“Bdijte i molite da ne padnete u napast“ (Mt 26,41).
Ljudski život, ovakav kakav jest, nije nešto završeno, savršeno, gotovo i konačno. On ima sve oznake usavršavanja, ispitivanja, odlučivanja, polaganja ispita. Za nas se otimaju dobro i zlo. „Čovjekovo je srce ring u kojemu se za prevlast bore anđeo i đavao“ (Dostojevski). Život je smrtnika pun zamki. Prate ga zasjedničke sile. Nude mu se prividi.
Čovjek je odgovoran za svoja djela. Čovjek se sam odlučuje za svoje djelovanje, on sam može prosuditi svoje djelovanje u odnosu prema dobru.
NAPASNIK
Đavao, „ubojica ljudi i lažac od početka“ (Iv 8,44), krivotvoritelj je istine i otac laži. Svojim spletkama i zavođenjima odvodi na krivi put i krivotvoreni život. On je upropastitelj, zatornik, najveći falsifikator i kamuflator kroz cijelu povijest. Da bi zaveo, rado se „pretvara u anđela svjetla“ (2 Kor 11,14). Ljudima nudi zemaljsko kao vječno. Odvodi s puta koji vodi u život. On je poistovjećen s neprijateljem koji sije kukolj u gospodarevu polju (Mt 13,39), ili iz srca ljudi otima sjeme Božje riječi, „iz straha da ne uzvjeruju i da se ne spase“ (Mk 4,15).
Često je tajanstven, ne pokazuje svoje pravo lice, ne napada otvoreno. Poznaje tržište, sposoban i lukav trgovac. „Naravno da nam ne pristupa sa svojom ponudom na tako otvoren način: njegove ponude dolaze umotane u svakovrsne zavodljivosti i valjane razloge“ (R.A. Knox, Pastoralne propovijedi).
Napasnik smišlja napasti koristeći se ljudskim potrebama i slabostima ljudske naravi. Čak se pokazuje i kao majstor Biblije. Navodi je istrgnuto, vješto, samo da zavede. “Đavao može navoditi Pismo za svoje ciljeve” (Shakespeare). Nudi kruh, krov, čast i vlast. Cilj njegova truda je da se ne ostvaruje Božje nego njegovo kraljevstvo. Obećava više od onoga što može dati, „I vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo“ (Post 3,5). Posljedice su poznate: „Istjera, dakle, čovjeka i nastani ga istočno od vrta edenskog, pa postavi kerubine i plameni mač koji se svjetlucao – da straže nad stazom koja vodi k stablu života“ (Post 3,24). Sreća je vrlo daleko od njegovih ruku. Svaka njegova ponuda uvijek je bijedna prijevara. Čovjek postaje žrtva velike životne iluzije da će živjeti u vrtu naslada i sretna života. „U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti“ (Post 3, 19).
Kad zlo postigne cilj, ostavlja čovjeka sama u drami i besmislu.
NAPAST
Napast je poziv na grijeh, bezakonje, nevjernost, na smrt. Nasrnuti na nekoga, oboriti, uništiti…
Kušnja je usmjerena prema životu. Provjera, ispit, sposobnost, vjernost …
Na putu duhovnog života prate nas kušnje, napasti. Napašću zovemo negativne utjecaje i poticaje svijeta i sotone. Napast je izazov da se učini zlo.
Napast je jasno prikazana na prvim stranicama Biblije (Post 3,1-6). Na nesreću Eva, napastovana od Zloga, pristala je na razgovor i time već popustila. Bio je to nerazborit razgovor. Nema razgovora, nema popuštanja. Od tada ljudska je narav ranjena – izvorni ili istočni grijeh.
Ući u napast znači, dakle, izložiti se opasnosti da počnemo popuštati, čak da popustimo potpuno. Prihvaćanjem napasti, grijeh i zlo počinju nam se sviđati te zbog naše urođene slabosti postanemo žrtva. Zmija je omotala žrtvu i sikće: anđele, kako si se promijenio.
Poslije istočnoga grijeha čovjekovo je spasenje ugroženo brojnim napastima i duhovnim pogibeljima. Isto tako i nadnaravni život. Osim zla koje stalno nosimo u sebi, prijete nam i vanjske napasti, koje nas odvlače od Boga a privlače stvorovima. Napast podjaruje grešne želje, raspaljuje požude, očarava maštu užicima ili korišću, sugerira krive zaključke i potiče volju na zla djela.
VRSTE NAPASTI
Napast može biti: a) nenadana ili česta
b) privlačna ili silovita
c) otvorena ili uvijena
d) a uvijek je opasna
Učestalost i snaga napasti ovise o tjelesnoj konstrukciji, temperamentu, odgoju, okolini, upornosti sotone.
Napast je poticaj na grijeh, ali nije nikada grijeh. Ona je zlo što nam se nudi, a grijehom postaje jedino onda ako ga svojevoljno prihvatimo. Naša grešnost ne leži u iskušenju napasti već u slobodnom pristanku volje. Pretrpjeti napast, pa i ne znam kako žestoku, nije grijeh, ako se samo protiv nje borimo, odbacujemo je. Grijeh postaje kada čovjek promišljeno, slobodno, bez unutarnje ili vanjske prisile pristaje na grijeh. Zato je rekla sv. Lucija sucu: Ako me na silu dadeš oskvrnuti, kruna mi se djevičanstva podvostručava!
U snu ili polusnu ne može se sagriješiti. Ako sumnjaš jesi li pristao, znaj: Ako redovito ne pristaješ, nisi ni u tom slučaju. Sumnju treba otkriti ispovjedniku. Otvorenost prema ispovjedniku vrlo je moćno sredstvo borbe.
Napast je prigoda da se pokažemo kakvi smo i koliko vrijedimo. Koliko može biti prigoda za grijeh toliko može biti i prigoda za zaslugu. Odoljeti napasti i svemu što nam ona nudi, kreposno je i junačko djelo.
Napasti su dosadne, teške, ali korisne. One uče upoznati sebe, jer otkrivaju bijedu. Pružaju prigode da mrtvimo slabe sklonosti, da se vježbamo u kreposti. U napasti se krepost kuša kao zlato u vatri (Job 12.13). Stječemo zasluge: Svaka je svladana napast prsten kojim Bog dušu zaručuje (sv. Franjo). Zato apostol i veli da se veselimo kad padnemo u kušnje (Jak 1,2).
Napast je uvijek pred vratima, kad i ne mislimo. Ne smijemo nikada biti nemarni, bezbrižni, neoprezni. Spasitelj opominje: „Bdijte i molite da ne padnete u napast“ (Mt 26,41). Božjom pomoću možemo se napasti osloboditi ili je svladati. „Da nas ne bi prevario sotona; njegove nakane vrlo dobro poznajemo“ (2 Kor 2,11).
JESMO LI SE DUŽNI OPIRATI NAPASTIMA?
Da se ne opredijelimo za zlo, svaku napast moramo odbiti. Moguć je trostruki otpor:
a) direktni, tj. izravnim protučinima (u sumnji izričemo čin vjere);
b) pozitivni, kad koristimo prikladna sredstva da se napast svlada (udaljimo se, promijenimo posao, mislimo na drugo);
c) pasivni, doduše ne pristajemo na grijeh, ali ništa ne poduzimamo da pobijedimo napast (ostajem u lošem društvu).
KAKO ĆEMO SE BORITI? EVO PRAVILA BORBE:
1. Nije dovoljno pružiti pasivni otpor, jer to je premalo, krećemo se na rubu grijeha.
2. Svakoj napasti moramo dati pozitivan otpor (većoj veći, manjoj manji, prema težini pogibelji).
3. Direktni otpor u posebnim okolnostima (ako je opasan jer raspaljuje strast mjesto da je stišava). On je najsavršeniji, svima koji su za to sposobni, preporuča se. Heroizam je ideal.
GRJEŠNA PRIGODA
Posebni izazovi napasti jesu i grješne prigode. To su vanjske okolnosti koje nas navode na grijeh. Mogu dolaziti od različitih osoba kao i posebnih situacija vremena, prostora i događaja. Ako u nekoj prigodi redovito griješimo, to je onda bliža grješna prigoda, a kad nam nije tako opasna, imamo daljnju grješnu prigodu.
Kako ćemo se vladati u grešnim prigodama? Prvo, moramo znati da je nemoguće izbjeći svakoj grješnoj prigodi. Kad smo u velikoj i i bližoj grješnoj prigodi, dužni smo je izbjegavati, jer – kaže poslovica – „qui amat periculum in illo peribit“ – „Tko voli opasnost, u nju će i pasti“. Kad je bliža grješna prigoda apsolutno opasna, onda smo je dužni izbjegavati pod smrtni grijeh i uz najveće žrtve.
Dakako, više smo krivi ako svojevoljno idemo u grješnu prigodu koju bismo mogli izbjeći.
„Tri su čovjekove napasti:
ja, đavao i svijet.
Od svih je najteže prvu pobijediti“
(A. Silesio).
Stari egipatski pustinjak posjetio je mlađega kolegu i subrata pustinjaka. U pobožnu razgovoru mladi se pustinjak tužio iskusnom pustinjaku da se nikako ne može osloboditi različitih napasnih misli, premda se, bez prestanka, s njima borio.
Starac ga, da ga umiri i ohrabri, izvede pred njegovu samicu, koju su prelijetale mnoge ptice – rode, jer je to močvaran kraj, blizu Nila. Starac pokaže rukom na rode i upita mladoga pustinjaka – redovnika.
– Možeš li išta učiniti da te ptice ne prelijeću iznad tvoje kućice?
Mladi redovnik odgovori:
– Ne mogu!
– Isto tako nikada ne ćeš postići da te ne saleti ova ili ona napast. Toga će biti do smrti. A sada te pitam jedno drugo pitanje. Možeš li zapriječiti da se ove rode ne ugnijezde na tvojoj samici da ti ne prave štetu na krovu i da te ne smetaju u tvomu pobožnu životu?
– To mogu!
– Isto tako možeš s Božjom pomoću, odbiti sve napasti da se ne ugnijezde u tvome srcu i ne okaljaju te teškim grijehom. (Egipatski pustinjski oci).
Jedan moderni mislilac kaže: „Ima vremena u kojima se čovjek osjeća kao kod kuće, ali ima i vremena u kojima se čovjek osjeća kao na brisanom prostoru, na kojem ga nemilosrdno šibaju vjetrovi odasvud (Martin Buber). Naše moderno vrijeme čini se da je ovo drugo. Stoga moramo računati na obilatu pomoć Duha Branitelja, njemu se utjecati i od njega tražiti pomoć.
U euforiji laganog života koji zavodi na uživanje, čovjek mora imati snagu jakog karaktera i jake ljudske kvalitete da bi se odupro svemu tomu. Kao što korov čistimo da bismo zaštitili biljku i omogućili joj rast i život, tako trebamo činiti i s ponudama zla, s koje god strane one dolazile.
Krist za nas ljude stvara novu mogućnost da grijeh nadvladamo, da grijeh pobijedimo. On je antiteza Adamu. Adam, čovjek, htio je postati Bogom. Krist, „iako je po naravi Bog, nije se uporno držao svoje jednakosti s Bogom, nego se još više ponizi postavši poslušan sve do smrti“ (Fil 2,6).
Napast i kušnja iz raja zemaljskog nije prestala. Još je na snazi u povijesti života. I danas je još mnogo zmija koje čovjeku šapću: što radiš? Zašto se već jednom ne oslobodiš tih svojih religioznih veza? Zar ne vidiš što te čeka? Bit ćeš slobodan, autonoman, bit ćeš kao Bog. Na zemlji je dijalog iz raja zemaljskog još uvijek na snazi. Isus je došao da bismo mi taj dijalog mogli dokrajčiti u sasvim drugom pravcu: u onom pravcu u kojem ga je Krist usmjerio u pustinji gdje je bio iskušan.
Potrebna je odlučnost. U borbi sa zlom nema kompromisa.
„Oduprite se đavlu, i on će pobjeći od vas“ (Jak 4,7).
Odgovara: fra Pero Džida, duhovnik i ispovjednik sestara klarisa