Post u Pravilu sv. Klare
Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa
Korizma je vrijeme kada se odlučujemo na duhovnu borbu molitvom, postom, sakramentalnim životom i djelima milosrđa. Sv. Klara je to primjenjivala ne samo u nekim razdobljima godine, nego tijekom cijele godine. Izdvajam samo post kao jedan od elemenata koji je Klara smatrala važnim te ga uvrstila u svoje Pravilo.
„Neka sestre sve vrijeme poste. A o Rođenju Gospodinovu, u koji god dan dođe, mogu dvaput jesti. Maloljetnice, slabe i one koje služe izvan samostana neka se, po uviđavnosti opatice, milosrdno oslobode posta. No u vrijeme očite nužde sestre nisu obvezane na tjelesni post“ (PrKl 3,8-11).
Legenda sv. Klare kao i svjedočanstva sestara na postupku ističu Klarin izvanredan post: „U postovima je bila toliko stroga u svojoj uzdržljivosti da bi od mršave poputnine, koju je uzimala, jedva jedvice mogla tjelesno živjeti da je nije hranila druga snaga. Naime, sve dok je bila zdrava, čitavu bi veliku četrdesetnicu i četrdesetnicu sv. Martina propostila o kruhu i vodi, samo bi u nedjelje, ako ga je bilo, okusila malo vina. I da se još diviš, slušatelju, onomu što ne možeš nasljedovati: tri dana u tjednu, to jest ponedjeljkom, srijedom i petkom, u vrijeme onih četrdesetnicâ, nije ništa uzimala za jelo. Tako su se naizmjence, jedan za drugim, izmjenjivali dani oskudne okrjepe i dani oštra mrtvenja, te se bdijenje posvemašnjega gladovanja na neki način prekidalo na svetkovinu kruha i vode“ (LegKl 18). Sestre su „sažalijevale svetu Majku, i suzama oplakivale one ‘smrti’ koje je dragovoljno podnosila“ te su vjerojatno tražile Franjino posredovanje. „Napokon su blaženi Franjo i asiški biskup zabranili svetoj Klari onaj poguban post triju dana, zapovjedivši joj da ne smije proći nijedan dan, a da ne pojede barem unču i pol kruha“ (isto).
Sličnu strogost prema sebi provodila je i Janja Praška, na što je reagirala Klara u svom Trećem pismu: „Ali jer ni tijelo naše nije tijelo od mjedi, ni snaga naša snaga kamena, naprotiv krhke smo i podložne svakoj tjelesnoj slabosti, molim te i u Gospodinu tražim, predraga, da mudro i razborito odustaneš od nekog nerazborita i nemoguće stroga posta na koji si se, doznadoh, dala; i to radi toga kako bi živa, živa slavila Gospodina, kako bi svoju razumnu žrtvu i žrtvu uvijek solju začinjenu Gospodinu prikazivala“ (3PJa 38-41). Klara je tu opomenu napisala nakon trideset godina iskustva ljudske krhkosti u kojoj je stekla mjerilo milosrđa i umjerenosti koje je uvijek primjenjivala prema drugima.
Zanima nas što je Klara mislila pod propisom svoga Pravila: „Neka sestre sve vrijeme poste“ (PrKl 3,8). Post je bio jedan od elemenata, ne drugotne važnosti, evanđeosko-pokorničkog načina života Siromašnih sestara. Usporedba Klarinog Pravila s ondašnjim postojećim praksama posta drugih redova te kanonskih propisa Crkve pokazuje da je njezin propis o postu jedan od najstrožih i da nema uzora u prethodnim samostanskim zakonodavstvima. Čitamo li naime Klarin propis u svjetlu Hugolinovog pravila i Trećeg pisma Janji Praškoj, u kojemu Klara opisuje način posta u svetom Damjanu, zaključujemo da je njezin post: neprestani post, ili jedan obrok dnevno kroz cijelu godinu, osim Božića i nedjelje, uvijek korizmena jela (isključeni su, dakle, mliječni proizvodi). Hugolinovo pravilo (1218.-1219.) donosi potanje propise o postu, tako da neki smatraju kako je Klara u svome Pravilu ublažila post. Međutim, usporedba pokazuje suprotno, što daje zaključiti da zakonodavac, kakav je Hugolin, ne bi napisao tako stroge propise koji nadilaze crkvenu i samostansku praksu, nego je unio u pravilo ono što je vidio da se živi u samostanima damjanitkinja, to jest u sv. Damjanu i s njime povezanim samostanima. Bio je to post svojstven pokretu gradskih rekluza onoga vremena, kojemu su Klara i njezine sestre na neki način pripadale.
Post je jedna od vlastitih karizmatskih crta Reda siromašnih sestara, a ne samo osobni Klarin poziv na askezu. Klara ne bi unijela u pravilo nešto što je svojstveno samo njoj ili nekolicini sestara. To što ona u svoje pravilo nije unijela ublaženi post iz Hugolinovog ili Inocentovog pravila (1247.) znači da su sestre rado postile i post smatrale važnim.
Pitamo se zašto su Klara i njezine sestre postile i zašto tako strogo? Najstariji izvori, kao što je Vita prima Tome Čelanskoga, za razliku od kasnijih izvora koji ističu Klarinu askezu, povezuju njihov post sa siromaštvom: „Sve su ukrašene zaslugom najuzvišenijega siromaštva te jedva kada ili nikada pristaju na to da se u krajnjem slučaju iziđe u susret njihovoj prehrani i odijevanju“ (1Čel 19). Klara sama povezuje post sa siromaštvom kada piše Janji Praškoj: „svom ste dušom i nagnućem srca radije izabrali presveto siromaštvo i tjelesnu oskudicu“ (1PJa 6). Također u svojoj Oporuci spominje: „oskudice, siromaštva, napore, nevolje“ (OporKl 27). „Oskudica“ se ponajprije odnosi na odijevanje i prehranu, ono najnužnije za preživljavanje.
Sestre su to mogle izabrati i živjeti „svom dušom i nagnućem srca“ (1PJa 6) i čak smatrati sve to „velikom nasladom“ (OporKl 28) jer su imale jedan drugi razlog: nasljedovanje Krista siromašnoga i raspetoga. Nekoliko redaka prije propisa o postu Klara govori o odijevanju sestara gdje to upravo potvrđuje: „Iz ljubavi prema presvetome i preljubljenome djetetu povijenom u pelene i položenom u jasle i presvetoj majci njegovoj opominjem, molim i potičem svoje sestre da uvijek nose jeftinu odjeću“ (PrKl 2,25). Dakle, iz ljubavi prema Kristu sestre su htjele živjeti siromašne poput pravih siromaha: biti gladne, trpjeti hladnoću i nositi jeftinu odjeću.
Nasljedovati Krista siromašnoga može se shvatiti na različite načine i prema tome pojedini samostani ili Redovi točno određuju u svojim pravilima kako treba živjeti siromašno. Tako s jedne strane siromaštvo može biti asketsko iskustvo pa će i propisi o postu biti točno određeni u koje se dane smije što jesti. S druge strane, može se izabrati siromaštvo kao nesigurnost: siromasi ne znaju hoće li sutra imati što ili dovoljno za pojesti, ide se u prošnju i radosno se prima što god se dobije. Znamo da se Klara veselila komadićima kruha (LegKl 14). Iz toga razloga vidimo Klaru pomalo uznemirenu i zabrinutu kada se približilo vrijeme objeda a u samostanu nije bilo dovoljno kruha ili ulja da se začini jelo za bolesne sestre (LegKl 15-16).
Sveta Klara i sv. Janja Praška osobno su živjele asketsko siromaštvo u svim njegovim oblicima, ali za svoje samostane izabrale su „povlasticu siromaštva“, a to znači siromaštvo kao nesigurnost: postiti i živjeti od milostinje, onako kako to žive nedragovoljni siromasi.
Međutim, unutar strogog propisa o neprestanom postu, vidimo zlatnu riječ: milosrđe. Opatica je pozvana promatrati svoje sestre i uvidjeti njihove potrebe i mogućnosti, uzeti u obzir njihovu krhkost i milosrdno ublažiti strogost načina života. Ponekad će morati umirivati skrupuloznost neke sestre, kao primjerice sestre Cecilije: „Jedna [je] sestra, zvana sestra Cecilija, jako kašljala i čim bi započela jesti taj bi se kašalj pojavio tako da se činilo da bi se mogla ugušiti. Zbog toga joj je spomenuta Majka, jednoga dana šestoga u tjednu, dala da pojede malo pogače, što je ona uzela s velikim strahom. Jela je samo zbog naredbe svete Majke. I otada nije više osjetila tu bolest“ (PostKl 4,9). Sestra Cecilija se bojala pojesti pogaču ne zbog kašlja nego jer je pravilom bilo zabranjeno petkom jesti kuhanu hranu, no Klara ju je umirila.
U Legendi sv. Janje Praške imamo čak primjer kako su sestre dugo gladovale i jednoga petka netko je stavio sestrama u vrtuljak ribe. Premda je bio petak, dan strogog posta, sestre su jele, a s njima i Janja i još k tomu riba je bila pripremljena po njenu ukusu (J. Nemec, Sv. Janja Praška, Symposion, Split 1991, str. 66.). Ovdje imamo primjer dvostrukog milosrđa, poglavarice Janje koja je dopustila da se petkom zajednica nasiti i Božjeg milosrđa koje je potaknulo nepoznatog dobročinitelja da sestrama pribavi hrane.
Poznato je da je i sv. Franjo puno postio, no u svoje je Pravilo unio veoma ublaženi način posta. Zašto propisi o postu za Manju braću nisu tako strogi kao za Siromašne sestre? Odgovor je vjerojatno u tome što post sestara odgovara itinerantskom načinu života braće koja su, idući svijetom i propovijedajući, podnosila brojna odricanja, oskudice, hladnoću i glad. Budući da sestre nisu mogle putovati niti propovijedati, nadopunjavale su što su najbolje mogle rad Manje braće odričući se hrane.
Klarin propis o neprestanom postu poticaj je nama da od korizme ne pravimo vrijeme za izvanredne stvari. Ne, korizma je vrijeme kada moramo sve što redovito činimo činiti uredno, sve staviti u svoj red, od kaosa načiniti red. Sebe staviti u red. To trebamo činiti zapravo uvijek, ne samo u korizmi. Stoga naša odluka da postimo u ovome ili onome, od ovoga ili onoga, na ovaj ili onaj način, ima biti neprestana. Vrijedi dakle Klarin propis da se posti „u svako vrijeme“.