Istražujte

• 
• 

 

KONGREGACIJA ZA USTANOVE POSVEĆENOG ŽIVOTA

I DRUŽBE APOSTOLSKOG ŽIVOTA

GODINA POSVEĆENOG ŽIVOTA

 

Istražujte

 

Posvećenim muškarcima i ženama

u hodu za Božjim znakovima

 

»Uvijek u pokretu s onom krepošću

koja je krepost putnika: radošću«

Papa Franjo

 

Predraga braćo i sestre,

1. Nastavljamo s radošću hod prema Godini posvećenog života kako bi naši koraci bili vrijeme obraćenje i milosti. Papa Franjo svojom riječju i životom nastavlja pokazivati radost navještaja i plodnost života življena u skladu s evanđeljem, dok nas poziva da napredujemo u svom hodu, da budemo »Crkva koja izlazi«[1], prema logici slobode.

 

Toplo nas poziva da ostavimo iza sebe »svjetovne Crkve površnog duhovnog ili pastoralnog sjaja« kako bismo udisali »čisti zrak Duha Svetoga, koji nas oslobađa usredotočenosti na same sebe skrivene pod plaštem izvanjske pobožnosti lišene Boga. Ne dopustimo da nam se ukrade evanđelje!«[2].

 

Posvećeni život je znak budućih dobara u svijetu, u izlasku duž putova povijesti. Prihvaća ogledati se s prolaznim sigurnostima, novim situacijama, stalnim i promjenjivim izazovima, pitanjima i strastima kojima odzvanja današnji svijet. U tome budnom hodočašćenju posvećeni život čuva traženje Božjeg lica, živi nasljedovanje Krista, pušta da ga vodi Duh Sveti, da bi živio ljubav prema Kraljevstvu kreativnom vjernošću i okretnom radinošću. Identitet hodočasnika i molitelja in limine historiae duboko mu pripada.

 

Ovim se pismom svim posvećenim muškarcima i ženama želi predati tu dragocjenu baštinu, pozivajući ih da odlučna srca ostanu vjerni Gospodinu (usp. Dj 11, 23-24) i nastave taj milosni hod. Želimo zajedno čitati u sažetom obliku korake učinjene u posljednjih pedeset godina. U tome povijesnom osvrtu Drugi vatikanski koncil se pojavljuje kao apsolutno važni događaj za obnovu posvećenog života. Ponovno nam u ušima odzvanja Gospodinov poziv: Stanite na negdašnje putove, raspitajte se za iskonske staze: Koji put vodi k dobru? Njime pođite i naći ćete spokoj dušama svojim! (Jr 6, 16).

 

U ovom statio svatko može prepoznati i sjeme života koje je, položeno u plemenito i dobro srce (Lk 8, 15), urodilo plodom, i ono koje pavši uz put, na kamen ili u trnje nije donijelo roda (usp. Lk 8, 12-14).

 

Otvara se mogućnost da se hrabro i budno nastavi put kako bi se odvažili na izbore koji snažno potvrđuju proročki karakter našeg identiteta, a to je »posebni oblik dioništva u Kristovoj proročkoj službi, koju Duh prenosi čitavom Božjem narodu«[3], kako bi se u sadašnjem času očitovala »nadmoćna veličina sile Krista koji kraljuje i neograničenu moć Duha Svetoga koji čudesno djeluje u Crkvi«[4].

 

Pozvani smo temeljito istražiti obzore našega života i našeg vremena u budnom bdjenju. Istraživati u tami kako bismo prepoznali vatru koja prosvjetljuje i vodi, istraživati nebo kako bismo prepoznali predznake blagoslovâ za naše suhoće. Budno bdjeti i zagovarati, čvrsti u vjeri.

 

Pravi je čas da se dadne prostora Duhu koji stvara: »U našem osobnom životu, u privatnom životu – podsjeća papa Franjo – Duh nas potiče krenuti putom koji je više evanđeoski. Ne pružati otpor Duhu Svetom: to je milost koju želim da svi tražimo od Gospodina; poučljivost Duhu Svetom, onom Duhu koji nam dolazi i pomaže nam ići naprijed na putu svetosti, onoj tako lijepoj svetosti Crkve. Milost poučljivosti Duhu Svetom«[5].

 

Razlozi nastanka ovog pismo kriju se u spomenu obilne milosti koju posvećeni muškarci i žene žive u Crkvi, i ono je istodobno otvoreni poziv na razlučivanje. Gospodin je živ i djeluje u našoj povijesti i poziva nas na suradnju i složno i zajedničko razlučivanje, za nova razdoblja proroštva u službi Crkvi, na putu prema Kraljevstvu koje dolazi.

 

Zaogrnimo se oružjima svjetlosti, slobode, hrabrosti evanđelja kako bismo istražili obzore, prepoznali na njima Božje znakove i poveli se za njima. Uz evanđeoska opredjeljenja na koja ćemo se odvažno odlučiti onako kako to čine ponizni i maleni.

 

 

U poslušnom izlasku

 

 

 

Sve vrijeme njihova putovanja,

kad god bi se oblak digao s Prebivališta, Izraelci bi krenuli;

ali ako se oblak ne bi digao, ni oni ne bi na put polazili

sve do dana dok se ne bi digao.

Jer sve vrijeme njihova putovanja oblak Jahvin danju stajaše nad Prebivalištem,

a noću bi se u oblaku pojavila vatra vidljiva svemu domu Izraelovu

(Izl 40, 36-38)

 

 

POSLUŠATI BOŽJU RIJEČ

2. Život vjere nije jednostavno neki posjed, već je hod koji poznaje svijetle putove i mračne tunele, otvorene obzore i trnovite i nesigurne staze. Tajanstveni Božji silazak u naš život i naše događaje, prema Svetom pismu, pobuđuju divljenje i radost, iz toga se rađa Božji dar koji ispunjava život smislom i svjetlom i nalazi puninu u mesijanskom spasenju koje je Krist ostvario.

 

Prije nego fokusiramo pažnju na koncilski događaj i njegove posljedice pustit ćemo da nas vodi jedna biblijska slika u živom i zahvalnom spomenu pokoncilskog kairòsa, u inspirativnim vrijednostima.

 

Velika epopeja izlaska izabranog naroda iz egipatskog ropstva prema Obećanoj zemlji postaje sugestivna slika koja doziva u svijest naš suvremeni stop and go, zaustavljanje i pokretanje, strpljivost i poduzetnost. Ova su desetljeća bila upravo razdoblja uspona i padova, poletâ i razočaranjâ, istraživanjâ i nostalgičnih zatvaranja.

 

Interpretacijska tradicija duhovnog života, u raznim oblicima koji su tijesno povezani s posvećenim životom kao jednim od tih oblika, često je nalazila u velikoj paradigmi izlaska Izraelskog naroda iz Egipta sugestivne simbole i metafore: gorući grm, prolazak kroz more, putovanje kroz pustinju, teofanija na Sinaju, strah od samoće, dar zakona i saveza, stup od oblaka i oganj, mana, voda iz stijene, mrmljanje i nostalgije.

 

Poslužit ćemo se simbolom oblaka (na hebrejskom 'ānān),[6] koji je na tajanstven način pratio narod na njegovu putu: pritom se čas zaustavljao, čak i na dulje vrijeme, i time izazivao nelagodu i žaljenje, čas podizao i kretao i time određivao ritam putovanja, pod Božjim vodstvom.

 

Poslušajmo Božju riječ: Sve vrijeme njihova putovanja, kad god bi se oblak digao s Prebivališta, Izraelci bi krenuli; ali ako se oblak ne bi digao, ni oni ne bi na put polazili sve do dana dok se ne bi digao. Jer sve vrijeme njihova putovanja oblak Jahvin danju stajaše nad Prebivalištem, a noću bi se u oblaku pojavila vatra vidljiva svemu domu Izraelovu (Izl 40, 36-38).

 

Nešto novo i zanimljivo donosi paralelni tekst iz Knjige Brojeva (usp. Br 9, 15-23), osobito o zaustavljanjima i nastavku putovanja: Dva dana ili mjesec ili godinu - dok bi oblak ostajao nad Prebivalištem - Izraelci su taborovali, ne krećući na put, a čim bi se digao, oni bi krenuli (Br 9, 22).

 

Očito je da je taj način prisutnosti i vodstva od Božje strane zahtijevao stalnu budnost: bilo zato da se odgovori na nepredvidljivo kretanje oblaka, bilo zato da se sačuva vjeru u Božju zaštitničku prisutnost, kada bi zaustavljanja duže potrajala a cilj se činio odgođenim sine die.

 

U simboličkom jeziku biblijskog izvješća taj je oblak bio Božji anđeo, kao što se kaže u knjizi Izlaska (Izl 14, 19). U kasnijem tumačenju oblak postaje povlašteni simbol Božje prisutnosti, dobrote i djelatne vjernosti. Naime u proročkoj, psalmističkoj i mudrosnoj tradiciji taj će se simbol često ponavljati, razvijajući također ostale aspekte, kao što je primjerice skrivanje Boga zbog grijeha naroda (usp. Tuž 3, 44), ili veličanstvo sjedišta Božjeg prijestolja (usp. 2 Ljet 6, 1; Job 26, 9).

 

Novi zavjet preuzima, katkad sa sličnim jezikom, taj simbol u teofanijama: bezgrješno začeće Isusa (usp. Lk 1, 35), preobraženje (usp. Mt 17, 1-8 i par.), Isusovo uzašašće na nebo (usp. Dj 1, 9). Pavao upotrebljava oblak također kao simbol krštenja (usp. 1 Kor 10, 1) i simbolika oblaka uvijek je sastavni dio predodžbi o Gospodinovu ponovnom dolasku u slavi na kraju vremenâ (usp. Mt 24, 30; 26, 64; Otk 1, 7; 14, 14).

 

Ukratko, prevladavajuća perspektiva, već u tipičnoj simbologiji izlaska, je perspektiva oblaka kao znaka božanske poruke, djelatne prisutnosti Gospodina Boga usred njegova naroda. Izrael će morati uvijek biti spreman nastaviti put ako se oblak pokrene, prepoznati svoj grijeh i osjećati odbojnost prema njemu kada se na njegovu obzoru nakupe tamni oblaci, biti strpljiv kada stanke potraju a cilj se čini nedostižnim.

 

U složenosti mnogobrojnih oblika u kojem se simbol oblaka javlja u Bibliji, pridodaju se također vrijednosti Božje nedostupnosti, njegove suverenosti kojom nad svime bdije s neba, njegova milosrđa kada razgrće oblake te silazi i ponovno daje život i nadu. Božja se ljubav i znanje uče samo na putu nasljedovanja, u raspoloživosti oslobođenoj strahova i nostalgijâ.

 

Stoljećima nakon izlaska, gotovo neposredno prije Otkupiteljeva dolaska, mudrac će podsjetiti na tu pustolovnu epopeju Izraelaca vođenih oblakom i ognjem jezgrovitom rečenicom: A Izraelcima si dao ognjen stup, da im bude vođom na stazama neznanim (Mudr 18, 3).

 

KAO ONI KOJE OBLAK VODI

3. Oblak svjetla i ognja koji je vodio narod, prema ritmovima koji su zahtijevali potpunu poslušnost i punu budnost, za nas je rječita. Možemo otkriti, kao u nekom zrcalu, interpretacijski ključ za posvećeni život našeg vremena. Posvećeni život već nekoliko desetljeća, potaknut karizmatskim poticajem Koncila, kročio je tako kao da prati signale Gospodinova oblaka.

 

Onima koji su imali tu milost da 'vide' početak koncilskog hoda ostao je u srcu odjek riječi svetog Ivana XXIII. Gaudet Mater Ecclesia, incipit iz govora na otvorenju Koncila (11. listopada 1965.)[7].

 

U znaku radosti, duboke radosti duha, posvećeni je život pozvan nastaviti, u novosti, hod u povijesti: »U sadašnjem stanju ljudskih zbivanja, u kojem čovječanstvo, čini se, ulazi u novi poredak stvari, treba radije vidjeti tajanstvene planove Božje providnosti, koji se ostvaruju u susljednim razdobljima po ljudskim rukama, i često iznad njihovih očekivanja, i s mudrošću sve raspoređuju, pa i one događaje koji su protivni čovjeku, za dobro Crkve […] potrebno je da se taj sigurni i nepromjenjivi nauk, uz koji treba pristajati vjerom, produbi i izloži na način na koji to traži naše vrijeme. Jedno je polog vjere, to jest istine koje su sadržane u našem časnom učenju, a drugo način na koje se ove naviješta, uvijek međutim u istom smislu i s istim naglaskom. Treba dati veliku važnost toj metodi i, ako je potrebno, primjenjivati je sa strpljivošću […]«[8].

 

Sveti Ivan Pavao II. definirao je koncilski događaj kao »veliku milost koju je zadobila Crkva u 20. stoljeću. U njemu nam je bio ponuđen siguran kompas da nas usmjerava tijekom hoda«[9]. Papa Franjo je potvrdio da »je to bilo lijepo djelo Duha Svetoga«[10]. Možemo isto to ustvrditi i za posvećeni život: bio je to blagotvorni put prosvjetljenja i razlučivanja, naporâ i velikih radosti.

 

Put koji su prošle posvećene osobe je bio doista »izlazak«[11]. Vrijeme oduševljenja i odvažnosti, domišljatosti i kreativne vjernosti, ali također i krhkih sigurnosti, improvizacijâ i gorkih razočaranja. Razmišljajući sada o tome, možemo prepoznati da se doista u oblaku pojavila vatra (Izl 40, 38), i da je »neznanim« putovima Duh vodio život i projekte posvećenih muškaraca i žena na putovima Kraljevstva.

 

Posljednjih godina, čini se, taj je polet nekako splasnuo. Oblak kao da je postao više obavijen tamom no svijetlom, ali u njemu još uvijek prebiva oganj Duha Svetoga. Iako ponekad možemo kročiti u tami i mlakosti, koji prijete da uznemire naša srca (usp. Iv 14, 1), vjera budi sigurnost da u oblaku nije nestalo Gospodinove prisutnosti: ona je sjaj ognja žarkoga (Iz 4, 5), koji je jači od tame.

 

Radi se o tome da se ponovno krene u vjeri stazama neznanim (Mudr 18, 3), poput oca Abrahama, koji zaputi se ne znajući kamo ide (usp. Hebr 11, 8). To je put koji traži duboku poslušnost i povjerenje, kojima samo vjera omogućuje pristup i koje je u vjeri moguće obnoviti i učvrstiti[12].

 

ŽIVI SPOMEN IZLASKA

4. Nema sumnje da su redovnici i redovnice na završetku koncilskog skupa prihvatili odluke koncilskih otaca uz puni pristanak i iskrenu gorljivost. Osjetilo se da je milost Duha Svetoga, koju je sveti Ivan XXIII. zazvao da izmoli Crkvi novu Pedesetnicu, bila na djelu. Istodobno se opažao sklad misli, težnji, vrenjâ koji su bili in itinere bar jedno desetljeće.

 

Apostolskom konstitucijom Provida Mater Ecclesia iz 1947. godine priznato je posvećenje kroz življenje evanđeoskih savjeta u svijetu. To je »revolucionarna gesta u Crkvi«[13]. Službeno priznanje stiglo je prije nego što je teološka refleksija ponudila obrise i opisala specifični obzor svjetovnog posvećenja. Tim je priznavanjem na neki način izražena orijentacija koja je bila na srcu Drugog vatikanskog koncila: simpatija prema svijetu koja rađa novi dijalog[14].

 

Ovaj dikasterij je 1950., pod pokroviteljstvom Pija XII., sazvao prvi Svjetski kongres staležâ savršenstva. Papinska učenja utiru put za accommodata renovatio, izraz kojeg Koncil usvaja u dekretu Perfectae caritatis. Nakon toga kongresa uslijedili su drugi, u različitim sredinama i na različite teme, omogućujući u pedesetim godinama i počecima narednog desetljeća novo teološko i duhovno razmišljanje. Na tome dobro uređenom i pripremljenom tlu, Koncil je obilno razasuo dobro sjeme učenja i bogatstvo konkretnih smjernicâ koje dan-danas doživljavamo kao dragocjenu baštinu.

 

Prošlo je pedesetak godina od proglašenja dogmatske konstitucije Lumen gentium Drugog vatikanskog koncila koje se dogodilo 21. studenog 1964. Spomen je to velike teološke i crkvene vrijednosti: »sveopća se Crkva pokazuje kao 'puk okupljen polazeći od jedinstva Oca i Sina i Duha Svetoga«[15]. Prepoznaje se središnjost Božjeg naroda koji korača sred ostalih narodâ, otkupljen je Kristovom krvlju (usp. Dj 20, 28), ispunjen Duhom istine i svetosti i poslan svim ljudima kao svjetlo svijeta i sol zemlje[16].

 

Opisuje se tako identitet čvrsto utemeljen na Kristu i njegovu Duhu i istodobno se predlaže Crkva koja je protegnuta prema svim kulturnim, društvenim i antropološkim situacijama: »Kako bi se raširila diljem svih krajeva, Crkva ulazi u povijest ljudi a da ipak istodobno nadilazi vremenâ i granice narodâ. Prolazeći kroz kušnje i nevolje, ona je krijepljena snagom Božje milosti, koju joj je Gospodin obećao, da zbog ljudske slabosti ne otpadne od savršene vjernosti, nego da svojemu Gospodinu ostane dostojnom zaručnicom te ne prestane samu sebe obnavljati pod djelovanjem Duha Svetoga, dok po križu ne bude prispjela do svjetlosti koja ne poznaje zalaza«[17].

 

Lumen gentium posvećuje čitavo 6. poglavlje redovnicima[18]. Nakon što je u konstituciji potvrđeno teološko načelo »općeg poziva na svetost«[19], među mnogim putovima prema svetosti Crkva razaznaje dar posvećenog života, primljena od svoga Gospodina i čuvana u svakom vremenu s njegovom milošću[20]. Krsni korijen posvećenja, po učenju Pavla VI., s radošću se ističe, te se pokazuje stil života življen kao sequela Christi, kao stalno i djelotvorno ponovno očitovanje oblika života kojeg je Sin Božji prigrlio u svojem zemaljskom životu. Posvećeni život, na kraju, predstavljen je kao znak za Božji narod u ostvarivanju općeg kršćanskog poziva i očitovanje milosti Gospodina Uskrslog i snage Duha Svetoga koji čudesno djeluje u Crkvi[21].

 

Te su tvrdnje pokazale u narednim godinama svoju snažnu djelotvornost. Promjena čiji se danas mogu kušati plodovi je povećani crkveni osjećaj koji označava identitet i pokretna je snaga života i djelovanjâ posvećenih osoba.

 

Po prvi je puta u radovima nekog ekumenskog koncila posvećeni život prepoznat kao živi i plodni dio zajedništva i svetosti Crkve a ne kao područje potrebito »reformskih dekreta«.

 

Istom se nakanom vodio također dekret Perfectae caritatis, čiju se pedesetu obljetnicu proglašenja, koje se zbilo 28. listopada 1965., pripremamo slaviti. U njemu jednodušno odzvanja radikalnost poziva: »Budući da je zadnje mjerilo redovničkoga života nasljedovanje Isusa Krista, kako je predloženo u evanđelju, ono treba vrijediti kao vrhovno pravilo svih redovničkih ustanova«[22]. Premda se čini očitom i općenitom, ova je izjava dovela do dubokog čišćenja devocionalnih duhovnosti i identitetâ podređenih primatu crkvenih i društvenih službi i zaustavljenih na sakraliziranoj imitaciji ciljeva utemeljiteljâ.

 

Ničemu se ne smije dati prednost pred radikalnim nasljedovanjem Krista.

 

Koncilsko učiteljstvo pokreće također priznavanje različitih oblika posvećenog života. Apostolskim je ustanovama, po prvi put na tako uglednoj razini, jasno priznato načelo da njihovo apostolsko djelovanje pripada samoj naravi posvećenog života[23]. Laičkom je posvećenom životu priznato da »u sebi tvori potpun stalež zavjetovanja evanđeoskih savjeta«[24]. Svjetovne ustanove javljaju se sa svojom konstitutivnom specifičnošću svjetovnog posvećenja[25]. Priprema se podloga za ponovni procvat Ordo virginum i pustinjačkog života kao neudruženog oblika posvećenog života[26].

 

Evanđeoski savjeti su predstavljeni s inovativnim naglascima, kao životni projekt prihvaćen s vlastitim modalitetima i s posebnom radikalnošću po uzoru na Krista[27].

 

Još dvije teme odskaču zbog novog načina na koji su predstavljene: bratski život u zajednici i izgradnja (formacija). Prva se nalazi u središtu biblijskog nadahnuća Djela apostolskih, koje je stoljećima budilo težnju prema cor unum et anima una (Dj 4, 32). Pozitivno priznavanje različitosti modelâ i stilova bratskog života predstavljaju danas jedan od najznačajnijih ishoda obnoviteljskog duha Koncila. Osim toga, oslanjajući se na zajednički dar Duha, dekret Perfectae caritatis potiče na prevladavanje klasâ i kategorijâ, kako bi se uspostavila zajednica u kojoj će se živjeti bratskim životom, s jednakim pravima i obavezama, izuzev onih koji proizlaze iz svetog Reda[28].

 

Vrijednost i nužnost izgradnje su predstavljeni kao temelji obnove: »Prilagođena obnova redovničkih ustanova najviše ovisi o odgoju i izobrazbi članova«[29]. Zbog svoje bitnosti, to je načelo služilo kao svojevrsni aksiom: predstavljalo je polazište za postojani i istraživački razvojni put iskustava i razlučivanja, na kojem je posvećeni život zahvatio ustanove, studije, istraživanja, vrijeme, sredstva.

 

RADOSTI I TEGOBE HODA

5. Polazeći od koncilskih usrdnih poticaja i zahtjeva posvećeni je život prešao dug put. Doista, taj egzodus nije potaknuo samo na traženje obzorâ koje je pokazao Koncil. Posvećeni muškarci i žene se susreću i hvataju u koštac s novim društvenim i kulturnim stvarnostima: pozornost prema znakovima vremena i mjestâ, žurni poziv na ostvarivanje koncilskog stila, ponovno otkrivanje i ponovno tumačenje utemeljiteljskih karizmi, brze promjene u društvu i kulturi. To su novi scenariji koji traže novo i složno razlučivanje, destabilizirajući modele i stilove koji se ponavljaju u vremenu, koji nisu sposobni ući u dijalog, kao evanđeosko svjedočenje, s novim izazovima i novim mogućnostima.

 

U konstituciji Humanae salutis, kojom je sveti Ivan XXIII. sazvao Drugi vatikanski koncil, čitamo: »Slijedeći savjete Krista Gospodina koji nas poziva tumačiti znakove vremena (Mt 16,3), među tolikim mračnim sumaglicama otkrivamo brojne znakove koji, čini se, pružaju predznake boljeg doba za Crkvu i čovječanstvo«[30].

 

Enciklika Pacem in terris, upućena svim ljudima dobre volje, uvela je »znakove vremena« kao teološki ključ. Među njima Ivan XXIII. prepoznaje: ekonomsko-društveno uzdizanje radnih klasâ, ulazak žene u javni život; nastanak neovisnih država[31]; zaštita i promicanje prava i dužnosti kod građana svjesnih svog dostojanstva[32]; uvjerenje da se rješenja za sukobe treba tražiti za pregovaračkim stolom a ne utjecanjem oružju[33]. On među te znakove uključuje također Opću deklaraciju o ljudskim pravima, odobrenu od Ujedinjenih naroda[34].

 

Posvećene su osobe živjele i tumačile te nove obzore. Naviještale su i svjedočile in primis evanđelje životom, pružajući svakovrsnu pomoć i solidarnost, surađujući u najrazličitijim zadaćama u znaku kršćanske bliskosti, uključeni u postojeći povijesni proces. Daleko od toga da su se ograničavali na to da žale za nekim prošlim vremenima, pokušale su oživjeti društvo i njegove sastavnice živom crkvenom traditio, prokušanom tijekom stoljećâ na rubu povijesti, prema habitusu vjere i kršćanske nade.

 

Zadatak kojeg je pred posvećeni život stavio povijesni obzor pred kraj 20. stoljeća zahtijevao je smionost i hrabru inventivnost. Zbog toga taj epohalni prijelaz treba vrednovati kao, vjerski motiviranu, proročku posvećenost: mnoge su posvećene osobe živjele s ozbiljnom zauzetošću, i često također uz veliku osobni rizik, novu svijest da moraju stati na stranu siromašnih i posljednjih, dijeleći s njima vrijednosti i tjeskobe[35]. Posvećeni se život otvara obnovi ne zato što slijedi samostalne inicijative, ni iz čiste želje za novošću, a još manje zbog reduktivnog pristupa urgentnim društvenim pitanjima, već prvenstveno poradi odgovorne poslušnosti bilo Duhu tvorcu koji »govori po prorocima« (usp. apostolsko Vjerovanje)[36], bilo poticajima crkvenog učiteljstva, snažno izraženog u velikim socijalnim enciklikama Pacem in terris (1963.), Populorum progressio (1967.), Octogesima adveniens (1971.), Laborem exercens (1981.), Caritas in veritate (2009.). Radilo se – da ponovno dozovemo u svijest sliku oblaka – o vjernosti Božjoj volji, očitovanoj kroz autoritativni glas Crkve.

 

Shvaćanje karizme kao nečega što daje Duh, što je usmjereno k suobličenju Kristu, obilježeno profilom Crkve kao zajednice, u dinamičnom razvoju u Crkvi, motiviralo je svaku odluku o obnovi i postupno oblikovalo pravu teologiju karizme, koja je po prvi put jasno primijenjena na posvećeni život[37]. Koncil nije izričito povezao taj termin s posvećenim životom, ali je tomu utro put referirajući se na neke Pavlove tvrdnje[38].

 

U apostolskoj pobudnici Evangelica testificatio, Pavao VI. službeno usvaja tu novu terminologiju[39] i piše: »Koncil s pravom insistira na obavezi da redovnici i redovnice budu vjerni duhu svojih utemeljiteljâ, njihovim evanđeoskim nakanama, primjeru njihove svetosti, dokučujući u tome načelâ obnove i jedan od najsigurnijih kriterija onoga što bi svaka ustanova morala eventualno poduzeti«[40].

 

Ova Kongregacija, svjedok toga hoda, pratila je različite faze ponovnog sastavljanja Konstitucijâ ustanovâ. Bio je to proces koji je promijenio dugogodišnje ravnoteže, izmijenio zastarjele prakse tradicije[41], dok se duhovne baštine iščitavalo kroz prizmu novih hermeneutikâ i podizalo nove strukture, pa sve dotle da se ponovno osmišljavalo planove i prisutnosti. U toj obnovi, koja je bila u isti mah i vjerna i kreativna, ne možemo prešutjeti neke dijalektike sukoba i napetosti pa čak i bolna otpadništva.

 

Crkva nije zaustavila taj proces, već ga je pratila pravodobnim Učiteljstvom i mudrom budnošću, deklinirajući, na primatu duhovnog života, sedam glavnih tema: utemeljiteljska karizma, život Duha hranjen Božjom riječju (lectio divina), bratski život u zajednici, početna i trajna izgradnja, novi oblici apostolata, autoritet vlasti, pozornost prema kulturama. Posvećeni život se u posljednjih pedeset godina na svom putu susretao i hvatao u koštac s tim pitanjima.

 

Referiranje na slovo Koncila omogućuje »pronaći njegov istinski duh« kako bi se izbjegla pogrešna tumačenja[42]. Pozvani smo zajedno se spomenuti jednog živog događaj u kojem smo mi Crkva prepoznali naš najdublji identitet. Pavao VI. na zaključenju Drugog vatikanskog koncila zahvalna uma i srca izjavio je: »Crkva se sabrala u svojoj intimnoj duhovnoj svijesti, (…) da pronađe u samoj sebi živoj i djelatnoj, u Duhu Svetom, Kristovu riječ, i da dublje istraži otajstvo, to jest Božji naum i prisutnost iznad sebe i u sebi, i da ponovno oživi u sebi onu vjeru, koja je tajna njezine sigurnosti i mudrosti, i onu ljubav koja obvezuje bez prestanka pjevati hvale Bogu: cantare amantis est, kaže sv. Augustin (Serm. 336; PL 38, 1472). Koncilski dokumenti, u prvom redu oni o božanskoj objavi, o liturgiji, o Crkvi, svećenicima, redovnicima, laicima, daju jasno nazrijeti tu izravnu i primarnu pobožnu nakanu, i pokazuju koliko je bistra, svježa i bogata duhovna žila, koja živim dodirom sa živim Bogom izbija u krilu Crkve i iz nje se širi na sasušenu zemlju našeg svijeta«[43].

 

Ista odanost prema Koncilu kao crkvenom događaju i kao paradigmi stila, traži sada od nas da se znamo usmjeriti s povjerenjem prema budućnosti. Je li živa u nama sigurnost da se Bog uvijek postavlja za vođu našega puta?

 

U bogatstvu riječi i gesti, Crkva nas usmjerava da čitamo svoj osobni i zajednički život u sklopu čitavog plana spasenja, da shvatimo kojim nam je pravcem krenuti i kojim putem ići, koju budućnost predviđati, u kontinuitetu s do sada učinjenim koracima poziva nas na ponovno otkrivanje jedinstva confessio laudis, fidei et vitae.

 

Memoria fidei nam pruža korijene kontinuiteta i ustrajnosti: snažni identitet kako bi se prepoznali dijelom jednog događaja, jedne povijesti. Ponovno sagledavanje prijeđenog puta kroz prizmu vjere ne zaustavlja se na velikim događajima, već nam pomaže ponovno čitati osobnu povijest, dijeleći je na plodonosne etape.

 

U budnom bdjenju

Ilija se popeo na vrh Karmela, prignuo se zemlji i sakrio lice među koljena…

»Eno se oblak, malen kao dlan čovječji, diže od mora.«

(1 Kr, 18, 44)

 

POSLUŠATI BOŽJU RIJEČ

6. I nadalje tražimo svjetlo u biblijskoj simbologiji, moleći nadahnuće za put proroštva i istraživanja novih obzora posvećenog života, koje u ovom drugom dijelu želimo promotriti. Posvećeni je život, naime, po svojoj naravi duboko pozvan na svjedočko služenje po kojem postaje signum in Ecclesia[44].

 

Riječ je o ulozi koja pripada svakom kršćaninu, ali u posvećenom životu poprima karakteristične crte u obliku radikalnosti nasljedovanja Krista (sequela Christi) i Božjem primatu, i ujedno sposobnosti živjeti evangelizacijsko poslanje Crkve hrabro, iskreno i slobodno (parresia) i kreativnošću. S pravom je Ivan Pavao II, rekao da: »Proročko svjedočanstvo [...] se izražava i u prokazivanju onoga što je protivno Božjoj volji i u istraživanju novih putova ostvarivanja evanđelja u povijesti, s pogledom na Božje Kraljevstvo«[45].

 

U patrističkoj tradiciji referentni biblijski model za monaški život je prorok Ilija: bilo zbog njegova osamljeničkog i isposničkog života, bilo zbog velike ljubavi prema savezu i vjernosti Gospodinovu zakonu, bilo pak zbog smjelosti u obrani prava siromašnih (usp. 1 Kr 17-19; 21). Podsjeća se na to i u apostolskoj pobudnici Vita consecrata, u prilog proročke naravi i službe posvećenog života[46]. U monaškoj tradiciji ogrtač kojim je Ilija simbolično pokrio Elizeja, u trenutku uznesenja na nebo (Usp. 2 Kr 2, 13), tumači se kao prijelaz proročkog duha s oca na učenika kao i simbol posvećenog života u Crkvi, koja živi od uvijek novog spomena i proroštva.

 

Ilija Tišbijac pojavljuje se iznenada na poprištu Sjevernog kraljevstva s kategoričnom prijetnjom: neće ovih godina biti ni rose ni kiše, osim na moju zapovijed (1 Kr 17, 1). Manifestira tako pobunu vjerske savjesti protiv moralne dekadencije do koje je narod dovela bahatost kraljice Jezabele i lijenost kralja Ahaba. Proročki sud koji silom zatvara nebo je otvoreni izazov posebnoj ulozi Baala i četi baalîma, kojima su pripisivani plodnost i rodnost, kiše i blagostanje. Odatle se, kao u velikim lukovima, Ilijino djelovanje proteže u epizodama koje, više no što pripovijedaju jednu povijest, predstavljaju dramatične momente i trenutke velike inspirativne snage (usp. 1 Kr 17-19.21; 2 Kr 1-2).

 

U svakom ulomku Ilija živi svoju proročku službu, upoznaje čišćenjâ i prosvjetljenjâ koja karakteriziraju njegov biblijski profil, sve do vrhunca kojeg predstavlja susret s prolaskom Boga u laganom i tihom lahoru na Horebu. Ta iskustva služe kao nadahnuće također za posvećeni život. I on mora proći put od usamljeničkog i pokorničkog sklanjanja u vadi Kerita (usp. 1 Kr 17,2-7) do solidarnog susreta sa siromasima koji se bore za puko preživljavanje, poput udovice iz Sarfate (Usp. 1 Kr 17,8-24); i on mora učiti iz genijalne smionosti koju predstavlja izazov žrtve na Karmelu (usp. 1 Kr 17,20-39), zagovarati za narod izmučen zbog suše i kulture smrti (usp. 1 Kr 18, 41-46), braniti pravâ siromašnih koje silnici tlače (usp. 1 Kr 21) i upozoravati na oblike idolatrije koji oskvrnjuju Božje sveto ime (usp. 2 Kr 1).

 

Posebno je dramatična Ilijina smrtonosna depresija u pustinji Beer Šebi (1 Kr 19, 1-8): ali ondje Bog, pružajući kruh i vodu života, zna s nježnošću preobraziti bijeg u putovanje prema gori Horeb (1 Kr 19, 9). To je primjer za naše noći tame koje, kako i kod Ilije, prethode sjaju objave Boga (teofanija) u laganom lahoru (1 Kr 19, 9-18) i pripremaju na nova razdoblja vjernosti, koja postaju povijesti novih poziva (kao u Elizejevu slučaju: 1 Kr 19, 19-21), ali također ulijevaju odvažnost za istupanje protiv bezbožne pravde (usp. ubojstvo seljaka Nabota: 1 Kr 21, 17-29). Na kraju, dirljiv je srdačan pozdrav zajednici proročkih sinova (2 Kr 2,1-7) koji je priprema za konačni uspon iznad Jordana, prema nebu u vatrenim kočijama (2 Kr 2, 8-13).

 

Mogli bismo se osjetiti privučenim Ilijinim zapanjujućim podvizima, njegovim bijesnim prosvjedima, njegovim izravnim i smionim optužbama, sve do spora s Bogom na Horebu, kada Ilija ide čak dotle da optužuje narod da ima samo destruktivne i prijeteće projekte. No sjetimo se da nama u ovom povijesnom trenutku mogu više govoriti neki elementi od minornog značenja, koji su poput malih znakova, no ipak nas nadahnjuju na našem putu i u našim odlukama na nov način u ovom suvremenom dobu gdje Božji tragovi, čini se, nestaju u »dezertifikaciji« (opustošenju) vjerskog osjećaja[47].

 

Ovaj biblijski tekst pruža brojne »manje« simbole. Možemo spomenuti neke od njih: oskudne zalihe na potoku Kerit, s onim gavranima koji se pokoravaju Bogu i donose proroku kruh i meso, u gesti milosrđa i solidarnosti. Velikodušnost udovice iz Sarfate, kojom je izložila opasnosti vlastiti život, koja ima samo »pregršt brašna u ćupu i malo ulja u vrču« (1 Kr 17, 12) i daje ih gladnom proroku. Ilijina nemoć pred mrtvim dječakom i njegova vapijuća sumnja zajedno s njegovim očajničkim zagrljajem, kojeg udovica tumači na teološki način, kao objavu lica samilosnog Boga. Dugotrajna prorokova borba proroka prostrtog u molitvi – nakon zapanjujućeg i pomalo teatralnog sukoba s Baalovim svećenicima na Karmelu – za kišu za narod iscrpljen osudom na sušu. U timskom radu Ilije, momka koji se penje i silazi s gore i Boga koji je pravi gospodar kiše (a ne Baal), dolazi na kraju odgovor u obliku oblaka, malena kao dlan čovječji (usp. 1 Kr 18, 41). Taj se maleni Božji odgovor međutim odmah pretvara u veliku kišu, koja djeluje okrjepljujuće za narod koji je već bio na izmaku snaga.

 

Jednako skroman ali učinkovit odgovor uslijedit će nekoliko dana nakon one pogače i vrča s vodom koji se pojavljuju uz proroka obuzetog smrtnom depresijom u pustinji: to je zaliha koja daje snage da putuje »četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore « (1 Kr 19, 8). I ondje, u špilji gdje se sklonio, i još uvijek sav drhti od pobune protiv svetogrdnog destruktivnog naroda koji prijeti i njegovu životu, Ilija će svjedočiti uništenju svoje imaginacije prijetnje i sile: »Gospodin nije bio…« u silnome vjetru, u potresu, u ognju, već u »šapatu laganog i blagog lahora« (1Kr 19, 12).[48]

 

To je uzvišena stranica za mističnu literaturu, strmoglavi pad u stvarnost za sav prorokov »sveti bijes«: on mora prepoznati Božju prisutnost koja nadilazi svaki tradicionalni zamišljaj, koji ga je sputavao svojim okovima. Bog je šapat i lahor, nije produkt naše potrebe za sigurnošću i uspjehom - »a tragova tvojih nitko ne vidje« (usp. Ps 77, 20) - nego je prisutan na pravi i djelotvoran način.

 

Ilija je sa svojim bijesom i svojim emocijama zamalo sve upropastio, zavaravajući se da je jedini ostao vjeran. No Bog je dobro znao da ima još sedamdeset tisuća vjernih svjedokâ, da postoje proroci i kraljevi spremni iskazati mu poslušnost (1 Kr 19,15-19), jer se Božja povijest nije nikako mogla poistovjetiti s neuspjehom depresivnog i naprasitog proroka. Povijest se nastavlja, jer je u Božjim rukama, a Ilija mora stvarnost gledati novim očima, dopustiti da ga sâm Bog preporodi na nadu i povjerenje. Taj prignuti stav ondje na gori u kojem moli za kišu, toliko nalik nerođenom djetetu u krilu majke, ponavlja se također na Horebu skrivanjem u špilji, a sada se dovršava prorokovim novim rođenjem, da može kročiti uspravan i preporođen tajanstvenim putovima Boga živoga.

 

Podno gore narod se borio protiv života koji više nije bio to, religioznosti koja je bila skrnavljenje saveza i novo idolopoklonstvo. Prorok mora preuzeti na sebe tu borbu i taj očaj, mora »vratiti se istim putem« (1 Kr 19, 15), na kojem su sada samo Božji tragovi, ponovno proći kroz pustinju koja međutim sada cvate novim smislom, kako bi pobijedio život a novi proroci vjerno služili savezu.

 

PROŠTVO ŽIVOTA U SKLADU S EVANĐELJEM

7. Vrijeme milosti koje živimo, s insistiranjem pape Franje da stavimo u središte evanđelje i srž kršćanstva, je za posvećene muškarce i žene novi poziv na budnost, da budemo spremni na Božje znakove (usp. Ob 2, 1). »Naša je vjera suočena sa izazovom da prepozna vino nastalo iz vode i otkriti žito koje raste usred kukolja«[49]. Borimo se protiv pospanosti (usp. Lk 9, 32), da ne izgubimo sposobnost razlučivanja kretanja oblaka, koji nas vodi na našem putu (usp. Br 9, 17) i prepoznavanja prisutnosti Gospodina života i nade u malim i krhkim znakovima.

 

Koncil nam je povjerio jednu metodu: ta je metoda razmišljanje o svijetu i onome što se ljudima događa, o Crkvi i kršćanskom životu, polazeći od Božje riječi, Boga koji se objavljuje i prisutan je u povijesti. Tu metodu potpomaže jedan stav: slušanje, koje se otvara dijalogu, obogaćuje hod prema istini. Ponovno se vratiti tome da Kristu i Božjoj riječi pripada središnje mjesto, kao što su Koncil[50] i kasnije Učiteljstvo ustrajno pozivali činiti[51], na biblijski i teološki utemeljen način, može biti jamstvo vjerodostojnosti i kvalitete za budućnost našega života kao posvećenih muškaraca i žena.

 

To slušanje preobražava i pretvara nas u navjestitelje i svjedoke Božjih nauma u povijesti i njegova plodonosnog djelovanja za spasenje. U današnjim potrebama vratimo se evanđelju, napajajmo se na vrelima Svetog pisma, u kojem se nalazi »čisti i trajni izvor duhovnoga života«[52]. Dobro je rekao sveti Ivan Pavao II.: »Nema sumnje da taj primat svetosti i molitve nije shvatljiv bez polaska od obnovljenog slušanja Božje riječi«[53].

 

Evanđelje – vrhovno pravilo

8. Jedna od karakteristika koncilske obnove za posvećeni život bila je radikalni povratak nasljedovanju Krista (sequela Christi): »Već je od početka Crkve bilo muževa i žena koji su nastojali u većoj slobodi slijediti Krista i izrazitije ga nasljedovati tako što su provodili u djelo evanđeoske savjete«[54].

 

Nasljedovati Krista, na način na koji je to predloženo u evanđelju, je »zadnje mjerilo redovničkoga života« i »vrhovno pravilo«[55] svih ustanovâ. Jedan od prvih naziva koji se koristio za monaški život bio je »evanđeoski život«.

 

Razni izrazi posvećenog života svjedoče to evanđeosko nadahnuće, počevši od Antuna, začetnika samotnjačkog života u pustinji. Njegova povijest započinje posluhom Kristovoj riječi: Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu (Mt 19, 21).

 

Od Antuna nadalje monaška će tradicija Sveto pismo uzimati za pravilo vlastitoga života: prva su pravila jednostavno praktične norme, u njima je bila odsutna svaka težnja za duhovnim sadržajima, jer je jedino monahovo pravilo Sveto pismo, nijedno drugo pravilo nije dopušteno: »Trudimo se čitati i učiti Pisma – pisao je Orsiesi, Pahomijev učenik i nasljednik – i da se neprestano posvećujemo njihovoj meditaciji (...). Sveto pismo je to koje nas vodi prema vječnom životu«[56].

 

Kada je sastavljao Asceticon[57], koji će kasnije postati priručnik monaškog života, Bazilije, veliki učitelj istočnog monaštva, odbija to svoje djelo nazvati Pravilom. Njegova su uporišna točka radije Moralia[58], zbirka biblijskih tekstova tumačenih i primijenjenih na životne situacije u santa koinonia. U Bazilijevom sistemu vladanje monahâ definirano je Božjom riječju, Boga koji istražuje srca i bubrege (usp. Otk 2, 23), koji je uvijek prisutan. Ta stalna prisutnost pred Gospodinom, memoria Dei, je možda najspecifičniji sastavni dio Bazilijeve duhovnosti.

 

Na Zapadu se razvojni put kreće u istom pravcu. Benediktovo pravilo je poslušnost Božjoj riječi: »pažljivim uhom poslušajmo opomene što nam ih božanski glas svagdano dovikuje…«[59]. Poslušaj, o sinko[60] je ouverture Regula Benedicti, jer u slušanju postajemo sinovi i učenici, prihvaćajući riječ mi sami postajemo riječ.

 

U 12. stoljeću, Stjepan iz Mureta, utemeljitelj Reda iz Grandmonta, lijepo izražava tu ukorijenjenost u evanđelje: »Ako vas tko pita koje ste vjeroispovijesti, koje vam je pravilo ili kojem redu pripadate, vi odgovorite da ste pripadnici prvog i glavnog pravila kršćanske religije, to jest evanđelja, izvora i počela svih pravilâ, nema drugog pravila do evanđelja«[61]. Pojavom prosjačkih redova povratak evanđelju, ako je to uopće moguće, je još snažniji.

 

Dominik, »gdjegod bi se pojavljivao pokazivao je da je čovjek evanđelja, u riječima i u djelima«[62]: on je bio živo evanđelje, kadro naviještati ono što je živio, i htio je da i njegovi propovjednici budu »evanđeoski ljudi«[63]. Za Franju Asiškog Pravilo je »život evanđelja Isusa Krista«[64]; za Klaru Asišku pak: »Oblik života Siromašnih sestara (…) jest ovo: Obdržavati evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći«[65]. U karmelićanskom Pravilu osnovna je zapovijed »danonoćno razmatrati Gospodinov zakon« i pretočiti ga u konkretno djelovanje: »Sve što morate činiti, činite u Gospodinovoj riječi«[66]. Taj je temelj, zajednički mnogim redovničkim obiteljima, kroz stoljeća ostao nepromijenjen.

 

U naše doba, Giacomo Alberione tvrdi da »Famiglia Paolina« (»Pavlova obitelj«) »teži za tim da evanđelje Isusa Krista živi u cjelovitom obliku«[67], dok mala sestra Magdalena kaže: »Mi moramo sagraditi novu kuću. Novu kuću koja postoji zapravo od davnina, a to je autentično kršćanstvo prvih Isusovih učenikâ. Trebamo uzeti evanđelje riječ po riječ«[68]. Sve karizme posvećenog života imaju svoj korijen u evanđelju. Očita je i znakovita velika ljubav prema biblijskoj riječi u mnogim novim zajednicama koje danas niču u čitavoj Crkvi.

 

Vratiti se evanđelju za nas danas zvuči kao pro-vokacija koja nas iznova vodi na izvor svakog života ukorijenjenog u Kristu. Snažni je to poziv poduzeti hod prema počecima, na mjesto gdje se naš život oblikuje, tamo gdje svako Pravilo i norma nalaze razumljivost i vrijednost.

 

Sveti nas je otac često poticao da se oslonimo i pouzdajemo u tu dinamiku vitalnosti: »Pozivam vas da nikada ne sumnjate u snagu evanđelja niti u njegovu sposobnost da obrati srca Kristu uskrslom, i da vodi osobe putom spasenja kojeg iščekuju u najvećoj dubini svoga bića«[69].

 

Izgradnja: evanđelje i kultura

9. Odgajati za evanđelje i njegove zahtjeve predstavlja imperativ. U toj smo perspektivi pozvani izvršiti specifično preispitivanje formacijske paradigme koja prati posvećene osobe i osobito posvećene žene na životnom putu. Duhovna izgradnja, koja je vrlo često ograničena gotovo isključivo na jednostavno psihološko praćenje ili standardizirane pobožne vježbe, ima karakter urgentnosti.

 

Repetitivno siromaštvo sadržajâ koji su potpuno nejasni zaustavlja kandidate na razinama infantilnog i o drugima ovisnog ljudskog sazrijevanja. Bogatu raznolikost putova koje slijede i predlažu duhovni pisci ne poznaje se gotovo nikad na temelju izravnog čitanja, ili se podsjeća tek na neke njihove fragmente. Potrebno je budno paziti da se baštinu ustanovâ ne svodi na površne sheme, koje nemaju nikakve veze sa živim nabojem početaka, jer to zasigurno ne uvodi na prikladan način u kršćansko i karizmatsko iskustvo.

 

U svijetu u kojem je sekularizacija postala selektivno sljepilo za nadnaravno a ljudi su izgubili Božje tragove[70], pozvani smo ponovno otkriti i proučavati temeljne istine vjere[71]. Onaj koji vrši službu autoriteta pozvan je potaknuti sve posvećene muškarce i žene na temeljito i dosljedno poznavanje kršćanske vjere, potpomognuto novom ljubavlju prema studiju. Sveti Ivan Pavao II. je poticao: »Unutar posvećenog života postoji potreba za obnovljenom ljubavlju prema kulturnom zauzimanju, posvećivanju studiju«[72]. Treba duboko žaliti što taj imperativ nije uvijek prihvaćen i priman kao zahtjev duboke reforme za posvećene muškarce i, na poseban način, za posvećene žene.

 

Slabost i krhkost od kojih trpi to područje zahtijevaju da se snažno potvrdi i dozove u svijest potrebu stalne izgradnje za autentični život u Duhu kao i to da ostanemo u duhu otvoreni i dosljedni na putu rasta i vjernosti[73]. Postoji, u načelu, formalno slaganje s tom urgentnošću i otkriva se široki konsenzus u znanstvenom istraživanju o tome pitanju, ali zapravo se na praktičnom polju čini jako malo a i to što se poduzima je nedosljedno, konfuzno, nepovezano.

 

»Svjedok evanđelja – podsjeća papa Franjo – je onaj koji je susreo Isusa Krista, koji ga je upoznao, ili bolje, osjetio da ga On poznaje, prepoznaje, poštuje, ljubi, da mu oprašta, i taj ga je susret dotaknuo u dubini bića, ispunio ga novom radošću, novim smislom za život. I to se vidi, očituje, prenosi drugima«[74].

 

Riječ, istinski izvor duhovnosti[75] na kojem se napajamo onim najizvrsnijim – spoznanjem Isusa Krista (Fil 3,8), mora prebivati u svakodnevici našega života. Jedino će tako njezina snaga (usp. 1 Sol 1, 5) moći prodrijeti u ljudsku krhkost, iznjedriti i izgraditi mjesta zajedničkog življenja, ispraviti misli, osjećaje, odluke, dijaloge istkane u bratskim prostorima. Po Marijinu primjeru, slušanje Božje riječi mora postati dah života u svakom trenutku postojanja[76]. Naš život u ovome svijetu konvergira u jedinstvo misli, oživljava u nadahnuću za stalnu obnovu, rađa plodom u apostolskoj kreativnosti[77].

 

Apostol Pavao tražio je od apostola Timoteja da traži vjeru (usp. 2 Tim 2, 22) istom ono ustrajnošću kao kada je bio mladić (usp. 2 Tim 3, 15), u prvom redu ostajući postojan u onome što je naučio, to jest u Svetom pismu. Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban (2 Tim 3, 16-17). Osjećamo taj poziv kao nešto što je upućeno nama, da nitko ne omlitavi u vjeri (usp. Hebr 6, 12). Ona je životna suputnica koja omogućuje s uvijek novim pogledom zamijetiti čudesa koja je Bog učinio za nas i usmjeriti nas prema poslušnom i odgovornom odgovoru[78].

 

Evanđelje, idealno pravilo Crkve i posvećenog života, mora predstavljati nešto što se uvriježilo u njezinoj praksi, njezin stil i njezin način postojanja. To je izazov što ga ponovno upućuje papa Franjo. Pozivajući na ponovno ekleziološku ravnotežu između Crkve kao hijerarhijskog tijela i Crkve kao Kristova tijela, on nam pruža elemente za ostvarenje toga, što se može dogoditi samo in corpore vivo Crkve, to jest u nama i po nama. Evangelizirati ne znači nositi poruku koju svijet prepoznaje kao korisnu, niti prisutnost koja se nameće, niti vidljivost koja vrijeđa, niti sjaj koji zasljepljuje, već navještaj Isusa Krista nade u nama (usp. Kol 1, 27-28), koji se provodi milinom riječi (Lk 4, 22), uzornim vladanjem među ljudima (1 Pt 2, 12) i vjerom ljubavlju djelotvornom (Gal 5, 6).

 

PROROŠTVO BUDNOSTI

10. Na završetku koncila, papa Pavao VI. – proročkim pogledom – oprostio se od biskupâ okupljenih u Rimu, ujedinjujući tradiciju i budućnost: »U ovom svjetskom skupu, u ovom povlaštenom času vremena i prostora, u jedno se stapaju prošlost, sadašnjost i budućnost. Prošlost jer je ovdje okupljena Kristova Crkva, sa svojom tradicijom, svojom poviješću, svojim koncilima, svojim naučiteljima, svojim svecima… Sadašnjost jer s ovoga mjesta polazimo ususret današnjem svijetu, s njegovim bijedama, njegovim bolima, njegovim grijesima, ali također s njegovim čudesnim dostignućima, njegovim vrijednostima, njegovim vrlinama… Na kraju, budućnost je ondje, u odlučnom pozivu narodâ na veću pravednost, u njihovoj želji za mirom, u njihovoj svjesnoj ili nesvjesnoj žeđi za višim životom: upravo onim kojeg im Krist želi dati«[79].

 

Papa Franjo nas s velikom ljubavlju potiče nastaviti svoj put hitrim i radosnim korakom: »Vođeni Duhom, nikada kruti, nikada zatvoreni, uvijek otvoreni glasu Boga koji govori, koji otvara, koji vodi, koji nas poziva ići prema obzoru«[80].

 

Koje zemlje nastanjujemo i koje nam je obzore dano istražiti?

 

Papa Franjo nas poziva da prihvatimo Božji danas i njegove novosti, poziva nas na »Božja iznenađenja«[81] u vjernosti, bez straha i otporâ, da »budemo proroci koji svjedoče kako je Isus živio na ovoj zemlji, koji naviještaju kako će Božje kraljevstvo biti u njegovu savršenstvu. Nikada se redovnik ne smije odreći svoga proroštva«[82].

 

Za nas ponovno odzvanja poziv da nastavimo put noseći u srcu očekivanja svijeta. Zamjećujemo lakoću i težinu toga, dok istražujemo nepredvidljivo pojavljivanje oblačića. Skromne klice jedne Vijesti koja se ne smije prešutjeti.

 

Posvećeni život prolazi kroz razdoblje zahtjevnih i novih potreba. Kriza je stanje u kojem smo pozvani razlučivati stvari kroz prizmu evanđelja, to je prilika za mudri odabir – poput pismoznanca, koji iz svoje riznice iznosi novo i staro (usp. Mt 13, 52) – dok se spominjemo da je povijest u iskušenju da sačuva više od onoga što će jednoga dana biti iskoristivo. U opasnosti smo da sačuvamo sakralizirana »sjećanja« koja otežavaju izlazak iz špiljâ naših sigurnosti. Gospodin nas ljubi vječnom ljubavlju (usp. Iz 54, 8): to nas pouzdanje poziva na slobodu.

 

Ujedinjeni u istraživanju obzora

11. Prikrivena bezvoljnost (ἀκηδία) katkad nam izmori duh, potamni pogled, umanji odlučnost a korake učini tromima, svodeći identitet posvećenog života na zastarjelu i autoreferencijalnu paradigmu, na kratki obzor: »Razvija se psihologija groba, koja malo-pomalo pretvara kršćane u mumije iz muzeja«[83]. Već je Benedikt XVI. poticao na borbu protiv te inertnosti duha i djelovanja, protiv te nemotiviranosti koja ožalošćuje i guši duh i volju: »Ne pridružujte se zlogukim prorocima koji naviještaju svršetak ili besmisao posvećenog života u današnjoj Crkvi; radije se zaodjenite Isusom Kristom i zaogrnite oružjima svjetlosti – kao što poziva sveti Pavao (usp. Rim 13, 11-14) – te ostanite budni i bdijte. Sveti Kromacije iz Akvileje je pisao: 'Otklonio Gospodin od nas tu opasnost kako nas nikada ne bi svladao teški san nevjernosti; već neka nam udijeli svoju milost i milosrđe, da možemo uvijek bdjeti u vjernosti njemu. Naime, naša vjernost može bdjeti u Kristu' (Govor 32, 4)«[84].

 

Posvećeni život prolazi kroz jedan gaz, ali ne može u njemu trajno ostati. Pozvani smo učiniti prijelaz – Crkva koja izlazi je jedan od tipičnih izraza pape Franje – kao kairós koji zahtijeva odricanja, traži da se napusti ono što se poznaje i poduzme dug i nimalo lak put, poput Abrahama prema kanaanskoj zemlji (usp. Post 12, 1-6), poput Mojsija prema tajanstvenoj zemlji (usp. Izl 3, 7-8), poput Ilije prema Sarfati Sidonskoj: svi su oni krenuli prema tajanstvenim zemljama koje su tek u vjeri naslućivali.

 

Ne radi se o tome da odgovorimo na pitanje je li to što činimo dobro: u razlučivanju se gleda prema obzorima koje Duh predlaže Crkvi, tumači se šum jutarnjih zvijezda bez sigurnosnih izlaza i bez improviziranih prečaca, daje se voditi prema velikim stvarima kroz male i krhke znakove, ulažući slabe resurse. Pozvani smo na zajedničku poslušnost u sadašnjem trenutku kako bismo napredovali zajedno i imali »hrabrosti baciti mreže na njegovu riječ (usp. Lk 5, 5) a ne samo iz čisto ljudskih razloga«[85].

 

Posvećeni život, napajan na izvoru nade obećanja, pozvan je nastaviti put ne dopuštajući se uvjetovati onim što je ostalo iza nas: ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem (Fil 3, 13-14). Nada nije sazdana na našim snagama i na našim brojevima, već na darovima Duha Svetoga: vjeri, zajedništvu, misiji. Posvećene su osobe narod koji je stekao slobodu ispovijedanjem evanđeoskih savjeta, spreman svoj pogled u vjeri izdići iznad sadašnjosti, pozvan »širiti svoje vidike i vidjeti jedno veće dobro koje će donijeti dobrobiti svima«[86].

 

Dolazni obzor toga puta je označen ritmom Duha, nije neka nepoznata zemlja. Pred nama se na tome putu otvaraju nove granice, nove stvarnosti, druge kulture, različite potrebe, periferije.

 

Po uzoru na timski rad proroka Ilije i njegova momka, treba se sabrati u molitvi s osjećajem velike ljubavi i suosjećanja za dobro naroda koji proživljava izgubljenosti i često patnju. Prijeko je potrebno također velikodušno i strpljivo služenje sluge, koji se penje visoko da pogleda prema moru, sve dok ne ugleda mali »signal« nove povijesti, »velike kiše«. Taj tihi šumor se može danas poistovjetiti s mnogim nemirnim željama naših suvremenikâ, koji traže mudre sugovornike, strpljive suputnike, koji su sposobni za otvoreno prihvaćanje u srcu, omogućitelje a ne kontrolore milosti, za nova razdoblja bratstva i spasenja[87].

 

Vodič »iza naroda«

12. Nužno je, također, taj izlazak činiti zajedničkim snagama, vođeni s jednostavnošću i jasnoćom onih koji služe u autoritetu u traženju Gospodinova lica kao prve volje. Pozivamo one koji su pozvani u tu službu da je vrše u poslušnosti Duhu, s hrabrošću i ustrajnošću, kako bi se kompleksnošću i prijelazom upravljalo i kako nam se korak ne bi usporio ili zaustavio[88].

 

Pozivamo na vodstvo koje ne ostavlja stvari kakve jesu, koje će otkloniti »napast da [se] klone i da [se] smatra beskorisnim ulagati napore u poboljšanje situacije. Javlja se tako opasnost da se čovjek preda kolotečini, podlegne osrednjosti, digne ruke od svakog daljeg zauzimanja i više nema hrabrosti ukazivati na ciljeve istinskog posvećenog života i izlaže se pogibelji da izgubi početni zanos i želju da svjedoči«[89],

 

Ovo je vrijeme malih stvari, poniznosti koja zna prinijeti malo kruhova i dvije ribe Bogu na blagoslov (usp. Iv 6, 9), koja zna otkriti u oblaku, malenom kao dlan čovječji iznenadnu kišu. Nismo pozvani na zabrinuto i administrativno vodstvo, već na služenje autoriteta koje nas s evanđeoskom jasnoćom usmjerava na putu kojim trebamo kročiti zajedno i u jedinstvu srca, u krhkoj sadašnjosti u kojoj se krije klica budućnosti. Nema koristi od »puke administracije«[90], treba »ići za svojim narodom, da [se] pomogne onima koji su zaostali i – prije svega – zato da [se] dopusti stadu da vodeći se vlastitim osjećajem razazna nove putove«[91].

 

To vodstvo prihvaća i s empatičnom nježnošću hrabri poglede braće i sestara, pa i onih koji požuruju korak ili koče na putu, pomažući im da pobijede žurbu, strahove i isključivost. Možda ima i onih koji se vraćaju u prošlost, koji s nostalgijom ističu razlike između prošlosti i sadašnjost, koji sanjari u tišini ili pobuđuje sumnje glede nedostatnosti sredstava, resursâ, osobâ. Ne smijemo ostati »usidreni u čežnji za strukturama i navikama koji više ne nose život u današnji svijet «[92].

 

Može se osjetiti odjek riječi Ilijinog momka koji, promatrajući obzor, ponavlja: Ništa nema ondje! (1 Kr 18, 43). Pozvani smo na milost strpljivosti, čekati i vraćati se istraživati nebo i do sedam puta, kolikogod je potrebno, kako ne bi stali svi zbog indolencije nekolicine: bijah nejakima nejak da nejake steknem. Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim. A sve činim poradi evanđelja da bih i ja bio suzajedničar u njemu (1 Kor 9, 22-23).

 

Dano nam je znati usmjeravati bratski hod prema slobodi u skladu s Božjim ritmovima i vremenima. Istraživati zajedno nebo i bdjeti znači biti pozvani, svi – pojedinci, zajednice, ustanove – na poslušnost kako bismo »suočili se s 'drugom' ljestvicom vrijednosti, pridavali nov i drukčiji smisao stvarnosti, vjerovali da je Bog prošao iako nije ostavio vidljive tragove, ali smo ga zamijetili kao glas zvonke tišine[93], koji potiče iskusiti nepojmljivu slobodu, kako bismo došli do samog praga misterija: Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli… riječ je Jahvina (Iz 55,9)«[94].

 

U tome izlasku koji plaši našu ljudsku logiku – koja bi htjela jasne ciljeve i prokušane putove – odzvanja pitanje: tko će učvrstiti naša koljena klecava (usp. Iz 35, 3)?

 

Djelovanje Duha u složenim i blokiranim situacijama uprisutnjuje se u srcu kao onaj koji pojednostavljuje i iznosi na vidjelo prioritete i pruža sugestije za napredovanje prema ciljevima do kojih nas želi voditi. Uputno je poći uvijek od radosnih uzdaha Duha, on se »neizrecivim uzdasima… po Božju zauzima za svete« (Rim 8, 26-27). »Nema veće slobode od te da dopustimo da nas Duh vodi, odričući se pokušaja da planiramo i kontroliramo sve do najmanje pojedinosti. Namjesto toga dopustimo njemu da nas on prosvijetli, vodi i usmjerava naše korake, da nas vodi gdjegod hoće. Duh Sveti zna dobro što nam je potrebno u svakom dobu i u svakom trenutku. To se zove biti tajanstveno plodni!«[95].

 

Mistika susreta

13. »Poput 'straža' koje čuvaju živim u svijetu želju za Bogom i bude ga u srcu mnogih ljudi koji osjećaju žeđ za beskonačnim«[96], pozvani smo biti tražitelji i svjedoci vidljivih i vitalnih evanđeoskih projekata. Pozvani smo biti muškarci i žene koje resi čvrsta vjera, ali također sposobnost empatije, blizine, kreativnog i stvaralačkog duha, koji ne mogu sputavati duh i karizmu krutim strukturama i strahom od njihova napuštanja.

 

Papa Franjo nas poziva da živimo »mistiku susreta«: »Sposobnost čuti, slušati druge osobe. Sposobnost da tražimo zajedno put, metodu. […] znači također ne prestrašiti se, ne prestrašiti se stvari«[97].

 

»Ako svaki od vas živi za druge – nastavlja Sveti Otac –, to predstavlja dragocjenu mogućnost susreta s Bogom. Riječ je o tome da se ponovno otkrije odgovornost da budemo proroštvo kao zajednica, da zajedno tražimo, s poniznošću i strpljivošću, riječ smisla koja može biti dar, te je svjedočimo s jednostavnošću. Vi ste poput antena spremnih primiti klice novosti koje pobuđuje Duh Sveti i možete pomoći crkvenoj zajednici da stekne taj pogled dobra i pronađe nove i hrabre putove kojima će se doprijeti do svih«[98].

 

Jedna od koncilskih paradigmi je bila briga za svijet i čovjeka. Budući da čovjek – ne apstraktni, već konkretni čovjek – »je prvi put kojim Crkva mora ići u ostvarivanju svoga poslanja«[99], zauzimanje za muškarce i žene našeg doba za nas je primarna zadaća. Ta se zadaća nije nimalo promijenila, a provodi je se u djelo s uvijek novom maštovitošću: u odgoju, u zdravstvu, u katehezi, u stalnom praćenju čovjeka s njegovim potrebama, njegovim težnjama, njegovim lutanjima. Čovjek u svojoj tjelesnosti, u svojoj društvenoj stvarnosti je put evangelizacije. Posvećeni se život premjestio na periferije gradova, poduzevši pravi »izlazak« prema siromašnima, okrećući se svijetu napuštenih. Moramo prepoznati uzornu velikodušnost, ali moramo isto tako prepoznati da nije nedostajalo napetosti i opasnosti ideologizacije, poglavito u prvim pokoncilskim godinama.

 

»Drevna priča o Samarijancu – govorio je Pavao VI. u govoru na zaključenu Koncila – je bila paradigma duhovnosti Koncila. Sav je bio prožet golemom simpatijom. Sva je pozornost našeg zborovanja bila usredotočena na otkrivanje ljudskih potrebâ (koje su to veće, koliko veći postaje sin zemlje). Priznajte mu bar tu zaslugu, vi suvremeni humanisti, koji poričete transcendenciju najviših stvari, i priznajte naš novi humanizam: i mi, i to više od svih, smo poklonici čovjekoljublja«[100].

 

Naša se misija postavlja u perspektivi te »simpatije«, u perspektivi središnjosti osobe koja zna za polazište uzeti čovjeka. Kada radimo na tome da na vidjelo izbije cjelokupno bogatstvo i istina o čovjeku koju susret s Kristom zahtijeva i potpomaže, istodobno shvaćamo i postajemo svjesni da su crkveni resursi važni upravo kao izvori pravog čovjekoljublja i promicanja čovjeka[101]. Ali kojeg muškarca i ženu danas imamo pred sobom? Koji su to izazovi i nužna posadašnjenja za posvećeni život koje želimo živjeti s istim koncilskim »stilom«, to jest u stavu dijaloga i solidarnosti, duboke i autentične »simpatije« prema današnjim muškarcima i ženama i njihovom kulturom, njihovim dubokim »čuvstvom«, njihovom samosviješću, njihovim moralnim koordinatama?

 

Nošeni Kristovim Duhom pozvani smo prepoznati ono što je doista ljudsko. Naše će se djelovanje, u protivnom, ograničiti na socijalni identitet, nalik nekoj humanitarnoj nevladinoj udruzi, kao što je više puta ponovio papa Franjo[102], koja ima za cilj graditi pravednije društvo, ali sekularizirano, zatvoreno transcendenciji i, u konačnici, čak i lišeno pravednosti. Ciljeve promicanja treba uključiti u obzor koji će isticati i čuvati svjedočenje Kraljevstva i istinu o čovjeku.

 

U našem dobu, kojim dominira prodorna i globalna komunikacija i, istodobno, nesposobnost komuniciranja s autentičnošću, posvećeni je život pozvan biti znak mogućnosti gostoljubivih, transparentnih, iskrenih ljudskih odnosa. Crkva, u otuđujućoj i autoreferencijalnoj čovjekovoj slabosti i samoći, računa na bratstva bogata »radošću i Duhom Svetim« (Dj 13, 52)[103]. »Posvećeni život kao specialis caritatis schola«[104], u svojim mnogostrukim oblicima bratstva, je oblikovan Duhom Svetim, jer »tamo gdje je zajednica, ondje je Duh Božji, a gdje je Duh Božji tamo ima zajedništva i svake milosti«[105].

 

Cijenimo bratstvo kao mjesto bogato otajstvom i »teološki prostor u kojemu se može iskusiti mistična prisutnost uskrsloga Gospodina«[106]. Zamjećuje se stanoviti otklon između toga otajstva i svakodnevnog života: pozvani smo prijeći s načina života u zajednici na milost bratstva. S oblika communis na ljudsku relacionalnost u evanđeoskom obliku po Božjoj ljubavi razlivenoj u srcima po Duhu Svetom (usp. Rim 5, 5).

 

Papa Franjo nas opominje: »Zato me uvijek boli kada vidim kako se u nekim zajednicama, pa čak i među posvećenim osobama, javljaju razni oblici mržnje, podjele, klevetanja, ocrnjivanja, osvete, ljubomore, želje za nametanjem vlastitih ideja pod svaku cijenu, pa čak i progoni koji nalikuju pravom lovu na vještice. Koga mi to mislimo evangelizirati takvim ponašanjima? […] Nitko se ne spašava sam od sebe, to jest kao izolirani pojedinac, niti vlastitim snagama. Bog nas privlači vodeći računa o složenom spletu interpersonalnih odnosâ koje uključuje život u ljudskoj zajednici«[107].

 

Pozvani smo dakle prepoznati se kao bratstvo otvoreno komplementarnosti susreta u suživljenosti razlikâ, kako bismo zajedno išli naprijed: »osobe koje se svesrdno uključuju u život zajednice – poručuje nam papa Franjo – ne trebaju gubiti svoje osobne individualne značajke ili skrivati svoj identitet; naprotiv, one primaju nove poticaje za vlastiti osobni rast«[108]. Stil »dijaloga« koji je »mnogo više od prenošenja neke istine. Izvire iz zadovoljstva govora i obogaćuje one koji izražavaju ljubav jedan drugom putem riječi. To je dobro koje se ne sastoji u stvarima, već u samim osobama koje se uzajamno daruju u dijalogu«[109], podsjećajući da »ozračje dijaloga je prijateljstvo, štoviše služenje«[110].

 

Neka naša bratstva budu mjesta u kojima misterij čovjeka dotiče misterij Boga u iskustvu evanđelja. To su dva »mjesta« u kojima se, na povlašten način, evanđelje očituje, oblikuje, daruje: obitelj i posvećeni život. U prvome mjestu evanđelje ulazi u svakodnevicu i pokazuje svoju sposobnost da preobrazi svakodnevni život na obzoru ljubavi. Drugi znak, slika budućeg svijeta koji relativizira sva dobra ovoga svijeta, je komplementarni i zrcalni odraz ovog prvog, i istodobno se pokazuje unaprijed kao dovršetak puta života te sva ljudska iskustva, pa i najuspješnija, postaju povezana s konačnim zajedništvom s Bogom[111].

 

Postajemo »mjestom evanđelja« kada osiguramo za nas i na dobrobit sviju prostor Božje skrbi. Moramo u tome smislu spriječiti da nam sve vrijeme bude ispunjeno stvarima, aktivnostima, riječima. Mi smo mjesta evanđelja kada smo žene i muškarci želje: očekivanja susreta, ponovnog sastajanja, odnosa. Eto zašto je bitno da naši ritmovi života, naša bratstva, sve naše aktivnosti postanu prostori čuvanja jedne »odsutnosti«, koja je Božja prisutnost.

 

»Zajednica podupire cjelokupni apostolat. Ponekad u redovničkim zajednicama postoje napetosti, koje za sobom povlače opasnost individualizma i raspršenosti, dok istodobno postoji potreba za dubokom komunikacijom i autentičnim odnosima. Oplemenjujuću snagu evanđelja svjedoči bratstvo koje se živi u zajednici, u kojoj vlada prihvaćanje, poštivanje, uzajamno pomaganje, razumijevanje, uljudnost, opraštanje i radost«[112]. Zajednica tako postaje dom u kojem se živi evanđeoska različitost. Stil evanđelja, human i jezgrovit, očituje se u traženju koje teži preobrazbi; u celibatu za Kraljevstvo; u traženju i slušanju Boga i njegove riječi: poslušnosti koja pokazuje kršćansku različitost. Sve su to rječiti znakovi u svijetu koji ponovno traga za onim bitnim.

 

Zajednica koja sjedi za stolom i prepoznaje Krista u lomljenju kruha (usp. Lk 24, 13-35) je također mjesto u kojem svatko prepoznaje krhkosti. Bratstvo ne rađa savršenost odnosâ, već prihvaća ograničenost svih svojih članova i nosi je u srcu i molitvi kao ranu nanesenu zapovijedi ljubavi (usp. Iv 13, 31-35): mjesto je to gdje vazmeno otajstvo izvodi ozdravljenje i u kojem jedinstvo cvate. To je milosni događaj za kojeg mole i primaju braća i sestre koji su zajedno ne po izboru već po pozivu, iskustvo prisutnosti Uskrsloga.

 

PROROŠTVO POSREDOVANJA

14. Redovničke obitelji su nastale zato da nadahnjuju nove putove, ponude neočekivane staze ili žurno i spretno odgovore na ljudske i duhovne potrebe. Može se dogoditi da se institucionalizacija vremenom optereti »zastarjelim propisima«[113], a socijalni zahtjevi pretvore evanđeoske odgovore u odgovore u kojima se koriste mjerila »poduzetničke« učinkovitosti i načina razmišljanja. Posvećenom se životu može dogoditi da izgubi ugled, karizmatsku smjelost i evanđeosku pareziju, jer ga privlače svjetla koja su tuđa njezinu identitetu.

 

Papa Franjo nas poziva na kreativnu vjernost, na Božja iznenađenja: »Isus Krist može također razbiti suhoparne sheme u koje ga pokušavamo zatvoriti i iznenađuje nas svojom konstantnom božanskom kreativnošću. Svaki put kada se trudimo vratiti izvoru i ponovno otkriti izvornu svježinu evanđelja javljaju se novi putovi, kreativne metode s različitim oblicima izraza, rječitiji znakovi, riječi bremenite novim značenjem za današnji svijet. Zapravo, svako autentično evangelizacijsko djelovanje je uvijek 'novo'«[114].

 

Na raskrižjima svijeta

15. Duh nas poziva oblikovati servitium caritatis prema osjećaju Crkve. Ljubav »se trsi oko podizanja 'zemaljskoga grada', utemeljenoga na pravu i pravednosti. No, s druge strane, ljubav nadvisuje pravednost, dopunjujući je u logici dara i praštanja. 'Zemaljski grad' ne promiču samo odnosi pravâ i dužnostî, nego, još više i još preče, odnosi velikodušne besplatnosti, milosrđa i zajedništva«[115], a Učiteljstvo nas uvodi u šire shvaćanje: »Neusklađenost stvarne međuovisnosti ljudi i naroda s etičkom interakcijom savjestî i umova, odakle bi mogao proizići istinski ljudski razvoj, jedna je od velikih opasnosti našega doba. Jedino je ljubav, prosvijetljena svjetlom razuma i vjere, kadra ići za ciljevima razvoja koji posjeduju čovječniju i očovječujuću vrijednost«[116].

 

Ostale koordinate duha nas pozivaju ojačati utvrde u kojima misao i studij mogu sačuvati ljudski identitet i njegovo milosno lice u bujici digitalnih vezâ i svjetova mrežâ (network), koji izražavaju stvarno i duhovno stanje suvremenog čovjeka. Tehnologija udahnjuje i istodobno prenosi potrebe i budi želje koje je čovjek oduvijek u sebi nosio: pozvani smo nastaniti te neistražene zemlje i u njima govoriti o evanđelju: »Danas, kada su mreže i sredstva ljudske komunikacije dostigli neslućene razvoje, osjećamo izazov da otkrijemo i prenosimo 'mistiku' zajedničkog življenja, miješanja i uzajamnog susretanja, da se zagrlimo i jedni druge podupiremo, da zakoračimo u vode toga oceana koji se, premda kaotičan, može pretvoriti u pravo iskustvo bratstva, karavanu solidarnosti, u sveto putovanje«[117].

 

Pozvani smo slično tome postaviti lagane šatore na raskrižja neutrtih putova. Stajati na pragu, poput proroka Ilije, koji je učinio od geografije periferije izvor objave: prema sjeveru u Sarfatu, prema jugu na Horeb, na istoku iza rijeke Jordana radi pokorničke samoće i na kraju uzlazak na nebo. Prag je mjesto gdje Duh uzdiše: prostor gdje ne znamo što više reći i kamo usmjeriti naša očekivanja, ali gdje Duh poznaje Božje naume (Rim 8, 27) te nam ih predaje. Postoji opasnost, katkad, da pripišemo putovima Duha naše davno nacrtane mape, jer nam ponavljanje putova ulijeva sigurnost. Papa Benedikt XVI. otvara nam pred očima Crkvu koja raste po privlačnosti[118], dok papa Franjo sanja o »misijskom opredjeljenju koje može sve preobraziti, tako da crkveni običaji, načini na koje se stvari čine, satnice, jezik i sve strukture postanu prikladni kanal za evangelizaciju današnjeg svijeta više no za samoočuvanje […] u stalnoj želji za 'izlaženjem'« kako bi se potpomoglo »pozitivni odgovor svih onih kojima Isus nudi svoje prijateljstvo«[119].

 

Radost evanđelja od nas traži da istkamo duhovnost kao umijeće traženja koje istražuje alternativne metafore, nove slike i stvara nove perspektive. Potrebno je ponovno ponizno krenuti od iskustva Krista i njegova evanđelja, to jest od iskustvenog znanja i u tome, često, biti razoružani poput Davida pred Golijatom. Moć evanđelja, koju u sebi doživljavamo kao spasenje i radost, osposobljava nas mudro koristiti slike i simbole koji odgovaraju kulturi koja guta događaje, misli, vrijednosti, i ponovno ih vraća u stalnim zavodljivim »slikama«, odjeku »duboke čežnje za Bogom, koja se očituje na različite načine i dovodi muškarce i žene u stav iskrenog traženja«[120].

 

U prošlosti je jedna od snažnih tema duhovnog života bio simbol putovanja i uspona: ne u prostor, već prema središtu duše. Taj mistični proces stavljen u temelj duhovnog života, danas dolazi u dodir s drugim vrijednosnim instancama kojima daje svjetlo i značenje. Molitva, čišćenje, vršenje kreposti susreću se sa solidarnošću, inkulturacijom, duhovnim ekumenizmom, novom antropologijom, tražeći novu hermeneutiku i, prema drevnoj patrističkoj traditio, nove mistagoške putove.

 

Posvećeni muškarci i žene, iskusni u duhovnom životu i svjesni nutarnjeg čovjeka u kojem prebiva Krist, pozvani su kretati se tim putovima, suprotstavljajući se onom đavolskom što dijeli i odvaja, i oslobađajući simbolično*, to jest primat veze i odnosa prisutnog u složenosti stvorene stvarnosti, uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji (Ef 1, 10).

 

Gdje će biti posvećene osobe? Hoće li slobodni od svih sponâ zbog evanđeoskog načina života kojeg zavjetuju znati živjeti na pragu? Hoće li znati stati – poput straže – na margine gdje pogled postaje jasniji, a misao prodornija i poniznija? Hoće li sav posvećeni život znati prihvatiti izazov pitanjâ smisla koja dolaze s raskrižjâ svijeta?

 

Iskustvo siromašnih, dijalog među religijama i među kulturama, komplementarnost muškarca i žene, ekologija u bolesnom svijetu, nezadrživa eugenika, globalizirana ekonomija, planetarna komunikacija, simbolički jezik – sve su to novi hermeneutički obzori koje se ne smije samo nabrojiti, već ih treba nastaniti i učiniti da procvjetaju životom pod vodstvom Duha Svetoga koji u svemu uzdiše (usp. Rim 8, 22-27). To su epohalna gibanja koja ponovno pokreću pitanje sustavâ vrijednosti, jezikâ, prioritetâ, antropologijâ. Milijuni osoba su na putu prema svjetovima i kulturama, destabilizirajući stoljetni identitet i pospješujući miješanje kulturâ i religijâ.

 

Hoće li posvećeni život znati postati prijateljski sugovornik »onoga traženja Boga koje oduvijek pokreće čovjekov srce«[121]? Hoće li – poput Pavla – znati poći na atenski trg i zboriti poganima o nepoznatom Bogu (usp. Dj 17, 22-34)? Hoće li znati jačati žar misli kako bi se oživjelo vrijednost drugotnosti i etiku razlikâ u miroljubivom suživotu?

 

Posvećeni je život u svojim različitim oblicima već prisutan na tim raskrižjima. Već stoljećima, in primis samostani, zajednice i bratstva na graničnim područjima žive tiho svjedočenje, mjesto su evanđelja, dijaloga i susreta. Mnogi posvećeni muškarci i žene, također, prisutni su u svakodnevici današnjih muškaraca i žena, dijeleći s njima radosti i boli, u oživljavanju vremenitog reda, s mudrošću i smionošću iznalaženja »novih i hrabrih putova kako bi se doprlo do sviju« u Kristu[122] i »išlo dalje, ne samo dalje, već još dalje i usred, tamo gdje se sve odigrava«[123]

 

Posvećeni muškarci i žene na pragu pozvani su pokrenuti »okupljanja«, kao što se u davna vremena stvaralo čistine usred šuma i tu podizalo gradove. Posljedice tih izbora, kao što ističe papa Franjo, su nesigurne, prisiljavaju nas nesumnjivo na izlazak iz središta prema periferijama, na preraspodjelu snagâ u kojoj neće prevladavati očuvanje statusa quo i ocjenjivanje profita, već proroštvo evanđeoskih izbora. »Karizma nije boca destilirane vode. Treba je živjeti snažno, tumačeći je također u kulturnom pogledu«[124].

 

U znaku malenosti

16. Nastavljamo naše putovanje tkanjem posredovanjâ u poniznom znaku evanđelja: »Nikada ne izgubite poletnost putovanja putovima svijeta, svijest da je kročiti, koračajući čak i nesigurnim korakom ili hramajući, uvijek bolje no stajati na mjestu, zatvoreni u vlastita pitanja ili u vlastite sigurnosti«[125].

 

Slike koje smo razmatrali – od oblaka koji prati izlazak do dogodovština proroka Ilije – otkrivaju nam da se Božje kraljevstvo očituje među nama u znaku malenosti. »Vjerujmo Evanđelju kada nam govori da je Božje kraljevstvo već prisutno u svijetu i da raste, ovdje i ondje, i na različite načine: poput malog sjemena koje naraste u veliko stablo (usp. Mt 13, 31-32), poput malo kvasca od kojeg se tijesto poveća (usp. Mt 13, 33) i poput dobrog sjemena koje raste usred kukolja (usp. Mt 13, 24-30) i može nas uvijek ugodno iznenaditi«[126].

 

Tko se zaustavlja na autoreferencijalnosti, često, ima jedino sebe i vlastiti obzor pred očima. Onaj koji se stisne na margini može naslutiti i promicati ponizniji i duhovniji svijet.

 

Novi putovi vjere danas niču u poniznim mjestima, u znaku Riječi koja, ako se živi i sluša, vodi k otkupljenju. Ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života koji donose odluke polazeći od malih znakova tumačenih u vjeri i proroštvu koje zna naslutiti ono onkraj, postaju mjesta života, ondje sja svjetlo i razliježe se poziv koji poziva druge da slijede Krista.

 

Zasadimo klicu načina djelovanja i malih prisutnosti nalik evanđeoskom zrnu gorušice (usp. Mt 13, 31-32), u kojoj će sjati bez granicâ intenzitet znaka: hrabra riječ, iskreno bratstvo, slušanje slabog glasa, spomen Božjeg doma među ljudima. Treba njegovati »kontemplativni pogled, odnosno pogled ispunjen vjerom, koji otkriva onoga Boga koji stanuje u njegovim kućama, na njegovim ulicama, na njegovim trgovima. Bog svojom prisutnošću prati iskreno traženje u koje se upuštaju osobe i skupine da pronađu potporu i smisao svome životu. On živi među građanima promičući solidarnost, bratstvo, želju za dobrom, istinu, pravdu. Ta se prisutnost ne smije biti neprirodno stvarati, već treba biti pronađena, otkrivena«[127].

 

Posvećeni život nalazi svoju plodnost ne samo u svjedočenju dobra, već u njegovu prepoznavanju i umijeću da se na njega ukaže, osobito tamo gdje ga se obično ne vidi, u »ne građanima«, »polugrađanima« ili »urbanim viškovima«[128], u onima koji su lišeni dostojanstva. Priječi s riječi solidarnosti na geste koje prihvaćaju i ozdravljaju: posvećeni život je pozvan na tu istinu.[129]

 

Papa Benedikt XVI. nas potiče: »Pozivam vas na vjeru koja zna prepoznati mudrost slabosti. U radostima i tugama sadašnjeg vremena, kada se tvrdoća i težina križa itekako daju osjetiti, ne sumnjajte da je Kristova kenosi već uskrsna pobjeda. Upravo u ljudskoj ograničenosti i slabosti pozvani smo živjeti suobličenost Kristu, u svekolikoj napetosti koja predoznačava, u mjeri u kojoj je to moguće u vremenu, eshatološko savršenstvo (VC, 16). U društvima efikasnosti i uspjeha, vaš život označen 'malenošću' i slabošću malenih, empatijom s onima koji nemaju glasa, postaje evanđeoski znak proturječja«[130].

 

Pozivamo na povratak evanđeoskoj mudrosti koju žive maleni (usp. Mt 11, 25): »To je radost koja se živi u malim stvarima svakodnevnog života, kao odgovor na usrdni poziv našeg Boga Oca: Sine moj, imaš li štogod, priušti sebi… Ne uskraćuj sebi sadašnje sreće (Sir 14, 11.14). Kolika se samo očinska nježnost nazire iza tih riječi!«[131].

 

Sadašnja slabost posvećenog života proizlazi, možda, upravo iz toga što smo izgubili radost »malih stvari svakodnevnog života«[132]. U životu obraćenja, posvećeni muškarci i žene mogli bi otkriti da prvi poziv – podsjetili smo to u pismu Radujte se – jest poziv na radost kao prihvaćanje malenog i traženje dobra: »Samo danas bit ću sretan u sigurnosti da sam stvoren za sreću, ne samo na drugom, već i na ovome svijetu«[133].

 

Papa Franjo nas poziva da dopustimo »da nas Duh vodi, odričući se pokušaja da planiramo i kontroliramo sve do najmanje pojedinosti. Namjesto toga dopustimo njemu da nas on prosvijetli, vodi i usmjerava naše korake, da nas vodi gdjegod hoće. Duh Sveti zna dobro što nam je potrebno u svakom dobu i u svakom trenutku«[134].

 

U zboru u molitvenom statio

17. Obzor je otvoren, a mi smo pozvani na molitvenu budnost koja zagovara za svijet. U njoj nastavljamo otkrivati male predznake obilne, blagotvorne kiše na našu suhoću, lagane šapate vjerne prisutnosti.

 

Putovati za oblakom nije uvijek lako; razlučivanje zahtijeva katkad dugotrajna čekanja koja umaraju; laki i slatki jaram (usp. Mt 11, 30) može postati težak. Pustinja je također mjesto samoće, praznine. To je mjesto gdje nedostaje ono osnovno za život: vode, vegetacije, društva drugih osoba, topline prijatelja, pa čak i samog života. Svaki pojedinac u pustinji dotiče u tišini i samoći svoju pravu sliku: mjeri samoga sebe i beskonačno, svoju krhkost poput zrna pijeska i čvrstoću stijene, Božje otajstvo.

 

Izraelci bi ostajali utaboreni sve dok je oblak boravio iznad šatora; ponovno bi kretali na put kada bi se oblak dizao s toga prebivališta. Stati i ponovno krenuti: život kojeg vodi, upravlja i kojem određuje ritam oblak Duha. Život koji se živi u budnom bdjenju.

 

Ilija, sklupčan u samome sebi, slomljen od boli i nevjernosti naroda, nosi na svojim leđima i u srcu trpljenje i izdaju. On sâm postaje molitva, molitveno zaklinjanje, krilo koje zagovara. Pokraj njega i za njega dječak istražuje nebo, promatra hoće li se na moru pojaviti znak odgovora na Božje obećanje

 

To je paradigma duhovnog putovanja svakog pojedinca, po kojem se čovjek pretvara doista u Božjeg prijatelja, sredstvo njegova božanskog nauma spasenja, postaje svjestan svoga poziva i poslanja na dobrobit svih slabih na zemlji.

 

Posvećeni život u sadašnjem vremenu je pozvan živjeti s posebnim intenzitetom statio zagovaranja. Svjesni smo svoje ograničenosti i svoje konačnosti, dok naš duh prolazi kroz pustinju i utjehu u traženju Boga i znakova njegove milosti, tamu i svjetlo. U tome molitvenom statio odigrava se buntovna poslušnost proroštva posvećenog života koje postaje glasom velike ljubavi prema čovječanstvu. Punina i praznina – kao duboka percepcija Božjeg otajstva, svijeta i čovjeka – su iskustva kroz koja prolazimo duž puta s istim intenzitetom.

 

Papa Franjo nas interpelira: »Boriš li se s Gospodinom za svoj narod, kao što se Abraham borio (usp. Post 18, 22-33)? Onom hrabrom zagovornom molitvom. Mi govorimo o parresia, apostolskoj hrabrosti, i mislimo na pastoralne planove, i to je dobro, ali je ista parresia nužna također u molitvi«[135].

 

Zagovor postaje glasom ljudskih siromaštava, adventus i eventus: priprema na odgovor milosti, na plodnost suhe zemlje, na mistiku susreta u znaku malih stvari.

 

Sposobnost da sjede u zboru čini od posvećenih muškaraca i žena ne usamljene proroke, već muškarce i žene zajedništva, zajedničkog slušanja Božje riječi, koji su kadri zajedno elaborirati nova značenja i znakove, osmišljene, građene također u vrijeme progona i mučeništva. Riječ je o hodu prema zajedništvu razlikâ, tom znaku Duha koji raspiruje u srcima veliku ljubav da svi budu jedno (Iv 17, 21). Tako se očituje Crkva koja, sjedeći za stolom nakon puta satkanog od sumnji i žalosnih komentara i bez nade, prepoznaje svoga Gospodina u lomljenju kruha (Lk 24, 13-35), zaogrnuta esencijalnošću evanđelja.

 

Za razmišljanje

 

 

18. Izazovi pape Franje

»Kada nam Gospodin želi dati neku misiju, kada nam želi dati neki posao, priprema nas da to dobro obavimo« upravo »kao što je pripremio Iliju«. Nije važno »to što je on susreo Gospodina« već je važan »čitav put koji je prešao da dođe do poslanja koje Gospodin povjerava«. I upravo »to je razlika između apostolskog poslanja koje nam Gospodin povjerava i ljudskog, poštenog, dobrog posla«. Dakle »kada Gospodin daje neku misiju, uvijek nas uvodi u proces čišćenja, proces razlučivanja, proces poslušnosti, proces molitve«[136].

 

»Jesu li krotki, ponizni? Ima li u toj zajednici svađa među njima za vlast, svađa zbog zavisti? Ima li naklapanja? Tada nisu na putu Isusa Krista«. Mir u zajednici, naime je »veoma važna osobina, veoma važna jer nas zloduh uvijek pokušava razdvojiti. On je otac podjele; sa zavišću unosi razdor. Isus nam daje vidjeti taj put, put mira među nama, ljubavi među nama«[137]

 

Važno je »imati naviku tražiti milost spomena puta koji je prešao Božji narod« kao i milost »osobnog spomena: što je učinio Bog sa mnom u mome životu, kako me vodio na mome životnom putu?« Treba znati također »tražiti milost nade koja nije optimizam; to je nešto drugo«; »tražiti milost da svakodnevno obnavljamo savez s Gospodinom koji nas je pozvao«[138].

 

I to »je naša sudbina; kročiti u perspektivi obećanjâ, sigurni da će se ona obistiniti i postati stvarnost. Lijepo je čitati jedanaesto poglavlje Poslanice Hebrejima, gdje se opisuje putovanje Božjeg naroda prema obećanjima; kako je taj narod ljubio ta obećanja i tražio ih također mučeništvom. Znao je da je Gospodin vjeran. Nada nikada ne razočarava«. (…) To je naš život: »vjerovati i krenuti na put« kao što je učinio Abraham, koji je imao »povjerenja u Gospodina i kročio također u teškim trenucima«[139].

 

Nikada ne izgubite poletnost putovanja putovima svijeta, svijest da je kročiti, koračajući čak i nesigurnim korakom ili hramajući, uvijek bolje no stajati na mjestu, zatvoreni u vlastita pitanja ili u vlastite sigurnosti. Velika misijska ljubav, radost susreta s Kristom koja vas potiče da dijelite s drugima ljepotu vjere, otklanja opasnost da ostanemo zaustavljeni u individualizmu[140]

 

Redovnici su proroci. Oni su oni koji su izabrali nasljedovanje Isusa koje oponaša njegov život s poslušnošću Ocu, siromaštvom, životom u zajednici, čistoćom. (…) U Crkvi su redovnici napose pozvani biti proroci koji svjedoče kako je Isus živio na ovoj zemlji, i koji naviještaju kako će Božje kraljevstvo biti u svojoj savršenosti. Nikada se redovnik ne smije odreći proroštva[141].

 

Ovo je kršćanski stav: budnost. Budnost nad samim sobom: što se događa u mome srcu? Zato jer tamo gdje mi je srce ondje mi je blago. Što se događa ondje? Istočni oci kažu da se mora dobro upoznati je li mi srce nemirno ili spokojno. (…) Zatim, što ću učiniti? Pokušat ću shvatiti ono što se događa, ali uvijek u miru. Shvatiti u miru. Zatim se mir vraća i mogu izvršiti discussio conscientiae. Kada u meni vlada mir, nema nemira: »Što se danas dogodilo u mojem srcu?«. To znači bdjeti. Bdjeti ne znači ići u sobu za mučenje, to ne! To naprotiv znači gledati srce. Mi moramo biti gospodari svoga srca. Što osjeća moje srce, što traži? Što me danas učinilo sretnim a što nesretnim?[142]

 

Hvala Bogu vi ne živite i ne radite kao pojedinci, već kao zajednica: i zahvalite Bogu na tome! Zajednica podupire cjelokupni apostolat. Ponekad u redovničkim zajednicama postoje napetosti, što za sobom povlači opasnost individualizma i raspršenosti, dočim istodobno postoji potreba za dubokom komunikacijom i autentičnim odnosima. Oplemenjujuću snagu evanđelja svjedoči bratstvo koje se živi u zajednici, u kojoj vlada prihvaćanje, poštivanje, uzajamno pomaganje, razumijevanje, uljudnost, opraštanje i radost[143].

 

Vi ste kvasac koji može proizvesti dobri kruh za mnoge, onaj kruh za kojim postoji tolika glad: slušanje potrebâ, željâ, razočaranjâ, nade. Poput onih koji su vam prethodili u tome pozivu, možete vratiti nadu mladima, pomagati starije, otvoriti put prema budućnosti, širiti ljubav na svakom mjestu i u svakoj situaciji. Ako se to ne dogodi, ako u vašem svakodnevnom životu nedostaje svjedočenja i proroštva, tada, ponavljam, je prijeko potrebno obraćenje![144]

 

Namjesto da budemo samo Crkva koja prihvaća i koja prima držeći vrata otvorenima, trudimo se također biti Crkva koja nalazi nove putove, koja je kadra izaći iz same sebe i ići ususret onome koji u nju ne dolazi, koji je iz Crkve izašao ili je prema njoj ravnodušan. Onaj koji je iz nje izašao ponekad je to učinio zbog razloga koji, ako se dobro shvate i ocijene, mogu dovesti do povratka. Ali za to treba odvažnost, hrabrost.[145]

 

U posvećenom životu se živi susret između mladih i starijih, između opsluživanja i proroštva. Ne gledajmo ih kao dvije suprotstavljene stvarnosti! Pustimo radije da ih obje Duh Sveti oživljava, a znak toga je radost: radost opsluživanja, hoda u jednom pravilu života; i radost što smo vođeni Duhom, nikada kruti, nikada zatvoreni, uvijek otvoreni glasu Boga koji govori, koji otvara, koji vodi, koji nas poziva ići prema obzoru[146].

 

Zdravo, Ženo novog saveza

19. Slijediti na svom putu znakove Boga znači iskusiti radost i obnovljeni zanos susreta s Kristom[147], središtem života i izvorom odlukâ i djelovanjâ.[148] Susret s Gospodinom se obnavlja iz dana u dan u radosti ustrajnog hoda. »Uvijek u pokretu s onom krepošću koja je krepost putnika: radošću«[149]

 

Naše vrijeme poziva na potrebnu budnosti: »Bdjenje. To znači gledati srce. Moramo biti gospodari našeg srca. Što osjeća moje srce, što traži? Što me učinilo sretnim a što nesretnim? […] To znači poznavati stanje svog srca, svog života, kao hod po Gospodinovoj stazi. Jer ako nema budnosti, srce tumara i luta; a mašta ostaje u zapećku. To nisu stvari iz davnine, to nisu stvari koje su prevladane«[150].

 

Posvećena osoba postaje memoria Dei, spominje se Gospodinova djelovanja. Vrijeme koje nam je dano da kročimo za oblakom traži od nas ustrajnost, vjernost u istraživanju u budnosti kao da [se] Nevidljivoga vidi (Heb 11, 27). To je vrijeme novoga saveza. U danima potištenosti i tjeskobe, kao i od Ilije i od nas se traži da neumorno istražujemo nebo kako bi otkrili oblak, malen kao dlan čovječji, da čuvamo odvažnost ustrajnosti i jasnu viziju vječnosti. Naše vrijeme ostaje vrijeme izlaska, hodočašća, u budnom i radosnom iščekivanju eshatološke stvarnosti u kojoj će Bog biti sve u svima.

 

Marija je »novi kovčeg saveza, pred kojim srce kliče od radosti, Majka Božja prisutna u svijetu, koja ne drži za sebe tu Božju prisutnost, već je daje dijeleći Božju milost. I tako – kao što kaže molitva – Marija je doista causa nostrae laetitiae, kovčeg u kojem je Spasitelj stvarno prisutan među nama«.[151]

 

Zdravo Marijo, Ženo novog saveza, nazivamo te blaženom što povjerova (usp. Lk 1, 45) i što si znala »prepoznati tragove Duha Božjega u velikim kao i u naizgled neprimjetnim događajima«[152].

 

Podupri naše bdjenje u noći, sve do jutarnjeg svjetla u očekivanju novog dana. Udijeli nam proroštvo koje pripovijeda svijetu radost evanđelja, blaženstvo onih koji istražuju obzore nove zemlje i novog neba (usp. Otk 21, 1) i predznak su njihove prisutnosti u svijetu.

 

Pomozi nam ispovijedati plodnost Duha u znaku bitnosti i malenosti. Daj nam da učinimo hrabri čin ponizna na kojeg Bog gleda (Ps 137, 6) i kojem su otkrivene tajne Kraljevstva (usp. Mt 11, 25-26), ovdje i sada.

 

Amen.

 

Iz Vatikana, 8. rujna 2014.

Rođenje Blažene Djevice Marije

 

Kardinal João Braz de Aviz

Pročelnik

 

José Rogriguez Carballo, OFM

Nadbiskup tajnik

 

 

KAZALO

 

Predraga braćo i sestre

 

U poslušnom izlasku

 

POSLUŠATI BOŽJU RIJEČ

 

KAO ONI KOJE OBLAK VODI

 

ŽIVI SPOMEN IZLASKA

 

RADOSTI I TEGOBE HODA

 

U budnom bdjenju

 

POSLUŠATI BOŽJU RIJEČ

 

PROŠTVO ŽIVOTA U SKLADU S EVANĐELJEM

 

Evanđelje – vrhovno pravilo

 

Izgradnja: evanđelje i kultura

 

PROROŠTVO BUDNOSTI

 

Ujedinjeni u istraživanju obzora

 

Vodič »iza naroda«

 

Mistika susreta

 

PROROŠTVO POSREDOVANJA

 

Na raskrižjima svijeta

 

U znaku malenosti

 

U zboru u molitvenom statio

 

Za razmišljanje

 

18. Izazovi pape Franje

 

Zdravo, Ženo novog saveza

 

 

---

 

[1] FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 20-24.

 

[2] Ondje, 97.

 

[3] IVAN PAVAO II., Posinodska apost. pob. Vita consecrata, (25. ožujka 1996.), 84.

 

[4] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium, 44.

 

[5] FRANJO, Duha se ne smije krotiti, Jutarnja meditacija u kapeli Domus Sanctae Marthae, Rim (16. travnja 2013.).

 

[6] Izraz 'ānān se susreće 87 puta u Starom zavjetu, od čega 20 puta u Izlasku i još 20 puta u Brojevima. Samo se jednom javlja izraz »stup od ognja i oblaka« (Izl 14, 24); obično se kaže »stup od oblaka« odnosno »stup od ognja«. Oba izraza opisuju očitovanje Božje prisutnosti.

 

[7] IVAN XXIII., Govor na otvorenju Koncila Gaudet Mater Ecclesia, Rim (11. listopada 1962.).

 

[8] Ondje, 4.6.

 

[9] IVAN PAVAO II., Apostolsko pismo Novo millennio ineunte, (6. siječnja 2001.), 57.

 

[10] FRANJO, Duha se ne smije krotiti, Jutarnja meditacija u kapeli Domus Sanctae Marthae, Rim (16. travnja 2013.).

 

[11] Usp. IVAN PAVAO II., Posinodska apost. pob. Vita consecrata, (25. ožujka 1996.), 40.

 

[12] Usp. BENEDIKT XVI., Audijencija, Rim (23. siječnja 2013.).

 

[13] Usp. FRANJO, Audijencija za sudionike susreta održanog u organizaciji Talijanske konferencije svjetovnih ustanovâ, Rim (10. svibnja 2014.).

 

[14] Usp. PAVAO VI., Govor prigodom posljednje javne sjednice Drugog vatikanskog koncila, Rim (7. prosinca 1965.).

 

[15] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium, 4.

 

[16] Usp. ondje, 9.

 

[17] Isto.

 

[18] Usp. ondje, 43-47.

 

[19] Usp. ondje, 5. poglavlje.

 

[20] Usp. ondje, 43.

 

[21] Usp. ondje, 44.

 

[22] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret o prilagođenoj obnovi redovničkoga života Perfectae caritatis, 2 a.

 

[23] Usp. ondje, 8.

 

[24] Ondje, 10.

 

[25] Usp. ondje, 11.

 

[26] Zakonik kanonskog prava, proglašen od Ivana Pavla II. (25. siječnja 1983.), kann. 604 i 603.

 

[27] Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret o prilagođenoj obnovi redovničkoga života Perfectae caritatis, 12-14.

 

[28] Usp. ondje, 15.

 

[29] Ondje, 18.

 

[30] IVAN XXIII, Apost. konst. Humanae salutis kojom se saziva Drugi vatikanski koncil, (25. prosinca 1961.), 4.

 

[31] IVAN XXIII., Enc. Pacem in terris o miru svih naroda, (11. travnja 1963.), 24-25.

 

[32] Usp. ondje, 45-46.

 

[33] Usp. ondje, 67.

 

[34] Usp. ondje, 75.

 

[35] Usp. IVAN PAVAO II., Carta Ap. a los religiosos y religiosas de América latina con motivo del V centenario de la evangelización del Nuevo Mundo Los caminos del Evangelio (29 junio 1990), 19, 21; ISTI, Posinodska apost. pob. Vita consecrata, (25. ožujka 1996.), 82, 86, 89-90.

 

[36] Učiteljstvo prvi put službeno koristi izraz »proročki« u dokumentu: SVETA KONGREGACIJA ZA REDOVNIKE I SVJETOVNE USTANOVE, Redovnici i promicanje čovjeka (na latinskom: Optiones evangelicae) (12. kolovoza 1980.), uvod, i br. 2, 4, 24, 27, 33. U Vita consecrata, osim dva zasebna paragrafa (84 i 85), ta se terminologija javlja tridesetak, odnosno čak stotinjak puta ako se računa slične izraze.

 

[37] Usp. SVETA KONGREGACIJA ZA REDOVNIKE I SVJETOVNE USTANOVE – SVETA KONGREGACIJA ZA BISKUPE, Kriteriji i smjernice o odnosima između biskupâ i redovnikâ u Crkvi Mutuae Relationes, (14. svibnja 1978.), 12.19.51.

 

[38] Usp. primjerice DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret o prilagođenoj obnovi redovničkog života Perfectae caritatis, 1, 2, 7, 8, 14, 15; DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve Ad gentes, 23.

 

[39] PAVAO VI., Apost. pobud. Evangelica testificatio, (29. lipnja 1971.), 11, 12, 32.

 

[40] PAVAO VI., Apost. pobud. Evangelica testificatio, (29. lipnja 1971.), 11.

 

[41] Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret o prilagođenoj obnovi redovničkog života Perfectae caritatis, 3.

 

[42] Usp. BENEDIKT XVI., Homilija, misa povodom otvorenja Godine vjere, Rim (11. listopada 2012.).

 

[43] PAVAO VI., Govor u prigodi posljednje javne sjednice Drugog vatikanskog koncila, Rim (7. prosinca 1965.).

 

[44] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium, 44.

 

[45] IVAN PAVAO II., Posinodska apost. pob. Vita consecrata, (25. ožujka 1996.), 84.

 

[46] Isto.

 

[47] Usp. FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 86.

 

[48] Na hebrejskom qôl demamáh daqqáh. Prijevod nije ni lagan ni jednoglasan, zbog višestrukog značenja svake riječi Qôl znači glas, zvuk, vjetar, šuštanje, šum, lahor, šapat; demamáh znači šutnju, prazninu smrti, prekid, suzdržati dah; daqqáh znači lagano, mekano, fino, tanko, mirno. Septuaginta prevodi na grčki: phonè aúras leptês; Jeronim na latinski: sìbilus aurae tenuis.

 

[49] FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 84.

 

[50] Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret o prilagođenoj obnovi redovničkog života Perfectae caritatis, 5; Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi Dei Verbum, 21,25.

 

[51] Usp. IVAN PAVAO II., Posinodska apost. pob. Vita consecrata, (25. ožujka 1996.), 84; IVAN PAVAO II., Apost. pismo Novo millennio ineunte (6. siječnja 2001.), II. »Kontemplirati jedno lice« (16-28); III. »Ponovno krenuti od Krista« (29-41); Benedikt XVI., Enc. Deus caritas est (25. prosinca 2005.), 12-18; KONGREGACIJA ZA USTANOVE POSVEĆENOG ŽIVOTA I DRUŽBE APOSTOLSKOG ŽIVOTA, Naputak Ponovno krenuti od Krista - obnovljena zauzetost posvećenog života u trećem tisućljeću (19. svibnja 2002.).

 

[52] Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi Dei Verbum, 21.

 

[53] IVAN PAVAO II., Apost. pismo Novo millennio ineunte (6. siječnja 2001.) 39.

 

[54] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret o prilagođenoj obnovi redovničkog života Perfectae caritatis, 1.

 

[55] Ondje, 2.

 

[56] Usp. Pacomio e i suoi discepoli. Regole e Scritti, priredio L. Cremaschi, Magnano 1988., str. 409.

 

[57] BASILII, Moralia (PG, 31,692-869); ISTI, Regulae fusius tractatae (PG, 31,889-1052).

 

[58] ISTI, In Regulas Brevius tractatae (PG, 31,1052-1305).

 

[59] BENEDIKT, Pravilo, Proslov 9.

 

[60] BENEDIKT, Pravilo, Proslov 1.

 

[61] Regole monastiche d'Occidente, Magnano 1989., str. 216-217.

 

[62] Libellus 104, u P. LIPPINI, S. Domenico visto dai suoi contemporanei, Edizioni studio domenicano, Bologna 1982., str. 110.

 

[63] Prve konstitucije ili “Consuetudines”, 31. Zbog toga je »često, bilo usmeno bilo pismeno, opominjao i poticao braću reda da neprestano proučavaju Novi i Stari zavjet. (…) Uvijek je nosio sa sobom Matejevo Evanđelje i Pavlove poslanice i toliko ih je proučavao, da ih je znao malne napamet« (Svjedočanstvo fra Giovannija di Spagne, u Domenico di Gusmán. Il carisma della predicazione, uvod P. Lippinija, Bologna 1993., str. 143).

 

[64] Nepotvrđeno pravilo, Naslov: FF 2,2. Potvrđeno pravilo počinje u istom tonu: »Pravilo i život manje braće jest ovo: opsluživati sveto evanđelje Gospodina našega Isusa Krista...« (I, 2: FF 75).

 

[65] Pravilo I, 1-2: FI 2750.

 

[66] Karmelićansko Pravilo, p. 10 i 19: usp. B. SECONDIN, Una fraternità orante e profetica in un mondo che cambia. Rileggere la Regola del Carmelo oggi, Perugia 2007., str. 8 i 11.

 

[67] G. ALBERIONE, »Abundantes divitiae gratiae suae«. Storia carismatica della Famiglia Paolina, Rim 1977., br. 93.

 

[68] MALA SESTRA MAGDALENA, Il padrone dell’impossibile, Casale Monferrato 1994, str. 201.

 

[69] FRANJO, Govor biskupima Biskupske konferencije Madagaskara prigodom njihova pohoda »ad limina apostolorum«, Rim (28. ožujka 2014.).

 

[70] Usp. IVAN PAVAO II., Posinodska apost. pob. Vita consecrata, (25. ožujka 1996.), 85.

 

[71] Može biti korisno u tu svrhu također čitati i usvojiti Katekizam Katoličke Crkve koji predstavlja sustavnu i živu sintezu, u kojoj na vidjelo izbija bogatstvo učenjâ koje je Crkva prihvatila, čuvala i pružala. »Od Svetog pisma do crkvenih otaca, od učiteljâ teologije do svetaca koji su živjeli u raznim razdobljima povijesti, Katekizam pruža stalni spomen na mnoge načine na koje je Crkva razmišljala o svojoj vjeri i sve više napredovala u nauku tako da može pružiti sigurnost vjernicima u njihovu vjerničkom životu«, BENEDIKT XVI., Apost. pismo u obliku motu proprija Vrata vjere - Porta fidei kojim se proglašava Godina vjere, (11. listopada 2011.), 11.

 

[72] IVAN PAVAO II., Posinodska apost. pob. Vita consecrata, (25. ožujka 1996.), 98.

 

[73] Usp. ondje, 71.

 

[74] FRANJO, Obraćanje članovima Apostolskog pokreta slijepih osoba (Movimento Apostolico Ciechi - MAC) i Male misije za gluhonijeme (Piccola Missione per i sordomuti), Rim (29. ožujka 2014.).

 

[75] Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi Dei Verbum, 25; IVAN PAVAO II., Posinodska apost. pob. Vita consecrata, (25. ožujka 1996.), 94; BENEDIKT XVI., Posinodska apost. pob. Verbum Domini (30. rujna 2010.), 86.

 

[76] Usp. BENEDIKT XVI., Posinodska apost. pob. Verbum Domini (30. rujna 2010.), 27.

 

[77] KONGREGACIJA ZA USTANOVE POSVEĆENOG ŽIVOTA I DRUŽBE APOSTOLSKOG ŽIVOTA, Naputak Ponovno krenuti od Krista - obnovljena zauzetost posvećenog života u trećem tisućljeću (19. svibnja 2002.), 22.

 

[78] BENEDIKT XVI., Apost. pismo u obliku motu proprija Vrata vjere - Porta fidei kojim se proglašava Godina vjere, (11. listopada 2011.), 15.

 

[79] PAVAO VI., Poruka koncilskim ocima u prigodi zatvaranja Drugog vatikanskog koncila, Rim (8. prosinca 1965.).

 

[80] FRANJO, Homilija na blagdan Prikazanja Gospodinova – XVIII. Svjetski dan posvećenog života, Rim (2. veljače 2014.).

 

[81] FRANJO, Homilija na bdjenju u svetoj noći, Rim (30. ožujka 2013.): »Bojimo se Božjih iznenađenja! On nas uvijek iznenađuje! Braćo i sestre, ne zatvarajmo se novosti koju Bog želi donijeti u naš život«.

 

[82] A. SPADARO, »Probudite svijet!«. Razgovor pape Franje s vrhovnim poglavarima, u: La Civiltà Cattolica, 165 (2014/I), 7.

 

[83] FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 83.

 

[84] BENEDIKT XVI., Homilija na blagdan Prikazanja Gospodinova – XVII. Svjetski dan posvećenog života, Rim (2. veljače 2013.).

 

[85] KONGREGACIJA ZA USTANOVE POSVEĆENOG ŽIVOTA I DRUŽBE APOSTOLSKOG ŽIVOTA, Naputak Služenje autoriteta i posluh. Faciem tuam, Domine, requiram, (11. svibnja 2008.), 11.

 

[86] FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 235.

 

[87] Usp. FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 47.

 

[88] Usp. FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 25.

 

[89] KONGREGACIJA ZA USTANOVE POSVEĆENOG ŽIVOTA I DRUŽBE APOSTOLSKOG ŽIVOTA, Naputak Služenje autoriteta i posluh. Faciem tuam, Domine, requiram, (11. svibnja 2008.), 28.

 

[90] FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 25.

 

[91] Ondje, 31.

 

[92] FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 108.

 

[93] Doslovni prijevod za lagani i blagi lahor iz 1 Kr 19, 12.

 

[94] KONGREGACIJA ZA USTANOVE POSVEĆENOG ŽIVOTA I DRUŽBE APOSTOLSKOG ŽIVOTA, Naputak Služenje autoriteta i posluh. Faciem tuam, Domine, requiram, (11. svibnja 2008.), 7.

 

[95] FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 280.

 

[96] FRANJO, Obraćanje biskupima Meksičke biskupske konferencije u pohodu ad limina apostolorum, Rim (19. svibnja 2014.).

 

[97] FRANJO, Obraćanje rektorima i učenicima papinskih zavodâ i konviktâ u Rimu, Rim (12. svibnja 2014.).

 

[98] FRANJO, Audijencija za sudionike susreta održanog u organizaciji Talijanske konferencije svjetovnih ustanovâ, Rim (10. svibnja 2014.).

 

[99] IVAN PAVAO II., Enc. Redemptor hominis, (4. ožujka 1979.),14.

 

[100] PAVAO VI., Govor na posljednjoj javnoj sjednici Drugog vatikanskog koncila, Rim (7. prosinca 1965.).

 

[101] Usp. SVETA KONGREGACIJA ZA REDOVNICE I SVJETOVNE USTANOVE, Redovnici i promicanje čovjeka, Rim (12. kolovoza 1980.).

 

[102] Usp. FRANJO, Homilija na misi s kardinalima, Rim (14. ožujka 2013.).

 

[103] Usp. IVAN PAVAO II., Posinodska apost. pob. Vita consecrata, (25. ožujka 1996.), 45.

 

[104] VILIM IZ SAINT-THIERRYJA, De Natura et dignitate amoris, 9, 26.

 

[105] IRENEJ LYONSKI, Protiv krivovjerjâ III, 24, I.

 

[106] IVAN PAVAO II., Posinodska apost. pob. Vita consecrata, (25. ožujka 1996.), 42; usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret o prilagođenoj obnovi redovničkog života Perfectae caritatis,15.

 

[107] FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 113, 100.

 

[108] Ondje, 235; usp. 131.

 

[109] Ondje, 142.

 

[110] PAVAO VI., Enc. Ecclesiam Suam, (6. kolovoza 1964.), 90; usp. FRANJO, Audijencija za sudionike susreta održanog u organizaciji Talijanske konferencije svjetovnih ustanovâ, Rim (10. svibnja 2014.).

 

[111] Usp. XIII. REDOVNA OPĆA BISKUPSKA SINODA, Poruka Božjem narodu, 7.-28. listopada 2012., br. 7.

 

[112] FRANJO, Obraćanje sudionicima generalnog kapitula Salezijanske družbe sv. Ivana Bosca (salezijanci), Rim (31. ožujka 2014.).

 

[113] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret o prilagođenoj obnovi redovničkoga života Perfectae caritatis, 3.

 

[114] FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 11.

 

[115] BENEDIKT XVI., Enc. Caritas in veritate, (29. lipnja 2009.), 6.

 

[116] Ondje, 9.

 

[117] FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 87.

 

[118] BENEDIKT XVI., Homilija na misi otvorenja Petog općeg zasjedanja Vijeća biskupâ Latinske Amerike i Kariba u svetištu »La Aparecida«, Aparecida, Brazil (13. svibnja 2007.).

 

[119] FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 27.

 

[120] BENEDIKT XVI., Poruka sudionicima XII. međukršćanskog simpozija, (Salonicco, 29/8-2/9 2011): L'Osservatore Romano (3/9/2011), 8.

 

* U tal. izvorniku igra riječi dia-bolico (đavolski) i sim-bolico (simbolično), pr.

 

[121] IVAN PAVAO II., Posinodska apost. pob. Vita consecrata, (25. ožujka 1996.), 103.

 

[122] Usp. FRANJO, Audijencija za sudionike susreta održanog u organizaciji Talijanske konferencije svjetovnih ustanovâ, Rim (10. svibnja 2014.).

 

[123] Isto.

 

[124] A. SPADARO, »Probudite svijet!«. Razgovor pape Franje s vrhovnim poglavarima, u: La Civiltà Cattolica, 165 (2014/I), 8.

 

[125] Isto.

 

[126] FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 278.

 

[127] FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 71.

 

[128] Ondje, 74.

 

[129] Usp. ondje, 207.

 

[130] BENEDIKT XVI., Homilija na blagdan Prikazanja Gospodinova – XVII. Svjetski dan posvećenog života, Rim (2. veljače 2013.).

 

[131] FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 4.

 

[132] Isto.

 

[133] IVAN XXIII, Dekalog vedrine, u Dnevniku duše (Il Giornale dell’anima), LEV, Grad Vatikan 2014., 217.

 

[134] FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 280.

 

[135] FRANJO, Govor rimskim župnicima, Rim (6. ožujka 2014.).

 

[136] FRANJO, Jutarnja meditacija u kapeli Domus Sanctae Marthae, Rim (13. lipnja 2014.).

 

[137] FRANJO, Jutarnja meditacija u kapeli Domus Sanctae Marthae, Rim (29. travnja 2014.).

 

[138] FRANJO, Jutarnja meditacija u kapeli Domus Sanctae Marthae, Rim (15. svibnja 2014.).

 

[139] FRANJO, Jutarnja meditacija u kapeli Domus Sanctae Marthae, Rim (31. ožujka 2014.).

 

[140] FRANJO, Audijencija za sudionike susreta održanog u organizaciji Talijanske konferencije svjetovnih ustanovâ, Rim, 10. svibnja 2014.

 

[141] A. SPADARO, Razgovor s papom Franjom, u La Civiltà Cattolica 164 (2013/III), 449-477.

 

[142] FRANJO, Obraćanje rektorima i učenicima papinskih zavodâ i konviktâ u Rimu, Rim (12. svibnja 2014.).

 

[143] FRANJO, Obraćanje sudionicima generalnog kapitula Salezijanske družbe sv. Ivana Bosca (salezijanci), Rim, 31. ožujka 2014.

 

[144] FRANJO, Audijencija za sudionike susreta održanog u organizaciji Talijanske konferencije svjetovnih ustanovâ, Rim, 10. svibnja 2014.

 

[145] A. SPADARO, Razgovor s papom Franjom, u La Civiltà Cattolica 164 (2013/III), 449-477.

 

[146] FRANJO, Homilija na blagdan Prikazanja Gospodinova – XVIII. Svjetski dan posvećenog života, Rim, 2. veljače 2014.

 

[147] Usp. BENEDIKT XVI., Apost. pismo u obliku motu proprija Vrata vjere - Porta fidei kojim se proglašava Godina vjere, (11. listopada 2011.), 2.

 

[148] KONGREGACIJA ZA USTANOVE POSVEĆENOG ŽIVOTA I DRUŽBE APOSTOLSKOG ŽIVOTA, Naputak Ponovno krenuti od Krista - obnovljena zauzetost posvećenog života u trećem tisućljeću (19. svibnja 2002.), 22.

 

[149] FRANJO, Audijencija za sudionike susreta održanog u organizaciji Talijanske konferencije svjetovnih ustanovâ, Rim, 10. svibnja 2014.

 

[150] FRANJO, Obraćanje rektorima i učenicima papinskih zavodâ i konviktâ u Rimu, Rim (12. svibnja 2014.).

 

[151] BENEDIKTV XVI., Homilija na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, Castelgandolfo (15. kolovoza 2011.).

 

[152] FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 288.

(Preveo: Slavko Antunović)

Radujte se!

• 
• 

 KONGREGACIJA ZA USTANOVE POSVEĆENOG ŽIVOTA

 I DRUŽBE APOSTOLSKOG ŽIVOTA

 GODINA POSVEĆENOG ŽIVOTA

 

 

 

RADUJTE SE!

 

Okružnica posvećenim muškarcima i ženama

Iz učiteljstva pape Franje

 

 

KAZALO

Draga braćo i sestre

 VESELITE SE, KLIČITE, RADUJTE SE

 Poslušati Božju riječ

 Ovo je ljepota posvećenja

 Vaš poziv

 Pronađeni, zahvaćeni, preobraženi

 Radost vjernoga »da«

 TJEŠITE, TJEŠITE MOJ NAROD

 Poslušati Božju riječ

 Nositi Božji zagrljaj

 Nježnost je za nas dobra

 Blizina i susret

 Nemir ljubavi

 ZA RAZMIŠLJANJE

 Pitanja pape Franje

 Zdravo, Majko radosti

 

 

»Želim vam uputiti jednu riječ

a taj je riječ radost.

Gdjegod su posvećene osobe

ondje je radost«.

Papa Franjo

 

 

Draga braćo i sestre,

1. »Radost evanđelja ispunja srca i čitav život svakog onog koji susretne Isusa… Sa Isusom Kristom radost se uvijek iznova rađa«[1].

Uvod apostolskog pisma Radost evanđelja (Evangelii gaudium) koje pripada učiteljstvu pape Franje odzvanja iznenađujućom vitalnošću, naviještajući čudesni misterij Radosne vijesti koja, kada je čovjek prihvati u svome srcu, preobražava mu život. Ispripovijedana nam je prispodoba radosti: susret s Isusom budi u nama izvornu ljepotu, ljepotu lica ozarena radošću na kojem blista Očeva slava (usp. 2 Kor 4, 6).

 

Ova Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života poziva nas razmišljati o milosnom vremenu koje nam je dano živjeti, na poseban poziv koji Papa upućuje posvećenom životu.

 

Prihvatiti to učiteljstvo znači obnoviti svoj život prema evanđelju, ne na radikalan način shvaćen kao model savršenosti i često odvojenosti, već prianjanjem čitavim srcem uz događaj spasenja koji preobražava život: »Riječ je o tome da čovjek ostavi sve da bi slijedio Gospodina. Ne, ne želim reći radikalno. Evanđeoska radikalnost nije samo za redovnike: ona se traži od svih. Ali redovnici slijede Gospodina na poseban način, na proročki način. Od vas očekujem to svjedočanstvo. Redovnici moraju biti muškarci i žene koji su kadri probuditi svijet«[2].

 

U ljudskoj ograničenosti, na marginama, u svojim svakodnevnim trvenjima i borbama posvećeni muškarci i žene žive vjernost, dajući razlog radosti koja je u njima. Oni tako postaju divno svjedočanstvo, plodonosan navještaj, pratioci i bližnji ženama i muškarcima koji s njima dijele istu povijest i koji žele u Crkvi naći Očev dom[3]. Franjo Asiški, uzevši evanđelje kao oblik života »činio je da vjera raste i obnavljao Crkvu; i istodobno je obnavljao društvo, učinio ga više bratskim, ali je uvijek to činio evanđeljem i svjedočenjem. Naviještajte uvijek evanđelje, ako treba i riječima!«[4].

 

Brojne nam se sugestije javljaju dok slušamo Papine riječi, ali posebno očarava apsolutna jednostavnost kojom papa Franjo izlaže svoje učiteljstvo, u skladu s privlačnom jednostavnošću evanđelja. To je obična i jednostavna (sine glossa) riječ izašla iz usta dobrog sijača koji širokom rukom sije i pun povjerenja ne odvaja jedno tlo od drugoga.

 

Jedan autoritativan poziv upućen nam je s nježnim povjerenjem, poziv da otklonimo institucionalna obrazloženja i osobna opravdanja. To je provokativna riječ koja propitkuje naš katkad bezvoljni i uspavani način života, življenog često na marginama izazova: kad biste imali vjere koliko je zrno gorušičino (Lk 17, 5). To je poziv koji nas potiče pokrenuti svoj duh da spozna i potkrijepi Riječ koja prebiva među nama, Duha koji stvara i koji neprestano obnavlja svoju Crkvu.

 

Ovo je pismo potaknuto tim pozivom i želi označiti početak zajedničkog promišljanja. Ono se nudi kao jednostavno sredstvo za iskreno preispitivanje našeg života u svjetlu evanđelja. Ovaj dikasterij predstavlja tako jedan zajednički hod, mjesto osobnog, bratskog i institucionalnog promišljanja na našem putu prema 2015., godini koju je Crkva posvetila posvećenom životu, sa željom i nakanom da odvažno donosimo hrabre evanđeoske odluke koje će uroditi preporodom i bogatim plodovima radosti. »Prvenstvo koje se daje Bogu daje puni smisao i radost ljudskim životima, jer su muškarci i žene stvoreni za Boga i njihova su srca nemirna dok ne otpočinu u njemu«[5].

 

 

VESELITE SE, KLIČITE,

RADUJTE SE

 

Veselite se s Jeruzalemom, kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime svi koji ste nad njim tugovali!

 

Nadojite se i nasitite na dojkama utjehe njegove da se nasišete i nasladite na grudima krepčine njegove.

 

Jer ovako govori Jahve: »Evo, mir ću na njih kao rijeku svratiti i kao potok nabujali bogatstvo naroda. Dojenčad ću njegovu na rukama nositi i milovati na koljenima.

 

Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti – utješit ćete se u Jeruzalemu.«

 

Kad to vidite, srce će vam se radovati i procvast će vam kosti k’o mlada trava. Očitovat će se ruka Jahvina na njegovim slugama i gnjev nad neprijateljima njegovim.

 

Izaija 66, 10-14

 

 

 

Poslušati Božju riječ

2. U Svetom se pismu izraz radost (na hebrejskom: s´imh. â/ s´amah., gyl) koristi za mnoštvo kolektivnih i osobnih iskustava koja su na poseban način vezana uz vjerske obrede i svetkovine, i za prepoznavanje osjećaja Božje prisutnosti u povijesti Izraela. U Bibliji nalazimo čak trinaest različitih glagola i imenica koji opisuju Božju radost, radost ljudi kao i radost samoga stvorenja, u dijalogu spasenja.

 

U Starome zavjetu najviše se puta javljaju u Psalmima i kod proroka Izaije. S kreativnom i originalnom jezičnom varijacijom mnogo se puta poziva na radost, proglašava se radost zbog Božje blizine, uživanje u onome što je Bog stvorio i učinio. U Psalmima se na stotinjak mjesta nalaze duboki i lijepi izrazi koji pokazuju da je radost i plod dobrohotne Božje prisutnosti i ushićeni odjek kojeg to rađa u srcu te, ujedno, proglas velikog obećanja koje će se ispuniti u budućnosti naroda. Što se tiče proroka, drugi i treći dio Izaijine knjige pulsira čestim pozivima na radost, usmjeravajući pogled prema budućnosti: ona će biti preobilna (usp. Iz 9, 2), nebo, pustinja i zemlja će poskakivati od radosti (Iz 35, 1; 44, 23; 49, 13), otkupljenici će doći u Jeruzalem vičući od radosti (Iz 35, 9s.; 51, 11).

 

U Novom zavjetu preferirani vokabular je vezan uz korijen char (chàirein, charà), ali se nalaze i drugi izrazi poput agalliáomai, euphrosy´nefl. To obično uključuje sveobuhvatno klicanje, koje obuhvaća i prošlost i budućnost. Radost je mesijanski dar u pravom smislu riječi, kao što sâm Isus obećava: …da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna (Iv 15, 11; 16, 24; 17, 13). Još od događajâ koji prethode Spasiteljevu rođenju, Luka ističe razdragano širenje radosti (usp. Lk 1, 14.44.47; 2, 10; usp. Mt 2, 10), a potom prati širenje radosne vijesti s tim plodom koji se sve više i više širi (usp. Lk 10, 17; 24, 41.52) i tipični je znak prisutnosti i širenja Kraljevstva (usp. Lk 15, 7.10.32; Dj 8, 39; 11, 23; 15, 3; 16, 34; usp. Rim 15, 10-13; itd.).

 

Prema Pavlu radost je plod Duha Svetoga (usp. Gal 5, 22) i tipična je i stalna značajka Kraljevstva (usp. Rim 14, 17), koja postaje jača i izraženija usred nevolja i kušnji (usp. 1 Sol 1, 6). U molitvi, ljubavi, stalnom zahvaljivanju mora se naći izvor radosti (usp. 1 Sol 5, 16; Fil 3, 1; Kol 1, 11s.). Apostol narodâ se u svojim nevoljama osjeća ispunjenim radošću i dionikom radosti koju svi iščekujemo (usp. 2 Kor 6, 10; 7, 4; Kol 1, 24). Konačna Božja pobjeda i svadba Jaganjčeva bit će punina svake radosti i klicanja (usp. Otk 19, 7), izazivajući prasak kozmičkog Aleluja (Otk 19, 6).

 

Pogledajmo malo smisao značenje teksta: Veselite se s Jeruzalemom, kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime (Iz 66, 10). To je završni dio trećeg dijela knjige proroka Izaije i treba imati na umu da su poglavlja 65-66 usko povezana i uzajamno se dopunjuju, kao što je već vidljivo u zaključku drugog dijela Izaijine knjige (poglavlja 54-55).

 

U oba se poglavlja evocira tema prošlosti, katkad i s okrutnim slikovitim prikazima, ali s pozivom da ih se zaboravi, jer Bog želi učiniti da zasja novo svjetlo, povjerenje koje će odmah ozdraviti pretrpljenu nevjeru i okrutnost. Prokletstvo, taj plod neopsluživanja Saveza, će nestati jer Bog ustaje da stvori od Jeruzalema klicanje i od naroda radost (usp. Iz 65, 18). Dokaz će tomu biti iskustvo da Božji odgovor stiže i prije nego mu se prošnja uopće i uputi (usp. Iz 65, 24). To je kontekst koji se proteže i na prve retke 66. poglavlja Izaije, a javlja se u natuknicama na pojedinim mjestima u nastavku tekstu pokazujući otupjelost srcâ i ušiju pred Gospodinovom dobrotom i njegovom Riječi nade.

 

Sugestivna je ovdje sličnost Jeruzalema s majkom. To se nadahnjuje na obećanjima iz Iz 49, 18-29 i 54, 1-3: Judina se zemlja iznenada napuni onima koji su se vratili iz dijaspore, nakon proživljenog poniženja. Gotovo da se kaže da je na same glasove o »oslobođenju« Sion »začeo« novi život i radost, a Bog, Gospodar života, će tu trudnoću dovesti do kraja, rađajući bez napora novu djecu. Tako je Sion-majka okružena novorođenom djecom i sve ih velikodušno i nježno hrani. Ta je nježna slika očarala svetu Tereziju iz Lisieuxa, koja je u tome našla glavni ključ tumačenja svoje duhovnosti[6].

 

Susreće se skupinu snažnih izraza: veselite se, kličite, radujte se, ali i utjehe, miline, obilje, blagostanja, milovanja itd. Nestalo je odnosa vjernosti i ljubavi, i oni su završili u žalosti i jalovosti. Sada Bog svojom snagom i svetošću ponovno daje smisao i puninu života i sreće, izraženih u izrazima koji pripadaju afektivnim korijenima svakog ljudskog bića i ponovno bude jedinstvene osjećaje nježnosti i sigurnosti.

 

To je nježna ali prava slika Boga koji zrači majčinskom strepnjom i uzdrhtalošću i dubokim osjećajima koji se šire na druge. To je radost srca (usp. Iz 66, 14) koja dolazi od Boga – koji ima majčinsko lice i ruku koja pridiže – i širi se usred narod nagrđena lica i krhkih kostiju uslijed bezbrojnih poniženja. To je besplatna preobrazba koja se radosno širi na nova nebesa i novu zemlju (usp. Iz 66, 22), da svi narodi upoznaju slavu Gospodina, vjernog otkupitelja.

 

Ovo je ljepota posvećenja

3. »Ovo je ljepota posvećenja: to je radost, radost…«[7]. To su riječi koje je papa Franjo izrekao na susretu s sjemeništarcima i bogoslovima, novacima i novakinjama. »Nema svetosti u žalosti«[8] nastavlja Sveti Otac, ne budite tužni kao drugi koji nemaju nade, pisao je sveti Pavao (1 Sol 4, 13).

 

Radost nije beskoristan ukras, već je zahtjev i temelj novoga života. U svojoj mukotrpnoj svakodnevici, svaki muškarac i žena teže tome da postignu radost i da ona prebiva u punini njihova bića, da im preplavi čitavo biće i žiće.

 

U svijetu često nedostaje radosti. Nismo pozvani činiti epohalna djela niti davati bombastične izjave, već svjedočiti radost koja izvire iz sigurnosti da se osjećamo ljubljenima, iz povjerenja da smo spašeni.

 

Naše kratko pamćenje i naša slabašna iskustva često nas priječe da tražimo »zemlje radosti« gdje se može uživati odraz Boga. Imamo bezbroj razloga da ostanemo u radosti. Njezin se korijen hrani u vjerničkom i ustrajnom slušanju Božje riječi. U Učiteljevoj školi se može čuti i ovo: …da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna (Iv 15, 11) i učimo se vježbati u savršenoj radosti.

 

»Tuga i strah moraju ustuknuti pred radošću: Veselite se… kličite… radujte se, radujte – kaže prorok (66, 10). To je veliki poziv na radost. […] Svaki kršćanin, a na poseban način ja i vi, pozvani smo nositi tu poruku nade koja daje vedrinu i radost, Božju utjehu, njegovu nježnost prema svima. Ali mi možemo biti nositelji te radosti drugima ako mi prvi budemo ti koji će iskusiti radost da smo njime utješeni, da nas on ljubi. […] Znao sam ponekad susresti posvećene osobe koje se boje Božje utjehe i muče se jer se boje te Božje nježnosti. Ali ne bojte se. Ne bojte se, jer Gospodin je Gospodin utjehe, Gospodin nježnosti. Gospodin je otac i on kaže da će postupati s nama kao što mama postupa sa svojim djetetom, s majčinskom nježnošću. Ne bojte se Gospodinove utjehe«[9].

 

Vaš poziv

4. »Kada vas je pozvao Bog vam je rekao: 'Ti si mi važan, ja te volim, računam na tebe.' Isus to kaže svakom od nas! To je izvor radosti! Radost trenutka u kojem je Isus svrnuo svoj pogled na mene. To razumjeti i čuti je tajna naše radosti. Osjetiti da nas Bog ljubi, osjetiti da za njega mi nismo brojevi već osobe; i osjetiti da je on taj koji nas zove«[10].

 

Papa Franjo nam skreće pozornost na duhovni temelj našeg čovještva, kako bismo vidjeli što nam je to dano besplatno po slobodnoj božanskoj suverenosti i slobodnim ljudskim odgovorom: Isus ga nato pogleda, zavoli ga i rekne mu: »Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom« (Mk 10, 21).

 

Papa nas podsjeća: »Isus, na Posljednjoj večeri, obraća se apostolima ovim riječima: Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas (Iv 15, 16). One podsjećaju ne samo nas svećenike, već sve nas da je poziv uvijek Božja inicijativa. Krist je taj koji vas je pozvao da ga slijedite u posvećenom životu, a to znači neprestano činiti 'izlazak' iz vas samih kako biste usredotočile svoj život na Krista i njegove evanđelje, na Božju volju, ostavljajući po strani vlastite planove, kako biste mogle reći s Pavlom: Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist (Gal 2, 20)«[11].

 

Papa nas poziva na jedno hodočašće u prošlost, na jedan put mudrosti i znanja kako bismo se našli na putovima Palestine ili blizu lađe skromnog galilejskog ribara. Poziva nas da promatramo početke toga putovanja ili bolje jedan događaj, kojeg je otpočeo Krist, kada se mreže ostavljalo na obali, stol za prikupljanje poreza uz rub ceste, zelotove ambicije među odbačene planove. Dakle, sve odreda neprikladna sredstva za njegovo nasljedovanje.

 

Poziva nas da se dugo zadržimo, kao na nekom duhovnom hodočašću, na tim prvim počecima kada je, u ozračju toplog prijateljskog odnosa, razumu dano da se otvori otajstvu i kada se donosilo odluku da je dobro nasljedovati onoga Učitelja koji jedini ima riječi života vječnoga (usp. Iv 6, 68). Poziva nas da učinimo od čitavog »života jedno hodočašće preobrazbe u ljubavi«[12].

 

Papa Franjo nas poziva da se zaustavimo u svom duhu na onom početnom prizoru: »Radost trenutka u kojem me Isus pogledao«[13] i da si dozovemo u svijest važnost i zahtjevnost, istaknuto značenje našega poziva: »To je odgovor na poziv, i to na poziv ljubavi«[14]. Biti s Kristom traži od nas da dijelimo s njim svoj život, svoje izbore, poslušnost vjere, blaženstva siromašnih, radikalnost ljubavi.

 

Radi se o tome da se ponovno rodimo za poziv: »Pozivam sve vjernike […] da već danas obnove svoj osobni susret s Isusom Kristom ili da barem donesu odluku da će se otvoriti i dopustiti njemu da se susretne s njima, da će ga tražiti svakoga dana bez prestanka«[15].

 

Pavao nas vraća na tu temeljnu viziju: nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen (1 Kor 3, 11). Riječ »poziv« označava taj besplatni dar, kao izvor života koji ne prestaje obnavljati čovječanstvo i Crkvu u dubini njihova bića.

 

U iskustvu poziva upravo je Bog tajanstveni subjekt jednog čina poziva. Mi slušamo jedan glas koji nas poziva na život i učeništvo za Kraljevstvo. Papa Franjo, dok podsjeća na to: »ti si važan za mene«, koristi izravni dijalog, u prvom licu, tako da te riječi prodru do naše svijesti. Doziva u svijest moje shvaćanje i moje prosudbe, zahtijevajući ponašanje u skladu s mojom samosviješću, s pozivom za koji osjećam da je upućenom meni osobno, mojim osobnim pozivom. »Želim reći onima koji se osjećaju ravnodušnima prema Bogu ili prema vjeri, onima koji su se udaljili od Boga ili su ga napustili, a i nama samima, s našim 'udaljavanjima' i našim 'napuštanjima' Boga, koja se, možda, čine beznačajnima i malenima ali ih je tako mnogo u našem svakodnevnom životu: zagledaj se u dubinu svoga srca, pogledaj u dubinu samoga sebe, i zapitaj se: imaš li srce koje želi nešto veliko ili srce uspavano stvarima? Je li ti srce sačuvalo nemir traženja ili si dopustio da ga uguše stvari od kojih je na kraju otvrdnulo?«[16].

 

Odnos s Isusom Kristom traži da se hrani nemirom traženja. To nas čini svjesnima besplatnosti dara poziva i pomaže nam objasniti razloge koji su nas naveli na naš početni izbor i na ustrajnost: »Pustiti da nas Krist osvoji znači uvijek stremiti prema onome što je ispred mene, prema cilju – Kristu (usp. Fil 3, 14)«[17]. Neprekidno osluškivanje Božjega glasa traži da ta pitanja postanu koordinate koje određuju ritam naše svakodnevice.

 

Taj neizrecivi misterij, što ga nosimo u sebi i koji je dio neopisivog Božjeg misterija, jedino se može tumačiti u vjeri: »Vjera je odgovor na Riječ upućenu pojedincu osobno, na Ti koje nas zove po imenu«[18] i »kao odgovor na Riječ koja prethodi, … uvijek [će] biti spomenčin. No ipak taj spomen nije zaustavljen i zakopan u prošlosti već, budući da je to spomen obećanja, može otvoriti prema budućnosti, osvijetliti korake na putu«[19]. »Vjera sadrži upravo spomen Božje povijesti s nama, spomen susreta s Bogom koji uvijek čini prvi korak, koji stvara i spašava, koji nas preobražava. Vjera je spomen njegove riječi koja unosi toplinu u srce i njegovih djela spasenja kojima nam daruje život, čisti nas, brine o nama i hrani nas. […] Onaj tko se u srcu spominje Boga, koji se daje voditi spomenom Boga u čitavom svom životu taj zna taj spomen probuditi u srcu drugih«[20]. To je spomen da smo pozvani ovdje i sada.

 

Pronađeni, zahvaćeni, preobraženi

5. Papa traži od nas da našu osobnu povijest sagledamo i propitkujemo u svjetlu pogleda Božje ljubavi, jer ako je poziv uvijek njegova inicijativa, o nama ovisi slobodni pristanak uz božansko ljudsku ekonomiju kao životni odnos u agape-u, hod učeništva, »svjetlo na putu Crkve«[21]. Život u Duhu nije nikada dovršen, već je neprestano otvoren misteriju, dok razlučujemo kako bi prepoznali Gospodina i spoznali stvarnost koja u njemu ima svoje ishodište. Kada nas poziva, Bog on nam daje ući u svoj počinak i traži da počivamo u njemu, u stalnom procesu spoznaje ljubavi. Čujemo njegovu riječ brineš se i uznemiruješ za mnogo (Lk 10, 41). Na putu ljubavi (via amoris) mi napredujemo kroz ponovno rađanje: staro stvorenje se ponovno rađa u novom obličju. Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta (2 Kor 5, 17).

 

Papa Franjo daje naziv tome novom rađanju: »Taj put ima ime i lice: lice Isusa Krista. On nas uči kako postati svet. On nam u Evanđelju pokazuje put a taj put su blaženstva (usp. Mt 5, 1-12)… To je život svetaca: to su osobe koje iz ljubavi prema Bogu u svom životu nisu Bogu postavljali uvjete«[22].

 

Posvećeni je život pozvan utjeloviti Radosnu vijest, nasljedovati Krista, raspetog i uskrslog, preuzeti »način postojanja i postupanja Isusa kao utjelovljene Riječi pred Ocem i pred braćom«[23]. To konkretno znači preuzeti njegov način života, usvojiti njegove duhovne stavove, pustiti da nas njegov duh obuzme, prihvatiti njegovu iznenađujuću logiku i ljestvicu vrijednosti, dijeliti njegove opasnosti i njegove nade: »biti vođeni poniznom ali i sretnom sigurnošću onoga koji je pronađen, zahvaćen i preobražen Istinom koja je Krist i koji je naprosto ne može ne naviještati«[24].

 

Ostati u Kristu omogućuje nam dokučiti prisutnost Otajstva koje prebiva u nama i čini naše srce jednako velikim kao srce njegova Sina. Oni koji ostaju u njegovoj ljubavi, kao što je loza vezana uz trs (usp. Iv 15, 1-8), ulazi u prisutnost s Kristom i donosi plodove. »Ostati u Isusu! To znači ostati povezani s njim, biti u njemu, s njim, govoriti mu«[25].

 

»Krist je biljeg na čelu, on je znak na srcu: biljeg na čelu, zato da ga uvijek ispovijedamo; znak na srcu, zato da ga uvijek ljubimo; on je pečat na našoj ruci, zato da neprestano radimo za njega«[26]. Posvećeni je život naime stalni poziv na nasljedovanje Krista i da budemo suobličeni njemu. »Čitav Isusov život, njegov način postupanja sa siromašnima, njegove geste, njegova dosljednost, njegova svakodnevna i jednostavna velikodušnost i, konačno, njegova potpuna predanost, sve to je dragocjeno i govori našem osobnom životu«[27].

 

Susret s Gospodinom nas pokreće, potiče nas da izađemo iz autoreferencijalnosti[28]. Odnos s Gospodinom nije statičan, u tome odnosu nisam usredotočen na samoga sebe i vlastitu intimu. »Jer tko stavi u središte svoga života Krista, u središtu više nije on sâm! Što se više sjedinjuješ s Isusom i on postaje središte tvoga života, to ti on više daje izaći iz samoga sebe, oslobađa te toga da ti budeš u središtu i otvara te drugima«[29]. »Nismo u središtu, mi smo, da tako kažem, 'premješteni'. U službi smo Krista i Crkve«[30].

 

Kršćanski je život definiran izrazima kretanja. Čak i kada se živi u monaškoj ili kontemplativno-klauzornoj dimenziji, to je život stalnog traženja.

 

»Nemoguće je ustrajati u evangelizaciji punoj žara ako nismo uvjereni, na temelju vlastitog iskustva, da nije isto poznavati Isusa i ne poznavati ga, nije isto kročiti s njim ili kročiti nasumce, nije isto slušati njegovu riječ i ne poznavati njegovu riječ, nije isto moći ga kontemplirati, klanjati mu se, počivati u njemu i ne moći to. Nije isto nastojati graditi svijet s njegovim evanđeljem i pokušavati to činiti isključivo s vlastitim razumom. Znamo da život s Isusom postaje potpuniji i da je s njim lakše naći smisao u svemu«[31].

 

Papa Franjo nam stavlja na srce nemir traženja, kao što je to bilo kod Augustina iz Hipona: to je jedan »nemir srca koji ga dovodi do osobnog susreta s Kristom, koji ga dovodi do toga da shvati da je onaj daleki Bog kojeg je tražio Bog koji je blizu svakom ljudskom biću, Bog koji je blizu našem srcu, koji nam je bliži no što smo mi samima sebi «. To je stalno traženje. »Augustin se nije zaustavio, nije odustajao, nije se zatvorio u samoga sebe kao da je već prispio cilju, već nastavlja svoje traženje. Nemir traženja istine, traženja Boga, postaje nemir da ga spozna sve više i da izađe iz samoga sebe i pomogne drugima da ga upoznaju. To je upravo nemir ljubavi«[32].

Radost vjernoga »da«

6. Onaj tko je susreo Gospodina i vjerno ga slijedi je vjesnik radosti Duha.

 

»Jedino zahvaljujući tom susretu – ili obnovljenom susretu – s Božjom ljubavlju, koja se pretvara u radosno prijateljstvo, bivamo izbavljeni iz svoje skučenosti i autoreferencijalnosti«[33]. Kada smo pozvani, pozvani smo samima sebi, to jest našoj sposobnosti postojanja. Možda nije neopravdano govoriti da je kriza posvećenog života posljedica također nesposobnosti da se prepozna tako dubok poziv, također u onima koji već žive taj poziv.

 

Suočeni smo s krizom vjernosti, shvaćene kao svjesno prianjanje uz poziv koji je put, putovanje od njegova misterioznog početka do njegova misterijem obavijenog svršetka.

 

Možda smo i usred krize humanizacije. Proživljavamo ograničenost potpune dosljednosti, ranjeni našom nesposobnošću da vrijeme i život koji su nam dani živimo kao jedincati poziv i vjerni hod.

 

Taj svakodnevni hod, i osobni i bratski, označen nezadovoljstvom i ogorčenošću koja nas zatvara u jad i žalost, malne u stalnu nostalgiju za neistraženim putovima i neispunjenim snovima, postaje usamljeni hod. Naš poziv da živimo u odnosu, u punini ljubavi, može se pretvoriti u nenastanjeno divlje prostranstvo. Pozvani smo u svakoj životnoj dobi ponovno posjetiti duboko središte osobnog života, tamo gdje motivacija našega života s Učiteljem, kao učenici i učenice Učitelja, nalazi svoj smisao i istinu.

 

Vjernost je svijest o ljubavi koja nas usmjerava prema Božjem »Ti« i prema svakom drugom stvorenju, na konstantan i dinamičan način, dok doživljavamo u sebi život Uskrsloga: »Oni koji prihvate njegovu ponudu spasenja bivaju oslobođeni su grijeha, žalosti, duhovne praznine i usamljenosti«[34].

 

Vjerno je učeništvo milost i ljubav na djelu; to je odjelotvorenje žrtvene ljubavi: »Kada putujemo bez križa, kada gradimo bez križa i kada ispovijedamo Krista bez križa, nismo Gospodinovi učenici: tada smo svjetovni. Možemo biti i biskupi i svećenici i kardinali i pape, ali ne Gospodinovi učenici«[35].

 

Ustrajati sve do Golgote, iskusiti kako nas razdiru sumnje i nijekanja, radovati se divoti i čudesnosti Uskrsa, sve do očitovanja Duhova i evangelizacije narodâ, sve su to ključne odrednice radosne vjernosti jer su sastavni dio kenoze, one vjernosti koju se proživljava kroz čitav život također u znaku mučeništva ali ujedno dioništvom u životu uskrsloga Krista: »S križa, tog najvišeg čina milosrđa i ljubavi, ponovno se rađamo kao novo stvorenje (Gal 6, 15)«[36].

 

U teologalnom mjestu u kojem Bog, objavljujući samoga sebe, nama objavljuje nas same, Gospodin od nas traži, dakle, da se vratimo traženju, fides quaerens: Téži za pravednošću, vjerom, ljubavlju, mirom sa svima koji iz čista srca prizivlju Gospodina (2 Tim 2, 22).

 

Duhovno hodočašće započinje molitvom: »Za učenika je na prvome mjestu biti s Učiteljem, slušati ga, učiti od njega. I to vrijedi uvijek, u svakom trenutku našega života. […] Ako u našem srcu nema Božje topline, njegove ljubavi, njegove nježnosti, kako možemo mi, koji smo siromašni grešnici, zagrijati srca drugih?«[37]. To je cjeloživotno putovanje, dok nas Duh Sveti u poniznosti molitve uvjerava u Kristovo gospodstvo u nama: »Gospodin nas svakoga dana poziva da ga slijedimo s hrabrošću i vjernošću; dao nam je veliki dar kada nas je izabrao za svoje učenike; poziva nas da ga naviještamo s radošću kao Uskrsloga, ali traži od nas da to činimo riječju i svjedočanstvom svoga života, u svakodnevnom životu. Gospodin je jedini Bog našega života i poziva nas da se oslobodimo mnogih idolâ i klanjamo se samo njemu«[38].

 

Papa vidi u molitvi izvor plodnosti poslanja: »Njegujmo kontemplativnu dimenziju, također u vrtlogu najhitnijih i najtežih obaveza. I što vas više misija poziva ići prema egzistencijalnim periferijama, to je vaše srce više sjedinjeno s Kristovim srcem, koje je puno milosrđa i ljubavi«[39].

 

Biti s Isusom oblikuje kontemplativni pogled na povijest, koji zna posvuda vidjeti i slušati prisutnost Duha i, na poseban način, kako prepoznati njegovu prisutnost kako bismo živjeli vrijeme kao Božje vrijeme. Kada nema toga pogleda vjere »život postupno gubi smisao, lice braće potamnjuje i postaje nemoguće u njima otkriti Kristovo lice, povijesni događaji ostaju dvoznačni ako ne i lišeni nade«[40].

 

Kontemplacija otvara proročkom stavu. Prorok je čovjek »koji ima pronicav pogled i koji sluša i govori Božje riječi; […] čovjek triju vremena: obećanja prošlosti, kontemplacije sadašnjosti, hrabrosti da pokaže put prema budućnosti«[41].

 

Vjernost u učeništvu pokazuje se i potvrđuje iskustvom bratstva, tom teološkom stvarnošću u kojoj smo pozvani podupirati jedni druge u radosnom »da« evanđelju: »Božja je riječ ta koja budi vjeru, koja je hrani i oživljuje. Božja riječ je ta koja dira srca, obraća ih Bogu i njegovoj logici koja je tako različita od naše; Božja je riječ ta koja neprestance obnavlja naše zajednice«[42].

 

Papa nas poziva dakle da obnovimo i ispunimo radošću i velikom ljubavlju svoj poziv jer je rast u djelotvornoj ljubavi stalni proces - »on raste, raste i raste«[43] - u stalnom razvoju u kojem »da« naše volje Božjoj ujedinjuje volju, razum i osjećaj: »ljubav nije nikada 'završen' i gotov čin; tijekom života ona se preobražava, sazrijeva i upravo tako ostaje vjerna samoj sebi«[44].

 

 

TJEŠITE,

TJEŠITE MOJ NAROD

 

 

Tješite, tješite moj narod,

 

govori Bog vaš.

 

Govorite srcu Jeruzalema.

 

Izaija 40, 1-2

 

 

Poslušati Božju riječ

7. Jednim osebujnim stilom, kojeg se susreće i kasnije u tekstu (usp. Iz 51, 17; 52, 1: Probudi se, probudi se!), proroštvâ iz drugog dijela Izaijine knjige (Iz 40-55) upućuju poziv u pomoć Izraelu u progonstvu, koji se zatvorio u prazno sjećanje jednog neuspjeha. Povijesni kontekst nedvojbeno pripada dugotrajnom izgnanstvu naroda u Babilonu (587-538 pr. K.), sa svim poniženjem koje to uključuje i osjećajem nemoći naroda da se domogne slobode. Ipak, raspad asirskog carstva pod pritiskom nove sile, Perzije, predvođene zvijezdom u usponu – Kirom, daje naslutiti proroku da bi se moglo dogoditi neočekivano oslobođenje. Tako je i bilo. Prorok, pod Božjim nadahnućem, javno progovara o toj mogućnosti, tumačeći političke i vojne nemire kao djelo koje Bog misteriozno vodi preko Kira. On proglašava da je oslobođenje blizu i da se povratak u zemlju njihovih otaca počinje ostvarivati.

 

Riječi koje Izaija koristi: Tješite… govorite srcu, redovito susrećemo u Starom zavjetu, a posebnu vrijednost imaju u dijalozima ispunjenim nježnošću i ljubavlju. Tako Ruta govori da ju je Boaz utješio i progovorio njenom srcu (usp. Rut 2, 13), ili u poznatom Hošeinom tekstu koji naviješta svojoj ženi, Gomer, da će je on primamiti u pustinju i njenu progovorit’ srcu (usp. Hoš 2, 16) za novo razdoblje vjernosti. Postoje mnogi drugi paralelni ulomci: poput dijaloga Šekema, sina Hamorova, koji je bio zaljubljen u Dinu (usp. Post 34, 1-5) ili dijaloga Efrajimova levite koji govori konkubini koja ga je napustila (usp. Suci 19, 3).

 

Taj govor dakle treba promatrati kroz prizmu ljubavi, a ne ohrabrenja. Tako dakle djelo i riječ zajedno, nježni i poticajni, dozivaju nam u pamet snažne afektivne veze Boga »zaručnika« Izraelova. Ta utjeha mora biti očitovanje uzajamne pripadnosti, međuigra snažne empatije, suosjećajnosti i životne povezanosti. To nisu dakle površne i sladunjave riječi, već izraz milosrđa i duboke brige, zagrljaja koji daje snagu i strpljiva praćenja u ponovnom otkrivanju putova povjerenja.

 

Nositi Božji zagrljaj

8. »Ljudi danas trebaju riječi, ali iznad svega im je potrebno da mi svjedočimo Gospodinovo milosrđe i nježnost, koji griju srce, koji bude nadu i koji privlače prema dobru. Kolike li radosti nositi drugima Božju utjehu!«[45].

 

Papa Franjo povjerava posvećenim muškarcima i ženama ovo poslanje: naći Gospodina koji nas tješi poput majke i tješiti Božji narod.

 

Iz radosti susreta s Gospodinom i njegova poziva izvire služenje u Crkvi. Ta je misija nositi muškarcima i ženama našega doba Božju utjehu, svjedočiti njegovo milosrđe[46].

 

U Isusovim očima utjeha je dar Duha Svetoga, Paraklita, Tješitelja koji nas tješi u kušnjama i budi nadu koja ne razočarava. Tako kršćanska utjeha postaje tješenje, ohrabrenje, nada. To je djelotvorna prisutnost Duha (usp. Iv 14, 16-17), plod Duha. A plod Duha je ljubav, radost, mir, strpljivost, velikodušnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost (Gal 5, 22).

 

U svijetu u kojem vladaju nepovjerenje, obeshrabrenost, depresija, u kulturi u kojoj su muškarci i žene obavijeni krhkošću i slabošću, individualizmima i osobnim interesima, od nas se traži da unesemo u nj povjerenje u mogućnost istinske sreće, ostvarive nade, koja ne počiva samo na talentima, superiornosti i znanju, već na Bogu. Svima je dana mogućnost da ga susretnu, dovoljno ga je tražiti iskrena srca.

 

Muškarci i žene našega doba očekuju riječi utjehe, bliskost praštanja i istinsku radost. Pozvani smo svima nositi zagrljaj Boga, koji se priginje s majčinskom nježnošću k nama: posvećenim osobama, tim znakovima punog čovjekoljublja, omogućiteljima i olakšavateljima a ne kontrolorima milosti[47], prignutima u znaku utjehe.

 

Nježnost je za nas dobra

9. Kao svjedoci jednog zajedništva koje nadilazi nas same i naša ograničenja, pozvani smo nositi Božji osmjeh. Zajedništvo i bratstvo je prvo i najuvjerljivije evanđelje koje možemo propovijedati. Od nas se traži da naše zajednice učinimo ljudskijima: »Gajiti među sobom prijateljstvo, obiteljski život, uzajamnu ljubav. Neka samostan ne bude čistilište, već obitelj. Problema ima, i bit će ih, ali baš kao što se čini u obitelji, potrebno je s ljubavlju tražiti rješenje; ne uništiti jedno da bi se riješilo drugo; neka ne bude takmaštva. Graditi život u zajednici, jer kada je u zajedničkom životu tako, kao u obitelji, upravo je Duh Sveti usred zajednice. […] I zajednički život uvijek živjeti velikodušno. Zažmiriti na jedno oko, ne hvaliti se, sve podnositi, smijati se od srca. A znak toga je radost«[48].

 

Radost se učvršćuje u iskustvu bratstva, tom teološkom mjestu gdje je svaki od nas odgovoran za vjernost evanđelju i rast svih ostalih. Kada se neko bratstvo hrani istim Isusovim Tijelom i Krvlju, okuplja se oko Sina Božjega da dijeli hod vjere, pod vodstvom Riječi. Ono postaje tako jedno s njim, postaje bratstvo u zajedništvu koje ima iskustvo besplatne ljubavi i u kojem vlada slavljeničko ozračje u slobodi i radosti, postaje bratstvo puno hrabrosti.

 

»Bratstvo bez radosti je bratstvo koje se gasi. […] Bratstvo bogato radošću pravi je dar odozgo braći koja ga znaju moliti i koja se znaju međusobno prihvaćati zauzimajući se za bratski život s pouzdanjem u djelovanje Duha«[49].

 

U dobu u kojem fragmentarnost ide ruku pod ruku sa sveprisutnim besplodnim individualizmom i kada slabost odnosâ rastače i uništava brigu za čovjeka, pozvani smo očovječiti odnose u zajednici kako bismo potpomogli zajedništvo duhova i srcâ u evanđeoskom smislu, jer »postoji zajedništvo života među onima koji pripadaju Kristu« koje čini od »Crkve, u njenoj dubljoj istini, zajedništvo s Bogom, prisnost s Bogom, zajedništvo ljubavi s Kristom i Ocem u Duhu Svetom, koje se proteže na bratsko zajedništvo«[50].

 

Za papu Franju znak bratstva je nježnost, »euharistijska nježnost« jer »nježnost je dobra za nas«. Bratstvo će imati »golemu snagu povezivanja ljudi. […] Bratstvo, sa svim mogućim razlikama, je iskustvo ljubavi koje nadilazi sve konflikte«[51].

 

Blizina i susret

10. Pozvani smo poduzeti jedan izlazak iz nas samih i krenuti putom klanjanja i služenja[52]. »Moramo napraviti taj iskorak k traženju i susretanju! Moramo imati hrabrosti suprotstaviti se toj kulturi koja sve gleda kroz prizmu učinkovitosti i uspjeha, toj kulturi rasipanja. Susretati i prihvaćati sve, solidarnost i bratstvo: to su sastavnice koje našu civilizaciju čine doista ljudskom. Moramo biti poslužitelji zajedništva i kulture susreta! Želim da budete gotovo opsjednuti u tome i da to činite bez preuzetnosti«[53].

 

»Sablast protiv koje nam se boriti je slika redovničkog života shvaćenog kao utočište i utjeha pred teškim i složenim svijetom«[54]. Papa nas potiče »izaći iz gnijezda«[55] kako bismo upoznali život muškaraca i žena našeg vremena, i predali same sebe Bogu i bližnjemu.

 

»Radost se rađa iz besplatnosti susreta! […] A radost susreta s njim i njegovim pozivom ne vodi tome da se zatvaramo, već da se otvorimo; vodi služenju u Crkvi. Sveti je Toma govorio “bonum est diffusivum sui”. Dobro se širi. I radost se također širi. Ne bojte se pokazati radost što ste odgovorili na Gospodinov poziv, što ste odgovorili na njegovo izabranje ljubavi i što svjedočite njegovo evanđelje u služenju Crkvi. A radost, istinska radost, je zarazna; zarazna… tjera nas naprijed«[56].

 

Kada vide to zarazno svjedočenje radosti, vedrine, plodnosti, svjedočanstvo nježnosti i ljubavi, ponizne ljubavi, bez umišljenosti, mnogi ljudi osjećaju potrebu da dođu i vide[57].

 

U više je navrata papa Franjo isticao put privlačnosti, zaraznosti, kao put koji pomaže Crkvi rasti, put nove evangelizacije. »Crkva mora biti privlačna. Probudite svijet! Budite svjedoci drugog načina činjenja, djelovanja, življenja! Moguće je živjeti drukčije na ovome svijetu. […] Od vas očekujem to svjedočenje«[58].

 

Povjeravajući nam zadaću da probudimo svijet, Papa nas potiče da životima današnjih muškaraca i žena pristupamo u svjetlu dviju pastoralnih kategorijâ koje imaju svoj korijen u novosti evanđelja: te su kategorije blizina i susret, dva načina na koja se sâm Bog objavljivao u povijesti sve do utjelovljenja.

 

Na putu za Emaus, poput Isusa s učenicima, prihvaćamo u svakodnevnom druženju radosti i boli ljudi, pružajući im »toplinu srcu«[59], i s nježnošću brinemo za umorne, slabe, kako bi naše zajedničko ovozemaljsko putovanje imalo u Kristu svjetlo i smisao.

 

Naš zajedničko putovanje »sazrijeva prema pastoralnom očinstvu, prema pastoralnom majčinstvu, i kada neki svećenik nije otac svojoj zajednici, kada neka časna sestra nije majka svima onima s kojima radi, on odnosno ona postaju žalosni. To je problem. Zbog toga vam kažem: korijen žalosti u pastoralnom životu leži upravo u nedostatku očinstva i majčinstva koje ima svoj uzrok u lošem življenju toga posvećenja, koje bi nas naprotiv moralo dovesti do plodnosti«[60].

 

Nemir ljubavi

11. Kao žive slike majčinstva i blizine Crkve, idemo ususret onima koji čekaju Riječ utjehe i prigibamo se s majčinskom ljubavlju i očinskim duhom k siromasima i slabima.

 

Papa nas poziva da ne privatiziramo ljubav, već da tragamo s nemirom u srcu: »Tražiti uvijek, bez prestanka, dobro drugoga, ljubljene osobe«[61].

 

Kriza smisla suvremenog čovjeka te ekonomska i moralna kriza zapadnoga društva i njegovih institucijâ nisu prolazna pojava vremenâ u kojima živimo već su obris povijesnog trenutak od izvanredne važnosti. Pozvani smo dakle, kao Crkva, izaći van i krenuti prema geografskim, urbanim i egzistencijalnim periferijama – periferijama misterija grijeha, patnje, nepravdi, bijede –, prema skrivenim prostorima duše gdje svaka osoba kuša radost i trpljenje života[62].

 

»Živimo i kulturi sukoba, kulturi fragmentarnosti, kulturi odbacivanja […] Nije vijest kada se nađe tijelo skitnice koji je umro od hladnoće«. Međutim »siromaštvo je teologalna kategorija jer je Sin Božji ponizio samoga sebe, postao je siromašan da nam bude suputnik. […] Siromašna Crkva za siromašne počinje postojati kada dopre do tijela Kristovu. Ako dopremo do tijela Kristova, počinjemo nešto shvaćati, shvaćati što je to zapravo siromaštvo, Gospodinovo siromaštvo«[63]. Iskusiti u vlastitom životu blaženstvo siromašnih znači biti znakom da je tjeskoba samoće i ograničenost pobijeđena radošću onoga koji doista živi slobodan u Kristu i naučio je ljubiti.

 

Za svog pastoralnog pohoda Asizu papa Franjo se zapitao čega se to Crkva treba osloboditi. I odgovorio je: »[Mora se osloboditi] svega onoga što se ne čini za Boga, svakog djela koje nije od Boga; osloboditi se straha da otvori vrata i, bez odgode, poći ususret svima, osobito najsiromašnijima, najpotrebitijima, najudaljenijima. Zacijelo ne zato da se izgubimo u brodolomu svijeta, već zato da hrabro nosimo Kristovo svjetlo, svjetlo Evanđelja, također u tamu, gdje se ne vidi, gdje se može dogoditi da se spotaknemo. Osloboditi se prividne sigurnosti koju pružaju strukture, koje, premda su zasigurno nužne i važne, ne smiju nikada potamniti jedinu istinsku snagu koju nose u sebi: Boga. On je naša snaga!«[64].

 

Poput poziva upućenom nama odzvanjaju ove riječi: »ne bojte se novosti koju Duh Sveti izvodi među nama, ne bojmo se obnove struktura. Crkva je slobodna. Nju svojom snagom podupire Duh Sveti. To je ono što nas Isus uči u Evanđelju: trebamo slobodu kako bismo uvijek pronalazili novost evanđelja u našemu životu kao i u našim strukturama, potrebna nam je sloboda da izaberemo nove mješine za tu novost«[65]. Pozvani smo biti odvažni, muškarci i žene granice: »Naša vjera nije vjera nastala u laboratoriju, već putujuća vjera, povijesna vjera. Bog se objavio kao povijest, a ne kao kompendij apstraktnih istinâ. […] Ne možete granicu donijeti kući, već morate živjeti na granici i biti odvažni i smioni«[66].

 

Osim izazova blaženstava siromašnih, Papa poziva posjetiti granice misli i kulture, promicati dijalog, također na intelektualnoj razini, kako bismo obrazložili nadu na temelju etičkih i duhovnih kriterijâ, propitkujući se o onom što je dobro. Vjera nikada ne sužava prostor razuma, već ga otvara cjelovitom pogledu na čovjeka i stvarnost i štiti ga od opasnosti da čovjeka svodi na »ljudsku materiju«[67].

 

Kultura, koja je neprestano pozvana služiti čovjeku u svim uvjetima, ako je autentična, otvara neistražene putove, otvara vrata nadi, učvršćuju smisao života i štiti opće dobro. Autentični kulturni razvoj »promiče cjeloviti humanizam i kulturu susreta i odnosa: to je kršćanski način promicanja općeg dobra, radost življenja. Tu se stapaju vjera i razum, religijska dimenzija s različitim aspektima ljudske kulture kao što su umjetnost, znanost, rad, literatura«[68]. Autentično kulturno traženje ulazi u doticaj s poviješću i otvara put traženju Božjeg lica.

 

Mjesta u kojima se znanje produbljuje i prenosi su ujedno mjesta u kojima treba stvarati kulturu blizine, susreta i dijaloga koja ruši brane, otvara vrata, gradi mostove[69].

 

ZA RAZMIŠLJANJE

 

12. Svijet, kao globalna mreža u kojoj smo svi povezani, gdje nijedna lokalna tradicija ne može svojatati monopol istine, gdje tehnologije utječu na sve, upućuje stalni izazov evanđelju i onome koji je oblikovao svoj život prema evanđelju.

 

U tom povijesnom procesu papa Franjo, kroz svoje izbore i načine života, gradi živu hermeneutiku dijaloga između Boga i čovjeka. Uvodi nas u stil mudrosti ukorijenjen u evanđelju i u ljudskoj eshatologiji, koji tumači pluralizam, traži ravnotežu, poziva nas da steknemo sposobnost biti odgovorni za promjenu kako bi se istina evanđelja što bolje prenosila, dok se krećemo »u granicama jezika i okolnostî«[70]. Svjesni tih granicâ svaki od nas postaje nejakima nejak... Svima… sve (1 Kor 9, 22).

 

Pozvani smo promicati djelotvornu, ne jednostavno administrativnu, dinamiku kako bismo prigrlili duhovne događaje prisutne u našim zajednicama i u svijetu, gibanja i milost koje Duh Sveti iznjedri u svakoj pojedinoj osobi, promatranoj kao osobi. Pozvani smo zauzimati se zato da razgradimo beživotne modele, predstavljati čovjeka kao osobu koja na sebi nosi biljeg Kristov, koju se nikada ne otkriva do kraja u govoru i djelima. Papa Franjo nas poziva na mudrost čiji je pokazatelj prilagodljiva dosljednost, sposobnost posvećenih osoba da reagiraju u skladu s evanđeljem, da djeluju i biraju u skladu s evanđeljem, ne gubeći se između različitih područjâ života, jezikâ, odnosâ, čuvajući svijest o odgovornosti, vezama koje nas povezuju, našim ograničenostima, bezbrojnim načinima na koje se život izražava. Misionarsko srce je srce koje je upoznalo radost Kristova spasenja i tu radost dijeli s drugima kao utjehu: »Zna da ono samo mora rasti u razumijevanju evanđelja i razlučivanju putova Duha, i čini ono dobra koje se da učiniti, čak i ako se time izlaže opasnosti da cipele zaprlja blatom s ulice«[71].

 

Prihvatimo poticaje koje nam Papa upućuje kako bismo sebe same i svijet promatrali Kristovim očima i nosili zbog toga u sebi stalni nemir.

 

Pitanja pape Franje

 

Želim vam uputiti jednu riječ a ta je riječ »radost«. Gdjegod su posvećene osobe, sjemeništarci i bogoslovi, redovnici i redovnice, mladi, ondje je radost, ondje je uvijek radost! To je radost svježine, to je radost nasljedovanja Isusa; radost koju nam daje Duh Sveti, a ne radost svijeta. Ondje je radost! Ali gdje se rađa radost?[72]
Zagledaj se u dubinu svoga srca, pogledaj u dubinu samoga sebe, i zapitaj se: imaš li srce koje želi nešto veliko ili srce uspavano stvarima? Je li ti srce sačuvalo nemir traženja ili si dopustio da ga uguše stvari od kojih je na kraju otvrdnulo? Bog te čeka, on te traži; kako mu odgovaraš? Jesi li svjestan stanja svoje duše? Ili spavaš? Vjeruješ li da te Bog čeka ili je za tebe ta istina samo puste »riječi«?[73]
Mi smo žrtve kulture prolaznog. Želim da mislite na ovo: kako mogu biti slobodan, kako se mogu osloboditi te kulture prolaznog?[74]
To je prije svega zadaća svih odraslih, odgojitelja: davati mlađima primjer dosljednosti. Želimo li da nam mladi budu dosljedni? Jesmo li mi dosljedni? U protivnom, Gospodin će nam reći ono što je Božjem narodu govorio o farizejima: »Činite i držite sve što vam kažu, ali se ne ravnajte po njihovim djelima!«. Dosljednost i vjerodostojnost![75]
Možemo se zapitati: osjećam li u sebi nemir za Bogom, nemir da ga naviještam, nemir da pomažem drugima da ga upoznaju? Ili dopuštam da me privuče ona duhovna svjetovnost koja me tjera sve činiti iz ljubavi prema samom sebi? Mi posvećene osobe mislimo na osobne interese, na djelotvornost naših djelâ, na karijerizam. Dakle, mnogo je stvari na koje možemo misliti… Jesam li se, da tako kažem, »udobno smjestio« u svoj kršćanski život, u svoj svećenički život, u svoj redovnički život, pa i u svoj život u zajednici, ili pak u sebi čuvam snagu nemira za Boga, za njegovu riječ, koja me navodi »izaći van« iz sebe prema drugima?[76]
Osjećamo li nemir ljubavi? Vjerujemo li u ljubav prema Bogu i prema drugima? Ili smo na to ravnodušni? Ne na apstraktan način, ne samo riječima, već konkretni brat, sestra su ti koje susrećemo, brat i sestra koji su tu pokraj nas! Jesmo li dirnuti njihovim potrebama ili ostajemo zatvoreni u same sebe, u naše zajednice, koje su mnogo put za nas »zajednice u kojima nalazimo udobnost«?[77]
To je lijep, lijep put ka svetosti! Ne govoriti loše o drugima. »Ali oče, postoje problemi...«. Reci to poglavaru, reci to poglavarici, reci to biskupu, koji ih mogu ispraviti. Nemoj govoriti osobi koja ne može pomoći. To je važno: bratstvo! Ali reci mi, bi li govorio loše o svojoj mami, tati, braći, sestrama? Nikada. A zašto onda to činiš u posvećenom životu, u sjemeništu, u svom svećeničkom životu? Samo ovo: misliti, misliti... Bratstvo! Ta bratska ljubav.[78]
Podno križa, Marija je i žena boli i istodobno budnog iščekivanja otajstva, većeg od boli i žalosti, koje samo što se nije ostvarilo. Doista se činilo da je sve svršeno; moglo bi se reći da je nestalo svake nade. I ona sama, u tome trenutku, sjećajući se obećanja danih prilikom naviještenja mogla bi reći: nisu se obistinila, prevarena sam. Ali ona to nije rekla. Ona, blažena što povjerova, vidi kako se iz te njezine vjere pomalja nova budućnost i čeka s nadom Božje sutra... Katkad se pitam: znamo li mi čekati taj Božji sutra? Ili želimo to danas? Božje sutra za nju je zora uskrsnog jutra, onoga dana prvog u tjednu. Dobro nam je misliti, u kontemplaciji, na zagrljaj djeteta i njegove majke. Jedina upaljena svjetiljka na Isusovu grobu je nada majke, koja je u onom trenutku nada čitavog ljudskog roda. Pitam i sebe i vas: je li u samostanima još uvijek upaljena ta svjetiljka? Čeka li se u samostanima to Božje sutra?[79]
Nemir ljubavi uvijek je poticaj da idemo ususret drugome, ne čekajući drugoga da očituje svoju potrebu. Nemir ljubavi nam daje dar pastoralne plodnosti i mi, svaki od nas se mora zapitati: kakva mi je pastoralna plodnost, je li moj apostolat plodan?[80]
Autentična vjera uvijek uključuje duboku želju za mijenjanjem svijeta. Evo pitanja koje si moramo postaviti: imamo li i mi velike vizije i poletnost? Jesmo li i mi odvažni? Sanjamo li velike stvari? Izjeda li nas revnost (usp. Ps 69, 10)? Ili smo pak mediokriteti i zadovoljavamo se našim apostolskim planovima »stvorenim u laboratoriju«?[81]

 

Zdravo, Majko radosti

13. Raduj se, milosti puna (usp. Lk 1, 28), »Anđelov pozdrav Mariji je poziv na radost, na duboku radost, naviješta završetak žalosti […] To je pozdrav koji označava početak evanđelja, Radosne vijesti«[82].

 

Uz Mariju radost se širi: Sin kojeg nosi u krilu je Bog radosti, radosti koja se širi, koja daje milinu srcu. Marija širom otvara vrata svog srca i hrli Elizabeti.

 

»Radosna u ispunjavanju svoje želje, osjetljiva u svojoj dužnosti, brižna u svojoj radosti, hrli u gorje. Gdje će, ako ne u gorske visine, tako ljubazno poći ona koja je već bila puna Boga?«[83].

 

Ona je pohitila (Lk 1, 39) da donese svijetu radosni navještaj, da donese svima nezadrživu radost koju prima u svoje krilo: Isusa Gospodina. Hita: tu nije samo riječ o brzini kojom se Marija dala na put. To govori o njezinoj marljivosti, brižnoj pažnji kojom kreće na put, njezinu oduševljenju.

 

Evo službenice Gospodnje (Lk 1, 38). Službenica Gospodnja hita da postane službenicom ljudi.

 

U Mariji čitava Crkva kroči zajedno: u ljubavi onoga koji ide onima koji su krhki i slabi; u nadi onoga koji zna da će biti praćen na tome putu i u vjeri onoga koji ima posebni dar koji mora dijeliti s drugima. U Mariji svaki od nas, nošen vjetrom Duha Svetoga, živi vlastiti poziv, a taj je poziv ići drugima!

 

Zvijezdo nove evangelizacije,

pomogni nam da budemo svijetli svjedoci zajedništva,

služenja, gorljive i velikodušne vjere,

pravde i ljubavi prema siromašnima,

da radost evanđelja

dopre nakraj zemlje

i svojim svijetlom obasja i periferije svijeta.

Majko živog evanđelja,

izvore radosti za malene,

moli za nas.

Amen. Aleluja![84]

 

 

 

Rim, 2. veljače 2014.

Blagdan Prikazanja Gospodinova

 

 

 

 

 

Kardinal João Braz de Aviz,

pročelnik

 

 

 

José Rodríguez Carballo, O.F.M.,

nadbiskup tajnik

 

 

 

 

 

(S talijanskog za HKVRPP odobrenjem LEV-a preveo Slavko Antunović)

*******************

[1] FRANJO, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium (24. studenog 2013.), LEV, Vatikan 2013, br. 1.

 

[2] ANTONIO SPADARO, “Svegliate il mondo!”. Colloquio di Papa Francesco con i Superiori Generali (“Probudite svijet!”. Razgovor pape Franje s generalnim poglavarima), u: La Civiltà Cattolica, 165 (2014/I), 5.

 

[3] Usp. FRANJO, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium (24. studenog 2013.), LEV, Vatikan 2013., br. 47.

 

[4] FRANJO, Naviještajte evanđelje, ako treba i riječima, tim riječima svetog Franje Papa povjerava svoju poruku mladima okupljenim u Svetoj Mariji Anđeoskoj [Susret s mladima iz Umbrije, Asiz (Perugia)], u: L’Osservatore Romano, nedjelja 6. listopada 2013., CLIII (229), str. 7.

 

[5] IVAN PAVAO II., Posinodska apostolska pobudnica Vita consecrata (25. ožujka 1996.), br. 27, u: AAS 88 (1996), 377-486.

 

[6] S više referenci: usp. SVETA TEREZIJA OD DJETETA ISUSA, Opere complete, LEV - Ed. OCD, Vatikan - Rim, 1997: rukopis A, 76vº; B, 1rº; C, 3rº; Pismo 196.

 

[7] FRANJO, Vjerodostojni i dosljedni, Papa Franjo govori o ljepoti posvećenja [Susret sa sjemeništarcima i bogoslovima, novacima i novakinjama, Rim, 6. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 8.-9. srpnja 2013., CLIII (155), str. 6.

 

[8] Isto.

 

[9] FRANJO, Evangelizaciju se provodi u djelo na koljenima, misa sa sjemeništarcima i novakinjama u Godini vjere [Homilija za misu sa sjemeništarcima i bogoslovima, novacima i novakinjama, Rim, 7. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 8.-9. srpnja 2013., CLIII (155), str. 7.

 

[10] FRANJO, Vjerodostojni i dosljedni, Papa Franjo govori o ljepoti posvećenja [Susret sa sjemeništarcima i bogoslovima, novacima i novakinjama, Rim, 6. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 8.-9. srpnja 2013., CLIII (155), str. 6.

 

[11] FRANJO, Obraćanje sudionicama Plenarnog zasjedanja Međunarodne unije viših redovničkih poglavarica (Rim, 8. svibnja 2013.), u: AAS 105 (2013), 460-463.

 

[12] FRANJO, Uspeti se na goru savršenstva, Papina poruka karmelićanima u prigodi generalnog kapitula [Poruka generalnom prioru Reda braće Blažene Djevice Marije od gore Karmela, u prigodi generalnog kapitula, Rim, 22. kolovoza 2013.], u: L’Osservatore Romano, petak 6. rujna 2013., CLIII (203), str. 7.

 

[13] FRANJO, Vjerodostojni i dosljedni, Papa Franjo govori o ljepoti posvećenja [Susret sa sjemeništarcima i bogoslovima, novacima i novakinjama, Rim, 6. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 8.-9. srpnja 2013., CLIII (155), str. 6.

 

[14] Isto.

 

[15] FRANJO, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium (24. studenog 2013.), LEV, Vatikan 2013, br. 3.

 

[16] FRANJO, S nemirom u srcu, od sudionikâ kapitula Reda svetog Augustina Papa uvijek traži da traže Boga i druge [Homilija uz početak generalnog kapitula Reda svetog Augustina, Rim, 28. kolovoza 2013.], u: L’Osservatore Romano, petak 30. kolovoza 2013., CLIII (197), str. 8.

 

[17] FRANJO, Kreativni putovi ukorijenjeni u Crkvi, Obraćanje pape Franje subraći isusovcima na spomendan svetog Ignacija Loyolskog [Homilija na misi u crkvi Gesù na svetkovinu svetog Ignacije Loyolskog, Rim, 31. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, četvrtak 1. kolovoza 2013., CLIII (175), str. 8.

 

[18] FRANJO, Enciklika Lumen fidei (29. lipnja 2013.), br. 8, u: AAS 105 (2013), 555-596.

 

[19] Ondje, br. 9.

 

[20] FRANJO, Božji spomen, za vrijeme mise na Trgu Svetog Petra Papa govori o poslanju vjeroučitelja [Homilija na misi za Katehetski dan, Rim, 29. rujna 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak 30. rujna - utorak 1. listopada 2013, CLIII (224), str. 7.

 

[21] FRANJO, Obraćanje sudionicama Plenarnog zasjedanja Međunarodne unije viših redovničkih poglavarica (Rim, 8. svibnja 2013.), u: AAS 105 (2013), 460-463.

 

[22] FRANJO, Ne nadljudi već prijatelji Božji, Angelus na svetkovinu Svih Svetih [Angelus, Rim, 1. studenog 2013.], u: L’Osservatore Romano, subota-nedjelja 2.-3. studenog 2013., CLIII (252), str. 8.

 

[23] IVAN PAVAO II., Posinodska apostolska pobudnica Vita consecrata (25. ožujka 1996.), br. 22, u: AAS 88 (1996), 377-486.

 

[24] FRANJO, Na raskrižjima putova, biskupima, svećenicima, redovnicima i sjemeništarcima i bogoslovima Papa povjerava poslanje odgajanja i obrazovanja mladih da budu putujući blagovjesnici [Homilija na misi s biskupima, svećenicima, redovnicima i sjemeništarcima i bogoslovima u prigodi XXVIII. Svjetskog dana mladih, Rio de Janeiro, 27. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 29.-30. srpnja 2013., CLIII (173), str. 4.

 

[25] FRANJO, Poziv vjeroučitelja, Papa potiče da se ne bojimo izaći iz samih sebe i poći ususret drugima [Obraćanje sudionicima Međunarodnog katehetskog kongresa, Rim, 27. rujna 2013.], u: L’Osservatore Romano, nedjelje 29. rujna 2013., CLIII (223), str. 7.

 

[26] AMBROZIJE, De Isaac et anima, 75: PL 14, 556-557.

 

[27] FRANJO, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium (24. studenog 2013.), LEV, Vatikan 2013, br. 265.

 

[28] Usp. FRANJO, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium (24. studenog 2013.), LEV, Vatikan 2013, br. 8.

 

[29] FRANJO, Poziv vjeroučitelja, Papa potiče da se ne bojimo izaći iz samih sebe i pođemo ususret drugima [Obraćanje sudionicima Međunarodnog katehetskog kongresa, Rim, 27. rujna 2013.], u: L’Osservatore Romano, nedjelje 29. rujna 2013., CLIII (223), str. 7.

 

[30] FRANJO, Kreativni putovi ukorijenjeni u Crkvi, Obraćanje pape Franje subraći isusovcima na spomendan svetog Ignacija Loyolskog [Homilija na misi u crkvi Gesù na svetkovinu svetog Ignacije Loyolskog, Rim, 31. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, četvrtak 1. kolovoza 2013., CLIII (175), str. 8.

 

[31] FRANJO, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium (24. studenog 2013.), LEV, Vatikan 2013, br. 266.

 

[32] FRANJO, S nemirom u srcu, od sudionikâ kapitula Reda svetog Augustina Papa uvijek traži da traže Boga i druge [Homilija uz početak generalnog kapitula Reda svetog Augustina, Rim, 28. kolovoza 2013.], u: L’Osservatore Romano, petak 30. kolovoza 2013., CLIII (197), str. 8.

 

[33] FRANJO, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium (24. studenog 2013.), LEV, Vatikan 2013, br. 8.

 

[34] Ondje, br. 1.

 

[35] FRANJO, Homilija na misi s kardinalima (Rim, 14. ožujka 2013.), u: AAS 105 (2013), 365-366.

 

[36] FRANJO, Evangelizaciju se provodi u djelo na koljenima, misa sa sjemeništarcima i novakinjama u Godini vjere [Homilija za misu sa sjemeništarcima i bogoslovima, novacima i novakinjama, Rim, 7. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 8.-9. srpnja 2013., CLIII (155), str. 7.

 

[37] FRANJO, Poziv vjeroučitelja, Papa potiče da se ne bojimo izaći iz samih sebe i pođemo ususret drugima [Obraćanje sudionicima Međunarodnog katehetskog kongresa, Rim, 27. rujna 2013.], u: L’Osservatore Romano, nedjelje 29. rujna 2013., CLIII (223), str. 7.

 

[38] FRANJO, Dosljednost između riječi i života, u Svetom Pavlu Papa poziva odbaciti idole i klanjati se Gospodinu [Homilija na euharistijskom slavlju u Svetom Pavlu izvan zidina, Rim, 14. travnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 15.-16. travnja 2013., CLIII (88), p. 8.

 

[39] FRANJO, Evangelizaciju se provodi u djelo na koljenima, misa sa sjemeništarcima i novakinjama u Godini vjere [Homilija za misu sa sjemeništarcima i bogoslovima, novacima i novakinjama, Rim, 7. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 8.-9. srpnja 2013., CLIII (155), str. 7.

 

[40] KONGREGACIJA ZA USTANOVE POSVEĆENOG ŽIVOTA I DRUŽBE APOSTOLSKOG ŽIVOTA, Naputak Ponovno krenuti od Krista - obnovljena zauzetost posvećenog života u trećem tisućljeću (19. svibnja 2002.), br. 25, u: Ench. Vat. 21, 372-510.

 

[41] FRANJO, Čovjek pronicava pogleda, jutarnja meditacija u kapeli Domus Sanctae Marthae (16 prosinca 2013.), u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 16.-17. prosinca 2013., CLIII (289), str. 7.

 

[42] FRANJO, Ona privlačnost koja pomaže Crkvi rasti, susret sa svećenicima, redovnicama i redovnicima u katedrali Svetog Rufina [Susret s klerom, osobama posvećenog života i članovima pastoralnog vijeća, Asiz (Perugia), 4. listopada 2013.], u: L’Osservatore Romano, nedjelja 6. listopada 2013., CLIII (229), str. 6.

 

[43] FRANJO, Vjerodostojni i dosljedni, Papa Franjo govori o ljepoti posvećenja [Susret sa sjemeništarcima i bogoslovima, novacima i novakinjama, Rim, 6. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 8.-9. srpnja 2013., CLIII (155), str. 6.

 

[44] BENEDIKT XVI., Enciklika Deus caritas est (25. prosinca 2005.), br. 17, u: AAS 98 (2006), 217-252.

 

[45] FRANJO, Evangelizaciju se provodi u djelo na koljenima, misa sa sjemeništarcima i novakinjama u Godini vjere [Homilija za misu sa sjemeništarcima i bogoslovima, novacima i novakinjama, Rim, 7. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 8.-9. srpnja 2013., CLIII (155), str. 7.

 

[46] FRANJO, Vjerodostojni i dosljedni, Papa Franjo govori o ljepoti posvećenja [Susret sa sjemeništarcima i bogoslovima, novacima i novakinjama, Rim, 6. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 8.-9. srpnja 2013., CLIII (155), str. 6.

 

[47] Usp. FRANJO, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium (24. studenog 2013.), LEV, Vatikan 2013, br. 47.

 

[48][48] FRANJO, Za klauzuru koju resi veliko čovjekoljublje, preporuke klarisama u bazilici Svete Klare [Obraćanje klauzurnim monahinjama, Asiz (Perugia), 4. listopada 2013.], u: L’Osservatore Romano, nedjelja 6. listopada 2013., CLIII (229), str. 6.

 

[49]KONGREGACIJA ZA USTANOVE POSVEĆENOG ŽIVOTA I DRUŽBE APOSTOLSKOG ŽIVOTA, Naputak Bratski život u zajednici. “Congregavit nos in unum Christi amor” (“Ujedinila nas je zajedno Kristova ljubav”) (2. veljače 1994.), br. 28; u: Ench. Vat. 14, 345-537.

 

[50] FRANJO, Jedna velika obitelj između neba i zemlje grande, na općoj audijenciji Papa govori o općinstvu svetih [Opća audijencija, Rim, 30. listopada 2013.], u: L’Osservatore Romano, četvrtak 31. listopada 2013., CLIII (250), str. 8.

 

[51] ANTONIO SPADARO, “Probudite svijet!”. Razgovor pape Franje s generalnim poglavarima, u: La Civiltà Cattolica, 165 (2014/I), 13.

 

[52] Usp. FRANJO, Obraćanje sudionicama Plenarnog zasjedanja Međunarodne unije viših redovničkih poglavarica (Rim, 8. svibnja 2013.), u: AAS 105 (2013), 460-463.

 

[53] FRANJO, Na raskrižjima putova, biskupima, svećenicima, redovnicima i sjemeništarcima i bogoslovima Papa povjerava poslanje odgajanja i obrazovanja mladih da budu putujući blagovjesnici [Homilija na misi s biskupima, svećenicima, redovnicima i sjemeništarcima i bogoslovima u prigodi XXVIII. Svjetskog dana mladih, Rio de Janeiro, 27. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 29.-30. srpnja 2013., CLIII (173), str. 4.

 

[54] ANTONIO SPADARO, “Probudite svijet!”. Razgovor pape Franje s generalnim poglavarima, u: La Civiltà Cattolica, 165 (2014/I), 10.

 

[55] Usp. ondje, 6.

 

[56] FRANJO, Vjerodostojni i dosljedni, Papa Franjo govori o ljepoti posvećenja [Susret sa sjemeništarcima i bogoslovima, novacima i novakinjama, Rim, 6. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 8.-9. srpnja 2013., CLIII (155), str. 6.

 

[57] Usp. FRANJO, Poniznost i snaga evanđelja, jutarnja meditacija u kapeli Domus Sanctae Marthae (1. listopada 2013.), u: L’Osservatore Romano, srijeda 2. listopada 2013., CLIII (225), str. 8.

 

[58] ANTONIO SPADARO, “Probudite svijet!”. Razgovor pape Franje s generalnim poglavarima, u: La Civiltà Cattolica, 165 (2014/I), 5.

 

[59] Usp. FRANJO, Za Crkvu koja prati čovjeka kući, susret s brazilskim biskupima u nadbiskupskoj palači u Rio de Janeiru [Susret s brazilskim biskupima, Rio de Janeiro, 27. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 29.-30. srpnja 2013., CLIII (173), str. 6-7.

 

[60] FRANJO, Vjerodostojni i dosljedni, Papa Franjo govori o ljepoti posvećenja [Susret sa sjemeništarcima i bogoslovima, novacima i novakinjama, Rim, 6. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 8.-9. srpnja 2013., CLIII (155), str. 6.

 

[61] FRANJO, S nemirom u srcu, od sudionikâ kapitula Reda svetog Augustina Papa uvijek traži da traže Boga i druge [Homilija uz početak generalnog kapitula Reda svetog Augustina, Rim, 28. kolovoza 2013.], u: L’Osservatore Romano, petak 30. kolovoza 2013., CLIII (197), str. 8.

 

[62] Usp. FRANJO, Duhovsko bdjenje s pokretima, novim zajednicama, udrugama i laičkim udruženjima (Rim, 18. svibnja 2013.), u: AAS 105 (2013), 450-452.

 

[63] Isto.

 

[64] FRANJO, Za Crkvu lišenu svjetovnosti, susret sa siromašnima, nezaposlenima i emigrantima za koje skrbi Caritas [Susret sa siromašnim Caritasovim štićenicima, Asiz (Perugia), 4. listopada 2013.], u: L’Osservatore Romano, subota 5. listopada 2013., CLIII (228), str. 7.

 

[65] FRANJO, Obnova bez strahova, jutarnja meditacija u kapeli Domus Sanctae Marthae (6, srpnja 2013.), u: L’Osservatore Romano, nedjelja 7. srpnja 2013., CLIII (154), str. 7.

 

[66] ANTONIO SPADARO, Intervju s papom Franjom, u: La Civiltà Cattolica, 164 (2013/III), 474.

 

[67] Usp. FRANJO, Apokalipsa koja se neće dogoditi, obraćanje akademskom i kulturnom svijetu [Susret sa svijetom kulture, Cagliari, 22. rujna 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 23.-24. rujna 2013., CLIII (218), str. 7.

 

[68] FRANJO, Izazov dijaloga i susreta, političkim čelnicima Brazila [Susret s političkim vođama Brazila, Rio de Janeiro, 27. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, 29.-30. srpnja 2013., CLIII (173), str. 4.

 

[69] Usp. FRANJO, Ljudi granice, Papino obraćanje zajednici Civiltà Cattolicà [Obraćanje Društvu pisaca suradnika lista “La Civiltà Cattolica”, Rim, 14. lipnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, subota 15. lipnja 2013., CLIII (136), str. 7.

 

[70] FRANJO, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium (24. studenog 2013.), LEV, Vatikan 2013, br. 45.

 

[71] Isto.

 

[72] FRANJO, Vjerodostojni i dosljedni, Papa Franjo govori o ljepoti posvećenja [Susret sa sjemeništarcima i bogoslovima, novacima i novakinjama, Rim, 6. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 8.-9. srpnja 2013., CLIII (155), str. 6.

 

[73] FRANJO, S nemirom u srcu, od sudionikâ kapitula Reda svetog Augustina Papa uvijek traži da traže Boga i druge [Homilija uz početak generalnog kapitula Reda svetog Augustina, Rim, 28. kolovoza 2013.], u: L’Osservatore Romano, petak 30. kolovoza 2013., CLIII (197), str. 8.

 

[74] FRANJO, Vjerodostojni i dosljedni, Papa Franjo govori o ljepoti posvećenja [Susret sa sjemeništarcima i bogoslovima, novacima i novakinjama, Rim, 6. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 8.-9. srpnja 2013., CLIII (155), str. 6.

 

[75] Isto.

 

[76] FRANJO, S nemirom u srcu, od sudionikâ kapitula Reda svetog Augustina Papa uvijek traži da traže Boga i druge [Homilija uz početak generalnog kapitula Reda svetog Augustina, Rim, 28. kolovoza 2013.], u: L’Osservatore Romano, petak 30. kolovoza 2013., CLIII (197), str. 8.

 

[77] Isto.

 

[78] FRANJO, Vjerodostojni i dosljedni, Papa Franjo govori o ljepoti posvećenja [Susret sa sjemeništarcima i bogoslovima, novacima i novakinjama, Rim, 6. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 8.-9. srpnja 2013., CLIII (155), str. 6.

 

[79] FRANJO, Oni koji znaju čekati, monahinjama kamaldoležankama Papa pokazuje Mariju kao uzor nade [Slavlje Večernje sa zajednicom benediktinskih monahinja kamaldoležanki, Rim, 21. studenog 2013.], u: L’Osservatore Romano, subota 23. studenog 2013., CLIII (269), str. 7.

 

[80] FRANJO, S nemirom u srcu, od sudionikâ kapitula Reda svetog Augustina Papa uvijek traži da traže Boga i druge [Homilija uz početak generalnog kapitula Reda svetog Augustina, Rim, 28. kolovoza 2013.], u: L’Osservatore Romano, petak 30. kolovoza 2013., CLIII (197), str. 8.

 

[81] FRANJO, Društvo nemirnih, u crkvi Gesù Papa slavi misu zahvalnicu za kanonizaciju Pietra Favrea [Homilija na misi u crkvi Gesù na spomendan Presvetog imena Isusova, 3. siječnja 2014.], u: L’Osservatore Romano, subota 4. siječnja 2014., CLIV (02), str. 7.

 

[82] BENEDIKT XVI, Ona tiha snaga koja pobjeđuje buku silâ, Papino razmišljanje tijekom opće audijencije u dvorani Pavla VI. [Opća audijencija, Rim, 19. prosinca 2012.], u: L’Osservatore Romano, četvrtak 20. prosinca 2012., CLII (292), str. 8.

 

[83] AMBROZIJE, Expositio Evangelii secundum Lucam, II, 19: CCL 14, str. 39.

 

[84] FRANJO, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium (24. studenog 2013.), LEV, Vatikan 2013, br. 288.

Poruka pape Franje za početak Godine posvećenog života

• 
• 

 

Na prvu nedjelju došašća, 30. studenoga 2014., u Vatikanu je otvorena Godina posvećenog života. Euharistijskim slavljem u Bazilici sv. Petra predsjedao je kardinal João Braz de Aviz, prefekt Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života. Koncelebrirali su kardinali, nad/biskupi i preko 200 prezbitera. Na početku euharistijskog slavlja nadbiskup José Rodríguez Carballo (OFM), tajnik Kongregacije, pročitao je poruku pape Franje, koji je na apostolskom putovanju u Turskoj:

Draga braćo i sestre posvećenog života,

s velikom radošću obraćam vam se povodom euharistijskog slavlja za početak Godine posvećenog života. Žarko sam želio osobno biti među vama, kao što sam i bio planirao, no Božja volja odlučila je drugačije.

Proglašenjem Godine posvećenog života, pedeset godina nakon objave saborskog dekreta „Perfectae caritatis“ o obnovi redovničkog života, prvenstveno sam želio predstaviti cijeloj Crkvi ljepotu i dragocjenost ovakvog oblika nasljedovanja Krista; kojeg predstavljate svi vi koji ste odlučili sve ostaviti kako bi po evanđeoskim savjetima izbliza nasljedovali Krista. Kroz mnoge inicijative koje će se odvijati ovdje u Rimu, kao i u ostatku svijeta, vaše sjajno svjedočanstvo života bit će postavljeno poput svijeće na svijećnjak da obasja i ugrije cijeli narod Božji. I vama ovdje nazočnima ponavljam poziv kojeg sam uputio vrhovnim poglavarima prije godinu dana: probudite svijet, osvjetljujući ga svojim proročkim svjedočanstvom.

Kako ćete ostvariti ovaj poziv, ne samo u godini koja vam je posvećena, nego uvijek? Dajem vam tri smjernice.

Budite radosni! Pokažite svima da nasljedovanje Krista i življenje njegova Evanđelja ispunja vaše srce radošću. Podijelite ovu radost s onima koji su vam blizu, kako bi tolike osobe i same osjetile želju da vam se priključe u prekrasnom i uzbudljivom evanđeoskom izazovu.

Budite hrabri! Tko se osjeti voljen od Gospodina, znat će mu se i povjeriti. Tako su činili vaši utemeljitelji i utemeljiteljice, otkivajući nove putove služenja Kraljevstvu Božjem. Snagom Duha Svetoga – koja je uz vas – idite među svijet i pokažite moć Evanđelja, koje i danas čini čudesa i može dati odgovor na sva ljudska pitanja.

Budite žene i muškarci zajedništva! Ukorijenjeni u osobno zajedništvo s Bogom, kojeg ste izabrali kao bolji dio svojega života (usp. Lk 10,42), neumorni ste graditelji bratskog zajedništva; svjedočeći evanđeoski zakon uzajamne ljubavi među sobom, a potom prema svim ljudima, osobito najsiromašnijima. Svjedočite kako univerzalno bratstvo nije kakva utopija, nego Isusova želja za čitavo čovječanstvo.

Drage osobe posvećenog života, hvala vam što ste došli ovdje obilježiti početak Godine posvećenog života. Posebno zahvaljujem kardinalu João Braz de Avizu, prefekt Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, koji u moje ime predsjeda euharistijom. Želim zahvaliti i mons. José Carballu i svim djelatnicima Kongregacije koji predano rade na svim predviđenim događanjima za ovu godinu.

Dok povjeravam Djevici Mariji – ljubljenoj Očevoj kćeri, koju je Duh Sveti obdario milosnim darovima i koja je vaš uzor – Godinu posvećenog života, pratim vas u svojoj molitvi i svima nazočnima podjeljujem svoj apostolski blagoslov.

Okupljeni vjernici su s radošću primili Papine riječi. Propovijed je izrekao kardinal Aviz.

Uoči otvaranja Godine posvećenog života mons. Carballo predvodio je u subotu, 29. studenoga 2014., bdijenje u Bazilici Marije Velike u Rimu. Tom prigodom papa Franjo poslao je video-poruku svim nazočnima u Bazilici, a preko njih i svim posvećenim osobama u svijetu.

Poruka povodom početka Godine posvećenog života 2015.

• 
• 

 

 

Poruka povodom početka Godine posvećenog života 2015.

Vijeća Hrvatske biskupske konferencije

za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života

i

Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica  

Poštovane redovnice, redovnici i laici posvećeni u svijetu,

drage sestre i draga braćo u Kristu!

1. Papa Franjo nas je obradovao odredivši da od 1. prosinca 2014. do 2. veljače 2016. proslavimo Godinu posvećenog života. Kao što je već u najavi ove godine bilo rečeno, prilika je to da se sa zahvalnošću spomenemo nedavne prošlosti, osobito razdoblja od Drugog vatikanskog sabora, da s nadom prigrlimo budućnost svjesni da kriza kroz koju prolazi društvo i sama Crkva dotiče u punini i posvećeni život, te da sa strašću živimo sadašnjost, u ozračju istinskoga prijateljstva, dubokoga zajedništva, a onda i prave zaljubljenosti u Krista. Na taj način odgovaramo i na poziv pape Franje da »iziđemo iz sebe«, da budemo »Crkva u izlasku«, a to znači da živimo slobodu Božjega poziva. Potrebno je stoga napustiti ili premisliti neke tradicionalne oblike i načine prisutnosti i djelovanja posvećenih osoba kako bi se mogao udahnuti »čisti zrak Duha Svetoga, koji nas oslobađa usredotočenosti na same sebe skrivene pod plaštom izvanjske pobožnosti lišene Boga« (Radost evanđelja, Apostolska pobudnica o navještaju evanđelja, 24. studenoga 2013., 97).

2. U ovom se duhu dobro nadahnuti na izvornoj karizmi svake pojedine zajednice. Neke su zajednice kroz protekle godine već obilježile značajne obljetnice. Tako je u franjevačkoj obitelji prvi franjevački red proslavio 800. obljetnicu svojega utemeljenja, a drugi red, to jest klarise, svojega, dok su pripadnici Franjevačkog svjetovnog reda obilježili obljetnice svojih zaštitnika. Svjetovni instituti spomenuli su se prije dvije godine 65. obljetnice dokumenta kojim je papa Pio XII. i službeno potvrdio stalež potpune posvete Bogu u svijetu. Isusovci su proslavili 200. obljetnicu obnove Družbe Isusove, dok salezijanci obilježavaju 200. obljetnicu rođenja don Ivana Bosca. Karmelićanke i karmelićani obilježit će u 2015. godini 500. obljetnicu rođenja sv. Terezije Avilske. Dominikanci, dominikanke i cijela dominikanska obitelj već se nekoliko godina pripremaju za proslavu 800. obljetnice potvrde svojega reda koja će biti 2016. godine. Zasigurno bi se moglo nabrojati još važnih obljetnica zajednica koje djeluju u našem narodu. Ove obljetnice nisu tek prigoda za sjećanje i slavlje, nego milosni trenutak ponovnog promišljanja o vlastitim korijenima, kao i usklađivanja života zajednice i njezinih pojedinih članova s idealima koji su nam predloženi, vodeći računa o vremenu u kojemu živimo i zadaćama koje to vrijeme stavlja pred nas.

3. Takvo usklađivanje dovodi do »izlaska« osoba posvećenog života i čitavih zajednica iz sebe samih, te ih otvara djelovanju Duha Svetoga. Pritom valja izbjeći opasnost da se u sukobu između ideala i stvarnosti osporava sve što je do sada činjeno, ali i opasnost pasivnog pristajanja uz sadašnje stanje. Krizu, koja se često očituje i kao kriza zvanja za posvećeni život, valja shvatiti kao izazov za promjene i poziv na osobno obraćenje, ali i na zauzetije zajedničko nasljedovanje Gospodina, zauzetiji zajednički hod kroz pustinju na putu izlaska. Pritom je od temeljnog značenja povjerenje u Boga koji izabire, poziva i šalje. Bog je svoj narod vodio kroz pustinju u obliku stupa od ognja i oblaka (usp. Izl 14,24). U tom oblaku prepoznajemo oganj Duha. »Ako ponekad i hodimo u tami i mlakosti, koje bi mogle uznemiriti naša srca (usp. Iv 14,1), neka vjera ponovno probudi sigurnost da unutar toga oblaka nije nestalo Gospodinove prisutnosti: ona je 'oblak s dimom danju, a noću sjaj ognja žarkoga' (Iz 4,5), te nadilazi tamu« (Ispitujte, Pismo Kongregacije za ustanove posvećenog života i zajednice apostolskoga života, 8. rujna 2014., 3). To znači uvijek iznova s povjerenjem kretati za Bogom i njegovim pozivom.

4. Živeći i djelujući s takvim povjerenjem redovnice, redovnici i Bogu posvećeni laici u svijetu postaju znak Božjeg kraljevstva i u našem hrvatskom društvu opterećenu neimaštinom, nepovjerenjem i podjelama različitih vrsta. Vjernim življenjem zavjeta oni postaju znak vjernosti Bogu, a tako i znak svima koji nastoje živjeti predbračnu i bračnu vjernost u društvu u kojem ona nije na velikoj cijeni. Svojim zauzimanjem za svakog čovjeka i prepoznavanjem potreba svakoga, Bogu posvećene osobe na istaknuto mjesto stavljaju vrijednost života i vrijednost ljudske osobe, bez obzira na njezinu pripadnost, stalež i ulogu u društvu. Življenjem istinskoga siromaštva one mogu biti ljekovito obogaćenje društvu opterećenu korupcijom i slijepim gomilanjem materijalnih dobara, jer svojim životom pokazuju prema duhovnim dobrima i pravim vrijednostima. Bogu posvećene osobe znak su »mističnoga, kontemplativnog bratstva, koje zna gledati na svetu veličinu bližnjega, koje zna otkriti Boga u svakom čovjeku, koje zna podnositi neugodnosti zajedničkog života držeći se Božje ljubavi, koje zna otvoriti srce Božjoj ljubavi da traži sreću drugih kao što je traži Otac dobri« (Radost evanđelja, 92).

5. Godina posvećenog života prilika je i za cijelu Crkvu u našem narodu da još snažnije uoči vrijednost ovog oblika života. U tome će posebnu ulogu imati i slavlja otvaranja Godine posvećenog života koja će biti organizirana u pojedinim biskupijama. Pozivamo sve da se uključe u Nacionalno hodočašće i susret redovnika, redovnica i Bogu posvećenih laika u svijetu 14. ožujka 2015. u Mariji Bistrici. Posebno značenje kroz ovu godinu imat će zasigurno i Dan posvećenog života koji vam svima već sada od srca čestitamo. Na razini opće Crkve priprema se velik broj događanja. Izdvajamo molitveni lanac koji će se 8. prosinca 2014. održati u monaškim i kontemplativnim zajednicama u cijelome svijetu. Premda su izabrani samostani i zajednice iz cijeloga svijeta koji će u tom molitvenom događaju sudjelovati, potičemo osobito kontemplativne samostane u našoj domovini da taj dan obilježe posebnom molitvom za sve Bogu posvećene osobe kao i za uspjeh nakana vezanih uz Godinu posvećenog života.

6. Pozivamo i sve ostale redovnice, redovnike i Bogu posvećene laike u svijetu da se u molitvenom ozračju zauzeto uključe u pripremu, obilježavanje i odgovorno življenje Godine posvećenog života, kako bi vrijedan biser njihova poziva ponovno u našoj domovini zasjao punim sjajem!

S tim mislima od srca vam želimo blagoslovljenu Godinu posvećenog života!

 

Na spomendan Prikazanja Blažene Djevice Marije u Hramu, 21. studenoga 2014.

 

U ime Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života:

                                                                                  Msgr. Mate Uzinić, predsjednik 

 

U ime Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica:

 

                                                                                   Fra Jure Šarčević, predsjednik

Pismo za svetkovinu svete Klare 2002

• 
• 

 

KLARA ASIŠKA - POHVALNA PJESAN Pismo Generalnog ministra fra Giacoma Binija

Rim, 2002.

 

SADRŽAJ

UVOD

I. ZAJEDNIČKO POSLANJE NAŠIH BRATSTAVA

· Živjeti i svjedočiti evanđelje

· Na putu križa

· Za razmišljanje

 

II. UZAJAMNOST I NADOPUNJIVANJE

· Teocentrična nadopuna

· Nadopuna izgradjena na Božjoj riječi

· Za razmišljanje

 

III. PRIDOŠLICE I PUTNICI

· “Tek se na svom svršetku spoznaje čovjek”

· Ljepota poziva

· Za razmišljanje

 

IV. “SLIJEDITI SAVJETE GENERALNOGA MINISTRA”

· Samostalnost i odnosi u životu samostana

· Formacija

· Za razmišljanje

 

V. IZAZOVI

· Formacija srca i stvaralaštvo

· Biblijska, liturgijska i karizmatska duhovnost

· Osjećaj pripadnosti

· Formacija za odnos

· Za razmišljanje

ZAKLJUČAK

 

UVOD

U ime Gospodnje!

Vama, Siromašnim sestrama svete Klare,

Svima vama kontemplativkama koje se nadahnjujete

na franjevačko-klariskoj duhovnosti,

svoj braći i sestrama

koji ljube Klaru i Franju,

kao Ministar i poslužitelj sviju, želim

“mir s neba i iskrenu ljubav u Gospodinu” (2P 1).

 

“Budući da ste po božanskom nadahnuću

postale kćerima i službenicama svevišnjega

vrhovnoga Kralja, Oca nebeskoga, i zaručile se

Duhu Svetomu, izabirući da živite po savršenosti

svetoga Evanđelja, hoću i obećajem u svoje

ime i u ime svoje braće da ću za vas uvijek voditi

ljubaznu brigu i posebnu skrb”(PKl 6,3-4; usp. Fv)

 

U skladu i u poslušnosti tim riječima, kao brat vaš, usudjujem se obratiti se svima vama koje činite dragocjenu zbilju među onima koji žive duhovnu baštinu Franje i Klare. Također u ime braće i sestara koji se nadahnjuju na njihovu evanđeoskom programu, želio bih prije svega izraziti duboku zahvalnost za karizmatsko duhovno bogatstvo koje predstavljate u našoj Obitelji. Hvala za vaše duboko zajedništvo u Duhu koje nas podržava u našim apostolskim putovanjima po svijetu; za vašu šutljivu ulogu “jutarnjih stražara” koji bdiju i u tami ljudskih dogadjanja istražuju one znakove života koji već počinju izvirati na zemlji. Vi nam pomažete razumjeti naš redovnički poziv i radovati se zbog njega. Klara, na početku svoje Oporuke, kliče u ovoj zahvali: “Među drugim dobročinstvima koja smo primile i svaki dan primamo od našega Darivatelja, Oca milosrdja, za koja smo dužne živo zahvaljivati njemu slavnome Ocu Kristovu, je dobročinstvo našega poziva. I koliko je ono veće i savršenije, toliko smo više njemu dužne” (OKl 2-3). Dakle, dužni smo zajedno uvijek bolje upoznavati svoj poziv, ljubiti ga i odgovoriti mu vjerno i velikodušno.

Sljedeće ćemo godine slaviti 750. obljetnicu smrti naše majke i sestre Klare: to je zgodna prigoda, osobita milost koja bi nam trebala pomoći da obnovimo onu “zaručničku” ljubav koja je nadahnjivala cijeli njezin život. Dok vam pišem, razmišljam i meditiram upravo o onim znakovima i onim riječima koje su obilježile njezine posljednje dane prije njezina neopozivog izlaska. Siromašna i gola postelja u Sv. Damjanu postala je mjestom odnosa i susreta obremenjenih dubokom ljudskošću i duhovnošću. I pismo može postati mjestom zajedništva, bratskog dijaloga da otkrijemo ono “nešto novo o Gospodinu”, što je Klara tražila od Junipera, i što naša vremena i naši naraštaji bez odlaganja opet očekuju od nas.

U pohodima braći u raznim dijelovima svijeta uvijek sam imao milost susretati vas, slušati vas, razgovarati i moliti s vama. Bio sam dirnut dubokim prijateljstvom koje vas povezuje s nama i s cijelom Franjevačkom obitelji; gorućom žedji za Bogom koja prožima vaše zajednice i koju biste s nama željele podijeliti. I koliko bismo svi mi, braća i sestre koji putujemo svijetom, imali naučiti od vašega tako odlučnog i potpunog mističnoga iskustva koje može razumjeti ili nazrijeti samo onaj koga je Ljubav pobijedila.

Brat Rajnald, brat Leon, brat Andjeo, brat Juniper bijahu ondje, blizu Klari u posljednjim danima njezina života, da, u dubokom zajedništvu, slušaju, dijele i oživljuju zanosno traženje Boga: to je također i želja ovoga pisma, kao nastavak u vremenu onoga prijateljstva koje na zemaljskom putovanju od tada podržava Manju braću i Siromašne sestre.

Ova su razmišljanja upućena izravno Sestrama klarisama u prigodi 750. obljetnice smrti sv. Klare: svi se tekstovi odnose na nju; ipak žele biti i bratska poruka upućena svim kontemplativnim sestrama franjevkama razasutim po cijelome svijetu. Pišući sam i na njih mislio; prijedlozi i poticaji mogu možda i njima biti korisni.

Napokon, nadam se da će ove retke pročitati braća i sestre cijele Franjevačke obitelji, jer su nadopunjivanje i uzajamnost zajedničke zadaće svima nama.

 

 

I.

ZAJEDNIČKO POSLANJE NAŠIH BRATSTAVA

Svaki osobni odnos s Gospodinom, svaka redovnička karizma ima dva nedjeljiva elementa: poziv i poslanje, “slijedi me” i “podjite”, svjedočite pred ljudima ono što ste vidjeli. Gospodin nas poziva da nas učini svojim učenicima i svjedocima u cijelome svijetu. Tako se u povijest uključujemo kao živi spomen Evanđelja Isusa Krista, uvijek spremni da pronalazimo prikladnije oblike da svjedočimo i naviještamo kraljevstvo Božje već prisutno među nama. Kao sestre i braća Klare i Franje imamo veoma jasno odredjenu poruku koju valja naviještati, iako na različite načine; naša Pravila jasno pokazuju osnovne elemente koji označavaju taj hod.

 

Živjeti i svjedočiti evanđelje

“Diveći se gledam kako, poniznošću, snagom vjere i mišicama siromaštva, sebi privijaš neusporedivo blago, skriveno u njivi svijeta i ljudskih srdaca, kojim se kupuje Onaj po kome je sve iz ništa postalo. I, da se izrazim riječima samoga Apostola, smatram te suradnicom samoga Boga i podržavateljicom slabih i klecavih udova njegovog neizrecivog tijela ” (3PA 7-8)

Pravilo života zajedničko cijeloj Franjevačkoj obitelji sastoji se u “živjeti sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista” (usp. PPr I,1; PrKl I,2; PrFSR 4), želeći iznad svega “imati Duh Gospodnji i njegovo sveto djelovanje” (PPr X,8; PrKl X,9), imajući kao posvemašnje prvenstvo molitvu i kontemplaciju (usp. PPr V,2; PrKl VII,2). Hod je jednako jedan i veoma odredjen: poniznost i siromaštvo Gospodina našega Isusa Krista i njegove siromašne Majke. Klara izričito kaže: “Sin je Božji postao našim putom” (OKl 5). Siromašni život Isusa iz Nazareta, od Betlehema do Kalvarije, kao objavljivanje Boga, postao je sveobuhvatno i prevratničko duhovno iskustvo u životu Franje i Klare: taj ih žar posvema suobličuje Kristu, i sve do posljednjih godina svoga života neće dopustiti prilagodjavajuća mišljenja ili pojednostavljenja. Onomu koji mu predlaže druge načine da služi Gospodinu, druga već prokušana i bolje ustojena pravila, Franjo odgovara: “Gospodin mi je objavio da je njegova volja da ja u svijetu budem nova budala kao On: to je znanost kojoj Bog hoće da se posvetimo” (LPer 18). A Papi koji je htio olakšati njezino siromaštvo, Klara, veoma nadilazeći zavjet siromaštva, odgovara: “Sveti Oče, nipošto i nikada, zanavijek, ne želim biti oslobodjena od nasljedovanja Krista” (4Čel 14). To je, dakle, naš poziv, naša “znanost”, naše služenje: sve više postajati slušateljima i vjernim izvršiteljima evanđeoske Riječi, kontemplirajući i slijedeći do kraja siromašnoga Isusa. Iz tog jasnog i stvarnog identiteta radjaju se različiti i nadopunjujući oblici evangelizacije, različita franjevačko-klariska poslanja unutar Crkve Božje s obzirom na njegovo kraljevstvo.

“Manja braća” raspršuju se svijetom koji postaje njihovim “klaustrom” (usp SvS 63), mjestom bratskih i kontemplativnih odnosa (usp. NPr XVI). “Zbog toga vas je [Gospodin] razaslao po cijelom svijetu da riječju i djelom svjedočite za njegov glas, i da svima obznanite da nema drugoga Svemogućega osim njega” (PBr 9).

“Siromašne sestre”, polazeći od “klaustra” svoje nutrine, po Marijinom primjeru (usp. 3PA 19) postaju prihvaćanjem, prebivalištem i ikonom Boga ljubavi; i to se svjedočenje “odražava” i prenosi na cijeli svijet. Klauzura se otvara cijelom svijetu i postaje mjestom i prostorom odnosa, kao što se je uski prostor vrta Sv. Damjana pretvorio za Franju, patnika i gotovo slijepoga, u vidjenje i pjesmu cjelokupnoga stvorenja. Ne ide se u klauzuru kako bi se sklonilo ili pobjeglo od poteškoća svijeta, nego prije svega da se živi prihvaćanje, da se dublje sudjeluje u životu ljudi u njihovim najtajnijim i najnepoznatijim težnjama, da se zalaže u izgradnji one ljudske povijesti po Božjem planu koji samo sveci i proroci umiju naslutiti.

Klarina klauzura, zadobivajući sveopću protegu, življena je i preobražena po duhovnoj pokretljivosti koja nema granica. Prije bolesti ona je snažno kušana da podje čak u Maroko, gdje su prvi franjevci svoju vjeru ispovjedili “mučeništvom” (usp. Proc VI,6); u posljednjih 30 godina, po “mučeništvu”svoje bolesti, živjet će nevjerojatnu mnogovrsnost odnosa prijateljstva: prima posjete papa, kardinala, franjevaca, poniznih osoba i onih važnih… Oganj ljubavi je onaj koji gori u njezinu “klaustru” i koji užiže svaku vrstu odnosa (usp. CV 15), iznad svih ograničenja naloženih klauzurom.

Klara je prava “mističarka”: gori jedinstvenim žarom koji ju suobličuje Kristu. Sve ostalo postaje “djelomično” i usredotočujuće na to “središte”. Koliko se gubi snage i “dobre volje” u nekim samostanima, kad se sve sile ne usmjeruju na traženje jedinstva, prema Bitnome. “Ženski genij” svijetli u svom bogatstvu upravo kad naslućuje bitno i kad uspijeva dati pravu vrijednost drugotnome.

 

Na putu križa

“Budeš li s njim trpjela, s njime ćeš su-kraljevati; budeš li s njim suosjećala, s njim ćeš se i su-radovati; budeš li s njim su-umirala na križu patnje, s njim istim ćeš posjedovati nebeske stanove u sjaju svetaca” (2PA 21)

“Kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi” (Iv 12,32): s visine križa Isus je postao ponudom spasenja svim ljudima. Slijedeći Franju na njegovu misijskom hodu, dolazimo do stigmata na La Verni; slijedeći Klaru u njezinoj klauzuri, dolazimo do postelje trpljenja, bolesti koja započinje u vrijeme stigmata Siromaška i produžuje se kroz gotovo polovinu njezina života. Još jednom otkrivamo iznenadjujuću nadopunu karizme: dva puta jednako “misijska”, put pokretljivosti i onaj klauzure, koji dovode do istovjetnog odredišta, do križa. Ljubitelj hoće ostati blizu Ljubljenome, ne samo na putu siromaštva, nego i na onom trpljenja (usp. 2PA 19), da u vlastitom tijelu nadopuni ono što nedostaje patnjama Kristovim (usp. Kol 1,24). Nije dovoljno slušati i služiti, potrebno je dijeliti Isusov usud i usvojiti njegov križ (usp. Lk 9,23-24).

Evanđeoska logika slabosti, skrivenosti, nevidljivih ishoda uvijek je uznemirujuća: bila je to za Isusove

učenike i bit će za svakoga vjernika na ovom zemaljskom proputovanju. Svijet tu logiku ne može prihvatiti: naš je svijet utemeljen upravo na djelotvornosti koja, polazeći s te osnove, stvara niz “psihoza” učinka, “činjenja”, veličanstvenosti, osiguranja za sebe sadašnjosti i budućnosti, uspjeha na svim razinama: u radu, u osjećajima, u poslovima, u glasovitosti…

Te nam psihoze, nažalost, nisu strane: vrijedi onaj tko je sposoban više proizvesti. Dok je “čudo” Klare i Franje, vjernih Evanđelju, u velikom prepuštanju Onomu koji nastavlja hraniti nevjerojatno pouzdanje u odnosu na nas. Oni su odgovorili na zanosan način na Božju gorljivost prema čovjeku; odvažno su živjeli izazov posvemašnjeg siromaštva koje nužno dovodi na križ, u bespomoćnost kao životni put. Svako će misijsko djelovanje dakle biti podloženo logici sjemena koje treba umrijeti kako bi donijelo plod.

Franjina “misionarska” djelotvornost dostiže svoj vrhunac u posljednjem razdoblju njegova života, u razdoblju suobličavanja Kristu na La Verni: svoje duhovno iskustvo polaže u krilo Crkve, uz križ, vraća evanđeosku pustolovinu Ocu i prinosi je kao misionarski “dar” tolikoj braći i sestrama koje će ga, očarani njegovim primjerom, kroz stoljeća slijediti. To je sloboda pronađena upravo u vremenu “velike kušnje”, kad više ne zna što činiti: tada odlučuje Bogu vratiti evanđeoski projekt razradjen za sav život, i za koji sada otkriva da nije njegov; vratiti mu braću koja nisu njegova, život, koji nije njegov...

Što reći o Klari, o godinama njezine bolesti, “beskorisnih” po mjerilima uspješnosti, ali tako bogatih i značajnih pred Bogom! Upravo kad je Franjo, veoma brzo, počeo nedostajati franjevcima i sestrama, nazočnost Klare dobra zdravlja, sa svim njezinim snagama, mogla je, po nama, “toliko učiniti” za Franjevačku obitelj početaka; mogla je osnovati tolike druge samostane, poticati tolike druge sestre... Ipak, Gospodin je “toliko učinio” po njezinom siromaštvu, po njezinoj nemoći, po njezinoj nepoduzetnosti! U onim prvim godinama života Reda druge će sestre, poslane po njoj i po Franji, poći.

Ali kako nam je teško usvojiti te vrijednosti kad “svijet” oko nas govori drugim jezikom i nuka nas da prihvatimo njegove zavodljivosti. Znamo dobro da je naša djelotvornost povezana s božanskom plodnošću; da naša služenja, ustroji, apostolske djelatnosti trebaju biti u službi našega poziva da budemo živi spomen evanđelja Isusa Krista. To je prvo služenje koje dugujemo Crkvi i svijetu, prije svake druge djelatnosti: to je vrsnoća našega života koja daje smisao mnoštvu naših zalaganja, koja se trebaju odnositi na tu životnu protegu u kojoj se svi nalazimo “misionarima, poslanima”, bilo da smo u samostanu, bilo da koračamo putovima svijeta; bilo da molimo bilo da propovijedamo; bilo da smo zdravi, bilo da smo bolesni.

U svom ću srcu zauvijek očuvati tolika zračeća lica mladih i starih sestara koje sam susreo u različitim pohodima, lica koja, kao živa riječ, prosijavaju posvemaš nost Božju koja ih ispunja; bolesnih sestara koje, očišćene trpljenjem poput Klare, kao žive ikone slične Raspetome iz Sv. Damjana, izražavaju patničku ljudskost, ali već preobraženu i slavnu: postale su podrhtavajućim iščekivanjem Zaručnika koji dolazi, dok njihovo tijelo, čista prozirna ovojnica, dopušta nazrijeti oslobadjajuću prisutnost Boga. Kakvo je to čudesno poslanje!

Podsjećam na primjer jedne klarise iz 15. stoljeća, sv. Katarine Bolonjske: na kraju života, trpeći mnogo, u viđenju je primila naredbu da svira violu. Katarina nije svirala otkako je, kao mladica, napustila dvor u Bologni i unišla u samostan: ali pred Božjom naredbom zatražila je da joj se donese viola i ona je sama skladala mali himan, s tekstom iz proroka Izaije: “Slava će se njegova na tebi očitovati”. Tako je sestrama pokazala da se slava Svemogućega očituje i u slabosti žene patnice. Viola, sačuvana do danas u samostanu Corpus Domini (Tijela Gospodinova) u Bologni, nas podsjeća da život svakoga od nas, u svojoj slabosti, može postati sredstvom da se opjeva veličina Božja.

Drage sestre, možda nam još možete pomoći da ponovno pronadjemo duboki smisao našega poslanja, “djelomičnu” vrijednost svih naših djelatnosti, znajući da se neka osoba može ostvariti samo ako ponovno otkrije svoje pravo lice “zrcaleći se” u Isusu iz Nazareta, u njegovu evanđelju, u kontemplaciji kao prve- nstvu. U traženju našega identiteta, često smo skloni gledati na prošlost - i u opasnosti smo da se svi više zatvaramo – umjesto na budućnost prema kojoj smo usmjereni. Zaokupljenost za preživljavanjem može razoriti nadu, stvaralaštvo i otvorenost Duhu Gospodinovu.

I sama starost nije uvijek i samo ograničenje, nego i svjedočenje duhovnog i odnosnog spoja, smireno življenog sklada vrijednosti; i to razdoblje života treba evangelizirati i pratiti kako bi, kao svako siromaštvo, postalo očitovanje Boga. Zatvaranje nekog samostana prihvaćeno u smirenosti (nismo vječni!): i to je svjedočenje zrele vjere i žive nade.

 

Za razmišljanje

1. Koje su osnovne evanđeoske vrijednosti ili težnje u osnovama našega unutarnjeg jedinstva i izbora bratstva? Jesmo li doista spremni založiti se? Promijeniti, što? Kako? S kim?

2. Postoji li svijest da ste vi same na prvom mjestu za evanđeosko naviještanje, pozvane svjedočiti jedna drugoj Radosnu vijest u stvarnosti svakidaš njih čina?

3. Božanska plodnost našega postojanja sjaji se i u ljudskoj nemoći, kao što je starost i bolest, koje nas čine jasnim znakom nade koja nas ispunja. Kako se pripravljamo za to “misionarsko” razdoblje tako važno i odlučujuće?

4. Vi ste, sestre, zajedno s nama bratstvo-u-poslanju u kontemplativnoj šutnji. Navještaj ste žive Riječi u svakom razdoblju svoga života, u žaru za evanđeljem koje vas suobličuje Kristu. Kako to iskustvo, zajedno s cijelom Franjevačkom obitelji, možemo stvarno prevesti i naviještati?

 

II.

UZAJAMNOST I NADOPUNJIVANJE

“Osjećajući Gospodina blizu i gotovo na vratima, [Klara] je htjela da uz nju budu svećenici i duhovna braća da joj čitaju Muku Gospodinovu i svete riječi. Kad se među njima pojavio brat Juniper, čudesni Božji trubadur, koji je često u žaru klicao riječi Gospodinove, Klara se ispuni obnovljenom radošću i zatraži od njega ima li pri ruci štogod nova o Gospodinu. I on je, otvarajući usta, s ognjišta svoga žarkoga srca sipao svjetlucajuće iskre riječi, i iz njegovih prispodoba je Božja djevica doživjela veliko olakšanje ” (4Čel 45).

 

Teocentrična nadopuna

“Naime, kad je isti Svetac, dok još nije imao ni braće ni drugova, gotovo odmah nakon svoga obraćenja, kad je zidao crkvu Svetog Damjana i kad je, posve obuzet božanskom utjehom, bio nagnan sasvim napustiti svijet, tada je s velikim veseljem i rasvjetljenjem Duha prorokovao o nama ono što je Gospodin kasnije ispunio” (OKl 9-11).

To je duboko znakovita slika koja, upravo na kraju Klarina života, veoma dobro izražava duhovni vez koji u kontemplaciji Boga sjedinjuje manju braću i “siromašne gospodje”. Evanđeoski put Franje i Klare, njihove dvije povijesti, su međuovisne. Ako se s jedne strane Klara označava Franjinom “biljčicom”, on se, po drevnoj predaji, u najtežim trenutcima svoga života obraća njoj i daje se voditi, povjerava joj dvojbe i zaokupljenosti, ponekad joj šalje i svoju braću (usp. Proc II,15). Franjo je u začetku poziva Klare i njezinih sestara; Klara traži nazočnost i potporu franjevaca, prosvjedujući i pred Grgurom IX. kad je on htio zabraniti svim franjevcima da bez njegova dopuštenja ulaze u samostane klarisa (usp. 4 Čel 37).

Klara sa zadovoljstvom bilježi da je kontemplacija Siromašnih gospodja izvorni dio karizme, dok Franjo “još nije imao ni braće ni drugova” (OKl 9); i poslije Franjine smrti, braća su u Klari nalazili čuvara izvornoga evanđeoskoga projekta, jer je “jedan te isti Duh braću i one siromašne gospodje izveo iz ovoga svijeta” (2 Čel 204). Franjo tvori nadahniteljski trenutak zajedničkoga poziva; Klara u svojoj vjernosti jamči nastavak Franjinoga početnoga projekta života. Ona i njezine sestre, iz klauzure Sv. Damjana, podržavaju i potiču sljedbenike franjevačkog načina života.

U ovim smo godinama, počevši od obnove što ju promiče Drugi vatikanski sabor, povratili mnogo od bogatstva toga odnosa što smatram prijeko potrebnim za naš karizmatski identitet.

Žarište toga odnosa su “svete riječi”, ili “govor o Bogu”, po čudesnom izričaju Cvjetića (usp. CV 15). Riječ je o “ekstatičkom” priopćavanju koje nas vodi izvan nas samih, sa središtem prema “visinama”: odatle se radja nadopuna i uzajamnost koje daju ljudsku i božansku puninu našemu pozivu. Iskustvo toga zajedništva nas obvezuje da nadilazimo svaku “osjećanu naknadu”: ne približavamo se zbog “pastoralno-pozivnih vještina” ili zbog potrebe da se “oslonimo” jedni na druge, da se “lijepo osjećamo” jedni kraj drugih. Približavamo se da si priopćimo “nešto nova s obzirom na Gospodina”, da ubrzamo korak prema njemu. To je, sa strepnjom i iskreno, zajedničko traženje onoga koji je na početku naše pustolovine.

Naše riječi, dakle, neće biti samo željom da si uzajamno reknemo, nego prije svega izlijevanje “svjetlucavih iskri”, koje naviru iz srca koje je postalo “ognjištem” ljubavi Božje. Bog je koji govori u nama i po nama kako bi od svakog našega razgovora učinio teofaniju, bogoobjavljivanje, sve jasnije očitovanje svoje prisutnosti i volje. Uzor je vrlo visok, a postignuće nije uvijek zajamčeno!

U Pravilu Franjo upozorava svoju braću na moguća zastranjenja koja su se, možda, već očitovala (usp. PPr 11,1-2). Možda je pretvrdo tumačenje toga odlomka izazvalo odgovor Klare koja je htjela pod svaku cijenu spasiti tu nadopunu u suočenju s Papom (usp. 4 Čel 37). Živjeti tu vrstu odnosa uvijek je izazov, zahtijeva čvrstu uravnoteženost, ljudsku i duhovnu mudrost, solidnu formaciju s jedne i sa druge strane; ali zbog toga ga se ne možemo odreći: to je očita volja Klare i Franje.

Među svjedočanstvima u postupku Klarine kanonizacije čitamo: “Budući da je od nesanice oslabio neki brat Reda manje braće, koji se zvao Stjepan, Franjo ga je poslao u samostan Sveti Damjan da Klara nad njim učini znak križa. Kad je to učinila, brat je malo odspavao na mjestu gdje je sveta Majka običavala moliti; kasnije, kad se probudio, malo je pojeo i otišao oslobodjen” (Proc II,15). Ta je pripovijest potvrdjena i drugim izvorima (usp. BolsC 18; Proc III,12; 4 Čel 32) i izražava kako je suradnja između dvoje svetaca i između dva Reda itekako važna: Franjo s povjerenjem šalje Klari onu braću koja su u posebnim poteškoćama koje je možda samo ona mogla ponovno ozdraviti; sam Franjo je to iskusio u teškim trenutcima svoga postojanja. Taj duhovni zahtjev “čini djelomičnim” sve redovite ustroje, kao ozdraviteljski san fra Stjepana u Klarinu oratoriju. I mi smo danas žrtve napetosti, “stresa”, potištenosti koje prijete našem duhovnom “zdravlju”. Možda bi danas jedna od zadaća sestara sv. Klare mogla biti ona da nam pomognu pronaći sklad franjevačkoklariskih vrijednosti, velikodušnu darežljivost i ljepotu svoga života, bez očekivanja djelotvornosti. Lako je biti iskorišten kao sredstvo od neposrednih potreba i izgubiti vidjenje sveukupnosti, sposobnost da razlikujemo ono što je neodgodivo od onoga što je potrebno; skrbimo za tolike projekte koje programiramo ili koje nam predlaže potrošački svijet u kojemu živimo, i dolazimo u opasnost da zaboravimo prvotni zadatak da budemo “projekt Božji”. Vjerujem da je danas prijeko potrebno obnoviti i nastaviti suradnju između Klare i Franje da izbjegnemo svaki oblik “nesanice”, “shizofrenije” koja razara sam posvećeni život. Zahvaljujem Gospodinu za sve prigode kad sam, upravo uz neki samostan, već kao mladi franjevac, zahvaljujući pomoći sestara klarisa, mogao imati iskustvo ”ozdravljenja”, skladno uređujući evanđeoske vrijednosti svoga poziva i poslanje. Toliko sam puta tražio gostoprimstvo u njihovim samostanima kako bih ponovno vratio duhovno raspoloženje svojemu životu. Hvala svima vama, sestre klarise, za tu “terapeutsku” službu, tako važnu za hod poziva posvećene osobe.

 

Nadopuna izgrađena na Božjoj riječi

“[Klara] se brinula da kćerima po pobožnim propovjednicima pruža hranu riječi Božje, od koje i sebi pridržava ne mali dio” (4 Čel 37).

“Franjo nije nikada bio “gluhi slušatelj Riječi” (1 Čel 22); kad je o njoj riječ “Klara je veoma uživala slušajući Božju riječ” (Proc X,8), živi je, u njoj se “zrcali”, daje da je ona preobražava i odsijeva je na sestre i na svijet, svjesna da je to vlastito poslanje Siromašnih gospođa (usp. OKl 21).

Franjo i Klara su umjetnici duhovnosti izgrađena na slušanju i neposrednoj poslušnosti Riječi. Daju se iznenaditi, razoružani, od te Riječi; dopuštaju da ih “poremeti” kako bi poduzeli uvijek nove putove, kao Abraham, bez znanja kamo će ih dovesti (usp. Heb 11,8). Daju se privući (ad-trahere), oblikovati od Riječi da se suobliče njezinim zahtjevima, a da se ne daju ničim rastresti (dis-trahere); napokon postaju oni sami živom proročkom riječi za svijet u kojemu žive.

Jedan od najočitijih znakova ovih godina nakon Sabora je zasigurno ponovno otkriće središnjosti riječi Božje za duhovno iskustvo koje se hoće nazivati kršćanskim. Crkva nas neprestano potiče da unidjemo u to bogatstvo, i poziva nas da se oblikujemo i obnavljamo na tom izvoru žive vode. “Primat svetosti i molitve nije shvatljiv bez polaska od obnovljenog slušanja Božje riječi” (Ivan Pavao II. NMI 39). Vjernici svjetovnjaci, pokreti osobito mladih, nove redovničke zajednice nastale ovih posljednjih godina, stavili su kao osnovnu gradju svoga života slušanje i sučeljavanje s Božjom riječi. Za nas bi trebao biti povratak na naše početke: “hranjeno” tom Riječi srce bi postalo “užarenim ognjištem” kao ono brata Junipera, i naše riječi bi ponovno zadobile “zapaljivu” snagu. Riječ Božja izaziva uvijek neku novu osobnu duhovnu promjenu: obvezuje nas da provjerimo svoje navike, svoje nacrte; stvara pokretljivost traženja i prianjanja koja mijenja naš stil života u Duhu, kako se dogodilo u Franji i Klari. Možda je zbog toga, često, moguće u našim sredinama zamijetiti odredjeni otpor, i tako se nastavlja navika, smrt svakog zanosa. Bojimo se da Bog ne bi tražio previše, sve! Bojimo se da ne izgubimo odredjene ustroje “sigurnosti” i onda kad su nam smetnjom na našem kontemplativnom putu. Više volimo očuvanje, nego li kontemplaciju! Nastavljamo se oslanjati na uobičajena, najneposrednija sredstva, a da se ne pitamo trebaju li novi duh.

To je područje na kojemu bi uzajamna pomoć između braće i sestara mogla ponovno dati životnost, zanos našemu životu i osobito ponovno oživjeti onu želju traženja i prianjanja Gospodinu što ga samo duboka biblijska duhovnost može pružiti. Prihvatiti, začeti, čuvati Riječ, po Marijinu primjeru, to su prijeko potrebni elementi za posvećen život življen u dubini i vjerodostojnosti.

 

Za razmišljanje

1. Godine 1991., u pripravi za 800. obljetnicu rođenja sv. Klare (1993. g.), generalni ministri, obraćajući se franjevačkim sestrama u klauzuri, napisali su: “Nikakva paternalistička zaštita sa strane franjevaca, nego uzajamno služenje u malenosti i istinskom bratstvu koje obogaćuje jedne i druge... Zašto ne pojačati informativne i formativne odnose sa strane sestara prema braći, kao što je činio sam Franjo već od početka svoga evanđeoskoga poziva?” (Klara Asiška, nova žena 51). Koji smo put učinili u ovim posljednjim godinama?

2. Je li na poseban način Riječ, evanđelje, mjerilo razlučivanja i odgovora na izazove, na prilike, na promjene svakidašnjega zajedničkoga života?

3. Kako uspijevamo uskladiti napetosti između vrijednosti i ustroja? I koja sredstva upotrebljavamo, osobno i u bratstvu, da provjerimo prijedjeni put?

 

PRIDOŠLICE I PUTNICI

Susret Boga s čovjekom u Isusu iz Nazareta čini nam se kao neki izlazak: Riječ napušta Očevo krilo da dodje na svijet; i napušta svijet da se vrati Ocu poslije svoje smrti i uskrsnuća. Mi smo svjedoci i glavni junaci toga proputovanja prema kući Očevoj što ga je započeo Isus; po daru Duha, Uskrsli nas je uključio u tu pokretljivost. Živimo izazov da budemo “putnici i pridošlice” upravo onda kad smo, oslobadjajući se svakog ropstva prisvajanja, spremni vratiti Bogu sve, smatrajući život ne kao potrošno dobro, nego kao dar koji valja vratiti: “I sva svoja dobra vraćajmo Gospodinu Bogu svevišnjemu i vrhovnomu, i priznajmo da su sva dobra njegova, i za sva mu zahvaljujmo, jer od njega sva proizlaze” (NPr XVII, 17). Posvećena osoba, ako nije korjenito izvlaštena, gubi proročku protegu koja je samo srce našega posvećenoga života.

"Tek se na svom svršetku spoznaje čovjek” ( Sir 11,28)

“Također je rekla ta svjedokinja da je, kad je gore rečena gospodja i sveta Majka bila pred smrću, jedne večeri u noći po suboti, ta blažena Majka počela zboriti, govoreći ovako: ‘Podji sigurna u miru, jer imat ćeš dobru pratnju: jer onaj koji te je stvorio još više te je posvetio; i nakon što te je stvorio, ulio je u tebe Duha Svetoga i uvijek te je gledao kao majka svoje čedo koje ljubi’. I nadoda: ‘Ti, Gospodine, budi blagoslovljen, ti koji si me stvorio’” (Proc III,20; usp. 4 Čel 46).

Polazeći od tih riječi koje Klara šutljivo govori svojoj duši, navedenih po svjedokinjama za njezin postupak kanonizacije, postaje moguće ponovno pronaći pravu osobnost Klare, njezinu duboku duhovnost, gotovo spoj njezina duhovnoga hoda. “Pođi” bez straha, govori samoj sebi; podji kao one noći kad si otvorila vrata mrtvih očinske kuće; podji i ničim se ne uznemiruj; ako Papa još nije htio potvrditi tvoje pravilo, podji smireno, nije važno; podji s onom velikom slobodom koju si čuvala s radošću i snagom u “Privilegium paupertatis – Povlasticu siromaštva”, u iskustvu povjerljivog prepuštanja Gospodinu koji uvijek stostruko uzvraća. Podji, “imajući na umu svoju odluku… brzim trkom, lakim korakom, nezapriječenom nogom da ni prašini ne dopustiš da uspori koračanje, pažljivo napreduj puna povjerenja, radosna i brižna na putu blaženstva … I ne vjeruj i ne pristaj uz ikoga tko bi te htio odvratiti od te odluke” (2PA 11-14).

Iz posljednjih Klarinih riječi prije smrti ponovno se ističe trinitarna označnica njezine duhovnosti: dobra pratnja Gospodina Isusa, “našega Puta”; zahvala Onom koji ju je stvorio i posvetio; Duh Sveti koji ju čuvao samom brižnošću majke. Osim toga, taj poziv da se hitro zaputi je stvarni prijevod izbora da se živi kao “putnici i pridošlice” u ovome svijetu (usp. PrKl 8,2; PPr 6,2), što su ga Klara i Franjo učinili sve od prvih koraka svoga obraćenja. Njihov je život uvijek bio potican željom da ponovno započnu, bez straha i bez oklijevanja. Klara je morala doživjeti – izravno ili neizravno – nasilni i simbolički prizor Franje koji na trgu u Asizu, pred svojim sugradjanima, biskupom i pred svojom obitelji, gol započinje svoj hod slobode, uzdajući se jedino u Oca: “Ostao je gol da bi nasljedovao golog raspetoga Gospodina koga je toliko ljubio” (LM II, 4). Isto tako je, bez dvojbe, Klara od braće doznala Franjinu posljednju želju prije nego je umro: biti položen gol na golu zemlju, u Porcijunkuli. Nalazimo se pred skladnim, sličnim “izlaskom” tih dvoje svetaca koji od svoga života čine posvemašnje “predanje” Bogu, onom Bogu koji im je došao ususret i kojeg su oni neštedimice ljubili. Smrt uvijek straši i ulijeva strah jer nas potpuno izvlašćuje od svega i od svih; ali misticima se ona preobražava u vrhunac zahvalnosti i blaženstva: Klara i Franjo žive to iskustvo. Umire se kao što se i živi: cijeli njihov život je život “vraćanja” (usp. NPr XVII,17-18), rastućeg oslobadjanja da razgovor s Ljubljenim ne bi nimalo bio zapriječen ili potamnjen bilo kakvim oblikom prisvajanja (usp. PPr VI,1-2; PrKl VIII,1-2), ponovnog zatvaranja u same sebe. Svaki oblik zatvorenosti, samodostatnosti priječi odnos, i prema tome zajedništvo. Mistični život opravdava i usmjerava asketski život sa svim njegovim propisima. I sami zavjeti, šutnja brda kao i ona klauzure, apostolski rad i onaj skroviti, i ponizni u kući, sve treba biti okrenuto prema Riječi koju valja usvojiti, prema sjedinjenju s Bogom i prema bratskoj ljubavi.

Velika je opasnost u koju se stalno upada to što se ‘apsolutizira’ ono što je samo ‘relativno’, ono što bi trebalo postojati samo u službi bitnoga: tada se gubi ljepota i sklad cjelokupne duhovne izgradnje. Pastoralna ili karitativna djelatnost za braću ne može postati zadnjom svrhom posvećenoga života; šutnja, klauzura, skroviti rad u samostanu trebaju biti prožeti i preobraženi jednom Prisutnošću, unutarnjim dijalogom koji je razlog svemu. Može se također dogoditi da izvanjska šutnja, strogo obdržavanje klauzure, samo čuvaju strah, umiruju savjest koja je prestala tražiti, željeti, ljubiti.

Kolika se tuga i patnja osjećaju kad susretnemo zajednice ukočene u čisto zakonskoj strogoći, koja nema ništa zajedničko s evanđeoskom odlučnošćukoja je izvor radosti, mašte i odvažnosti. Zajednice sestara tužnoga pogleda i lica obuzetog dosadom i bezvoljna, jer su prestale sanjati, vjerovati ono što im je obećano.

Duhovno “oslobadjajuće” iskustvo Klare i Franje nas poziva da stvaramo “siromašne” prostore unutarnje šutnje kroz cijeli dan da dopustimo da nas preobražava ono što kontempliramo, da dadnemo Bogu mogućnost da nas nanovo stvara novima svaki dan. Tada Euharistija, liturgija časova, različiti oblici molitve nisu više “obveze”, nego željeni trenutci susreta, odnosa ljubavi. ·toviše, mi sami postajemo “Euharistija”, “liturgija” u svim pokretima našega života.

 

Ljepota poziva

“Ti, Gospodine, budi blagoslovljen, Ti koji si me stvorio” (usp. Proc III,20). Pogled Božji na neko stvorenje koje dopušta da ga ljubi i koje s raspoloživošću odgovara uvijek je čudesan dogadjaj. Taj Klarin uzvik pohvale, na kraju njezinih dana, je spoj njezina duhovnoga bogatstva, njezinog postojanja prihvaćenog u svim njezinim povoljnim i nepovoljnim vidovima koje vraća Gospodinu bez žaljenja. U tom je Franjo različit od Klare: osjeća se pred Bogom više nedostojnim da ga hvali. Klara je neusiljenija: gledajući u budućnosti sav svoj život odmah ga shvaća kao Božje stvaranje, kao neku svetu povijest, neku lijepu, potvrdnu povijest. “Zajedništvo uvijek proizvodi ljepotu”. Klara je posve pomirena sa sobom, sa svojom prošlošću, sa svojim ograničenjima, i sve prinosi Gospodinu sa smirenošću i slobodom. Sve što je tvorilo njezino postojanje je plod nježnosti i ljubavi Božje prema njoj; ona je postala “zrcalom” da tu božansku ljepotu odsijeva na sve što je uz nju; postala je ikonom za svijet kako bi svi mogli motriti strpljivu skrb Boga za njegova stvorenja. “Potpuno ljubi onoga koji se je, radi tvoje ljubavi, sav darovao” (3PA 3,15), piše Agnezi odjekujući poticajem Franje, začudjenog i gotovo u nevjerici pred poniznošću Boga: “Ništa, dakle, svoga ne pridržite za sebe, da vas cijele primi onaj koji se vama cio predaje” (PBr 29).

Sav Klarin život postaje himnom pohvale i zahvaljivanja onomu koji ju je stvorio, vodio i čuvao. “Zrcalila” se u Ljubljenomu, našla se je preobraženom u onoga koga je kontemplirala i već sada kuša slast vječnosti. Klara ne osjeća potrebu da traži oproštenje od brata tijela, kao Franjo: ona je u ovu pjesan hvale sjedinila i tijelo, ono tijelo koje je strpljivo trpjelo kroz duge godine bolesti, i ono je predmet hvale, jer je predmet ljubavi sa strane Oca: “Ti, Gospodine, budi blagoslovljen, Ti koji si me stvorio!”. I strogo siromaštvo obdržavano kroz cijeli život ima svoju težinu u izgradjivanju te ljepote, jer je stvorilo unutarnji prostor kako bi se moglo ugostiti Ljubljenoga.

Michelangelo je ljepotu opisao kao pročišćavanje od suvišnoga. Klarin je život bio proglasom ljepote: njezin je put bio putom pročišćavanja, “rezbarenja” da na najjasniji mogući način istakne sliku Boga koju svatko od nas u sebi nosi. Kad religiozno iskustvo postupno postaje iskustvom “susreta” sve se preobražava, sve postaje sakramentom ljepote, znakom i oruđem odnosa koji uključuje dušu i tijelo: “Kad ju je brat Rajnald, čovjek ugladjen, poticao na strpljivost u tako dugom mučeništvu tolikih bolesti, jasnim mu je glasom odgovorila: ‘Pošto sam spoznala milost Gospodina moga Isusa Krista, po njegovom sluzi Franji, predragi brate, nijedna mi muka nije bila nesnosna, nijedna pokora teška i nijedna bolest strašna” (4 Čel 44). “Ono što mi se činjaše gorkim, pretvori mi se u slast duše i tijela” (OR 3). Nema više potrebe da se prezire, nego samo da ponizno vrjednuje i ljubi: “Lakše je, nego li se to misli, mrziti same sebe. Milost je zaboraviti se. Ali ako bi u nama umro svaki ponos, milost nad milostima bila bi ponizno ljubiti same sebe, kao bilo koji trpeći ud tijela Kristova ” (G. Bernanos).

Kako danas možemo učiniti da naš život postane lijepim? Vrjednujući prostore: tijesni prostori klauzure mogu postati mjesta slavlja, a ne pokore, ako su rasvijetljeni i zagrijani Prisutnošću. Koliko je važno u kontemplativnom klauzurnom životu vrjednovati mjesta. Ima neka čudesna ljepota u franjevačkoj jednostavnosti koja oblikuje i pomaže odnos; ima ”kontemplativni” sklad u redu, u čišćenju i urešavanju prostora samostana. Istodobno, tko živi zajedništvo postaje stvaralačkim u pripremanju mjesta i prostora za susret s Ljubavlju i s drugima. Isto tako važnom postaje riječ. Za neku kontemplativku sama šutnja postaje živom riječju koja “informira” i preobražava promjenljivost svakidašnjih čina. Kad je riječ začeta i oblikovana šutnjom, oblikuje srce i preobražava život.

Tako vrijeme u kojemu jesmo postaje prijeko potrebnim elementom za izgradjivanje skladnoga života: zahvaljujući utjelovljenju već živimo u vremenu Božjem, i pišemo svoju malu povijest u ovom “nastanjenom” vremenu; ne možemo ga prisvojiti, nego ga samo živjeti kao milost, hvatajući u njemu Prisutnost i vraćajući ga onom koji nam ga je darovao. Živjeti taj vedri ritam vremena znači živjeti u dubokom udisaju Boga, bez žurbe ili prenagljenosti, bez žaljenja ili bijega u činjenje, a da ga pohlepno ne “trošimo” ili se ne damo od njega trošiti, pregaziti i “učiniti preopterećenima”. Živjeti u Božjem vremenu, zahvaćajući njegovo očitovanje u svakom malom dogadjaju, u svakom svakidašnjem činu, može postati istinitom vježbom kontemplacije, istinskim proglasom oslobodjenja pred svijetom koji je žrtva sebičnog vidjenja vremena, koje čovjeka gura u tjeskobu ili u bijeg u prazninu. Kontemplativka svjedoči da vrijeme nije novac, nego odnos!

Koliko današnji čovjek treba milost i ljepotu življenja u Božjem vremenu. Nije to neostvariva zamisao, neki san: to je ostvariva mogućnost. Svetost se ne sastoji u mnoštvu “dobrih djela”, nego u kakvoći ljubavi koja se svakodnevno živi. Kontemplacija, klanjanje, više nego neki čin je način kako se postavlja pred Boga u molitvi i u životu. Ljepota se sastoji upravo u tome da dopustimo da nas Bog gleda: “Bože, ako me ti gledaš, onda postajem lijepom” (Gabriela Mistral, FSR).

Ljepota našega poziva radja se iz toga skladnoga duhovnoga izgrađivanja u kojemu sve nalazi svoje mjesto jer sve - vrijeme, prostor, rad, odmor, šutnja, riječ - se oslanja i povezuje na zaručnički odnos s Gospodinom. Kontemplacija je upravo sklad kojega treba svaki dan izgradjivati osobito unutar nas samih gdje nas očekuje onaj koji u nama prebiva. Sv. Augustin je govorio: “Noli foras ire”: ne idi van, Boga ćeš susresti u svojoj nutrini. Možeš izaći prema drugome, prema svijetu samo s cijelim sobom, onim koji je pomiren i kojeg Bog prati. Tada ni napetosti, kojih nikada neće nedostajati - između “unutra” i “izvan”, između karizme i ustroja, između duše i tijela, između klauzure i svijeta, između osobnog i bratskoga života – neće remetiti sklad i duboku vedrinu jer će kontemplativka uvijek pronalaziti stazu koja vodi prema Apsolutnome, stazu mira a ne uznemirenosti, tjeskobe ili zaokupljenosti.

 

Za razmišljanje

1. Bogati mladić iz Evanđelja “ode žalostan jer imaše velik imetak” (Mt 19, 22). Znamo li “s užitkom kušati” ljepotu franjevačko-klariske jednostavnosti kao plod pročišćenja od suvišnoga?

2. “[I Bog] bijaše u nježnom glasu tišine” (usp. 1Re 19,12). Kako uspijevamo čuvati, živjeti, nastavati kontemplativnu šutnju? Znamo li u molitvi, u bratskim odnosima “zaodjenuti” dubokom i vedrom smirenošću naše riječi kako bi bile žive i oživljavajuće?

3. “Zdravo, palačo njegova, zdravo, njegovo svetohranište, zdravo, kućo njegova. Zdravo, odjećo njegova, Zdravo, njegova službenice, Zdravo, Majko njegova” (PMB 4-5). I mi smo “palača, svetohranište, kuća, odjeća, službenice, majke”. Kako živimo tu stvarnost? Kako uspijevamo uskladjivati svakidašnje ustroje (dnevni red, mjesta, vremena...) i učiniti da budu okrenute prema “kontemplativnoj strasti” koja nas ispunja?

4. Šutnja, vanjska i unutarnja, čuva i promiče naš unutarnji život. Kako te vrijednosti uskladjujemo s “vanjskim” (telefon, tisak, internet, TV, razgovornica…)? Uspijevamo li ta sredstva upotrebljavati tako da ne dovode u pitanje našu osobnu i zajedničku kontemplaciju?

 

IV

 

“SLIJEDITI SAVJETE GENERALNOGA MINISTRA”

“I ne vjeruj nikomu i ne dopusti se zavesti ni od koga koji bi te htio odvratiti od te odluke ili ti stavljati zapreke na taj put… Da bi sigurnija mogla stupati putem božanskih zapovijedi, slijedi savjete časnog oca našega fra Ilije, generalnoga ministra, i pretpostavi ih savjetima bilo koga drugoga, i smatraj ga dragocjenijim za te od bilo kojega dara” (2PA 14-16).

U ovom dijelu našega zajedničkog razmišljanja želio bih se zadržati na nekim točkama koje žele biti prilikama traženja, dijaloga unutar odnosa među naša dva Reda i Franjevačke obitelji. Namjeravam posebno produbiti dvije teme: 1) suradnju među pojedinim samostanima i u Federaciji; 2) formaciju i osobiti odnos što su ga Klara i Franjo željeli između prvoga i drugoga Reda. Riječ je o pogledima koje će trebati razviti i ponovno se njima pozabaviti u skladu s usmjerenjima Crkve i u povezanosti s već ostvarenim svrhama. Nadam se kako to može postati početkom razmišljanja koje bi moglo otvoriti nove načine suradnje na korist svih. Poznajemo pothvate koji već posvuda povoljno niču: programi formacije za opatice, za odgojiteljice, za mlade zavjetovanice; zajednički novicijati u Federacijama, itd… Sve je to pogodovalo rastu poziva u ljudskim, kršćanskim i karizmatičkim obuhvatima. Jasno je kako sve to treba nastaviti.

Bez dvojbe bismo mogli dodati formaciju braće iz Prvoga reda i, osobito, asistenata federacija u produbljivanju spoznaje duhovnoga iskustva Klare i klarisa. Na tom se području nije mnogo učinilo, a ipak je to prijeko potreban put kako bi se, u svrhu istinskog evanđeoskoga odnosa i nadopune, moglo razgovarati sa sestrama kontemplativkama bez osjećaja superiornosti ili manje vrijednosti, i kako bi se izbjegao svaki izražaj paternalizma.

 

Samostalnost i odnosi u životu samostana

Nedavno smo vidjeli, osobito poslije proslave 800. obljetnice rodjenja sv. Klare (1993), porast stručnih studija klariskih spisa i franjevačkih izvora što je dovelo do nepristranije spoznaje Klarina lika i duhovnosti Siromašnih gospodja. Na početku smo, možemo još rast s uzajamnim doprinosom i pomoću, potičući doprinos samih sestara.

Svi se danas Klari približavamo ne kao jednostavnom “odljevku” Franje, nego kao osobnosti bogatoj u samoj sebi, u trajnom odnosu s Franjom u karizmatičkoj uzajamnosti i nadopunjivanju. Franjo je bio živa evanđeoska riječ koja ju je nadahnula i pratila kroz cijeli njezin život; ali Klara čuva svoju izvornost, ne može je se svesti na samoga Franju. Taj odnos “poistovjećivanja-razlikovanja” jamči nadahniteljski identitet karizme.

Poslije Božje riječi, po Klari, ona Franjina ili onoga tko ga je naslijedio na čelu Reda treba se pretpostaviti svakoj drugoj. Znamo s kojom je snagom ta zamisao izražena u drugom pismu Janji Praškoj i u Pravilu, i znamo na koga smjera kad govori o “bilo koga drugoga”; također znamo da Ilija zasigurno nije bio preslika sv. Franje! Ipak dva Reda ne trebaju biti odijeljeni, čak i pod cijenu “štrajka gladju” sa strane sestara u Sv. Damjanu (usp. 4 Čel 27).

Pohodi koje sam imao milost učiniti u ovim godinama u različitim Federacijama, i isprepleteni odnosi s pojedinim samostanima u različitim dijelovima svijeta, utvrdili su me u uvjerenju da postoji veoma snažan odnos između dva Reda; zajednički i uvjeren osjećaj pripadnosti istoj Obitelji očito podržava to nadopunjivanje. Postoji snažna želja da se raste zajedno u toj uzajamnoj pomoći. Gdje nedostaje ta svijest, opasnost je ponekad pogubna: ili gubitak kontemplativne protege među braćom Prvoga reda, ili karizmatsko i duhovno nesnalaženje kod klauzurnih sestara.

U ovim smo posljednjim godinama učinili dobar put, ali ostaje još toliko puta što ga valja prijeći. Iako sestre klarise nemaju jasno odredjene pravne veza s Prvim redom, kao što je slučaj s drugim velikim duhovnim obiteljima (dominikanke, karmelićanke…), ipak, duhovno i karizmatski, živimo istu evanđeosku pustolovinu u malenosti, i odveć stavljamo na kocku ako zanemarimo duboko nadopunjivanje koje nas sjedinjuje a da ništa ne oduzima od samostalnosti pojedinoga samostana. Ispravna samostalnost, pak, ne može se shvatiti kao težnja da se ostvaruje “izdvojeni” hod, potpuno neovisan ili gotovo “samodostatan”. Niti je dovoljna nazočnost nekog franjevca za pastoralno sakramentalno služenje kako bi bila zajamčena franjevačko-klariska duhovnost. Franjo, na kraju života, obećava da “će voditi marljivu skrb” (usp. PrKl VI,4; 2 Čel 204) o sestrama klarisama: to je nešto puno šire. Klara sa svoje strane potkrjepljuje: “Preporučujem i ostavljam na skrbi svoje sestre, koje su sada i koje će doći, nasljedniku preblaženoga oca našega Franje i cijelome Redu, da nam budu na pomoći u napredovanju u služenju Bogu, a osobito u obdržavanju presvetoga siromaštva” (OKl 50-51).

Može se također dogoditi da se neki samostan osjeti “na mjestu” jer je postao uporištem nekom od suvremenih karizmatskih pokreta, od kojih je možda dobio i nova zvanja; to može pomoći boljem unutarnjem ozračju samostana, ali karizmatski identitet može doći u opasnost da se “rastvori” ili da bude zamijenjen drugim duhovnostima koje Franjo i Klara ne bi prepoznali kao vlastite (usp. LP 18; 2PA 16). Sve ustanove posvećenoga života, kontemplativne ili one djelatnog života, danas teže za promjenom koja će promicati snažniju suradnju; to zahtijeva sam život Crkve shvaćen kao zajedništvo karizmi.

Odbaciti taj dijalog znači lišiti se bogatstva, nijekati uzajamno dijeljenje dara koji nam je predan i povjeren za sve. “Ništa, dakle svoga ne zadržite za sebe …” (PBr 29). U skoroj budućnosti, barem u nekim narodima, bit ćemo prisiljeni na promjenu i na smanjenje samostana, kao i drugih oblika franjevačke i klariske prisutnosti.

Neophodna je, stoga, pomoć među samostanima i između Prvoga i Drugoga reda u ovim osobito teškim trenucima; bratstvo življeno među nama s vedrinom može pridonijeti da se nadvladaju razorne napetosti ili neopravdani osjećaji krivice zbog nekog zatvaranja samostana, kao da bi to bio promašaj. Crkva nas ohrabruje i govori nam da “pravi poraz posvećenoga života nije u opadanju broja (također i samostana), nego u nedostatku duhovnoga pristajanja uz Gospodina i uz vlastiti poziv i poslanje” (VC 63). Ovo su tri osnovna područja provjere na putu bratstva nekog samostana: prianjanje uz Gospodina, vjernost vlastitom pozivu i dosljednost u vlastitom poslanju. Za to smo malo odgojeni; također i iskustvo Federacija je još na početku. Preživljavanje pod svaku cijenu, bez ozbiljnosti razlučivanja zvanja, je izdaja vlastitoga duhovnoga poslanja. Treba slijediti druga mjerila: svaki samostan mora moći promicati ozbiljan rast zvanja, a nisu svi samostani sposobni to činiti, štoviše neki ne mogu prihvatiti nova zvanja. Drugi put onaj tko ima zvanja i novčanih sredstava razmišlja o načinu života koji je još neovisniji, brka samostalnost sa samodostatnošću, sa samoupravljanjem i samoodlučivanjem, smatrajući se gotovo opravdanim što se ne zanima za Federaciju i što ne skrbi za hod Reda. Takvi su stavovi jamačno protiv duha bratstva koje bi trebalo biti srcem našega poziva.

 

Formacija

“Klara je žarku oštricu unutrašnje želje već sasvim usmjerila prema Svjetlu, a jer se uzdigla iznad promjenjivosti zemaljskih stvari, svoje je srce još većma otvarala kišama milosti” (4 Čel 19).

Ljudska je osoba biće koje u svom srcu nosi tajnu veću od samoga sebe: sve je u tome da ga se zamijeti, da se “usmjeri pogled”, kao Klara, na dar-tajnu da se susretne onoga s kojim se može živjeti u punini. To “usmjerenje pogleda” u Svjetlo koje ispunja neko svršeno stvorenje rastuće se preobražava u želju za Bogom i u cjelokupno zalaganje osobe da mu se pripravi prostor, da se ukloni svaka zapreka sjedinjenju, da se taj odnos svaki dan živi u dubini.

Riječ je o tome da formiramo i da sebe formiramo u poslušnosti Duhu. Po Franji i Klari “ono što [braća i sestre] trebaju željeti iznad svake stvari je da imaju Duh Gospodnji i njegovo sveto djelovanje” (PPr X, 8; PrKl X,9). Duh Sveti nas podsjeća na riječi Isusove i on nam daje spoznati sveopće očinstvo Boga što čini mogućim naše življenje kao braća i sestre. “Duh Gospodnji koji prebiva u svojim vjernicima” (OP 1, 12) nam pomaže da razlučujemo dan za danom zahtjeve svoga poziva, i daje nam odvažnosti da živimo u korjenitoj i uzajamnoj poslušnosti. Nije, dakle, riječ da se odgaja za vanjsko poštivanje prema ministrima ili opaticama, nego je riječ o podlaganju sviju Duhu, o dubokom stavu odgovornosti. Svaki ljudski odnos, svaki dogadjaj života, kad ih čitamo u svjetlu Duha, postaju za nas prigoda “poslušnosti”, razlučivanja volje Božje i prihvaćanja njegova plana o nama. Treba odgajati za korjenito izvlaštenje. Po Klari i Franji opsluživati sveto Evanđelje znači živjeti “u poslu- šnosti, bez išta vlastitoga i u čistoći” (PPr 1,1; PrKl 1,2).

Važno je zapaziti da se ne upotrebljava izričaj “siromaštvo”, nego izričaj ”bez vlasništva”. Nije riječ samo o tome da imamo uravnotežen odnos sa stvarima, nego smo pred stavom koji treba označavati u dubinu identitet Siromašnih sestara i Manje braće: živjeti “bez vlasništva” znači odreći se da skupljamo prava na osobe, na službe koje nam se povjeravaju, na samoga Boga i na Njegovu riječ... Sve smo primili od Boga i pozvani smo sve vraćati, ako ne želimo postati “tatima” dobara koje nam je Gospodin besplatno udijelio. Taj stav korjenitog izvlaštenja, dara smoga sebe uvjerenog i bez kajanja, zahtjeva trajno obraćanje i treba svakodnevno biti obnavljano, polazeći od kontemplacije osupnute onim što je sam Bog učinio za nas: “Pogledajte, braćo, poniznost Božju... Ništa svoga ne zadržite za sebe!” (PBr 28-29; usp. 4PA 15.19-23). To je veliki zadatak formacije! I put je to koji nije lišen zapreka: najteža opasnost je samodostatnost, sigurnost da se je na pravom putu, strah da se suoči s drugima, lijenost u traženju.

Nastavlja se po određenim nacrtima koji se smatraju valjanima jednom zauvijek, vjerni odredjenim ustrojima primljenim u baštinu i smatranima nepromjenjivima za vjekove. Sv. Ivan od Križa piše: “Dobrodošla svaka promjena, Gospodine Bože, da se učvrstimo u Tebi”. Svaka promjena može izgledati ili prijetnjom koja radja strahom, ili izlaskom, nadom za budućnost koju valja graditi s Duhom. Često se plašimo poći novim stazama, osobito ako je bilo neko promašeno iskustvo, kao da i ta iskustva ne bi mogla postati očitovanje Boga i činiti trenutke rasta. Ili se zaboravljamo povremeno pitati promiču li naši ustroji kontemplaciju: doista, neki ustroji mogu biti zadržani kakvi jesu, ali neke treba redovito preuredjivati, dok druge još valja stvoriti da s vjerodostojnošću odgovorimo na svoj poziv. Napetost između ustroja i vrijednosti pratit će nas sve do smrti, ali trebamo njome znati upravljati i usmjeravati je s mudrošću i strpljivošću. Tko, na primjer, ne vidi potrebu da se trajno formira za bratsko vršenje vlasti? “Ustroj Drugoga reda, kao i ona Prvoga, nije piramidalan i ne stvara benediktinsku skupinu okupljenu oko opata ili opatice kao nekog alter Christus, nego je evanđeoska. Pozornost sviju – opatice i sestara – usredotočuje se na Evanđelje i njega slušaju”.

Vjerujem kako svi možemo potpisati to razmišljanje neke klarise; ali kako se, u mnogim samostanima, živi vršenje vlasti? Koja je pozornost sa strane opatica posvećena formaciji za odgovornost? Pravi formativni hod biva nemogućim bez pravog bratskog dijaloga unutar samostana, među samostanima i u Federacijama. Nisu rijetki, naprotiv, slučajevi samostana koji misle kako ne trebaju pomoć drugih… Suradnja među naša dva Reda, na tom području, ovisi o različitim zemljopisnim područjima: postoji mnoga, tolika različitost! U stvarnosti je sve prepušteno dobroj volji i poduzetnosti – manje više skrivenoj – opatica, provincijalnih ministara, predsjednica federacija, iako u Konstitucijama ne nedostaju odredjeni općeniti poticaji i preporuke koje pozivaju na suradnju. Bez nanošenja štete samostalnosti pojedinoga samostana, i izbjegavajući čak i opasnost ovisnosti o franjevcima, neodgodivo je bolje odrediti taj tako važan odnos što su ga Klara i Franjo htjeli kako bi zajamčili i produbili naš franjevačko-klariski identitet. Pozvani smo živjeti svoju “jedinstvenost” unutar iskrenog odnosa, u uzajamnosti i nadopunjivanja u svrhu Kraljevstva.

 

Za razmišljanje

1. “Mi smo kontemplativno bratstvo sa osobitim poslanjem u svijetu koji se mijenja”. Kako živjeti stvaralačku vjernost našoj karizmi nadopunjujućih Redova?

2. Jamčiti izvornost naše franjevačko-klariske duhovnosti je plod zalaganja što ga braće i sestre u uzajamnom povjerenju prihvaćaju. Kako ga ozbiljiti u zemlji ili u kraju u kojem živimo? Kako možemo danas poslušati molbu Raspetoga u Sv. Damjanu: “Idi, popravi moju kuću”?

3. Kako pomoći samostanima u poteškoćama i onima previše “samodostatnima” da se više stave u osluškivanje Duha, istinitog formatora, i znakova vremena?

4. Formacija će, da bude vjerodostojna, trebati mijenjati naš stil života, ukorjenjujući se u teoretsko i praktično traženje lica Božjega. Što smo u posljednjim godinama učinili, i koji plan formacije imamo za budućnost? Za što se formiramo?

 

V.

 

IZAZOVI

“Popevši se, naime, u to vrijeme na zid spomenute crkve, [Franjo] je govorio jakim glasom na francuskom jeziku nekim siromasima koji su se upravo tu našli: ‘Dodjite i pomozite mi u ovoj gradnji samostana Sv. Damjana jer će tu prebivati gospodje čiji će glasovit život i sveto ponašanje proslaviti našeg nebeskog Oca po čitavoj Crkvi’” (OKl 12-14).

To Franjino povoljno prikazivanje s obzirom na budućnost Damjanita, ohrabruje i nas da proširimo pogled preko sadašnjeg obzora da istražujemo još neizražene evanđeoske mogućnosti i da za sutrašnjicu živahno izgradjujemo istinsku kontemplativnu protegu sve dublju i više evangelizatorsku. Tu potrebu snažno zamjećuje naš svijet, zbog pojave globalizacije usredotočen na kulturu vanjštine i privida. Kontemplativne osobe mogu pružiti mogućnost drugačije kulture nutrine i dubokog duhovnog iskustva te nastanjene samoće koja nije izdvajanje. Dobro znamo kako istinska kontemplativna protega, ukorijenjena u trinitarni odnos, ima jasnu prosudbenu ulogu prema lažnoj religioznosti koja više sliči religioznoj potrošnji, nekom kršćanstvu “uradi sam”, nego li pravom traženju Boga.

Suvremeni se čovjek sve više otkriva “religioznim” i sve manje vjernikom! Govoreći o izazovima, o ozbiljnim i neodgodivim zadaćama koje Duh stavlja pred nas, lista je uvijek djelomična i, osobito, pristrana. Već smo dotaknuli temu od životne važnosti kao što je Božja riječ, formacija, evanđeosko vršenje vlasti... Sad u ovom zadnjem dijelu želim naglasiti druga gledišta koja smatram osnovnim izazovima i, na neki način, jezgrovitima.

 

Formacija srca i stvaralaštvo

Uskrsli Krist predbacuje učenicima “tvrdoću srca” (usp. Mk 16, 14; Lk 24,25), tj. stav zatvaranja u same sebe, zarobljenosti vlastitim nacrtima koje držimo dobro utemeljenima, nesposobni, naprotiv, da se otvorimo Božjoj novosti.

Najveća napast onoga koji traži Boga jest uvijek da ga se zatvori u vlastito iščekivanje, dok Bog voli nadilaziti naša očekivanja, proširivati obzorja našeg postojanja. Bog nas iznenadjuje jer ima povjerenja u nas i traži uvijek novu raspoloživost. Mi smo se skloni stalno povoditi za onim “uvijek se tako činilo”, Duh nas, naprotiv, potiče da tražimo ono što “danas trebamo činiti”, što nam u novim prilikama postojanja predlaže. Otpor obraćenju poglavito dolazi iz želje očuvanja naslijedja u samom sebi, iz nisko postavljene uravnoteženosti koja često izražava prianjanje uz vlastite nacrte i odbijanje da se obnovi, više nego iz vrjednovanja onoga što smo primili. Evanđeoska je vjernost uvijek izvorom odvažnosti i stvaralaštva, stvaralaštva koje ne znači odbacivanje prošlosti ili bogatstva što smo ga primili od svojih svetaca; ne znači razoriti potpuno svoje postojanje: nemoguće je živjeti bez ustroja i bez uključivanja u neku povijest.

Stvaralaštvo znači uliti “novo vino u nove mješine” (Mk 2,22), prilagoditi ustroje novom životu koji se u nama očituje iz dana u dan, učiniti ih sukladnijima i izražajnijima s obzirom na znakove vremena u kojemu živimo. To je poslanje povjereno svakom naraštaju, svakom razdoblju, da živim i oživljujućim učini evanđeosku poruku.

Danas živimo u kulturi koja promiče identitet usredotočen na umnu spoznaju ili na psihološke ili osjećajne izražaje više nego na formaciju srca koje Biblija označava središtem života novoga čovjeka, “središtem povezivanja, otvorenosti i nadilaženja cijelog ljudskoga bića”. Otvrdnulo srce – na grčkom “sklerokardia” – je kao otvrdnuće sposobnosti i mogućnosti da se ljubi, da se otvori povjerenju u Boga; novost Duha, naprotiv, nas iznenadjuje i sprječava svaki oblik tvrdoglave okrenutosti nama samima, sklonima da upravljamo isključivo kako se uvijek činilo iz straha da ne izgubimo primljeni talent: zadovoljavamo se da ga sakrijemo i očuvamo (usp. Mt 25,18). Otpor promjenama može značiti otpor obraćenju, otpor da nas Duh vodi nepoznatim putovima koje ćemo otkrivati koračajući njima (usp. Heb 11,8). Sve nas to obvezuje da premislimo svoj svakidašnji život, svoj stil života, svoje nacrte, čak i svoj dnevni red koji, ako je previše usitnjen, može priječiti kontemplativnu protegu kojoj je potrebno više prostora osobnog dijaloga i šutnje s Gospodinom, kako bismo bolje vrjednovali zajedničku molitvu.

Ozbiljna i stvaralačka priprava liturgijskih prostora, zajedničkih, i onih za odmor promiče trajnu formaciju za odnos s Bogom i s drugima. Osobito istinitost čina, riječi, skladno dozrelih u šutnji i u potrebnom vremenu, pomaže da se izgradjuje prava, slobodna, vedra i za druge otvorena osobnost. To će duhovno stvaralaštvo moći nastaviti i kad tijelo oslabi ili se razboli: Klarin nas primjer, i u toj točki, treba poučiti da ostanemo živi u ljubavi i da se nikada ne predamo, da ne pribjegnemo uhodanosti koja, neizbježno, uspavljuje i koči svaki duh poduzetnosti.

 

Biblijska, liturgijska i karizmatska duhovnost

Uvjeren sam kako ne treba puno govoriti o tolikim dokumentima Crkve i Reda koji – već preko 40 godina – govore o važnosti solidne biblijske i liturgijske formacije, osobito za posvećene osobe i, na poseban način za kontemplativke. Ali koji su odjek imali u ŽIVOTU naših zajednica? Produženi odnos s Božjom riječi ne može a da ne preobrazi odredjene “čine pobožnosti” koje potječu iz prošlih stoljeća i još uvijek prisutnih u nekom (rijetkom) samostanu. Živa, dobro pripravljena liturgija u kojoj se sudjeluje ne ide protiv duha klauzure, štoviše trebala bi “formirati” i svećenika koji slavi, kako sam mogao iskusiti u nekim samostanima.

Možda smo se ograničili na “učena” predavanja o Bibliji ili o liturgiji, misleći kako smo tako poslušali Crkvu. Ali istina koja ne zagrijava srce i ne mijenja život nije istinita spoznaja, nije prava formacija. Ne trebamo pak zaboraviti da je svaka liturgija, kao što i sam rječnik govori, služenje cijelom Božjem narodu; zbog toga je potrebno razmišljati o liturgijskom prihvaćanju vjernika svjetovnjaka koji se žele ujediniti u molitvu naših zajednica. Svi samostani klarisa na svijetu primaju zamolbe za molitvu koje im upućuju muškarci i žene bliski i udaljeni; možda treba više pomoći vjernike svjetovnjake, polazeći od onih bliskih Franjevačkoj obitelji, da dublje osjete liturgijsku molitvu zajednica klarisa i franjevaca kao stvarnost koja ih se tiče i nije tudja njihovu pozivu.

Taj izazov, ta preobrazba u kojoj su mnogi samostani već založeni, bit će pravi kopernikanski prevrat koji će kontemplaciji jamčiti njezin plodni identitet. “Naše zajednice trebaju postati istinske škole molitve” (Ivan Pavao II., NMI 33). Često pružamo dojam kako svoj poziv smatramo datošću ostvarenom jednom za svagda, zaboravljajući da karizma nije smo primljena baština, nego je osobito odgovornost traženja pred Bogom i pred našim svijetom. Kako uspijevamo prilagoditi ili stvoriti nove oblike molitve, da ih učinimo “primjerom i zrcalom” (OKl 19) evangelizacije i poslanja u našem okružju?

 

Osjećaj pripadnosti

“I molim vas, svoje gospodje, i savjetujem vam da u tom presvetom životu i siromaštvu uvijek živite, i da se pomno čuvate da ne biste od njega dovijeka nikada odstupile ni po čijem nauku ili savjetu ” (PrKl VI, 8-9).

Komu pripadamo? Možda bi odgovor (naučen na pamet) mogao biti lagan. Ali upitajmo se još: kamo su usmjerene naše želje, naše skrbi, što nam izaziva patnju, na što stvarno trošimo snage i vrijeme? Sada je odgovor malo teži! Držim kako se često ne uspijevamo usredotočiti na bitno i gubimo se u onom što je drugotno, što može biti: spašavanje nekih ustroja, preživljavanje samostana, taženje novih zvanja pod cijenu da ih dovedemo (na brzinu) s drugih kontinenata, područna “ljubomora”…

Komu pripadamo? Duhu Božjemu koji svaki dan “iznova pronalazi” našu suradnju, ili nekima drugima? “Svakom razdoblju života Gospodin traži novi odgovor” (Pavao VI). I u toj životnosti da Bogu u sebi stvaramo prostor prvenstvo trebamo dati evanđelju, franjevačko-klariskoj karizmi, Franjevačkoj obitelji, radije nego samostanu. Naše poslanje ima široka obzorja! Nije to san, nego istinska protega našega poziva koji zahtijeva kenozu i trajno obraćenje. Upravo u tim prostorima života jasnije se vidi potreba da radimo zajedno, da se obraćamo zajedno, da koračamo zajedno: ne postajemo svetima svatko za sebe, to postajemo ako se svi zajedno pomažemo.

 

Formacija za odnos

“Ljubite uvijek Boga i svoje duše i duše svih svojih sestara, i vodite uvijek brigu da opslužujete što ste Gospodinu obećale” (BsC 14).

Govoreći o formaciji, danas je potrebno osobito istaknuti sposobnost odnosa neke osobe: odnosa sa samim sobom, s vlastitom poviješću, s vlastitom osjećajnošću, s vlastitim porazima, s vlastitim darovima koje treba uzvratiti Gospodinu. To je osnova odnosa s drugima i s Bogom. Osobito naša osjećajna protega treba biti prihvaćena bez tjeskobe; samo tako je moguće postići duboku vedrinu i radjati nevjerojatno bogatstvo života koje pomaže skladan razvoj neke osobnosti.

Ponekad nosimo redovničko odijelo i mislimo kako će ostalo doći samo od sebe. Kolike se drame iščitavaju na nekim licima prikrivenim koprenom! Neriješene drame koje postaju bezbrojne prigode napetosti, u stanju da razore mir neke kuće mjesecima i godinama. Kakav “raj”, naprotiv, je ozračje nekog bratstva u kojem se je naučilo poznavati se, razgovarati sa samima sobom, s Bogom, s drugima.

“Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge” (Iv 13, 35). Tu odgovornost imamo kao kršćani i kao posvećeni; trebamo dakle uložiti svoje sposobnosti da promičemo formaciju za bratski odnos i za odnos s Bogom. Nema olakšavajućih okolnosti: od tog nas zalaganja ne mogu osloboditi ni dob, ni značaj, ni naslijeđa.

 

Za razmišljanje

1. Samo “razumna” vjera, fides quaerens intellectum, rasvijetljena, može dati prikladan temelj izboru da se živi po evanđelju. Koje zalaganje stavljamo i koja sredstva upotrebljavamo da produbimo svoju vjeru? Jesmo li sposobni bolje iskoristiti darove i karizme svakoga, u ovom slučaju i njegovu umnu spremu, za dobro cijeloga bratstva?

2. “Lectio divina u biblijskom tekstu vidi živu riječ koja zahvaća, usmjerava, oblikuje življenje” (Ivan Pavao II., NMI 39). Kako se dopuštamo “oblikovati” Liturgijom časova, liturgijskim slavljima, molitvenim čitanjem Božje riječi?

3. Koliko “ulažemo” da promičemo biblijsku, liturgijsku i karizmatsku formaciju koja uključuje život u njegovoj cjelovitosti?

4. Koji prostor dajemo ljudskoj formaciji, vrjednovanju naše djelotvornosti u svakidašnjem životu bratstva?

 

 

ZAKLJUČAK

“Nije samo o nama preblaženi naš otac Franjo prorokovao te stvari, nego i o drugima koje će doći u sveti poziv u koji je Gospodin pozvao nas” (OKl 17)

Drage sestre, kao zaključak ove bratske i srdačne poruke želim još izreći, u ime sve braće Prvoga reda i cijele Franjevačke obitelji, iskrenu zahvalnost za vašu nazočnost uz nas kao spomen i poticaj da s uvijek većom dosljednošću izražavamo ono što jesmo, ono što smo obećali, ono što je nama obećano i što nas očekuje. U ovom tako bolesnom svijetu, a ipak toliko žednom istinskog duhovnog iskustva, vi predstavljate “vršak” franjevačke karizme za naše naraštaje.

“Htjeli bismo vidjeti Isusa”, tražili su neki Grci Filipa (Iv 12,21). Toliki muškarci i žene danas postavljaju isto pitanje nama. Pomozite nam, po Klarinu primjeru, da “odražavamo”, da prenosimo prema svijetu ono što kontempliramo, da pokazujemo onu živu ikonu izgradjenu rukama Božjim u našoj nutrini i koja se izražava u skladnom jedinstvu življenom u svakidašnjici. “Jedino što u ovim vremenima možemo spasiti... jest mali dio Tebe u nama, Bože moj. I možda također možemo pridonijeti da te otkopamo iz opustošenih srdaca i da ti otvorimo put” (Etty Hillesum).

Da, veoma je važno spasiti i osloboditi sliku Božju prisutnu u nama da je možemo pružiti drugima, oslobodjenu nas samih, od sebičnog i nametljivog ja koje se gubi u tisuću tjeskobnih zaokupljenosti, zaboravljajući Njegovu prisutnost. Trebamo “zaštiti Boga od nas samih” u svijetu tako podijeljenom, razlomljenom i izgubljenom, koji treba svjedočanstvo pruženo po našim bratskim odnosima kao “bogoobjavljenje”, ljubazno očitovanje prisutnosti Boga; treba nanovo snažno naviještati svima da je još moguće voljeti se i pronaći naše jedinstvo u Kristu umrlom i uskrslom.

Usvajajući riječi Uskrsloga ženama neusiljeno mi dolazi da vam ponovim: “Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!” (Mt 28,10). Idite! Pođimo odvažno i bez straha: Gospodin nas očekuje. Recite odlučno: “Vidjela sam Gospodina!” (Iv 20,18), pokažite nam ga svojim zanosnim životom za Gospodina, svjedočite ga svojim “evanđeoskim pretjerivanjem” ukorijenjenim u povjerenju u Njega, s obiljem života koji pršti iz vaše kenoze, iz vaše šutnje koja mijenja i “mirisom ispunja” sav svijet: “I sva se kuća napuni mirisom pomasti” (Iv 12,3). Naš život danas treba pronaći odvažnost, “pretjerivanje”, preobilje milosti koji se rađaju iz radosti što smo našli “blago” koje povoljno čini nejasnim izglede našega življenja; trebamo “nadu koja ne postidjuje” (Rim 5,5).

Privilegium paupertatis što ga je Klara toliko branila je radost da se slijedi i dijeli Isusov život, jamstvo vjernosti našoj karizmi; podsjećajte nas da će brat ili sestra, koji nisu evanđeoski siromašni i slobodni, biti osuđeni da budu neplodni i žalosni (usp. Mk 10,22), unatoč veličini djela i bogatstvu naslijeđa.

“Radi svega toga prigibam svoja koljena pred Ocem Gospodina našega Isusa Krista da sam Gospodin - po zagovoru slavne Djevice svete Marije, majke njegove, preblaženoga oca našega Franje i svih svetaca - koji je dao dobar početak dade i porast i, također, ustrajnost sve do kraja. Amen!” (OKl 77-78).

Gospodin bio uvijek s vama

i neka učini da vi uvijek budete s njim.

 

Rim, na blagdan sv. Klare

11. kolovoza 2002.

Fra Giacomo Bini, ofm

vaš brat i ministar