“Ja, mali brat Franjo, hoću”
Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa
„Ja, mali brat Franjo, hoću…“ (PrKl 6,7). Tim riječima započinje Franjina Posljednja volja upućena Siromašnim gospođama svetoga Damjana, malo prije njegove smrti.
U 6. poglavlju Klarinog Pravila, u srcu Pravila, u kojemu je riječ o samoj biti oblika života Siromašnih sestara, Klara umeće Franjinu Posljednju volju za koju bismo mogli reći da je to njegova obnova zavjeta, ponovno obećanje i zavjetovanje vjernosti milosti koju je primio od „samog Svevišnjega“ (Opor 14). Samo iz toga razloga Franjo si dopušta na prvo mjesto staviti svoje „ja“, ali odmah nadodaje i pridjev „maleni“, „parvulus“, što bi se moglo prevesti i kao „neznatni“. U opisu Klarinog posljednjeg Božića, pisac Legende svete djevice Klare pridaje Djetetu Isusu isti pridjev. Franjo je ukorijenjen u Kristovoj kenozi.
U Posljednjoj volji, Franjo, koji pred kraj života nosi Kristove rane, suobličen njemu, obraća se sestrama kao manji, posve malen, neznatan i kao „brat“. Veoma slab tjelesno, izmučen moralno, nosi u sebi snagu Kristovu. Otuda uz njegovu „neznatnost“ onaj snažni „hoću nasljedovati… i ustrajati do kraja“.
Dirljiv je ovaj Franjin „do kraja“, „usque in finem“. Uvodi nas u ostajstvo Posljednje večere: „do kraja ih je ljubio“ (Iv 13,1). Franjino Preminuće, kao i Klarino, u znaku je toga „do kraja… ljubio“. Isusovo „do kraja“ bilo je Franji stalno pred očima. Njegovi spisi puni su teme, poticanja i zahtjevnosti na ustrajnost „do kraja“. Kojom vlašću on to čini? Uvijek u ime onoga čiji je on maleni sluga, u ime Svevišnjega.
Slijediti i nasljedovati Krista „sve do kraja“ nije moguće bez „Duha Gospodnjega i njegova svetog djelovanja“ (PPr 10,9; PrKl 10,9). To je onaj Duh kojeg je Isus darovao s križa kad je došao „do kraja“: „’Dovršeno je!’ I prignuvši glavu, preda duh“ (Iv 19,30). Možda je u svjetlu toga trenutka i Klara promatrala poziv nje i sestara koji su primile od Franje. U buli Solet annuere, koja sadrži pismo pape Inocenta IV. i ono kardinala Rajnalda, oba autoriteta spominju da je ovaj Oblik života sestrama „predao blaženi Franjo“, „blaženi vaš otac sveti Franjo“ (PrKl, Bula 6.16). Glagol „predati“ nalazimo kod Klare u Prvom pismu Janji Praškoj kada opisuje krajnje siromaštvo Sina Božjega dok je živio na zemlji: „Reče naime: Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji, to jest Krist, nema gdje bi glavu naslonio, pa prignuvši glavu, preda duh“ (1PJa 18).
Oboje svetaca, Franjo i Klara, imajući tako pred očima posljednje trenutke Sina Božjega na zemlji, ušli su u njegov „čas“ i nikada se nisu okretali niti vraćali natrag. Oni se nisu samo nadahnjivali Evanđeljem, nego su cijelim svojim bićem zanosno i zaljubljeno upijali Kristovo biće, njegove riječi i čine. Slijedili su ga, kako Klara kaže za Franju, upravo „u stopu“ (OporKl 46)[1].
Za vjerno, „u stopu“ nasljedovanje Krista potrebno je imati „Duh Gospodnji i njegovo sveto djelovanje“. Duh Gospodnji, „koji prebiva u vjernima svojim“ i koji je u vjernicima onaj „koji prima presveto tijelo i krv Gospodinovu“ (Opom 1,12), kako piše Franjo, isti je onaj koji u „vjernima svojim“ oblikuje Gospodinove vjerne nasljedovatelje i zaljubljenike (usp. OporKl 5). Nasljedovati Gospodina našega Isusa Krista na neki je način pričešćivanje njime. Ići za njim „u stopu“ znači pri-čestiti se Njemu, postati s Njime dio. Nije li Franjo to htio poručiti kad je na koncu života, poput Gospodina Isusa Krista, razdijelio braći kruh, kruh nasljedovanja Krista, „do kraja“?
[1] Glagol insequendo što ga je Klara ovdje upotrijebila može se prevesti: „slijedeći u stopu“.