S. Marija Helena (Kruna Ivančić) rođena je 10. svibnja 1945. u Grabovici (Tomislavgrad), u župi sv. Antuna u mostarskoj biskupiji, od oca Filipa i Anice rođ. Crnković, kao peto dijete od dvanaestero rođenih. Od desete godine brinula se za mlađu braću i sestre, dok bi majka išla zarađivati za obitelj. Otac je umro mlad. Kad je čula da joj je prijateljica otišla u samostan i ona je od tada stalno govorila kako bi željela ići u samostan.
Ušla je u samostan 29. studenog 1960. u Samobor.
Oblačenje je imala 21. studenog 1961.
Prve zavjete 21. svibnja 1963., a Svečano zavjetovanje 24. svibnja 1968.g.
Majka Štefana dala je Kruni ime s. M. Helena zbog njezina jako tihog glasa, jer je bl. Helena bila kroz neko vrijeme nijema. Naša s. Helena bila je doista među nama tihi glas, zbog patnje što joj ga je donosila njezina bolest, ali vjerujemo i zbog njezina opredjeljenja.
S. Helenu pamtimo kao vrlo toplu, osjećajnu sestru koja je primjećivala ljude oko sebe i zauzimala se ako je komu bilo što potrebno.
Bila je uslužna i rado je pomagala i osobito je imala osjećaja i razumijevanja za najmlađe sestre. Bila je vrsna krojačica. Šivala je brzo i precizno. S velikom ljubavlju i zauzetošću šivala je habite za nove sestre kojima je rado ispunjavala njihove male želje. Bila je brza i odgovorna i nikada nije trebalo dugo čekati da obavi neki popravak za sestre.
Izrađivala je i misno ruho, osobito je šivala svećeničke i dječje albe, oltarnike i ostalo misno ruho.
Dugi niz godina plela je pasce za sestre i za braću franjevce koji su osobito za redovničko oblačenje rado naručivali pasce za novake.
Bila je veoma vedra, nasmijana, spontana. Voljela je sestrinsko druženje, rekreaciju sestara. Mlađe sestre su je veoma voljele.
Voljela je sličicu sa natpisom: šuti, trpi, moli – i to je ukratko bio program njezina života.
Bila je vjerna u malom. Redovnica „starog kova“, točna i vjerna dnevnom redu.
Ustrajna i vjerna u molitvi časoslova te smo je često nalazili u osobnoj molitvi u koru. Vjerujemo da je svoj život i osobne poteškoće zajedno s kušnjama povjeravala i rješavala u molitvi s Gospodinom.
Imala je jednostavnu duhovnost i djetinje pouzdanje u Gospodina. Bila je pobožna Majci Božjoj i voljela se utjecati u zagovor sv. Antunu Padovanskom.
I stoga vjerujemo da nije slučajan ni dan preminuća naše s. M. Helene (13.lipanj), jer je blažena Helena Enselmini, njezina zaštitnica, bila duhovna kći sv. Antuna Padovanskoga.
Samozatajno i tiho nosila je svoje bolesti, tako da nam je njezin odlazak Gospodinu došao iznenada.
Božja providnost vodila je njezin život i kada je došao njezin čas bila je spremna. Ostavila nas je neočekivano, ali ostaje u našim srcima, mislima i sjećanjima.
Veliko hvala s. Heleni za ono što je bila i za sve što nam je učinila i darovala, nadasve za njene molitve i žrtve.
Bogu hvala za dar njenog života i za njezinu prisutnost u našim životima.
Počivala u miru Božjem!