Jedno Dijete u Svetom Damjanu

Jedno Dijete u Svetom Damjanu

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Opisujući događaj čudesnog oslobođenja grada Asiza od Saracena, s. Franciska je na postupku izjavila da je iz „kutijice gdje je bio sveti Sakrament Tijela našega Gospodina Isusa Krista“ progovorio „čudesno mio glas“ (PostKl 9,2). Pisac Legende sv. Klare Asiške u stihu na temelju gore spomenutog svjedočanstva kaže da je Klari „u učima zazvonio glasić dječaka“ (LegKlst 737). Legenda u prozi, nakon pomnog opisa dragocjene „srebrne škrinjice“ također spominje „kao glas dječačića“ (LegKl 22).

Ovaj zvonki glasić Djeteta Isusa davao je intonaciju sestrama u njihovom svakodnevnom životu. U svetome Damjanu vladalo je osobito duhovno ozračje koje je svoj izvor imalo u velikom štovanju otajstva Utjelovljenja.

Primjerice, sv. Klara donosi u Pravilu propis o prekidu posta na Božić: „Neka sestre poste u sve vrijeme. A o Rođenju Gospodinovu, u koji god dan dođe, mogu dvaput jesti“ (PrKl 3,8), ali ne iznosi razlog kao Franjo: „Iako je Gospodin i po otajstvima ostalih svetkovina izveo djela našega spasenja, ipak kad nam bijaše rođen (…) on nas je spasio“ (AsZb 14). Klara je, naime, zadivljena prvim trenutkom Utjelovljenja. Već sama bit njezina Oblika života, što ga je primila od Franje, upućuje na Navještenje i Utjelovljenje: „Postale ste kćerima i službenicama (…) Oca nebeskoga, i zaručile se s Duhom Svetim te izabrale živjeti po savršenstvu svetoga evanđelja“ (usp. PrKl 6,3). Klara zatim u Trećem pismu Janji Praškoj poziva na ljubav prema Sinu Svevišnjega koga „Djevica rodi i nakon njegova rođenja djevica ostade“ (3PJa 17). Zatim prelazi na promatranje Marijine trudnoće koja ju osobito zadivljuje: „ona je tolikoga Sina koga nebesa ne mogu obuhvatiti ipak primila i zatvorila u maleni prostor svete utrobe i u djevičanskom krilu nosila“ (3PJa 18-19). Koju godinu nakon ovoga pisma Klara će u čudu sa Saracenima opipljivo vidjeti i čuti kolika se božanska snaga krije u „zvonkom glasu dječačića“ koji se opet „sažeo“ u komadić kruha.

Klara vidi mogućnost da i ona sa sestrama na duhovan način može nasljedovati Djevicu Mariju u njezinoj trudnoći i rađanju „Sina Svevišnjega“: „Kao što ga je dakle slavna Djevica djevicâ nosila tvarno, tako ga i ti (…) bez svake sumnje možeš uvijek nositi duhovno“ (3PJa 25). Otuda velika usredotočenost Klare i sestara na otajstvo Presvete Euharistije kao sakramentalni produžetak Utjelovljenja.

Ona u sudjelovanju u otajstvu Utjelovljenja vidi najveće čovjekovo dostojanstvo: „Da, [tako] ćeš obuhvatiti [u sebi] Onoga koji obuhvaća i tebe i sve [što postoji], i posjedovat ćeš ono što se posjeduje sigurnije u odnosu na ostala prolazna posjedovanja ovoga svijeta. Kako su u tome neki kraljevi i kraljice ovoga svijeta zavedeni: premda se njihova oholost uzdizala do neba i glava im doticala oblake, na koncu bivaju ruševina [i] gotovo poput smetlišta“ (3PJa 26-28, prijevod je moj).

Dječak Isus bio je stalni stanovnik svetoga Damjana. Susrećemo ga više puta u svjedočanstvima sestara. On je stajao uz Klaru za vrijeme jedne propovijedi brata Filipa i „razveseljavao je svojim umiljavanjem“ (LegKl 37). Svjedokinja je tom prigodom čula u duhu riječi: „Spiritus Sanctus superveniet in te./Duh Sveti sići će na te“ (PostKl 10,8). Jedna druga svjedokinja vidjela je „u krilu gospođe Klare, pred njezinim grudima, tako prekrasnoga dječačića da se njegova ljepota ne da iskazati (…) Nije dvojila da je taj dječačić bio Sin Božji“ (PostKl 9,4). Dijete Isusa susrećemo još jednom u otajstvu euharistije. „Kada su jednom sestre mislile da je ta blažena majka bila na času smrti i svećenik joj dao svetu pričest tijela našega Gospodina Isusa Krista“ s. Franciski se učinilo „da je tijelo Gospodinovo bilo maleni i veoma lijepi dječačić“ (PostKl 9,10). To nas upućuje da u Klarinoj brizi oko pripravljanja oltarnoga ruha vidimo brižljivost Djevice Marije oko potreba božanskoga Djeteta.

Nije zapisano što je Klara poduzimala kako na Božić – po Franjinoj vrućoj želji (usp. Aszb 14) – nitko ne bi oskudijevao, napose siromasi, ali nam je poznato da „ova časna opatica“ – i to, vjerujem, u svjetlu otajstva Utjelovljenja – „nije ljubila samo duše svojih kćeri nego se, dapače, s osobitom pomnjom milosrdne ljubavi brinula o njihovim tijelima. Veoma često ih je naime za noćne studeni svojom rukom pokrivala dok su spavale“ (LegKl 38) ili ih je bodrila: „Podnosite veselo! Strpljivo podnosite bremena siromaštva“ (OkrKl 21). Jednako tako više puta posvjedočena je njezina velika ljubav prema siromašnoj djeci, možda stoga što su ona bila potpuno obespravljena.

Je li se Klara radovala božanskom Djetetu poput Franje koji bi se sav raznježio i tepao poput male djece? Ako se veoma radovala i „klicala od radosti“ zbog ostataka milostinje i komadića kruha koje bi braća milostinjari isprosili za sestre (usp. LegKl 14), onda je zasigurno „klicala od radosti“ i zbog rođenja Djeteta Isusa koji se rodi „radi nas na putu i bi položen u jasle, jer nemaše mjesta u svratištu“ (ČMu XV, 7). Izričitu Klarinu radost zbog rođenja Gospodinova susrećemo u njezinom Prvom pismu Janji Praškoj u kojemu svojoj učenici želi predočiti uzvišenost sniženosti Sina Božjega. Njegova kenoza uzrokom je naše radosti: „Ako se, dakle, Gospodin tako velik i tako veličanstven, dolazeći u djevičansko krilo htio pokazati na ovome svijetu kao prezren, ubog i siromašan (…) plešite [od radosti] i silno se veselite! ispunjeni golemom radošću i duhovnim veseljem“ (1PJa 19.21, prijevod je moj).

Vjerujem da je i Klara tepala malom Isusu jer su sestre više puta posvjedočile kako je bila nježna. I sestrama je znala tepati: „Dječice moja“ (LegKl 22), „sestrice premila“ (isto, 43), a često je tješila ožalošćene „majčinskim milovanjima“ (isto, 38), što je zasigurno popratila i tepanjima. Ima jedna minijatura rukopisa Thennenbach (XV. st.), koja prikazuje Klaru kako sjedi u postelji i želi pomoći bucmastom Djetetu Isusu sa zlatnim uvojcima da siđe iz jasala k njoj na postelju. Ovaj dražesni prizor prate anđeli svojom pjesmom. Dijete Isus lijepo se osjećalo kod Klare i sestara u svetome Damjanu.

Zgoda o Klarinom posljednjem Božiću upućuje na dvije važne stvari. Prva je, da je Dijete Isus došao utješiti Klaru, prenijevši je k braći u baziliku sv. Franje, ne toliko zbog njezine žalosti što ne može sudjelovati u prekrasnoj božićnoj službi, nego stoga što je sama, osamljena usred karizme Reda kojemu je Franjo udario temelj. A temelj je Kristova kenoza koja je započela Utjelovljenjem. Dijete Isus na neki način potvrđuje njezino Pravilo osam   mjeseci prije svojega Namjesnika na zemlji. Kao da hoće reći da je Klarin život Crkvi ponovno rodio Sina Božjega u uvjetima siromaštva, rubnosti, poniženja.

Drugo na što nas upućuje ova zgoda jest da imamo osjećaja za one koji su „uz put“, za koje nema mjesta „u svratištu“ našega društva. Možda je sv. Franjo svojim Časoslovom Muke, u kojemu se nalazi i božićni psalam, htio proširiti među ljude poruku da imaju sluha za Sina Božjega koji se i danas rađa u neljudskim uvjetima, koji je siromah, ponižen, obespravljen. Pitanje koje je papa Ivan Pavao II. postavio na kraju svoje enciklike Ecclesia de Eucharistia: „Ako zanemarimo euharistiju, kako ćemo moći svladati svoje siromaštvo?“ mogli bismo primijeniti na svako Kristovo otajstvo.

Dijete Isus, Božić među Siromašnim sestrama u svetome Damjanu bio je neprocjenjivo blago čuvano u toj kamenoj školjci, okružen ljubavlju, klanjanjem, služenjem i nasljedovanjem.

• < Prethodno
• Slijedeće >