Svakodnevni život u Svetom Damjanu

Svakodnevni život u Svetom Damjanu

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Sveta Klara prihvaća od svetoga Franje tu obavezu za članove svoje redovničke obitelji, prema zajedničkom zakonu rada, općem zakonu, kršćanskom zakonu: i u razmjeru u kojem dragovoljno prigrljuje siromaštvo, u tom istom razmjeru se podlaže tom najvažnijem  i redovitom sredstvu, kojim se siromasi uzdržavaju.

Ovdje nećemo promatrati rad u njegovoj podređenosti molitvi, nego u vidu “života u pokori” i kao svjedočanstvo siromaštva.

Rad, zahtjev zavjetovanog siromaštva, mora biti lišen užurbanosti, čineći od vremena dragocjeni dar, kako je to smatrao sv. Franjo (2 Čel 161). Ne samo zato što se “ljubav hrani žrtvama”; svaki napor privlači dušu žednu ljubavi, koja u njemu nalazi mogućnost da raste kao i u molitvi: “sve je ljubav onome tko žarko ljubi”.

Ovako bl. M. M. Martinengo poučava svoje novakinje: „Moram vam dati na znanje da, kad ste zaokupljene svojim dužnostima, morate biti točne u poslu, jer je to točka Pravila: nemojte si dopustiti da se dosađujete… Budite dakle marljive na poslu; uvjeravam vas da ćete više naći Boga u poslu negoli drugdje… Svoje poslove morate obavljati pobožno, to jest, ne zabavljajući se pričanjem, niti raditi s nemirom i žurbom, jer to jako priječi prisutnost Božju; ne kažem da ne budete marljive u tome da brzo izvršavate naloženo, jer je i to jedan dio siromaštva… Ako se u nekoj  siromašnoj obitelji nađe jedna kći brza, hitra u svom poslu, time se uzdržava cijela obitelj; naprotiv, ako su dvije, a lijene i spore, neće zaraditi ni toliko da uzdržavaju sebe. Tako kažem i vama: budite siromašne, vrijeme je dragocjeno, ali kratko. Dobro znate kako je potrebno žuriti se, da bismo bile revne u koru; no zbog toga ne smijete raditi u tjeskobi i nemiru, jer bi to bilo protivno savršenstvu.

Znam sigurno i to da ćete, ako ne gubite vrijeme u brbljanju, s lakoćom ispuniti sve, bez ikakve štete vašoj duši… Nemojte misliti da ćete, umarajući se cijeli dan, biti spriječene biti s Bogom i spriječene steći sve kreposti; umara se ruka, noga hoda, oko gleda, uho sluša, jezik govori; sve drhti, ali srce može, bez obzira na sve te osjetne pokrete, ljubiti Boga neprestano i snažno. Oh, kažete da vam se to čini nemogućim, a ja vam kažem da nije; tako, puno je lakše onom tko ljubi. A vi biste željele postati svete, da, ali na svoj način, to jest da budete sabrane u ćeliji i da tako mirne možete mnogo moliti.“

O odnosu rada i kontemplacije: Kad bi neka sestra htjela stalno biti u slatkoj kontemplaciji i napustila svoju dužnost na zemlji, koja joj je zadana po svetoj poslušnosti, to ne bi bilo Bogu drago.

A kad bi se htjela stalno brinuti za svoju dužnost, a nikada ne bi htjela kušati ljepotu molitve i kontemplacije koju joj je moguće obaviti, ni to se ne bi Bogu svidjelo.

Nego, On hoće da se brinemo za aktivni život i za kontemplaciju prema milostima koje nam je za to dao. A koja se ne bi mogla brinuti ni za jedno ni za drugo, obavezna je više brinuti se za ono što joj je zadano po poslušnosti (bl. Julija iz Milana, 16. st.).

S. Valeria Campanazzi (16. st.) praktično kuša mogućnost kontemplacije također u rastresujućim i dosadnim uslužnostima vratarice; povjerila je nekim stranicama svojih Objava (Revellazioni) takva iskustva onoga što ju je najviše pogađalo: očitovanje Ljubavi koja je, gotovo je pretječući, doziva “Dođi, dođi”, bez znaka ljudskog glasa, od napora nametnutog poslušnošću do uživanja Božje Ljubavi. „I ovog puta ravnoteža između akcije i kontemplacije ne predstavlja neki problem: one se spajaju u poslušnosti. „Kad sam, dakle, postala vratarica, prignula sam glavu na poslušnost, ne misleći ni na što osim na to da hoću slušati i čuvati se svega što bi moglo ne sviđati se Bogu. Utoliko sam bila jako pažljiva u ispunjavanju dužnosti da izvršim poslušnost, a zatim sam sve ostalo vrijeme razdijelila Bogu, moleći časoslov i razmatranje; skoro sam svaki dan pročitala jedan dio Svetog Pisma: tako sam rasporedila svo vrijeme. A kad sam obilazila samostan tražeći sestre, trčala sam koji put tako hitro, kao da mi je upravo Bog predao tu poslušnost i na glas sam Mu prikazivala svoje korake i zahvaljivala Mu, i činilo mi se koji put kao da ga slijedim. Po tome su mi bila dana tolika prosvjetljenja i toliko poznavanje Boga da, kad sam ušla u crkvu i uzdigla ruke i duh prema Bogu, vidjela sam jedno svjetlo koje ne bih mogla objasniti i činilo mi se da oči duše proniču sva nebesa, te vidjeh onu lijepu domovinu. Toliko sam bila privučena Božjim stvarima da je, kad je bio čas da idem, dolazi Duh Božji da me potiče i slijedio me kamo sam išla, ovim riječima: “Dođi, dođi!”, ali ne ljudskim glasom, nego u razumu, tako da mi se koji puta činilo napornim. Tako me On vodio u crkvu, najviše navečer, kad je bila molitva, a ja sam ponekad išla prozebla, ledena i umorna; a kad je bilo tako, činilo mi se da su mi svi udovi ojačani te sam mogla nadići svaku muku…“

Sveta Koleta iz Korbija (1381. – 1447.), na polju rada, pokazuje jasne ideje o načinu služenja, stavljajući aktivno sudjelovanje vlastite volje u rad prihvaćen iz poslušnosti, tako da ga se izvrši “rado i... brižno i odano”: ne ubrajajući da “život u pokori” ne dopušta gubljenje vremena na beskorisne poslove, što je plod neumrtvenosti. 

„Molim vas, predrage moje sestre, i zapovijedam vam da, iz ljubavi prema Gospodinu, nikada ne odbijete izvršavati ponizne službe i djela ljubavi; nego, kad vam ih majka opatica ili njena zamjenica budu naredile, zbog opće ili posebne koristi, bez opiranja, bez mrmljanja ili pobune, učinite ih krotko i voljno, i prihvatite ih da ih izvršite brižno i odano. Nijedna sestra, da prikrije svoju nemarnost ili lijenost ili oholost, kad joj se nešto bude naznačilo da izvrši i naredilo da učini, neka se ne rastereti od ispunjenja obaveze isprikom: “Bog mi nije dao milost da znam raditi taj posao”; dokle god su zdravog tijela i pameti, ne smiju ga odbiti, nego na mig one koja zapovijeda, moraju tako hitro pristati i poslušati, kako se priliči onome tko je zavjetovao svetu poslušnost.

Jednako tako, opatica i njena zamjenica moraju paziti da sestrama ne naređuju stvari koje ne bi znale ili mogle izvršiti...

“Jer, nerad je neprijatelj duše...” : naređujem vam ovom opomenom da brižno pazite da se sve sestre, sadašnje i buduće, okane u svako vrijeme i na svakome mjestu, svakog beskorisnog i sitničavog prekomjernog posla i zaokupljenosti koje bi mogle značiti gubljenje vremena, kao one koje moraju biti u ovoj i u sličnim stvarima savršeno umrtvene.

Osim toga, svaki puta kada dvije, tri ili nekoliko sestara bude zajedno na poslu, mogu govoriti o Gospodinu i o njegovim velikim dobročinstvima, te o životu svetaca i svetica ili druge lijepe, dobre i pobožne riječi koje se odnose na spas duše, ili raspravljati o potrebama koje su dobre i korisne za upravljanje samostana, bivajući u svemu umrtvene i uzdržljive od svake loše ili svjetovne riječi“.

Raditi znači dobro upotrebljavati vrijeme i snage kojima raspolažemo; ostvarivati vlastito biće, usredotočujući ga na ono što je visoko. “Šta radiš, radi dobro...” (2 PA).

Uznemirivati se znači dopustiti rastresenosti da nas krade nama samima, i prenapetosti da nam rastura snagu, sprečavajući duh da se mirno sabere u onome što čini.

Kada duša djeluje, ne rastresajući se, i u jednoj normalnoj napetosti, koja joj dopušta da ispuni sve svoje obaveze, taka joj se ljudska aktivnost čini kao ništa naspram istinske aktivnosti: one da Gospodin živi u njoj; a život, sudjelovanje u redu i tišini pokreta i djelovanja Božjeg, postaje jedno “tiho ostajanje u Njemu”. Tako Isus poučava s. Mariju od Trojstva.

„Kad se mnogo ljubi, nađe se mnogo vremena da se mnogo toga učini. Što više budeš ljubila, bit ćeš manje spora. Posao će teći ispod tvojih prstiju. Ne propusti nijedan čas a da me ne ljubiš!” “Kad tratiš vrijeme, vrijeđaš me, prezireš moje darove, sadašnjost koju prepuštam tvojoj ljubavi i tvojoj velikodušnosti”.

“Slušaj me! Ne gubi nijedan čas! Ali nemoj biti uznemirena; tko se uznemiruje, trati vrijeme... Misli na moju Majku, koju sam i tebi dao za Majku! Kome je bila povjerena teža odgovornost negoli njoj? Uvijek mirna i nasmiješena, jer sam joj ja ispunjavao svu dušu”. “Ne uznemiruj se, ne budi u strahu! Sve prolazi, samo tvoj Bog ostaje. Ja sam red i savršeni mir, premda sam život i pokret i rad. Da živiš mojim životom, ostani sva u meni, tiho!” “S obzirom na rad, u duhu svoga Pravila, radije radi više nogo dosta. Taj mi je dodatak veoma ugodan: vidim ga i računam s njime. Ništa nije beskorisno, ništa nije izgubljeno...” “Ako mi nisi sve dala, ne mogu izvršiti djelo koje sam prepustio tvojoj inicijativi. Daj mi najmanje zrnce tvojih žrtava, tvojih napora. Ja ću ih učiniti plodnima: ali daj mi to zrnce. Nemoj izgubiti ni trenutka, ni jednu jedinu priliku a da mi ne prikažeš sve ono što ti pošaljem. Moja te milost neće ni za trenutak ostaviti: primi je! Želim da moje nebo ispuni tvoju dušu, tvoju ćeliju, tvoj samostan”. “Vaša mi se djela sviđaju utoliko ukoliko su izraz ljubavi. Ako ih učinite zato jer vas veseli da pokažete svoje sposobnosti, da učinite nešto dobra na zadovoljstvo sebi, nije zlo, ali što onda na taj način daju vašem Bogu Vaša mi se djela utoliko sviđaju, ukoliko vam pomažu da upoznate same sebe i sebe svladate. Jer čemu dolazite u samostan, ako ne radi unutrašnjeg rada na izgradnji samih sebe, da budete gospodari svoje duše, da biste mi je darovali?” “Da, rad je radost i veliko dostojanstvo za čovjeka. Ali hoću ne samo tvoja djela, nego i tebe. Kad me napuštaš i misliš samo na svoj posao, obeščašćuješ me”. “Radi brzo i točno! Sve tvoje materijalne odluke neka budu izvedene uredno, odmjereno i brzo, da možeš biti slobodna i više se dati na život duha. Čekam te kod materijalnog posla, gdje me treba služiti savršeno, a čekam te također i u počinku oslobođenog duha da se predam tvojim pogledima.” “U samostanu nije najpožrtvovanija ona koja uradi najviše vidljiva posla, nego koja uradi najviše nevidljiva posla, koja najbolje zna povući se, ne smetati nikomu, u saobraćaju biti vedra, prozirna duša, da me kroz nju mogu drugi otkriti. Nije najvažniji onaj posao što vi radite, nego onaj što mi ga prepuštate da radim među vama." “Slušaj, ne treba naravnoj djelatnosti pridavati veliko značenje. ´Bez mene ne možete ništa učiniti´. Svjetovni duh traži naravi ’promećurne ’ i ’spretne ’, kako se to veli, kad ih se hvali. Lako je pretjerano se izmarati, djelovati vidljivo, na vanjski način. Veoma je teško sebe zatajiti i pustiti meni da radim. A ipak to je jedna plodna radinost koja traje u vječnost. Ostani u meni! Računaj na mene!”

• < Prethodno
• Slijedeće >