Sv. Klara – 2012.; Euharistijsko slavlje u 8 sati
Proslava 800. obljetnica od poziva sv. Klare
Drage setre klarise, ponajprije vam želim blagoslovljen ovaj današnji dan, blagdan svete Klare, vaše suutemeljiteljice i zaključak velikoga jubileja – 800 godina od početka poziva sv. Klare ili pridruživanja sv. Klare franjevačkom Redu.
Zbog onih koji možda još uvijek ne znaju, ponovimo gradivo.
Mjesto događaja je Asiz.
Velikoga Malog brata Franju, Klara je upoznala u korizmi 1209. godine.
Klara je Franju poznavala i prije, ali sada je upoznala njegovo srce koje je gorjelo za Gospodinom – srce koje je ljubilo Ljubav.
A kako to često biva, kada osjetimo u tuđem propovijedanju i zanosnom govoru ne samo jeku riječi, nego da govori njegov život, onda se i sami oduševimo za sadržaj toga govora.
Tako je bilo i s Klarom.
I pred njom, recimo to, bila je već utrta sigurna i sretna ovozemaljska budućnost.
Roditelji su joj bili ugledna plemićka obitelj. Bili su utjecajni i bogati. Zacijelo su mislili kako nema toga što bi njihova lijepa kći poželjela, a da joj oni ne bi udovoljili.
Ipak, ima.
Klara je pronašla skriveni biser, zbog kojega je bila spremna odreći se svega, samo da ga stekne.
Kako objasniti roditeljima?
Kako objasniti obitelji?
Kako objasniti gradu, ljudima, svijetu…???
Je li uopće potrebno objašnjavati?
Ne!
Potrebno je – kako i samo Evanđelje poziva – sve ostaviti, doslovce pobjeći od svega i steći sve.
Tako je Klara, na Cvjetnicu 1212. godine sve ostavila, pobjegla iz vlastitoga doma i zatražila od Franje da je primi u svoj Red. Sasvim neobično i možda pomalo neugodno za Franju. Tek što je nekako uspio dati oblik svome prvom Redu, koji je sasvim spontano nastao, sada se pred njega stavlja novi izazov.
I uspio je Franjo, zahvaćen Duhom Svetim, potpomognut Klarinim nastojanjem odgovoriti na ovaj izazov.
Vjerni životopisac Toma Čelanski, taj susret dvaju svetaca i njihov odnos opisuje ovako.
Kad se spomenuta gospođa, nakon osnutka Reda braće, na poticaj čovjeka Božjeg obratila Bogu, mnogima je u napretku postala pomagačicom, a bezbrojnima uzorom.
Po rodu je bila plemenita, ali je po milosti bila još plemenitija; bila je djevica tijelom, a srce joj je bilo izvanredno čisto; po dobi je bila djevojka, a po razboritosti starica; u odluci je bila postojana i željela je izgarati od božanske ljubavi. Bila je obdarena mudrošću i izvanrednom poniznošću. Bila je po imenu Klara (a to znači: slavna), životom je bila slavnija, a ponašanjem najslavnija.
Pripovijedajući nadalje o prvoj zajednici sestara pisac nastavlja, a ovo bi ujedno mogao biti i izvrstan ispit savjesti sestrama, ali i svima nama:
Na njoj je podignuta zgrada koja je izrađena od najskupocjenijeg biserja, a tome biserju “hvala ne dolazi od ljudi nego od Boga”. Nju nije moguće ni u kratkom razmatranju obuhvatiti mislima niti ju je moguće s malo riječi prikazati.
Prije svega među njima je vladala krepost međusobne neprestane ljubavi koja je njihove volje međusobno tako povezivala da su sve u svemu bile jednodušne. Premda su bile mnogobrojne i raznolike, ipak su sve imale jedan duh; a znalo ih je zajedno boraviti po četrdeset do pedeset.
Drugo, u svakoj pojedinoj od njih sjao je dragulj poniznosti. One primljene darove i nebeska dobra tako čuvaju da pomoću njih stječu i ostale kreposti.
Treće, ljiljan djevičanstva i čistoće sve ih tako opaja divnim miomirisom da zaboravljaju na zemaljske stvari te samo žele razmatrati o nebeskim.
Četvrto, sve su ukrašene zaslugom najuzvišenijega siromaštva.
Peto, tako su se po milosti učvrstile u postu i šutnji da nemaju teškoća kad se radi o svladavanju putenih poriva i obuzdavanju jezika. Neke su se od njih od govora tako odvikle da se onda, kad je potrebno da nešto govore, jedva sjećaju kako treba oblikovati riječi i rečenice.
Šesto, budući da ih sve tako divno resi krepost strpljivosti, nikakvo im trpljenje ili nepravda ne može slomiti duh ili ih promijeniti.
Sedmo, u tolikoj mjeri posjeduju duh kontemplacije da ih ona upućuje što treba raditi i od čega se valja čuvati; i tako umiju biti sretne, uranjajući svoju unutrašnjost u Boga. Danju i noću su zauzete pjevanjem božanskih pohvala i molitvom.
Klarin primjer je, kako vidimo, privukao mnoge asiške djevojke koje su, poput nje, rasprodale svoj dio očevine, napustile stalež kojemu su pripadale i pridružile se Klari, koju je Franjo smjestio u samostan sv. Damjana.
Franjo ih je nazvao „Siromašne gospođe”.
Klara će kasnije u svome Pravilu definirati svoj Red kao Red siromašnih sestara.
Klara je preminula, na današnji dan, 11. kolovoza 1253. godine.
Moto jubileja 800. obljetnice početaka poziva sv. Klare: „Uvijek gledaj na svoj početak” (2PJa 11) želi potaknuti, najprije njih, a onda i sve nas koji smo čuli Božji poziv i glas, da se ne smijemo umoriti niti zaustaviti.
Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.
Da, drage sestre, valja nam iznova slušati ovaj glas i Isusov poziv: bez mene ne možete učiniti ništa. Pokatkad nas ponese duh ovoga svijeta, pa pomislimo kako bismo trebali činiti ovo ili ono, a preskačemo prvo i najbitnije: ostanite u mojoj ljubavi.
Ne znam kako, zna Bog, ali ovaj samostan u Mikulićima u kojemu vi živite, molite i svoje živote prinosite Bogu, je poput velikoga ognja koji grije grad Zagreb i njegovu okolicu. Ako nije tako, osuđeni smo da postanemo poput usahlih loza, koje su se odvojile od korijena, od Trsa.
Uvijek gledaj na svoj početak! – govorite naglas ovaj moto, sebi i svijetu.
Baš kao i sv. Franjo koji je poticao braću: do danas nismo učinili ništa – Braćo, dok ima vremena, činimo dobro.
– Uvijek gledaj na svoj početak, kao u sakramentu krštenja kada te je Krist otkupio i posvetio.
– Uvijek gledaj na svoj početak, kao onoga časa kada si čula Božji glas i poziv.
– Uvijek gledaj na svoj početak, kao onda kada si s golemim žarom ušla iza ovih rešetki, ostavljajući svijet iza sebe.
– Uvijek gledaj na svoj početak, pa i onda kada naiđu sušni dani i tamne noći.
– Uvijek gledaj na svoj početak, na početak svojega Reda i na primjer svete Majke Klare.
Da, teško je to, uzdahnut će poneka od vas, a možda i poneko od nas ovdje okupljenih na ovoj svetoj misi.
Teško je, ali zato i jest dobro. Zato i imamo sigurnost da smo na pravome putu.
Loza iz trsa pomalo crpi sok i životnu energiju.
I dobro je da je tako, jer da je drukčije, prezasitili bismo se i postali podivljala grančica koja se kida i baca jer konzumira životni sok, a plodove neće donijeti.
Drage sestre, ovo kratko razmatranje, darujem vama, ali ono je kako rekoh, ispit savjesti i za svakoga od nas.
Svi smo mi na putu i teško je uopće odrediti tko je iza pregrade, vi ili mi.
Važan je izbor, moj osobni izbor i vjernost i odanost tome odabiru.
Uvijek gledaj na početak. Eto, to je važno.
Amen.