Tjedni kapitul kod sv. Klare

Tjedni kapitul kod sv. Klare

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Važni element povezanosti u Franjinome bratstvu bili su redoviti kapituli. U početku se radilo o redovitom sakupljanju sve braće, koja su gotovo spontano dolazila k Franji nakon dužeg izbivanja, pošto bi ih Franjo bio poslao „dvojicu po dvojicu“ da naviještaju pokoru. Uzajamna čežnja vratila bi ih sve istovremeno k Franji. Braća bi zatim izvješćivala Franju o svemu što su doživjela, priznavala prekršaje i molila za ukor i pokoru. Franjo im je pak temeljitije izlagao nakane njihova načina života (usp. 1Čel 29-30).

U Pravilu sv. Klare nalazimo govora o tjednom kapitulu: „Opatica je dužna najmanje jedanput tjedno sazvati svoje sestre na kapitul, na kojemu i ona i sestre moraju ponizno ispovjediti opće i javne pogreške i nemarnosti. Neka tu o stvarima o kojima treba raspravljati radi koristi i časti samostana raspravlja sa svim svojim sestrama: jer često Gospodin mlađoj objavljuje što je bolje“ (PrKl 4,15-18). Govor o tjednom kapitulu umetnut je unutar govora o ulozi i zadaći opatice. Propis o tjednom kapitulu ima svoj izvor u Benediktovu pravilu, ali se od njega u mnogočemu razlikuje.

Ponajprije, sv. Benedikt ne upotrebljava pojam capitulum u tom smislu, nego je on nastao koje stoljeće kasnije iz običaja da se nakon Prvog časa čita poglavlje (capitulum) iz Pravila, na što opat daje kratko tumačenje i slijedi podjela dnevnih poslova. Zatim sv. Benedikt propisuje da „svaki put kad se u samostanu radi o nečem važnijem, opat sazove cijelu zajednicu te sam iznese o čemu se radi. Saslušavši savjet braće, sam razmotri stvar i uradi što misli da je korisnije. Zato odredismo da se svi pozovu na savjetovanje jer Gospodin često mlađemu otkriva što je bolje“ (Pravilo sv. Benedikta 3,1-3).

Prema Pravilu sv. Klare opatica ima pravnu dužnost – „opatica je dužna“ – sazvati „najmanje jedanput tjedno“ sestre na kapitul, a ne samo kada je potrebno raspraviti o važnim pitanjima. Bio je to susret redovitog karaktera, sastavni dio redovitog života zajednice. Kapitul je započinjao pokorničkim činom „poniznog ispovijedanja općih i javnih pogrešaka i nemarnosti“. Klara u tom pokorničkom činu izjednačava opaticu sa svim sestrama. „Ona i sestre moraju ponizno ispovjediti“ svoje nedostatke protiv zajednice i zajedništva. Tako se njihova srca stavljaju u položaj poniznosti i istine, što su veoma važni uvjeti za raspravljanje o onomu što se odnosi na dobro svih, bez osobnih interesa ili negativnih osjećaja. Ništa kao priznavanje vlastitog grijeha ne otvara srce djelovanju Duha Svetoga. Istina, poniznost i obiteljski duh obilježavaju kapitule Siromašnih sestara, prema Klarinu pravilu.

Nakon toga prelazi se na raspravljanje o stvarima koje su na korist i na čast samostana. Opatica raspravlja sa svim svojim sestrama ne praveći razliku između važnijih i manje važnih pitanja. Na srcu joj je da sve bude na korist (utilitas) i na čast (honestas) samostana. Dok sv. Benedikt govori samo o utilitas, sv. Klara u stoljeću općina i trgovine mora dodati i honestas jer ono što je korisno ne mora nužno uvijek biti u skladu s vlastitim životnim staležom, u ovom slučaju s Oblikom života Siromašnih sestara. Dok kod sv. Benedikta opat zatim razmišlja sam nakon što je čuo mišljenje sve braće, kod sv. Klare konačna odluka nije prepuštena opatici samoj: sve se rješava na sastanku na kojemu majka sudjeluje kao „prva među jednakima“. Kapitul kakav je zamislila sv. Klara nije savjetodavno tijelo, nego organ vlasti kojim opatica stvarno dijeli svoju zadaću upravljanja, u pitanjima koja se tiču zajedničkog dobra. Time je vlast opatice ograničena.

Kapituli sv. Klare odvijaju se u ozračju sestarskog susreta i zajedništva. U zajednici koja živi u ozračju šutnje, povučenosti, pokore, kapitul je povlašteno mjesto susreta zajednice u kojemu jedinstvo uzajamne ljubavi, preko oproštenja koje je dano i primljeno, jača se i raste u raspoznavanju zajedničkog dobra.

Odlomak o tjednom kapitulu završava mudrom izrekom, preuzetom doslovno od sv. Benedikta: „jer često Gospodin mlađoj objavljuje što je bolje“. Ovdje „mlađi/iunior“ jest mlađi u redovničkom životu. Od XV. st. u rukopisima se umjesto iuniori pojavljuje minori, međutim najnovija istraživanja izvorne pergamene Pravila sv. Klare pokazuju da stoji „iuniori“. Premda je prvi izričaj više monaški, a drugi više franjevački, u oba slučaja riječ je o otvorenosti Duhu Svetom, o njegovom osobitom daru što ga daje čistom i poučljivom srcu.

Redovito „najmanje jednom tjedno“ razgovora među članovima jedne obitelji ili zajednice, prema modelu sv. Klare, ojačalo bi naše međusobne veze ljubavi i dalo prostora Duhu u našim odlukama prema Klarinom kriteriju procjenjivanja stvari: jesu li za nas korisne i časne.

• < Prethodno
• Slijedeće >