Voda iz Kristova boka

 Voda iz Kristova boka

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Sestra Angeluccia, XIV. Svjedokinja na Postupku za Klarino proglašenje svetom, izjavila je „kako je jednom nakon Uskrsa spomenuta sveta majka gospođa Klara čula pjevanje riječi Vidi aquam egredientem de templo a latere dextro (usp. Ez 47,1.2). To ju je toliko razveselilo i držala je to na pameti te je uvijek poslije jela i poslije povečerja uzimala blagoslovljenu vodu i davala je svojim sestrama te govorila: 'Sestre i kćeri moje, uvijek se morate spominjati i imati na pameti onu blagoslovljenu vodu koja je potekla iz desnoga boka našega Gospodina Isusa Krista koji je visio na križu'“ (PostKl 14,8).

Ovaj odlomak otkriva nam mnogo toga o Klari i njezinoj zajednici. Jednoga jutra na misi Klaru se dojmilo pjevanje braće, pjevanje koje joj je usjeklo u pamet tekst liturgije jedne vazmene nedjelje: Vidjeh vodu gdje izlazi iz hrama s desne strane, aleluja… Tekst joj nije bio nepoznat, a znala je i to da ga crkveni oci primjenjuju na onu vodu koja je potekla iz Kristova probodenog boka. Klara se obradovala jer je „vidjela“ i kušala ljubav Krista, dobrog Pastira koji se neusporedivo brinuo za nju i njezino „stado malo“ (OporKl 46).

Pretpostavljam da se ovaj mali događaj zbio nakon Franjine smrti. Koliko je Franjina smrt bila za Klaru i njezine sestre potresna, govori nam Čelanov opis njihova plača nad mrtvim Franjom (usp. 1Čel 117), kao i sama Klara u svojoj Oporuci: „Ja Klara, nedostojna sluškinja Kristova i siromašnih sestara samostana Svetoga Damjana i biljčica svetoga oca, razmišljala sam s ostalim svojim sestrama o našem uzvišenom pozivu, o zapovijedi tolikoga oca i krhkosti ostalih koje smo se bojale u sebi nakon smrti svetoga našeg oca Franje, koji bijaše naš stup, nakon Boga jedina naša utjeha i uporište (usp. 1 Tim 3, 15). Stoga smo se uvijek iznova dragovoljno obvezivale na svoju gospođu presvetu siromaštinu, da sadašnje i buduće sestre nakon moje smrti ne mognu od nje nipošto odstupiti“ (OporKl 37-39). Naziremo tjeskobu i napuštenost u kojoj su sestre kušale vlastitu krhkost. U tim trenutcima, koji su trajali godinama, ove riječi liturgije jedne vazmene nedjelje dale su im snagu. Zato se Klara obradovala i tu radost podijelila sa sestrama.

Nastojala je da te riječi i njihov smisao imaju uvijek na pameti, a kao podsjetnik na to uvela je obredno pranje ruku nakon jela – a to je upravo u vrijeme Isusove smrti na križu – i na kraju dana proživljenog s njime, kada „u ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj“ (otpjev na povečerju).

Ova voda iz Kristova boka o kojoj je Klara slušala pevanje, podsjeća na ono njezino snoviđenje o Franji koji je poziva da siše mlijeko s njegovih grudi. I Krist i Franjo za Klaru su majka, iz njihovih grudi ona pije i siše vodu koja je pere, čisti, poji i preporađa i evanđeosko mlijeko koje je hrani.

Voda koja izvire iz Kristova boka podsjećala je Klaru i sestre na krštenje iz kojega izvire i njihovo odlučno nasljedovanje Krista te mistično zaručništvo s njime. Možda je jedna od najljepših definicija posvećene osobe,, ali i i svakog krštenika, ona Klarina: „zaručnica nevinoga Jaganca koji odnosi grijeh svijeta“ (4PJa 8). Povezanost s Kristom, koja po krštenju postaje duboka i neraskidiva, ima zaručničko-svadbeno i otkupiteljsko obilježje. Na tom tragu je i sv. Franjo kada piše: „Gledajmo dobrog pastira, koji podnese muku križa da spasi ovce svoje (usp. Iv 10, 11). Za Gospodinom su išle ovce njegove u trudu i naporu, u sramoti i gladi (usp. Rim 8, 35; 2 Kor 11, 27), u slabosti i kušnji i u svemu ostalome, i za to su od Gospodina primile život vječni“ (Opom 6,1-2). Ili kada kliče: „O, kako je sveto i utješno imati tako lijepa i divna zaručnika! O, kako je sveto i kako milo imati tako dobrostiva, ponizna, miroljubiva, slatka, ljubljena i nada sve poželjna brata i sina: Gospodina našega Isusa Krista, koji život [svoj] položi za ovce svoje (usp. Iv 10, 15)“ (1PVj 12-13). Kako gore u Opomeni tako i ovdje Franjo završava s našim zajedništvom sa Sinom Božjim dovijeka: „… i pomoli se Ocu govoreći: (…) I hoću, Oče, gdje sam ja da i oni budu sa mnom, da gledaju moju slavu (Iv 17, 24) u tvome kraljevstvu (Mt 20, 21). Amen“ (isto 13.19).

Da, voda koja izvire iz probodenog boka izlijeva se, razlijeva i prelijeva na radost i spasenje. Antifona, naime, nastavlja: i spasiše se svi do kojih dođe ova voda i reći će: aleluja, aleluja.

Koje li utjehe za Klaru ostavljenu samu u srcu karizme nakon Franjine smrti! Klara je čula pjevanje, vidjela vodu, prala se u njoj, pila je i sama postala „čista žila Spoletske doline, koja napaja novi izvor žive vode na osvježenje i blagodat dušâ (usp. Iv 4,14; Est 10,6. 11,10), izvor koji je, odvođen različitim potočićima, na zemljištu Crkve već natopio rasadnik redovništva“ (BulKl 11).

Radost jedne vazmene nedjelje postala je vazmena radost Klare, njezinih sestara, čitave Crkve, sve do danas.

Spasonosna voda iz probodenog Srca jedina utažuje žeđ naših duša i jedina vodi u život vječni.

• < Prethodno
• Slijedeće >