U Međimurskoj županiji u malom naselju Oporovci, 16. siječnja 1930. god. rodila se Agneza, drugo od šestero rođene djece Ivana i Elizabete Matjačić (r. Pongrac).
Dvoje dječice, zarana se razboljelo od tifusa i umrlo. Posljednje, još nerođeno čedo, majka je izgubila pavši s kočije, a Agneza ga je krstila. Bogu hvala, ostali su na životu trojica braće i Agneza.
Bila je pobožna djevojčica na koju se majka uvijek mogla osloniti, osobito kad je htjela da svaki dan jedan član obitelji bude na Misi, a najčešće je to bila mala Agna, kako su je zvali.
Četiri godine pohađala je Mađarsku školu. Živjela je kod tete u Svetoj Mariji. U vrijeme njenog djevojaštva, za vrijeme II. svjetskog rata, djevojke su odlazile na prisilni rad nedjeljom u radnu brigadu „Udarnička“ vesti žito, no čulo se kako je to opasno mjesto za djevojke. Znajući za to, roditelji su svoju Agnezu uputili uz pomoć Agnezinog bratića Stjepana Slavičeka u Zagreb na Kaptol u nadbiskupijsko sjemenište gdje su služile sestre Milosrdnice. Tadašnji bogoslov, kasnije svećenik Stjepan Slaviček, sve je dogovorio i organizirao s roditeljima i sestrama milosrdnicama. Kod sestara, Agneza je stigla s 15 godina. Pomagala je u kuhinji i praoni.
Jednu zgodu iz tog vremena rado nam je prepričavala;
Tog dana, kada je stigla u Zagreb i došla na Kaptol, u katedrali se počeo stvarati prolaz, a ona nije razumjela zašto. Kad se okrenula vidjela je ispred sebe Alojzija Stepinca. Ona se pomakla u jednu stranu, a na istu stranu pomakao bi se i Stepinac. Kad se opet pomakla, i on bi se opet pomakao u istu stranu. Onda je on stao, blagoslovio je, ona se pomakla i on je prošao.
Iako je Agneza bila trećoredica imenom Klara, do tada nije znala ništa o redovnicama, ali je u sebi osjećala privlačnost prema životu posvećenom Bogu i molitvi, zato je i vrlo rado pošla služiti u sjemenište.
U sjemeništu je od prijateljice čula za sestre klarise i podijelila to s bratićem vlč. Slavičekom te se odlučila poći k njima. Vlč. Slaviček uredio je i njen dolazak sestrama klarisama u Samobor.
Ušla je u Samostan sv. Klare u Samoboru 18. lipnja 1948. godine.
Bila je prva postulantica u Samoboru koja je ostala i ustrajala do kraja. Za vrijeme postulature služila je godinu dana zbog potrebe sestara kao vanjska sestra.
22. kolovoza 1949. primila je sveti habit i svoje novo redovničko ime –
s. Marija Beatrica od Prečistog Srca Marijina. Jednostavne zavjete položila je 27. kolovoza 1950.g., a na isti dan 3 godine poslije, 1953. u ruke Majke Stefane Murvar položila je Svečane zavjete.
S. M. Beatrica obavljala je razne poslove u samostanu. Popravljala sandale sestara, plela pasce, radila u kuhinji, izrađivala i popravljala poplune i madrace te je više puta birana za savjetnicu.
Jako je voljela čitati duhovno štivo osobito mistiku. Krunica joj je bila stalno u ruci. Uvijek bi na pitanje – Kako ste? odgovorila – „Uvijek dobro u Gospodinu“! Pamtimo je kao radosnu i duhovnu osobu koja je imala poziv u pozivu – kako je rekao sl. B fra Ante Antić, trpeći svo vrijeme bolesti koje su je više puta dovodile do ruba života.
Ustrajno je pohađala sv. Misu do posljednjeg dana. Tako okrijepljena nebeskom hranom, napustila nas je tiho, ugasivši se poput svijeće u jutro 21. svibnja 2024.godine.
Zahvalne smo Gospodinu na daru njenog života i poziva.
Dragoj s. M. Beatrici veliko od srca hvala na svoj ljubavi i toplini kojom nas je obasipala. Hvala za strpljivo podnošenje i nošenje svoga križa i na svjedočanstvu redovničkog života!
Requiesce in pace.
Počivala u miru.
