S Marija Asunta rođena je u Davoru, 4. prosinca 1930. godine u tadašnjoj zagrebačkoj biskupiji, sadašnjoj požeškoj, od oca Ivana i majke Ane ( r. Matošević). Rođena je u vjerničkoj obitelji u kojoj ih je bilo petero djece, četiri sestre i jedan brat, a još dvoje ih je umrlo dok su bili mali. Marija je bila najstarije dijete.
Tadašnji župnik pričao je kako je bila skromna djevojka puna strahopoštovanja kada bi bila u crkvi ili u blizini. Voljela je pomagati u crkvi i duže se zadržavala u molitvi ispred oltara. Rado je pjevala u crkvenom zboru. Već tada su naslućivali da bi mogla biti časna sestra. Pomagala je i malim ministrantima pri odijevanju, među kojima su neki postali svećenici; biskup mons. Antun Škvorčević, vlč. Tomislav Ivančić te fra Rajko Gelemanović.
30. rujna 1956.g. ulazi u Samostan klarisa u Samoboru. Oblačenje je imala godinu poslije, na spomen Kraljice sv. Krunice, 7. listopada. Jednostavno zavjetovanje bilo je 16. travnja 1959., a Svečane zavjete položila je 22. kolovoza 1962.g. u ruke Majke M. Stefane Murvar, utemeljiteljice Samostana sv. Klare u Zagrebu.
Zbog bolesti skolioze, bila je upućena na liječenje u Lipik, što je mlađim članovima obitelji ostalo u lijepom sjećanju, jer su je mogli susresti bez rešetaka.
Bila je vrijedna sestra spretna u mnogim poslovima. Još od majke naučila je sve vrste vezova. Svojom kreativnošću pridonijela je izradi liturgijskog ruha. Izrađivala je predmete od čipke: sike BD Marije, košarice za djecu. Sestrama jer rado plela od vune i konca što bi ju zamolile. Poput sv. Majke Klare i na bolesničkoj postelji u starosti izrađivala je čipke za kaležnjake. Unatoč rukama koje su drhtale zbog bolesti, radila je precizno i s puno ljubavi.
Neko vrijeme radila je u kuhinji, a najduže, 30-ak godina, bila je u službi vratarice, zbog čega ju mnogi pamte po susretljivosti. Zauzimala se za brojne siromahe i potrebite koji su redovito kucali na samostanska vrata. Rado je se sjećaju i nekadašnji bogoslovi, današnji svećenici, fratri.
Uređivala je male cvjetne vrtove. Jako je voljela cvijeće. Bila je neumorna u čitanju duhovnog štiva. Zanimali su je jezici, napose njemački na kojem je također čitala. Proučavala je ljekovito bilje. Do kraja je bila bistrog uma i voljela je pričati o počecima svoga poziva. Pričala je i o svojim roditeljima, o kraju u kojem je odrasla, o radu u župi.
Nakon što se s. Alojzija teško razboljela, s. Asunta, iako 20-ak godina starija, vrlo se zauzeto angažirala pri dvorenju susestre. Nakon smrti s. Alojzije i sama je mnogo trpjela od svoje bolesti, ali gotovo do početka ove, 2024. godine, redovito je pohađala sv. Misu i sudjelovala u molitvama zajednice. Ujutro, dok je zajednica odlazila na doručak, ostajala bi dugo vremena na klanjanju Presvetom Oltarskom Sakramentu u koru.
Tek zadnjih 6 mjeseci počela je vidno slabiti i bila je vezana za svoju samostansku sobicu iz koje je pratila sv. Misu putem zvučnika. Molila je redovito časoslov i krunicu, a kako joj prozor gleda prema gradilištu, sa čuđenjem i radošću promatrala je napredak gradnje.
Dragoj sestri M. Asunti, veliko hvala za svu žrtvu, ustrajnost i ljubav koju je utkala u našu zajednicu. Hvala joj za sve molitve i trpljenja koja je prikazivala za sve koji su joj se utekli u molitvu i koje je nosila u svom srcu.
Requiesce in pace.
(Počivala u miru.)
