Grijeh u zajednici

 Grijeh u zajednici

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Sv. Klara ustanovila je zajednicu Siromašnih sestara koje žive „zajedno u jedinstvu misli i srdaca te u najuzvišenijem siromaštvu“ (PrKl, Solet annuere, 2). Njihov oblik života temelji se na Evanđelju. Njezina zajednica želi biti evanđeoska. Evanđeoska zajednica nije mjesto gdje ne postoji grijeh, nego je mjesto gdje se evanđeoskom ljubavlju pomaže onomu tko (sa)griješi.

Tako sv. Klara posvećuje 9. poglavlje svojega Pravila toj stvarnosti našega života: grijehu. Započinje ga ovako: „Ako bi neka sestra, nahuškana od strane neprijatelja, smrtno sagriješila protiv oblika našega zavjetovanja...“ (PrKl 9, 1).

U prethodnome poglavlju, povela je sestre na vrhunce „najuzvišenijega siromaštva“ i pokazala im kako su po njemu postale „baštinicama i kraljicama nebeskoga kraljevstva“ (PrKl 8, 4). No, dogodi se da nas „neprijatelj“ povede na jedan drugi vrhunac i pokaže nam i obeća kraljevstva zemaljska. Klara računa na mogućnost da si neka sestra, „nahuškana od strane neprijatelja“, prigrabi pravo ostvariti svoj život bez Boga i tada pada u „smrtni grijeh protiv oblika našega zavjetovanja“. Sv. Franjo to naziva „živjeti po tijelu“ (NPr 22, 5). Ton ovoga poglavlja Klarina Pravila ozbiljan je, dramatičan jer radi se – kao u drami prve stranice Knjige Postanka ili u evanđelju o Isusovoj kušnji u pustinji – o tome da nam „tijelo“ „hoće oduzeti ljubav Gospodina našega Isusa Krista i život vječni i samo sebe sa svime upropastiti u paklu“ (isto).

Klara ističe važnu činjenicu: postoji jedno zlo biće koje nagovara, huška, obilazi, opsjeda. Ona ga naziva „neprijatelj“. U pismima Janji Praškoj na nekoliko mjesta dolazi do izražaja Klarina svijest o borbi koju vjernici imaju voditi protiv sotonskih zasjeda (usp. 1PJa 27-29). Klara ga naziva „lukavi neprijatelj“ (3PJa 6), „knez tame“ pod čiju smo vlast potpali „zbog prijestupa našega Praroditelja (...) stegnuti okovima“ (usp. 1PJa 14), „ljudski neprijatelj koji smišlja kako da po drskoj nadutosti časovitih i obmanjujućih časti potpuno uništi ono što je veće od samoga neba“ (3PJa 20), tj. „dušu vjerna čovjeka koja je – po milosti Božjoj najvrjednija od svih stvorenja i veća od samoga neba“ (usp. 3PJa, 21). U Pismu Ermentrudi Klara još snažnijim, čak veoma modernim izričajima opisuje tu borbu: „... neka te ne smućuju senzacije ovoga svijeta koji bježi poput sjene; neka te ne zalude lažne utvare ovoga prijevarnoga svijeta; začepi svoje uši od zviždanja pakla i snažno skrši njegove nalete“ (PEr 5-6).

„... ako se sestra, dva ili tri puta opomenuta od opatice ili drugih sestara, ne bi popravila...“ (PrKl 9, 2). Klara nastavlja dramu grijeha. Grijeh nije samo osobna stvar. On dotiče i druge. Ranjava zajednicu ili, kako snažno kaže Franjo: „ubija“ braću i sestre (usp. Opom 3, 11). Zajednica, kao tijelo, osjeća da je jedan njezin ud bolestan. Stoga traži lijeka: bratska/sestrinska riječ, savjet, opomena, razgovor, ali i pokora: „neka jede kruh i vodu na podu u blagovaonici“ (isto). Znakovito je to da Klara govor o grijehu nadovezuje na govor o brizi za bolesne sestre. „Uzvišeno siromaštvo“ i „sveto jedinstvo“ (PrKl, Solet annuere, 3) idu zajedno. Život bez vlasništva, u svakodnevnom neposjedovanju ičega, u kušanju oskudice, čak i gladi, lako zatvara i ukrućuje srce. Stoga Klara otvara srca sestara majčinskoj brizi za najslabije: bolesnice. Ona se ne zaustavlja na tome. Traži od svojih sestara da otvore srca i prema bolesnima na duši.

Klarino vrijeme bilo je vrijeme strogih podjela: političkih (gvelfi i gibelini), klasnih (minores i maiores), vjerskih (kršćani i muslimani, pravovjerni i heretici), društvenih (zdravi i gubavi), građanskih (važnost časti i javnog mišljenja) i mnogih drugih. I sama je iskusila, kao i Franjo, što to znači biti drugačiji. Evanđeoski put kojim su ona i njezine sestre krenule ne dopušta takvih podjela. Traži se promjena vlastitog srca i približavanje onomu koji je drugačiji. Takav stav Klara zauzima i prema sestri koja je u zajednici postala javna grešnica, tj. ona čiji je grijeh svima poznat. Ona sestru ne isključuje iz zajednice, za razliku od sv. Benedikta koji, poput kirurga, reže, odstranjuje bolesni ud, isključuje monaha iz zajedničkog života i brani da mu se itko približi (usp. RB 24-25). Istina, Klara nalaže da sestra „koliko bi dana bila prkosna, toliko dana neka jede kruh i vodu na podu u blagovaonici“ (PrKl 9, 2), tj. neka bude isključena od zajedničkog stola, ali dodaje: „pred svim sestrama“. Klara nastupa poput njegovateljice „palih udova“ (3PJa 8). Kažnjenicu ostavlja među sestrama, u zajednici. I učinak je drugačiji. U tom pokorničko-kaznenom činu nasred refektora u sv. Damjanu uključene su sve sestre. Sve postaju svjesne svoje odgovornosti i težine stanja u kojemu se sada sve nalaze. Zapravo, ovaj Klarin postupak ima više simboličko nego kazneno značenje. Sestra koja kleči i blaguje na podu, ne sjedi više sa sestrama za stolom; vidi svoje mjesto prazno i postaje svjesna da je svojim grijehom prekinula vez jedinstva, cjelovitost zajednice. I još više. To je slika onog mjesta među blaženicima u nebu koje će ostati prazno ako ona ustraje u svome neobraćenju.

„Međutim, sve dok ona bude prkosna, neka se moli da joj Gospodin prosvijetli srce na pokoru“ (PrKl 9, 4). Na ovoj rečenici zadržala bih se malo više. Čitajući je na izvorniku, shvatila sam snagu i jasnoću Klarine misli. Izričaj „neka se moli“, u izvorniku „oretur“, neki prevode u smislu: „neka se [ona] moli“. Drugi prevode: „neka se mole“, misleći na sestre ili neodređeno: „neka se moli“, što ja shvaćam kao: „neka se moli [u zajednici]“. Ovim glagolom u pasivu Klara kao da želi pokazati težinu stanja u kojemu se nalazi čitava zajednica, ali i to da si sestre ne mogu prisvojiti pravo da misle kako su bolje od one koja je sagriješila. Stoga ne kaže izričito: „neka sestre mole“. „Neka se [u zajednici] moli“ znači ozračje sestrinske ljubavi, plašt ljubavi kojim se obavija onu koja je sagriješila.

Za onu koja je još u tvrdokornosti, koja se još odupire, moli se „da joj Gospodin prosvijetli srce na pokoru“ (PrKl 9,4). Klara se do kraja bori za dušu svoje sestre. Upotrebljava iste riječi kojima opisuje svoje obraćenje: „Svevišnji Otac nebeski udostojao se svojom milošću rasvijetliti moje srce da činim pokoru“ (PrKl 6, 1). I Franjo je molio pred križem da mu Gospodin rasvijetli srce. To je lijek koji se mora od samoga početka primjenjivati, ali ne da bi dotična sestra postala boljom poradi mene, ili zajednice, nego poradi vlastite sreće. „Činiti pokoru“ za Klaru i Franju znači krenuti putem Evanđelja. Htjeti da se netko obrati po mojoj mjeri jest idolopoklonstvo i znači ograničavati Božju milost. Htjeti da Gospodin rasvijetli srce drugoga znači moju otvorenost Bogu i vjeru u Njega koji može stvoriti iz ničega. Prečesto postupam na prvi način čega je pokazatelj ona uznemirenost i srdžba koju Klara zabranjuje da se pojavi u srcu opatice i sestara „jer srdžba i uznemirenost [zbog nečijega grijeha] priječi ljubav u njima samima i u drugima“ (usp. PrKl 9, 5-6).

Možda nas ova Klarina izjava vraća na početak govora o grijehu u zajednici. Svatko je potrebit obraćenja i pozvan na nj. Mnogi znakovi pokazuju da naše srce još ne pripada Gospodinu. Možda je moje srce ponekad zatvoreno sestri i ona ostane izložen neprijatelju koji traži ranjeno srce da ga ugrabi za sebe. Imam li snage srcem koje je obuzeto „srdžbom i nemirom“ osuditi drugoga i uz to moliti za njegovo obraćenje? U ovoj jubilarnoj godini u kojoj slavimo 800. obljetnicu Klarina obraćenja, molimo Gospodina da rasvijetli i naše srce da činimo pokoru na evanđeoski način.

• < Prethodno
• Slijedeće >