„Posljednje utočište tjeskobnima“ (PrKl IV,12)
Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa
„Neka [opatica] tješi žalosne. Neka bude posljednje utočište tjeskobnima, da u slabih ne pobijedi bolest očaja ako u nje ne bude lijeka za ozdravljenje“ (PrKl IV,12). Ovo je središnji propis u Pravilu sv. Kare u nizu drugih koji se odnose na obveze opatice i majke u zajednicama Siromašnih sestara.
U načinu života najuzvišenijega siromaštva, što ga je utemeljila, Klara pronalazi da se može dogoditi da ima onih koje su još siromašnije, slabije, potrebitije, na rubu zajednice zbog ovog ili onog razloga: bolesti, moralne slabosti i duhovne patnje. Takve sestre u Klarinoj zajednici osobita su ljubav i briga opatice. Ako joj prethodno brani posebne naklonosti, priklanjanja ovoj ili onoj skupini određene društvene pripadnosti, ovdje Klara usmjerava opaticu kome da se prikloni, prema kome treba gajiti „posebnu naklonost“ (PrKl V,11): to su one koje su u „povjerenom joj stadu“ (isto IV,9) najslabije.
Ljubav prema najpotrebitijim sestrama nadilazi svaki strah i opasnost. Evanđeoska škola Svetoga Damjana uvela je Klaru u slobodu djece Božje koja djeluju vođena Kristovom ljubavlju: „Iz ljubavi prema Kristu ljubeći jedne druge vani djelima pokazujte ljubav koju unutra imate“ (OporKl 59). Zato se Klara usudila upotrijebiti svu svoju majčinsku domišljatost kako bi, brineći se za duše i tijela svojih sestara, otvorila put Božjoj milosti do dubina pojedinih.
Postupak za proglašenje svetom često opisuje Klarinu sućut sa sestrama koje su bile u velikim kušnjama: „Kad bi spomenuta gospođa Klara ponekad vidjela neku sestru da trpi napastovanje ili nevolju, ta bi je gospođa potajno pozvala i plačući je tješila, a ponekad bi se preda nju ničice bacila“ (PostKl X,5). Smatra se da je jedno od najljepših svjedočanstava sljedeće: „I dodala je ova svjedokinja da ona sama, budući je bila bolesna, jedne je noći bila vrlo ojađena zbog teške bolesti na kuku, [i] počela se žaliti i jaukati. I ta ju je gospođa upitala što joj je. Onda joj je ova svjedokinja kazala svoju bol. I ova se Majka bacila točno na taj kuk na bolesno mjesto a zatim je tu postavila neku tkaninu koju je imala na svojoj glavi; i odmah je bolesti s nje posve nestalo“ (isto VII,12). Poznat je i slučaj s. Andreje koja je, u silnoj želji da ozdravi, samu sebe skoro ugušila (isto 3,16). Sv. Klara je znala za njezinu bolest, ali je jedne noći „u duhu saznala da je ona bila u velikoj kušnji kako bi od toga ozdravila“ (isto 3,16). Sestra Andrea je, dakle, bila jedna od onih koje Klara spominje u Pravilu: upala je u očaj jer u Majke nije bilo lijeka za njezinu bolest. No Klara se pokazala njezinim posljednjim utočištem, uvela ju je u istinu, ukazala joj je na njezino bijedno stanje duše te ju pozvala na promjenu života: „Jadnice, ispovjedi Gospodinu svoje nakane, koje su i meni dobro poznate. Evo, ono što si htjela izliječiti, izliječit će Gospodin Isus Krist. Ali promijeni svoj život nabolje (…). Na njezine riječi primila je duh skrušenosti i doista očito popravila svoj život“ (LegKl 59).
U nedostatku lijeka za ozdravljenje, Klara, „utjeha žalosnih i posljednje utočište tjeskobnih“ (usp. PrKl IV,12) imala je moćno sredstvo: izvanrednu vjeru u Božju svemoć, da će on za svoje dragovoljne sirotice učiniti i čuda. Izjave sestara na Postupku donose niz svjedočanstava o čudesnim ozdravljenjima sestara po Klarinoj molitvi.
Međutim, pišući gore navedeni propis za svoje nasljednice, Klara ne traži od njih da od Boga nužno isprose čudo za svoje sestre. Ali traži od njih da upotrijebe sve moći svojega srca kojima je obdaren svatko tko je upoznao Boga koji je ljubav (usp. 1 Iv 8,11). Traži da budu slika Boga koji je „utočište i sklonište u dan nevolje“ (Ps 58,17), slika Duha Svetoga koji je nazvan Utješitelj, Branitelj (Iv 14,26), „otac ubogih“ (Duhovska Posljednica). Kao što je Duh Sveti Utješitelj i Branitelj zato što je „Duh Istine“ (Iv 14,17), što „doziva u pamet sve što“ se odnosi na istinu o Bogu i čovjeku (usp. Iv 14,26), tako i Klara hoće da njezine nasljednice budu ne one koje udaljavaju od Kristova križa nudeći jeftina rješenja ljudskim gestama, nego, naprotiv, pomoć da se križ zavoli, prihvati i nosi u mirnom predanju.
Neprestano slušamo o depresiji, očaju, tjeskobi… S Kristom na križu razapeto i Duhom Svetim produhovljeno naše tijelo može postati prijenosnik Božje ljubavi. To spada na naše služenje, na našu malenost, na naše bratstvo.