Na želju mnogih sestara klarisa iz cijeloga svijeta te potaknut obećanjem svetoga Franje svetoj Klari (usp. Opor Kl 29), Generalni ministar OFM, fra José Rodríguez Carballo, zajedno s Generalnim definitorijem, sazvao je II. međunarodni kongres Predsjednica federacija Reda sv. Klare koji se održao u Asizu od 5. do 12. veljače 2012. g. Glavni posao oko sazivanja i odvijanja kongresa odradio je Ured Pro Monialibus, na čelu s fra Rafaelom Blancom OFM, te Komisija koja je izradila program i bila logistika čitavog kongresa.
Zalaganjem i nizom poticaja mnoge braće franjevaca i mi smo odlučile biti nazočne na II. kongresu preko mene kao predstavnice. Moja nazočnost na kongresu bila je dočekana dobrodošlicom i nizom pozdrava i poticaja hrvatskim klarisama neka se ne boje uputiti korake ka novim iskustvima našeg franjevačkog zajedništva: kako zajedništva unutar samostana i među samostanima, tako i zajedništva između klarisa i Reda manje braće.
Tema II. međunarodnog kongresa Predsjednica bila je: Clara: Forma Vitae, forma viva. Riječ je o tome da je Klarin Oblik života zapravo uvijek živi oblik i da ga mi, klarise, imamo održati živim putem trajne i početne formacije. Program kongresa zamišljen je na temelju igre s riječju forma: informacija, konformacija, formacija, reforma, interformacija. Pod temu informacije spadali su kratki statistički prikazi o stanju Reda. Konformacija donosi uspoređivanje, susret i ponekad sukob onoga jučer i onoga danas. Formacija je bila naša velika tema tih dana i odnosi se na sva područja našega života. Tema reforme odnosi se na ponovno promišljanje o našim mentalnim i materijalnim strukturama: donose li one život, štite li one život ili kriju iza sebe izumiranje. To je pitanje suradnje, povezivanja, odnosa samostalnosti i ujedinjenja, pružanje pomoći samostanima. I posljednja važna tema, koja se kao glavna tema nastavila Drugim međunarodnim kongresom Asistenata OSC-OIC jest interformacija: odnos OFM – OSC.
Nizom statističkih prikaza o stanju klarisa u pojedinim dijelovima svijeta sudionici su stekli sliku o tome koliko je Oblik života prisutan po svijetu, koliko oblikuje svijet i svijest, a nadasve što sestre poduzimaju kako bi ga održale živim. Sestre su se u svojim izlaganjima, kao i u raspravama, dotakle važnih pitanja: manjak zvanja, visoka dob sestara, preveliki samostani, nespremnost osoba izabranih za odgovorne službe, velika zaokupljenost bolesnim sestrama kojima zajednice nisu uvijek u mogućnosti pružiti odgovarajuću njegu, a nadasve pitanje trajne formacije sestara koja je humus one početne.
Generalni ministar nam je u više navrata rekao: “Ja nemam ključ… samo Bog ima ključ…” Svaka zajednica pozvana je pronaći kako od samostana koji je to samo po imenu postati kuća u kojoj se istinski živi i svjedoči Evanđelje i koja stoga zrači i privlači, bez velikih promocija zvanja i pastorala za zvanja. Izdvojila bih također izlaganje fra Paola Martinellija OFM Capp., u kojemu veoma ističe najprije ljudsku, a onda redovničku formaciju, kao i prijelaz od arheologije početaka (nostalgija) na iskustvo početaka, a to znači danas, u ovome vremenu i prostoru postati privlačni snagom življenja Evanđelja, kako su to bili Franjo i Klara u svome vremenu i prostoru.
Nakon svakog izlaganja, bilo da je ono informativno ili formativno, dana je mogućnost postavljanja pitanja ili komentara i svjedočanstva. Manje više sva su pitanja bila vezana uz unutarnji život samostanâ: preopterećenost poslovima, briga za uzdržavanje te odnosi OSC – OFM. Za vrijeme rada po jezičnim skupinama moglo se pristupiti pojedinoj temi podrobnije i otvorenije. Osobno sam imala veoma koristi u spontanim razgovorima s mnogim sestrama i braćom, gdje smo otvoreno izmjenjivali iskustva, postavljali pitanja i očitovali svoje bojazni i nade.
Kao što je rekla jedna sestra na Kongresu, doista, veliko je naše zvanje, čak i zemljopisno i brojčano. Živjeti desetak danas sa šezdesetak sestara različitih kultura, običaja, narodnosti i jezika, koje ipak žive isti Oblik života, bilo je doista veliko i lijepo iskustvo. Jednostavnost i ljepota liturgije tih dana, tolike geste pažnje i iskrena jednodušnost dali su nam poticaj da se vratimo u svoje zajednice s vjerom da s Gospodinom možemo učiniti velike stvari. To je uvod u godinu vjere koju je papa Benedikt XVI. najavio i koja je također bila tema naših razgovora.
Završna poruka koju smo mi, sudionice kongresa, izradile i izglasale i uputile svim sestrama klarisama po čitavome svijetu, sažetak je onoga što smo zajedno promišljale i o čemu trebamo nastaviti promišljati u našim zajednicama: dati novi polet našemu životu, otkriti svoje poslanje (a to je upravo živjeti naš poziv Siromašnih sestara), posvetiti veću pozornost formaciji te poraditi oko zajedništva OSC i OFM s kojima dijelimo bitno isti poziv.
Važnost ovoga kongresa potvrđuje: dopuštenje Kongregacije za Posvećeni život i Družbe apostolskoga života koje je podijelila Generalnome ministru da može sazvati Predsjednice na kongres; blagoslov koji nam je uputio Sveti Otac, a koji nam je bio podijeljen na kraju euharistijskoga slavlja u našem samostanu-majci, svetome Damjanu te izlaganje Prefekta Kongregacije za Posvećeni život, mons. Joaoa Braza de Aviz.
Tijekom Kongresa imale smo priliku pohoditi i neka za naš Red značajna mjesta: Porcijunkulu, u kojoj je Kongres svečano otvoren i zaključen; grob sv. Oca Franje oko kojega smo molile svečanu Večernju; Baziliku sv. Klare i Protomonastero u kojemu smo imale milost ući u sestarski kor i častiti relikvije: Povlasticu siromaštva i Pravilo sv. Majke Klare, kao i njezine posmrtne ostatke u kripti; i Sveti Damjan u kojemu smo mi klarise rođene prije 800 godina.
Osobno zahvaljujem sestrama svoje zajednice u Zagrebu, sestrama u Požegi, sestrama iz drugih naših samostana klarisa, mnogoj braći franjevcima i sestrama franjevkama, kao i braći i sestrama Franjevačkog svjetovnog Reda na poticajima, dobrim željama, pomoći, savjetima i otvorenosti za budućnost koju imamo graditi zajedno, kao jedna duhovna obitelj.
s. M. Tarzicija Čičmak OSC