Poštovani i dragi vjernici!
Čistom srijedom ulazimo u povlašteno vrijeme Korizme. Božji je dar i prigoda ovoga vremena za novi život, novi pogled na život, novo oblikovanje života, promjenu krivih mišljenja, žarku čežnju za ispravljanjem pogrješnoga i nadoknađivanjem propuštenoga. Korizma je i vrijeme čišćenja savjesti, poziv da se čovjek suprotstavi samomu sebi, raskid s grešnosti i kvarnosti koja još u nama postoji. Sav svoj dosadašnji prijeđeni život podvrgavamo temeljitu ispitu. Krenimo, neka svaki od nas ove Korizme „Zla se kloni, a čini dobro” (Ps 34,15). Molimo i otvorimo se živodajnoj sili Duha Svetoga koja nas preobražava u „novoga čovjeka”. Molimo snagu za obnovu i pročišćenje uma i srca. Neka nam Duh Sveti pomogne da pročistimo naše unutarnje oko za novi pogled na svijet i sve u svijetu. Postom i pokorom oslobodimo se zavodljivosti pukom tjelesnošću i uzdižimo svoj duh. „Zlatno tele” stalna je kušnja našega čovještva. Neka ova Korizma bude cjelovita i temeljna promjena našega života.
OBRAĆENJE
Riječ „obratiti se”, „obraćenje” susrećemo često u Svetom pismu. U Svetom pismu neprestano odzvanja poziv na obraćenje. Ovaj poziv poput zvuka fanfare stalno odjekuje svijetom. Isus, pozivom na obraćenje nastavlja djelo proroka, a njega će naslijediti apostoli. Nasljednici apostola, papa, biskupi i svećenici svakoga pa i ovoga našeg vremena treba da propovijedaju i pozivaju svoje suvremenike na obraćenje. Poziv na obraćenje upućen je ljudima svakog vremena, jer „što je nekoć napisano, napisano je nama za pouku” (Rim 15,4). U svim vremenima prošlosti, sadašnjosti i budućnosti ovaj poziv neće utihnuti i nestati. „Obratite se grešnici i činite pravdu pred Bogom” (Tob 13,8). „Prijestupi i grijesi naši pritišću nas i zbog njih propadosmo! Obratite se od zloga puta svoga” (Ez 33,10-11). Proroci pozivaju na oblik obraćenja, koje se mora zbiti u ljudskim srcima: „I ja ću im dati novo srce i nov ću duh udahnut u njih” (Ez 11,19).
Nakon apostolskog propovijedanja, Židovi su zapitali apostole: „Kad su to čuli, duboko potreseni rekoše Petru i drugim apostolima: ‘što nam je činiti braćo’? Petar će im: ‘Obratite se’” (Dj 2,37).
Metanoia, grčka riječ, znači: obraćenje, promjena shvaćanja, pretres prijeđenoga, revizija života, promjena srca i duše, hod od nevjere k vjeri, od grijeha milosti, od grješnog življenja k življenju s Bogom, preslagivanje misli i vladanja, odabiranje pravih životnih vrijednosti i vladanja u skladu s tim odabirom.
Treba naglasiti: obraćenje nije samo „čas”. Ono traje toliko dugo koliko je dug život obraćenika. Ali, vjera i život ne smiju biti u raskoraku.
S V I J E S T K R I V NJ E
„Tad grijeh svoj tebi priznah i krivnju svoju više ne skrivah” (Ps 32,5). Kao što je grijeh bio „odvraćanje od Boga i okretanje k stvorovima”, tako je obraćenje sasvim suprotna stvar: odvraćanje od stvorova i obraćenje k Stvoritelju. Dogodio se opoziv grijeha i neopozivo priklanjanje najvećem Dobru. Dolazi do spoznaje vlastite zablude i grijeha. Javlja se osjećaj krivnje ili odgovornosti pred Bogom i savješću. „U nevolji sam velikoj Gospodine, po riječi me svojoj poživi” (Ps 119,105). Pojam krivnje označuje poremećaj postojećeg reda, koji opet treba uspostaviti i subjektivnu svijest čovjekova promašaja. „O Bože, spasi me, Gospodine u pomoć mi priteci!” (Ps 70,2).
K A J A NJ E
Glavni čimbenik obraćenja je kajanje. Kajanje je lijek za dušu. Prosuđuje svaku našu misao, želju i djelo. To je žalost nad počinjenim grijesima, s odlukom popravka. „I ti si mi krivnju grijeha oprostio” (Ps 32,5).
Mada je kajanje slobodni čin ljudske volje, ono je u prvom redu dar milosti. Kao što sami sebi ne možemo dati naravni život, još manje možemo nadnaravni. Sve je dar. Sve je milost. „Moć i smisao kajanja jest da vanjsko događanje poništi u unutarnjem zbivanju” (V. Frankl, Liječnik i duša).
Iskreno kajanje nosi sa sobom i čvrstu odluku: Odluku za popravkom, promjenom i potpunim predanjem Bogu. I odluka mora biti ozbiljna, konkretna i ostvariva.
„Kajte se, dok imade dana,
Dok je doba, djeco, kajte se;
Kajte se, dok nije pozvana Duša
k onom koji nebom trese”
(Ivan Mažuranić: „Smrt Smail – age Čengića).
„Ako danas glas mu poslušate: Ne budite srca tvrda” (Ps 95).
Č I Š Ć E NJ E
„Čisto srce stvori mi, Bože” (Ps 51,12). Duhovni život treba početi čišćenjem duše, jer je samo čistoj duši moguće postići jedinstvo s Bogom. Biblija od početka do kraja naviješta cjelovito oslobođenje čovjeka i društva. Ljudi moraju znati da Bog ne podnosi njihovo robovanje, da treba lomiti sve jarmove u koje se ljudi uprežu, sve šibe koje ljudima prijete. Zato je potrebno čišćenje, lomljenje svih okova koji iznutra i izvana zarobljuju pojedince, obitelji i narode. I čišćenje treba biti temeljito, djelotvorno i svestrano.
Kristovom snagom oslobođeni i očišćeni kličemo: „Za slobodu nas je Krist oslobodio” (Gal 5,1).
„Slobodni ste ako vam je duša čista” (Goethe).
„Ništa u životu nema ljepše nego u mislima hodati po čistoj livadi svoje prošlosti” (Sjeme mudrosti, str. 55).
P O K O R A
Pokora je druga strana medalje – obraćenja. Ona je sredstvo našeg približavanja i sebedarja Bogu. Pokora je priznavanje krivnje grijeha pred Bogom te bol i žalost zbog učinjenih grijeha; odluka popraviti se i zadovoljiti za grijehe.
Nakon obraćenja, krivnje, kajanja, čišćenja i sakramenta ispovjedi, u kojem smo doživjeli silno dobročinstvo Boga našega, oslobođeni tereta grješne prošlosti, krećemo putem pokore. Pokora nas odvaja od svijeta grijeha. Naime, počinjeni grijeh se oprašta u ispovijedi, ali neuredna težnja za užitkom ostaje u srcu i nakon ispovijedi. Takva težnja se može iščupati jedino pokorom. Razna su pokornička djela, slobodno izabiremo koje želimo.
Pokora je sredstvo na putu postignuća svetosti. Ali to je korisno i neizbježno sredstvo. Pokora treba biti trajno duševno stanje i raspoloženje, čvrsti životni stav neprijateljstva s grijehom koji se pobjeđuje jedino osobnom pokorom i Božjom pomoći. Pokora uvijek sa sobom nosi „obraćenje” i „duhovni preporod”. Pokora je način „novog”, sasvim drugačijeg života. Raskid sa starim. „Pokora ne označuje nešto mučnoga, ona je put jedinstva s Bogom. Pokornička djela mogu biti ispaštanje, zadovoljština, spasonosno sredstvo protiv naših nastranih sklonosti. No, ona su uvijek znak nečega dubljega. Ona su znak kajanja kao najdublje pokorničke stvarnosti, znak obraćenja srca. Pokora nas izvlači iz uskoće našega „ja” na istinu novog i ozbiljnog drugarstva s Bogom, zasnovana na ljubavi” (Kršćansko savršenstvo, Bezić, str. 340-341). Grijeh stvara nered, pokora uspostavlja red. Dragovoljno moramo pokoru činiti jer smo udovi Otajstvenoga Tijela: „U mom tijelu dopunjam što nedostaje Kristovim patnjama” (Kol 1,24).
Pokora nas oslobađa utjecaja sotone. „Ovaj se rod može istjerati samo postom i molitvom” (Mk 9,29). „Ona daje efikasnu snagu našim molitvama” (sv. Ivan Vianney).
Pokora nas čuva od budućih grijeha, jer privikava naše tijelo da se podlaže duhu. Tijelo ne želi nad sobom ničijega gospodstva. Što mu više ugađamo, to ono više traži. Što ga više discipliniramo, postaje pokornije. „Kažnjavam svoje tijelo i držim ga u ropstvu” (1 Kor 9,27).
Pokorom odcjepljujemo svoj duh od zemlje i upravljamo nebeskim dobrima. „Živite po duhu pa sigurno nećete udovoljiti tjelesnoj požudi, jer tijelo žudi protiv duha, a duh protiv tijela” (Gal 5,16). Duh se čisti pokorom kao zlato vatrom. „Činite djela dostojna pokore” (Mt 3,8).
Odgovara: fra Pero Džida, duhovnik i ispovjednik sestara klarisa