“Bože moj, zar ja imam 100 godina?!”
U ozračju pripreme za veliki Jubilej 2012. – 800 godina Reda sv. Klare, i vigiliju svetkovine sv. Oca Franje, naša zajednica proslavila je 3. listopada 2011. g., još jedan značajan jubilej. U jednostavnosti i radosti proslavile smo 100. rođendan s. Marije Izabele Radin. Kaže ona: „Bože moj, zar ja imam 100 godina?!“
S. M. Izabela Radin, krsnim imenom Mare, rođena je u obitelji s petero djece, od oca Pera i majke Ane r. Miljas u selu Mihanići, župa Pridvorje, dubrovačka biskupija. Kad se je Mare rodila umrla je njena starija sestra u ranoj dobi. U svojoj 9. godini ostaje bez oca a sa 17. bez majke i brata. Tako ona još maloljetna preuzima brigu za mlađeg brata i sestru. Uzdržavali su se radom i prodajom povrća iz svog vrta. Osjećala je poziv na posvećeni život kao djevojčica, no konačnu odluku donijela je u 25. godini stupivši u Družbu sestara Franjevki od Bezgrešnog Začeća na Dančama. Godine 1938. nalazimo je u drugoj skupini sestara koje odlaze u daleku Argentinu, gdje će preuzeti brigu za napuštenu djecu u nekoliko zavoda.
1960. g. prelazi u Red sv. Klare i ulazi u samostan sestara klarisa koje su tada još bile u Samoboru. U tom istom samostanu već je bila njezina mlađa sestra Luce (+2007.g.). U samostanu se odmah uključila u posao izrade misnoga ruha za potrebe novoosnovanog i siromašnog samostana. Kada su sestre prešle u Zagreb, s. Izabela je svim marom sudjelovala u podizanju betonskoga klauzurnog zida. Kasnije je vodila posao koji je bio glavni izvor prihoda za uzdržavanje zajednice: izrađivanje poplunâ.
S. Izabela ima još živućeg brata Stjepu (r. 1915.) koji sa svojom obitelji živi u Americi. Svi je jako vole i poštuju i kad god su u mogućnosti dođu joj u posjet, posebice njezine dvije nećakinje, Ana i Marija, koje je svakoga tjedna naizmjence zovu, a zadnji puta su je posjetile 2010. godine.
Golemo je i dragocjeno njezino životno iskustvo. Nemali broj puta nam znade nabrajati koliko se Papâ promijenilo za njezina vijeka. Često pripovijeda jednu dragu joj zgodu: naime, sestre je često pohodio fra Ante Antić, sada Sluga Božji; kako je već bio dosta onemoćao zbog bolesti a trebao se popeti na drugi kat, s. Izabela i s. Imakulata uzeše stolac i njega te ga „junački“ uznesoše uza stube, dok je o. Antić na svakoj stepenici molio: „Isus! Isus! Isus…“
I danas se primjećuje ta njezina čvrstina i upornost tako da je ona i u svojoj stotoj godini još pokretna, pamćenje je vrlo dobro služi, dolazi koliko može na zajedničku molitvu, a sve donedavno obavljala je svoje radne dužnosti. Dakako, i sada je sestre pitaju za savjet pri radu. Rado volimo poslušati njezina životna iskustva, koja iznosi sa svim potankostima. S. Izabela poznata je po tome što voli rad, red i disciplinu na što nas ponekad potiče prevelikim žarom svojeg južnjačkog temperamenta.
Koliko vole i poštuju svoju najstariju sestru, sestre su to pokazale prigodnim pjesmama i čestitkama i lijepo pripremljenim večernjim misnim slavljem koje je bilo kao zahvala Bogu za tako dug i plodan životni vijek.
Tako nesvakidašnje slavlje bilo je počašćeno i nesvakidašnjim čestitkama. Naime, s. Izabela je primila čestitke Uzoritog gospodina kardinala Josipa Bozanića te dubrovačkoga biskupa Mate Uzinića. Veoma su je ganule njihove divne riječi ljudske i očinske pažnje.
Kada upitamo s. Izabelu u čemu je tajna tako dugog životnog vijeka, ona neumorno ponavlja: „Treba se predati Bogu. Predati njegovoj volji.“ (s. M. Tarzicija)