POGLEDA UPRTOG NA POČETKE

(usp. 2PJa 11)

Aktualnost franjevačko-klarijanske karizme

nakon 800 godina od utemeljenja Reda svete Klare (OSC)

Svim Siromašnim sestrama svete Klare,

svoj Manjoj braći: Pozdrav i sveti mir u Gospodinu (2PKu 1; usp. PEr 1).

Čestitke!

1. Završavamo 800. obljetnicu obraćenja/posvećenja sestre Klare u Porcijunkuli (1211.-1212.) i 800. obljetnicu utemeljenja Reda siromašnih sestara. U toj prigodi, osobito posebnoj za cijelu Franjevačku obitelj, osjećam potrebu da vam, predrage Sestre, uputim svoje osobne čestitke i čestitke sve Manje braće.

Ovim pismom želim vas uvjeriti da se uvijek, ali osobito za vrijeme franjevačko-klarijanskoga jubileja, s vama sjedinjujemo u zahvaljivanju Gospodinu koji danas nastavlja čuvati karizmu koja je bila dana Franji i Klari prije 800 godina. U isto vrijeme želim vam izraziti svoju zahvalnost i zahvalnost Manje braće za vašu prisutnost tihu, molitvenu i punu duboke ljubavi u našem životu i u životu Crkve i svijeta. Vi ste pravo blago za sve nas jer, iz svojega života u Kristu skrivena (usp. Kol 3,3) evangelizirate nas, podsjećajući nas da smo Gospodinovi i za Gospodina, i da samo tako možemo biti za druge.[1] Hvala, sestre! Čestitam!

I. Da započnemo

2. Tijekom ovoga razdoblja, s više strana, ne na kraju od same Crkve[2], primili smo ponavljane pozive da uzmemo ozbiljno Klarinu opomenu i poticaj: “upoznaj svoj poziv” (OprKl 4) i da ne zaboravimo polazište, to jest naše početke (usp. 2PJa 11). Takvi pozivi teže za prioritetnim ciljem: iskoristiti ovo vrijeme milosti, ovaj kairós, da se produbi franjevačko-klarijanski oblik života, vraćajući se na bitne elemente ove karizme koja je i nakon 800 godina još duboko aktualna, kako je s pravom napisao Benedikt XVI., «vrijeme koje nas dijeli od događaja ovo dvoje svetaca [Franje i Klare] nije umanjilo njihovu privlačnost i draž. Naprotiv…» (DoF p. 17).

Franjo i Klara, djeca svoga vremena, govore jezikom svojih suvremenika, misle sukladno njihovim kategorijama, imaju njihovu senzibilnost, a ipak su duboko aktualni. Franjo i Klara su u skladu sa svojim vremenom jer su mu znali otkriti najdublje potrebe, interpretirali su ih kao znakove vremena, kao pozive Duha, i predložili su utjelovljenje Evanđelja koje je savršeno odgovaralo tim potrebama. No, Franjo i Klara, koji nisu bili stranci u svome vremenu, također su i danas suvremeni i aktualni. Tajna te aktualnosti je razumljiva: “Franjo i Klara su se popeli sve do izvora vode žive”[3]. Kao ustrajni slušatelji Evanđelja, čuvali su ga u svom srcu (usp. Lk 2,51) i spremno su bili poslušni Riječi (usp. 1Čel 22), postajući tako, iznutra i izvana, žive ikone Sina, vječne Riječi Očeve (usp. 3PJa 13), “življena egzegeza» Evanđelja (usp. DV 83). Budući da su našli Izvor vode žive (usp. Iv 4,10sl), i nakon osam stoljeća iz njih nastavljaju izvirati potoci vode žive koja gasi žeđ naših suvremenika i pruža odgovore na mnoga njihova pitanja.

3. Povijest, također i svojom ravnodušnošću, snažno poziva sve posvećene da opravdaju i obrazlože svoj izbor zvanja, a na poseban način propitkuje kontemplativne osobe, i, u kontekstu ovoga jubileja, na specifičan način Siromašne sestre. Odatle hitnost da se sa zanosom vratimo vrijednostima koje sačinjavaju bit franjevačko-klarijanske karizme, ne samo zato da sa zahvalnošću gledamo prošlost u kojoj je Duh Sveti, uz velikodušnu suradnju tolikih Siromašnih sestara i tolike Manje braće, ispisao veliku povijest za koju smo odgovorni prenijeti je i pripovijedati je, nego osobito da živimo sadašnjost sa zanosom, da prigrlimo budućnost s nadom i tako nastavimo izgrađivati veliku povijest budućnosti (usp. VC 110; NMI 1).

Slaviti jubilej, kao što je 800. obljetnica obraćenja/posvećenja Klare i utemeljenja Reda siromašnih sestara, prigoda je da se zahvali Ocu milosrđa za dar Klare i Siromašnih sestara, ali je, prije svega, pogodno vrijeme da kušamo milost početaka, da uživamo u događanju koje, premda je započelo prije osam stoljeća, nastavlja biti temeljem i počelom iz kojega izviru povijest i budućnost.

Samo s takvim stavom moći ćemo sa zalaganjem izvršiti djelo koje smo dobro započeli (usp. PEr 14; PcRe 10), sačuvati vjernost zahtjevima franjevačko-klarijanskoga oblika života (usp. BlKl 15) i odrediti putove kojima danas treba koračati kako bismo bili vjerni Kristu, Crkvi i čovjeku (usp. VC 110). Vi ste, drage siromašne sestre – koje sačinjavate “izabranu gomilu živoga kamenja” (2Čel 204) i otvorene ste Božjim iznenađenjima – novost za naše vrijeme, “uzor i ogledalo” jedne drugima i svima (usp. OprKl 19).

U okružju u kojemu živimo, svi traže uvijek novu i kreativnu raspoloživost i poučljivost prema djelovanju Duha. Samo on može održati stabilnom svježinu i autentičnost početaka i, istovremeno, uliti domišljatost i kreativnost da se bolje odgovori znakovima vremena.

4. Ovim pismom Siromašnim sestrama – snagom odgovornosti koja mi proizlazi od samoga Franje (usp. PrKl 6,3-4) – kao i Manjoj braći, želim se vratiti na temelje našega zajedničkoga oblika života[4], s osobitim pozivanjem na Klaru i Siromašne sestre, s voljom ne samo da čuvamo oblik zavjetovanoga života, nego također da razvijamo i produbljujemo te temelje (usp. RdC 20), svjesni da ćemo u njima susresti smisao onoga da budemo u Crkvi i za svijet.

Kako je oblik života Siromašnih sestara i Manje braće isti[5], i kako je isti Duh učinio da braća i sestre iziđu iz svijeta (usp. 2Čel 204), ovim Pismom pozivam sve da se stave u osluškivanje Klare, vjerne tumačiteljice, životom i Spisima, onoga oblika života što ga je Svevišnji objavio Franji (usp. Opr 14). Dok od Siromašnih sestara tražim da piju čistu vodu klarijanske duhovnosti, od Manje braće tražim da bolje upoznaju Klaru kako bi je sve više voljeli. To će svima nama pomoći da bolje živimo oblik života što smo ga svi zavjetovali. Mi, Braća i Sestre, dva smo lica iste medalje. Stoga, jedni i druge imamo odgovornost te učinimo da se ovo nadahnuće, živjeti po načinu svetoga Evanđelja, koje je Duh povjerio Franji i Klari, uzmogne nastaviti uobličavati u našem vremenu.

II. U povijesti muškaraca i žena današnjice

5. Svjestan sam da prolazimo delikatno i naporno razdoblje (VC 13). Preda mnom, kao zasigurno i pred vama, stoji na prvome mjestu Klarin poziv da nasljedujemo Krista “brzim trkom, lakim korakom, nezapriječenih nogu”, tako da, sigurni, radosni i hitri napredujemo “stazom blaženstava“ (2PJa 12-13); poziv da se spomenemo svoje nakane, uvijek gledajući na svoj početak (usp. 2PJa 11). Također smo svjesni opetovanih Franjinih opomena da slijedimo stope Isusa Krista (usp. PcRe 51), da ustrajemo u stezi i u svetoj poslušnosti i da izvršavamo “dobrom i čvrstom odlukom one stvari” koje smo obećali Sinu Božjemu (usp. PcRe 10). Postoji, naime, napast osrednjosti, uhodanosti, malodušnosti koja nam prijeti i koja nam, u mnogim prigodama, zapliće noge (usp. 2PJa 13), priječeći nam da “koračamo putem zapovijedi Gospodinovih” i putem savršenosti koju smo prigrlili (usp. 2PJa 15.17).

Teškoćama koje svatko iskusi u nasljedovanju Krista pridružuju se i one koje proizlaze iz okružja u kojemu se nalazimo. Tako, dok svijet od nas zahtijeva evanđeosku kvalitetu našega života, čini se da taj isti svijet živi kao da Bog ne postoji. I pogled na mentalitet mnogih muškaraca i žena našega vremena čini nas svjesnima da mnogi kao da odbijaju značajne točke uporišta i često se čini da se brinu samo za to da zadovolje vlastite potrebe. Sukladno toj logici, ono što je vrijedno u očima Božjim nije to uvijek vrijedno po mišljenju ljudi. Toga je bio svjestan već sam Siromašak kada je, u jednom od svojih pisama, opisao: “Znajte da su pred Bogom neke stvari silno velike i uzvišene, a ljudi ih gdjekada smatraju neznatnima i i bezvrijednima, a druge su drage ljudima i drže ih u cijeni, a pred Bogom su neznatne i posve bezvrijedne” (2PKu 2).

Sukladno toj svjetovnoj optici, čini se da je Evanđelje jedna od točaka od kojih treba držati razdaljinu ako si netko ne želi zakomplicirati život. Osobito stoga što se Evanđelje često smatra i predstavlja kao skup normi koje treba obdržavati i, stoga, nastoji ugušiti individualnu slobodu i samoostvarivanje. Odbijanje tih evanđeoskih uporišta pomaže pojedincu da ima iskustvo otvorenoga polja gdje se ne susreću nikakva ograničenja, niti temeljna načela.

U našem društvu evanđeoski prijedlog nerijetko se smatra nadiđenim, jer ne ulazi u parametre potrošnje i trajne promjene koje nameće naše društvo; i područje duhovnosti, područje u kojemu osoba nalazi smisao svoga postojanja, biva svedeno na čisto individualnu dimenziju.

6. Upravo u tom kontekstu dano nam je živjeti poziv Siromašnih sestara i Manje braće, kao posvećenih. Što se vas tiče, drage Sestre, premda odijeljene, ne možete se osjećati na marginama onoga što živi i udiše svijet, jer nitko se – pa niti vi koje živite u životnom prostoru klauzure – ne može osjećati imunim od mogućih izvanjskih utjecaja koji ne pomažu čuvanje onoga što smo mi posvećeni zavjetovali, niti se može tako isključiti (to nam dokazuje svakidašnje iskustvo) da današnji mentalitet kao da Bog ne postoji ne bi mogao uvjetovati naše okruženje. Jednako se može reći o nama, Manjoj braći.

Ne gubeći iz vida ono što smo obećali, imajući uvijek pred očima polazišnu točku (usp. 2PJa 11), da bismo sadašnjost živjeli kao memoriju početaka i u napetosti prema budućnosti, pozvani smo u ovom trenutku vratiti se zahtjevima nasljedovanja Krista na franjevačko-klarijanski način. U tom kontekstu vraćanja našem identitetu, nužno je da se, kako Siromašne sestre tako i Manja braća, dopuste propitkivati i da se pitaju zašto se bratstva ponekad smatraju uporištima, a drugi put su jednostavno nepoznata ili nepriznata; zašto neka bratstva imaju zvanja, a druga, kad je riječ o zvanjima, prolaze dugotrajnom pustinjom. Vrijeme je da se učini duboko razlučivanje da vidimo ono što ljubomorno treba čuvati, ono što treba napustiti i ono što treba revidirati i ponovno obratiti, da se uoči i istakne ljepota našega oblika života u bratstvima koja je oblikovalo Evanđelje.

Nitko ne može nijekati da, ako s jedne strane primamo mnoge suglasnosti, s druge, kako vi tako i mi, s velikom teškoćom uspijevamo učiniti razumljivim naše izbore poziva. Žurno se treba upitati: što traži onaj tko nam se približi i koji smisao i značenje ima naš život u Crkvi i u svijetu? I, uz to: koje znakove života pružamo da bi se današnji muškarci i žene osjećali pomognuti da uniđu u otajstvo Oca koji se objavio u Isusu? Naši odgovori, također i vaši, trebaju biti novi; ne naučeni odgovori. Bit će takvi u mjeri u kojoj će se svatko, kako osobno tako i zajedničarski, staviti u pitanje, dok žarko traži lice Božje.

7. Bez slamanja našega saveza sa živom prošlošću, jer kretanje bez korijenja rađa put bez mudrosti i bez obzorja[6], ipak je nužno i hitno učiniti predah na putu, dati prostora šutnji, razmišljanju i osobnom i zajedničarskom razlučivanju da bismo uočili otvrdnulu zemlju našega srca (usp. NPr 22,10-26), također i u samostanima: aktivizam, individualizam, prisvajanje, nepokretljivost, nostalgija, nemirna užurbanost, rastresenost, traženje sigurnosti…; i da bismo braću i sestre, sudrugove na putu, vrednovali na prikladan način: evanđeoska sloboda, radost, osjećaj pripadnosti, otvorenost, živjeti bez vlasništva…

Za vrijeme svojih pohoda samostanima Reda svete Klare (OSC) i jedinicama Reda manje braće, često su me pitali o novim pomagalima i metodama kako naš život učiniti aktualnijim i privlačnijim. Pitam sebe i vas: jesu li u pitanju samo metode i nove strategije ili je u pitanju povratak na bitne elemente našega života i ostvarivanje radikalnih životnih izbora?

Ako danas postoji određena ravnodušnost prema posvećenom životu i prema našem franjevačko-klarijanskom životu, možda je to stoga jer gubimo sposobnost da budemo proročki znakovi. Obljetnica utemeljenja našega Reda, koju smo slavili prije tri godine, traži od nas da danas živimo naš oblik života i da danas odgovaramo na znakove vremena, ostajući vjerni onom što je Duh, po Franji i Klari, darovao Braći i Sestrama i, po njima, Crkvi i svijetu. Nije riječ o dogovorenoj prilagodbi našega oblika života i usklađenoj s onim što je u modi – oženiti modu znači brzo postati udovac, kaže jedna istočnjačka izreka – nego odgovoriti na izazove koji nam dolaze od svijeta, utjelovljujući Evanđelje, iz središta iskustva Boga, na način izvlaštenja/radikalne slobode – živjeti bez vlasništva, kako smo zavjetovali – i u sveopćem bratstvu.

III. Brinuti se za korijene

8. Ima ih mnogo koji smatraju da redovnički život, također i onaj franjevačko-klarijanski, živi zimsko doba. Zima je, na prvi pogled, razdoblje smrti: nestaje zelenilo vegetacije, otpada lišće, nema cvijeća i doba plodova je prošlo. Zima stavlja na kušnju nadu koja se hrani strpljivim iščekivanjem sve do povratka proljeća kad se polja ponovno odijevaju cvijećem koje ustupa mjesto plodovima. I u redovničkom životu zima se označuje, između ostalih simptoma, manjkom zvanja, sa svim onim što to sa sobom nosi: preokretanje piramide srednje dobi, s mnogim starima i s malo mladih, zatvaranje djela nazočnosti, smanjivanje društvene relevantnosti koju smo mnogo puta imali, povećavanje obeshrabrenja, uhodanosti…

U zimi bi napast mogla biti ta da siječemo drva i biljke. Ionako se ništa ne vidi nego stablo! Ali smrt, koja se čini obilježjem zime, nije takva. Pod prividnom neplodnošću razvija se postupak oživljavanja. To je razdoblje u kojemu ustrajno rade korijeni, čuvajući sve sokove potrebne da na proljeće prenesu novi život, tako da se u ljeti mognu brati plodovi. Svojim tihim i skrovitim radom korijeni čine da se život ponovno rađa, jer “ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv 12,24). Zima je doba skrovite radikalnosti, rasta u dubini koji, premda je dug i bolan, dovodi do novoga života.

Iskustvo zime dovodi me do toga da vas, drage Sestre i draga Braćo, zamolim da njegujete korijene. Možda bi nam se sviđalo živjeti u doba cvijeća i plodova u obilju, ali živimo duboko plodno doba zime. Prihvatimo je kao takvu, sa svetim realizmom, ali i sa sigurnom nadom (usp. MRa 2). Napast da se prestanemo boriti svaki dan, da ne njegujemo život vjere, da se ne nadamo, da se odreknemo borbe, da upadnemo u osrednjost ili, možda, također i da napustimo, što nije nepoznato nekima od nas. Ali popustiti svemu tome bilo bi samo odreknuće prenošenja života, sebično življenje sadašnjosti, što bi imalo malo ili ništa zajedničkoga s onim što smo obećali na dan zavjetovanja. Sad kad nam nedostaju tolike sigurnosti koje smo ljubezno milovali i njegovali, trenutak je da se vratimo bitnome, da živimo duhovnost Izlaska, da obnovimo svoju čvrstu volju da živimo bez ičega vlastitoga.

No, osim prividnosti, zima je pozvana biti kairós, velika prigoda da rastemo u dubini, da se pročistimo i da se vratimo onom što stvarno vrijedi. Po zimi koju živimo, uvjeren sam da nas, jedne i druge, Gospodin poziva na radikalnost. Radikalnost koja se ne sastoji u spektakularnim gestama, nego u strpljivom i skrovitom njegovanju korijenâ što se, nakon svega, svodi na radikalnu vjeru u Onoga kojemu ništa nije nemoguće (usp. Lk 1,37).

Sada više nije borba samo za opstanak i preživljavanje. Riječ je o tome da se vježbamo u radikalnoj vjeri, ispravnoj vjeri (usp. MRa 2), i u nadi protiv svake nade. Na prvom mjestu, radikalna vjera će nas dovesti da živimo u Bogu i da živimo od Boga. To zahtijeva da ponovno krenemo od Krista i da se vratimo Evanđelju, ukoliko je ono oblik života, da se vratimo ulozi koja mu pripada u našemu postojanju ukoliko je ono za nas pravilo i život. Na drugom mjestu, nada je ona koja daje duboki smisao životu. Danas se ta nada izlaže riziku da se razlije u uređivanje jednostavne, i u mnogim slučajevima, skučene svakidašnjice. Bez upadanja u naivni optimizam, ne možemo se odreći nade koja se temelji i održava u obećanju: “ja sam s vama u sve dane” (Mt 28,20). Radikalna vjera i nada izvori su iz kojih zahvaćamo svježu i obilnu vodu da zalijevamo korijene i da oživljavamo svoj prividno suh i neplodan život, tako da zima postane plodna, kao žito uzemljeno u brazdu.

Ali u isto vrijeme, slika zime donosi mi pred oči jednu drugu sliku: traženje u noći. I evo lika vodiča u Nikodemu, prototipu pravoga “tražitelja u noći”. Vrijeme je da se stavimo u stav traženja, pod vodstvom Duha Svetoga. U tom kontekstu dobro je sjetiti se da smo prosjaci smisla i da itinerancija, ukoliko je sinonim trajnog traženja onoga što je ugodno Gospodinu, sačinjava dio našega identiteta Manje braće i Siromašnih sestara.

9. Crkva nas poziva da “ponovno hrabro predložimo poduzetnost, domišljatost i svetost” onih koji su primili oblik života što ga danas zavjetujemo i da tako dadnemo “odgovor na znakove vremena koji se pojavljuju u današnjem svijetu” (VC 37). Od nas se traži da upitamo Franju i Klaru, da bismo bolje razumjeli kako su oni tražili i svjedočili Gospodina u svome vremenu. Vjernost utemeljiteljima prolazi kroz napor da se shvati u kojim okolnostima su se kretali, koje su ponude nalazili u svome vremenu da budu vjerni Kristu i njegovoj riječi, koja su područja izabirali da svjedoče Evanđelje, koja su bila uporišta na kojima su temeljili nasljedovanje, kako su čuvali zanos za Kraljevstvo, unatoč teškoćama koje su susretali.

Našu karizmu nećemo održati živom jednostavno ponavljajući prošlost, nego tražeći u korijenima razloge koji su omogućili Franji i Klari da žive oblik života koji još uvijek nastavlja biti čitljiv znak muškarcima i ženama našega vremena, zahvaljujući iskustvu onih koji, svojim životom, nastavljaju izgovarati svoj da zahtjevima Duha i gledati u budućnost, u koju ih Duh šalje da s njima učini još velikih stvari (usp. VC 110). S druge strane, ne može se zaboraviti da taj pogled na naše početke i prema budućnosti treba ići ukorak sa suočavanjem s našim životom i sa sadašnjom kulturom. Bez toga suočavanja ulazi se u rizik da se upadne u napast da se bavimo arheologijom ili, jednostavno, da bježimo u budućnost.

10. Kad se jednom raspoznaju bitni elementi franjevačko-klarijanskoga oblika života, trebat će razmišljati s jasnoćom, odvažnošću i hrabrošću o strukturama tih elemenata. To ne znači ukloniti strukture, nego vidjeti koje trebaju ostati, kojima treba dati novo značenje, koje trebaju biti uklonjene i koje treba iznaći, tako da budu uistinu u stanju sačuvati vino karizme (usp. Mk 2,22; Lk 5,38). Zasigurno, to su radikalnije strukture koje ne bi uništile staro vino našega oblika života, nego koje bi po suštini, mudroj trezvenosti i siromaštvu pokazivale Božju apsolutnost i, preko bratskog života, ujedno pokazivale teološko, liturgijsko (osobito u slučaju Sestara), duboko ljudsko i evanđeosko mjesto.

Drage sestre i draga Braćo, budite mudri u svom razlučivanju, odvažni u svojim odlukama, letite visoko, bez kompromisa s onim što vam svijet danas nudi! Budite svjesni ljubavi Boga koji nas je pozvao da slijedimo ovaj oblik života. Samo takva svijest dovest će nas do toga da živimo bez vlasništva, da budemo evanđeoski slobodni, kreativni i vjerni (usp. RdC 22). Oslobodimo se svega što zatamnjuje naš oblik života, da bismo u svakom trenutku živjeli Evanđelje koje smo obećali! Usmjerimo svoju snagu u trajno traženje Gospodina i njegove volje (usp. MRa). Napose vi, drage Sestre, osobitom brižnošću njegujte duhovni život, zalažite se da svjedočite da je moguće živjeti uvijek u Gospodinovoj prisutnosti i tako služiti čovječanstvu.

IV. Bitni elementi našega oblika života

11. Već smo rekli, u trenutcima krize ili zime pruža nam se prigoda da razmišljamo, da se ispravno postavimo i da se vratimo bitnome. To zahtijeva ontoterapiju: bavljenje s načinom bivovanja, bavljenje s našim identitetom. U takvim trenucima trebamo nasljedovati mudrog upravitelja: sjesti, analizirati problem i donijeti brzo rješenje (usp. Lk 16,1sl.). Nemamo puno vremena na raspolaganju.

Posljednjih godina, kako Sestre tako i Braća, posvetili su puno vremena tome da razmisle o temeljnim zahtjevima našega oblika života. Kao plod toga jest to da se bitni elementi čine dovoljno jasnima. Ono što slijedi neka nam pomogne da ih se i podsjetimo i da podsjetimo na hitnost dosljednih odluka. Vrijeme je da prijeđemo sa ortodoksije na ortopraksu, od doktrinarno jasnog identiteta na življeni identitet i, kao takav, znakovit za naše suvremenike.

Živjeti Evanđelje

12. Franjo i Klara su kao egzistencijalnu uporišnu točku imali Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista. Njihovi izbori života, jednako kao i oblik života koji je započeo s Franjom i nastavljen s Klarom, sastoje se jednostavno u “opsluživanju svetog Evanđelja Gospodina našega Isusa Krista” (PrKl 1,2; PPr 1,1).

Cjelokupna franjevačka avantura ima početak u objavi koju je Svevišnji objavio Franji (usp. Opr 14). Jedan od središnjih trenutaka te objave, koji Franji dolazi po Isusu Kristu, utjelovljenoj Riječi, je slušanje tekstova u kojima Isus ocrtava pravilo ponašanja za svoje učenike (usp. Lk 10,8-9; Mt 10,7-13). Pred tom objavom Franjo je klicao od radosti i pun zanosa uzviknuo: “Ovo hoću, ovo tražim, ovo želim svim srcem izvršavati” (1Čel 22; usp. Opr 25; 1Bon 3,1). Dan u kojemu je Franjo otkrio Evanđelje dan je vrijedan spomena! Upravo će Evanđelje promijeniti Siromaškovo srce i život. Nakon toga, Evanđelje će sačinjavati njegovu jedinu mudrost: naime, neće se voditi drugim znanjem osim onim Evanđelja. Na izvoru Klarina poziva stoji ista ona objava dana preblaženom ocu Franji, “istinitom ljubitelju i nasljedovatelju Kristovu” (usp. OprKl 5). U tom smislu veoma je važno što Klara kaže u svojoj Oporuci: “Sin je Božji postao za nas put, i taj put nam je, riječju i primjerom, pokazao i poučio nas preblaženi naš otac Franjo” (OprKl 5). S pravom će Franju nazvati “našim stupom, i našom jedinom utjehom i potporom poslije Boga” (OprKl 38), “utemeljiteljem, saditeljem i pomagačem našim” (OprKl 48). Tu istu objavu usvojili smo i mi zavjetovanjem. Siromašne sestre i Manja braća zavjetovali su se da će živjeti sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista (usp. PrKl 1,2; PPr 1,1). Možda je to najkarakterističniji element našega zajedničkoga oblika života.

13. U ovom trenutku držim da je dobro da se prisjetimo da Evanđelje, kako za Klaru tako i za Franju, nije jednostavno knjiga, nego osoba, osoba Isusa Krista. U tom smislu, Franjino i Klarino iskustvo u punom je skladu s onim što će, nakon stoljećâ, ustvrditi Drugi vatikanski sabor: Isus Krist, Riječ tijelom postala, “ujedno je posrednik i punina sve objave” (DV 2). Bog je govorio “više puta i na više načina”, u stvaranju, po prorocima i mudracima, kroz Sveta pisma, ali je konačno progovorio po Isusu Kristu (usp. Hebr 1.1sl). Kako za Franju tako i za Klaru, Evanđelje izravno upućuje na Krista. Stoga, uzevši Evanđelje kao pravilo i život, oni će biti dovedeni do osobnog prianjanja uz Gospodina i do potpune sličnosti s njim. O Siromašku je rečeno da je “nakon Krista jedini kršćanina” (Renán), «najsavršenija preslika i slika Isusa Krista koje su ikada postojale (Benedikt XV.), “novi uzorak Isusa Krista” (Pijo XII.), “u svim djelima svoga života bio je suobličen blaženomu Kristu” (Cvjet 1), bio je onaj koji je “Isusa nosio u srcu, Isusa na usnama, Isusa u ušima, Isusa u očima, Isusa u rukama, Isusa je u svim ostalim dijelovima tijela uvijek nosio” (1Čel 115). Jednako tako bi se moglo reći o Klari: kršćanka, posve predana Zaručniku (usp. ŽiKlČ 7), koja je žarko željela nasljedovati Raspetoga (usp. 1PJa 13) i potpuno se preobraziti u njega (usp. 3PJa 13). Tolika je bila zavodljivost ljubavi Gospodina Isusa (usp. 1PJa 9)! Slušanje Evanđelja sine glossa, suobličavanje i nasljedovanje stopa Isusa Krista jest ono što će omogućiti Franji i Klari da potpuno pristupe otajstvu Boga.

U Nepotvrđenom pravilu i u onom Potvrđenom oblik života što ga Franjo predstavlja na odobrenje Crkvi jest Evanđelje (usp. NPr 1,1; PPr 1,1). To, sa svoje strane, vodi do potpunog suobličavanja s Kristom poslušnim, siromašnim i čistim. Isto je i kod Klare (usp. PrKl 1,1-2), koja u Oporuci tvrdi: “Sin je Božji postao za nas put…” (OprKl 5). Zavjetovati se da će “opsluživati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista” za Siromašne sestre i za Manju braću također znači mnogo više od opsluživanja onoga što traže neki tekstovi Evanđelja. Zavjetovati Evanđelje jednostavno znači biti “živa egzegeza Riječi Božje” (VD 83), u nama nanovo ostvariti Isusov život (usp. Fil 2,5), potpuno se suobličiti Kristu. To je bio krajnji cilj života Klare i Franje. To, drage Sestre i draga Braćo, treba biti prvi i konačni cilj našega nasljedovanja Krista[7].

14. Bilo koji oblik duboke obnove nužno sadrži povratak na Evanđelje kao pravilo i život, da ga se sluša i da mu se iskaže “poslušnost vjere” (Rim 1,5). Redovnički i franjevačko-klarijanski život imaju potrebu sadašnjosti bogate zanosom za Krista i za čovječanstvo. To će zahtijevati da se zapali novi oganj i da se ubrizga nova limfa u stoljetno stablo naše karizme. Taj novi oganj i ta nova limfa, drage Sestre i draga Braćo, moći će doći samo iz povratka Evanđelju, utemeljujućoj i temeljnoj jezgri karizme Franje i Klare.

Promatrajući to dvoje zaljubljenika u Krista, Franju i Klaru, ono što je danas najžurnije jest to da se Evanđelje, u svojim najradikalnijim zahtjevima, stavlja u svakom trenutku i u svakoj prigodi kao temelj svakidašnjega života, prvi i zadnji kriterij vlastitoga djelovanja ili, što je isto, staviti Krista u središte vlastitoga života i poslanja (usp. Fil 3,8sl).

Veliki izazov za vas, ljubljene od Gospodina, isto tako i za nas, draga braćo, jest ponovno krenuti od Evanđelja i dopustiti da se ono nastani u nama, želimo li od ovoga vremena učiniti istinski kairós i održati značajnim naš oblik života za muškarce i žene današnjice, jer ćemo samo tako moći jamčiti budućnost prema kojoj nas pokreće Duh da bi s nama nastavio činiti velike stvari (usp. VC 110).

• Što je za mene Evanđelje: ideja/ideologija ili osoba/oblik života?
• Koje mjesto Evanđelje zauzima u našem svakidašnjem životu?
• Je li Evanđelje stvarno naše pravilo i život?
• Na čemu se temelje naši kriteriji razlučivanja u osobnom i u zajedničarskom životu?
• Slijedi li mom slušanju Evanđelja poslušnost vjere?

Bože moj, Bože moj[8]

Franjo i Klara, dvije osobe usredištene u Kristu

15. Franji je Gospodin bio sve (usp. HvBoV). Siromašak nastavlja tražiti da se posve darujemo Onomu koji se nama cio predao (usp. PcRe 29). Postoji jedan tekst koji zaslužuje da ga spomenemo. U Nepotvrđenom pravilu Franjo piše: ”I ljubimo iz svega srca, iz sve duše, iz svega uma i iz sve snage i svom jakošću i razumom, i svim silama, svim naporom, svim osjećajima, svom nutrinom, svim željama i svim htijenjima ljubimo Gospodina Boga koji nam je dao i koji nam daje cijelo tijelo, cijelu dušu i cio život…”. I nastavlja: “Ništa, dakle, drugo nemojmo željeti, ništa nemojmo htjeti, neka nam se ništa drugo ne sviđa niti nas što veseli nego Stvoritelj, Otkupitelj i Spasitelj naš, jedini pravi Bog, koji je potpuno dobro, sve dobro, svako dobro, istinsko dobro i vrhunsko dobro […]. Neka nas, dakle, ništa ne priječi, ništa ne dijeli, ništa ne rastavlja. Svuda i na svakom mjestu svi mi svakog časa i u svako vrijeme, iz dana u dan, neprestano vjerujmo te istinski i ponizno držimo u srcu i ljubimo i častimo, klanjajmo se, služimo, hvalimo i blagoslivljajmo, slavimo i uzvisujmo, veličajmo i zahvaljujmo svevišnjemu i vječnome Bogu […]” (NPr 23,8sl). Ništa i nikakva stvar se s njim usporediti ne mogu. Franjo je “istinski ljubitelj i nasljedovatelj” Krista (usp. OprKl 5), “sav preobražen u živu molitvu” (2Čel 95), ljubitelj koji se poistovjećuje s Ljubljenim (usp. 1Bon 13,5). S pravom je rečeno da “za Franju Bog ima jedno ime: Ljubav”[9].

Isto neka bude rečeno o Klari. Ta žena – kontemplativna umom, dušom i srcem – potiče da se, bez ikakve pričuve, izruči vječnoj ljubavi (usp. PEr 3-4; 1PJa 5), “najljepšem između sinova ljudskih” (2PJa 20), izbjegavajući da se dopusti da nas obaviju tmine osrednjosti ili gorčine ili tuge koje proizvodi “blato svijeta” (PEr 2).

Nasljedujući također u tome preblaženoga oca Franju, kako ga voli nazivati, Klara je žena potpuno usredištena u Isusu Kristu, zaručnica duboko zaljubljena u Zaručnika, duša istinski kontemplativna. “One velike oči Krista [Raspetoga u Sv. Damjanu] – piše Benedikt XVI. – koje su očarale Franju, postale su Klarino ‘zrcalo’“ (DoF str. 16). U Franjinoj školi Klara je naučila da je Bog istinska ljepota (usp. 4PJa 10; HvBoV 4). Njezino se srce, stoga, prepustilo da ga taj sjaj rasvijetli (usp. DoF str. 16), da nikada ne ugasi “duh svete molitve i pobožnosti” (PrKl 7,2) i sva će se preobraziti po kontemplaciji (usp. 3PJa 13), živeći u ustrajnom traženju Boga, u čvrstom stavu poslušnosti u vjeri. U slušanju Boga biva oblikovana Riječju koja je izaziva i poziva.

Franjo i Klara, dva srca potpuno zaljubljena u Gospodina koja se susreću i prepoznaju kao duše blizanke u Ljubljenome. Njihov život je ljubav u odgovoru na Ljubav (usp. 1Bon,1).

16. Franjina i Klarina kontemplacija započinje pogledom, ispunjenim udivljenjem, na otajstvo Gospodinova utjelovljenja, muke i smrti. Svi znamo da je Franjo volio slaviti Božić više od bilo koje druge svetkovine (usp. 2Čel 199); ono što ga je najviše ispunjalo čuđenjem i udivljenjem – i u tom postoji veliki paralelizam s Klarom – bila je poniznost Boga koji je postao čovjekom (usp. 1Čel 84). O Božiću se rađa “sam pravi Bog i pravi čovjek od slavne i uvijek djevice svete Marije” (NPr 23,3) i “Riječ Očeva […] je primila pravo tijelo naše ljudskosti i krhkosti” (2PVj 4). Kontemplacija tog otajstva ljubavi i poniznosti dovodi Franju dotle da postane “dijete s Djetetom” (2Čel 35). Za Franju otajstvo utjelovljenja trajno se nastavlja u Euharistiji, u kojoj se Sin Božji “svaki dan ponizuje kao kad je s kraljevskih prijestolja sišao u Djevičinu utrobu; svaki dan on sam dolazi k nama u poniznu obličju” (Opm 1,16-17). Za Siromaška, kontemplacija rođenja uvijek je sjedinjena s kontemplacijom muke Isusove koju je htio podnijeti u svojoj smrti (usp. 1Čel 109sl). Rođenje i muka Gospodnja stalno su zaokupljale Franjin um, kako piše njegov Životopisac: “poniznost utjelovljenja i ljubav muke tako je duboko utisnuo u svoje sjećanje da je jedva htio razmišljati o nečem drugom” (1Čel 84).

U pismima Janji Franjina Biljčica, sa svoje strane, pokazuje nam kako i u njezinu slučaju kontemplacija uvijek polazi od pozornog, punog udivljenja i zahvalnosti pogleda na utjelovljenje. Onaj “koga nebesa nisu mogla obuhvatiti”, ponizio se dotle da je svoje prebivalište stavio u “svetu utrobu” Djevice iz Nazareta (usp. 3PJa 18-19). “Gospodar gospodara” (2PJa 1), “toliki i takav Gospodin, došavši u djevičansku utrobu, htio se je pokazati prezrenim, ubogim i siromašnim u svijetu” (1PJa 19) i “on koji je bio bogat iznad svega, htio je, zajedno sa preblaženom Djevicom, svojom Majkom, u ovom svijetu izabrati siromaštvo (2PVj 5).

Puna udivljenja pred tom kenozom Sina Božjega, Klara ne može ne uzviknuti: “O čudesna Poniznosti, o zapanjujuća Siromaštino! Kralj anđela, Gospodar neba i zemlje položen je u jasle” (4PJa 20-21).

Klarin pogled na otajstvo utjelovljenja pogled je zaručnice na Zaručnika, to je pogled čistog duboko zaljubljenog srca koje motri Riječ u svjetlu bezgranične Božje ljubavi prema čovječanstvu. To je pažljiv i trajan pogled – svaki dan, neprestano (4PJa 15) – koji dovodi da se otkrije ljepota Isusa Krista, “zaručnika najplemenitijega roda (1PJa 7), “najljepšega izgleda” (1PJa 9), “čijoj se ljepoti neprestano dive sve blažene čete nebeske” i “kojega slavno gledanje čini blaženima sve građane nebeskoga Jeruzalema” (4PJa 10.13).

No, ako siromaštvo i poniznost Betlehema zapaljuju Klarino čuđenje i divljenje i osvajaju njezino srce za Boga, Kalvarija će biti povlašteno mjesto zaručničke ljubavi djevice Klare. U muci i smrti očituje se Božja ljubav za čovječanstvo sve do konačnih posljedica, njegova “neizreciva ljubav (4Ja 23). Stoga, pred sablazni križa, Klarin pogled postaje prodoran, zanosan i pun sućuti: “ prigrli, siromašna djevice, Krista siromašnoga. Gledaj onoga, koji je za tebe postao prezrenim i slijedi ga, postavši za njega u ovome svijetu prezrena. Gledaj svoga Zaručnika…koji je za tvoje spasenje postao od svih najneuglednijim, prezrenim, izudaranim, i po svemu tijelu mnogostruko bičevanim – gdje umire u mukama na križu. U želji da ga nasljeduješ gledaj, promišljaj, kontemplativno motri” (2PJa 18.20).

Utjelovljenje, muka i smrt Isusova stupovi su Franjine i Klarine kontemplacije: “Siromašan je položen u jaslice, siromašan je živio u ovome svijetu i gol je ostao na križu” (OprKl 45). Kontemplacija se u Franji i Klari zaodijeva sljedećim aspektima: ona je ljubezna– znanje i umijeće ljubavi, tako će je definirati Francisco de Osuma –; ona je tijesno povezana sa siromaštvom ili, još bolje, sa življenjem bez vlasništva i, kao takva, uključje to da samu sebe ne stavlja u središte, nego da napušta duh posjedovanja i vladanja i da prihvaća stav odmaknutosti, tako da izađe na vidjelo punina Boga (usp. PcRe 29); ona je neodjeljiva od divljenja i pohvale koje govore o “preobilju” ljubavi kojom se kontemplativac vidi preplavljenim (usp. HvBoV 3-4). Kontemplacija, napokon, proistječe iz bratstva koje, sa svoje strane, u njoj nalazi najprikladnije pomagalo da bude promicano. S obzirom na to dovoljno je podsjetiti da Božja prisutnost nigdje tako jasno ne sjaji kao na licu brata/sestre i da je bratska ljubav najizvrsniji izraz i kriterij Božje ljubavi od koje živi kontemplacija. Vjerojatno taj vidik čini da se franjevačka kontemplacija razlikuje od ostalih oblika kontemplacije jer je istaknula kontemplativna bratstva, umjesto izoliranih kontemplativaca.

17. Ovijeni šutnjom i uronjeni u samoću u kojoj se nastanjuje Duh, Franjo i Klara prihvaćaju kontemplativni pogled na povijest i stvarnost, sakramentalni pogled, koji ih dovodi dotle da prijeđu iz gledanja po tijelu na gledanje i vjerovanje (usp. Opm 1,19-21), tako da prihvaćaju Božji misterij koji je prisutan i djeluje u povijesti i u stvarnosti. S druge strane, usklađujući samoću sa zajedništvom, Franjo i Klara uče od Boga živjeti u slobodi: sve je u njihovom životu podređeno tomu da čuva odnose. Kao muškarac i žena duboke unutarnjosti, bili su čvrsto ukorijenjeni u ljubavi Isusa Krista.

Tako shvaćena, Franjina i Klarina kontemplacija u biti je život sjedinjenja s Bogom sve do potpune preobrazbe u ikonu njegova božanstva (usp. PJa 13); ona je poznavanje Krista, potpuno predanje njemu i odlučna volja da ga se slijedi u svakom trenutku; ona je otvorenost misteriju Boga koji nas okružuje da mu dopustimo da nas on posjeduje. U tom smislu, kontemplacija znači potpuno se isprazniti od svega suvišnoga, da Onaj koji je Sve do te mjere ispuni srce te se ono prelijeva.

Braća i Sestre, muškarci i žene zaljubljeni u Krista

18. Za Manjega brata i za Siromašnu sestru Bog, koji se objavio u Isusu, treba zauzeti središte čitave egzistencije. Bog i traženje Boga bit će njihov znak raspoznavanja, njihovo poslanje i pokretač njihova života. Cilj njihova života, kao što je to cilj svakoga kontemplativca, jest “quaerere Deum, tražiti Boga”[10]. Braća i Sestre pozvani su biti monotropi, osobe koje teže samo za jednom stvari: za Bogom. Kontemplativci su osobe čije poznavanje Boga natapa sav njihov život. Sigurna svijest Božje prisutnosti privlači ih i usmjeruje onkraj svake druge stvari. Kontemplativci su svjesni da ih Bog stvara, da ih podržava, da ih poziva. Žive uronjeni u Boga. Ta svijest je filter kroz koji misle, djeluju, mole. Kontemplativci znaju, jer to iskusuju svaki trenutak, što znači živjeti u krilu Božjemu.

Unići u tu svijest Božje prisutnosti, biti kontemplativci, zahtijeva stegu, organiziranje vlastitoga života tako da se svakodnevno, ustrajno pribavlja prikladnu hranu za kontemplativnu dimenziju. Jedan od neizostavnih elemenata je molitveno čitanje Riječi, “temeljni element duhovnoga života” (VD 86).

Naš najradikalniji poziv jest onaj da kušamo “skrovitu slatkoću koju je sam Bog od početka pridržao svojim ljubiteljima” (3PJa 14). Stoga Franjo uporno nastoji da se u našem životu ništa ne smije pretpostaviti Gospodinu: u životu Braće i Sestara sve treba služiti duhu molitve i pobožnosti (usp. PbAn 2; NPr 5,2; PrKl 7,2). Pozvani da držimo pamet, dušu i srce okrenute Gospodinu (usp. NPr 22, 19sl; 3PJa 12-13), Braća i Sestre bi u kontemplaciji, ukoliko je ona sjedinjenje s Bogom i radikalni izbor Isusa Krista, trebali pronaći konačni vlastiti razlog postojanja i svoje poslanje.

Na taj način, svaki aktivizam koji gasi duh molitve i pobožnosti ostaje izvan života Manjega brata i Siromašne sestre – koji se uistinu smatraju kontemplativnima – kao što ostaje izvan života i svaka osrednjost, uhodanost ili umor. Biti kontemplativnima znači uzeti Evanđelje s njegovim najradikalnijim zahtjevima, bez popuštanja i bez opravdavanja prilagođavanja komotnom stilu života. Kontemplacija za Franjine i Klarine sljedbenike znači isključivo izabrati Gospodina, predati mu život tako da se može reći sa svetim Pavlom: “Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist” (Gal 2,20). Kontemplacija je za Manjega brata i za Siromašnu sestru to da može tvrditi sa Franjom: “Bog moj i sve moje dobro”, i sa Klarom: dostatan mi je Zaručnik jer “njegova je moć jača, velikodušnost uzvišenija. Njegovo je lice ljepše, ljubav slađa i sva milina otmjenija“ (1LAg 9). Franjevačko-klarijansku kontemplaciju uvijek treba gledati u obzorju nasljedovanja Krista. Nasljedovanje Krista za Manjeg brata i za Siromašnu sestru je kontemplativno i stoga se ne može nikada odijeliti kontemplaciju od evanđeoske kvalitete života, sukladno naumu života (propositum vitae) kojega smo zavjetovanjem prigrlili (usp. 2PJa 11), ili od čvrste volje da rastemo “iz dobra u bolje, iz kreposti u krepost” (1PJa 32), koračajući bez zapreka stazom blaženstava (usp. 2PJa 12-13). Osim toga, franjevačko-klarijanska kontemplacija nikada nije neka apstraktna kontemplacija, danas tako u modi zbog istočnjačkih filozofija, niti je neka kontemplacija koja uništava ja, nego kontemplacija jednoga Ti koje se predstavlja kao punina ja, u srdačnom susretu ja sa Ti ili, da upotrijebimo jedan Klarin izričaj, kontemplacija koja je zagrljaj od strane jedne velike nježnosti (usp. 4PJa 32).

Sve to je nemoguće bez dubokoga iskustva vjere koja oblikuje cjelokupnu ljudsku egzistenciju: “čovjekove misli i osjećaje, način razmišljanja i vladanje” (Pf 6). Vjera je vrata, cilj i temelj kontemplativnoga života. Vjera nadilazi ortodoksiju, redovničku pobožnost ili pobožnost općenito. Vjera je prepuštanje u ruke Božje, povjerenje u Tami koja je Svjetlo. Vjernik ima povjerenja u danas i prihvaća sutra, jer zna da, kako god bilo, Bog je prisutan. Vjera živi u otajstvu koje je Bog i raste u životu. Kontemplativni život nije moguć bez osobnoga susreta s Isusovom osobom. Čovjek može samo polazeći od vjere, koja izvire i podržava se u osobnom susretu s Isusom, u onome što se događa prihvaćati ono što se ne događa, u razlomljenom prihvaćati jedinstvo, u trenutnom prihvaćati vječno, u ljudskom prihvaćati božansko. Pozivajući nas da prođemo kroz vrata vjere (usp. Dj 14,27), Benedikt XVI. tvrdi: “Ne možemo prihvatiti da sol postane bljutava i da svjetlo bude skriveno (usp. Mt 5,13-16)” (Pf 3). Godina vjere koju je proglasio Bendikt XVI. mogla bi biti dobra prigoda “kako bi se ponovno otkrila radost vjere i iznova pronašlo oduševljenje za prenošenje vjere” (Pf 7).

Na tom putu, pak, ni braća ni Sestre ne smiju zaboraviti da je zanos za Krista zanos za čovječanstvo. Stoga njihova kontemplacija ne može biti tuđa životu čovjeka i naroda i onomu što se njima događa. Ta stvarnost treba biti prisutna u svakom trenutku života i molitve kontemplativaca. Na to je već Klara podsjećala u Sv. Damjanu: “Predrage kćeri, od ovoga grada svaki dan primamo mnoga dobra. Bila bi velika izopačenost ako mu u vrijeme nevolje ne bismo pritekle u pomoć kako možemo” (ŽiKlČ 23). Manji brat i Siromašna sestra trebaju se osjećati u zajedništvu sa svima, donositi sve Gospodinu sa njihovim radostima i žalostima, s njihovim nadama i frustracijama. Nosit će sve u svom srcu koje čvrsto ostaje uz Zrcalo, prihvaćat će sve u svoju kontemplativnu dušu.

To će biti moguće ako braća i Sestre budu njegovali dinamičnu duhovnost koja nas čini ujedno djecom neba i djecom zemlje; integralnu duhovnost koja nas dovodi do toga da u punini živimo u ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu; duhovnost napetosti koja nam daje mogućnost da budemo ujedno mistici i proroci. To od nas traži naš oblik života (forma vitae) i to od nas traže naši suvremenici.

Klarijanska metoda kontemplacije

19. Koje korake treba poduzeti da se postigne istinska kontemplacija? Usredotočimo se na Klaru. Nova žena nije samo kontemplativna duša, nego je također učiteljica kontemplacije i, kao takva, pruža nam metodu koju valja slijediti i koju možemo sažeti u tri riječi koje nalazimo u Drugom pismu sv. Klare Janji: gledati, promatrati i kontemplirati.

• Gledati, pažljivo promatrati: “Svakog dana motri to ogledalo… pažljivo motri – kažem ti – siromaštvo na početku ovoga ogledala koje je, naime, položeno u jaslice i povijeno u pelene” (4PJa 15.19). Gledanje uključuje to da stavimo u igru sve osjećaje, da se zaodjenemo Kristom (usp Gal 3, 27; Ef 4,24), da imamo iste njegove osjećaje (usp. Fil 2,5). Nije riječ o romantičnom iskustvu pred ogledalom, nego o iskustvu istinskoga siromaštva. Kontemplativno gledanje na koje nas Klara poziva sadrži odlučni izbor siromaštva, nasljedujući u tome put što ga je izabrao Sin Božji (usp PprKl 5). Daleko od toga da gledamo sebe, riječ je o tome da se iziđe iz samih sebe i da se motri siromaštvo Onoga koji “se za tebe učinio prezrenim”. Za Klaru ne postoji drugi način promatranja siromašnoga Krista osim onoga da se postane siromašnim: “Slijedi ga, postavši radi njega u ovome svijetu prezrena” (2PJa 19).
• Promatrati. Za Klaru promatranje obuhvaća pamet i dovodi do toga da se zamijeti poniznost kao neki kontrast koji sablažnjava i očarava: Kralj anđela povijen u pelene i položen u jaslice (usp. 4PJa 19sl.). Za Klaru, kao i za Franju, siromaštvo i poniznost tijesno su sjedinjene (usp. PoKr 2). Siromaštvo očituje stanje siromaha materijalnim dobrima, poniznost izražava ono što siromaštvo ima kao najdublje: spuštanje, poniženje, prezrenost. Ako je siromaštvo negacija bogatstva, poniznost je negacija moći. Poniznost je u nasljedovanju stanje kenoze. Za Klaru “promatrati” znači slijediti Krista u njegovoj poniznosti i u njegovoj kenozi.
• Kontemplirati. Kontemplacija poglavito uključuje srce koje je za Klaru mjesto saveza sa Zaručnikom. U tom smislu kontemplacija izražava potpuno i radikalno predanje, zajedništvo koje omogućuje da se iskusi Boga. Stoga je potrebno držati srce potpuno okrenuto Gospodinu. Na taj način bit će moguće imati čisto srce (usp. PrKl 10,10), gledati očima Božjim. Kontemplirati, kako je rečeno, jednostavno znači nasljedovati Krista s onom radikalnošću koju predlaže Evanđelje.

“Gledati”, “promatrati” i “kontemplirati”, više negoli stupnjevi zapravo su trenutci jednog te istog procesa koji nadilazi čisto intelektualno promatranje i dovodi do iskustva koje obuhvaća osobu u svakoj njezinoj dimenziji: duhovnoj, intelektualnoj, afektivnoj i osjetilnoj, koje se izlijeva u izbor života koji je sukladan onom što se je kontemplativno motrilo. Tako je klarijanska kontemplacija poput istinske ljubavi: obuhvaćajuća (usp 3PJa 12sl; 4PJa 15), koja dovodi do nasljedovanja i do punog poistovjećivanja s ljubljenom osobom, koja dovodi do preobrazbe ljubitelja u Ljubljenoga.

20. Da se dospije do sličnog poistovjećivanja ili do tolikog stupnja kontemplacije, nužna je šutnja. To je ono što misli Klara u svom Pravilu (usp. PrKl 5) i tako misli Crkva i same Konstitucije Siromašnih sestara: “Nastojanje oko prisnosti s Bogom zahtijeva uistinu životnu potrebu za šutnjom cijeloga bića” (ET 46; usp. GGKK OSC 81). Siromašna sestra koja želi ostati u intimnosti sa Zaručnikom i preobraziti se u njega, treba izbjegavati “svaki nemir” (ŽiKlČ 36). No, je li šutnja potrebna samo za sestre? Ne vjerujem. Budući da prethodi Božjoj riječi i riječi o Bogu, šutnja je i braći potrebna (usp. PrSa 3). Svojom ljubavlju prema samotnim i skrovitim mjestima Franjo nas uči vrijednosti šutnje. Trebamo priznati da se bojimo šutnje jer je ona prazan prostor u kojemu se “ja” susreće s Bogom, i, istovremeno, pokazuje nam ono što nam još nedostaje da bismo bili ono što trebamo biti .

Jedna je stvar šutjeti, ne govoriti, a druga, posve različita, jest nastanjena šutnja. Ona nije odsutnost govora, nego je radije boravak u oživljujućoj i kreativnoj nazočnosti. Šutnja o kojoj govorimo jest prisutnost “ja” u “ti”, pozorno i intimno postajanje Gospodinovim u vlastitom životu. Ako šutnja, ne govoriti, ima asketski karakter, onda pravu šutnju treba razumjeti u mističnoj perspektivi: biti s Bogom, sa samim sobnom i sa drugima. Tada će nastati šutnja u riječi, u radu, u susretu, dok će način govora biti discretio – razboritost (usp. RrKl 5,8) i devotio – pobožnost (usp. PrKl 7,2) i sve će upućivati na uzajamnu ljubav i na unutarnji i izvanjski mir (usp. PrKl 4,22). Šutnja o kojoj govore Franjo i Klara sačinjena je od samoće i slušanja, od skladnog odnosa između šutnje i riječi.

Za uistinu kontemplativan život nužne su: mislena i bratska molitva (usp. PrKl 3), molitveno slušanje Riječi i intenzivan liturgijski život. Samo tako će kontemplativac otkriti tko je on uistinu. Molitva je ključ koji otvara za Šutnju, za Sve.

Klauzura u službi kontemplacije

21. Želim se sada zadržati na temi klauzure Sestara, na elementu koji označava onu specifičnost klarijanskoga života unutar franjevačke karizme. Manja braća i Siromašne sestre uzajamno dijele sveukupno bogatstvo karizme: siromaštvo, bratstvo, katolicitet, misionarski duh… Ipak, od Siromašnih sestara zbog klauzure se vjerojatno traži nešto više: biti vjerne i ustrajne na izvorima misterija, životom koji je isključivo usmjeren na kontemplaciju. Istina, i Manja braća i Siromašne sestre pozvani su imati snažno i neraskidivo jedinstvo s korjenima posvećenoga života, a to je Isus, promatran u misteriju ljubavi i patnje; no, ako je to zajednički cilj koji treba usmjeravati naš život, različita su sredstva da se cilj postigne. Dok ste vi pozvane zadržati pogled pretežito uprt izravno u Zrcalo, mi smo pozvani svjedočiti i naviještati svijetu također onoga koji odsijeva iz Zrcala. Istaknuo sam ono pretežito jer bi bila nevjernost s vaše strane kad biste izgubile iz vida čovječanstvo za koje darivate život u zatvorenom samostanu; kao što bi bila nevjernost s naše strane ako bismo izgubili iz vida Isusa s kojim smo povezani zavjetovanjem i koji podržava naš apostolski rad. Uvjeren sam da si u tome uzajamno možemo mnogo pomoći: vi, podsjećajući nas da postoji vrijeme koje treba “izgubiti” jedino za Njega, jer je potrebno da on bude s nama i mi s njim; mi, da vas izvlačimo iz kvijetizma koji bi vas mogao dovesti da se zatvorite u svoje svakidašnje ritmove, u svoje unutarnje probleme. Mi vam možemo i trebamo dati svoje iskustvo Boga, bogato susretom sa siromaštvom čovjeka, vi nama trebate dati lice Isusa u čijem misteriju svakodnevno živite uronjene, bez rastresenosti, zahvaljujući duboko kontemplativnom životu. Tako ćete vi nama pomagati da učinimo svoj rad više “božanskim”, dok ćemo mi vama pomagati da svoju kontemplaciju učinite konkretnijom i ljudskijom.

Imajući na umu što je rečeno, klauzura je važan element oblika života Siromašnih sestara koje su izabrale potpuno kontemplativan život. Kontemplacija, kao što je ona o kojoj smo govorili, može se živjeti samo u životnom prostoru klauzure. Jedno “ja” može se predati Drugomu samo ako postoji unutarnji pomireni sklad.

Klauzura za Siromašne sestre nije cilj samoj sebi, nego sredstvo da se sačuva život u Bogu. Kontemplacija i klauzura tijesno su sjedinjene. U tom smislu, klauzura nalazi svoje potpunije značenje kad je življena kao prostor odnosa. Klauzura će trebati pomoći cjelovitoj osobi – razum, srce, tijelo – da čuva povlašteni odnos, intenzivan odnos, s osobom Gospodina Isusa. Po klauzuri Siromašna sestra čini vidljivim jedan novi modalitet odnosa koji je naučen u školi Trojstva.

Kad je riječ o klauzuri razuma, nju vidim veoma blizu svetoj jednostavnosti, koju je Franjo toliko ljubio, a to je čistoća pogleda koji nadilazi svaku dvoznačnost ili slabost. Ta klauzura razuma ima mnogo toga zajedničkoga s formacijom. U tom smislu Siromašna sestra treba biti formirana da umije čitati događaje života onim proročkim pogledom koji nadilazi stvarnu datost, da u njima prepozna Božje djelo. Klauzura srca treba pomoći sestri da proširi prostore srca, da ljubi slobodnim srcem, jer je tijesno povezana s Isusom i u njemu sa svom braćom za koju je Isus dao život. Klauzura srca treba posvetiti veliku pozornost na kvalitetu odnosa. Siromašna sestra posve pripada Njemu i u Njemu Crkvi, osobito prvoj, a to je vlastita zajednica. To treba biti prozirno u svim odnosima Siromašne sestre. Klauzura tijela odnosi se na fizičku činjenicu klauzure, na vaše življenje kao “odvojenih”. Ta klauzura uključuje odreknuće, ali ona će biti lako nadvladana ako vašu odijeljenost nastanjuje On i, u Njemu, drugi. A ta klauzura treba vas dovesti do toga da proširite perspektivu života, pružajući alternativu na razumljiv način, kao osobe koje uspostavljaju odnose.

Na taj način klauzura nije toliko odijeljenost, nego novi tip odnosa s Bogom i, posljedično, s drugima. Vrednujući vašu klauzuru kao radikalni oblik življenja sine proprio i kao “nešto jedinstveno” unutar franjevačko-klarijanske karizme, smatram da su Siromašne sestre pozvane učiniti predah na svom putu i upitati se nije li se stabilnost, koja je zasigurno obilježje kontemplativnoga života, pretvorila u nepokretnost i ne može li se i dalje govoriti o stabilnosti čak i onda kada se prihvati teologija šatora, tako da bi stabilnost i klauzura mogle nastaviti biti živi znak nade među onima koji žive rastreseno i kao da Bog ne postoji.

Siromašna sestra, pozvana utrošiti vlastiti život živeći samo za Boga, nužno je se mora ponovno prekvalificirati i dati novi smisao koordinatama svoga življenja stabilnosti i klauzure. Samo će tako biti znak današnjem razdijeljenom i razlomljenom svijetu. Stoga je također potrebno da se samostani pretvore u mjesta nastanjene šutnje, slušanja, prihvaćanja onih koji se osjećaju izgubljenima, koji trebaju prijateljstva, koji traže i žele susresti Gospodina i da tako dadnu novi smisao vlastitome životu.

• Tko je Isus za mene?
• Koje mjesto on zauzima u mom životu i u životu moga bratstva?
• Kako živim kontemplativnu dimenziju u konkretnom životu svakoga dana?
• Postoji li u mom životu i u životu moga bratstva “ekološki projekt života”, u kojemu su osigurana vremena za nas same, za Boga, za braću/sestre i za poslanje?
• U slučaju Sestara: kako živim klauzuru? Kao alternativni oblik odnosa ili kao odsutnost ili jednostavnu odijeljenost?

Bratski život u zajednici ili u svetom jedinstvu

22. Franjo i Klara žive nasljedovanje Krista siromašnoga u zajedništvu bratskoga života ili u svetom jedinstvu. Od trenutka kada je Gospodin dao braću Franji te rasvijetlio srce i dao Sestre Klari (usp. Opr 24-25), Siromašak i njegova Biljčica razumjeli su sami sebe samo polazeći od odnosa s Braćom i Sestrama. Oblik života koji su nam oboje prenijeli zamišljen je tako da ga se živi u bratstvu. To je dokazano po mnoštvu i raznolikosti izričaja i izraza koje susrećemo u Franjinom i Klarinom Obliku života da se označi bratski odnos Braće i Sestara[11].

Imajući na umu tu jednostavnu činjenicu, nema nikakve sumnje da je bratstvo ili sveto jedinstvo jedna od najkarakterističnijih i najposebnijih oznaka Oblika života Siromašnih sestara i Manje braće, neodreciv element u projektu franjevačko-klarijanskoga života. Za Klaru, kao i za Franju, bratstvo je mjesto u kojemu se Evanđelje živi u svakodnevici, povlašteni prostor gdje se svjedoči Boga koji je zajedništvo u raznolikosti i raznolikost u zajedništvu, humus u kojemu cvjeta zajednička pohvala, kontemplativna radost i mir, plodovi Duha i karatkeristične crte prvih franjevačko-klarijanskih bratstava.

Kako za Franju tako i za Klaru bratstvo znači jednakost. Ako su svi/sve Braća/Sestre, svi/sve su jednaki/jednake (usp. VC pogl. II)[12]. Bratstvo znači recipročnost, uzajamnost. Ako samo jedan brat ili samo jedna sestra nije uistinu brat ili sestra, svi trebaju biti pozorni “jedni na druge da se potiču na ljubav i dobra djela” (Heb 10,24). Bratstvo, napokon, znači familijarnost. Ako su svi/sve Braća/Sestre, svi se međusobno trebaju ponašati domaće jer svi sačinjavaju istu obitelj.

Bratski život Manje braće i Siromašnih sestara

23. Pozvani nasljedovati Evanđelje i stope Isusa Krista, Manja braća i Siromašne sestre ustrojeni su u bratstvu i kao bratstvo. Ako je svaki posvećeni život pozvan da bude signum fraternitatis (usp. VC pogl. II), bratski život je za Manju braću i Siromašne sestre najprivlačnije lice, njihov poziv i poslanje, njihov način da žive Evanđelje i da svjedoče Krista (usp. Iv 13,35). Uostalom, za nas je bratski život bitan u ljudskom i duhovnom rastu; također za vas, drage Sestre, koje ste izabrale potpuno kontemplativan život. Pravi kontemplativac sluša glas Božji u drugima, vidi lice Božje u licu drugih, spoznaje volju Božju u osobi drugoga, poslužuje srce Božje njegujući rane i odgovarajući na pozive drugoga. Bratstvo stavlja na kušnju ljudsku i duhovnu snagu osobe.

U svijetu označenom individualizmom, fragmentarnošću, nasiljem i podjelom, u svijetu u kojemu su oslabile primarne skupine kao što su obitelj i samo prijateljstvo, bratstvo je proročka optužba protiv svega toga i također proročki navještaj da je moguć drugačiji način, utemeljen na poštivanju i slušanju. U tom smislu se razumije zašto je bratski život sam po sebi evangelizatorski.

Temelj bratskoga života u zajednici

24. Premda je bratstvo bilo jedan od vidika na kojima se je najviše radilo u posljednjim desetljećima, ipak trebamo priznati da bratski život u zajednici nastavlja biti izazovom i jednim od najtežih elemenata našega oblika života i, također, jednim od najkrhkijih kad se treba živjeti u dubini. Upravo bratstvo pokazuje stvarnost koja nadilazi krvne veze, kao i one koje proizlaze iz iste kulture, prijateljstva i rada koji se uzajamno dijeli. Govoriti o bratstvu znači govoriti o stvarnosti koja svoje najdublje korijene pušta u samoga Boga: “Gospodin mi je dao braću” (Opr 14), Gospodin mi je darovao sestre (usp. OprKl 25). Bratski život u zajednici ima puno zajedničkoga s vjerom u Boga koji se učinio darom u braći i sestrama.

Samo onda kad netko ima jasnu svijest da je brat/sestra Božji dar, blijede moguće različitosti i, daleko od toga da bi bile viđene kao prijetnje vlastitoj osobnosti, bivaju prihvaćene kao očitovanje Boga koji sve stvari čini novima i nikada se ne ponavlja. Samo kad zahvalna srca priznajem da mi je Gospodin dao braću i sestre, drugi će prestati biti stranci za mene i moći ću ih promatrati kao alter ego. Mogu, dakle, paziti na drugoga (usp. Heb 10,24), spoznati njegove potrebe i brižno im izaći ususret, osjećati se čuvarom svoje braće/sestara (usp. Post 4,9), uspostaviti uzajamne odnose, označene osobitom pozornošću za dobro drugoga “pod svim vidicima: fizičkom, moralnom i duhovnom” (Benedikt XVI., Messaggio per la Quaresima 2012, 1)!

Bratsko ispravljanje

25. Tako će, također, biti moguće bratsko ispravljanje, zahtjev ljubavi prema bratu/sestri koji griješi (usp. Mt 18,15); ispravljanje učinjeno ne s duhom osuđivanja ili uzajamnog optuživanja, nego “u duhu blagosti” (Gal 6,1), s ljudskošću i ljubavlju (usp. NPr 5,5) i vođeni uvijek ljubavlju koju treba imati prema onome tko griješi (usp. PMin 9). I, daleko od toga da se mrzimo i uznemirujemo zbog grijeha drugoga (usp. NPr 5,7-8; PMin 15; PrKl 9,5), molimo za njega da mu “Gospodin rasvijetli srce na pokoru” (PrKl 9,4). Bratsko ispravljanje, evanđeosko i franjevačko, uvijek izvire iz ljubavi i milosrđa, iz istinske brižnosti za dobro brata/sestre. Kao što je pisao Benedikt XVI.: “U našem svijetu prožetom individualizmom, nužno je ponovno otkriti važnost bratskoga ispravljanja, da bismo zajedno koračali prema svetosti […] da bismo popravili svoj život kako bismo ispravnije koračali na putu Gospodnjem” (Poruka za korizmu…, 1). Pripazimo, drage Sestre i Braćo, da ne postanemo žrtve “duhovne anestezije” koja nas dovodi do toga da se ne zanimamo za druge. U bratstvu Manje braće i Siromašnih sestara neka se to ne dogodi! Poslušajmo Apostola Pavla koji nas poziva da tražimo ono što “promiče mir i uzajamno izgrađivanje” (Rim 14,19) i, budući da smo isto tijelo i pripadamo jedni drugima, “da se udovi jednako brinu jedni za druge” (1Kor 12,25).

Zajedništvo života u franjevačko-klarijanskom bratstvu, utemeljeno u školi Evanđelja koje je život, susreće u “jedinstvu međusobne ljubavi” svoj prvi i najrječitiji izraz (PrKl 10,7). To jedinstvo, življeno u prihvaćanju i vrednovanju različitosti drugoga, stavlja Braću i Sestre u dinamični proces obraćenja, u stanje trajne formacije, u kojemu su neprestano pozivani da uspostavljaju istinske odnose sa samima sobom, sa Braćom i Sestrama, s Bogom, s drugima i sa stvorenjem. Tako “se posvećena osoba postupno oslobađa potrebe da se stavlja u središte svega i da posjeduje drugoga, i straha da se daruje braći; radije uči ljubiti onako kako ju je Krist ljubio, onom ljubavlju koja je sada izlivena u njezinu srcu i koja ju čini sposobnom da zaboravi samu sebe i da se dariva kako je to učinio njezin Gospodin” (VFC 22 -BratŽiv).

26. Budući da su stručnjaci u uzvraćanju ljubavi koju je Bog izlio u naša srca (usp. Rim 5,5), kroz riječi, osjećaje, ponašanja i svakidašnje izbore, Manji brat i Siromašna sestra u bratstvu ne nalaze komotno sklonište, nego mjesto u kojemu se zalažu da se izgrađuje zajedništvo, osjećajući se odgovornima jedni za druge, i za vjernost izborima istoga bratstva, promičući ozračje vedrine, razumijevanja i uzajamnog pomaganja (usp. VFC 57). Bratski život u zajedništvu jest, stoga, dar i zadatak. Za taj dar zahvalni smo Gospodinu od kojega dolazi svaki dar; živeći ga kao zadatak bratstvo se izgrađuje na temelju trajnog ispražnjivanja – vivere sine proprio – sukladno logici bezpridržajnog dara.

Čuvajući se “svake oholosti, isprazne slave, zavisti, pohlepe, brige i skrbi za ovaj svijet, ogovaranja i mrmljanja, nesloge i dijeljenja” (PrKl 10,6), Brat i Sestra se svakim danom sve više predaju bratstvu i, istovremeno, podržavaju ga kontemplirajući ga u Božjem otajstvu. U takvoj kontemplaciji, zatim, izražavaju svoju zahvalnost za sve ono što od bratstva neprestano primaju. Doista, Manji brat i Siromašna sestra svjesni su da se istinsko bratstvo oblikuje u kontemplaciji trojstvene ljubavi u kojoj se uči otkrivati ljepotu i pozitivnost drugih i samih sebe; usmjeravajući vlastite potrebe vodeći računa o potrebama drugih; ostajući uvijek otvoreni za odnos, kao što Bog čini s nama, i kad smo nevjerni (usp. 2Tim 2,13).

Samo kad je podržan tom ljubavlju, bratski život u zajedništvu ili sveto jedinstvo moći će nadvladavati neizbježne sukobe i ostat će cjelovito unatoč njima. “Uvijek je moguće biti bolji i koračati zajedno prema zajedništvu koje umije živjeti praštanje i ljubav. Zajednice, doista, ne mogu izbjeći sve sukobe. Jedinstvo koje trebaju izgrađivati jest jedinstvo koje se uspostavlja uz cijenu pomirenja” (VFC 26). Kad bratstvo Manje braće ili Siromašnih sestara poduzme taj put, ono postaje prava škola zajedništva (usp. NMI 43).

Izgrađivati bratstvo

27. Budući da je bratstvo odnos uzajamne ljubavi (usp. PrKl 4,22;10,7), polazne i uzvratne ljubavi, da bi se takvu ljubav postiglo važno je formirati i formirati se u vodoravnim odnosima unutar bratstva, u prirodnom poštivanju službi. Posebice ona služba koja je pozvana vršiti službu vlasti, treba živjeti specifičnu “poslušnost” nasljedovanja Krista, koji je došao služiti a ne biti služen (usp. Mt 20,28; Opm 4).

Za Klaru, kao i za Franju, taj način vršenja vlasti izražava se u umijeću zajedništva (usp. PrKl 4,11-12; PMin 9sl.), u opominjanju i ispravljanju Braće/Sestara (usp. PrKl 10,1; 9,1; NPr 5,1sl.), u čuvanju karizme (usp. PrKl 6,11), u pratnji Braće/Sestara (usp. PrKl 4,9; NPr 4,6), u promicanju suodgovornosti i suradnje (usp. PrKl 2,1-2; 4,15.10.22-24).

Pozvani da poslužuju Braću i Sestre, “oni koji su postavljeni nad druge (Opm 4,2) bit će prvi koji trebaju njegovati život u Duhu kako bi vršili nužno razlučivanje na Braći i Sestrama i u bratstvima (usp. NPr 16,5), dajući se u svemu voditi onim što će se njima ”učiniti da je najprikladnije pred Bogom” (NPr 5,6); bit će brižljivi i promicat će darove koje su svaki Brat ili Sestra primili od Gospodina, ulijevat će odvažnost i nadu onima koji prolaze teške trenutke; bit će pažljivi da zadrže živom karizmu i osjećaj crkvenosti bratstva; i, svjesni da od trajne formacije ovisi kreativna vjernost pozivu i poslanju, pratit će hod trajne formacije Braće i Sestara (usp. Služenje autoriteta i posluh [= SAO], 13).

Među sredstvima za izgrađivanje bratstva, ministri i opatice, ali također i Braća/Sestre, trebaju osobito paziti na komunikaciju i međuosobne odnose.

Komunicirati znači druge učiniti sudionicima ne samo u onom što činim, nego također u onom što razmišljam i što osjećam. Živjeti bratski život u zajednici znači uzajamno dijeliti vlastitu povijest, onu koju živimo i onu koja nam biva darovana. Naša povijest, sa svojim svakidašnjim zgodama i nezgodama, sa svojim radostima i svojim sjenama; i ona koja kao skrivenoga protagonistu ima samoga Boga, u kojoj se njegova ljubav u isto vrijeme pokazuje i skriva. U svijetu koji je trajno međusobno povezan putem tehničkih sredstava, i u našim bratstvima izlažemo se riziku površne komunikacije. Ne mislim da pretjerujem kada govorim da nam je potrebno puno rasti u komunikaciji, osobito u komunikaciji skrivene povijesti Božje ljubavi. Nama koji smo život posvetili Gospodinu i učinili to svim srcem u bratstvu, komuniciranje onoga što Bog čini u nama treba biti linija vodilja našega života. Trebamo puno rasti u duhovnoj komunikaciji, znajući da ona zahtijeva ozračje poštivanja, pristupačnosti, prihvaćanja, slobode i duhovnoga prijateljstva.

Kad je riječ o međusobnim odnosima, oni trebaju biti obilježeni familijarnošću. Treba se čuvati samo virtualnih odnosa. Mi smo, Braćo i Sestre, pozvani biti učitelji odnosa. Stoga, osim što trebamo među sobom promicati topao i istinski odnos, trebamo se zrelim stavom suočavati sa konfliktima. Osim toga, ne možemo zaboraviti da su komunikacija i odnos sačinjeni od riječi, od znakova i od šutnje. Postoje riječi, znakovi i šutnje koje sprječavaju komunikaciju i međusobne odnose, jednako kao što postoje riječi, znakovi i šutnje koje ih promiču.

No, uz odgovornost ministra ili opatice, svaki Brat/Sestra čuvat će bratstvo i sveto jedinstvo u mjeri u kojoj ostavlja svoju volju da bi vršio Božji naum o njemu i o bratstvu, u poslušnosti volji Očevoj, po primjeru Krista (usp. 2PV 11) koji “iz onoga što prepati, naviknu slušati”. I sve to također u osobito teškim situacijama (usp. SAO 10).

U toj zadaći da izgrađujemo bratstvo ne možemo se odreći zadaće da, u svakom trenutku, promičemo zajedničku dramu uzajamne pripadnosti: jedni drugima i svi Gospodinu. Takva zamisao uzajamne pripadnosti povećat će osjećaj komplementarnosti koji trebamo puno više nego što mislimo. Nitko nije suvišan u zajedničkoj drami, jer budući da smo različiti, oblikujemo jedno tijelo. Međusobne komunikacije i odnosi imaju puno toga zajedničkoga sa tim osjećajem uzajamne pripadnosti, budući da postoji zajednička pripadnost Gospodinu.

U bratstvo se ulazi u zahvaljivanju, jer u njemu je sve, prije svega, dar koji nam je učinjen. Ako ima nešto što razara naša bratstva, onda je to uobraženost da smo nad drugima, da se pretvorimo u suce svoje braće i sestara. To se događa stoga što na njih projiciramo svoje snove i zahtijevamo od Boga i od drugih da ih ostvaruju. Ljubeći vlastiti san o bratstvu radije negoli stvarno bratstvo, pretvaramo se u razaratelje bratstva. Počinje se optuživanjem naše braće, zatim se optužuje Boga i, napokon, postajemo očajni optužitelji samih sebe. Trebamo se podsjetiti da ne postoji idealno bratstvo koje bi moglo prihvatiti naše snove pretenciozne oholosti, i podsjetiti se da se bratstvo izgrađuje na praštanju i pomirenju, jer ima puno zajedničkoga sa našom vlastitom ograničenošću i sa ograničenošću drugih.

Bratstvo i sveto jedinstvo, o kojima govorimo, uključuje također otvorenost i odnose koji nadilaze vlastito bratstvo. U tom smislu vjerujem da su vremena zrela za reviziju autonomije provincije i samostana, tako da se više istakne osjećaj pripadnosti bratstvu koje nadilazi granice vlastitoga samostana ili vlastite jedinice. To zahtijeva odreknuće samodostatnosti, kakva god bila sredstva kojima bi neka zajednica mogla raspolagati, i otvorenost za suradnju i za uzajamne bratske ovisnosti. Zajedništvo koje otvara vrata najbolji je lijek zamoru i nedostatku nade koji su ponekad prisutni također među Sestrama.

Napokon, bratstvo ili sveto jedinstvo daleko je od jednoobraznosti. I Sestre i Braća pozvani su prihvatiti različitost kao bogatstvo. To će biti moguće samo vizijom vjere koja će dovesti do toga da se različitost gleda kao Gospodinov dar. Bratsko zajedništvo stvara sveto jedinstvo u različitosti. Tada je jedinstvo slobodno, zaštićeno i podržano.

• Kakva bi bila dijagnoza bratskoga života u zajednici?
• Koji su pozitivni i negativni simptomi zamijećeni u bratskom životu tvoga bratstva?
• Kojim sredstvima sudjeluješ u izgrađivanju/razaranju bratstva kojemu pripadaš?
• Što kažeš o bratskim ispravljanju u tvom bratstvu?
• Postoji li Projekt bratskoga života što ga je bratstvo izradilo? Ak ne postoji, koje korake poduzeti za njegovu izradu?

Bez ikakva vlasništva

28. Važan element oblika života Franje i Klare je živjeti bez ikakva vlasništva (usp. PPr 1,1; PrKl 1,2). Njegova smještenost između poslušnosti i čistoće daje nam misliti da je življenje bez ikakva vlasništva ključ da se živi poslušnost i čistoća, ali također da se žive mnogi drugi vidici franjevačko-klarijanske karizme. U tom smislu vjerujem da govoriti o životu bez ikakva vlasništva znači govoriti o jednoj od bitnih crta franjevačke duhovnosti, usredotočene na nasljedovanje siromašnoga Krista, duhovnosti koju je moguće shvatiti samo u svjetlu koje sve obuhvaća.

Franjo i Klara slobodni od svega, da bi ljubili Onoga koji je Sve

29. Siromaštvo za Franju i Klaru ima lice i ime: Isus Krist, siromašan i raspet (usp. 2PJa 18-19) i nalazi svoj najveći izraz u življenju bez ikakvoga vlasništva (PrKl 1,2). Slijediti nauk i stope Gospodina našega Isusa Krista, znači prije svega prigrliti njegovo siromaštvo: slijediti njegove stope i njegovo siromaštvo (usp. MPr 1,1; PPr 6; PbLe 3). Sve prodati, utržak dati siromasima, živjeti bez ikakva vlasništva, dio su utemeljujućega Franjina i Klarina iskustva i postaju glavna i razlikujuća oznaka života u pokori (facere poenitentiam) (usp. PrKl 6,1), obraćenja Kristu Isusu[13].

Klara, kao i Franjo, govoreći o onima koji žele prigrliti njezin Oblik života, zahtijeva da im se rekne riječ Evanđelja: “Idi, prodaj sve svoje stvari i nastoj ih razdijeliti siromasima” (PrKl 2,8; usp. PPr 2,5). Ta riječ Evanđelja jest u temelju onoga što ovo dvoje zaljubljenika u Krista siromašnoga i raspetoga smatraju najizvrsnijom karizmatskom riječi, preporučenim znakom njihova evanđeoskoga iskustva, temeljnim izborom koji nadahnjuje odluku da se živi sukladno “savršenosti svetoga Evanđelja” (OžKls 1; usp. PrKl 6,3), riječju koja usmjerava i rasvjetljuje sljedeće korake.

Kako Siromašak tako i njegova Biljčica, izabirući živjeti bez ičega vlastitoga, nadahnjuju se na ljubavi Krista, najsavršenijega siromaha (usp. 2PVj 4-5; 2Čel 16.55.73-74: OprKl 45). Od njega su naučili izvlaštenje, najradikalniju i apsolutnu kenozu (usp. 2Čel 83-85). Čuvati duboki odnos s Isusom Kristom, za njih znači živjeti bez ikakva vlasništva. Osim toga, za njih oboje prvi i zadnji smisao siromaštva, življenja bez ikakva vlasništva, znači svjedočiti da je Bog istinsko bogatstvo ljudskoga srca (usp. HvBoV 4; OprKl 43-44.47; VC 90).

Ako je Franjo ostao vjeran onom što je označavala gesta svlačenja pred ocem Bernardoneom (usp. 1Čel 15), Klara je bila vjerna, sve do kraja, Franjinoj Posljednjoj volji: “Ja, neznatni brat Franjo, hoću slijediti život i siromaštvo svevišnjega Gospodina našega Isusa Krista i njegove presvete Majke i u tome ustrajati do kraja. I vas, svoje gospodarice, molim i savjetujem vam da uvijek živite u ovome presvetome životu i siromaštvu. I veoma se čuvajte da bilo čijim naukom ili savjetom ni najmanje od njega nikada ne odstupite” (PosVo). Ona sama to potkrjepljuje kad u svom Pravilu piše: “I kako sam ja sa svojim sestrama bila uvijek spremna brižno čuvati siromaštvo, koje smo obećale Gospodinu Bogu i blaženomu Franji” (PrKl 6,10). Jakov iz Vitriya također to svjedoči kad, u opreci s onim što je našao u Rimskoj kuriji, govori o Manjoj braći i Manjim sestrama kao onima koji se radi Krista izvlašćuju od svakoga vlasništva (usp. 1Vitr 7-8).

30. U tom kontekstu vjernosti spomenutoj volji treba se smjestiti zahtjev Povlastice siromaštva predstavljen Grguru IX., a koju je Klara dobila od Pape 17. rujna 1228. godine. Original te Povlastice čuva se u Prvom samostanu klarisa u Asizu, kao svjedočanstvo vjernosti onom što je Klara obećala Franji. Premda ne znamo kako je Papi bila predstavljena molba, ipak je značajna motivacija koja opravdava Povlasticu: “Kako je poznato, vi ste se, želeći se posvetiti samo Bogu, odrekle želje za vremenitim stvarima; i zato, prodavši sve svoje i razdijelivši siromasima, odlučiste ne imati nikakvih posjeda, slijedeći u svemu stope Onoga koji je za nas postao siromah, put, istina i život” (PovSir 2-3). Krist i nasljedovanje Krista prvi je i zadnji razlog Klarina siromaštva. S pravom je blaženi Ivan Pavao II. opisuje kao “strastvenu ljubiteljicu siromašnoga Raspetoga s kojim se hoće posve poistovjetiti”[14]. Klara, žena kršćanka, nije htjela posjedovati ništa, nego je radije kao Franjo izabrala živjeti bez ikakva vlasništva, da bi posjedovala Onoga koji je Sve. Klarino siromaštvo je, prije svega, pitanje odnosa.

To je bila njezina želja od prvih godina njezina života. Stoga, kad je uspjela prijeći iz plemićke klase vitezova u društvenu klasu “neznatnih” i slugu, htjela je ostati u djevičanstvu i živjeti u siromaštvu (PostKl 19,2). Lišavanje dobara u poslušnosti Evanđelju i Franji “je ključ da se uđe na franjevački evanđeoski put. To sačinjava dio postupka rasvjetljenja i prvih koraka obraćenja” Klare. To je nešto kao “utemeljujuća gesta za sve pozvane, kao franjevački sakrament”[15].

U Franje, zasigurno i u Klare, živjeti bez ikakva vlasništva očito je u odnosu sa duhovnim i materijalnim dobrima. Franjo, rasvijetljen vjerom, otkriva Boga kao “potpuno dobro, svako dobro, sve dobro, istinsko i najviše dobro” (NPr 23,9). Budući da sva dobra proizlaze od Gospodina, njemu ih treba uzvratiti: “i uzvraćajmo Gospodinu Bogu svevišnjemu i najvišemu sva dobra i priznajmo da su sva dobra njegova i na svima zahvaljujmo Onomu od koga svako dobro proistječe” (NPr 17,17). Što se tiče materijalnih dobara, Bog je, za Franju, jedini vlasnik; čovjek, jednostavni Božji vazal, treba staviti u Gospodinove ruke sve što ima (usp. Opm 19; 1Bon 7,7). Dok je prisvajanje grijeh, uzvraćanje je uzrok blaženstva (usp. Opm 18).

Franjin i Klarin život ne može se razumjeti bez toga radikalnoga izvora da se živi bez ikakva vlasništva, niti se, ako se ima na umu iskustvo Siromaška i njegove Biljčice, može razumjeti kontemplacija otajstva utjelovljenja bez radikalnoga izbora u korist posvemašnjeg odreknuća. Za Franju i Klaru život bez ičega vlastitoga nije bila jednostavna formula odreknuća materijalnih dobara, nego izraz potpunoga, radikalnoga izvlaštenja.

Manja braća i Siromašne sestre pozvani su živjeti bez ičega vlastitoga

31. Kao Franjo i Klara, također su i Manja braća i Siromašne sestre pozvani danas živjeti bez ičega vlastitog. To treba biti čvrsta točka Braće i Sestara, osobito u ovim vremenima u kojima prevladava konzumizam. Vjernost Pravilu i obliku života što ga zavjetuju Braća i sestre prolazi kroz vjernost siromaštvu, življenju bez ičega vlastitoga. Znakovito je da Klara oblik života opisuje kao “oblik našega siromaštva (PrKl 4,5). Takva je Franjina i Klarina briga za siromaštvo da oni neprestano uporno nastoje oko toga da se ne dijeli od njega (usp. PosVo; OprKlC 35.44-45.47), jer to bi bilo kao odijeliti se od Krista siromašnoga i raspetoga.

Braćo i Sestre, što to sve znači? Koja nam se konkretna pitanja postavljaju pred radikalnim Franjinim i Klarinim izborom da se živi bez ičega vlastitoga? Kako živjeti i učiniti čitkim naš izbor života bez ičega vlastitoga? Kako čuvati to blago koje su nam ostavili u baštinu Franjo i Klara?

Jedino je očito: življenjem bez ičega vlastitoga mi se otvaramo, slušamo i prihvaćamo Drugoga i druge, bez namjernih ili prikrivenih pokušaja manipulacije; možemo živjeti poslušnost, osobito poslušnost u ljubavi, oboedientia caritativa, i čistoću, ukoliko nam omogućuje da ljubimo besplatno, ne tražeći nikakvu nagradu; možemo uistinu živjeti Evanđelje i imati iste osjećaje Kristove, koji se je, premda bogat, oplijenio od svega i prihvatio poniznost našega stanja.

Budući da nam je zavjet da živimo bez ičega vlastitoga dao da susretnemo Onoga koji je “bogatstvo naše dostatno” (HvBoV 5), omogućuje nam da budemo osobe slobodne: slobodne od pohlepe da zgrćemo, slobodni od nezasitne žeđi da imamo što je više moguće i, prema tome, omogućuje nam da razlikujemo korisno, nužno i suvišno. Zavjet da živimo bez ičega vlastitoga čini nas pokretnima (itinerantia), bez prisvajanja kuća, posla, rezultata; daje nam otkriti, sa svim posljedicama, besplatnost (gratuitas) našega rada, života sukladnoga logici dara i služenja, kao djelotvornog proroštva protiv potrošačke logike, logike cijene, zarade, moći. Zavjet da živimo bez ičega vlastitoga pomaže nam da stvaramo nove i alternativne odnose u društvu u kojemu živimo i daje nam da postanemo proročki glas u ovome svijetu kojim vlada konzumizam (usp. RdC 22).

Osim toga, siromaštvo proizvodi svoje plodove kad postane solidarnost, jer samo je onda to siromaštvo Isusa koji se učinio siromašnim da nas obogati svojim siromaštvom (usp. 2Kor 8,9). Isus s nama, svojom braćom, nije uzajamno podijelio ono površno i beskorisno: podijelio je sam svoj život. Tako Siromašne sestre trebaju uzajamno dijeliti ne samo površno, nego također ono neophodno. U tom kontekstu dobro je podsjetiti se na ono što Klara piše: “Velika je, doista, i hvale vrijedna zamjena: ostaviti vremenito za vječno, zaslužiti nebeska dobra za zemaljska, primiti stostruko za jedno i posjedovati vječni blaženi život” (1PJa 30).

32. Draga Braćo i drage Sestre, danas više nego ikada pozvani smo da budemo znakovima nade, upravo u ovom trenutku u kojemu čovječanstvo živi duboku krizu koja zahvaća svaki vidik života. U ovom kontekstu žurno je predati se, kako su to učinili Franjo i Klara, stilu trezvenoga života, životu koji traži ono bitno, “radikalnosti siromaštva koja je udružena s potpunim povjerenjem u božansku Providnost” (Benedikt XVI., Govor na općoj audijenciji, 15. 09. 2010.).

Siromasi traže od nas izvanjske znakove dosljedno jednostavnoga života i jasan izbor radikalnoga siromaštva: život življen na evanđeoski način, očitovan proročkim duhom, da im omogućimo da osjete Božju blizinu. Braća i Sestre pozvani su stavljati se u trajnu situaciju neizvjesnosti, oslobađati se svega onoga što ne čuva odnos sa samima sobom, s drugima, s Bogom i sa stvorenjima. Sukladno logici uzvraćanja, Braća i Sestre pozvani su učiniti vjerodostojnim izbor suštine.

33. Napokon, poziva nas i osjećaj pravednosti. Krik siromaha ne može ostaviti ravnodušnima Manju braću i Siromašne sestre. U Konstitucijama OSC, kad je riječ o svjedočenju siromašnoga života, napisano je: “U sveukupnom načinu življenja, kako individualnoga tako i zajedničkoga, Sestre neka pružaju svjedočanstvo siromaštva, i u duhu solidarnosti neka se suobličuju stilu života velikog dijela čovječanstva koji živi u svijetu u teškim uvjetima” (GGKK OSC 153 §3). I u Konstitucijama Manje braće kaže se: “Da Spasiteljevo poniženje odlučnije slijede i jasnije pokažu, neka braća provode u društvu život i stanje malenih, boraveći uvijek među njima kao manji; takvim društvenim položajem neka pridonose dolasku kraljevstva Božjega” (GGKK 66 §1).

Svijet treba svjedoka koji se, po milosti Božjoj, potpuno daruju: treba osobe “spremne prihvatiti nepoznanicu siromaštva, zanesenjake jednostavnosti i skromnosti, ljubitelje mira, ljude koji nisu sporazumaši, spremne potpuno se odreći sebe i svoga, slobodne i ujedno poslušne, poduzetne i ustrajne, blage i hrabre – ukorijenjene u vjeri” (ET 31). Naš svijet treba Manju braću i Siromašne sestre.

• Kako živim i kako moje bratstvo živi život bez ičega vlastitoga?
• Je li naš izbor siromaštva za one koji su oko nas razumljiv ili su mu potrebna mnoga tumačenja?
• Ako je život bez ičega vlastitoga izvor istinske evanđeoske slobode, jesam li doista slobodan? Što mi nedostaje ili ostaje da to budem?

Poslanje

Neke napomene

34. Drage Sestre i draga Braćo, jedan drugi bitni element našega oblika života jest poslanje. No, ovdje su potrebne neke napomene. Prva je sljedeća: kad govorim o poslanju govorim o nečemu što nadilazi pastoralne djelatnosti.

Poslanje nadilazi konkretne apostolske djelatnosti jer organizira različite dimenzije našega života: sve je određeno da bude navještaj novosti Kraljevstva Božjega. Možemo reći, naime, da je poslanje u samom srcu našega posvećenoga života[16], i također u srcu franjevačko-klarijanskog Oblika života. Naša karizma, kao svaka karizma, dar je Duha za dobro cijele Crkve, tako da može rasti na putu vjere, da se može izgrađivati istinsko bratstvo i razvijati poslanje da se svjedoči i naviješta Kraljevstvo.

Druga napomena koja mi se čini temeljnom: poziv i poslanje idu ukorak. Jedno se ne može odijeliti od drugoga. Iz toga razloga, kao što je već rečeno, poslanje je jedan od neodrecivih elemenata svakoga posvećenoga života, također i života Siromašnih sestara. Poslanje je ključ za razumijevanje Crkve, jednako tako i posvećenoga života, uključujući i onaj kontemplativni[17]. Posvećeni život, franjevačko-klarijanski život, ne može se vrtjeti oko samoga sebe, oko svojih unutarnjih i vanjskih problema. Naši suvremenici traže da vide Isusa (usp. Iv 12,21). Kao Franjevci i kao Siromašne sestre ne možemo ne čuti to traženje.

Treća napomena je ta da poslanje posvećenoga života i našega franjevačko-klarijanskoga života jest poslanje Crkve. To znači da i onda kad je ono naše, nadilazi granice naših redova. To poslanje je, ipak, ukorijenjeno u Trojstvu koje nas je u svom planu ljubavi htjelo pridružiti samom svom poslanju. Poslanje se, tako, rađa iz iskustva Boga koji je zajedništvo i priopćivanje, koji je ljubav i koji nas ispunja svojom ljubavlju, koji se u nama očituje i želi se priopćiti. Missio Ecclesiæ je, stoga, sudjelovanje u missio Dei.

Naše poslanje

35. Ovdje se možemo upitati: koje je naše poslanje? U aktualnoj teologiji posvećenoga života čini se jasnim uvjerenje: poslanje redovničkoga života i posvećenoga života jest jednostavno redovnički život i posvećeni život. To uvjerenje je na liniji Pobudnice Vita consecrata, kad se tvrdi: “Sam posvećeni život, pod djelovanjem Duha Svetoga koji je u početku svakoga zvanja i svake karizme, postaje poslanje, kao što je to bio cijeli Isusov život” (VC 72). To je ključ za prikladno razumijevanje poslanja, ali ne samo poslanja Siromašnih sestara, kao kontemplativki u Crkvi i u svijetu, nego također i Manje braće. Ničemu se ne smije dati prednost pred životom. Upravo je to pravo poslanje i bez njega bi to moglo biti indoktrinacija ili poučavanje, ali nikako poslanje.

Kao što sam malo prije spomenuo, poslanje se ne može razumjeti samo u terminima djelovanja. Posvećeni život općenito, i franjevačko-klarijanski život na osobit način, označeni su poglavito po svom bivovanju, po svojoj karizmatičkoj strukturi[18]. Tako je naš prvi doprinos za missio Ecclesiæ, za missio Dei, upravo u tome da produbimo teologalnu dimenziju našega života, ili radije, da se usredotočimo na Boga i na njegov projekt. Samo odatle moći će se nanovo ostvariti znakovitost samih naših apostolskih djelatnosti.

Upravo iskustvo Boga približit će nas samom srcu osoba, nalagat će nam da slušamo njihov krik, osobito krik siromašnih, i ono će učiniti da se osjećamo solidarnima s njihovim traženjem, vrednujući bogatstvo odgovora koje će osobe nalaziti na svom putu. To je iskustvo Boga – također i iskustvo Boga u kontemplativnom životu kao što je vaš, drage Siromašne sestre – koje se događa uvijek u konkretnom kontekstu i koje se, upravo stoga, treba osjećati pritisnuto pitanjima i upitima koji izviru iz toga konteksta. U tom smislu to iskustvo Boga čini da budemo solidarni sa dvojbama i pitanjima drugih i čini nas istinskim prosjacima smisla.

To nas dovodi do toga da utvrdimo naš drugi važan doprinos poslanju Crkve – missio Ecclesiæ, poslanju Boga – missio Dei, i on je posljedica onoga što je upravo rečeno: prihvatiti dijalog ne samo kao metodu za razvoj poslanja, nego također kao vlastito mjesto poslanja. To znači, prije svega, brige naroda prihvatiti kao svoje, uroniti potpuno u pitanja koja proizlaze iz života osoba, tražeći zajedno odgovore koji mogu dati smisao ovom trenutku povijesti. Mi Manja braća to činimo noseći u srcu, u djelovanju i u riječima Isusovu poruku. Vi, drage Siromašne sestre, to činite, osobito, predstavljajući Gospodinu u zagovornoj molitvi te brige i slušajući ljude našega vremena.

Tako, usredišteni u Gospodinu, usredotočeni na prioritete našega franjevačko-klarijanskoga života, od-središtujemo se od nas samih da svoju pozornost usmjerimo na život i na stvarnosti svijeta, vraćajući se, naime, tome da se više usredotočujemo na “Očeve stvari” (Lk 2,49), i promičući kreativnu vjernost i novi način govora koji nam omogućuje da prenosimo neizmjerljivo i trajno bogatstvo evanđeoske poruke.

Specifičnost klarijanskoga poslanja

36. Promatrajući oblik života koji ste prigrlile, drage Siromašne sestre, vaše poslanje sastoji se u tome da današnjega čovjeka podsjećate da je samo jedno potrebno: Bog; da budete pokazateljice transcendencije; da na prikladan način živite elemente koji oblikuju vaš poziv. Ako se poslanje posvećenoga života temeljno sastoji u tome da “ponovno hrabro predloži poduzetnost, domišljatost i svetost” naših utemeljitelja, “kao odgovor na znakove vremena koji se pojavljuju u današnjem svijetu” (VC 37), i u uzvraćanju dara Evanđelja našim suvremenicima[19], onda kontemplativni život, kao što je vaš, jest poslanje u samome sebi.

Taj život omogućit će Siromašnoj sestri da živi, također i unutar nekog klaustra, u simpatiji sa svijetom, u smislu koji je naznačen u tom izričaju; omogućit će joj da uniđe u dijalog s današnjim muškarcima i ženama da ih evangelizira, a da to ne uključi neko “prilagođivanje i nagodbu” sa svijetom, niti obustavljanje kritičke prosudbe o svijetu. Simpatija o kojoj govorimo dovest se kćer svete Klare da ima pozitivan pogled na kontekst i na kulturu u koju je uronjena, da u stvarnosti otkriva nove i do sada nepoznate zgodne prilike milosti koje joj Gospodin pruža za poslanje. Na taj način, poslanje će biti put tamo i natrag, put koji uključuje davanje, ali također i primanje, u stavu plodnog i konstruktivnog dijaloga.

Time ne želim reći da je poslanje Siromašne sestre neutjelovljeno u stvarnosti i da ne vodi računa o situaciji društva. Klara, iako ostaje u stabilnosti i u klauzuri, nije izvan problemâ, tjeskobâ i brigâ svojih suvremenika, Crkve i grada Asiza (usp. PostKl 6). Ona nije jednostavna gledateljica povijesti, nego u njoj aktivno sudjeluje molitvom i zagovorom. I danas su Siromašne sestre pozvane staviti se u stav osluškivanja dramâ našega vremena, prihvaćajući u svoje srce duboka pitanja današnjih muškaraca i žena da ih povjere Bogu.

Uzajamno podijeljeno poslanje: odnos OFM i OSC i obrnuto

37. Danas, kad se govori o poslanju, uvijek se govori o potrebi dijeljenog poslanja. Upravo ovdje, Sestre i Braćo, trebamo produbiti temu odnosa između Manje braće i Sestara OSC.

Iako to nije specifični predmet moga razgovora s vama, ipak hoću postaviti nekoliko pitanja koja nas stavljaju u stav nepristranog i slobodnog traženja, i koja uvode u razmišljanje. Činim to polazeći od već citiranog teksta Benedikta XVI. i nastavit ću drugim tekstovima. Papa kaže: “Uz ovu crkvicu, koju je Franjo obnovio nakon svoga obraćenja, Klara i njezine prve drugarice nastanile su svoju zajednicu, živeći od molitve i malih poslova. Nazivale su se ´Siromašne sestre´, i njihov ´oblik života´ bijaše isti kao i oblik života Manje braće: ´Opsluživati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista´, čuvajući jedinstvo uzajamne ljubavi i opslužujući osobito siromaštvo i poniznost koje su živjeli Isus i njegova presveta Majka ” (Govor na općoj audijenciji, 10. kolovoza 2011.). Što ove riječi Svetoga Oca žele reći Siromašnim sestrama i Manjoj braći u konkretnom životu? Koje posljedice proizlaze iz onoga što donosi Čelanski: “Jedan te isti Duh i braću i one siromašne gospođe izveo je iz ovoga zloga svijeta” (2Čel 204)? Što želi reći Siromašnim sestrama ono što Klara piše u Pravilu: “Neka se na vrijeme pobrinu da imaju generalnoga ili provincijalnoga ministra Reda Manje braće koji će ih riječju Božjom poučiti da izbor /opatice/ bude u potpunoj slozi i na zajedničku korist” (PrKl 4,2-3)? Što znači, i kako danas živjeti poslušnost koju su Klara i njezine Sestre slobodno obećale Franji i njegovim nasljednicima (usp. PrKl 4-5; OprKl 25)? Što znači i kako danas konkretno živjeti, kako sa strane Sestara tako i sa strane Braće, ono što Klara traži u svojoj Oporuci (usp. OprKl 50-51)? Koje praktične posljedice za odnose između OSC i OFM imaju Klarine preporuke Janji da savjetu Generalnoga ministra dadne prednost pred savjetom svih drugih (usp. 2PJa 15sl)? I pitanje za Manju braću, kako biti vjerni obećanju što ga je Franjo dao Klari da će uvijek imati ljubaznu osobitu brigu za Siromašne sestre (usp. PrKl 6,4)?

38. Ostavljajući otvorenima ta i druga pitanja za odgovor koji će biti plod pažljivih promišljanja i, po mogućnosti složnih, uvjeren sam da je to tema koju, bez straha sa vaše strane, drage Siromašne sestre, i bez neumjesnih protagonističkih težnji sa strane nas Manje braće, treba produbiti, razlikujući ono što je karizmatski element od onoga što je pravna dimenzija, ali čineći konkretne korake koji će očitovati komplementarnost i uzajamnost između Siromašnih sestara i Manje braće i pripadnost istom Bratstvu[20]; konkretne korake koji će nas dovesti da živimo veće zajedništvo, u poštivanju opravdanih i zdravih razlika između posve kontemplativnog života i života koji je, ne prestajući biti kontemplativan, također apostolski.

39. Klarini tekstovi, ne samo oni navedeni nego također i mnogi drugi, kao oni iz Oporuke u kojima Klara govori o preblaženom ocu Franji (usp. OprKl 5.7-14.17-18.24-40.42.46-5157.75.77), dopuštaju nam da mirno tvrdimo da je Siromašak bio veoma važan za svoju Biljčicu i središnje mjesto u njezinom duhovnom iskustvu. Franjini tekstovi nisu tako izričiti, ali se ne može nijekati važnost koju je za njega imalo Bratstvo sv. Damjana, kako to dokazuju mnogi njegovi spisi: Oblik života što ga je za njih napisao (usp. OžKls), Norme za post Sestara, uglazbljena Pobudnica Klari i njezinim sestrama (usp. PočSi), i, osobito, obećanje koje je učinio da će se brinuti za Sestre kao i za Braću (usp. PrKl 6,3-5). Važan je jedan detalj: Klara često ujedinjuje ime Božje i ono Franjino, kao da nam želi reći da Božju nazočnost prepoznaje u svemu onom što joj malo po malo pokazuje Franjo.

U svakom slučaju, riječ je o odnosu proširenom na Braću i na Sestre, odnosu kojega treba vidjeti unutar bratske dimenzije koja promiče i izražava Franjinu i Klarinu duhovnost, i koji može rasvijetliti ne samo njihov odnos, nego također i odnos Braće i Sestara, i obratno. Odnos Franje i Klare, i dosljedno Manje braće i Siromašnih sestara, uvijek je odnos u troje: on/oni – ona/one i, uvijek, Gospodin. Franjo i Klara u duboko ljudski odnos prihvaćaju jedinstvenu Božju prisutnost. Njihov odnos, pun bratske ljubavi, uvijek se poziva na Boga, koga njih obadvoje, premda na različit način, otkrivaju u samom odnosu[21]. Uvjeren sam da se, bez straha, može tvrditi da je odnos Franjo – Klara, bratski i ujedno prijateljski, mjesto odnosa njih dvoje s Bogom.

Iz odnosa Franje i Klare lako je shvatiti kad se tvrdi da je posvećeni život pitanje pogleda. U Franji i Klari, naime, imamo jasan primjer istinskog ljudskog iskustva življenog s pogledom vjere koja čini da rečeno iskustvo bude iznenađujuće plodno i da učini da se, u istom odnosu i uvijek u vjeri, rodi veličanstvena i prekrasna percepcija veće nazočnosti, one Gospodinove koja oboje dovodi do toga da nasljeduju stope Sina, i koja upravlja ma bilo koji pogled na Oca milosrđa. Kad se dva ljudska bića, u ovom slučaju jedan muškarac i jedna žena, osjete ljubljenima od Gospodina i u Njemu otkriju svoju ljubav, ništa ne može zaprljati njihov odnos. Sve upućuje na Gospodina i sve govori o Gospodinu koji ih je stvorio na svoju sliku i priliku. “I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše dobro” (Post 1,31)!

Da se potvrdi ono što govorimo, možemo podsjetiti da odnos sa Sestrama Franjo čita u trinitarnom ključu: one su kćeri Oca, sestre u Sinu, zaručnice u Duhu. Tako – i to mi se jednostavno čini čudesnim – odnos Franje i Klare, Braće i Sestara, stoji u srcu kršćanske objave. To nas dovodi do toga da istaknemo jedan drugi ključ čitanja odnosa između Klare i Franje, i Sestara i Braće: marijanski ključ. Marija je za Franju, pjevača Djevice koja je Crkvom postala, kćer Oca, Majka Sina, zaručnica Duha Svetoga (usp. ČMuG, Antifona; PoKr 1sl).

40. Sestre i Braćo, koračajmo s rukom u ruci, duboko ujedinjeni u Gospodinu jer samo tako moći ćemo obnoviti kuću Gospodinovu, Crkvu: Sestre potpuno kontemplativnim životom, a Braća kao misionari u klaustru svijeta sa srcem neprestano okrenutim prema Gospodinu, i jedni i drugi živeći u bratstvu i malenosti. Nije li možda to ono što svijet i sama Crkva od nas očekuju?

• Kako živim odnos poziv – poslanje?
• Što podrazumijevate kad kažete poslanje?
• Na koje mjesto stavljate apostolske djelatnosti i gdje smještavate svjedočenje?
• Kako živim poslanje uzajamno dijeljeno između OFM-OSC?
• Što nedostaje da taj odnos bude signum fraternitatis?

Zaključak

41. Drage Sestre i draga Braćo, zaključujući ovaj bratski razgovor sa svakim/svakom od vas želim pročitati, zajedno s vama, neke tekstove koji nam mogu pomoći da franjevački živimo vrijeme u kojemu živimo. Prvi tekst je jedna mimička “prispodoba” proroka Jeremije: “Ovo je riječ koju Gospodin uputi Jeremiji: ´Ustani i siđi u kuću lončarovu – ondje ću ti objaviti svoje riječi´. Siđoh, dakle, u kuću lončarovu, upravo je radio na lončarskom kolu. I kako bi se koji sud što bi ga načinio od ilovače u ruci lončarovoj pokvario, on bi opet od nje pravio drugi – već kako se lončaru svidjelo da napravi. I dođe mi riječ Gospodnja: Ne mogu li i ja s vama činiti kao ovaj lončar, dome Izraelov? – riječ je Gospodnja. Evo kao ilovača u ruci lončarovoj, i vi ste u mojoj ruci, dome Izraelov” (Jer 18,1-6).

Prorokov tekst opisuje odnos ljubavi između Boga i njegova naroda, kroz strpljivi postupak stvaranja i ponovnog stvaranja izabranoga naroda po rukama božanskoga Lončara. Lončar, koristeći istu tvar, uspijeva oblikovati posudu prema svojim nacrtima, ne obeshrabrivši se zbog mogućih pogrešaka. Kao posuda, posvećeni život, naš franjevačko-klarijanski život, treba dopustiti da bude ponovno stvoren da bolje odgovori Božjemu planu za njega. U ovom trenutku ono što je žurno, i što se od nas uporno traži, jest to da se dopustimo trajno prepravljati jer ćemo samo tako moći odgovoriti naumu što ga Bog ima za nas.

42. Drugi je tekst Eduarda Galeana. Po mom mišljenju veoma dobro primjerima objašnjava postupak preobrazbe koji prolazi redovničkim životom i s njim franjevačko-klarijanskim životom. Tekst ovako kaže: “Jedan drugi lončar se u svojim posljednjim godinama povlači na obale mora. Ima zamagljene oči, drhtave ruke, došao je trenutak rastanka. Dolazi, dakle, obred inicijacije: stari lončar nudi mladom lončaru svoj najbolji uradak. I mladi lončar ne gleda tu najsavršeniju posudu da je promotri i da joj se divi, nego je baca na pod, svodeći je na tisuću komadića; sabire komadiće i miješa ih sa svojom glinom”[22].

U ovim vremenima duboke preobrazbe i preutemeljidbe, ne vjerujem da pretjerujem tvrdeći da često ovu lijepu posudu koju smo baštinili (konkretni načini življenja franjevačko-klarijanske karizme), treba razbiti, ne zato što je loše urađena, nego zato što su se okolnosti toliko promijenile da sadašnje mješine ne mogu držati dobro vino naše karizme. Samo tada ćemo moći živjeti novu etapu u ovoj čudesnoj avanturi u kojoj nas Bog želi protagonistima. Nema li taj stav puno zajedničkoga sa franjevačkom itinerancijom, koja je valjana i za vas, drage Siromašne sestre svete Klare? Zar nema puno zajedničkoga sa životom bez ičega vlastitoga kojeg smo obećali na dan zavjetovanja?

Pozvani smo živjeti ovaj trenutak kojim prolazimo, kao čudesan i iznenađujući moment, premda nije nužno lagan, u kojemu se trebamo otvoriti Duhu koji, kao vjetar, “puše…, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide” (Iv 3,8). Ne možemo se skloniti u prošlost, kako god bila lijepa posuda. Niti možemo nekritički prihvatiti sve ono što nam dolazi od sadašnje kulture, jer nije sve kompatibilno sa našim oblikom života. Riječ je o tome da se s nadom otvorimo budućnosti kroz ponovnu provjeru našega identiteta, tako da se, ne odričući se onoga o čemu se ne može činiti nagodbe, mogne kreativno odgovoriti na promjenljivu stvarnost u kojoj živimo.

Ono o čemu se ne može pogađati jesu evanđeoske vrijednosti koje su dale početak franjevačko-klarijanskoj karizmi i koje sačinjavaju temelje našega identiteta. Kreativnost koja se od nas traži također je evanđeoska jer će nam pomoći da odgovorimo na spasenjsku volju Boga Isusa Krista koji hoće da svi ”imaju život, u izobilju da ga imaju” (Iv 10,10). Ono što se od nas traži u ovom vremenu, drage Sestre i draga Braćo, jest kontinuitet sa konstitutivnim vrijednostima našega oblika života i prekid, vodeći računa o povijesnom kontekstu u kojemu živimo. Na taj način ćemo izbjeći da upadnemo u ne-povijesni esencijalizam ili u neki egzistencijalizam bez korijena. Riječ je o tome da živimo identitet u hodu.

43. Treći tekst je onaj proroka Ezekijela, među nama veoma poznat. Kaže ovako: ”Zato prorokuj i reci im: Ovako govori Gospodin Bog: Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu! I znat ćete da sam ja Gospodin, kad otvorim grobove vaše i kad vas izvedem iz vaših grobova, moj narode! I duh svoj udahnut ću u vas da oživite, i dovest ću vas u vašu zemlju, i znat ćete da ja, Gospodin, govorim i činim – riječ je Gospodina Boga” (Ez 37,12-14).

Živeći sa jasnoćom svoju krhkost, nanovo postavljajući svoj projekt života na temelje gline i globalnoga siromaštva, polazeći od početne situacije oskudice, od situacije označene ne-znanjem i ne-moći, trebamo pustiti da nas oblikuje Gospodin koji nas, sa strpljivošću zanatlije, preobražava na svoju sliku i priliku i udahnut će nam svoj dah života. On će obnoviti naše snage (usp. Iz 40,30-31).

44. Naš Bog je Bog života, života u punini, on preobražava smrt u život, u život u obilju. Ovome Bogu, u kojega vjerujemo, povjeravam našu sadašnjost i našu budućnost. Sadašnjost i budućnost koji, jer su znakoviti, trebaju promicati franjevačko-klarijanski život:

• raspoložen da se nanovo rodi (usp. Iv 3,3), u trajnom stavu obraćenja i polazeći od logike bitnoga.

• Koji pohađa i stvara duhovne oaze, svete prostore beskonačnoga.
• Sposoban da prenosi ljepotu nasljedovanja Krista na način franjevačko-klarijanskoga oblika života, polazeći od bezuvjetnoga osjećaja pripadnosti Njemu.
• Znakovit za evanđeosku kvalitetu života i poslanja, vidljive memorije Isusovog načina života i djelovanja.
• Koji ima Evanđelje kao život i pravilo, i u njemu traži svoju svježinu i najdublju novost.
• Koji stvara mostove susreta s drugim i sa različitim, polazeći od duboke duhovnosti zajedništva, nastojeći biti, u svakom trenutku, graditelj dijaloga utemeljenog na izboru i na stilu života.
• Koji se daje zavesti od neljudskih klaustara i stavlja se uz krhkost i ranjivost kao bit svoga identiteta i kao posljedicu svoje vjere u utjelovljenje Riječi.
• Vjeran svom dubokom identitetu i svojoj bogatoj povijesti, otvoren prema budućnosti s nadom, dajući se pokretati od Duha; uprisutnjujući se u sadašnjem trenutku, živeći ga sa zanosom i u stavu došašća (adventus), iskusujući tako Gospodinovu prisutnost i njegov poziv.
• Koji se zalaže za transparentnost i za vjerodostojnost; i da bolje razumije zahtjeve svoga poziva i poslanja, ostaje u trajnom traženju zdenaca i putova; i u trajnom razlučivanju, usvaja stavove iskrene poniznosti, slušanja, poučljivosti, siromaštva i hitnosti da nanovo oživi srce i da razlijeva ljubav Kristovu.
• Koji, u dubokom zajedništvu s Gospodinom i s muškarcima i ženama našega vremena, uzima kao obvezu svoga poslanja to da se dade spaliti da bi širio svjetlost, zanos za svetost i za čovječanstvo.
• Koji bi bio više franjevački i više klarijanski, više evanđeoski, više siromašan, više bratski, više misionarski.

Drage Sestre i draga Braćo, prihvatimo se posla! Ovo je franjevačko-klarijanski život za koji trebamo neumorno raditi. Ovo je naš zadatak u povijesnom trenutku u kojemu živimo. “Na posao! Jer ja sam s vama! Ne bojte se!” (Hag 2,4.5).

Neka nas na tom prekrasnom putu prati blagoslov serafskih utemeljitelja Franje i Klare.

Sretna svetkovina svete Klare!

Vaš brat, Generalni ministar

Rim 15. srpnja 2012.

Svetkovina svetoga Bonaventure

Naučitelja Crkve

Fr. José Rodríguez Carballo, OFM

Generalni Ministar

Sv. Klara – 2012.; Euharistijsko slavlje u 8 sati

Proslava 800. obljetnica od poziva sv. Klare

Drage setre klarise, ponajprije vam želim blagoslovljen ovaj današnji dan, blagdan svete Klare, vaše suutemeljiteljice i zaključak velikoga jubileja – 800 godina od početka poziva sv. Klare ili pridruživanja sv. Klare franjevačkom Redu.

Zbog onih koji možda još uvijek ne znaju, ponovimo gradivo.

Mjesto događaja je Asiz.

Velikoga Malog brata Franju, Klara je upoznala u korizmi 1209. godine.

Klara je Franju poznavala i prije, ali sada je upoznala njegovo srce koje je gorjelo za Gospodinom – srce koje je ljubilo Ljubav.

A kako to često biva, kada osjetimo u tuđem propovijedanju i zanosnom govoru ne samo jeku riječi, nego da govori njegov život, onda se i sami oduševimo za sadržaj toga govora.

Tako je bilo i s Klarom.

I pred njom, recimo to, bila je već utrta sigurna i sretna ovozemaljska budućnost.

Roditelji su joj bili ugledna plemićka obitelj. Bili su utjecajni i bogati. Zacijelo su mislili kako nema toga što bi njihova lijepa kći poželjela, a da joj oni ne bi udovoljili.

Ipak, ima.

Klara je pronašla skriveni biser, zbog kojega je bila spremna odreći se svega, samo da ga stekne.

Kako objasniti roditeljima?

Kako objasniti obitelji?

Kako objasniti gradu, ljudima, svijetu…???

Je li uopće potrebno objašnjavati?

Ne!

Potrebno je – kako i samo Evanđelje poziva – sve ostaviti, doslovce pobjeći od svega i steći sve.

Tako je Klara, na Cvjetnicu 1212. godine sve ostavila, pobjegla iz vlastitoga doma i zatražila od Franje da je primi u svoj Red. Sasvim neobično i možda pomalo neugodno za Franju. Tek što je nekako uspio dati oblik svome prvom Redu, koji je sasvim spontano nastao, sada se pred njega stavlja novi izazov.

I uspio je Franjo, zahvaćen Duhom Svetim, potpomognut Klarinim nastojanjem odgovoriti na ovaj izazov.

Vjerni životopisac Toma Čelanski, taj susret dvaju svetaca i njihov odnos opisuje ovako.

Kad se spomenuta gospođa, nakon osnutka Reda braće, na poticaj čovjeka Božjeg obratila Bogu, mnogima je u napretku postala pomagačicom, a bezbrojnima uzorom.

Po rodu je bila plemenita, ali je po milosti bila još plemenitija; bila je djevica tijelom, a srce joj je bilo izvanredno čisto; po dobi je bila djevojka, a po razboritosti starica; u odluci je bila postojana i željela je izgarati od božanske ljubavi. Bila je obdarena mudrošću i izvanrednom poniznošću. Bila je po imenu Klara (a to znači: slavna), životom je bila slavnija, a ponašanjem najslavnija.

Pripovijedajući nadalje o prvoj zajednici sestara pisac nastavlja, a ovo bi ujedno mogao biti i izvrstan ispit savjesti sestrama, ali i svima nama:

Na njoj je podignuta zgrada koja je izrađena od najskupocjenijeg biserja, a tome biserju “hvala ne dolazi od ljudi nego od Boga”. Nju nije moguće ni u kratkom razmatranju obuhvatiti mislima niti ju je moguće s malo riječi prikazati.

Prije svega među njima je vladala krepost međusobne neprestane ljubavi koja je njihove volje međusobno tako povezivala da su sve u svemu bile jednodušne. Premda su bile mnogobrojne i raznolike, ipak su sve imale jedan duh; a znalo ih je zajedno boraviti po četrdeset do pedeset.

Drugo, u svakoj pojedinoj od njih sjao je dragulj poniznosti. One primljene darove i nebeska dobra tako čuvaju da pomoću njih stječu i ostale kreposti.

Treće, ljiljan djevičanstva i čistoće sve ih tako opaja divnim miomirisom da zaboravljaju na zemaljske stvari te samo žele razmatrati o nebeskim.

Četvrto, sve su ukrašene zaslugom najuzvišenijega siromaštva.

Peto, tako su se po milosti učvrstile u postu i šutnji da nemaju teškoća kad se radi o svladavanju putenih poriva i obuzdavanju jezika. Neke su se od njih od govora tako odvikle da se onda, kad je potrebno da nešto govore, jedva sjećaju kako treba oblikovati riječi i rečenice.

Šesto, budući da ih sve tako divno resi krepost strpljivosti, nikakvo im trpljenje ili nepravda ne može slomiti duh ili ih promijeniti.

Sedmo, u tolikoj mjeri posjeduju duh kontemplacije da ih ona upućuje što treba raditi i od čega se valja čuvati; i tako umiju biti sretne, uranjajući svoju unutrašnjost u Boga. Danju i noću su zauzete pjevanjem božanskih pohvala i molitvom.

Klarin primjer je, kako vidimo, privukao mnoge asiške djevojke koje su, poput nje, rasprodale svoj dio očevine, napustile stalež kojemu su pripadale i pridružile se Klari, koju je Franjo smjestio u samostan sv. Damjana.

Franjo ih je nazvao „Siromašne gospođe”.

Klara će kasnije u svome Pravilu definirati svoj Red kao Red siromašnih sestara.

Klara je preminula, na današnji dan, 11. kolovoza 1253. godine.

Moto jubileja 800. obljetnice početaka poziva sv. Klare: „Uvijek gledaj na svoj početak” (2PJa 11) želi potaknuti, najprije njih, a onda i sve nas koji smo čuli Božji poziv i glas, da se ne smijemo umoriti niti zaustaviti.

Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.

Da, drage sestre, valja nam iznova slušati ovaj glas i Isusov poziv: bez mene ne možete učiniti ništa. Pokatkad nas ponese duh ovoga svijeta, pa pomislimo kako bismo trebali činiti ovo ili ono, a preskačemo prvo i najbitnije: ostanite u mojoj ljubavi.

Ne znam kako, zna Bog, ali ovaj samostan u Mikulićima u kojemu vi živite, molite i svoje živote prinosite Bogu, je poput velikoga ognja koji grije grad Zagreb i njegovu okolicu. Ako nije tako, osuđeni smo da postanemo poput usahlih loza, koje su se odvojile od korijena, od Trsa.

Uvijek gledaj na svoj početak! – govorite naglas ovaj moto, sebi i svijetu.

Baš kao i sv. Franjo koji je poticao braću: do danas nismo učinili ništa – Braćo, dok ima vremena, činimo dobro.

– Uvijek gledaj na svoj početak, kao u sakramentu krštenja kada te je Krist otkupio i posvetio.

– Uvijek gledaj na svoj početak, kao onoga časa kada si čula Božji glas i poziv.

– Uvijek gledaj na svoj početak, kao onda kada si s golemim žarom ušla iza ovih rešetki, ostavljajući svijet iza sebe.

– Uvijek gledaj na svoj početak, pa i onda kada naiđu sušni dani i tamne noći.

– Uvijek gledaj na svoj početak, na početak svojega Reda i na primjer svete Majke Klare.

Da, teško je to, uzdahnut će poneka od vas, a možda i poneko od nas ovdje okupljenih na ovoj svetoj misi.

Teško je, ali zato i jest dobro. Zato i imamo sigurnost da smo na pravome putu.

Loza iz trsa pomalo crpi sok i životnu energiju.

I dobro je da je tako, jer da je drukčije, prezasitili bismo se i postali podivljala grančica koja se kida i baca jer konzumira životni sok, a plodove neće donijeti.

Drage sestre, ovo kratko razmatranje, darujem vama, ali ono je kako rekoh, ispit savjesti i za svakoga od nas.

Svi smo mi na putu i teško je uopće odrediti tko je iza pregrade, vi ili mi.

Važan je izbor, moj osobni izbor i vjernost i odanost tome odabiru.

Uvijek gledaj na početak. Eto, to je važno.

Amen.

OPORUKA SVETE KLARE

¹U ime Gospodnje. Amen.

²Među tolikim drugim darovima koje smo primile, i danomice primamo od našega predarežljivoga Darovatelja, Oca milosrđa, i za koje smo dužne iskazivati veću zahvalnost istomu slavnomu Ocu, jest dar našega poziva, ³za koji, što je on savršeniji i veći, toliko većma Njemu više dugujemo. ⁴Stoga Apostol piše: „Upoznaj svoj poziv!”

⁵Sin Božji postao je naš Put koji nam je naš preblaženi Otac Franjo, istinski zaljubljenik u Njega i Njegov nasljedovatelj, riječju i primjerom pokazao i o njemu nas poučio.

⁶Stoga, ljubljene moje sestre, moramo pomno promatrati neizmjerne Božje darove koji su nam obilno darovani, ⁷a među ostalima one koje se Bog udostojao u nama izvesti po svojemu ljubljenome sluzi, našemu blaženomu Ocu Franji, ⁸ne samo nakon našega obraćenja, nego također dok još bijasmo u bijednoj ispraznosti svijeta.

⁹Zapravo, sam Svetac je, gotovo odmah nakon svojega obraćenja, dok još nije imao ni braće ni drugova, ¹⁰kad je gradio crkvu svetoga Damjana, gdje ga je sasvim pohodila božanska utjeha te je bio primoran potpuno napustiti svijet, ¹¹od velike radosti i rasvjetljenja Duha Svetoga prorekao o nama ono što je Gospodin kasnije ispunio.

¹²U ono vrijeme, naime, popevši se na zid spomenute crkve, nekim siromasima koji su pokraj nje boravili glasno je na francuskome jeziku govorio: ¹³„ Dođite, pomozite mi u gradnji samostana svetoga Damjana, ¹⁴jer će odsada ovdje biti gospođe koje će svojim svetim načinom suživota, koji će postati glasovit, proslaviti našega nebeskoga Oca po sveopćoj njegovoj svetoj Crkvi”.

¹⁵U ovome događaju možemo, dakle, promatrati izobilnu Božju dobrohotnost prema nama: ¹⁶On se po svojemu neizmjernom milosrđu i ljubavi udostojao po svojemu Svecu govoriti tako o našemu svetom pozivu i izabranju. ¹⁷I nije naš preblaženi Otac Franjo tako prorokovao samo o nama, nego i o drugima koje će doći u sveti poziv u koji je Gospodin pozvao nas.

¹⁸Kolikom živom željom i kolikom strastvenošću duha i tijela moramo, dakle, čuvati zapovijedi Božje i našega Oca, da udružene s Gospodinom uzvratimo Njemu umnožen talent!

¹⁹Jer sam nas je Gospodin postavio kao oblik, za primjer i ogledalo ne samo drugima, nego također našim sestrama koje će Gospodin pozvati u naš poziv, ² kako bi i one zauzvrat bile ogledalo i primjer onima koji žive u svijetu.

²¹Kad nas je, dakle, Gospodin pozvao na tako velike stvari, to jest da se one koje su za ogledalo i primjer drugima mogu ogledati u nama, ²²uvelike smo dužne blagoslivljati i hvaliti Boga i još više se utvrditi u tome da činimo dobro u Gospodinu. ²³Zato, ako budemo živjele po gore spomenutom obliku, ostavit ćemo drugima plemenit primjer i veoma kratkim naporom steći nagradu vječnoga blaženstva.

²⁴Nakon što se svevišnji Otac nebeski, po svojemu milosrđu i milosti, udostojao rasvijetliti moje srce da činim pokoru po primjeru i učenju preblaženoga Oca našega Franje, ²⁵malo nakon njegova obraćenja ja sam mu, zajedno s nekoliko sestara koje mi Gospodin bijaše dao malo nakon mojega obraćenja, dragovoljno obećala poslušnost, ²⁶onako kako Gospodin bijaše upravio svjetlo svoje milosti u nas po njegovu zadivljujućem životu i njegovu učenju.

²⁷Onda je Franjo, promatrajući kako, premda tjelesno krhke i slabe, ipak nismo odbile nikakvu oskudicu, siromaštvo, napor, nevolju ili sramotnost i prezir od strane svijeta, ²⁸štoviše, kako nas je često istraživao prema primjeru svetaca i svoje braće i našao da sve to promatramo kao velike naslade – mnogo se radovao u Gospodinu. ²⁹I potresen očinskom ljubavi prema nama obvezao nam se da će uvijek, on osobno i po svojemu Redu, imati o nama takvu pažljivu brigu i takvu posebnu skrb kakvu ima o svojoj braći.

³⁰I tako smo, po volji Božjoj i preblaženoga Oca našega Franje, pošle boraviti kod crkve svetoga Damjana, ³¹gdje nas je Gospodin po svojemu milosrđu i milosti u kratkom vremenu povećao brojem, da se ispuni ono što je Gospodin unaprijed rekao po svojemu Svecu; ³²prije toga smo, naime, premda kratko, bile na drugome mjestu.

³³Zatim nam je napisao oblik življenja i to najviše da uvijek ustrajemo u svetome siromaštvu.

³⁴Dok je živio, nije se zadovoljio poticati nas mnogim govorima i primjerima na ljubav i na obdržavanje presvetoga siromaštva, nego nam je predao više spisa, da se ne bismo nakon njegove smrti ni na koji način odvratile od njega, ³⁵kao što se ni Sin Božji nikada nije htio odvratiti od istoga svetoga siromaštva dok je živio na svijetu.

³⁶I dok je bio živ, preblaženi naš Otac Franjo, oponašajući Njegove stope, nije se svojim primjerom i učenjem ni na koji način udaljio od Njegova svetoga siromaštva koje je on izabrao za sebe i za svoju braću.

³⁷Stoga sam ja, Klara, službenica Kristova i Siromašnih sestara samostana svetoga Damjana, premda nevrijedna, i biljčica svetoga Oca, zajedno s drugim svojim sestrama pomno razmišljala o našem tako uzvišenom zavjetovanju i o zapovijedi tako velikoga Oca. ³⁸I razmišljale smo o krhkosti ostalih kojih smo se i mi bojale u nama samima nakon smrti našega svetoga Oca Franje koji bijaše naš stup i naša jedina utjeha nakon Boga, i naša utvrda. ³⁹Više puta smo se uzastopce dragovoljno obvezale Gospođi našoj presvetoj Siromaštini da bi poslije moje smrti sestre, sadašnje i one koje će doći, imale jakosti ni na koji način ne udaljiti se od nje.

⁴⁰I kako sam ja uvijek revno i brižno obdržavala, i nastojala da i druge obdržavaju sveto siromaštvo koje smo obećale Bogu i Ocu našemu blaženomu Franji, ⁴¹tako su i one koje će mene zamijeniti u službi dužne sve do konca uz Božju pomoć opsluživati i nastojati da druge opslužuju sveto siromaštvo.

⁴²Štoviše, zabrinuta, još sam radi veće predostrožnosti poradila na tome da nam Gospodin papa Inocent, za vrijeme kojega započesmo, i drugi njegovi nasljednici svojim povlasticama ukrijepe naš zavjet presvetoga siromaštva koje smo obećale Gospodinu i našemu blaženomu Ocu, ⁴³da se ne bismo ni u koje vrijeme i ni na koji način od njega udaljile.

⁴⁴Iz toga razloga, klečeći na koljenima te tijelom i dušom prignuta, preporučam sve svoje sestre, koje jesu i koje će doći, svetoj Majci Rimskoj crkvi, Vrhovnome svećeniku i nadasve gospodinu kardinalu koji će biti dodijeljen Redu manje braće i nama.

⁴⁵Iz ljubavi prema onome Bogu

koji je kao siromah bio položen u jasle,

kao siromah živio na ovome svijetu

i gol ostao na križu,

⁴⁶neka se gospodin kardinal brine da njegovo malo stado, koje je Gospodin Otac porodio u svojoj svetoj Crkvi riječju i primjerom preblaženoga Oca našega Franje koji je slijedio u stopu siromaštvo i poniznost njegova ljubljenoga Sina i njegove slavne Djevice Majke, ⁴⁷opslužuje sveto siromaštvo koje smo obećale Gospodinu i Ocu našemu Franji. I neka se udostoji uvijek ih podupirati i sačuvati u njemu.

⁴⁸I kao što nam je Gospodin dao našega preblaženoga Oca Franju za utemeljitelja, saditelja i pomoćnika našega u Kristovoj službi i u onome što smo obećale Gospodinu našemu i blaženomu Ocu, ⁴⁹koji je također dok je živio bio uvijek brižan riječju i djelom brižno uzgajati i njegovati nas, svoju biljčicu, ⁵⁰tako preporučam i ostavljam svoje sestre, i sadašnje i buduće, nasljedniku preblaženoga Oca našega Franje i čitavome Redu ⁵¹da nam uvijek budu na pomoć da napredujemo u boljem služenju Bogu, a nadasve u opsluživanju presvetoga siromaštva.

⁵²Ako bi se pak dogodilo u neko vrijeme da spomenute sestre ostave spomenuto mjesto i presele se na drugo, dužne su, gdjegod bile nakon moje smrti, ništa manje ipak opsluživati gore spomenuti oblik siromaštva koji smo obećale Gospodinu i preblaženomu Ocu našemu Franji.

⁵³Neka ona koja će biti u službi, zajedno s drugim sestrama, ipak pomno pazi i neka bude pronicljiva da se ne nabavljaju ili ne primaju zemljišta oko gore spomenutoga mjesta više negoli je krajnje nužno za vrt radi uzgoja povrća. ⁵⁴Ali ako radi poštenja i povučenosti samostana treba s koje strane imati više zemlje izvan ograde vrta, neka ne dopuste da se nabavi ili primi više negoli zahtijeva krajnja nužda. ⁵⁵I ta zemlja neka se uopće ne obrađuje niti zasijava, nego neka ostane uvijek tvrda i neobrađena.

⁵⁶Opominjem i potičem u Gospodinu Isusu Kristu sve svoje sestre, sadašnje i one koje će doći, da čitavim bićem nastoje nasljedovati put svete prostodušnosti, poniznosti i siromaštva, i k tomu također časnost našega svetoga načina življenja, ⁵⁷kako su nas u početku našega obraćenja poučili Krist i preblaženi Otac naš Franjo ⁵⁸od kojih je sam Otac milosrđa, predarežljivi Darovatelj, ne po našim zaslugama, nego po samome svojemu milosrđu i milosti, izlio miomiris dobra glasa na one koji su daleko kao i na one koji su blizu.

⁵⁹I ljubeći se uzajamno u ljubavi Kristovoj, pokažite izvana djelima onu ljubav koju imate unutra, ⁶⁰tako da sestre, izazvane tim primjerom, uvijek rastu u ljubavi prema Bogu i u međusobnoj ljubavi.

⁶¹Molim također onu sestru koja će biti u službi sestara da nastoji natkriliti druge više krepostima i svetim ponašanjem negoli službom, ⁶²kako bi njezine sestre, potaknute njezinim primjerom, slušale ne toliko zbog njezine službe nego radije iz ljubavi. ⁶³Neka bude također pronicljiva i razborita prema svojim sestrama, kao što je dobra majka prema svojim kćerima, ⁶⁴i neka im osobito nastoji od milostinje koju će Gospodin dati pribaviti prema potrebi svake pojedine. ⁶⁵Neka bude također toliko dobrostiva i njima pristupačna da one mogu s pouzdanjem očitovati svoje potrebe ⁶⁶i povjerljivo joj se uteći svakoga časa, kako im se bude činilo da je dobro za njih same i za njihove sestre.

⁶⁷Sestre koje su podložne, međutim, neka imaju na umu da si radi Boga uskraćuju svoju volju. ⁶⁸ Stoga hoću da slušaju svoju majku drage volje kako su obećale Gospodinu, ⁶⁹kako bi njihova majka, vidjevši ljubav, poniznost i jedinstvo koje imaju jedna prema drugoj, lakše nosila svaki teret koji po službi snosi, ⁷⁰i da joj se po njihovu svetome načinu života ono što je tegotno i gorko obrati u slatkoću.

⁷¹I budući da je tijesan put i staza kojom se ide, i uska su vrata kroz koja se ulazi u život, malo je onih koji njime hode i kroz njih ulaze; ⁷²i ako ima nekih koji neko vrijeme njime hode, premalo je onih koji ustraju na tome putu. ⁷³Uistinu blaženi oni kojima je dano hoditi tim putem i ustrajati sve do kraja!

⁷⁴Zato, ako smo ušle na put Gospodnji, čuvajmo se da zbog svoje krivnje i neznanja nikada ni na koji način ne odstupimo od njega, ⁷⁵da ne nanesemo uvredu tako velikomu Gospodinu i Njegovoj Majci djevici, i Ocu našemu blaženomu Franji, Crkvi slavnoj i vojujućoj. ⁷⁶Jer pisano je: „Prokleti koji odstupaju od zapovijedi tvojih!”

⁷⁷Radi toga prigibam svoja koljena pred Ocem Gospodina našega Isusa Krista, da po molitvama i zaslugama slavne i svete djevice Marije, Majke Njegove i preblaženoga Oca našega Franje i svih svetih ⁷⁸sam Gospodin, koji nam je dao dobar početak, dadne porast i također dadne konačnu ustrajnost. Amen.

⁷⁹Da bi se bolje obdržavao, ovaj spis ostavljam vama, svojim predragim i preljubljenim svojim sestrama, sadašnjima i budućima, kao znak blagoslova Gospodnjega i preblaženoga Oca našega Franje i blagoslova od mene, vaše majke i službenice.

Prijevod s latinskoga: s. M. Tarzicija Čičmak, OSC

PORUKA GENERALNOG KAPITULA

FRANJEVAČKOGA SVJETOVNOG REDA

SESTRAMA KLARISAMA

POVODOM OSAMSTOTE OBLJETNICE

POČETKA KARIZME SVETE KLARE

Drage sestre klarise,

Gospodin vam dao svoj mir!

      S bratskom ljubavlju pozdravljam vas u ime svjetovnih franjevaca i franjevki iz cijeloga svijeta, s čijim predstavnicima smo jučer, na liturgijski spomendan blaženoga Ivana Pavla II, u Sao Paulu započeli XIII. generalni kapitul. S ovim pozdravom želim također uputiti čestitke, u svoje ime kao i u ime svih članova Kapitula, svim sestrama klarisama rasprostranjenima po brojnim samostanima u cijelome svijetu, povodom osamstote obljetnice početka evanđeoske pustolovine svete Klare, iz koje je potekao Red siromašnih sestara. Ta evanđeoska karizma predstavlja dar od Oca milosrđa, a pobudio ju je Duh Sveti po svjedočanstvu evanđeoske radikalnosti svetoga Franje. To svjedočanstvo probudilo je u Klari de Favarone gorljivu želju da nasljeduje Krista kao što će kasnije pojasniti svojim sestrama u svojoj Oporuci: “Sin je Božji postao za nas put što nam ga je riječju i primjerom pokazao, a naš nas je preblaženi otac, pravi njegov ljubitelj i nasljedovatelj, poučio.” S divljenjem se također sjećamo kako je Siromašak, dok je popravljao kapelu svetoga Damjana, pozivao prolaznike da mu pomognu u toj zadaći prorokujući da će ondje “prebivati gospođe čiji će glasovit život i sveto ponašanje proslaviti našeg nebeskog Oca po čitavoj svetoj Crkvi.”

      Raduje nas što u ovoj godini vaše obljetnice s osobitom pažnjom promišljam o velikom daru koji ste primile u svome pozivu koji je put svetosti i uvjerljivo svjedočanstvo kraljevstva Božjega, posebno po bratskom životu, molitvi i kontemplaciji, kao i po siromaštvu i jednostavnosti, radu i poniznom služenju. Dobro je prisjetiti se također da je zvanje svete Klare prepuno nade u Božju budućnost. Sve to možemo otkriti u riječima spomenute Oporuke:

“Kad nas je, dakle, Gospodin pozvao na tako velike stvari da se na nas mogu ugledati one koje će biti drugima ogledalo i primjer, dužne smo mnogo blagoslivljati i hvaliti Boga i još više se poticati u Gospodinu da činimo dobro. Stoga, ako budemo živjele na spomenut način, ostavit ćemo plemenit primjer drugima te ćemo veoma kratkim naporom postići nagradu vječnog blaženstva.”

      Prisjećajući se danas zadivljujuće vjernosti svete Klare evanđeoskom siromaštvu, radujemo se i osjećamo se pozvanima da budemo sve bolji Isusovi nasljedovatelji prema karizmi svetoga Franje. Klara je bila mlada žena koja je prosvijetlila svijet i Crkvu svoga vremena svojom dubokom i odvažnom ljubavlju prema Isusu, siromašnom i poniznom.

      S naše strane, želimo vam zahvaliti što, svojim uvijek iznova obnavljanim odazivom Božjem pozivu, svijetu i nama dajete živo svjedočanstvo Kristove ljubavi. To svjedočanstvo nuka nas da potražimo Kristov lik u dubini našega srca, u Riječi života, u sakramentima slavljenima u vjeri te u zauzetosti za izgradnju povijesti dostojne Božjih sinova i kćeri. Kao svjetovni franjevci pozvani smo rasvjetljivati i uređivati vremenite stvari prema evanđelju Isusa Krista i na Franjin način. S obzirom na to da suvremeno društvo očito gubi mnoge autentične ljudske i duhovne vrijednosti, što našem evangelizacijskom poslanju postavlja mnoge izazove, molimo vas da nas uvijek pratite svojom zagovornom molitvom i svojom bratskom ljubavi kako bismo bili sve vjerniji svojem pozivu. Na mnogim mjestima, neke od vaših sestara duhovne su asistentice naših mjesnih bratstava i na tome smo vam neizmjerno zahvalni.

      Zbog svega toga, želim vam reći da kao članovi OFS-a i Frame osjećamo duboko bratsko zajedništvo s vama kao sastavnim i neophodnim dijelom naše Franjevačke obitelji, mada katkad ne možemo biti fizički blizu. Različiti životni staleži unutar te obitelji mogu se usporediti s prekrasnim vrtom koji resi raznolikost biljaka i cvijeća, a u kojemu sveta Klara, biljčica svetoga Franje, i njezine duhovne nasljednice zauzimaju posebno mjesto koje ga krasi i pruža život i radost ostatku vrta. Sve nam to doziva u pamet bogatstvo duhovnosti svetoga Franje koji je zasnovao raznolike oblike života po plodonosnom Duhu Gospodnjem.

      Danas želimo podijeliti s vama, drage sestre iz Samostana Fazenda Esperança, kruh, znak “tijela Kristova sjedinjenog s našim čovještvom”. Znamo da je i sam Isus odabrao taj znak u času kad nas je ljubio do kraja. Kao članovi Kapitula učinit ćemo tu konkretnu gestu potičući sva nacionalna bratstva OFS-a da imenuju delegaciju braće, geografski najbliže samostanima klarisa, da ih u njihovim zemljama posjete i, također dijeljenjem kruha, izraze naše uzajamno i životno zajedništvo sa svima njima.

      Zahvaljujemo vam na ovoj prilici da se susretnemo i pozivamo vas da intenzivno molite za nas u ovim danima kada ćemo biti okupljeni kako bismo analizirali naš život i obnovili ga u svjetlu evanđelja, da bismo postali odvažni i velikodušni evangelizatori muškaraca i žena našega vremena koji žive s radostima i tjeskobama, u brigama, ali i s nadom u Boga života, mira i dobra.

      Izražavajući blizinu i ljubav članova Kapitula te sve braće i sestara Franjevačkog svjetovnoga reda,

u Sao Paulu 23. listopada 2011.

Encarnacion del Pozo, OFS

Generalna ministra

Pismo pape Benedikta XVI.

u povodu 800. obljetnice

„obraćenja” i posvećenja

sv. Klare Asiške

Časnom Bratu

DOMENICU SORRENTINU

biskupu Asiza-Umbrijske Nocere i Gualda Tadina

S radošću sam prihvatio što se u toj Biskupiji, kao i među franjevcima i klarisama cijeloga svijeta, „Klarijanskom godinom” slavi spomen svete Klare u povodu 800. obljetnice njezina „obraćenja” i posvećenja. Taj događaj, za datiranje kojega se kolebamo između 1211. i 1212. godine, upotpunio je, recimo tako, na „ženski način” onu milost koja je koju godinu ranije dotakla asišku zajednicu obraćenjem sina Petra Bernardona. I, kao što se dogodilo s Franjom, također se u Klarinoj odluci krila klica nove zajednice, klarijanskoga Reda koji, postavši snažno stablo, u plodnoj tišini samostanâ nastavlja sijati dobro sjeme Evanđelja i služiti poradi Kraljevstva Božjega.

Ova radosna prigoda potiče me da se u mislima vratim u Asiz, da s Vama, časni Brate, i s povjerenom Vam zajednicom i isto tako sa sinovima sv. Franje i kćerima sv. Klare razmišljam o smislu toga događaja. On naime i našem naraštaju govori i ima privlačnosti osobito za mlade kojima upućujem svoju nježnu misao prigodom Svjetskoga dana mladih koji se, prema običaju, ove godine slavi u pojedinim Crkvama upravo danas, na Cvjetnicu.

O svom korjenitom izboru Krista sama Svetica govori u svojoj Oporuci izričajima „obraćenja” (usp. FF 2825). Želim krenuti od toga gledišta, preuzimajući gotovo nit govora održanog u spomen Franjina obraćenja, 17. lipnja 2007. g., kada sam imao radost pohoditi ovu Biskupiju. Povijest Klarina obraćenja okreće se oko liturgijske svetkovine Cvjetnice. Piše naime njezin životopisac: „Bijaše to pred svetkovinu Cvjetnice, kada je djevojka ražarena srca došla k čovjeku Božjem raspitujući se o svome obraćenju, kada i kako ima postupiti. Otac Franjo ju je pozvao da toga svečanoga dana dođe lijepo obučena i nakićena primiti palmu s ostalim mnoštvom naroda, a sljedeće noći, kad iziđe iz tabora, neka svjetovnu radost preokrene u žalost Nedjelje Muke. I tako, kad je došla nedjelja, djevojka je, savršeno blistajući blagdanskim sjajem među mnoštvom gospođa, s ostalima ušla u crkvu. Tu se zbilo nešto dostojno predznaka: kako su se ostali požurili primiti grane, dok je Klara, zbog sramežljivosti stajala nepomična na svome mjestu, Veliki svećenik je, sišavši niza stube, došao sve do nje i u ruke joj predao palmu” (Legenda Sanctae Clarae virginis, 7: FF 3168).

Prošlo je sedam godina otkako se mladi Franjo zaputio putem svetosti. U riječima Raspetoga iz svetoga Damjana: „Idi, Franjo, popravi moju crkvu” i u prihvaćanju gubavaca, patničkoga Kristovog lica, pronašao je svoj poziv. Odatle je proizišao dragovoljni čin „svlačenja” pred biskupom Gvidom. Nije dvojio između idola novca koji mu predlaže zemaljski otac i ljubavi Boga koji je obećao ispuniti njegovo srce, nego je uskliknuo: „Odsada ću moći slobodno govoriti: Oče naš koji jesi na nebesima, a neću govoriti: ‘Oče Petre Bernardone'” (Drugi životopis, 12: FF 597). Franjina odluka zbunila je grad. Prve godine njegovog novog života bile su obilježene poteškoćama, gorčinama i nerazumijevanjima. No, mnogi su počeli razmišljati. Također je djevojka Klara, tada veoma mlada, bila dirnuta tim svjedočanstvom. Obdarena istaknutim osjećajem za vjeru, biva osvojena životnim „zaokretom” onoga koji bijaše „kralj svetkovina”. Našla je načina kako se susresti s njime i dopustila je da je zahvati njegov žar za Krista. Životopisac ocrtava mladog obraćenika dok poučava novu učenicu: „Otac Franjo ju je bodrio da prezre svijet: razlažući živom riječi kako je bijedna nada ovoga svijeta i njegovo obličje varavo. Šaptao joj je u uši o slatkoći zaruka s Kristom” (Vita Sanctae Clarae Virginis, 5: FF 3164).

Prema Oporuci svete Klare, Franjo je, još prije negoli je primio ostale drugove, prorokovao o putu svoje prve duhovne kćeri i njezinih susestara. Dok je naime radio na popravku crkve svetoga Damjana, gdje mu je Raspeti bio progovorio, navijestio je da će se na tome mjestu nastaniti gospođe koje će svojim svetim načinom života proslaviti Boga (usp. FF 2826; usp. Toma Čelanski, Drugi životopis, 13: FF 599). Izvorno Raspelo nalazi se danas u Bazilici sv. Klare. One velike Kristove oči koje su očarale Franju postale su Klarino „ogledalo”. Nije slučajno da će joj tema ogledala biti tako draga te će u IV. pismu Janji Praškoj napisati: „Gledaj svednevice to ogledalo, o kraljice, zaručnice Isusa Krista, i u njemu neprestano istražuj svoje lice” (FF 2902). Klara je tih godina, kada se sastajala s Franjom da od njega nauči Božji put, bila ljupka djevojka. Asiški Siromašak pokazao joj je uzvišeniju ljepotu koja se ne mjeri ogledalom ispraznosti, nego se razvija u životu vjerodostojne ljubavi, stopama Krista raspetoga. Bog je istinska ljepota! Klarino srce se rasvijetlilo od toga sjaja i to joj je dalo hrabrosti da dopusti da joj se odrežu pramenovi i da započne pokornički život. Za nju je, kao i za Franju, ta odluka bila obilježena mnogim poteškoćama. Ako su je neki ukućani ubrzo i razumjeli – čak su je majka Hortulana i dvije sestre slijedile u njezinome izboru života – drugi su reagirali nasilno. Njezin bijeg od kuće, u noći između Cvjetnice i Velikog ponedjeljka, bio je pustolovan. Sljedećih dana bila je proganjana na mjestima gdje joj je Franjo bio pripravio utočište i uzalud su je, čak i silom, pokušali odvratiti od njezinog nauma.

Klara je bila pripravna na tu borbu. I ako joj je Franjo bio vođom, očinska potpora došla joj je i od strane biskupa Gvide, na što upućuje više nego jedan znak. Tako se tumači čin biskupa koji joj se približio da joj pruži palmu, gotovo da blagoslovi njezin odvažni izbor. Bez biskupove potpore teško bi se mogao ostvariti naum koji je zamislio Franjo a ostvarila ga Klara, bilo s obzirom na njezino posvećenje u crkvi Porcijunkuli, u nazočnosti Franje i njegove braće, bilo s obzirom na gostoprimstvo koje joj je pruženo narednih dana u samostanu sv. Pavla delle Abbadesse i u zajednici sv. Anđela u Panzu, prije konačnog pristaništa u svetome Damjanu. Tako Klarin, kao i Franjin slučaj pokazuje osobiti crkveni potez. U njemu se susreću prosvijetljeni Pastir i dvoje djece Crkve koji se povjeravaju njegovu daru razlučivanja. Institucija i karizma čudesno uzajamno djeluju. Ljubav i poslušnost prema Crkvi, tako istaknuti u franjevačko-klarijanskoj duhovnosti, polažu svoje korijene u ovo lijepo iskustvo asiške kršćanske zajednice, koje nije samo porodilo vjeru Franje i njegove „biljčice”, nego ih je vodilo za ruku na putu svetosti.

Franjo je vidio dobar razlog da Klari savjetuje bijeg od kuće na početku Velikoga tjedna. Čitav kršćanski život, dakle i život osobitog posvećenja, plod su vazmenog otajstva i sudioništvo u Kristovoj smrti i uskrsnuću. U liturgiji Cvjetnice isprepliću se bol i slava, kao tema koja će se potom razviti narednih dana kroz tamu Muke, sve do svjetlosti Uskrsa. Klara svojim izborom oživljava to otajstvo. Na dan Cvjetnice prima, recimo tako, njegov program. Zatim ulazi u dramu Muke, položivši svoje kose i s njima se odrekavši cijele sebe da bude zaručnica Kristova u poniznosti i u siromaštvu. Franjo i njegovi drugovi sada su njezina obitelj. Ubrzo će pristići, također i izdaleka, susestre, ali prve mladice, kao i u Franjinu slučaju, izbit će upravo u Asizu. A Svetica će ostati uvijek povezana sa svojim gradom, očitujući to napose u nekim teškim okolnostima, kada će njezina molitva poštedjeti Asiz nasilja i opustošenja. Rekla je sestrama: „Predrage sestre, od ovoga grada svednevice primamo mnoga dobra; velik je grijeh ne priteknemo li mu u pomoć, kako možemo, sada kada je njemu potrebno” (Legenda Sanctae Clarae Virginis, 23: FF 3203).

U svom dubokom značenju, Klarino „obraćenje” je obraćenje na ljubav. Ona neće više imati otmjene haljine asiškoga plemstva, nego otmjenost duše koja se troši u slavljenju Boga i u daru same sebe. U malom prostoru samostana svetoga Damjana, u školi Isusa-Euharistije kojega promatra osjećajima zaručnice, iz dana u dan razvijat će se dionice bratstva vođenog ljubavlju prema Bogu i molitvom, brižljivošću i služenjem. U tome ozračju duboke vjere i velike ljudskosti, Klara postaje pouzdani tumač franjevačkog ideala, izmolivši „povlasticu” siromaštva, ili odreknuće od posjedovanja dobara u zajednici, što je ostavilo zadugo zaprepaštenim samog Vrhovnog svećenika, koji je na koncu popustio pred heroizmom njezine svetosti.

Kako ne staviti Klaru, koja je kao i Franjo, pred oči mladih danas? Vrijeme koje nas dijeli od slučaja ovo dvoje Svetaca nije umanjilo njihov čar. Naprotiv, ukoliko možemo vidjeti njegovu suvremenost u usporedbi s obmanama i razočaranjima koja često obilježavaju današnje stanje mladeži. Nikada jedno vrijeme nije učinilo da mladi toliko sanjaju, s tisuće privlačnosti života u kojemu se sve čini mogućim i dopuštenim. Pa ipak, koliko je prisutno nezadovoljstva, koliko puta traženje i ostvarenje sreće završava tako da se zapute putovima koji vode u umjetni raj, kao što je onaj droge i neobuzdane sjetilnosti. Današnje stanje u kojemu je teško naći častan posao i stvoriti ujedinjenu i sretnu obitelj, također zamračuje obzor. Ipak, niti u naše vrijeme ne nedostaju mladi koji prihvaćaju poziv da se predaju Kristu i da se odvažno, s odgovornošću i nadom suoče sa životnim putem, također izborom da ostave sve kako bi ga slijedili u potpunom služenju Njemu i braći. Pripovijest o Klari, zajedno s onom o Franji, poziv je na razmišljanje o smislu postojanja i o traženju tajne i istinske radosti u Bogu. To je stvarni dokaz da onaj tko vrši volju Gospodnju i povjeri se Njemu ništa ne gubi, nego nalazi pravo blago koje može dati smisao svemu.

Vama, časni Brate, ovoj Crkvi koja ima čast da je porodila Franju i Klaru, klarisama koje svakodnevno pokazuju ljepotu i plodnost kontemplativnoga života, koje su potpora putu Naroda Božjega, franjevcima cijeloga svijeta, tolikim mladima u traženju i potrebitih svjetla, predajem ovo kratko razmišljanje. Želim da ono pridonese uvijek sve većem ponovnom otkrivanju ovih dvaju likova na svodu Crkve. S osobitom mišlju na kćeri sv. Klare u Prvosamostanu, u drugim samostanima u Asizu i po cijelome svijetu, od srca podjeljujem svima svoj Apostolski blagoslov.

U Vatikanu, 1. travnja 2012., na Cvjetnicu.

(Za internu upotrebu prevela s. M. Tarzicija Čičmak OSC)

Vatikan, 2. travanj 2012.

PAPINA PORUKA ZA GODINU SVETE KLARE

Poput svete Klare i vi u Bogu tražite tajnu istinske radosti. Tajna prave radosti jest u povjeravanju Bogu – ustvrdio je Benedikt XVI. u prigodnoj poruci za godinu svete Klare, proglašene prigodom 800. obljetnice njezina obraćenja. Papinu je poruku u asiškoj katedrali pročitao u subotu, 31. ožujka tijekom Večernje lokalni biskup Domenico Sorrentino.

Sveti Franjo i sveta Klara i danas govore mladima – istaknuo je Benedikt XVI. u poruci ističući suvremenost franjevačke poruke. A kako današnjoj mladeži ne predložiti Klaru i svetoga Franju – pita se papa Benedikt XVI. Vrijeme, koje nas od njih dijeli, nije umanjilo njezinu privlačnost, naprotiv – istaknuo je Papa – njezina se suvremenost može vidjeti u sučeljavanju s iluzijama i razočaranjima današnje mladeži. Kao naše ni jedno doba nije toliko zavelo mladež, s tisuću privlačnosti života, kada sve izgleda moguće i dopušteno. A ipak – upozorava Sveti Otac – golemo je nezadovoljstvo prisutno, neumorno traženje sreće i ostvarenja završava na putovima u umjetne rajeve, poput droge i neobuzdane putenosti..

Sveti se Otac osvrće na sadašnje stanje mladih, te ističe kako teškoća da se nađe dostojan rad i stvori ujedinjena i sretna obitelji zatamnjuje obzorje. Ipak, tvrdi Papa, ima mladih koji i u naše vrijeme prihvaćaju poziv da vjeruju u Kista i da se odvažno, odgovorno i s nadom sučele sa životom, odlučujući napustiti sve kako bi se mogli posvetiti posvemašnjem služenju Kristu i braći – veli Sveti Otac.

Govoreći o životu svete Klare i svetoga Franje, Papa potiče mlade da razmisle o smislu života te da u Bogu traže tajnu prave radosti. Tko se pokorava volji Božjoj i pouzdaje se u Gospodina ne gubi ništa nego nalazi dragocjeno blago koje je kadro osmisliti sve. Papa tvrdi da je Klarino obraćenje, koje se zbilo u danima prije Uskrsa, obraćenje srca. Kao i sveti Franjo, podsjetio je Papa, ni ona više nije imala lijepe odore asiškog plemstva, ali je imala profinjenu dušu koja se trošila u hvaljenju Boga i u sebedarju. Klara dakle biva vjerodostojan tumač franjevačkog ideala moleći povlasticu siromaštva, što je dugo držalo u nedoumici ondašnjeg papu, koji se na kraju pokorio heroizmu njezine svetosti – ustvrdio je Benedikt XVI.

U poruci je spomenuto „crkveno obilježje” Klarina i Franjina života, unatoč tomu što mnogi nisu odobravali njihov odabir pomogao im je asiški biskup. Institucija i karizma – primijetio je Benedikt XVI. – savršeno se upotpunjuje. Ljubav i poslušnost prema Crkvi, naglašeni u franjevačkoj i Klarinoj duhovnosti, ukorijenjeni su u lijepom iskustvu kršćanske zajednice u Asizu, koje je na putu svetosti pratilo Franju i Klaru – ustvrdio je Sveti Otac.

Zaključujući poruku Papa je svoje misli uputio klarisama koje „svakodnevno očituju ljepotu i plodnost kontemplativnoga života kao potpora hodu svega Božjega puka, te franjevcima diljem svijeta kao i brojnim mladima koji traže žuđeno svjetlo. Papa je mladima poželio da mogu sve više upoznavati ova dva svijetla lika crkvenoga svemira. (izvor:kta/rv)

Homilija mons. dr. fra Marka Semrena, pomoćnog biskupa banjolučkog,

koju je izrekao na Euharistijskom slavlju prvog dana “Dana sv. Klare”,

16. ožujka 2012.

DANI SV. KLARE ASIŠKE (1212.-2012.),

Zagreb, 16.-17.03.2012.

Čit.: Hoš 2,14-15.19-20; 2 Kor 4,6-10.16-18; Iv 15,4-10.

Uvod. Kao povijesna bića živimo iz sjećanja i iz nade. Sjećanje i nada se uzajamno uključuju. Tko je sposoban za istinsko sjećanje, sposoban je i za nadu. Istinsko sjećanje nas ne zatvara u prošlost, nego otvara novoj budućnosti. Kršćanstvo je upravo religija sjećanja i nade. U tom duhu i slavimo 800. obljetnicu ulaska sv. Klare u Franjevački red. I Franjo i Klara nas upućuju na samoga Krista, na središte Crkve i povijesti kojega trebamo upoznati, ljubiti, nasljedovati i drugima životom i riječju naviještati – nova evangelizacija. Krist je most kojim dolazimo u mir i zanos, te uživamo u promatranju beskrajne Božje veličine. Mi smo kršćani istodobno sveti i grešni. Sveti smo ukoliko živimo u skladu s Božjim Duhom, a grešni ukoliko živimo protivno Božjem Duhu. Ta linija između svetosti i grešnosti prolazi kroz srce svakog kršćanina, a tako i kroz srce svakog redovnika i redovnice.

Sveta Klara je “duša bliznakinja” sv. Franje. Bila je 18.godišnja djevojka vrlo lijepa, kada je u noći 18.03.1212. klečeći pred oltarom male, tamne, siromašne crkvice Sv. Marije Anđeoske, dala odsjeći plave pramenove kose i izgovorila čvrstim glasom tri zavjeta poslušnosti, siromaštva, čistoće. Sv. Franjo joj je stavio na leđa krutu kutu, i u dubokoj noći odveo je u benediktinski samostan sv. Pavla, kako bi izbjegao bijes ujaka Monalda koji ju je htio vratiti kući. Ali Klara nije dugo ostala u tom samostanu. S njom je Franjo imao svoje planove i ona je postala prva žena njegova Drugog reda, za koji je on rezervirao mali i vrlo siromašni samostan San Damiano i to je utvrda Gospođe Siromaštva. Sv. Franjo nalazi u njoj neustrašiva tumača svog asketskog ideala. Spavala je na gomili loze i za jastuk imala trupac drveta. Jela je komadiće isprošenog kruha, odjenuta je bila u krutu odjeću, s oštrom kostrijeću. Za sebe i za svoje susestre nije tražila ništa drugo nego privilegij siromaštva. Da bi ga dobila molila je i borila se čitav život. Sam Papa Inocent IV. posjetivši samostančić Sv. Damjana ostao je gotovo užasnut od krajnje bijede sv. Klare i njezinih Siromašnih gospođa. Želio ih je dispenzirati od zavjeta apsolutnog siromaštva ali Klara na to odgovori ”Sveti Oče odriješite me od mojih grijeha, ali ne od zavjeta siromaštva komu sam bila i bit ću uvijek vjerna”. Od 25. srpnja 1253. nije više uzimala hranu, ali nije ni umirala. Tek na samrti je dobila i odobrenje Pravila i privilegij siromaštva 9. kolovoza 1253. To je najveće blago koje je željela ostaviti u nasljedstvo svojim sestrama. Stisnula je pergamen odobrenja na grudi, s osmijehom na usnama i s radošću u srcu prešla svome Gospodinu. Taj osmijeh ostao je na njezinim usnama za svu vječnost, kao osmijeh malenosti, čistoće i siromaštva, prihvaćen iz ljubavi prema Kristu na način sv. Franje (P. BARGELLINI, Mille Santi del giorno, Vallecchi Editore. Firenze. 1994. 447-448).

Klara je razumjela da je nasljedovanje Krista “ići za onim koji je bio bogat i postao siromah”; da je siromaštvo ”izabrano mjesto za utjelovljenje Gospodina gospodara neba i zemlje sve do toga da je stavljen u jasle”, da je “Krist siromašan živio na zemlji i gol ostao na križu”; da samo “goruća želja za Raspetim siromahom” može podržati ovo služenje Gospodinu. Siromaštvo sestara Sv. Damjana je njihova tajna, njihov neodrecivi poziv, životna jezgra njihova evanđeoskog života, njihova posebnost u redovničkom životu. Klara nije živjela za siromahe, nego kao siromasi jer je Kristova učenica, jer je Franjina učenica. Željela je ustrajati u svetom siromaštvu jer se slobodno sa sestrama obvezala svojoj Gospođi: presvetoj siromaštini. Zar nije bila njezina zajednica “malo stado” Sv. Damjana, “željeno i rođeno od Svevišnjeg Boga Oca, kako bi nasljedovale siromaštvo i (poniznost) malenost njegova preljubljenog Sina i njegove slavne Majke”? U Klari, kao i u Franji, siromaštvo je bilo prvi uvjet za oblikovanje njihova života prema evanđelju („Monah zapadne crkve”, u: Comunite monastica di Bose, Lellure dei giorni, Piemme, 1994,759-760.).

Krist je pozvao Franju a potom Klaru da ga nasljeduje na Franjin način. Gospodin ih je pozvao da zajedno žive iz duha vjere, iz duhovnoga iskustva, makar ne posve usporedno, a ono svakako komplementarno… Klara je na svoj način zaživjela Franjinu duhovnu avanturu koja se očituje istim redom kako slijedi: pokora – Evanđelje – najviše siromaštvo – život u bratstvu/ sestrinstvu – vjernost Crkvi. Klara više u kontemplaciji, Franjo više u akciji, pa se tako suobličuju Kristu koji u isto doba propovijeda mnoštvu, a da ne prekida svoj stalni razgovor s Ocem. Uza sve to, izgleda da su im pozivi vrlo različiti, a opet lako razabiremo u Klari odraz Franje u samoći, a u Franji Klaru – po putovima svijeta.

To je na svoj način izrekao papa Ivan Pavao II. kao asiški hodočasnik 14. ožujka 1982. godine: „Doista, teško je razdvojiti imena Franje i Klare, tih dviju pojava, tih dviju legendi, legendi svetosti. Među njima ima nešto duboko, što se može shvatiti samo mjerilima franjevačke, kršćanske i evanđeoske duhovnosti. To se ne može razumjeti ljudskim mjerilima. Dvojstvo Franjo-Klara je stvarnost koja je razumljiva samo u kršćanskim, duhovnim i nebeskim kategorijama. Ali je to i stvarnost ove zemlje, ovoga grada, ove Crkve. Sve se utjelovilo ovdje. Ne radi se o čistom duhu; oni nisu bili čisti duhovi. Bili su tijela, bili su osobe, bili su duhovi. Ali u živoj predaji Crkve cijeloga kršćanstva i čovječanstva ne ostaje samo legenda. Ostaje način Franjina gledanja na svoju sestru, način kako se on zaručio s Kristom. Sama sebe je gledao u njezinoj slici, zaručnici Kristovoj, mističnoj zaručnici kojom je oblikovao svoju svetost. Sama sebe je promatrao kao brata, siromaška u svetačkoj slici te prave Kristove zaručnice. U njoj pronalazi lik najsavršenije zaručnice Duha Svetoga, presvete Marije… U našem je vremenu potrebno nanovo otkriti svetu Klaru, jer je to važno za život Crkve; potrebno je ponovno otkriti onu karizmu i onaj poziv. Potrebno je ponovno otkriće Franjine i Klarine božanstvene legende«, (IVAN PAVAO II, Con Francesco nella Chiesa, 116.).

Izravni odnosi između Klare i Franje. Ono što je za Franju bilo nježno, poštovano, vjerno, imalo je uvijek lice ženstvenosti. Bio je uvijek uslužni vitez, dvorski pjesnik, odan ženi svojih misli. Ona s kojom se on oženio zvala se gospođa Siromaština. Gledao ju je očima cijelog svoga bića.

Klara se pojavljuje u Franjinu životu u vrlo važnom trenutku, u trenutku u kojem je njegovo poslanje priznato i odobreno u Rimu. To mu je dalo sigurnost u samoga sebe i u ono što bi se u svakom drugom životu zvalo trijumf. Od ovog trenutka, blizu ili daleko, Klara će uvijek biti kao Franjina sjena, još bolje, svjetlo. Njoj će se utjecati u danima sumnje i na kraju života donijet će joj u Sv. Damjan njegovo smrtno tijelo prije pokopa.

Promatrajući odnos Franje i Klare i naklonost koja ih veže, čista od svake mrlje, uviđamo da je to bilo najljepše moralno ujedinjenje koje se može zamisliti. Povjerenje i nježnost, vjernost i odanost, uzajamno divljenje, ni jedan od idealnih osjećaja zaručnice za zaručnika, sestre za brata, djeteta za oca nije odsutan u ovom susretu dviju duša, dviju osoba. Njihova se ljubav slijevala u Boga: Klara i Franjo ostvarivali su jednu vrst idealnog žara.

Celano ističe izričito “ljubav u Duhu Svetom” koju je Franjo imao uvijek za sestre, a želio je da ju i braća imaju uvijek za njih, jer je isti Duh Sveti i jedne i druge pozvao na redovnički život. Objašnjavajući svoju rijetku fizičku prisutnost među klarisama želio je braći dati primjer i služenje sestrama povjerava samo duhovnim osobama, prokušanim u redovničkom životu. On obećava da će se uvijek brinuti za Klaru i njezine sestre, jer slijedeći njegov primjer, postale su siromašne kao i on po božanskom nadahnuću, te su postale kćeri i službenice najvišeg Kralja, Oca nebeskog i zaručile se su s Duhom Svetim, izabrale su živjeti prema savršenstvu svetoga Evanđelja.

S Klarine strane naklonost i prijateljstvo prema Franji čini se da joj nisu stvarali problem u savjesti. Ona i njezine sestre često su željele vidjeti i osjetiti svoga “oca”, a i sama braća su se s tim slagala. Franjo pobijeđen tim željama prihvatio je da dođe među njih, ali je učinio čudne geste, posuo se pepelom i molio psalam 50. Smiluj mi se Gospodine, time je naglasio poniznost grešnika u svima nama i potrebu čistoće, čiji je pepeo bio simbol. Klara je razumjela njega i njegov najiskreniji napor kojim očituje svoju ljubav prema njoj.

Kada je teško oboljela, Klara je bila slomljena i rasplakana, bez mira, misleći kako neće više vidjeti Franju, svoga jedinog oca poslije Boga, njega koji ju je jačao u duhu i tijelu. Obavijestila je Franju o svojoj tjeskobi. Franjo je bio dirnut jer je volio Klaru i njezine sestre očinskom ljubavlju, poslao joj je Pjesmu utješnicu koju su joj braća otpjevala, kako bi ju utješio. Budući da se i on nalazio na smrtnom času, obećao im je da će ga još jednom vidjeti i da će doživjeti veliku utjehu.

Zbilja, Klara, toliko stroga prema samoj sebi u siromaštvu i pokori da je i sam Franjo posredovao da to ublaži, pokazuje se u svom prijateljstvu prema njemu u vedroj i zreloj ravnoteži, kao svjetlo (mjesec) u noći, kao bistra voda, kao sestra naša, majka zemlja. Dok je Franjo, hodočasnik Stvoritelja ili neumorni obnovitelj samoga sebe, pojavljuje se prije kao goruće sunce, kao vjetar-oluja, kao oganj koji proždire. Ali je našao kod Klare u Sv. Damjanu sklad protivnosti: brat i sestra, otac i majka, pjevajući Pjesmu stvorova.

Kritičari i simpatizeri nalaze se u nezavidnu položaju jer ne vjeruju da nebeska ljubav može uzdignuti i preobraziti zemaljsku. Prijateljstvo između Klare i Franje bilo je vrlo uspješno: uzajamno svjetlo i uzajamna potpora jedno, jer ih je ujedinjavalo dubinsko prijateljstvo u Bogu. Franjo je volio Djevicu Sv. Damjana, što se očituje u njegovoj trajnoj privrženosti, služenju, povjerenju koje se pokazuje u mnogim prilikama.

Imamo izričito Klarino svjedočenje kada poziva sestre da meditiraju o bezbrojnim dobročinstvima primljenima od Boga, posebno o onima što ih se Bog udostojao učiniti po svojem sluzi, ljubljenomu našem ocu, blaženomu Franji, ne samo nakon našega obraćenja, nego i dok smo bile u bijednoj ispraznosti svijeta. Klara je voljela sv. Franju što se vidi iz njezine Oporuke, gdje poslije Boga, himnom zahvaljuje Franji i izlijeva svoje osjećaje jer je baštinica Franjina duha.

Odnosi Klare s Franjom poprimaju različite uloge i stajališta ovisno o osobnom razvoju i razvoju reda od njih utemeljenog. U svojoj Oporuci Klara ističe posebno: “dok još nije imao braće niti drugova”, to znači da se ona drži “prvorođenom” od Franje. Klara se definira u svojim spisima “biljčicom” Franjinom, tj. predmetom njegove brige kao duhovnog vrtlara. “Biljčica” raste i Franjo joj povjerava odgovornost vodstva sestara skupljenih u Sv. Damjanu. Tako ona postaje “sestra” u pravom smislu riječi Franjina, dijeleći s njime odgovornost za Red koji je još bio jedan i nepodijeljen. Od toga trenutka sama prva Franjina braća obraćaju se njoj kao majci i naći će se uz nju i na samrtnom času kao i sestre Sv. Damjana. Klara je također prijateljica, Franjina povjerenica, žena na koju uvijek može računati, jer je posve vjerna njegovu idealu. Franjo traži savjet od Klare i brata Silvestra koji se po njihovu savjetu odlučuje za život akcije. Franjo u Klari nalazi i potporu i utjehu kada se vraća s La Verne stigmatiziran, s bolovima u tijelu i u srcu, dolazi u Sv. Damjan gdje nalazi utočište i sastavlja i pjeva Pjesmu stvorova (M. Semren, Franjevaštvo u spisima Klare Asiške, Svjetlo riječi, Sarajevo-Zagreb, 2006,170-174).

Drage sestre, u povodu 800. obljetnice sv. Klare i Franjo i Klara nas pozivaju da i mi danas obogatimo franjevačku baštinu svojom kreativnom vjernošću franjevačkom pozivu i poslanju.

Pismo Generalnoga ministra za svetkovinu svete Klare 2011.

DVA IMENA, DVA FENOMENA,
DVIJE LEGENDE:
FRANJO I KLARA

800. obljetnica utemeljenja
Reda siromašnih sestara

Predrage Siromašne sestre,
Gospodin vam dao mir!

Šesnaestoga travnja 2011. godine svečano smo, u zajedništvu sa svim kćerima sv. Klare raširenima po svijetu, započeli u Asizu slavlja 800. obljetnice obraćenja Klare Asiške i utemeljenja Reda siromašnih sestara. Događaj je započeo slavljem Prve večernje kojemu je predsjedao mjesni biskup mons. Domenico Sorrentino u katedrali sv. Rufina. Slavlje se nastavilo hodočašćem, u kojemu su sudjelovali braća franjevci, redovnici, redovnice i mnogobrojni laici, prema Porcijunkuli u Sv. Mariji Anđeoskoj gdje se mlada Klara, napustivši «kuću, grad i obitelj» sklonila da se posveti Gospodinu «pred Marijinim oltarom» (usp. LegKl 8) i da prigrli oblik života koji joj je Franjo pokazao (usp. OporKl 5) i koji je kasnije Inocent IV. blagoslovio, potvrdivši Pravilo Reda siromašnih sestara. Hodočašće je imalo postaje na mjestima gdje Siromašne sestre čuvaju i prenose propositum te evanđeoske žene, Klare, koja je sve stavila na Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista: u Protosamostanu, samostanu sv. Kvirika i samostanu sv. Kolete.

Bio je to trenutak uistinu dirljiv po događaju koji se spominjemo: posvećenja Klare činom rezanja kose što ga je izvršio Franjo i utemeljenja Siromašnih sestara; po noćnom hodu asiškim ulicama sve do Sv. Marije Anđeoske koji je bio nošen pjesmama i slušanjem odlomaka uzetih iz životopisa sv. Klare te iz njezinih Spisa, i ogrijan podrhtavajućim svjetlom baklji; po produženoj stanci pred Porcijunkulom, gdje je «Majka milosrđa» rodila Red manje braće i Red siromašnih sestara (usp. LegKl 8).
Pred Porcijunkulom sam u ime svih zahvalio Ocu milosrđa (usp. OporKl 2) što je nadahnuo Franju da živi po načinu svetoga Evanđelja (usp. OporKl 14) i što je pozvao Klaru da dopusti da je zavede «najljepši od ljudskih sinova» (2PJa 20), toliko da posve i zauvijek okrene k Njemu «um, dušu i srce» (usp. 3PJa 12-13). No, zahvalio sam mu i slavio ga i po nebrojenu mnoštvu Siromašnih sestara koje su u ovih 800 godina povijesti nastojale nasljedovati Krista po načinu života što ga je živjela i predložila Klara Asiška, ostvarujući tako proročanstvo pape Aleksandra IV. koji je, osvjetljujući karizmu «nove žene» iz Spoletske doline, govorio o «stablu visoku, istaknutom, veoma razgranatom, koje je na njivi Crkve donijelo slatki plod, i k čijoj ugodnoj sjeni sa svih strana dohrliše, i još hrle mnoge učenice u vjeri, da uživaju njegove plodove» (BulKl 11). Naime, u trenutku Klarine smrti bilo je 115 samostana u Italiji i 50 izvan Italije. Na početku 14. stoljeća bilo je 413 samostana. Danas u svijetu ima oko 1000 samostana, s oko 15. 000 sestara koje su sve rođene od «biljčice blaženoga Franje».

Značenje slavlja

Slavlja, koja idu od 16. travnja 2011. do 11. kolovoza 2012. godine, povoljno su vrijeme da se nanovo oživi spomen na ono što se dogodilo prije 800 godina, da se ponovno predloži duhovnost te izvanredne žene i, osobito, da se ponovno otkrije aktualnost poruke gospođe Klare.

•Da se nanovo oživi spomen. Po onim «gospođama – klicao je Franjo dok je obnavljao crkvicu Sv. Damjana – proslavit će se naš nebeski Otac u čitavoj svojoj svetoj Crkvi» (OporKl 14). Možda ni Franjo nije slutio da će način života što ga je Klara prigrlila moći postati potpora papinsku služenju i hrana misijskoj dimenziji Crkve, kako je napisao 1228. godine papa Grgur IX. Franjinoj «biljčici» i Siromašnim sestrama Sv. Damjana. «Klarin život – pod Franjinim vodstvom – napisao je Ivan Pavao II. – nije bio “eremitski”, premda je bio kontemplativan i zatvoren». Aleksandar IV., u Buli proglašenja, već je ustvrdio: «Klara je šutjela, a njezin dobar glas je vikao». I njezin dobar glas je vikao po tome što je bila evanđeoski primjer kadar donositi Krista onima koji su bili u svijetu; po tome što je bila potpora slabim udovima i po svome sudjelovanju u događajima i tjeskobama vremena, ozdravljajući bolesnu djecu, zaštićujući svoj grad, po svome velikom srcu koje grli svako stvorenje, čak i ono najponiznije i zaboravljeno, jer je označeno Stvoriteljevom dobrohotnošću (usp. BulKl 4-5; OporKl 19; 3PJa 8; PostKl 7.12).

•Da se nanovo predloži Klarina duhovnost. U poruci Siromašnim sestrama, na završetku I. međunarodnog susreta Predsjednica federacija OSC, predložene su tri godine priprave za ta slavlja s produbljivanjem sljedećih tematika: poziv (2009.), kontemplacija (2010.) i siromaštvo (2011.). Da, izabrale ste ozbiljan način da se pripravite na slavlje 800. obljetnice. Naznačile ste točno određeni put da si ponovno prisvojite duhovnost koja održava vaš život i da svima ponovno predložite Klarinu «dušu» . Sa svoje strane, kao vaš brat i sluga, nastojao sam vam pomagati u tome hodu produbljivanja svojim Pismima prigodom svetkovine naše sestre Klare 2008., 2009. i 2010. godine.

•Da se nanovo otkrije aktualnost njezine poruke. Očito, to je prije svega žurno za vas koje ste izabrale slijediti Krista prema «ogledalu i primjeru» Klare Asiške. U Pismu što vam ga je Konferencija generalnih ministara Prvoga reda i TOR-a napisala za ovu prigodu 2. veljače 2011. godine, između ostaloga se kaže: «Što želimo slaviti zajedno: spomen na jedno pravilo ili sjećanje na Božju povijest s vama koja se kroz vjekove ostvarivala u vremenu i koja vam još i danas daje zanos da ‘opslužujete sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista, živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći?’ (PrKl 1,2). Kako ponovno iznijeti na svjetlo, u njegovoj cjelovitosti, način života koji svima čini vidljivim i vjerodostojnim da je ‘Sin Božji postao naš Put koji nam je naš preblaženi otac Franjo, istinski zaljubljenik u Njega i Njegov nasljedovatelj, riječju i primjerom pokazao i o njemu nas poučio?’ (OporKl 5). Kako vi i danas možete biti u Crkvi i za cijelu franjevačku obitelj živi spomen onoga što smo svi mi, kao krštenici, pozvani živjeti?»
Što se mene tiče, mogu vam reći da Klarin čar i ono što je podržavalo njezine četrdesetdvije godine života u zatvorenom samostanu ima svoj izvor u Evanđelju. Kada je pobjegla od kuće i kada je otkrila put koji joj je Franjo pokazao, Klara usredotočuje forma vitae Siromašnih sestara u «opsluživanje svetoga Evanđelja Gospodina našega Isusa Krista» (PrKl 1,2). To je bitno da se otkrije tajna Klarine “mladosti” i njezina sposobnost da bude uporišna točka za Crkvu i za današnji svijet.

Eto, predrage sestre, kazujte nam životom ono što kontemplirate i dotičete od Riječi života, sadržane u Evanđelju. Recite nam svojim životom da je Bog još ljubav, uvijek i za sve.

25. obljetnica Duha Asiza

Providonosno je ovo: 800. obljetnica pada za vrijeme 25. obljetnice duha Asiza. Evanđeosko iskustvo Franje i Klare učinilo je to da je Ivan Pavao II. izabrao Asiz da ostvari onu glasovitu povijesnu gestu – susret odgovornih svijeta da mole za mir – iz koje se rodilo ono što će kasnije biti poznato kao duh Asiza. Mi, franjevci i franjevke, rođeni smo u Asizu, ali duh Asiza ne smijemo osjećati kao slavu obitelji, nego radije kao žurni poziv da pružimo svoj doprinos i svoje služenje izgradnji miroljubivijega svijeta.
I vi, Siromašne sestre, imate puno toga za ponuditi, jer se Franjina i Klarina poruka, reći će Ivan Pavao II. u Asizu 1993. godine, može sažeti «u tri riječi evanđeoski aktualne: siromaštvo, mir i molitva». Nastavlja: «siromaštvo i mir… sačinjavaju dva zahtjeva Kristove poruke, osobito vrijedne za današnji svijet». I zaključuje, može se reći, Porukom za svjetski dan mira 1993. godine: «evanđeosko siromaštvo se postavlja kao izvor mira».
Time se ne želi izbjeći složenost problema niti nijekati hitnost dubokih promjena. Jednostavno se želi reći da se «civilizacija ljubavi» neće roditi ako se u središte naših gradova i naših gradilišta ponovno ne stavi “katedrala”, ako nemamo odvažnosti biti siromašni, biti slobodni i zatvoriti se u “samostan” s Gospođom Siromaštinom kako bismo na nov način shvatili «tajne stvari» i njihov radosni odgovor na potrebe ljudi.

Zaključak

Mi, Manja braća, i vi, Siromašne sestre, nikada ne smijemo zaboraviti činjenicu: «Jedan te isti Duh je i braću i one siromašne Gospođe izveo iz ovoga svijeta» (2Čel 204).
Rođeni smo iz istoga Duha koji je Franju i Klaru nadahnuo kako živjeti sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista. Da, prema sretnom izričaju Ivana Pavla II. iz godine 1982., nije moguće «razdvojiti ta dva imena: Franju i Klaru. Ta dva fenomena: Franju i Klaru. Te dvije legende: Franju i Klaru». Oboje su, naime, izrazili prvotni franjevački ideal, u komplementarnosti između ići Franje i njegove braće i stajati Klare i njezinih sestara.
Riječ je o tome, dakle, da se umije povezati samostalnost i uzajamnost. To ćemo nastojati učiniti na II. međunarodnom susretu Predsjednica federacija OSC i Asistenata u danima od 5. do 12. veljače 2012. godine.
Za sada želim samo obnoviti, također i u ime sve svoje braće, zadatak koji nam je dao Franjo, to jest da uvijek marno i brižljivo vodimo brigu o vama, Siromašnim sestrama (usp. PrKl 6,3-4).
Ovo svoje kratko Pismo za svetkovinu svete Klare 2011. godine želim zaključiti ponovno se vraćajući onoj večeri 16. travnja 2011. godine i ponovno predlažući iste želje kojima sam završio svoju homiliju u onoj posebnoj prigodi: da 800. obljetnica posvećenja svete Klare i utemeljenja Reda siromašnih sestara bude čas milosti kako bi kćeri svete Klare uvijek bolje poznavale i živjele svoj poziv i kako bi u svijetu bile znakovi Boga koji je ljubav; da Manja braća pojačaju bratske veze sa Siromašnim sestrama; da svi u Klari vide «ogledalo i primjer» prijanjanja uz Krista, našega jedinoga Gospodina i Spasitelja. Neka Gospodin bude uvijek i sada s vama i vi budite uvijek s Njime
«Neka Gospodin bude uvijek i sada s vama, i vi budite uvijek s Njime» (BlKl 16).

Rim, 15. srpnja 2011. g.
Svetkovina sv. Bonaventure, naučitelja Crkve

FR. JOSÉ RODRÍGUEZ CARBALLO, OFM
generalni ministar

Prot. 102129