Draga naša Zorica Anuncijata,
već kao mala bila si posebna. Skromnost, poniznost, velikodušnost, blagost, čvrsta vjera i spremnost da svakome pomogneš, da sve svoje podijeliš samo su neke vrline koje su te krasile još kao djevojčicu.
Dok si stanovala u obiteljskoj kući u rodnim Delnicama, svi se prisjećamo kako si svoje stvari, koje bi dobila od obitelji iz Amerike, uvijek rado podijelila sa svojim sestrama iako si kao starija sestra imala prednost pri odabiru. Svakoga si htjela usrećiti i razveseliti, te si odmalena tuđu sreću i potrebe stavljala ispred vlastitih. Mnogo godina kasnije doznali smo kako si povremeno odlazila čistiti kuću jedne starije gospođe kako bi financijski barem malo rasteretila brojnu obitelj. Često bi naporno radila u polju, a jedina stanka koju si uzimala od napornog posla, bila je odlazak pješice u kilometrima udaljenu crkvu u susjednom selu, kako bi primila svetu Pričest i dragog Isusa u svoje srce.
Kad si se zaredila, obiteljski si dom zamijenila onim duhovnim. Odricanje od svih svjetovnih užitaka nikad ti nije teško padao te si često govorila, iako živeći potpuno asketski, da si sretnija i bogatija od bilo koje kraljice. Molila si satima za sve nas, kad nam je bilo teško, zazivala si nebeskog Oca i uvijek nas rado preporučala u svojim molitvama. Od tebe bismo se uvijek vraćali ohrabreni, puni optimizma i vjere da će sve biti dobro. Nitko nije znao utješiti kao ti, brinula si naše brige i žrtvovala se za sve nas, uvijek blago i s osmijehom, ne tražeći nikad ništa zauzvrat.
Cijeli si život posvetila dragom Isusu i iskreno vjerujemo da si sad kod njega, u nekom sretnijem i boljem svijetu. Ali, draga naša Zorice, nama jako nedostaješ.
Volimo te i nosimo u srcu zauvijek,
Tvoja obitelj