• 1banner-naslovnica_slide.jpg
  • 2banner-naseogledalo_slide.jpg
  • 3banner_Gospa_slide.jpg
  • 4banner_ljubav.jpg
  • 5banner_blagoslovljen.jpg
  • 6banner-susretuasizu_slide.jpg
  • 7banner_kardinal_slide.jpg
  • 10banner-samost-unut_slide.jpg
  • 11banner_kakojedobro_slide.jpg
  • 12banner_slide_rad.jpg

Kvaternikova ulica 167, 10000 ZAGREB, HRVATSKA  Tel./fax: +385 1 37 36 524 • E-mail: samostan @ klarise-zg.hr

Devetnica Duhu Svetomu

Devetnica Duhu Svetom

DEVETNICA SV. KLARI

Klara Ikona

~~~Gospa Fatimska~~~

Gospa Fatimskaj

DEVETNICA

Kontemplativni poziv

Marta Marija       Po nadahnuću naših Utemeljitelja, Red sv. Klare odabrao je nasljedovati Krista koji moli u samoći, kako nam to opisuju evanđelja: na brdu, u pustinji, u osami, danju i noću, sam ili s učenicima. Kao što se u tim povlaštenim trenutcima na izabranim mjestima za molitvu do punine razvijao njegov sinovski život - odnos trajne ljubavi s Ocem - tako se i život svake klarise i cijeloga Reda razvija u trenutcima molitve.

      Kada ovdje govorimo o molitvi, tada mislimo na ono osobito stanje cijeloga bića. To je stalna težnja prema Bogu koja obuhvaća pogled uma i pokret ljubavi; to je spoznaja u kojoj se cijelo biće u biblijskome smislu (um i srce) duboko zalaže sve do ujedinjenja s Bogom i ulaska u zajedništvo života s Njim. Taj oblik molitve nazivamo kontemplacija.

      Svaki kršćanski život, ukoliko je usmjeren prema posjedovanju Boga, u temeljima je kontemplativan. „Odjenuti se u Krista”, primiti sinovstvo „u Sinu”, pretpostavlja također da budemo uvučeni u Njemu prema kontemplaciji (promatranju) Oca. „Svi su ljudi pozvani na ovo sjedinjenje s Kristom koji je svjetlo svijeta; od Njega potječemo, po Njemu živimo, k Njemu idemo” (Lumen gentium, 3). „Bog je pozvao i poziva čovjeka da čitavim svojim bićem prione uza nj u vječnom zajedništvu nepropadljivog božanskog života“ (Gaudium et spes, 18). Dakle, na vrhuncu piramide ljudskih vrijednosti stoji čin kontemplacije. Ipak, taj čin koji daje hijerarhiju cijelom ljudskom djelovanju, jest najjednostavniji i najsiromašniji od svih koji su ikada postojali. Njegova sadržina povećava se, štoviše, u razmjeru njegova siromaštva i jednostavnosti.

      Ako su svi kršćani pozvani prionuti uz Boga cijelim svojim bićem, ipak nisu svi pozvani - dapače, malo ih je pozvanih - izabrati kao svoj dio ovo najograničenije i najsiromašnije djelovanje u krilu Crkve, koje pojednostavljuje do najveće mjere kretanje same Crkve prema Bogu. U njima, u tim „siromasima”, Crkva se zaista pojednostavljuje, da dovrši ovdje Pashu, prijelaz u zajedništvo Života, u obećanu zemlju, koju je Krist - „preteča” (Heb 6, 20) - otvorio svojoj Zaručnici na Uskrsno jutro.

      U siromaštvu kontemplacije već se ispunja za Zaručnicu obećanje što ga je dao Gospodin svojemu narodu, izvodeći ga iz Egipta: u siromaštvu kontemplacije Crkva, za uskrslim Kristom, ulazi u zajedništvo života, koje zaključuje povijest spasenja, ulazi u sočne pašnjake na brdima Izraela (Ez 34, 11).

      U mjeri u kojoj Crkva prianja uz Boga i prelazi s Kristom Gospodinom u zajedništvu života, u toj se mjeri ostvaruje u njoj izlijevanje Duha, koji će pokrenuti suhe kosti (Ez 37, 1-14), koji će od narodâ učiniti samo jedan narod pod jednim pastirom (Ez 37, 22-23), gdje „će me svi poznavati, i malo i veliko - riječ je Jahvina” (Jr 31, 34); sve dok se za slavnim Kristom, koji nam je otvorio put u Svetište (usp. Heb 10, 1-20), povijest Spasenja ne zaključi u punom izljevu Duha, punine životnog zajedništva, novog vječnog Saveza (Jr 31, 31), gdje će Bog biti sve u svemu (1 Kor 15, 28).

      Najograničenija i najponiznija, najjednostavnija i najsiromašnija djelatnost koja u Crkvi postoji i koja po svojoj naravi smjera postati posve siromašnom, jest ovaj kraći put kojim idu Ustanove potpuno posvećene kontemplaciji, među kojima je i Red sv. Klare: „soli Deo vacare” - baviti se samo Bogom, „prionuti uz Boga jedinoga” (Perfectae caritatis, 7). No, latinski neprevediv izraz „vacare” podsjeća na sliku i pojam „praznine”: dati se Bogu u jednom ispražnjenju - koje je otvorenost Duhu - učinjeno ujedno u „samoći, šutnji, neprekidnoj molitvi i radosnoj pokori” (Perfectae caritatis, 7). U toj otvorenosti, praznini, „vacare”, Crkva živi riječi proroka Hošee: „Evo, privući ću je i odvesti u pustinju i progovorit ću njenu srcu” (Hoš 2, 16). Te riječi čitamo u liturgiji na svetkovinu sv. Klare.

      Kontemplativno zvanje uključuje određenu odvojenost od svijeta, koja kontemplativca isključuje iz određene fizičke sfere, sli ga zato usađuje, više nego li materijalno, u srce same Crkve, u srce svakoga ljudskog bića, jer se u ime svih koji žeđaju ili izgaraju od želje za beskrajnim stavlja „licem u lice” s Apsolutnim, što s jedne strane otkriva siromašnu ljudsku golotinju, a s druge strane otvara plodna zračenja Duha.

      Kontemplativno zvanje predstavlja prije svega drugoga upravo ovo: golo siromaštvo koje, prisvojeno od Krista Otkupitelja, prima za cijelu Crkvu životvornog Duha, koji se izlijeva iz očinskog izvora i raznosi se po cijeloj Crkvi i od nje u cijeli kozmos. Da, kontemplativni samostani su glas Crkve koja „uzdaje Bogu savršenu žrtvu hvale” (Perfectae caritatis, 7), ali samo pod uvjetom da su oni siromašna Crkva koja se otvara, širom rastvara u beskrajnu golotinju, onu samoga Krista na križu, da primi za sve život Duha. To je „tajanstvena apostolska plodnost” kontemplativnih samostana o kojoj govori II. vatikanski sabor, koja duboko zasijeca u život i tijek same Crkve te čini samostane „rasadištima” kršćanskog naroda. Latinska riječ „seminaria” priziva misao na „semen”, sjeme života, sa svim njegovim moćnim dinamizmom: zadaća kontemplativnog samostana jest primati sjeme Života i raznositi ga u Narod Božji. Njihov položaj nije na rubu Crkve, nego na životnoj osnovi Crkve, da je zbližava u dublje zajedništvo s Kristom, da raširi njegove udove u većem izlijevanju Duha.

      „Koliko se više redovnici sjedinjuju s Kristom, to je bogatiji život Crkve i plodniji njezin apostolat” (Perfectae caritatis, 1). Koliko više „njeguju život s Kristom u Bogu sakriven (Kol 3, 3) toliko odatle izvire i svim žarom se pokreće ljubav prema bližnjemu za spasenje svijeta i za izgradnju Crkve” (Perfectae caritatis, 6).

      Crkva se, razmatrajući o sebi na II. vatikanskom, prepoznaje da je „u isto vrijeme ljudska i božanska, vidljiva i nevidljivim stvarnostima obdarena, gorljiva u djelovanju, a odana kontemplaciji” (Sacrosanctum concilium, 2). Za Ustanove posvećene kontemplaciji Crkva izriče riječi pune dubokog poštovanja: „Zauzimaju istaknut položaj (...) u mističnom Tijelu Kristovu (...) prinose Bogu izvrsnu žrtvu hvale, a narod Božji rasvjetljuju bogatim plodovima svetosti, primjerom ga potiču i otajstvenom apostolskom plodnošću promiču njegov rast. Tako su oni ures Crkve i izvor nebeskih milosti” (Perfectae caritatis, 7).

      Ali ove pohvale nisu bezuvjetno uzdizanje jedne vrste života: naprotiv, one su razmjerne služenju koje ova vrsta života doista pruža narodu Božjem, tj. prema mjeri u kojoj cijeli Red i pojedini samostan odgovaraju na poziv da budu „rasadište kršćanskog naroda” (Perfectae caritatis, 9).

      Razotkriti služenje klarisa u Crkvi i svijetu znači ući u kontemplativno srce Reda.

      Koliko je više naše zajedništvo s Kristom, koliko više jedna klarisa postane jedno s Njim – novi Adam oživljen Duhom, snagom Božjom i njegovom životvornom svetošću – toliko više koristi Crkvi i svijetu: jer, plodnost samoga Boga, sveta i posvećujuća božanska moć, prelazi u nju – Crkvu, preko Krista Gospodina, i od nje se rasprostire i širi cijelom Crkvom.

Ovo je prva glavna služba, najskrivenija i najdublja, doista „umbratilis”: tiho posredništvo između Kristova Duha i njegove Crkve; biti u srcu Crkve ili bolje rečeno, biti srce Crkve, gdje Bog izlijeva svoju Ljubav preko Kristova uskrslog Tijela, gdje je Životno vrelo.

      Sredstva za vršenje te službe vrlo su jednostavna: stalni napor primanja, sudioništvo u krajnjem siromaštvu, samoća i poslušnost križa Bogo-Čovjeka koji je, umirući, rodio Crkvu i uzeo u svoje ruke svijet priopćivši mu, u smrti, svoj život. Samoća, šutnja, molitva, pokora i možemo dodati cijeli asketski kompleks koji čini „pustinju”, sredstva su za izjednačavanje s Kristovom smrću, po kojoj kontemplativac stiže, u ime cijele Crkve, u Njemu i po Njemu, do života življenog u krilu Očevu: „umrijeste, i vaš je život sakriven s Kristom u Bogu” (Kol 3, 3).

      „Nema više Židov – Grk, rob – slobodnjak, muško – žensko”, piše sv. Pavao Galaćanima (3, 28). Dodajmo: nema više ni ograđenog samostana, ni dalekih i nepoznatih zemalja i naroda: za kontemplativca ima samo ljubav, Božja agape koja se izlijeva na čovjeka i iskupljuje ga u milosrđu, ponovo ga zadobivajući za bliskost sa sobom, bez razlike rasa, nacije, vremena, mjesta: nego posvuda i zauvijek. U ovom jedinstvu božanske ljubavi, svaku tjeskobu i nespokojnost, svaku krivnju i uznemirenost cijelog čovječanstva, kontemplativna duša, kao što je i Kristova u njegovoj agoniji, uzdiže, trpi, i pretvara u jednom svećeničkom činu, koji ovdje nastavlja Kristovo svećeništvo u njegovu silaženju radi otkupljenja.

      Kad se jednom shvati da „rijeke žive vode neće prestati djelovati u Crkvi da oplođuju ovaj svijet zadivljujuće čovječanski, nego da iz krila kontemplativnog života šiklja ovaj izvor sve do vječnog života – i da je poslanje kontemplativnih da čuvaju priliv ovog izvora” (Lucien-Marie de Saint Joseph, OCD), otvara nam se cijeli pogled na polje apostolata kontemplativnog života: „Kontemplativni redovi svojim molitvama, djelima pokore i patnjama imaju vrlo veliko značenje kod obraćenja duša, jer Bog, ako ga zamolimo, šalje poslenike u svoju žetvu (usp. Mt 9, 38), otvara duše nekršćana na slušanje Evanđelja (usp. Dj 16, 14) i oplođuje riječ spasenja u njihovim srcima (usp. 1 Kor 3, 7)“ (Ad gentes, 40).

      Drugim riječima: „Ma koliko bilo novo polje rada u koje je apostolat Crkve pozvan da se razvije, ono može samo poprimiti novi oblik nepromjenjive stvarnosti evanđeoske kontemplacije (...) Utjecaj primjera na druge manje ovisi o savršenosti korištenih tehnika negoli od primanja otajstva božanske prisutnosti u apostolatu” (isto, 145).

      Doista, kad je dodir s Bogom stvaran i istinit, onda uvijek odgovara otvorenosti prema bližnjemu, izobilnoj koliko su raširene Kristove ruke na križu:

      „Znajmo da je blagoslovljeni Krist bio pribijen na križ raširenih ruku, da zagrli sve one koji hoće doći k njemu, moleći i za sve nas s toliko ljubavne žudnje, kako o tome uči Sveto Pismo: tako hoće da i mi stojimo raširenih ruku, protežući s velikom ljubavlju milosrđe nad bližnjega i upućujući Bogu molitve za spas duša... “ (bl. Giulia Milanska, klarisa iz 16. st.).

      To je otvorenost koja ne sadrži vanjski kontakt, nego nutarnje zračenje u crkvenom tijelu:

      „Vi, moje klarise, radite posredstvom unutarnjih djela: Bog sam ih vidi. To je najstvarnije djelovanje, koje rađa vanjsko djelovanje; to je ono što jest, što ostaje za vječnost” (Marija od Trojstva, klarisa iz 20. st.).

      To je jedna vrsta diakonia koja pretpostavlja i traži da duša bude prije „bazen nego kanal... tj. da sadrži milost... prije nego je širi drugima”, kako piše bl. Battista Varano. Ali kada jednom ožive potrebni uvjeti, to služenje postaje šikljanje žive vode iznutra u sve zglobove Crkve.

      Trebalo bi dotaći sve biblijske tematike o živoj vodi, što je navješćuju proroci (Iz 44, 3 sl.; 49, 10; Ez 36, 35, itd.) i koje se Krist proglasio izvorom (Iv 7, 38), da bi se potpuno shvatilo ono što siromašne ljudske riječi ne uspijevaju uvijek reći:

      „Počela je na mene velikom snagom padati bujica vode, koja je izgledala kao da će srušiti nebo: i ta je voda sva pljuštala nadamnom, a ujedno u vodi bijaše neki glas koji je više puta ponavljao: ’Hoćeš li još? Hoćeš li još?’ A ja sam bila sva duboko zamišljena i pažljivo napeta i od te neizmjerne vode nakvašena... Zbog obilja ove vode izlazile su iz moje duše bujice i te su se bujice razlijevale po Crkvi. I kad mi je glas rekao: ’Hoćeš li još? Hoćeš li još?’, shvatila sam da vidim ispunjenje svega onoga što sam željela i što sam molila” (sr. Ana Maria od sv. Josipa, klarisa iz 17. st.).

      Po ovom rošenju vode, koja se iz Kristove utrobe raznosi Crkvom, preko siromašnog i skrivenog služenja, klarisa postaje: „majka grešnicima, sestra misionarima, pomoćnica svećenicima...” (sr. Maria Teresa Marani, klarisa iz 20. st.).

      No, pridruživanje Kristovu otajstvu u njegovoj svećeničkoj ulozi pretpostavlja također uzlazeći stupanj: vječnu pohvalu Ocu. Konstitucija Sacrosanctum concilium, ponavljajući tekst iz Mediator Dei, proširuje pogled na cijelu kršćansku zajednicu, koja se sva, u jedinstvu s Kristom Gospodinom, pridružuje ovdje dolje vječnoj pjesmi hvale nebeskog Jeruzalema:

      „Isus Krist, Veliki svećenik novoga i vječnoga saveza, uzimajući ljudsku narav, uveo je u ovo zemaljsko progonstvo onu pjesmu koja se u nebeskom dvoru pjeva po sve vijeke. On sa sobom sjedinjuje svu ljudsku zajednicu i sebi je pridružuje u pjevanju tog božanskog hvalospjeva. Tu svoju svećeničku službu Krist vrši po svojoj Crkvi, koja ne samo euharistijskim slavljem, nego i drugim načinima, osobito obavljanjem božanskog Časoslova, bez prestanka hvali Gospodina i posreduje za spasenje svega svijeta... Kada tu divnu hvalbenu pjesmu pravično obavljaju svećenici i ostali odlukom Crkve za to određeni, ili kad je na odobreni način mole vjernici zajedno sa svećenikom, tada je to doista glas same Zaručnice koja razgovara sa Zaručnikom, štoviše, to je molitva koju Krist sa svojim tijelom upravlja Ocu. Stoga svi oni koji to čine ujedno vrše i službu Crkve i dionici su najveće počasti Kristove Zaručnice, jer slaveći Boga stoje pred Božjim prijestoljem u ime Majke Crkve” (Sacrosanctum concilium, 83-85).

      Upravo ovdje se očituje najpoznatija služba kontemplativnog Reda: službena molitva Crkve. Manje je zapažena slikovitost što je ta služba hvale Očeve može poprimiti u franjevačkom kontemplativnom Redu, gdje – uz uvjet da nastavimo biti djeca sv. Franje – vlastita liturgijska molitva mora biti svjesno kozmička, mora obuhvaćati u jedno zajedništvo, koje je pavlovska „punina Krista”, svako živo i neživo biće, dajući mu svoj glas hvale, koji daje smisao stvaranju cijeloga svijeta. Možda nitko kao sv. Franjo nije znao „spoznati nutarnju narav, vrijednost i uređenje svega stvorenja na slavu Božju...” (Lumen gentium, 36) i povratiti ga slavi, hvali i blagoslovu Oca.

      Osim navedenih, postoje i drugi manje očiti vidici služenja, koji su uključeni u sadržaj raznih odnosa službi, i ne opažaju ih uvijek niti same redovnice kao stvarno služenje Crkvi i svijetu. Primjerice, proročka vrijednost uključena je u svjedočenje iskustva Boga; štoviše, koliko je neko iskustvo vjerodostojnije, toliko više svjedočenje i njegovo služenje teže biti skriveniji.

      Za svijet koji treba ponovo naći smisao Božje transcendencije, kontemplativni redovnici pozvani su slijediti kretanje otajstva Utjelovljenja, kako bi, koliko je god više moguće, ucijepili Boga u dušu čovječanstva; za sve kršćane i, htjeli bismo reći, i za same redovnike, kontemplativci mogu biti snažan znak Božje transcendencije. U redu „znakova” svjedočenja, ovo je zaista ono što među redovnicima po pravu pripada kontemplativcima. Bog nije sam u čovječanstvu. Život koji se daje potpuno i isključivo Njemu, trošeći se pod njegovim pogledom, na način života koji mnogima može izgledati kao beskorisno rasipanje snaga, nekoristoljubiva i čista molitva koja se upravlja Bogu jedino zato što je On ono što jest i što Mu pripada takav besplatan dar, mogu biti svjedočanstvo i pred onim koji vjeruje i pred onim koji ne vjeruje da postoji Bog, koji ima pravo sve to tražiti za sebe.

      Život svake klarise želi biti življeno iskustvo koje će moći svijetu dati poruku sv. Ivana: „što smo vidjeli i čuli, navješćujemo i vama da i vi imate zajedništvo s nama. A naše je zajedništvo s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom” (1 Iv 1, 3).

 
Literatura: Temi spirituali dagli Scritti del Secondo Ordine Francescano, (a cura di) sr. Chiara Augusta Lainati, S. Maria degli Angeli-Assisi, 1970.

Mjesto klarisa u Crkvi

      Sve do XII. stoljeća ženski redovnički pokret bio je veoma ograničen; jedine redovnice priznate kao takve bile su klauzurne monahinje, a broj im je bio malen. Neke su živjele po starom Pravilu što ga je dao sveti Cezarije iz Arlesa u V. stoljeću; druge su prigrlile Benediktinsko Pravilo ili su se pridružile clunyjevskom Redu; mnoge su također živjele s Pravilom sv. Benedikta s vlastitim Opsluživanjima, a da si nisu dale neki točni naziv. Sve su provodile istu vrstu života: živeći od prihoda sa svojih zemljišnih posjeda te su posvećivale svoje vrijeme gotovo isključivo liturgijskoj molitvi. Velike opatije imale su brojne sluge, obrtnike, seljake itd., a neke su opatice vršile znatne ovlasti, s građanskim i crkvenim pravom sudstva. Postojale su također kanonikinje: općenito su se tim imenom nazivale redovnice koje nisu slijedile Pravilo sv. Benedikta. Često su zadržavale svoja osobna dobra te provodile lagodan i luksuzan život; njihove opatije su postale utočište neudatih plemićkih djevojaka ili udovica; gotovo sve su iščezle tijekom XIII. stoljeća.

      Ovaj feudalni okvir izazvao je kao reakciju želju za siromašnijim i jednostavnijim životom; dvanaesto stoljeće upoznalo je izvanredni procvat muškog i ženskog cistercitskog života: nastale su stotine ženskih samostana koji su stavljeni većinom pod upravu cistercitskoga opata. Ipak su, zapravo, samo neki od tih samostana bili stvarno pritjelovljeni novome Redu; drugi su jednostavno prihvatili njihove običaje. Računa se da je početkom XIII. stoljeća bilo više od tisuću cistercitskih zajednica; međutim je velika revnost već splasnula; bijeli monasi, nakon što su svojim rukama iskrčili velike prostore, postali su i sami, poput benediktinaca, zemljišni posjednici, a i klauzurne monahinje stekle su prostrane posjede.

      Drevni monaški okviri nisu više mogli zadovoljiti sve religiozne težnje žene u isto vrijeme kada ona potvrđuje svoju osobnost. Sve do konca XII. stoljeća, žena se uopće nije ubrajala u društvo, osim nekih iznimaka. U grubom i surovom svijetu, u kojemu je ratnička snaga osiguravala moć, ona je bila smatrana slabim bićem koje treba štititi iz dužnosti ljubavi. Obično žene nisu mogle imati drugu službu osim osigurati potomstvo.

      Razni čimbenici pridonijeli su razvoju mentaliteta: na osobit način produbljenje pobožnosti, koja je premjestila naglasak na čovještvo i na dragovoljnu slabost Raspetoga. Štovanje Djevice Marije izdiglo je vrijednosti različite od tjelesne snage, predstavljajući uzor žene veoma različit od Eve grešnice. Ideali se profinjuju a „udvorna“ ljubav odobrila je misao o ženi kao biću punom dostojanstva, kojemu se posvetiti znači čast i za kojega se boriti sve do smrti jest dostojno hvale.

      Ova nova pozornost prema ženi dovela je same žene do jedne svijesti o vlastitoj osobnosti i stvorila u njima želju da razviju sva područja. Građansko društvo, međutim, budući je još uvijek bilo previše primitivno i previše se okretalo oko bitnih zadaća samoodržanja i obrane, nije bilo u stanju pružiti im polje djelovanja. Crkva je, naprotiv, pretekla društvo i primila ženske redovničke pokrete u svoje krilo veoma velikodušno, obodrivši ih i povjerivši također ženama ona dobrotvorna i karitativna djela u kojima su se našle više ili manje ravnopravne s muškarcima; Crkva je dopustila da razviju svoje osjećajne moći otvorivši im nadasve prostrane prostore mističnoga života. XII. i XIII. stoljeće znače velik ulazak žena u mistični život.

      Pomalo posvuda po Europi, ali nadasve u rajnskim zemljama te u srednjoj i sjevernoj Italiji, pojavljuju se brojne žene koje traže Boga u osobnom odnosu ljubavi. Neke se zatvaraju u svojoj očinskoj kući, druge se udružuju u skupine da se uzajamno potpomažu u traženju Boga, u malim samoniklim zajednicama, radi života u šutnji, molitvi i radu, a njihove su kuće postajale mjesta evanđeoskoga zračenja u srcu gradova ili u neposrednoj blizini. Određeni broj njih dao se uvući u sekte koje su u svojim redovima pružale široki prostor ženama.

      Ove žene, velike mistikinje srednjega vijeka, razvile su nove putove kontemplacije, zanosni pokret koji je izvršio velik utjecaj na razvoj zapadne duhovnosti. One su razvile takozvanu zaručničku mistiku, kao i poseban jezik kojim su prevele svoja mistična iskustva ljubavi prema Bogu. Mnoge su od njih zapisale svoja mistična iskustva, a neke su to izrazile i pjesmama.

      Kontemplativni život sv. Klare i sestara zauzima svoje mjesto u ovom procvatu unutarnjeg života koji obilježava XIII. stoljeće. Ljubavno traženje Boga i neposredni zalet duše prema njezinome Gospodinu nalazi odjeka u životu: »Žarku je oštricu unutrašnje želje sasvim usmjerila prema nestvorenom svjetlu» (4Č 19). «Poučavala je kako iz srca treba ukloniti svaki nemir, da bi mogle biti sasvim uronjene u otajstva samoga Boga« (4Č 36). Težnja da cijelo svoje biće sakrije u Boga nalazi se u njezinim Pismima: »svu sebe preobrazi... potpuno ljubi...« (3PJ 13.15). Tako u njoj nalazimo odsutnost svake metode, jednostavnu molitvu pogleda: »gledaj, promišljaj, kontempliraj« (2PJ 20). To je nadasve „zaručnička“ duhovnost „mistične svadbe“ koju ona rado njeguje, predstavljajući tako neku sličnost s mističnim iskustvom flamanskih „begina“.

      Klara također uključuje bratski život u svoj kontemplativni odabir. Bratstvo nije višak, nego bitni element za sami uspjeh kontemplativnoga života; ljubav njezinih sestara, dok se sastoji u uzajamnoj pomoći u traženju Boga, također je jamstvo autentičnosti kontemplacije: »Gospodin nas je postavio da jedne drugima budemo uzor i ogledalo« (OKl 19).

      U svetoj Klari i klarisama susreli su se franjevačka duhovnost i najplodnija kontemplativna strujanja njezinoga vremena: zbog toga je njezino iskustvo donijelo u monaški život odlučnu obnovu.

      Crkva je ubrzo prepoznala u Klari i njezinoj zajednici novu snagu za obnovu ne samo redovništva, nego kršćanstva uopće. Stoga je odmah preuzela svu brigu za razvoj novoga oblika redovničkoga života koji je započela sv. Klara. Ta povezanost s crkvenom hijerarhijom donijele su Klarinoj poduzetnosti svu plodnost. Novi oblik monaškoga života ukorijenio se u Crkvi: bio je to kontemplativni život, klauzurni i pokornički, očišćen suvišnih struktura kakve su one onodobnih mistikâ, u uzvišenom siromaštvu i bratstvu prema franjevačkoj karizmi. Ali bio je to također autentični monaški život: redovit, u šutnji i askezi, s bdjenjima i postovima, kojemu Božanski časoslov daje ritam, i službeno utvrđen javnim polaganjem zavjeta. I sv. Benedikt, potom nadasve sv. Bernard, živjeli su jednostavnim evanđeoskim životom; ali onda su malo pomalo strukture otežale. Sveta Klara je uspjela od toga evanđeoskoga jednostavnog oblika života učiniti osobitost svojega Reda.

Literatura: Nella tua tenda per sempre. Storia delle clarisse. Un'avventura di ottocento anni, (a cura di) p. RINO BARTOLINI ofm, Edizioni Porziuncola, Assisi, 2005.

Na našem tlu

      Smatra se da su klarise došle u hrvatske krajeve morskim putem, slijedeći, kako je to već bio običaj, svoju duhovnu braću franjevce, što je ujedno i razlog da je većina samostana bila smještena uz obalu. Prvi samostan klarisa, prema predaji, jest onaj u Zadru. Naime, kada su Franju, kako spominje Toma Čelanski (prvi Franjin životopisac iz 13. st.), prigodom putovanja na Istok protivni vjetrovi bacili na našu obalu i kad se navodno iskrcao u jednom od naših gradova, a smatra se da je to bio Zadar, posjetio je samostan benediktinki sv. Nikole. Tom je prigodom na čudesan način ozdravio opaticu, zbog čega su redovnice napustile Pravilo sv. Benedikta i prigrlile Klarino Pravilo. Samostan sv. Nikole u Zadru održao se sve do 1798. g., kad su ga austrijske vlasti zatvorile.
      Druga dva samostana vezana su uz grad Dubrovnik, odnosno Dubrovačku Republiku; jedan iz 13. a drugi iz 15. st. Ovaj drugi, samostan sv. Klare održao se do 1806., kad ga je Napoleonova vojska ukinula.
      U Skradinu je postojao samostan sv. Elizabete, kojeg je 1290. g. utemeljila kneginja Stanislava Šubić, kći kneza Stjepana Bribirskog. Samostan se održao stotinu godina.
      Oko 1308. g. klarise dolaze u Split. Za razliku od ostalih samostana u Hrvatskoj, ovaj je bio otvoren za pučanke, plemkinje se nisu primale. Uz burnu povijest ovaj se samostan održao sve do danas.
      1365. g. dolaze klarise u Kotor. Sredinom 16. st. samostan je bio kažnjen zabranom primanja podmlatka, vjerojatno zbog neke javne sablazni, i tako se ugasio.
      Šibenik je također imao klarise, koje su došle 1391. Stotinu godina kasnije one prelaze na Pravilo sv. Benedikta.
      U Nin klarise dolaze po svoj prilici pred kraj 14. st. Taj je samostan živio do početka 16. st. kad je stradao od Turaka ili Mlečana.
      U Krku su klarise započele svoj život najprije kao trećoredice koje su stanovale uz malenu crkvu Navještenja Marijina, početkom 16. st. Ovaj samostan živio je dosta dugo, a njegovo ukinuće uslijedilo je odmah nakon francuske okupacije Hrvatskog Primorja i Dalmacije 1806. g.
      U Osoru je 1576. g. osnovan samostan sv. Marije Anđeoske koji se održao do 1743. g.
      U Rabu je postojao samostan iz 1499. g. koji je pripadao redovnicama Trećeg reda sv. Franje, a tek 1926. g. prihvatile su Pravilo sv. Klare. Zbog strogoće Pravila nisu imale zvanja, pa su 1936. ponovno prešle na pravilo Trećeg reda, i pripojile se kongregaciji Školskih sestara sv. Franje u Mariboru.
      Klarise u Zagreb, u Gornji grad, prvi put dolaze 1646. g., zahvaljujući grofu Gašparu Draškoviću, koji ih je doveo iz Požuna. Među njima je bila njegova sestra Cecilija Uršula Drašković koja je bila prva poglavarica ovoga samostana. Sestre su se bavile odgojem djevojaka. Samostan je ukinuo car Josip II. 1782. g.
      Osim ovih gore navedenih samostana klarisa, o kojima postoje pouzdani podaci, postoje predaje o još nekim samostanima klarisa. To su u Bosni i Hercegovini: u selu Vidošima, na Ukrini u blizini Lipnja, u Ljubuškom, u blizini Jajca itd. Spominje se samostan klarisa u Kninu, u Našicama, u Velikoj kod Požege, Voćinu, Požegi i Iloku.

Osam stoljeća odvažnosti

1 - POČECI, 1212. - 1253.
 
      Život sv. Klare u samostanu Sv. Damjana odgovorio je na potrebe redovničkoga života onoga doba, osobito žena. Dvanaesto i trinaesto stoljeće poznato je po promaknuću redovničkoga života za žene, koje su do toga vremena bile u manjini među redovničkim zajednicama.
      Pred kraj Klarina života, više od 150 zajednica izjasnilo se da pripada njezinom načinu života. Neke su od njih započele kao male pokorničke zajednice (npr. zajednica Ermentrude u Brugesu, Belgija), druge su nikle na poticaj nekih kraljevni koje su htjele Bogu na čast podići velike i sjajne samostane u koje su se često puta i same povukle (sv. Janja Praška, sv. Kunigunda) ili se nastanile pored njih (bl. Izabela Francuska).
      Manja braća su svojim putujućim načinom života pridonosila širenju glasa o svetoj Klari i njezinim sestrama te tako potakli mnoga zvanja klarisa. U mnogim gradovima Italije, južne Francuske, i Španjolske niču male skupine žena koje žele živjeti način života Sv. Damjana. Samostani osnovani na sjeveru Francuske, te u njemačkim i slavenskim zemljama nagoviještaju daljnje širenje Reda.
 
2 - IZDANI IDEAL (1253. - 1406.)
 
      Zbog velikog gospodarskog pada i društvene krize, mnogovrsnih ratova i epidemije crne kuge, stanovništvo, koje je sve više raslo, bilo je izloženo oskudici i bijedi. Gradske i crkvene vlasti vrlo su se bojale da će razvoj prosjačkih redova (franjevački, dominikanski, itd.), koji žive od milostinje, financijski teško opteretiti pučanstvo. Pape su se također bojali da će materijalna nesigurnost teško naškoditi duhovnom životu zajednica. Urban. IV. je stoga dao klarisama ublaženo pravilo, koje dopušta posjedovanje u zajednici (pojedinačno i dalje svaka redovnica ostaje bez prava na vlasništvo), čime je pomućena značajka načina života koji je htjela sv. Klara. No većina je samostana prigrlila ovo »urbansko« pravilo, koje je Siromašnim sestrama dalo službeni naziv Red sv. Klare.
 
3 - DUHOVNI PROCVAT U XV. I XVI. STOLJEĆU
 
      Dok Crkva u XV. st. proživljava duboku krizu (protupape, neuredan život svećenstva, mlakost redovnika, nepovjerenje vjernika), u Redu sv. Klare osjeća se velika potreba za hitnom obnovom. U Francuskoj je sv. Koleta ponovno uspostavila Pravilo sv. Klare koje je popratila svojim Konstitucijama, koje su bile na snazi kroz šest stoljeća i temelj mnogih budućih obnova klarisa (primjerice kapucinke).
      I Španjolska je prigrlila Koletinu obnovu. U Italiji su se klarise obnavljale uz pomoć Manje braće opservanata. Pravilo sv. Klare se prepisivalo, proučavalo i sa zanosom tumačilo u samostanima u Milanu, Mantovi, Folignu, Peruđi, Ferrari, Bologni i Messini, pod vodstvom gorljivih klarisa poput sv. Katarine Bolonjske i sv. Eustohije Calafato.
      Obnova je jednako tako prigrljena i u Njemačkoj, osobito u samostanu u Nürnbergu, pod vodstvom opatice Caritas Pirckheimer. Ove renesansne klarise uspjele su se uzdići na visoku razinu kulture i svetosti, ostavivši svjedočanstvo ljudske i duhovne ispunjenosti. Mnoge su, poput sv. Katarine Bolonjske i bl. Battiste Varani, bile prave duhovne naučiteljice. Njihov duhovni život bio je nagovještaj pobožnosti Presvetom Srcu Isusovu: »Vidi i kušaj slatke vode koje teku iz njegova desnog boka... neka ti Kristove rane budu uvijek ogledalo...« (bl. Battista Varani).
      Pod naletom Reformacije, mnogi su samostanu zatvoreni, razoreni, a zajednice rastjerane. Duhovni život je osjećao trzavice, nije imao onaj evanđeoski žar prethodnih obnova i počeo je slabiti. Nastaju nove struje: pokret strogog opsluživanja, među kojima su kapucini koji su isticali molitvu, siromaštvo i pokoru. Vrlo ubrzo, 1537., niče ženski ogranak, zahvaljujući Mariji Lorenzi Longo iz Napulja: kapucinke, nazvane također „Kćeri Muke“. Kapucinke su dale Crkvi nekoliko velikih mistikinja: sv. Veroniku Giuliani, bl. Mariju Magdalenu Martinengo, sl. B. Konzolatu Betrone, itd.
 
4 - MISIONARSKE PUSTOLOVINE U XVI. I XVII. STOLJEĆU
 
      Otkriće Novoga svijeta otvorilo je putove za širenje Reda. Veoma brzo su se i klarise pridružile misionarima. Već na početku XV. st. bile su prisutne na Azorskim otocima, Kanarskim otocima i u Maderi. Prvi samostan u Novom svijetu smjestio se u San Domingu, 1552. Razrušio ga je g. 1566. Francis Drake, engleski gusar, ali je ubrzo ponovno sagrađen. U drugoj polovici XVI. i u XVII. st. osnutci se umnažaju u Peruu (Cuzeo 1558., Lima 1602.), Meksiku (1570.), Kolumbiji (1572.), Čileu (1582.), itd. Španjolke, kreolke i Indijanke živjele su zajedno u samostanima. Kolumbijska klarisa s. Franciska del Castillo (1671. - 1742.), autorica autobiografije i mnogih eseja, smatra se prvim piscem kolumbijske književnosti.
      Godine 1620., s. Jeronima de la Asunción s nekoliko sestara ostavlja svoj samostan u Toledu i odlazi na Filipine, kamo su stigle nakon 15 mjeseci putovanja. U Manili su osnovale kraljevski samostan. Zajednica je narasla te su osnovale drugi u Macau 1633. godine.
 
5 - RAZNOLIKOST XVI. I XII. STOLJEĆA
 
      Godine 1680. bilo je u svijetu oko 17.000 klarisa i oko 2000 samostana. Prema životnim uvjetima u kojima su klarise živjele, ljudi su ih različito nazivali. Tako su klarise koje su slijedile Pravilo Urbana IV. (ublaženo Pravilo) nazvane „bogate klarise“ ili urbanke, a one Pravila sv. Klare „siromašne klarise“. Ove posljednje su ponekad prosile milostinju od svojih „bogatijih“ susestara. Postojali su kraljevski samostani veličanstvenih arhitektonskih konstrukcija sa sto do dvjesta redovnica u zajednici, dok su samostani koletinki ili opservantkinja bili mali i zbijeni.
 
6 - GUŠENJA I OBNOVE: OD KASNOG XVII. DO XXI. STOLJEĆA
 
      Misaone struje protivne klauzurnim samostanima te događaji vezani uz Francusku revoluciju, koji su se obrušili na samostane i opustošili ih, zatekli su klarise nepripravne. Sve su one, ipak, bile jednodušne u svojoj čvrstoj odluci da ustraju u svom načinu života: pojedinačni otpadi bili su rijetki. Val gušenja započeo je pred kraj vladavine kralja Luja XV. u Francuskoj zatvaranjem samostana koje je vjerska komisija smatrala „smetnjom“.
      Gušenje je postalo sustavno 1782. u zemljama volterovskog cara Josipa II., doseglo svoj vrhunac u Francuskoj za vrijeme revolucije te u cijeloj Europi, osobito u Italiji, kojom su prošle Napoleonove čete. Nastavilo se mjestimice u XIX. st. u Španjolskoj i Portugalu, gdje je vlast preuzela „svjetovna“ vlada; zatim početkom XX. st. s progonstvima u Meksiku, a nakon Drugog svjetskog rata zatvoreni su svi samostani klarisa u Istočnoj Europi.
      Uza sve to, klarise su izvanrednim poletom nastavile s novim osnutcima po cijelome svijetu: Sjedinjene Države 1875. - 1882., Kanada 1902., Sjeverna Afrika 1931., Birmanija 1932., Indokina 1935., Tajland, itd.
 
7 - ZAJEDNIŠTVO PO ČITAVOM SVIJETU
 
      Nakon Drugog svjetskog rata, klarise su uložile velike napore da se prilagode promjenama u svijetu i Crkvi (II. vatikanski sabor). To su učinile vjerne pozivu svoje Utemeljiteljice i u svjetlu njezinih Spisa koje su proučavale i tumačile, koristeći se svim dostupnim znanstvenim sredstvima.
      Misionarski prodor nastavlja se prema Japanu, Africi i Oceaniji; urođeničke zajednice u Latinskoj Americi i Aziji brzo rastu. One u Meksiku, Kolumbiji i Filipinima posebno su dinamične.
Danas postoji duboko jedinstvo među klarisama zahvaljujući njihovom općem opredjeljenju za Pravilo sv. Klare, jednakom shvaćanju osebujne karizme (što je izraženo u Generalnim Konstitucijama), udruživanju u federacije i međukontinentalnom izmjenjivanju vijesti i pomoći. Sve je vidljivija sveopćenitost Reda. Misionarski poduhvati nisu više povlastica europskih samostana; Meksikanke osnivaju samostane u Angoli i Maroku, Filipinke pomažu francuske zajednice, a u Jeruzalemu je utemeljena međunarodna zajednica klarisa. Jedinstvo klarisa obogaćeno je različitim kulturama.
      Danas klarise sačinjavaju najbrojniji kontemplativni ženski Red: oko 20.000 sestara razdijeljenih u gotovo 1000 samostana po cijelome svijetu (1/5 klauzurnih redovnica).
      Kroz molitvu, rad i gostoprimstvo sestre izražavaju svoju solidarnost sa životom ljudi današnjice. Njihov evanđeoski poziv odgovara na najdublje čežnje ljudi: glad za jednostavnošću, bratstvom, traženje apsolutnog i čežnja za mirom.
 
Literatura: Clare of Assisi. Light for the Way, Éditions du Signe, Strasbourg, 1991.

Klarise tijekom povijesti

      Red svete Klare se veoma brzo rasprostranio. Njegovo uključenje u gradove bez sumnje je uvelike olakšalo to širenje. Ali upravo zbog te uklopljenosti u gradove, još više nego drugi redovnički Redovi, klarise su sudjelovale također u razvoju društva, u njegovim kulturnim preporodima (primjerice, prodiranje humanizma u neke talijanske ili njemačke samostane u XV. i XVI. stoljeću), te su osjetile politička zbivanja (vjerski ratovi, itd...). Povijest samostana klarisa je, dakle, veoma burna kao što je burna povijest društva u kojemu žive. Osim toga, Red je u sebi samome imao snositi iste krize i obnove cijele Franjevačke obitelji.
      Dva su elementa bila uvijek presudna za povijest klarisa: odnos s Prvim franjevačkim redom (franjevcima) i teško održiv ideal.
      Položaj klarisa u odnosu na mušku franjevačku granu posve je osobita. Pravo govoreći, to nije pritjelovljenje koje postoji kod cistercitkinja koje ovise o Generalnom kapitulu; nije to niti podređenost, kao kod dominikanki, gdje ona koja je odgovorna među monahinjama nema niti naslov niti ulogu opatice. Klarise, naprotiv, čine samostalan red. Imaju vlastito Pravilo i osobit način života. Sv. Klara je zatražila od Reda manje braće kao posebnu »milost« da budu duhovni voditelji sestara, jer ih ujedinjuje ista duhovna baština. Ta je pomoć smještena ne toliko u pravne okvire koliko u širi okvir bratske pomoći u krilu jedne obitelji, koja je snažno ujedinjena jednim Duhom koji je i jedne i druge pozvao na isti nacrt života.
      Međutim, najdublje poteškoće nisu dolazile odatle. Želja da žive Evanđelje u njegovoj cjelovitosti, potpuno siromaštvo, ne samo osobno nego i zajedničko, stroga klauzura: sve je to sačinjavalo zahtjevan, težak ideal da ga se savršeno živi. Veoma su se brzo pojavila popuštanja, ublaživanja su izgledala manjim zlom, pa su bila odobravana, katkada i nametnuta od strane papa.
      Ali i među klarisama, kao i u Redu manje braće, nicale su obnove koje su bile sposobne povratiti Red početnoj zamisli utemeljiteljice. Kao i povijest Crkve, tako je i povijest klarisa načinjena od trenutaka junačke svetosti i nevjerojatnih padova.
      Ima, sigurno, razdoblja značajnijih po opadanju i po obnovi, ali često najbolje i najgore nalazimo zajedno jedno pored drugoga. Nikada se, ni u kojemu slučaju, od 1212. godine, nije ugasio Način života kojega je željela sveta Klara. Bez prestanka, kao neki sjajni svjetionik u svjetlu-tami slijeda vremena, nije prestao postojati i sjati izričaj kojim je sveta Klara, ponavljajući Franju, započela svoje Pravilo: »Način života Reda siromašnih sestara jest ovaj: obdržavati sveto Evanđelje«. To je bio pokretač svakog ponovnog uzdizanja.
 
Literatura: Nella tua tenda per sempre. Storia delle clarisse. Un'avventura di ottocento anni, (a cura di) p. RINO BARTOLINI ofm, Edizioni Porziuncola, Assisi, 2005.

Počeci i značajke Reda

      Red sv. Klare ili Red Siromašnih sestara sv. Klare, pučki klarise, jest Drugi franjevački red i svoje ime nosi po utemeljiteljici sv. Klari Asiškoj. Početak Reda vezan je uz Cvjetnicu 1212. g., kada je sv. Klara napustila očinsku kuću, a time i svoj plemićki stalež, te se pridružila sv. Franji i njegovu bratstvu da u Crkvi slijedi siromašnoga Krista. Klara i njezine sestre nastanile su se u samostanu Svetoga Damjana u blizini grada Asiza (u Italiji), gdje su živjele eremitskim načinom života, prema pravilu, forma vitae, koje im je napisao sv. Franjo.

      Klarise su jedan od posljednjih velikih monaških redova u povijesti Crkve. Kad je Red nastajao, kontemplativne obitelji (benediktinske, cistercitske i kartuzijanske) imale su već iza sebe čvrstu predaju. Čvrsto ukorijenjene u seosku sredinu, prilagođene feudalnome ustrojstvu onodobnoga društva, te su zajednice i nehotice preuzele običaj koji su započeli pustinjski Oci: krut život, teški poljodjelski rad i asketski život osamljenosti radi Boga, pod vodstvom opata. Takav je način života po nekim vidicima odgovarao patrijarhalnom životu biblijskih vremena.

      Sv. Klara je imala na dohvat primjere već dobro prokušanog monaškog života. Od njih je mudro posudila raznolike elemente srodne njezinome naumu, ali im je istovremeno pripojila druge elemente koji su urodili osebujnošću vlastite karizme.

      U odnosu na druge monaške Redove, osobito ženske, Red klarisa se pojavio u posve drugačijim društvenim uvjetima.

      Gradski život, gotovo zaboravljen nakon propasti Rimskoga Carstva, ponovno je oživio u XIII. stoljeću. Društvo se stalo otvarati potrošačkom razdoblju. XIII. stoljeće, naročito plodno, puno životne snage, nabijeno svakovrsnim podstrecima, stvorilo je na svim područjima prve tragove moderne civilizacije. Ta kronološka podudarnost odigrala je nezanemarivu ulogu u franjevačkoj duhovnosti uopće, te u načinu monaškoga života koji je vlastit klarisama.

      U postanku Manje braće i Siromašnih sestara - klarisa postoji ista činjenica: nekoliko braće oko Franje, nekoliko sestara oko Klare, sakupljenih da se međusobno pomažu u zajedničkom življenju Evanđelja i da obnove ne toliko život prvobitne Crkve (svojstveno monasima u strogom smislu riječi), koji je opisan u Djelima apostolskim 2, nego radije iskustvo Isusovih učenika. To je život apostola okupljenih oko Krista, priljubljenih uza nj svim srcem, sjedinjenih s njime, koji su, zahvaljujući njemu postali braća, i koji su doslovno išli njegovim stopama putovima Palestine. Stoga bratstvo i jednostavnost odnosa zauzimaju veliko mjesto u franjevačko-klarijanskom životu.

      Kada je želja za novcem, čini se, postala jedina društvena vrijednost, Klara i Franjo su očitovali svoju volju za korjenitim odreknućem radi «nasljedovanja siromašnoga Krista i njegove presvete Majke» (usp. PKl 6, 7). Odrekavši se svakoga vlasništva, živjeli su jednostavno od rada i milostinje. Takav život siromaštva, potpunoga predanja providnosti preko poziva na velikodušnost drugih, dao je cijelome Franjevačkome redu milost da duboko zahvati pravi smisao siromaštva.

      Evanđelje, bratstvo i siromaštvo jesu temeljne sastavnice franjevačke duhovnosti koje su duboko obilježavale način monaškoga života što ga je započela sveta Klara.

SvDamjan       Uključenje klarisa u gradsku sredinu dalo im je također još neke izvorne crte. Samostan Svetoga Damjana, u kojemu je Klara živjela, a koji je nekada pripadao benediktinskome redu, bio je zbog sigurnosti neposredno izvan gradskih zidina. Ipak, općenito su se samostani osnivali u osami, daleko od gradskih središta. Štoviše, u mnogim slučajevima su se gradovi razvili oko samostana. Naprotiv, samostani klarisa su se gotovo uvijek osnivali u predgrađima gradova, često među radničkim pukom i, veoma ubrzo, unutar samih zidina. U takvim uvjetima «život sakriven u Bogu», kakvim ga je željela sveta Klara, nije mogao poprimiti oblik nekog monaškog «bijega u pustinju».
      A da bi se osigurala nužna osama, uspostavljena je stroga klauzura (zidovi i rešetke): stoga su klarise dobile nadimak „zatvorene gospođe“ ili „zatvorenice“.
      Takva prisutnost u gradu omogućila im je da žive potpuno siromaštvo: bez ikakve potrebe za velikim posjedima; dostajao im je ručni rad unutar samostana te prošnja milostinje. Takvo sudjelovanje u životu siromaha, među kojima su klarise živjele, bilo je posve novi pokušaj za klauzurne redovnice što je, i to ne malo, uzbunilo crkvene vlasti. Klara se morala zbog toga cijeloga života boriti da očuva vjernost svojemu idealu i dokaže kako ga je moguće živjeti.
      Red svete Klare pokazuje, napokon, svoju izvornost u tome što ima vlastito Pravilo, koje je sastavila sama utemeljiteljica koja ga je živjela kao franjevačka klauzurna monahinja gotovo četrdeset godina prije negoli ga je uzakonila. Mnogi ženski kontemplativni Redovi jednostavno su prihvatili Pravilo braće monaha (muškaraca). Druge, kao dominikanke, koje su nastale 1206. godine, dakle malo prije klarisa, primile su Pravilo od duhovnoga Učitelja koji nije bio iskusio njihov monaški život.
      Klara nije kod Manje braće nalazila točan ekvivalent onoga što je htjela živjeti. Ona je, doista, živjela u velikom duhovnom jedinstvu s braćom koja su za sebe stavljala naglasak na molitvu, prošnju i kontemplaciju, povlačeći se u samotišta. Ali oni su također provodili aktivni život putujućega propovijedanja i služenja (primjerice kod gubavaca).
      Premda prihvaćajući svom svojom dušom duhovnost svetoga Franje kao vlastitu i nazivajući se «njegovom biljčicom», Klara je prenijela u svoj kontemplativni život i svojom osobnošću obogatila evanđeoski ideal što su ga živjela braća. To što su ona i njezine susestre živjele, pohranila je u svojemu Pravilu. Zbog toga su u Pravilu potpuno odsutni apriorizmi i ona mu daje ton ravnoteže i ljudske topline, koji su vidljivi u mnogim stavcima. Njegova izvornost jasno se pokazuje kada pogledamo druga stara monaška Pravila.

      Benediktinsko Pravilo, prvo veliko Pravilo na Zapadu, prava je rasprava monaškoga života, puna biblijskih i evanđeoskih navoda, koje organizira, na što mogući bolji način i točno, život u zajednici za Boga, određujući stupnjeve kojima se uzdiže k njemu i ustrajavajući na jednoj od bitnih službi monaha u Crkvi: pjevanju Božanskoga časoslova.
      Karmelsko Pravilo, veoma snažno obilježeno Poslanicama svetoga Pavla, smješta monaški život, u liniji prvih pustinjskih Otaca, kao u središte samotne bitke (važnost ćelije) protiv sila zla.
      U kartuzijanskoj duhovnosti, traženje samoće, kao bitnog sredstva da se nađe Boga, dovodi do gotovo pustinjačkog života.
      U Pravilu svete Klare, u kojemu osjećamo također dah velike i snažne hrabrosti, monaški život poprima radije značenje skrivenog života ljubavne prisnosti s Bogom, kao u najskrovitijoj ćeliji u kući. Sveta Klara je htjela živjeti život više kontemplativan i franjevački nego monaški. Iz monaškoga života je preuzela sastavnice koje pogoduju kontemplaciji: šutnju i klauzuru, a da nije žrtvovala ništa od franjevačkog ideala: prvenstvo ljubavnog zaleta prema Kristu u zajednici učenika.
      Kod dominikanaca i dominikanki, nastalih tek koju godinu prije Reda Svetoga Damjana, kako se u početku zvao, može se zapaziti isti zajedničarski smisao i isti elementi siromašnog i jednostavnog života u radosti, ali je življenje duha različito; geslo Dominikanskoga reda, 'upoznati da se može ljubiti', vodi do potpuno različitog duhovnog puta, više razumskog.
      U svjetlu ovih jednostavnih uspoređivanja, poziv svete Klare u Crkvi pojavljuje se jasno kao polet ljubavi cijeloga bića prema Isusu Kristu, korjenita privrženost njegovu Evanđelju i njegovoj Crkvi. U radosti potpune, ponizne i pouzdane ovisnosti pred Ocem, u zajedništvu, uzajamnoj sestrinskoj i jednostavnoj pomoći kakva vlada među djecom Božjom, u velikodušnosti koja ništa ne odbija slobodnim nadahnućima Duha.
 
Literatura: Nella tua tenda per sempre. Storia delle clarisse. Un'avventura di ottocento anni, (a cura di) p. RINO BARTOLINI ofm, Edizioni Porziuncola, Assisi, 2005.

Nekrologij

U Nekrologij su ubrojene i sestre Samostana klarisa u Gornjem Gradu, koje su doživjele njegovo ukinuće 27. veljače 1782. Njihova su nam imena sačuvana u Nekrologiju Franjevačkog samostana sv. Roka u Virovitici, kojega je 1809. godine prepisao p. Izidor Reichert.
 


BLAGO U GOSPODINU PREMINULE

ZAGREBAČKE SESTRE KLARISE
 


Siječanj


3., 1778. časna sestra EUPHROSINA OTTOGRAFFIN

17., 1952. sestra MARIJA KLARA od Presvete Euharistije (Mira Rubinić)

18., 1734. časna gospođa CHRISTINA CSERNKOCZI

19., 1731. časna gospođa DOROTHEA KAPELHOFFEN

20., 1770. časna gospođa ROSALIA HRANILOVICH, bivša opatica

28., 1787. časna gospođa MARTHA VOIKOVICH, bivša opatica i posljednja priorica

 
Veljača


2., 1746. časna sestra GERTRUDIS MAGYAR

2., 1764. časna gospođa JOANNA PATACHICH, bivša opatica

11., 1801. časna gospođa CLARA BUSAN

15., 1765. časna sestra VICTORIA FUCHEK

26., 1779. časna gospođa REGINA LEDL

28., 1804. časna sestra VERONICA STROSSICH

 
Ožujak


1., 1764. časna gospođa ANNA MARIA ZEITLER

4., 1802. časna gospođa MARGARETHA KERCHELICH, bivša opatica

12., 1729. časna majka ROSALIA RATKAY, bivša opatica

15., 1750. časna sestra CONSTANTIA DIRNHOFFER

19., 1745. časna gospođa JULIANA PATACHICH

20., 1791. časna gospođa HORTULANA KRAJACHICH

21., 1757. časna gospođa PELAGIA JELLACHICH

25., 1809. časna gospođa CHRISTINA KRAJACHICH, umrla u Loboru

29., 1780. časna sestra ANGELA VERNICH

 
Travanj


3., 1792. časna gospođa ELISABETHA GALLYUFF

6., 1764. časna gospođa FRANCISCA TOMPA

9., 1757. časna gospođa BEATRIX SPOLETTI

10., 1773. časna gospođa BEATRIX PATACHICH

11., 1734. časna gospođa FELICITAS ODKOLKOY

11., 1749. časna gospođa ROSINA MALLENICH

12., 1779. časna gospođa CAECILIA GANSLER

17., 1748. časna gospođa ELISABETHA VUKSZAN

24., 2007., sestra MARIJA KLARA od Presvete Euharistije (Luca Radin)

 
Svibanj


5., 1969. Majka MARIJA STEFANA od Svetog Križa (Kornelija Murvar), utemeljiteljica i prva opatica u novoosnovanom samostanu Samobor-Zagreb

17., 1735. časna gospođa REGINA MALLENICH

17., 1755. časna gospođa GERTRUDIS BERTHOLEIN

 
Lipanj


2., 2008. sestra MARIJA TEREZIJA od Maloga Isusa (Karmela Jurić)

5., 1994. Majka MARIJA KOLETA od Svetog Križa (Franjica Jovanović), nekadašnja opatica i suutemeljiteljica

8., 1751. časna gospođa VICTORIA PUCZ

9., 1981. sestra MARIJA ANĐELA od Duha Svetoga (Eleonora Marasović)

11.,1757. časna gospođa CORDULA KAROLYI, priorica

15., 1761. časna gospođa FEBRONIA GANSLER

15., 1798. časna gospođa MAGDALENA ILLIASSICH, posljednja opatica gornjogradskog samostana

16., 1768. časna sestra APOLLONIA GORICHKI

17., 1787., časna gospođa THERESIA ORLIK

 
Srpanj
 


5., 2001. sestra MARIJA FRANCISKA od Propete Ljubavi (Marija Hadjim)

14., 1748. časna gospođa EUGENIA GALSER

31., 1744. časna gospođa CLARA PREKRIT

 
Kolovoz
 


17., 2005. sestra MARIJA ANĐELIKA od Bezgrešne (Neda Pavičin)

19., 1775. časna gospođa XAVERIA REISERIN

24., 1746. časna gospođa THERESIA CSIKULINI

26., 1751. časna gospođa ANTONIA VAROVICH

28., 1736. časna gospođa CAECILIA SCHEIMER

30., 2006. sestra MARIJA ANTONIJA od Presvete Euharistije (Katica Pandžić)

 
Rujan


8., 1824. prečasna gospođa ANNA MARIA SCHRENBINGER, bivša opatica

15., 1745. časna gospođa SUSANNA GALLYUFF

19., 1817. časna gospođa BRIGITTA IRIB

 
Listopad


12., 1730. časna gospođa CATHARINA DOMJANICH

12., 1780. časna sestra LUCIA PISZACHICH

19., 2012. sestra MARIJA ANUNCIJATA OD Presvetog Trojstva (Zorica Mihelčić)

29., 1765. časna gospođa JUSTINA GUSSICH

 
Studeni


2., 1786. časna gospođa CATHARINA MULLPOCK

4., 1739. časna gospođa MAGDALENA SITOMERZKY

4., 1782. časna gospođa JOSEPHA MAJCZENICH

20., 1763. časna gospođa LUDOVICA VOJKOVICH

21., 2001. sestra MARIJA MAGDALENA od Presvetog Srca (Ana Vladika)

22., 1763. časna gospođa COLETA GLUDOVACZ

 
Prosinac


 
2., 1738. časna sestra BRIGITTA FELKLER

7., 1732. časna sestra VERONICA SISSINYACHKY

27., 1738. časna sestra HELENA KRAJACHICH

 

IMG 6534obr

 

Dnevni red

 

0.15 Služba čitanja

 

Mnogi samostani klarisa mole dio Časoslova u ponoć, prema starom franjevačkom običaju, preuzetom iz monaške predaje. U našemu samostanu također se održava taj običaj. Molitvu započinjemo litanijama Krvi Kristove, za mir u svijetu i za sve koji trpe. Slijedi Služba čitanja. To je dio liturgijske molitve Časoslova koji je prilagođen noćnoj molitvi, a sastoji se od psalama i dužih čitanja. Tako se sestre hrane Božjom riječju i kratkom meditacijom koja je uklopljena u tu molitvu. U 1.15 sati sestre se vraćaju na počinak.

 

 5.30 Ustajanje

 

6.00 Jutarnja i razmatranje

 

Zajednica se sastaje u koru. To je mjesto naše zajedničke molitve, odijeljeno od crkve rešetkom. Nakon Anđeoskog pozdrava pjevamo Jutarnje pohvale, nakon kojih slijedi pola sata razmatranja (u koru ili u ćeliji, ljeti i u vrtu), kojim se pripremamo na euharistijsko slavlje. Kao temelj razmatranju služi nam prije svega misno čitanje dotičnoga dana, osobito Evanđelje.

 

7.00 Sv. Misa

 

Nakon sv. Mise ostajemo u tišini da zahvalimo Gospodinu što nam se darovao u svojoj Riječi i svetoj pričesti. To vrijeme koristimo za osobnu molitvu, adoraciju i duhovno štivo (u koru ili u ćeliji, a ljeti može i u vrtu). Jedna sestra za to vrijeme priprema zajednici doručak.

 

8.00 Treći čas

 

To je čas Duha Svetoga. Stoga nakon Časa molimo himan Duhu Svetomu zajedno s nekim našim obiteljskim molitvama. Nakon toga sestre odlaze na doručak, iza kojega započinje redovito vrijeme za rad.

 

9.00 Rad

 

Naš rad sastoji se od mnoštva malih i velikih poslova. Svaka sestra ima svoju dužnost koju joj je dodijelila zajednica. To su sljedeći poslovi: kuhanje, šivanje, radovi u vrtu, uređivanje dvorišta, čišćenje prostorija, njega bolesnih sestara, pečenje hostija, stolarski radovi... Zimi, kada nema poslova u vrtu, sestre se mogu više posvetiti umjetnosti, radu na računalu, učenju jezikâ ili nekog drugog predmeta, prema želji i mogućnostima pojedine sestre. Sestre koje su u formaciji u ovo vrijeme imaju pouku koju im redovito drži učiteljica novakinja.

 

11.30 Molitva

 

Sestre koje žele mole zajedno Franjevačku krunicu (Krunica sedam radosti B. D. Marije), a druge mogu to vrijeme posvetiti čitanju, studiju i molitvi u samoći, a ponekad pomažu u kuhinji. Sve zajedno u podne molimo Pozdravljenje (Anđeo Gospodnji), Šesti čas i molitve sv. Ocu Franji i sv. Majci Klari.

 

12.35 Ručak, pranje posuđa

 

Sestre idu u procesiji u blagovaonicu (refektor) moleći psalam prema liturgijskom vremenu i obredne molitve prije blagovanja. Za vrijeme objeda je šutnja, dok jedna sestra čita naglas prikladno štivo. U nedjelje, blagdane, na imendane sestara i obiteljska slavlja za vrijeme objeda je rekreacija, tj. sestre mogu pričati kod stola. Nakon ručka zajednica se ponovno u procesiji vraća u kor, moleći himan Tebe Boga hvalimo ili neki psalam. U koru obavimo poklon Isusu u Presvetom Sakramentu, da se nakon zemaljskog jela ponovno prisjetimo duhovne hrane. Tada raširenih ruku molimo molitvu na čast pet rana za našu zajednicu. Molitva na čast pet rana u tradiciji je Reda još od vremena sv. Klare. Nakon ove kratke molitve sestre peru posuđe, pospremaju blagovaonicu i dovršavaju neke poslove.

 

13.45 Odmor

  

Ovo vrijeme sestre mogu iskoristiti za kratki počinak, čitanje, šetnju, osobnu molitvu, ručni rad.

 

14.35 Deveti čas

 

15.00 Sestre koje hoće mole Krunicu božanskoga milosrđa, zatim slijedi vrijeme za rad.

 

17.00 Molitva

 

Ova večernja molitva sastoji se od dijela Gospinog Ružarija, klanjanja u tišini pred izloženim Svetootajstvom i pjevanja Večernjih pohvala.

 

16.30 Večera, pranje suđa, dovršavanje poslova

 

19.15 Rekreacija

 

Rekreacijom se u samostanima naziva vrijeme zajedničkog odmora. Premda se mi tijekom dana susrećemo i progovorimo što je potrebno, ipak nam nedostaje intenzivno druženje i razgovor, jer tijekom dana nastojimo obdržavati samostansku šutnju. Zato imamo ovo vrijeme kada slobodno pričamo, pjevamo, sviramo, igramo se... Za to vrijeme također radimo neki lagani ženski ručni rad, izmjenjujemo vijesti, svoje doživljaje tijekom dana, neke lijepe misli. Koji puta je to vrijeme zajedničke probe pjevanja, a ljeti zalijevanja vrta.

 

20.00 Povečerje


Zvono prekida rekreaciju pozivajući nas na molitvu Povečerja, posljednju zajedničku molitvu toga dana. Nakon Povečerja nastupa velika samostanska šutnja, potrebna za sabranost i noćni počinak. Dan kojega nam je Gospodin darovao ima biti uzvraćen mišlju na Njega i dok se spava.


21.00 Služba čitanja za one koje ne ustaju u ponoć. Nakon Službe čitanja slijedi Lectio franciscana: molimo jedan psalam iz Franjinog Časoslova Muke, a onda slijedi čitanje iz Franjevačkih izvora. Nakon toga sestre se mogu još zadržati u osobnoj molitvi.


- Svakog mjeseca svaka sestra ima jedan dan pustinje.

- Svake prve subote u mjesecu imamo cjelodnevno klanjanje pred Presvetim oltarskim Sakramentom na nakane Bezgrešnog Srca Marijina i za svećenike i duhovna zvanja. Sestre se izmjenjuju u klanjanju svakih pola sata i izmjenjuju se za pomoć u kuhinji ili nekom drugom neodgodivom poslu. Toga dana nema zajedničkog ručka nego se svaka sama posluži kad hoće.

- Svakog trećeg petka u mjesecu imamo dan duhovne obnove koji provedemo u cjelodnevnom klanjanju. Nastojimo toga dana obavljati samo najnužnije poslove. Toga dana nema zajedničkog ručka nego se svaka sama posluži kad hoće.

- Srijedom i petkom sestre koje mogu poste o kruhu i vodi, a cijela zajednica ima samo jedno jelo.

- Jednom godišnje čitava zajednica obavlja zajedničke duhovne vježbe kroz tjedan dana.


 PODRŽITE NAS

Želite li donirati za izgradnju i obnovu našeg samostana stradalog u potresu, za obnovu crkve i za potrebe samostana, možete to učiniti skeniranjem

QR koda.

QR-kod-donacije

OBNOVA SAMOSTANA

KUA-ruenje

laudatoTV banner

ZAŠTITNICA TELEVIZIJE

zatitnica televizije

~~ KLARINA BAŠTINA~~

Klarina bastina

Pisma Generalnih ministara

~FRANJEVAČKI IZVORI~

Franjevaki izvori

PJESMA FRANJO I KLARA

franjo klara

~~ HVALA REDOVNIKA~~

RBA

bg

logo GP




Klarise Zagreb® ::: Design by Schima Web Studio