Raspeta mudrost - škola za malene

Raspeta Mudrost – škola za malene

Pisac Legende sv. Klare ističe, između ostaloga, žarku Klarinu ljubav prema Raspetome i njegovoj muci: „Oplakivanje muke Gospodnje priraslo joj je srcu; iz svetih rana je sad crpla smirnu gorkih osjećaja, sad sisala veoma slatke radosti. Suza Krista patnika neodoljivo ju je opijala i pamćenje joj je često predočivalo onoga kojega joj je ljubav duboko utisnula u srce“ (LegKl 30). U ovome odlomku možemo zapaziti pojmove koje je srednjovjekovna monaška tradicija redovito pridavala molitvenom čitanju Božje riječi: „opijanje“, „slast“, „pamćenje“, često dozivanje u pamet, „predočivanje“, a napose „napasanje“ i „preživanje“ što susrećemo malo kasnije u istom odlomku: „A da bi neprekidno napasala dušu slastima Raspetoga, češće je 'preživala' molitvu na čast Gospodinovih pet rana“ (isto).

Sv. Klara i njezine duhovne kćeri tijekom stoljećâ nisu poznavale lectio divina prema monaškoj benediktinskoj tradiciji. Poznavale su Sveto pismo kako im ga je svakodnevno donosila liturgija. Osim izuzetaka, ne možemo govoriti o osobnom čitanju Svetoga pisma jer samostani, a pojedine sestre pogotovo, nisu stoljećima posjedovali Bibliju, jer je to koštalo cijelo bogatstvo. No ono malo što su svakodnevno čule i čitale tijekom liturgijskih slavlja, dopiralo je do dna srca i tu se zadržalo preobražujući cijelo njihovo biće. O tome svjedoče djela svetih klarisa koja su prožeta usvojenom Božjom riječi. Samostani su nekada na dnevnom redu imali i do tri sata osobne molitve; tu su sestre „preživale“ Riječ koju su toga dana čule, a nastojale su to i tijekom dana i noći.

Najomiljeniji odlomci koje su klarise razmatrale bili su oni o Kristovoj muci. To je središte duhovnosti i svetopisamskih razmatranja same sv. Klare i njezinih sljedbenica: sve one uranjaju u povijest Muke, tako da nemaju potrebu čitati je koliko su je snažno pounutrašnjile. To je srce klarijanske mistike koja dovodi do izgaranja od žara ljubavi koji se krije u Kristovim grudima. Zapravo, Pasha smrti i uskrsnuća raspetog Zaručnika smisao je cijeloga puta. Stoga su njihove uši pozorne na sve one izričaje Staroga i Novoga zavjeta, a napose psalama, koji ih podsjećaju na Muku.

Naše svetice najčešće se zadržavaju u Maslinskom vrtu. Tako je sv. Kamila Baptista Varano (1458.-1524.) razmatrala o Kristovim osjećajima u Getsemaniju, uronivši u „pregorko more njegova srca“. Tako je nastalo njezino poznato djelo: „Isusove duhovne boli u njegovoj Muci“, u kojima se ona zadržava na Isusovim unutranjim bolima u getsemanskoj agoniji. Iz tih razmatranja moliteljice dobivaju spoznaju o vlastitoj nezahvalnosti, o nezahvalnosti ljudi. Korijeni duboke poniznosti ovih svetica leže upravo u tome i to ih dovodi do darivanja vlastita života za duše za koje je njihov Isus podnio muku. Odatle njihove molitve poput one sv. Eustohije: „Daj mi rane!“ ili sv. Veronike: „Više boli, više križeva!“

No osobiti predmet njihove molitve bile su Isusove riječi u Getsemaniju: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti“ (Mt 26,39). To je središnja točka njihove suobličenosti Kristu. U usklađivanju svoje volje s Očevom, one kušaju kako se ono što je gorko preokreće u slatkoću, iskustvo karakteristično za Franjino obraćenje (usp. Opor 3) i za Klarin način majčinskog služenja (usp. OporKl 70), što ukazuje na duboko pounutrašnjenje najautentičnijeg smisla Pashe. To je već radost koju je Isus obećao uoči svoje muke: „Žena kada rađa, žalosna je jer je došao njezin čas, ali kad rodi djetešce, ne spominje se više muke od radosti što se čovjek rodio na svijet“ (Iv 16,22).

Naglasit ćemo još jednu posebnost iz duhovnosti Drugog franjevačkog reda: promatranje lica siromašnog Raspetog, toliko prisutnog u Klarinim pismima i kasnije u spisima njezinih svetih sljedbenica. Stalno razmatranje Božje riječi u traganju za Zaručnikom, dovodi ih do Mudrosti u kojoj prepoznaju crte njegova lica. Riječi Knjige mudrosti nalazimo u trećem i četvrtom Klarinom pismu: „Ona je odsjev vječne svjetlosti i zrcalo čisto djela Božjeg, i slika dobrote njegove“ (Mudr 7,26). Ovaj redak nadahnuo je sv. Katarinu Bolonjsku da u svom razmatranju o Muci, pjeva himan na čast Muke slikama Mudrosti: „O Muko preslavna i lijeku svakoj našoj rani. O majko (Sir 24,24 Vulg; Mudr 7,12) najvjernija, koja vodiš svoju djecu k Ocu nebeskom. O pravo i ugodno utočište u svim protivštinama. O hraniteljice, koja podržavaš i vodiš male duše (Izr 9,4 Vulg) do najviše savršenosti. O zrcalo sjajno (Mudr 7,26), koje rasvjetljuješ onoga tko te motri i popravljaš njegove nepravilnosti. O neprobojni štite (usp. Ef 6,16), koji otmjeno braniš onoga koji se iza tebe sakrije. O mano tečna (Sir 24,20; Izr 9,1-6; Iv 6,35), puna svake slatkoće, ti si ona koja braniš svoje ljubitelje od svakog smrtnog otrova. O uzvišene ljestve (Post 28,10-17; Iv 1,51), koje uzdižete k beskrajnim dobrima onoga koji se uzdiže po vama. O pravo i okrepljujuće gostoprimstvo dušama hodočasnicama. O izvore nepresušni (Pj 4,15), koji osvježavaš ražarene ožednjele. O more (Sir 24,27.29) preobilno onomu koji barkom uplovi u tebe. O ljupka maslino (Sir 24,14), koja širiš svoje grane po svem svijetu. O nježna zaručnice (Mudr 8,2) duše koja je u tebe uvijek zaljubljena i ne gleda na druge“.

U ovom himnu Muci iznenađuju mnogi izričaji koje svetica pridaje Raspetomu, svi nadahnuti Svetim pismom. Zaustavit ćemo se samo na nekima. Ona je majka jer daje život, pravi život. Sv. Katarina ima pred očima mudrosne knjige, osobito Sirahovu koja je u njezino vrijeme često bila u liturgiji, gdje se mudrost naziva „majka lijepe ljubavi“ (Sir 24,24 Vulg). Ili: „I svemu sam se tomu radovao, jer mudrost sve donosi; još nisam znao da je ona roditeljka [to jest majka] svega toga“ (Mudr 7,12). Sv. Katarina gleda u Raspetome zrcalo ali - za razliku od sv. Klare koja savjetuje Agnezi neka se zadrži pred zrcalom i resi se krepostima - ona je više usmjerena ispravljanju „nepravilnosti“, to jest „deformiranosti“, što bi moglo značiti i „iznakaženosti“. Na kraju ovoga himna nalazi se izričaj posve franjevački: „zaručnica“. Raspeti je Mudrost koja je zaručnica: „Nju zavoljeh i za njom čeznuh od svoje mladosti, i nastojah da mi bude zaručnica i zaljubih se u ljepotu njezinu“ (Mudr 8,2).

Kao što u monaškoj metodi lectio divina nakon četiri koraka (lectio/čitanje, meditatio/meditiranje, oratio/molitva i contemplatio/kontemplacija) slijedi actio, to jest djelovanje, tako i naše svetice traže kakav odgovor dati raspetoj Mudrosti. Odgovor je uvijek sebedarna ljubav, darivanje vlastita života u nesebičnom služenju bližnjemu. To zahtijeva napustiti kontemplaciju i slatku samoću. U toj vrsti žrtve i odricanja, bl. Marija Anđela Astorch čula je u sebi glas: „Moram biti u onome što je Oca mojega“ (Lk 2,49). Shvatila je kako se njezina usklađenost s Božjom voljom ostvaruje upravo sada, u sebedarju drugima. Ovdje se susrećemo sa sviješću o poslanju primljenom od Boga za Crkvu, za svijet, koje se rađa nadasve iz razmatranja Muke, usvajanjem Kristovih osjećaja u stalnom prinosu samih sebe, sjedinjenom s Njegovim, za spasenje braće i sestara.

Da zaključimo: Riječ koju su naše svetice svakodnevno molile, čitale, slušale i izgovarale, pounutrašnjile, unutar predaje Crkve i na tragu sv. Franje i sv. Klare, dovela ih je do dubljeg suobličenja s raspetom Mudrošću. U Kristu Isusu one prodiru u otajstvo Presvetoga Trojstva iskustvo kojega prevode u svakodnevicu, u kojoj ih radost služenja i dar nesebične ljubavi čini duhovnim majkama braće i sestara.

Uz siromašnu literaturu, uz mala sredstva, one su posvetile cijelo svoje biće i odvajale puno vremena za razmatranje Božje riječi, napose o Muci. Mi danas imamo bogatu literaturu o molitvi, lako dostupnu Božju riječ u raznim oblicima, ali nedostaje nam vremena. Ili nam nedostaje one zaljubljenosti u Mudrost koju tražimo i iščekujemo, koja nas dočekuje i s kojom se družimo, radi koje ostavljamo sve drugo po strani. Mudrost je to koja je sva izrečena na Križu i koja čeka i doziva male duše.

Piše: s. M. Tarzicija ČIčmak, klarisa

• < Prethodno
• Slijedeće >