prema Zefirinu Lazzeriju, sestra Lucija je osnovala samostan u Cortoni 1225. g.
8. Franciska di Capitaneo iz Collemezza (+ 1258.)
Sestra Franciska, koja je uzela ovo ime iz pobožnosti prema Franji, dok se u svijetu zvala Massariola, ušla je u Sveti Damjan 1232. g. Potječe iz jedne moćne obitelji koja je živjela u Collemezzu, jednom dvorcu smještenom na granici Asiza i Todija.
Njezina je obitelj, u XII. st., utemeljila samostan Sv. Vita u Val d’Oppio. U Svetom Damjanu neposredno je prisustvovala navali Saracena, tako da je, nakon što je Klara zazvala božansku zaštitu nad samostanom, »čula glas čudesne slatkoće koji je rekao: ‘Uvijek ću te štititi’. Tada je gospođa [Klara] molila i za grad, govoreći: ‘Gospodine, udostoj se obraniti i ovaj grad’. I opet je odjeknuo isti glas i rekao: ‘Grad će morati izdržati mnoge pogibelj, ali će biti zaštićen’« (Proc, IX, 2). Tom prizoru prisustvovala je i sestra Iluminata iz Pise, koja je u vrijeme Procesa već pokojna.
Jedan drugi čudesni događaj kojem je prisustvovala sestra Franciska neposredno, jest viđenje Klare s prelijepim djetetom u naručju, za koje je »bez sumnje vjerovala da je to djetešce Sin Božji« (usp. isto, IX, 7).
U svom izlaganju, sestra Franciska izvješćuje o čudesnim ozdravljenjima što ih je učinila Klara nad nekim sestrama, o čemu su već govorile prethodne svjedokinje, osim što spominje da je i nju samu sveta Klara ozdravila. Doista, »svjedokinja je rekla da je i sama bolovala od vrlo teške bolesti koja joj je udarila u glavu, pa je morala puno zapomagati; gubila je i pamćenje. Ona se zavjetovala ovoj svetoj majci, kad je majka bila blizu smrti i ostavljala ovaj svijet, te je odmah bila oslobođena bolesti. Otada ne osjeća više ni traga one bolesti« (isto, IX, 7).
Cijelo svjedočanstvo sestre Franciske obilježeno je čudesima i nadnaravnim događajima, koji su se zbili u Svetom Damjanu. Doista, nakon što je ispripovjedila svoje ozdravljenje, svjedokinja nastavlja pripovijedati o jednoj mački koja je bolesnoj Klari donijela jedan ubrus koji joj je trebao i kako je, kad je svećenik umirućoj Klari donio Pričest, »svjedokinja je iznad glave spomenute Majke, svete Klare, vidjela izvanredno sjajnu svjetlost. I činilo joj se da je lik Gospodnji u pričesti neko malo i vrlo lijepo dijete« (isto, IX, 10). Osobnost sestre Franciske dakle, privlači i očarava »nadnaravno«, što je ona neprestano kušala u svom životu u Svetom Damjanu, a to ukazuje na njezinu intenzivnu duhovnost.
9. Agneza di Oportulo di Bernardo iz Asiza (+ 1261.)
Sestra Agneza ušla je među damjanite 1220. g. Bila je kći Oportula koji je bio gradonačelnik Asiza u vrijeme dosta teško zbog unutarnjih borbi. Obnavljanjem saveza s vitezovima Peruđe, izazvao je da ga biskup Gvido II. izopći 1225. g. Mir s biskupom bio je zaključen zahvaljujući Franjinom posredovanju. Bila je još »dijete« kad je ušla u Sveti Damjan. Njezinu pažnju brzo su privukle stroge pokore što ih je vršila Klara.
Agneza je bila tako privučena svetičinim primjerom, da ju je zamolila da bi joj posudila na tri dana oštri cilicij, »koji je bio tako oštar da nije mogla u njemu izdržati« (isto, X, 1). Osim toga, doimala je se Klarina poniznost i jaki duh molitve popraćen darom suza (usp. isto, X, 3).
Sva pažnja ove svjedokinje, koja ne izvješćuje nijedno čudo, usredotočena je na pokornički i molitveni praktični život svetice kojeg je htjela nasljedovati. Možda je to bilo nasljedovanje Klare u kršćanskim krepostima, idealu što ga je Agneza htjela živjeti, zato joj je ostalo utisnuto Klarino »redovito« držanje u samostanu.
10. Benvenuta di Madonna Diambra iz Asiza (+ 1253.)
Svjedočanstvom sestre Benvenute od Gospođe Diambre, vraća se naglasak na čudesni aspekt Klarina života.
To se objašnjava činjenicom da je sama svjedokinja, koja je ušla u Sveti Damjan 1224. g., bila čudesno ozdravljenja od nekih fistula koje je imala ispod ruke (isto, XI, 1).
Bila je, osim toga, pored umiruće Klare, razmatrajući njezinu čudesnu svetost (isto, XI, 3-5).
11. Beatrica di Favarone iz Asiza (+ 1260.)
1229. g. ušla je u Sveti Damjan i Beatrica, posljednja Klarina sestra. Na Procesu izvješćuje o susretima svetice s Franjom prije nego se nastanila u Svetom Damjanu; pojedinosti se poklapaju s onim što je napisano u Legendi (isto, XII, 2-4; usp. 4 Čel 6-9).
Čudesa što ih je sestra činila u samostanu imaju za nju drugotnu važnost. Doista, upitana da rekne u čemu se sastoji Klarina svetost, odgovorila je: »u djevičanstvu, u poniznosti, u strpljivosti i dobrodušnosti, u umjesnome ukazivanju na pogreške, u blagome opominjanju sestara, u postojanosti molitve i kontemplacije, u odricanju i postu, u tvrdome krevetu i gruboj odjeći, u preziranju same sebe, u žaru Božje ljubavi, u traženju mučeničke smrti, te na sasvim poseban način u ljubavi prema Povlastici siromaštva« (isto, XII, 6). Kako vidimo, to je ideal svetosti kojeg se savršeno može nasljedovati, a koja ne mora biti popraćena čudesnim događajima.
12. Kristijana di Bernardo da Suppo iz Asiza (+ 1258.)
Sestra Kristijana potječe iz ugledne asiške obitelji. Bila je jedna od prvih Klarinih drugarica; živjela je u Klarinu susjedstvu u Asizu i svjedokom je njezina bijega u Porcijunkulu (Proc, XIII, 1).
Ušavši u Sveti Damjan 1220. g., bila je osvojena ljubavlju Favaronove kćerke i njezinom ljubavlju prema sestrama (isto, XIII, 3); osim toga izvješćuje o nekim čudesnim ozdravljenjima sestara, što su ih spomenule već prethodne svjedokinje.
13. Angeluccia di Angeleio iz Spoleta (+ 1255.)
U Svetom Damjanu je od 1225. g. Angeluccia je svjedokom dvaju čudesa: ozdravljenja sestre Benvenute od nekih rana i kad su ulazna vrata pala na Klaru, potvrđujući u pojedinostima ono što su druge susestre već rekle prije nje (isto, XIV, 6). Osim toga, dojmila je se svetičina poniznost i ljubav prema siromaštvu (isto, XIV, 4).
14. Balvina da Porzano (+ 1253.)
Ona je posljednja od sestara čije svjedočanstvo potpuno donosi zapisnik o Porcesu. U vrijeme ispitivanja, 28. 11. 1253. g., bila je bolesna i zato je morala biti saslušana u »samostanskoj bolnici, u nazočnosti brata Marka i sestre Filipe i ostalih sestara« (isto, XV, 1).
Njezino je svjedočanstvo suho; jedini prizor što ga spominje jest kad su se ulazna vrata srušila na Klaru, budući da je i ona dotrčala upomoć na viku sestre Angeluccie (isto, XV, 2).
15. Benedikta di Favarone iz Asiza (+ 1260.)
Zapisnik Procesa ne donosi njezino svjedočanstvo, možda zato što je, kako drži Zefirino Lazzeri, morala dugo biti u drugim samostanima radi presađivanja oblika života Svetog Damjana.
O njoj postoje oskudni podaci: prema Luki Waddingu, njezin ulazak u samostan morao bi biti 1214. g. U vrijeme Procesa ona je vodila zajednicu i ostala u njoj do svoje smrti, 1260. g.