Preuzmi kraću verziju
KRIŽNI PUT SA SVETOM KLAROM
Prigodom 750. obljetnice smrti sv. Klare
Autorica: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa
Kako je zamišljen ovaj Križni put
Ovo su meditacije o životu svete Klare promatranom kroz postaje križnoga puta. Ovo je hodočašće sa svetom Klarom. Zapravo, ovo je njezin križni put. U njemu ne promatramo toliko Isusovu Muku, nego Klarin hod Isusovim stopama koje je on utisnuo svojom ljubavlju i krvlju. Klara je provela svoj život podno svetodamjanskog raspela, ikone koja prikazuje Krista proslavljenog na križu, Kralja Slave. Premda uvijek u kontemplaciji Krista raspetoga, Klara je odsijevala radošću.
Oni koji vole svetu Klaru, koji žele više upoznati njezinu duhovnost i njezin životni put, koji žele barem malo dotaknuti se njezinih spisa, i koji nadasve vole meditirati, neka ovaj križni put mole radije pred ikonom svetodamjanskog raspela ili svete Klare, negoli od postaje do postaje klasičnog križnog puta.
I još nešto. Nipošto nemojmo pokušavati oponašati svetu Klaru. Ni ona nije oponašala nikoga, pa čak ni svetoga Franju. U svakome od nas već je krštenjem započet naš hod za Kristom. Potrebno je otkriti njegove stope u nama i odvažiti se. Možda nam Klara u tome pomogne. Ona zna što je to traženje, čekanje, nadanje, što je to blaženstvo siromašnih u duhu.
UVOD U KRIŽNI PUT
Klarin je život bio u znaku vazmenog otajstva, u znaku pashe, prijelaza iz tame u svjetlo, iz smrti u život. Taj je prijelaz započeo u svakom kršćaninu u trenutku njegova krštenja. Nije čudo stoga što je Franjo Klaru zvao kršćankom, jer je u njoj prepoznao život, muku i uskrsnuće svoga Gospodina Isusa Krista. Životopisac kaže da ju je Franjo »izveo iz mračnoga svijeta« (4Čel 7) i pokazao joj Kristov put. Pokazao joj je Krista koji je put.
– Treba znati umrijeti, reče joj Franjo.
– Kako? – zapita Klara.
– Na Križu s Kristom (Cvjetići sv. Klare).
Klara je to naučila tijekom života, no kao i mi, morala je proći sve postaje. Imala je hrabrosti učiniti prvi korak. A taj je – izlazak iz sigurnosti doma, društvenih i crkvenih struktura. To je korak obavijen tamom noći Cvjetne nedjelje, ali upravljen prema svjetlu nade, Uskrsa.
»Bilo je to pred Cvjetnicu, kad je djevojka ražarena srca došla k čovjeku Božjem da od njega dozna što i kako treba učiniti s obzirom na svoje obraćenje. Otac Franjo joj je naredio da toga svečanog dana dođe lijepo obučena i nakićena [u crkvu] primiti palmu, s ostalim mnoštvom naroda, a sljedeće noći da izađe iz tabora da svjetovnu radost preokrene u oplakivanje Gospodinove muke. Naredne noći… ostavila je grad i rodbinu i pohitjela k svetoj Mariji u Porcijunkulu. Tada je, odbacivši ondje babilonsku prljavštinu, svijetu predala otpusno pismo. Pošto su joj braća ondje ošišala kosu, odrekla se različitih nakita… da se suobliči siromašnome, propetome Kristu« (4Čel 7-8. 14).
Noć bijega u Porcijunkulu, sa osamnaest godina, zatvara svijet za Klarinim leđima, ali samo zato da joj otvori prag Božjeg otajstva.
Dok razmišljam o tome, pitam se: imam li hrabrosti i ja učiniti taj korak koji Gospodin tako dugo očekuje od mene? Imam li hrabrosti pobjeći iz utvrda iluzija koje imam o sebi, iz udobnosti svoje nepokretljivosti u kojoj pomalo postajem idolopoklonikom samoga sebe? Imam li hrabrosti htjeti zapravo shvatiti što je to kršćanski poziv, što su to blaženstva, što je to život vječni?
PRVA POSTAJA
Isusa osuđuju na smrt
Kamen spoticanja
Klara je u svom domu bila okružena vrlo pobožnim ljudima, a njezina je majka pokazivala veliku darežljivost prema siromasima. I Klara je bila darežljiva, ali nije se zaustavila na tome. Htjela je sudjelovati u patnjama siromaha. Odricala se hrane i to potajice slala siromašnoj djeci. No ni to joj nije bilo dovoljno. Kad se čovjek hoće predati Bogu, mora to učiniti potpuno, inače ni sreća nije potpuna. Zato je Klara odlučila slijediti Franjin primjer. Učinit će svoju kenozu, “opljenu” same sebe (usp. Fil 2, 7), kao što je to učinio Sin Božji. Spustila se sa svog plemićkog staleža na stalež siromaha. Rasprodala je svoju baštinu i postala služavkom u bogatom samostanu San Paolo.
Bio je to korak mimo obiteljske tradicije, mimo društvenih običaja, mimo uobičajenog ponašanja u tadašnjoj Crkvi. Kad je vijest o Klarinu bijegu »stigla do njezinih rođaka, bolna su srca osudili djevičin korak i odluku. Složili su se i požurili da pokušaju silom što nisu mogli drugačije. Primijenili su surovo navaljivanje, upućivali joj otrovne savjete, laskava obećanja. Nagovarali je da odustane od ovako bijedna života. Ona se, međutim, uhvatila za oltarnik i otkrila ošišanu glavu. Odlučno je izjavila kako neće dopustiti da je na bilo koji način ubuduće odvrate od služenja Kristu… Ljubav izazvana nepravdama davala joj je snagu« (4Čel 9).
Možda bi stric Monaldo bio kadar i Klari zadati smrtni udarac kao što je htio učiniti njezinoj sestri Agnezi. Mislio je da ima na to pravo jer je njihov skrbnik. Ali Klara je priznavala samo Božje gospodstvo nad sobom. Zato je kasnije savjetovala sv. Janji Praškoj: »Ne vjeruj nikomu niti pristaj uz ikoga koji bi te htio odvratiti od ove odluke, koji bi ti htio na put postaviti kamen spoticanja, da ne bi izvršila svoje zavjete Svevišnjemu u onom savršenstvu na koje te je Duh Gospodnji pozvao…« (2PA 14-18).
Na tvom putu opredjeljivanja za Krista, mnogi će te odgovarati i nuditi ljudsku sigurnost. Znaj razlikovati pravu ljubav od lažne. Prava ljubav i samilost nikada ne udaljava od križa, nego ohrabruje drugoga da prihvati križ, kako bi ušao u otajstvo zajedništva s Kristom.
DRUGA POSTAJA
Isus uzima svoj križ
Novi počeci
Klara se »po savjetu blaženoga Franje preselila k crkvi Svetog Damjana. To je ona crkva u kojoj je Franjo u vrijeme molitve s drveta križa primio poziv: ‘Franjo, idi i popravi moju kuću, koja se, kako vidiš, ruši!’ Djevica se Klara zatvorila u zatvor ovoga mjestanca iz ljubavi prema nebeskom Zaručniku. U ovom je tijesnom zatvorenom prostoru četrdeset godina lomila alabastar svoga tijela bičevanjem, da bi se Božja kuća napunila miomirisom pomasti« (4Čel 10).
Sveti Damjan bio je stari napušteni benediktinski samostan izvan grada Asiza. Izvan sigurnosti gradskih bedema. Klara je bila sama, prva u posve novom načinu redovničkog života. Izgledi za budućnost su nesigurni. No ona je u svemu tome ipak našla predokus one »skrivene slatkoće koju je sam Bog od početka čuvao za one koji ga ljube« (3PA 14). Mi sada promatramo Klarin život u svjetlu onoga što se kasnije dogodilo. Međutim, ulazeći u Sveti Damjan, jednog još prohladnog dana koncem travnja ili početkom svibnja 1212. g., Klara posjeduje samo nadu.
Ona se zatvara u Sveti Damjan kao u jednu dugu noć molitve i kontemplacije, noć koja je započela na Cvjetnicu njezinim bijegom, i koja će trajati četrdeset godina. No, ona je u toj noći uvijek bila i ostala dijete nade, dijete svih Božjih biblijskih obećanja. Svu tu prazninu, golotinju vjere, siromaštvo i grubost kamenih zidova, hladnoću, samoću i sve ono zbog čega čovjek ponekad pomisli: »Ima li to sve smisla? Bolje je da živim kao i drugi, a ne kao iznimka…«, sve je to Klara živjela podno velikog Raspela s kojeg je Isus usmjerio Franju na prašnjave putove sve do Svete zemlje, da govori i pjeva o Isusu, svojoj velikoj Ljubavi. Pomalo je Klara postala sve više nositeljicom križa, toliko da su njezin pogled, misli, riječi, kretnje postali stigmatizirani.
»Gledaj nebo koje nas zove – kaže Klara – i uzmi križ i slijedi Krista koji ide pred nama« (PKE 9). Svatko mora pronaći svoj “Sveti Damjan”, mjesto susreta s Bogom, mjesto iskustva Božje ljubavi, križa, boli. Ali i mjesto odakle je najbolji pogled na nebo i na zemlju. Moja svakodnevica – to je moj Sveti Damjan u kojem mogu započeti iznova. Tada će moja svakodnevica postati zanimljivo hodočašće u kuću Očevu.
TREĆA POSTAJA
Isusov prvi pad pod križem
Nepodijeljeno srce
I Klarin je život imao teške i tamne trenutke, ispunjene borbom za čistoću ideala, za vjernost Evanđelju i Božjem pozivu. Ona svoj ideal, svoj Oblik života, jednostavno naziva siromaštvom. No značenje siromaštva kojeg je izabrala puno je dublje no što mislimo.
Sama osoba Isusa Krista jest zapravo njezin oblik života, njezin put, kako sama izjavljuje u svojoj Oporuci: »Sin je Božji postao za nas put« (OKl 5). Ono što je ona željela živjeti u krilu Crkve jest sam nutarnji život Gospodina našega Isusa Krista od Betlehema do Kalvarije. Siromaštvo, svaki oblik odricanja, samo je kraljevski put kojim se slijedi Krista. Zato je ona toliko ljubila siromaštvo i »sklopila s njim takav savez da osim Gospodina Isusa Krista nije htjela imati ništa drugo…« (4Čel 13).
Odbivši da njezin samostan postane feudalna gospodska kuća, nego da bude bez posjeda koji bi donosili stalni prihod i sigurnost za opstanak zajednice, i bez mnoštva zemaljskih briga koje bi umanjile i gušile zajedništvo s Bogom i sa svim stvorenjima, Klara je naišla na mnoga protivljenja dobronamjernih ljudi.
Možemo si zamisliti Klarine duge sate molitve i bdjenja, savjetovanja s Raspetim koji je progovorio Franji, a sada je možda duboko šutio da iskuša svoju ljubljenu. Da li je pomislila da ide krivim putem, da ima lažnu, krivu viziju? Iz svega što se kasnije dogodilo znamo da je bila uvjerena da »onomu tko služi Bogu ništa se ne iskrivljuje« (isto, 19).
Klara je vrlo dobro znala da je “razboritost” na koju su je upozoravali neprijateljica Gospođe Siromaštine. No kao »nova žena«, (BKl 8) žena iznenađenja za svoje vrijeme, »nenadano je, čudesnim nekim darom iz usta samog Boga porazila spletke lukavog neprijatelja i oholost koja upropašćuje ljudsku narav, i taštinu koja zaluđuje ljudska srca« (3PA 6). Isprosila je naime od pape »Povlasticu siromaštva«, povlasticu po kojoj je nitko ne smije prisiliti da primi posjede, povlasticu po kojoj će očuvati srce nepodijeljenim.
»Dok se ljubi neka vremenita stvar, gubi se plod božanske ljubavi« (1PA 25), kaže Klara. Znadem li ja uopće ljubiti? Jesam li ikada ikoga ljubio nepodijeljena srca, nesebično? Ako ne znam ljubiti nesebično ljude, onda je i moja ljubav prema Bogu upitna.
ČETVRTA POSTAJA
Isus susreće svoju Majku
Susret
Nekoliko mjeseci nakon stigmatizacije, 17. rujna 1224. g., Franjo dolazi u Sveti Damjan, gdje je od ožujka do svibnja boravio u jednoj kolibici u vrtu sestara. Nekako u to isto vrijeme i Klara je teško oboljela, i otada se nikada više nije oporavila. Raspeta Ljubav stavila je na njih svoj pečat kojeg ništa, osim smrt, nije moglo raskinuti. To je pečat boli, to je znak Tau na njihovim čelima, znak odabranja i potpune pripadnosti Kristu.
Ovaj susret Franje i Klare bio je susret dviju velikih ljubavi. Jedino je Klara mogla razumjeti sva Kristova otajstva ispunjena na Franji. Jedino je ona koja je stalno kao Stabat Mater stajala podno svetodamjanskog Raspela mogla razumjeti raspetoga Franju. Ovaj susret, ovo iskustvo punine patnje, zasigurno je povećalo u Klari ljubav prema Spasiteljevim ranama kojima je u čast sastavila i svakodnevno molila posebnu molitvu (usp. 4Čel 30).
I dok se priroda kroz svoje boli rađala na novo proljeće, u Franji i Klari odjekivala je Pjesma stvorova koju je Franjo ispjevao u tim mjesecima svojih, možda najvećih, nutarnjih i vanjskih boli. Oni su već slavili svoj Uskrs.
Mogu li i ja u događajima oko sebe, u ljudima oko sebe, osobito u njihovoj patnji prepoznati ispunjenje Kristovih otajstava? Jesam li spreman postojano stajati pod križem svakog svog brata i sestre? Znademo li se mi međusobno poticati na joj veću velikodušnost u ljubavi? Znademo li se mi veseliti u patnjama koje su ništa u usporedbi s bremenom vječne slave?
PETA POSTAJA
Šimun Cirenac pomaže Isusu
Pomoć
Klarin se život trošio za Isusa. Bila je izvor Božje snage i blagoslova. U njoj je plamtio misionarski žar kojeg je ostvarivala služeći svojim sestrama u svim njihovim potrebama i kušnjama. I ne samo njima. K njoj su dolazili svi, plemići, siromasi, djeca i odrasli, crkveni prelati, Manja braća…
Franjo je »znao da ona posjeduje veliku savršenost i cijenio je njezine kreposti« (4Čel 32). Stoga se nije ustručavao tražiti od nje pomoć u važnom trenutku svoga opredjeljenja, da li se posvetiti isključivo kontemplaciji ili ići svijetom i propovijedati. Klara, kao čuvarica izvornog poziva “Idi i popravi moju kuću”, usmjerava ga na propovijedanje Božje riječi. Franjo je iz njezine molitve i razgovora zasigurno doživio novi zanos, jer se tada uputio na Istok. I to opet kao “novi čovjek” (usp. 4Čel 5), ne s križarima, ne s mačem i nasiljem, ne kao glasnik ni pape ni cara, nego kao ponizni i veseli glasnik Velikoga Kralja.
Klara je dakle odigrala veliku ulogu u Franjinom opredjeljenju za izvorno shvaćanje evangeliziranja, kao što je Franjo odigrao veliku ulogu u ostvarenju njezinog poziva. On je popravio crkvicu Svetog Damjana za nju, da u njoj živi svoj poziv Marije, a ona je njemu otkrila pravi smisao Kristovih riječi: »Franjo, idi i popravi moju kuću koja se ruši« (LM 2).
Mi jedni druge jednostavno trebamo. Mi smo jedni drugima uistinu dar. Mi jedni u drugima možemo pronaći odgovore na bezbrojna svoja pitanja.
ŠESTA POSTAJA
Veronika briše Isusu lice
Lice
Klara se smatrala »suradnicom samoga Boga i podržavateljicom klonulih udova njegova neizrecivog tijela« (3PA 8). Vjernost Isusu Kristu i njegovu Evanđelju nije rastavljala od zajedništva s Crkvom i njezinim članovima, pa čak i s onima izvan nje, jer je žarko željela poći među pogane. Odbacila je egoizam koji može kontemplativnu dušu usmjeriti samo na osobno posvećenje.
Njezina ljubav prema sestrama bila je znak njezinog jedinstva s Bogom. Mnogi bi mogli od nje očekivati rasprave o molitvenim putovima, kao kod Velike Terezije i drugih, pa i njezinih suvremenika. Također i oni koju su je poznavali ne mogu nam mnogo reći o njezinom nutarnjem svijetu. Ali u jednom su svi jednodušni. Klarino je lice uvijek sjalo, uvijek je bila radosna, uvijek požrtvovna, uvijek je tješila, služila, pomagala, savjetovala, opominjala, izgrađivala, vodila…
»Kad se radosna vraćala od svete molitve – svjedoče njezine sestre – odnosila je s ognjišta Gospodinova oltara tople riječi koje su raspaljivale srca sestara« (4Čel 20). U svom pokorničkom životu velikih odricanja »sačuvala je vedro i radosno lice« (isto, 18). Bilo je to ono isto vedro i radosno lice koje je brat Franjo ugledao jedne noći za uštapa u dubini mračnog bunara, dok je s bratom Leonom gazio ilovaču na svom putu naviještanja radosne vijesti.
Mi često puta jedni druge gledamo površno. Trebamo se zagledati u dubinu drugoga i vidjet ćemo njegovo pravo lice. Lice boli ili radosno lice. Ako je to lice boli, tješit ćemo ga i plakati s njime, ako je to lice radosti, radovat ćemo se s njime. To je naša svakodnevna misija.
SEDMA POSTAJA
Isusov drugi pad
Noć
Postoje trenuci u kojima se duša nalazi pred velikim ponorom povjerenog joj poslanja. Bog je tada vodi putem samoće i potpunog predanja. Klara ima svoju dugu noć trpljenja i križa kojega kuša sve do dna značenja riječi »patnja« koja se prečesto i dramatično pojavljuje u raznim nijansama u njezinim spisima, a da bi bila slučajna. Ona ima dugu noć od skoro dvadeset devet godina bolesti, u kojoj uči značenje riječi »strpljivost«. To je jedan vid onog njezinog “najuzvišenijeg siromaštva”.
Noć je postala dubljom nakon Franjine smrti. Franjo je za Klaru bio »poslije Boga naš jedini stup i čvrstoća, utemeljitelj, saditelj i pomagač u Kristovoj službi« (OKl 39. 48). Njegovom smrću, Franjina je “biljčica” ostala sama. Razvoj Reda i shvaćanje Franjina ideala krenulo je u razne smjerove. Ostala je šačica prvih njegovih drugova koji su živjeli u svom svijetu i žaleći za prošlim vremenima. Klara je jako voljela tu braću, ali njezino je srce bilo otvoreno za svu braću. Vjerujemo da nije bila jedna od onih koji žale za lijepom i idealnom prošlošću, nego je bila kao svjetionik nade. Znamo koliko je cijenila brata Iliju, a možda ga je i branila pred onima koji su ga osuđivali.
Promatrajući i dalje svoje veliko Raspelo, Klara je bivala sve milosrdnijeg i toplijeg srca, što je bilo tako potrebno u onom svijetu željeznih mačeva i borbe za izvanjsko vršenje Evanđelja, dok su srca bila gladna ljubavi. I sve je više išla putem predanja, nemajući gdje, kao ni Sin Čovječji, nasloniti svoju glavu, bez svog Pravila, bez zemaljskih posjeda, u nerazumijevanjima…
Duhovne noći i napuštenosti nisu znak da te Bog ne ljubi. U noći se više ljubi, kaže sveta Mala Terezija. Gospodin te uvlači u noć i osamljenost, kako bi progovorio tvojem srcu koje previše privlače šarolikosti svijeta, koje se previše oslanja na svoje slabe sile ili na moć i snagu drugih ljudi. No, uvijek u toj noći Bog podigne neki svjetionik. U noćima drugih ljudi, budi i ti svjetionik.
OSMA POSTAJA
Isus tješi zaplakane žene
Utjeha
Postoji jedan dokument koji nam mnogo govori o Klarinom odnosu sa njezinim sestrama. To je Proces kanonizacije, za koji slobodno možemo reći da je to pjesma nad pjesmama Klarine ljubavi prema bližnjemu, a koju su ispjevale njezine sestre i oni koji su je izbliza poznavali. U Procesu kanonizacije postoji bogato svjedočanstvo sestara o Klarinoj poniznosti, potvrđenoj njezinim običajem pranja nogu sestrama (usp. Proc. I, 12; II, 3; III, 9; X, 6. 11). Za njezine sestre, kao i za njezinog životopisca, Klarina praksa pranja nogu postaje središnja metafora koja govori o njezinoj poniznosti, kreposti koja uključuje milosrdnu ljubav (caritas), supatnju, pažljivost na potrebe drugih.
Pranje nogu je stil Klarina života, njezinog “svetog suživota”, njezin način odnošenja prema drugima. Pranje nogu sestrama zapravo nije bilo za Klaru jednostavno jedna bogoljubna, asketska ili pobožna vježba, nego čin koji je sam po sebi definirao nju i njezine sestre kao Kristove učenice.
Koliko je ljubila svoje sestre, pokazuje jedan značajan, svima poznat događaj. Ima jedna nijansa u tom događaju koju, čini se, malo tko ističe. Kad su plaćenici cara Fridriha opkolili grad Asiz i napali samostan Svetog Damjana, uplašene sestre okupiše se oko svoje majke koja je bila teško bolesna i nepokretna. Dala je da se donese Presveti Sakrament i prostrla se na tlo moleći za sestre i za grad. Onda se obratila sestrama: »Sestre i kćeri moje, ne bojte se, jer će Bog biti s nama… Vjerujte u našega Gospodina Isusa Krista i on će vas štititi, a ja ću biti vaš jamac da vas ništa neće ozlijediti; ako neprijatelji dođu tako blizu, stavite me pred njih« (Proc. III, 18).
Klara je svoj život ponudila za spas sestara. Bila je spremna s Isusom-Hostijom biti talac.
Franjin poljubac gubavcu, Klarino pranje nogu sestrama jesu geste koje odražavaju njihov stil života. I moje geste odražavaju moj stil života, moj način mišljenja, moje shvaćanje Evanđelja. Da li moja djela svjedoče za mene da sam Kristov učenik?
DEVETA POSTAJA
Isusov treći pad
Strpljivost
Uvijek će nas pratiti borba za ono što nam je najsvetije, najmilije. I kad pomislimo da je sve izgubljeno, onda nas Gospodin podiže.
Klarin se život približio kraju, a da još nije postigla od pape potvrdu Oblika života, kako ga je naslijedila od sv. Franje, slijedeći Kristove stope. U očima drugih to je velik poraz i normalan završetak svih utopističkih i fanatičnih ideala. Mnogi su njezini suvremenici pokušali slično živjeti, pod parolom Krista i Evanđelja, ali u velikom buntu, neposlušnosti i otporu Crkvi i Kristovu namjesniku. Klara je bila velika žena, duboke vjere, smisla za stvarnost, a opet toliko zahvaćena Osobom Isusa Krista da je ovo mučno čekanje potvrde Pravila nije slomilo. Prkosila je i samoj smrti, sve dok konačno nije uvečer svog života, 10. kolovoza 1253. g., primila toliko željenu potvrdu svog Oblika života što ju je dan ranije izdao Inocent IV.
Na ovom smo svijetu uvijek putnici i stranci. Ali ne smijemo biti slijepci. Isus nam je pokazao put. On je taj Put. On je i cilj našeg puta. Ako je tako, ne moramo se bojati padova, neuspjeha ili naoko poraza. Oni su potrebniji što smo bliže cilju, da se prokuša naša vjera, nada i ljubav.
Često puta sam previše i tjeskobno zabrinut za sebe, za svoju budućnost, za svoj uspjeh. Što bi zapravo bio moj uspjeh? Pravi je uspjeh samo u našoj sličnosti s Kristom. »Tko veli da u Njemu ostaje, valja mu ići putem kojim je On hodio« (1 Iv 2, 6). Dug je to put. Strpljivost je dokaz naše ljubavi, ali i Božje ljubavi.
DESETA POSTAJA
Isusu skidaju odijelo
Lišenost
Kad je »posve obuzet božanskom utjehom bio primoran sasvim napustiti svijet« (OKl 10), Franjo je svukao odijelo i vratio ga svom ocu. Bio je to znak potpunog predanja Ocu nebeskom i znak da se rodio na novi život u Duhu. Slično je učinila i Klara, kao i svi koji su krenuli za ovo dvoje Kristovih zaljubljenika. Razlog njihova lišenja jest Sin Božji koji je odložio haljinu svoga božanstva i obukao »haljinu naše ljudskosti i lomnosti« (2 P 4), kako bi nas koji smo »zbog prijestupa Praroditeljâ« (1PA 14) bili gladni i goli nebeske hrane i odijela, zaodjenuo u samoga sebe i nahranio sobom. Postoji jedno prekrasno djelo u kojem je razrađena ova tema: Savez sv. Franje s Gospođom Siromaštinom.
Slijeđenje i nasljedovanje Krista mora doći do tog stupnja da dopustimo biti lišeni svega, goli i prazni, kako bi tu golotinju i prazninu ispunio Bog. To je mistika siromaštva, tako dragog Klari i Franji. To je sama Osoba Isusa Krista, u kojeg smo se kršenjem obukli i odložili starog čovjeka.
Bez ovog procesa ne možemo slaviti Uskrs.
Ako je Isus Krist poništenjem samoga sebe, lišenjem svoga božanstva, postavši čovjekom, i još više: postavši slugom (usp. Fil 2, 6-7), zadobio uzvišeno ime Gospodin, niti ja ne mogu uz manju cijenu zadobiti novo ime u nebeskom Jeruzalemu.
JEDANAESTA POSTAJA
Isusa pribijaju na križ
Razapinjanje
»Klara je proživjela četrdeset godina u najvećem siromaštvu. Kroz dugih dvadeset osam godina bolovanja iz njezinih se usta nije čulo ni mrmljanje ni jadikovanje. Štoviše, iz njezinih je usta uvijek izlazio svet razgovor, uvijek je zahvaljivala« (4Čel 39). Iz alabastra njezinog razbijenog tijela izvirao je miris mira i svetosti kojeg je osjećao cijeli Asiz, cijela Crkva. Njezina neizmjerna ljubav prema trpećem Isusu, Sluzi i slavnom Spasitelju, očitovala se u oplakivanju Muke Gospodnje. Iskustvo besplatne Božje ljubavi koja izvire iz križa postaje rijeka suza ljubavi i zahvalnosti, skrušenosti i pokore.
Klara je prolazila iskustvo siromašnog i raspetog Krista, »pribijenog na drvo križa« (4PA 24), sve do supatnje s njim, neosjetljiva na sve zemaljsko jednog Velikog petka 1252. godine. Ono što je Bog upisao u tijelo asiškog Sveca na brdu La Verna, to je napisao na tajnim ranama njegove ponizne biljčice, u molitvenoj šutnji Svetog Damjana. Njezina patnja nije bila uzaludna. Postala je nositeljicom mira. Ižaravala je mir. To pokazuju i riječi kardinala Hugolina, što ih je napisao Klari 28. travnja 1220. godine: »… nisam dostojan pridružiti se društvu izabranika [Gospodnjih] i otrgnuti se od zemaljskih briga, nego samo ako mi tvoje suze i molitve pribave oproštenje grijeha. Zato ti povjeravam svoju dušu i preporučujem svoj duh kao što je Isus na križu preporučio Ocu svoj duh« (PHK).
Nikada nećemo postati dovoljno svjesni koliko je plodonosno kad smo razapeti, bespomoćni i naoko beskorisni. Biti zatvoren u klauzuru patnje i križa znači staviti Boga na svoje mjesto, prepustiti njemu da djeluje. Zašto se još uvijek opirem toj ljubavi koja me želi u svom zagrljaju na križu?
DVANAESTA POSTAJA
Isusova smrt na križu
Ogledalo
Bolna Kristova muka i smrt bile su predmet stalne Klarine kontemplacije. Klara nije častila samo Isusova izvanjska, tjelesna trpljenja. Ona je vjerovala da je on Sin Božji koji je došao na zemlju proslaviti s nama svoju Pashu, svoj prijelaz k Ocu. Isus je trpio, ali se radovao jer ide k Ocu. Na zemlji je ostavio utisnute svoje stope koje nas pozivaju da ga slijedimo. Zato su Isusov križ, muka i smrt poseban izvor Klarine duhovnosti, izvor njezine snage, osmišljenje njezinog života.
No, nećemo kod Klare naći ni traga žalosti i tugaljivosti. Njezina pisma pravi su vodoskok radosti i klicanja. To je klicanje koje proizlazi iz križa, rado nošenog križa. Raspeti je bio ogledalo u kojem je danomice promatrala »neizrecivu ljubav kojom je [On] htio umrijeti smrću sramotnijom od svake vrste smrti. Odatle se neprestano sve jače rasplamsavala žarom ljubavi« (usp. 4PA 23. 27). Njezino je »ogledalo, postavljeno na drvo križa« pozivalo: »O svi vi koji prolazite putem, pogledajte i vidite ima li boli kakva je bol moja!« (usp. isto, 21-23).
Promatranje tog ogledala pružilo joj je strpljivost i utjehu jedne, njezine posljednje, božićne noći, 1252. godine, kad se našla osamljenom u svojoj bolesti. Ogledalo koje je danomice promatrala na križu, sada joj je dalo sudjelovati u radosti svih stvorenja zbog Spasiteljeva rođenja. Taj događaj bio je povodom da je ovu neumornu motriteljicu Boga naše doba proglasilo zaštitnicom medija koji često puta odvlači od Boga.
Kakvo je moje ogledalo u kojem se danomice promatram? Promatram li sebe i stvari oko sebe kroz ogledalo križa, ogledalo vječnosti? Da li sam ja ogledalo za druge?
TRINAESTA POSTAJA
Isusa skidaju s križa
Predanje
Stvoreni smo za velika djela. No važnije je da mi sami postanemo veliko Božje djelo. Jednom moramo žrtvovati Bogu svoje najbolje djelo, djelo cijelog svog života, da nas više ništa ne priječi potpunoj slobodi.
Franjo je to pokazao spalivši košaru koju ja pleo, a koja mu je obuzimala misli za vrijeme molitve. »O tričava li djela koje me je toliko svladalo da je na sebe svratilo moje srce. Žrtvovat ću ga Gospodinu, čiju je žrtvu smetalo« (2Čel 97). Naravno, košara nije bila njegovo veliko i životno djelo, ali je simbol naše zaokupljenosti i navezanosti na ona dobra što nam ih Bog daje ili po nama čini. Čovjek postaje Božjim djelom kad se u njemu nastani Bog-Ljubav. Tad čovjekova duša postaje Božje remek-djelo. Klara svoje životno djelo nije mogla, a ni trebala uništiti jer ga je potpuno predala Bogu i smatrala ga Božjim djelom. Ona sama postala je djelo Božje milosti.
Napokon je dosegla vrhunac onog unutarnjeg, najuzvišenijeg ili najdubljeg – altissimus naime ima oba značenja – siromaštva. Postala je »kći i službenica svevišnjega Kralja i Oca nebeskoga, zaručnica Duha Svetoga«, prema »savršenosti Evanđelja« (usp. PKl VI, 3). Ona, altera Maria, jedna je od onih koji su primili »svjetlo istinito koje rasvjetljuje svakog čovjeka« (Iv 1, 9) u njegovu dolasku na svijet. Stoga nije čudo što su sestre u više navrata vidjele pored nje »prelijepo djetešce« (Proc. IX, 4; X, 8). Štoviše, Tijelo Gospodnje koje je primila kad se činilo da će umrijeti, pojavljuje se kao »malo i jako lijepo djetešce« (Proc. IX, 10). Klarina je duša bila spremna uroniti u puninu Sjaja.
Dopuštam li da Bog u meni nesmetano djeluje? Zašto se bojim potpuno njemu predati? Zar ima nešto vrjednije od njegove ljubavi? Želim li postati remek-djelo vlastite oholosti ili remek-djelo Božje milosti?
ČETRNAESTA POSTAJA
Isusa polažu u grob
Sjeme
Napokon sestrica smrt diže veo s tajne Klarina života. (Smrt pokazuje kakav čovjek uistinu jest.) I pojavljuje se Klara u svom duhovnom djetinjstvu, kao »kći i službenica svevišnjega Oca«, kakvom ju je Franjo htio od samog početka (usp. PKl VI, 3): »Pođi u miru, dušo moja blagoslovljena – govorila je svojoj duši – jer imaš dobru pratnju na putu: jer onaj koji te stvorio najprije te je posvetio, a nakon što te je stvorio ulio je u tebe Duha Svetoga, i uvijek te je čuvao kao majka svoga sinčića kojeg ljubi… Gospodine, budi blagoslovljen ti koji si me stvorio! I mnogo je govorila o Presvetom Trojstvu« (Proc. III, 20).
Možda je sv. Franjo bio onaj »slavni putovođa« što ga spominje Toma Čelanski (usp. 4Čel 46) koji joj je došao ususret. Posljednje njezine riječi pune su sigurnosti da je ljubljena, da je uvijek bila Božja: »Dragocjena je u očima Gospodnjim smrt svetaca njegovih« (Ps 116, 15).
Klara je bila poput sjemena bačenog u zemlju. Umrla je da bi donijela stostruk rod. Sestre su s njome pokopale bulu kojom je potvrđen njezin Oblik života, kao da su time htjele reći kako je Klarinom smrću utrnuo i njezin ideal. Tijekom stoljeća činilo se da je doista utrnulo svjetlo Svetog Damjana. U vremenima teškima za Crkvu, pronađeno je njezino tijelo, zakopano podno oltara u bazilici sv. Klare. Tim događajem ponovno je zasjao Oblik života sv. Klare. Mnogi su se samostani obnovili i povratili na izvore.
Ako ne umreš, ne možeš početi živjeti novim životom. Ne možeš postati novi čovjek. Koliko ima toga čemu trebaš umrijeti! Ne boj se smrti, ona je samo prijelaz, pasha. Ti ideš k Ocu.
ZAVRŠETAK
Od svete Klare nije nam ostalo mnogo pisanih djela, niti stvari. Premda bi nam to bilo dragocjeno, možda je bolje, kako bismo svoju pobožnost usmjerili na ono što su ona i Franjo iznad svega željeli, naime da imamo »Duh Gospodnji i njegovo sveto djelovanje« (PKl X, 9).
Njezin put započeo je u noći Cvjetnice, s palmom u ruci. Završio je viđenjem Kralja slave (usp. Proc. IV, 19). Njezin je život svjedočanstvo “blažene nade” koju iščekujemo, otkrivenje Tajne naše vjere, da svojim životom »smrt Gospodnju naviještamo, uskrsnuće slavimo i slavni njegov dolazak iščekujemo« (Rimski Misal).
Vidiš li i ti »Kralja slave kojega ja gledam?« (usp. 4Čel 46).
