Pod okriljem Oca milosrđa

Pod okriljem Oca milosrđa

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Sveti Otac otvorit će 8. prosinca 2015. Svetu godinu milosrđa koju prati moto: Milosrdni kao Otac. Obje riječi, i milosrdan i Otac, već su mi domaće jer ih susrećemo više puta u Oporuci sv. Klare, koja se u našoj zajednici čita svake subote. Budući da smo još u Godini posvećenoga života, želim prikazati kako sv. Klara shvaća svoj poziv i služenje Bogu kao dar Oca milosrđa. Njezina teologija duhovnog poziva uvodi nas u svijet saveza milosti s Ocem milosrđa.

Prisjetimo se njezinih početaka: ostavlja sve, svoje plemenito podrijetlo te se s potpunim povjerenjem i ljubavlju predaje Gospodinu. Kada će četrdeset godina nakon Cvjetnice 2011. pisati svoju Oporuku, opisujući svoj poziv čak će pet puta spomenuti Božje milosrđe, a Boga nazvati Otac milosrđa.

„Među ostalim dobročinstvima koja smo primile i svaki dan primamo od darovatelja našega, Oca milosrđa, pa stoga još više moramo zahvaljivati istom slavnom Ocu, jest naše zvanje. Što je ono savršenije i veće, to više Njemu dugujemo zahvalnost“ (OporKl 2-4). Klara promatra svoj i poziv sestara kao jedno od, ali ipak najveće od svih, dobročinstava što ih danomice primaju od „Darovatelja našega“. Ovdje Klara gleda taj odnos u svjetlu srednjovjekovnog društva. Dobročinitelj se stalno brine o zajednici siromašnih sestara jer Klara i sestre pripadaju sloju siromaha, bespomoćne su, slabe, nezaštićene. One su slika čovječanstva koje milosrdni Otac ne želi ostaviti u raljama zla, što je Papa htio znakovito pokazati time da Godinu milosrđa otvara na svetkovinu Bezgrešne, jedine izuzete od povrede grijehom snagom djelovanja Božjeg milosrđa.

Klara zna da ne posjeduje ništa kako bi uvijek bila spremna primiti svaki dar od Oca milosrđa. I to je glavni razlog njezina neprestanog zahvaljivanja kroz cijelu Oporuku. Nadalje, ona se divi velikoj Božjoj dobroti prema maloj zajednici promatrajući kako se Otac milosrđa poslužio svetim Franjom s obzirom na njihov poziv. Franjo je naime, popravljajući crkvu sv. Damjana prorekao da će tu doći „gospođe, čiji će slavan život i sveto vladanje proslaviti Oca našega nebeskog u cijeloj njegovoj svetoj Crkvi“ (OporKl 13-14). Prisjećajući se tog Franjinog proroštva, Klara se osjetila uronjenom u „obilno milosrđe i ljubav“ Boga koji iskazuje „izobilnu dobrohotnost“ maloj zajednici kada se „po svome Svecu udostojao tako govoriti o našem pozivu i izabranju“ (isto, 15-16). Ove riječi podsjećaju nas na Pavlov kristološki himan iz Poslanice Efežanima, gdje govori o našem izabranju u Božjem naumu „prije postanka svijeta“, „dobrohotnošću“ njegove „volje“ (usp. Ef 1,4-5). Božja dobrohotnost ne ograničuje se vremenom i prostorom, stoga: „to je naš preblaženi otac Franjo prorekao ne samo o nama, nego i o ostalima koje će doći u sveti poziv u koji je Gospodin nas pozvao“ (OporKl 17).

„Pošto se svevišnji Otac nebeski udostojao po svome milosrđu i milosti prosvijetliti moje srce da, po primjeru i pouci preblaženoga našega oca Franje, činim pokoru, malo nakon njegova obraćenja, skupa s malobrojnim sestrama koje mi malo nakon moga obraćenja Gospodin bijaše dao, dragovoljno mu obećah poslušnost, kako nam Gospodin po njegovu čudesnu životu i nauku bijaše udijelio svjetlo svoje milosti“ (isto, 24-26). Nije samo Klarin osobni poziv djelo Božjeg milosrđa, nego je njegovo djelo također taj osobiti način života ili pravac unutar Crkve „po primjeru i pouci preblaženoga našega oca Franje“. Očevo milosrđe dalo je da Klara nakon traženja i lutanja od samostana sv. Pavla do sv. Anđela pronađe napokon svoje mjesto. A „po volji Božjoj i preblaženoga našega oca Franje“ to je mjesto bilo „uz crkvu svetoga Damjana, gdje nas je Bog po svome milosrđu i milosti za kratko vrijeme umnožio, da se ispuni što Gospodin po svome Svecu bijaše prorekao“ (isto, 30-32). Volja Božja, ona „dobrohotnost“ Božja bila je da se nastane pored sv. Damjana. To je bila i Franjina volja jer je o tome primio radost i prosvjetljenje Duha Svetoga (usp. isto, 11). Isti Gospodin koji ju je po svojem milosrđu i milosti pozvao da živi taj način života, čudesno je „po svome milosrđu i milosti za kratko vrijeme umnožio“ svoje odabranice i tako ispunio proročanstvo izrečeno na Franjina usta „visokim glasom na francuskom jeziku“ (usp. isto, 12).

Na koncu, način života Klare i njezinih sestara doista je u Crkvi proslavio Oca nebeskoga putem „svete jednostavnosti, poniznosti, siromaštva i časna i sveta vladanja“ (usp. isto, 56), ali, Klara ističe, ta slava ne dolazi od sestara, nego „jedino po milosrđu i milosti darovatelja“, to jest Oca milosrđa koji je „raširio miris dobra glasa kako do onih koji su daleko tako i do onih koji su blizu“ (isto, 58). Najveća zahvalnost Klare i sestara Ocu milosrđa jest uzvratiti mu umnogostručen talent (usp. isto, 18), a to je upravo spomenuti put kreposti koje čovjeka lišavaju, čine ga praznim za Božje kraljevstvo, za primitak bezbrojnih svakodnevnih dobročinstava božanskoga Darovatelja.

Odmah nakon toga Klara prelazi na poticaj neka se sestre ljube uzajamno, pokazujući to djelima (usp. isto, 59-60). Znala je da milost što svakodnevno kušaju Božje milosrđe mora biti živa i u njihovim međusobnim odnosima. Sama je vršila u zajednici djela milosrđa. Premda stroga prema samoj sebi u nanošenju tjelesnih odricanja svomu tijelu, u Pravilu traži neka se opatica „milosrdno pobrine“ za bolesne sestre (PrKl 8,13), a mladim, slabašnim i onima koje poslužuju izvan samostana neka „milosrdno dadne oprost od posta“ (isto, 3,10).

Klara je gradila svoju zajednicu na milosrđu. Sestre, živeći u tjelesnoj oskudici, bile su upućene jedna na drugu, bile su izvor milosrđa i ljubavi jedna drugoj. Klara je tražila da ta ljubav bude veća od one tjelesne koju majka ima prema svojoj kćeri: „Neka s pouzdanjem jedne drugima očituju svoju potrebu. Pa ako majka ljubi i njeguje tjelesnu kćer svoju, koliko jače mora sestra ljubiti i njegovati sestru svoju duhovnu“ (isto, 8,15-16). Nadasve milosrđe ima biti prisutno kada su u pitanju grijesi i padovi pojedinih članova zajednice. Tada se „opatica i njezine sestre moraju čuvati da se ne srde i ne uznemiruju zbog čijega grijeha; jer srdžba i uznemirenost priječe ljubav u njima i u drugima“ (isto, 5-6). Sestra koja sagriješi postaje sakrament ljubavi i milosrđa, ona pred kojom je opatica dužna djelovati poput Isusa koji je žrtvovao vlastiti život da bismo ga mi imali u izobilju. Stoga će opatica onoj koja pogriješi milosrdno naložiti pokoru (usp. isto, 9,18), kao spasonosni čin koji će izgubljenu ovcu povratiti u stado.

Milosrđe je također na djelu kada dopusti drugome stvaralačku slobodu. Klara nije donijela potanko strogo određene propise, nego je više puta naglasila neka sestre same prosude prema prilikama kako će postupiti, stoga u njezinu Pravilu nailazimo na ovakve izričaje: „osim ako to traži očita nužda“ (PrKl 9,12); „osim ako to zahtijeva očit, razuman i neumitan razlog“ (11,8); „po uviđavnosti opatice“ (3,10).

Na koncu, Klara je moliteljica. U liturgiji i osobnoj molitvi susreće se s Božjim milosrđem. Na koncu života progovorit će svojoj duši koja se hranila tim susretima s milosrdnim Bogom: „Pođi sa sigurnošću, jer imaš dobru putnu pratilicu. Pođi, jer te je onaj koji te stvorio i posvetio, uvijek čuvao kao majka svoje čedo i ljubio nježnom ljubavlju“ (LegKl 46). Pozdrav kojim završava njezino Prvo pismo Janji Praškoj otkriva nam što je ona molila za druge i što je bila svrha njezina života: „Molim vas također u Gospodinu, koliko samo mogu, da mene, svoju sluškinju, premda beskorisnu, i ostale odane nam sestre koje sa mnom u samostanu borave preporučite u svojim presvetim molitvama, kako bismo uz njihovu potporu mogle zaslužiti milosrđe Isusa Krista te skupa s vama zavrijedimo uživati u vječnom gledanju“ (1PJa 33-34).

I ne samo to, Otac milosrđa jest onaj koji nadopunja njezine ograničenosti. U svome Blagoslovu sestrama ona moli: „Gospodina našega Isusa Krista po njegovu milosrđu (…) da vam sam nebeski Otac dadne i potvrdi ovaj svoj presveti blagoslov na nebu i na zemlji“ (BlKl 7-8). Ona daje što najviše može: „Blagoslivljam vas za svojega života i nakon svoje smrti, koliko mogu“ (r. 11), ali da nadiđe svoje granice zaziva Oca milosrđa: „i više nego što mogu, svim blagoslovima kojima je Otac milosrđa blagoslovio i blagoslovit će sinove i kćeri na nebu i na zemlji“ (r. 12). Tako ostavlja svojim sestrama sigurnost da će se Otac milosrđa uvijek i preobilno brinuti za njih.

Uđimo u ovoj milosnoj Godini na vrata milosrđa, na vrata „premilosrdnog srca Boga našega“ (Lk 1,78) i dopustimo da drugi uđu kroz vrata milosrđa našega srca. Sveta Klara nam pokazuje jednostavan put da je to moguće i da taj put dovodi do samog prijestolja Božjeg milosrđa.

• < Prethodno
• Slijedeće >