Predah na franjevačkim izvorima

 Predah na franjevačkim izvorima

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

„Pošto se svevišnji Otac nebeski po svojoj milosti udostojao prosvijetliti moje srce da činim pokoru po primjeru i pouci preblaženoga našega oca svetoga Franje, kratko nakon njegova obraćenja, dragovoljno sam mu skupa sa svojim sestrama obećala poslušnost“ (PrKl 6,1).

Prvi životopisci opisuju Klaru kao veliku pokornicu, jednu u nizu onih srednjovjekovnih žena koje, zaljubljene u Raspetoga, razapinju svoje tijelo raznovrsnim pokorama. Međutim, kada Klara govori o pokori, ne misli na pojedinačne izvanjske čine, nego na prijelaz iz jednog ljudskog stanja/staleža u drugo. Ona govori o pokori/obraćenju „po primjeru i pouci“ svetoga Franje. A za Franju činiti pokoru znači, kako opet nastavlja Klara njegovim riječima, „nasljedovati život i siromaštvo svevišnjega Gospodina Isusa Krista i presvete Majke Njegove“ (PrKl 6,7).

Životopisci, a potom i zakonodavstvo, smatraju da se to odnosi na hranu i odjeću. Niti današnje Generalne Konstitucije OSC nisu previše daleko od toga shvaćanja. Klara nije izabrala djelomično siromaštvo, nego siromaštvo u svim njegovim vidicima. Slično možemo reći i za kontemplaciju i klauzuru. Nema kod sv. Klare: „Zatvori oči i predaj se kontemplaciji. Moli za siromahe i gladne, da Bog učini čudo u njihovom životu. Naš život mora biti smiren, povučen. Ta sv. Franjo nam je rekao: 'Ne obazirite se na život vani, jer je bolji onaj u duhu' (SirČuj 3, Mostar-Zagreb, 2003.)“.

Ne, Klara drži širom otvorene oči: „Motri... gledaj... promatraj...“ Ona drži širom otvorena vrata – ona teška vrata, simbol sigurnosti i zaštite, koja su se jednoga dana pokazala nesigurnima (usp. PostKl 5,5) – i pušta k sebi potrebite koji su je prepoznali kao svoju, kao jednu od njih. Njezin klaustar nipošto nije bio neosvojiva utvrda. Skupina saracena lako je preskočila zid, a Klara je svoj klaustar pretvorila ne u mjesto sukoba nego u mjesto susreta.

Sv. Klara imala je širom otvorene oči na zbivanja u Crkvi i u svijetu. S obzirom na Crkvu znala je da je pozvana unutar nje biti sa sestrama ne „uzvišena građevina“ niti „visoko stablo“ niti „vinograd na zemljištu Crkve“ (usp. BulKl 9.11.12), nego „malo stado koje nasljeduje siromaštvo i poniznost“ Isusa Krista i njegove Majke (usp. OporKl 46). A to znači opet nešto sasvim drugo nego li živjeti jednostavno, neupadno, siromašno. To znači živjeti malenost, što je mnogo dublje i zahtjevnije. To je odgovor koji je Klara ponudila svijetu, onom svijetu „od kojega svednevice primamo mnoga dobra; velik je grijeh ne priteknemo li mu u pomoć, kako možemo, sada kad je njemu potrebno“ (usp. LegKl 23).

Svijet je danas u većoj opasnosti negoli je to bio grad Asiz u vrijeme saracena. Uskratiti odgovor na potrebe ovoga svijeta, od kojega ipak primamo mnoga dobra (Gospodin uvijek polovicu kruha čuva za svoje!), za Klaru je „veliki grijeh“. Klara se nije opterećivala time kako svijetu treba pružiti oazu mira i tišine, dijeliti svoja molitvena iskustva; ljepota i zrelost njezinih spisa plod su suza i jecaja (usp. LegKl 22.23), zabrinutosti (isto 44) i nemoći (isto 22). Njezino Pravilo prožeto je njezinim molbama, prostracijom (usp. OporKl 44), „podložnošću i podvrgnutošću stopama svete Crkve“ (usp. PrKl 1213). Malenost, škola malenosti ili života bez ikakva vlasništva jest ono što ona nudi svijetu kao odgovor i kao lijek.

Gdje se Klara napajala, gdje je to učila? Ona će reći, u Isusu Kristu, u njegovu Evanđelju koje joj je pokazao i kojemu ju je poučio sveti Franjo. Njezin redovnički život nije bio općeniti, jedan od mnogih drugih, pa makar se odlikovao revnošću, kako to opisuje Bula kanonizacije. Njezin Red danas, nakon sedam stoljeća ravnanja zakonodavstvima stranim duhu sv. Klare, u potrazi je za svojom izvornošću, koja ga ima razlikovati od ostalih klauzurnih i monaških zajednica. Contemplatio Klare i sestara ima prijeći u actio, poprimiti opipljivo, stvarno tijelo, kao što se Sin Božji utjelovio.

U tome smislu Generalni ministar OFM, fra Jose R. Carballo, smatra da su „Siromašne sestre pozvane učiniti predah na svom putu i upitati se nije li se stabilnost, koja je zasigurno obilježje kontemplativnog života, pretvorila u nepokretnost i ne može li se i dalje govoriti o stabilnosti čak i onda kada se prihvati teologija šatora, tako da bi stabilnost i klauzura mogle nastaviti biti živi znak nade među onima koji žive rastreseno i kao da Bog ne postoji“ (Pogleda uprtog u početke, str. 40).

Imajući na umu kako naša narav hoće da sve prođe bezbolno, želim podsjetiti na to da „Svevišnjemu pripada sve dobro“ (Opom 7,4; 2PJa 3); da smo pozvani biti „blagi, miroljubivi i čedni, krotki i ponizni“ (PPr 3,11), navjestitelji mira i pravde, ne osuđujući nikoga, ne smatrajući odbojnim ništa, napose ne grijeh brata/sestre (usp. Opom 11; PrKl 9,5), biti smatrani „nevrijednima, , priprostima i prezrenima... pod nogama drugih“ (usp. Opom 20).

To je ono „činiti pokoru“ po primjeru svetoga Franje, na što se Klara odlučila „dragovoljno“ i što je sa svojim sestrama obećala u „poslušnosti“.

• < Prethodno
• Slijedeće >