HAĐIM, s. M. Franciska (Marija) od Propete Ljubavi
Rođena je 15. kolovoza 1925. u Dobrovcu, župa Pakrac, kao najstarije od šestero djece roditelja Franje i Terezije r. Huber. Umrla je 5. srpnja 2001. u Samostanu klarisa u Zagrebu, u 76. godini života i 54. godini redovništva.
Izrazito tamnoputa djevojka Marija osjetila je Božji poziv na mladoj misi franjevca o. Pija Švaste. Izrazivši mu želju da postane misionarka i da se žrtvuje za naše misionare i svećenike, o. Pio ju je uputio klarisama u Samobor. U samostan klarisa ušla je 7. studenoga 1947. n nakanom da bude vanjska sestra. Zbog njezine tamne puti, fratri su je ubrzo prozvali Ciganica, nadimak koji joj je ostao do konca života. U novicijat je ušla 22. kolovoza 1948., prve zavjete položila 27. kolovoza 1950., a vječne 23. rujna 1956. godine.
S. M. Franciska je bila vrlo blage naravi, pomalo tvrdoglava, no vrlo pobožna i krajnje jednostavna. Premda neuka, ulaskom u samostan ubrzo se pokazala razboritom i bistrom. Umjela je u svoj život ugraditi ono najbitnije i zato je uvijek prihvaćala sebe onakvu kakva jest. Takav je pristup imala i prema drugima. Kao vanjska sestra, dolazila je često u dodir s različitim ljudima. Znala je svakome prići, pomiriti zavađene, pomoći siromašnima, vidjeti i naslutiti potrebu svakoga. Imala je toliko povjerenje u ljude da se nije bojala zaspati u tramvaju noseći u torbi poveću svotu novca, potrebnog za gradnju novoga samostana. Što je ona značila za ljude koji su je susretali najbolje izražavaju riječi jednoga pijanca: Sestra Franciska je cuker nad cukerom!
Tijekom dana bi s. Franciska obavljala vanjske poslove za samostan; bila je veza sestara s vanjskim svijetom. Ono što nas zadivljuje jest da se nikada nije potužila na svoje zdravlje. Pratila je sestre liječniku, šuteći o sebi. Umorna od naporna hodanja, narušena zdravlja, često bi navečer dugo ostajala u koru i molila. U zajednici su je mlađe sestre od milja zvale Franjo. Bila je toliko blaga i jednostavna da su se sestre rado šalile na njezin račun, nalazeći kod nje razumijevanja i duhovni odmor.
Posljednjih pet godina prestala je izlaziti zbog teškog zdravstvenog stanja. Bila je povjerena brizi mlađih sestara i tako postala oslonac, utočište i izvor radosti sestrama iz novicijata. Kroz to vrijeme pokazala se strpljivom i nezahtjevnom. Njezin se duhovni život produbio kroz patnju. Ono što se prije možda nije opažalo, sada je postalo očito: s. M. Franciska je neprestano molila i iznad svega željela imati i sačuvati čisto srce. Na nju se doista mogu primijeniti riječi Ps 131: Gospodine, ne gordi se moje srce niti se oči uznose. Ne idem za stvarima velikim ni za čudima što su iznad mene.
Literatura:
– Kronika Samostana Svete Klare Bezgrešnog Srca Marijina, Zagreb, I. dio, str. 91-93.
– svjedočanstva sestara
– svjedočanstva fratara
– svjedočanstva samostanskih prijatelja i susjeda