Homilija Generalnoga ministra
prigodom otvorenja Jubilarne godine svete Klare
16. travnja 2011. u Porcijunkuli
Predraga braćo i sestre, Gospodin vam dao mir!
Magnificat anima mea Dominum. U ime Gospodnje, i s dubokom radošću u srcu, otvaramo danas, u bratskom zajedništvu sa svim Siromašnim sestrama raširenima po čitavome svijetu, VIII. stoljetnicu Klarina posvećenja, to jest utemeljenja Reda siromašnih sestara.
A to činimo prisjećajući se one rasvijetljene noći u kojoj je djevojka Klara, ostavivši „bijednu taštinu svijeta“, kako sama izjavljuje u svojoj Oporuci (usp. OKl 8), napustila „kuću, grad i obitelj“, da se zaruči s Kristom „pred Marijinim oltarom“ (LegKl 8) i prihvati oblik života koji joj je pokazao Franjo (OKl 5), a kasnije ga „gospodin papa“ Inocent IV. blagoslovio potvrdivši Pravilo Reda siromašnih sestara. To činimo upravo ovdje, u Porcijunkuli, gdje su prije 800 godina Franjo i njegovi drugovi primili djevicu Klaru – čin koji danas oživljavamo dubokim ganućem primajući ovu časnu relikviju Franjine Biljčice (PrKl 1,3) – i gdje je, svojim posvećenjem Kristu siromašnome i raspetome, niknuo Red siromašnih sestara koji je „ustanovio blaženi Franjo“ (PrKl 1,1), kao „utemeljitelj, saditelj i podupiratelj“ Klare i njezinih sestara (usp. OKl 48). Na ovome mjestu je, naime, rođen Red manje braće i Red siromašnih sestara tako da bude očitim da je „Majka milosrđa porodila u svome prebivalištu jedan i drugi Red“ (LegKl 8).
Magnificat anima mea Dominum. Otvaramo svoja srca i usta da izreknemo hvalu Ocu milosrđa što je nadahnuo Franju da živi po načinu svetoga Evanđelja (usp. OKl 14) i što je, koju godinu kasnije, pozvao Klaru i njezino „malo stado koje je svevišnji Otac, riječju i primjerom blaženoga oca našega Franje, porodio u svojoj svetoj Crkvi“ (OKl 46) da „opslužuje sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista, živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći“ (PPr 1,1). Istovremeno zahvaljujemo Gospodinu što je pozvao toliku braću da žive Evanđelje u franjevačkome životu, i što je jednako tako pozvao mnoštvo djevica Siromašnih sestara da žive dvije temeljne značajke franjevačko-klarijanske karizme, kako su naznačene bilo u samome imenu ovoga Reda – Siromašne sestre – bilo u samoj Buli kojom se potvrđuje Pravilo: jedinstvo u ljubavi i uzvišeno siromaštvo, i koje imaju za „Majku i učiteljicu“ (usp. Predslovlje svetkovine sv. Klare) Hortulaninu kći (usp. LegKl 1), „slavnu po imenu i po kreposti slavnu“ (LegKl 1).
Magnificat anima mea Dominum zbog dara Klare, žene slobodne i zaljubljene. Događaj što ga se spominjemo danas, a koji se zbio prije 800 godina nije samo čin kojim se izvršava raskid s određenim načinom života koji Legenda opisuje kao „nestalnu sliku svjetskog blještavila“ (LegKl 4), nego je to nadasve početak jednoga puta potpune slobode koji će se, pod vodstvom Franje koji je „stup“, „jedina utjeha nakon Boga“ i „potporanj“ Siromašnih sestara (OKl 38; usp. LegKl 6), dovršiti kada će [Klara], nakon „dugog mučeništva tolikih bolestî“ (LegKl 44), „rastavivši se od hrama tijela“, otići s „dobrim putovođom“, da bude „ovjenčana lovorom vječne nagrade“ u blaženome životu (usp. LegKl 46). Njezino zaručništvo s Kristom postalo je tada uistinu konačno. Klara je tada postala žena uistinu sloboda.
Već od svoje mladosti, Klara je bila privučena od Zaručnika i odvedena u pustinju gdje je u svojemu srcu slušala Zaručnikov glas (usp. Hoš 2,14ss) i tako otkrila njegovu ljepotu, dopustivši da je već tada osvoji „najljepši od sinova ljudskih“ (2PJa 20), zaručivši se s njime zauvijek (usp. Hoš 2,21) i izručivši se potpuno Onomu koji se sav darovao nama, kako bi rekao Siromašak (Pismo Redu 37). Sjedinjena s Kristom poput loze s trsom (usp. Iv 15,4ss), od toga časa nije vidjela ništa drugo, nije mislila ni na što drugo, njezin „duh, duša i srce“ (usp. 3PJa 12-13) bili su stalno okrenuti Gospodinu (usp. 4PJa 15). Toliki je Zaručnikov čar da Klara, duboko zaljubljena u Krista, ne želi kontemplirati ništa drugo osim „Zaručnika najplemenitijega roda“ (1PJa 7), čiji je izgled „zavodljiviji“ (1PJa 9), „čijoj se ljepoti sve čete nebeskih blaženika bez prestanka dive“ i „čije slavno gledanje čini blaženima sve građane višnjega Jeruzalema“ (4PJa 10.13).
I zavedena takvom ljepotom, nije mogla ne napisati, jučer sestri Janji, a danas svakome od nas: „pozorno gledaj… motri… promatraj…“ (4PJa 19.22.28), „priljubi se…, pogledaj…, čezni nasljedovati ga“ (2PJa 18.20), njegova ljubav „usrećuje“ (4PJa 11), i “potpuno se preobrazi kontemplacijom u sliku Njegova božanstva“ (3PJa 13). Očito je da je Klarin pogled na Krista pogled zaručnice na Zaručnika, pogled duboko zaljubljene žene, u ovome slučaju zaljubljene u Krista, „najljepšega od ljudi“ koji je poradi našega spasenja postao „najbjedniji od ljudi“ (2PJa 19).
Pred takvim otkrićem kako da se ne požuri one noći Cvjetnice 1211. (usp. LegKl 8) prigrliti najuzvišenije siromaštvo? Pred takvim otkrićem, što znače svakovrsne kušnje? Fra Rajnaldu koji ju je pozivao na strpljivost u trpljenjima prouzročenima bolešću, Klara odgovara: „Predragi brate, otkada sam upoznala milost Gospodina mojega Isusa Krista po njegovu sluzi svetome Franji, nijedna mi patnja nije bila nepodnošljiva, nijedna pokora teška, nijedna mi bolest nije bila nesnosna“ (LegKl 44). Pred takvim otkrićem kako da se ne odupre odlučnom ustrajnošću žestokoj silovitosti rođaka koji su je uzalud pokušavali odvratiti od njezine odluke? (usp. LegKl 9), Pred takvim otkrićem, kako da se ne divimo upravo ovdje, u Porcijunkuli, što je odbacila „babilonsko smeće“, predala „svijetu otpusno pismo“ i „dopustila da joj braća odrežu kose i zauvijek svukla raznolike urese“? (LegKl 8). Bila je to snaga ljubavi koju je osjećala prema Kristu siromašnom i raspetom, koja nije dopuštala da Klara klone duhom, da joj žar ne oslabi i da ne dopusti da je istrgnu od Kristove službe i njezine svete odluke (usp. LegKl 9). U Klarinu, kao i u životu svakoga vjernika, u mjeri u kojoj Krist zaposjedne srce, sve drugo gubi vrijednost (usp. 2Kor 4, 7ss).
Klara, žena slobodna i zaljubljena; Klara, žena kršćanka, kako ju je nazivao Franjo; Klara, žena nova, kako je naziva Čelanski, u jednome svome pismu napisala je Janji: „Ako trpiš s njim, s njime ćeš kraljevati; ako s njime tuguješ, s njime ćeš se radovati; ako u muci križa s njime umreš, s njime ćeš u svetim odorama posjedovati nebeske stanove“ (2PJa 21). Tomu: trpjeti s njime, tugovati s njime, umrijeti s njime odgovara kraljevati s njime, radovati se s njime i posjedovati s njime. Potaknuti Klarinim primjerom, krenimo i mi njezinim stopama, istim njezinim poletom i zanosom, „brzim trkom, laganim korakom“ (2PJa 12), ne dopuštajući da nas zahvati „ikakva magla i gorčina“ (3PJa 11).
Klara, „službenica Kristova“ (3PJa 2), Majka nebrojenih kćeri, sestra i učiteljica svih nas, ostavlja nam veliku baštinu koju imamo prihvatiti zahvalna i raspoloživa srca da bismo i mi postali osobe uistinu slobodne, jer su zaljubljene u Gospodina našega Isusa Krista; baština da svakoga dana postanemo pravi „kršćani“ stavljajući se, poput nje, pred Ogledalo da se preobrazimo u ogledalo za druge.
Neka ova Stoljetnica dovede Siromašne sestre do produbljenja poznavanja vlastitoga poziva – „dobro upoznaj svoj poziv“ (OKl 4) – i duhovnog, zaručničkog i mističnog Klarinoga iskustva, tako da uzmognu svakoga dana snažnije živjeti to isto njezino iskustvo, biti u svijetu svjedokinje onostranosti i bezgranične ljubavi Oca milosrđa prema nama.
Neka ova Stoljetnica pomogne svoj Manjoj braći i svim članovima Franjevačke obitelji da žive duboki bratski odnos sa Siromašnim sestrama. Trebamo jedni druge, braća sestre i sestre braću. Gospodin, Franjo i Klara zamislili su nas i htjeli da se međusobno nadopunjujemo.
Neka ova Stoljetnica probudi u svim muškarcima i ženama dobre volje da se ne samo dive Franjinoj Biljčici, koja je „sjajno ogledalo primjera“ (BulKl 3), nego da ojača također želju da je nasljeduju u njezinoj priljubljenosti uz Krista, „Onoga koji je postao naš put“ i kojega nam je „blaženi otac naš Franjo, njegov istinski ljubitelj i nasljedovatelj pokazao i naučavao“ (OKl 5).
Zagovor Kraljice anđelâ, Franje i Klare neka nam postigne od Svevišnjega, Svemogućega i Dobroga Gospodina milost da budemo muškarci i žene oslobođeni od svega što nas dijeli od Gospodina našega Isusa Krista.
•Klaro, kršćanko, postigni nam od Gospodina dar vjere u Njega, koja obuhvaća ono što jesmo, koja je izvor naše radosti, naše nade, našeg nasljedovanja Krista i našega svjedočenja u svijetu.
•Klaro, ženo nova, postigni nam od Onoga koji je postao naš put dar istinskoga obraćenja i vjerovanja Evanđelju, kako bismo mogli slijediti Isusa Krista životom koji je duboko evanđeoski te na taj način i sami postati nove osobe.
•Klaro, Franjina biljčice, postigni nam od svojega Zaručnika dar da znamo biti osobe slobodne od svakoga oblika idolatrije i ropstva, kako bismo, svatko prema vlastitome pozivu, mogli živjeti strastvenost za Krista i za čovječanstvo, onako kako ste je živjeli Franjo i ti.
•Klaro, majko i sestro, zajedno s našim preblaženim ocem Franjom bdij neprestano nad svojom braćom i svojim sestrama kako bismo svi mi, u stvaralačkoj vjernosti, u svakome trenutku i svakoj okolnosti bili poslanici, svjedoci i nositelji Evanđelja u svaki dio zemlje. Fiat, fiat. Amen
Fra José Rodriguez Carballo, ofm
Generalni ministar OFM