• 1banner-naslovnica_slide.jpg
  • 2banner-naseogledalo_slide.jpg
  • 3banner_Gospa_slide.jpg
  • 4banner_ljubav.jpg
  • 5banner_blagoslovljen.jpg
  • 6banner-susretuasizu_slide.jpg
  • 7banner_kardinal_slide.jpg
  • 10banner-samost-unut_slide.jpg
  • 11banner_kakojedobro_slide.jpg
  • 12banner_slide_rad.jpg

Kvaternikova ulica 167, 10000 ZAGREB, HRVATSKA  Tel./fax: +385 1 37 36 524 • E-mail: samostan @ klarise-zg.hr

Devetnica Duhu Svetomu

Devetnica Duhu Svetom

DEVETNICA SV. KLARI

Klara Ikona

~~~Gospa Fatimska~~~

Gospa Fatimskaj

DEVETNICA

Obnoviteljice

 

Sv. Koleta Korbijska (1381. - 1447.)


     KoletaKorbijskaKoleta Korbijska»... uvijek na cestama kao marljiva igla koja ljubavlju spaja razderane komadiće Francuske« (P. Claudel). Koleta, skraćeno od Nikoleta, rođena je u Corbieju u Francuskoj (Pikardija), u doba velikog zapadnog raskola u Crkvi i Stogodišnjeg rata, kao dijete već ostarjelog bračnog para, Roberta i Margarete Boylet. Nakon nekoliko pokušaja redovničkog života u bogatim opatijama benediktinki i klarisa, odabrala je život rekluze (zatvorenice) u sjeni crkve svoga rodnoga grada. Jedna je od posljednjih poznatih rekluza s kraja srednjega vijeka, kada taj oblik života iščezava. U tome razdoblju Gospodin je poziva da obnovi Franjevački red u Francuskoj. Uz pomoć franjevca Henrija de la Balme odlazi u Nicu, g. 1406., da se susretne s papom Benediktom XIII., koji ju je primio u Red sv. Klare, dao joj naslov opatice svih budućih obnovljenih samostana kao i sve ovlasti za buduću obnovu i osnutke. Besançon je postao kolijevkom njezine obnove. Osnovala je 15 i obnovila 2 samostana. Njezina obnova zahvatila je i Prvi franjevački red, pa je tako nastala polusamostalna grana Franjevačkoga reda: koletani, koji su se održali do 1517. g. Osim zbog Koletine velike svetosti i sljubljenosti s duhom sv. Franje i sv. Klare, izvanrednog poznavanja vjerskog i političkog stanja njezine zemlje, njezina je obnova uspijevala također zahvaljujući pomoći koju su joj obilato pružali burgundski i savojski vojvode. Svojim samostanima, koji su bili tvrđave visoke duhovnosti, ujedinjavala je svoju ratom ispaćenu i rastrganu zemlju, kako je to sv. Ivana Orleanska, njezina suvremenica, pokušala ratničkim sredstvima. Proglašena je svetom g. 1807.

 


Sv. Eustohija Calafato (1434. - 1486.)


     sv E  CalafatoBernard Calafato, bogati trgovac u Messini, oženi se Macaldom Romano Colonna, dobrom i pobožnom ženom. Iz njihova braka rodilo se više sinova koji su kasnije pomagali ocu na dalekim putovanjima i u trgovini. Dobri supruzi željeli su imati i kći koja bi nevinim osmjesima razvedravala jesen njihova života. Zato su svoju želju složno povjerili Gospi, trajnoj zaštitnici Mesinjana. Ta ponizna i pobožna molitva bila im je uslišana.

     U jednom malom selu, nazvanom "Annunziata" rodila se na Veliki Četvrtak 1434. g. željena djevojčica, koja na svetom krštenju dobi ime Smeralda. U pobožnom obiteljskom ozračju mala je rasla dobra kao anđeo, gorljiva kao seraf. Kada je majka klečeći molila, djevojčica bi joj se približila i također sklopila ručice. U crkvi je rado promatrala svjetlo pred presvetim Sakramentom koje kao da je gorjelo u njezinome srcu.

     Bernard je uživao, a kada je bila u jedanaestoj godini, obeća je kao zaručnicu Nikoli De Perrone, također bogatome mesinskom trgovcu. Ali mala je su srcu sasvim drukčije osjećala. Htjela je biti Isusova, sva Isusova! Njezina majka, potaknuta riječima blaženoga Matije iz Agrigenta, gorljivoga učenika sv. Bernarda Sijenskoga, upisala se u pokornički Treći red i živjela je u obitelji sasvim redovničkim životom: život joj se odvijao u molitvi, mrtvenju, u djelima milosrđa. Smeralda, koju je privukao primjer pobožne majke, "čvrsto odluči odreći se bogatoga odijela, prezreti sve što je zemaljsko, a svoje tijelo cijeniti kao da je blato" (Stara legenda o svetici). Stoga se dade na strogi život tako da je Nikola De Perrone nije više prepoznao kada se vratio s dugog putovanja. Toliko se izmijenila strogim životom i pokorom kojom je mrtvila svoje mlado tijelo. Legenda priča da je nesretnik malo dana kasnije legao u grob.

     Za njezinu ruku otimali su se i drugi prosci. Da izmakne svakoj ljudskoj nasrtljivosti, naumi sakriti se u samostan Basico. Braća to saznaju i zaprijete zapaliti samostan, a poglavarica, prestrašena, ne htjede je primiti. Saznavši za odlučnu volju svoje kćeri, otac joj obeća podići samostan kada se bude vratio s puta u Sardiniju. Ali tek što je došao na otok, razboli se i umre, pa tako nestade i ove nade. Smeralda nije klonula te po drugi puta pokuša ući u klarise Svete Marije u Basico, ali i ovaj puta je odbijena iz ljudskih razloga.

     Svladana božanskom ljubavlju, ona reže plave kose, zaodijeva se grubim franjevačkim habitom: bit će redovnica među četiri zida svoje kuće. Zadivljeni njezinom željeznom voljom da se sva posveti Gospodinu, njezina braća, Baldo i Ritto, napokon joj dozvole da ostvari svoje svete želje. Osvjedočili su se napokon da je to volja Svevišnjega i da nijednom čovjeku nije dopušteno protiviti se toj uzvišenoj volji.

     Smeralda Calafato uđe, dakle, u samostan Basico i postade kći Franje i Klare iz Asiza i dobi ime sestra Eustohija (izvorno Eustochio). Među samotnim zidovima onoga svetog mjesta jedini ideal nove Kristove zaručnice bio je: u svemu se suobličiti božanskome Zaručniku. Sestra Eustohija gojila je i djetinju ljubav prema nebeskoj Majci i posebnu pobožnost prema Serafskom ocu sv. Franji, sv. Pavlu apostolu, sv. Jeronimu i bl. Jakoponeu da Todi iz čijih je Lauda naučila ljubiti siromaštvo, prezirati sebe, pa i do ludila.

     Njezina želja za mučeništvom bila je neugasiva. Često se hrani samo kruhom i vodom, spava malo, a brat tijelo mora ležati na goloj zemlji; nema posebnu ćeliju kao druge sestre, dovoljan joj je prostor pod stubištem; buka što je čine susesre prolazeći, omogućuje joj da dugo ostane budna te da dugo moli. Do smrti mučit će tijelo cilicijem i bičevanjima. Tražila je za sebe najteže i najskromnije poslove u samostanu, a molila je da se njoj povjeri i dvorba bolesnica, da se može sve više ponižavati vršenjem najnižih i najodbojnijih poslova. Toliki napori i tolike pokore oslabili su njezino krhko tijelo, ali to nije spriječilo gorljivu i velikodušnu Božju službenicu da i dalje nastavi strogim životom.

     U samostanu Svete Marije u Basicu, jednom od najvažnijih na Siciliji, nije se u vrijeme naše svetice opsluživalo Pravilo kao u prva vremena osnutka. U tom serafskom cvijetnjaku primile su koprenu mnoge mlade plemkinje, a zajedno s njima ušle su pomalo i razna popuštanja i povlastice. Sestra Eustohija, koja se bezuvjetnom velikodušnošću zavjetovala Bogu i franjevačkom idealu, odmah stvori nacrt o obnovi. Lude djevice pobune se protiv odabrane, optuže je radi oholosti i vjerskoga ludila. Čitajući divne pjesme Jakoponea da Todi, svoga omiljenog pjesnika, bila je doista obuzeta tajanstvenom groznicom junaštva.

     U međuvremenu, majka Macalda ponudi kćeri sav svoj imetak za osnivanje novoga samostana; Margareta, ili Mita, zadnji cvijet kuće Calafatovih, rođena oko 1438. g., zaželi da zajedno sa sestrom Eustohijom služi nebeskome Zaručniku. Papa Kalist III. odobri njihovu molbu dekretom od 8. listopada 1457. godine. Sljedeće godine započe gradnja koja potraja dvije godine. Braća naše svetice postadoše uskoro predmet rugla cijelome gradu: smatrali su ih ludima što nisu zabranili sestri i majci da tako „beskorisno“ rasipaju baštinu.

     Kada je gradnja bila dovršena, ili točnije, kada je dovršeno preuređivanje prostorija kupljenih u tu svrhu, duša sestre Eustohije napuni se drugom gorčinom: brbljanje, klevete, lažno prikazivanje strogoga života kako ga je obnoviteljica zamislila, udaljili su od nje i one susestre koje su joj obećale slijediti je. Samo dvije, osim majke Macalde, sestre Mite i jedne nećakinje, pođoše s blaženicom u novo gnijezdo: Jacopa Pollicino i Elisa Riccio, koje su uspjele kradom pobjeći iz samostana. Poglavarica to opazi dok je blagoslivljala sestru Eustohiju, opraštajući se s njom; u silnoj srdžbi promijeni blagoslov u prokletstvo i taj bijeg javi rođacima odbjeglih. Nastade strahovita uzbuna. Elisa, prestrašena očevom srdžbom, vrati se u Basico; Jacopa ostade nepokolebiva: nikakva prijetnja nije je mogla udaljiti od sestre Eustohije.

     Novi serafski vrt Svete Marije Accomandate ubrzo se napuči najodličnijim mesinskim djevojkama; privučene mirisom kreposti sestre Eustohije, velikodušno su ostavile zemaljske časti i užitke da prihvate i ponesu Kristov križ. Bile su to prve bujne mladice novoga i odabranog serafskog vinograda. U tome samostanu ponovit će se prva vremena franjevaštva kao u Svetome Damjanu, za vedrih dana prve učenice svetoga Siromaška. Nesavladiva odlučnost sestre Jacope te miris kreposti svete Utemeljiteljice privlačile su nova i brojna zvanja. U kratko vrijeme duboko poštovanje okruži sestru Eustohiju i njezine sestre. Svetičin brat, Antonio, uskliknuo je: „Ova je žena ili svetica ili demon!“

     U novome utočištu nije međutim bilo mjesta za sve sestre koje su brojčano vrlo narasle; osim toga, to mjesto nije bilo pogodno za strogi klauzurni život i zato ga je valjalo napustiti. Darežljivošću Bartolomeja Anzalonea, godine 1463., klarise se konačno presele u novo obitavalište nazvano Montevergine. Sestri Eustohiji bilo je tada trideset godina, stoga Generalni vikar Reda Manje braće naloži svetici da preuzme službu opatice samostana. Sestra Eustohija posluša. Upravljala je samostanom više primjerom negoli riječima ili zapovijedanjem. Iako je sada bila poglavarica, nije nimalo promijenila svoj način života: i dalje je vrlo malo spavala, uvijek pod stubama, provodeći, osobito noću, duge sate pored oltara, uz Isusa u Presvetom sakramentu. U tome samostanu uvedeno je Pravilo sv. Klare, nepoznato do tada u tim krajevima. Moguće je da ga je Eustohija dobila iz samostana u Peruđi. Njezin je samostan zračio i na druge samostane južne Italije.

     Godine 1484. gradom je počela bjesnjeti kuga te je pogodila i samostan Montevergine. Dvoreći jednoga radnika koji je radio u još nedovršenom samostanu, svetica se zarazi i na vratu joj se pojavi velika oteklina. Sestre su mislile da je s njome gotovo, ali ona čudesno ozdravi. No sestra Smrt stade kositi u samostanu Montevergine.

     Dvije godine kasnije teško se razboljela. Na postelji svoga mučeništva, dok je izgarala najčišćom ljubavi, neprekidno je molila i plakala nad mukama svoje Raspete Ljubavi. Sa svoga siromašnog ležaja preda dobrim sestrama oporuku bezgranične ljubavi prema Kristu i serafskom siromaštvu: „Budite ponizne i krotke; budite u miru i ljubavi jedna prema drugoj... Neka vam, kćeri moje, Raspeti bude Otac; On će vas poučiti u svemu i pokazati vam put savršenstva...“ Bolest je napredovala, a bolesnica ne samo da se nije mogla više micati, nego nije gotovo mogla ni govoriti. Dana 20. siječnja 1486., s Isusovim imenom na usnama, izdahnula je svoju čistu dušu. Bile su joj 52 godine.

     Na tužnu vijest, sva Messina pohrli u Montevergine da iskaže počast novoj svetici koju su smatrali zaštitnicom grada. Oko groba herojske klarise procvale su milosti i čudesa. Iz njezina tijela izvijao se preslatki miris. Osobito je glasovito čudo iz 1615. godine: česti potresi prouzrokovali su strah i metež u okolici. Narod se uspe na Montevergine moleći sveticu da mu od Boga isprosi oslobođenje od toga strašnog biča. Sestre prenesu sačuvano svetičino tijelo iz unutarnjeg samostanskog oratorija u kor i postave ga na samo opatičino mjesto. Najednom svetica otvori usta i zapjeva psalam: „Qui habitat in adiutio Altissimi, in protectione Dei coeli commorabitur. Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega, što počivaš u sjeni Svemogućega“ (Ps 90, 1). Pobožne kćeri, zaprepaštene, nastave psalam, a kada su došle do Slava Ocu, vidješe kako je sveta majka prignula glavu u znak poštovanja. Od toga časa nestalo je pogibelji.

     Puk ju je neprekidno častio, i Papa Pio VI. 1782. uvrsti sestru Eustohiju Calafato među blaženike. Potres godine 1908., 28. prosinca, pretvorio je Messinu u ruševine i posuo je mrtvacima. I hram Montevergine se srušio. Ali kapela, u kojoj je bilo djevičansko tijelo blaženice, ostade čitav. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je svetom 11. 6. 1988. godine

 


Caritas Pirckheimer (1467. - 1532.)


     Charitas PirkheimerProtestantska Reformacija je u Njemačkoj pobijedila. Klarise su uspjele ostati vjerne svojim zavjetima, dok se u isto vrijeme klevetalo redovnički život. Ova redovnica bila je obdarena izvanrednom inteligencijom, srcem i dušom. Pripadala je jednoj od najuvaženijih patricijskih obitelji Nürnberga, trgovačkog, znanstvenog i kulturnog središta. Život u samostanu, u koji je Caritas ušla sa 16 godina, nije gušio njezinu žeđ za znanjem. Njezina oštroumnost i kultura razvijale su se usporedo s njezinim duhovnim životom. Godine 1503. postaje opatica svoje zajednice. Imala je tada 36 godina. Nakon dvadeset godina mirnoga života, Caritas se imala susresti s olujom. Nürnberg je postao protestantski grad. Od 1525. g. nadalje klarise su bile lišene primanja sakramenata. Caritas se čvrsto i vješto držala svojega ideala, tražeći pravo da slijedi svoju savjest, crpeći snagu, zajedno sa svojim sestrama, iz molitve i čitanja Svetoga pisma. Umrla je 1532., ali je njezin samostan zatvoren tek nakon smrti posljednje redovnice 1596.

 


Sv. Camilla Battista Varani (1458. - 1524.)


     sv Camilla B VaraniRođena je u plemićkom dvorcu Camerino, 9. travnja 1458. g. Otac je bio vojvoda, zvao se Giulio Cesare Varano, a majka Cecchina di Maestro Giacomo. Kamila je pripadala istom kulturnom ozračju kao i Katarina Bolonjska. Bilo je to vrijeme renesanse, kada je stanovništvo Italije bilo zahvaćeno poganskim načinom života. Usprkos masovne dekristijanizacije, bilo je tu i sjajnih primjera muškaraca i žena koji su provodili sveti život, bilo u tišini samostana, bilo u bogatim, raskošnim i raspjevanim plemićkim dvorcima. Premda su i te svetačke osobe vrlo dobro poznavale humanističku kulturu, čak su njome bile dobrano zagrijane, ipak su plamtjele čistom i dubokom vjerom i uzdigle se do duhovnih vrhunaca kršćanske savršenosti. To se ima zahvaliti, u prvome redu, franjevačkim propovjednicima pokore.
     U takvoj sredini našla se i Kamila Varano. U svojoj 8. ili 10. godini slušala je propovijed oca Dominika da Leonessa o Muci Isusovoj. To je djevojčicu duboko potreslo i potaklo da se opredijeli za redovničko zvanje. Svakoga petka razmatrala je Muku.Uslijedile su godine koje je provela u odgoju i solidnom humanističkom obrazovanju. Bila je veoma inteligentna, zagrijana za učenje, pjevanje i ples. Ujedno su to bile godine neodlučnosti i krize, „srce mi je bilo stalno zatvoreno“. No uvidjela je da dvorski život nije za nju.
     Godine 1479., slušajući propovijed fra Franje iz Urbina, donijela je čvrstu odluku postati redovnicom. Roditelji su se protivili njezinoj odluci, no ona u svojoj 23. godini ulazi u strogi samostan klarisa u Urbinu. Bila je vrlo kontemplativna duša. Žarko je voljela askezu, što je proizlazilo iz njezine velike ljubavi prema Raspetome.
     Godine 1484. premještena je s osam sestara iz Urbina u Samostan sv. Marije Nove u Camerinu. Bio je to stari samostan olivetanaca koji je njezin otac dogradio i preuredio za njih. Nastupaju godine u kojima se izmjenjuju razdoblja duhovnih zanosa i stanja duhovne napuštenosti. U to vrijeme napisala je nekoliko mističnih djela: Isusove boli u duši, Autobiografija, Sjećanja na Isusa, Duhovni život, Pouke učeniku.
     U svibnju ili lipnju 1502. g. po nalogu svojega oca, da ih očuva od opasnosti borgianskih pljačkaša, u vrijeme opsade Camerina, odlazi u mjesto Fermo, a zatim u Atri. Šest godina kasnije zajedno sa sestrom Anđelom Ottoni osniva samostan u Fermu.
     U svojem redovničkom životu uspjela je duboko zaživjeti ideal sv. Klare kojega je spoznala u jednom viđenju i to opisala ga u svojim djelima. Često su je pratile bolesti kao i raznovrsne kušnje. Jedna od najvećih bila je kada je papa izopćio njezina oca, a Cezar Borgia ga je kasnije dao ubiti zajedno s trojicom njezine braće, pošto im je oplijenio dvorac i imanje. Do kraja života molila je za njihove ubojice.
     Umrla je u Camerinu 31. svibnja 1524. godine za vrijeme epidemije kuge. Papa Grgur XVI. odobrio je njezino štovanje 1843. g. kao blaženice, a Leon XIII. godine 1878. naredio je da se otvori postupak za njezino proglašenje svetom. 2005. donesen je dekret o herojskom stupnju kreposti, a 2007. završen biskupijski postupak o potvrdi čuda. Svetom ju je proglasio papa Benedikt XVI. u Bazilici sv. Petra, 17. listopada 2010.

 

 

 
Službenica Božja Marija Amparo od Presvetog Srca (1889. - 1941.)


    Madreamparo Marija Amparo Delgrado Garcia rođena je 1889. g. u Cantalapiedri, kao kći Bernardina i Marije Angele. Veoma rano ušla je u samostan cistercitkinja u Arevalu, a onda prešla u Salamancu, u samostan klarisa „Corpus Christi“.
   Po posebnom božanskom nadahnuću i po savjetu svojega duhovnog oca Ivana G. Arintera, dominikanca, ostavila je svoj samostan godine 1914. da zajedno s jednom zavjetovanom sestrom i jednom novakinjom osnuje novi samostan, u svojoj rodnoj Cantalapiedri, u jednom zemljoradničkom predgrađu.
     Nastanile su se u jednoj kućici, posve osamljene, bez ičije pomoći i podrške. Narod je, naime, radije pomagao korisnije redovnice posvećene odgoju djevojčica. Protivno svakom očekivanju, budući da su mnogi bili protiv toga osnutka, zvanja su pristizala te je 1929. g. osnovan pravi samostan. Zajednica je brojila 17 sestara i sve više se brojčano povećavala. Tako je to bilo sve do utemeljiteljičine smrti 6. srpnja 1941. godine, a čudesno se nastavilo i kasnije.
     Godine 1971. samostan je imao 78 redovnica. Od njega je osnovan samostan u Manzonu i Allarizu. Zatim je zajednica slala sestre na ispomoć drugim samostanima. Utemeljiteljica je igrala veliku ulogu u obnovi Reda sv. Klare u Španjolskoj. Njezina mistična duhovnost, naročito osobita pobožnost Presvetom Srcu, obogatila je mjesnu i opću Crkvu i Franjevački red. Postupak za proglašenje blaženom započet je 1972. g.

 


Majka Mary Francis iz Roswella (1921. - 2006.)


     MajkaFranciska2Majka M. Francis Aschmann rođena je 14. veljače 1921. g. u St. Louisu. Na krštenju je dobila ime Alberta. U petnaestoj godini izgubila je oca, koji je umro naglom smrću. Taj je događaj usmjerio Albertine misli i osjećaje k Bogu i vječnome životu. Pohađala je školu kod Školskih sestara Naše Gospe. Nakon osnovne škole ušla je u njihovu kuću maticu u Ripi kao njihova kandidatkinja. Veoma je voljela njihov način života i bila je sretna i vesela u zajednici. Pohađala je Sveučilište u St. Louisu, gdje se pokazala izvrsnom studenticom nadarenom za pisanje. Za vrijeme studija osjetila je poziv na kontemplativni način života. U tome joj je pomoglo duhovno vodstvo jednog isusovca. Njezina obitelj i prijatelji protivili su se tome. Unatoč tome što je bila sretna u samostanu Naše Gospe, jasno je znala da je Gospodin poziva na drugačiji način života. Svojim čvrstim karakterom, kojim se odlikovala još od djetinjstva, odgovorila je na Božji poziv.
     Dana 7. srpnja 1942. ulazi u samostan klarisa koletinki u Chicagu. Godinu dana kasnije oblači redovnički habit i dobiva ime s. Mary Francis od Naše Gospe. Napredovala je u svom pozivu, a opatica, Majka Imakulata, ubrzo je prepoznala i cijenila njezin spisateljski dar. Tako joj je dopustila da objavi svoje prve pjesme, „Whom I Have Loved“.
     Svečane zavjete položila je 26. srpnja 1947. g., i već sljedeće godine izabrana je da sa skupinom sestara sudjeluje u osnutku novoga samostana u Roswellu (NM). Samostan je bio veoma siromašan, ali sestre su bile pune radosti i vjernosti svom kontemplativnom životu. U tom samostanu s. M. Francis razvila se u zrelu, odgovornu, mističnu i duboko molitvenu osobu, kojoj je zajednica povjeravala odgovorne službe. Obavljala je različite službe i zaduženja: od vratarice, tajnice, knjižničarke, do učiteljice latinskoga i glazbe i učiteljice novakinja, da bi je zajednica 19. svibnja 1964. g. jednodušno izabrala za opaticu. Ovu je odgovornu službu obavljala neprekidno sve do svoje smrti, prema želji svoje redovničke zajednice i posebnoj dozvoli Svete Stolice. Kroz to vrijeme također je često bil abirana za federalnu majku ili prvu savjetnicu Federacije Bezgr. Začeća čiji je član i njezin samostan.
     U osjetljivim pokoncilskim godinama Majka Francis se pokazala izuzetno uravnoteženom i zrelom; znala je spojiti staro i novo, graditi na tradiciji i ujedno odgovarati potrebama našega vremena. Svoju je zajednicu tako dobro vodila, da je postala duhovnom majkom mnogim samostanima širom svijeta. Naš samostan je jedan od mnogobrojnih s kojim je ona vodila intenzivnu korespodenciju, davala savjete, slala svoje nagovore, ukratko, dijelila sve svoje duhovno bogatstvo. Njezin samostan je postao jedan od najbogatiji zvanjima, tako da je od 1972. do 200. godine osnovao još pet novih samostana.
     Majka M. Francis postala je jedan od najboljih katoličkih pisaca u Americi. Najpoznatije je njezino djelo, „A Right to be Merry“, koje opisuje osnutak samostana u Roswellu, i daje dobar uvid u klauzurni život. Sljedeća njezina djela su: Forth and Abroad: Still Merry, On Land and By Sea“, nastavak gore spomenutoga, zatim „Walled in Light: St. Colette“, životopis sv. Kolete, „Anima Christi: Soul of Christ“, koje je prevedeno i na hrvatski pod naslovom „Dušo Kristova = Anima Christi) u izdanju Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove, Zagreb, 2005. To su predivne meditacije o riječima istoimene molitve koja se moli nakon sv. pričesti. Osim ovih, Majka M. Francis je napisala i mnoga druga duhovna djela, u prozi i stihovima, kao i dramska djela.
     Majka Mary Francis preminula je 11. veljače 2006. godine, okružena sestrama, ispunjena franjevačkom radošću i pjesmom. Gospodina je dočekala uistinu s pjesmom na usnama. Završila je svoj život kako ga je i živjela: ispunjena karizmom ljubavi, koju je prenosila na sve oko sebe, karizmom koju je Duh Sveti dao sv. Franji i sv. Klari.

Kraljevske i velikaške Klarise

 

Sv. Kunigunda (Kinga) Ugarska (1234. - 1292.)


Sv Kunigunda      Kinga se rodila 5. ožujka 1234., kao drugo od desetero djece Bele IV., kralja Ugarske i Marije Laskaris, kćerke grčkog cara u Niceji. Okolina je duboko kršćanska: od ugarske dinastije Arpadovića potječe sveti Stjepan, glavni zaštitnik Mađarske, i sin sveti Emerik; posebno mjesto zauzimaju žene, sveta Ladislava, sveta Elizabeta Tirinška, Kingina teta sveta Hedviga Šleska, sveta Janja Praška i, napokon, Kingine sestre: sveta Margareta, dominikanka, blažena Jolanda, klarisa. Još jedna druga sestra, Konstanca, također dominikanka, umrla je na glasu svetosti.

     Sjeme svetosti posijano u njezino mlado srce, naći će u zemlji Poljskoj ozračje jednake duhovne gorljivosti. Godine 1239., u dobi od pet godina, Kinga je odvedena u Poljsku, kao obećana Boleslavljeva zaručnica - koji je tada imao trinaest godina - vojvode Sandomierza i prijestolonasljednika Krakova. Oni su bili, uz biskupa Višeslava, dostojanstvenici grada Krakova, zajedno s Boleslavljevom majkom Grimislawom i njezinom kćerkom Salomejom, suprugom Kolomana, brata ugarskoga kralja, koji su takvim ženidbama očekivali moćnu podršku Ugarske radi obrane vojvodine Sandomierza te da Boleslavu osiguraju prijestolje u Krakovu, u maloj Poljskoj bogatoj feudima i sukobima.

     Kinga je najprije dospjela u Wojnicz, gdje je susrela Boleslava s majkom i gdje se obavio ugovoreni obred buduće ženidbe (sponsalida de futuro), a onda je došla u Sandomierz. Njezina povezanost s Grimislawom i s budućom zaovom Salomejom (koja joj je ujedno i strina), ženama duboke molitve i kršćanskog zalaganja, postat će čvrsta. To su teške godine, obilježene zabrinjavajućim navalama Tatara u Poljsku i Ugarsku, koji posvuda ostavljaju za sobom pokolj, ruševine i bijedu. I Kinga je, s Boleslavljevom obitelji, upoznala bijeg i progonstvo u Ugarsku, a onda u Moravsku, pored jednog cistercitskog samostana. Tek samo nenadanom smrću vrhovnog vođe Tatara, u prosincu 1241., i posljedično povlačenjem četa, Središnja Europa mogla je odahnuti.

     Nakon smrti supruga Kolomana, Salomeja je primila veo klarisa: ona je prva klarisa u Poljskoj. To je potaklo i Kingu da bude privučena idealom Franje i Klare iz Asiza.

     Godine 1248. obavljeno je vjenčanje Kinge i Boleslava. Kinga je bila vjerna supruga i djelatno je pomagala svojega supruga, zalažući sve svoje snage da odoli nevoljama koje su se ubrzo javile. Kao jaku ženu nalazimo je uz Boleslava da ga podrži u bitkama i ratovima koji prijete sa svih strana: na istoku Rusi i Litvanci, druga invazija Tatara 1253.-1260., bolni događaji u Krakovu, koji zbog prijestolonasljedstva vode do vojnih akcija i do raskida prijateljstva s novim biskupom Pavlom, sve do pomirenja 1274., također po molitvama i posredovanju Kinge. Uvijek se zalagala za slogu i uspostavu pravde i mira.

     Kinga je svojemu puku bila majka i učiteljica. Štitila je bolesne, pomagala potrebite i pružala pomoć siromasima u svakoj njihovoj potrebi; borila se protiv neznanja, promicala je na sve načine - posebno utvrđujući sakramentalni život - moralizaciju i kristijanizaciju društva, podizala nove crkve i podupirala razvoj Redova, osobito franjevačkih. Cijenila je umjetnička djela, podupirala je razvoj glazbe i pjevanja, voljela je i promicala poljski jezik i kulturu. Kada je bilo potrebno, za svako je djelo odvajala iz vlastitih dobara, smatrajući se jednostavno Božjom povjerenicom: „Sve za Boga i bližnjega“, bilo je njezino geslo.

     Kinga je osobito poznata po svojemu životu djevičanstva, koje je sačuvala i u braku. Ako je danas općenito taj izbor iznenađujući, ne treba zaboraviti da je on bio čest u prvotnoj Crkvi te da je u samom svom obiteljskom krugu Kinga našla primjer strine Salomeje i Kolomana. Nije to bio prezir vlastitoga braka, niti nerazboritost, nego svijest da je primila od Gospodina dar djevičanstva i da je pozvana - rekao bi sveti Franjo - „povratiti ga“ netaknutog Velikom Darovatelju. Jedan životopisac pripovijeda da se za vrijeme svadbenog dočeka Kinga udaljila sa svečanosti da se pomoli za čvrstoću svoje odluke života u djevičanstvu. Kad joj se Boleslav približio, izjavivši da je spreman njoj za ljubav učiniti štogod zatraži, odmah mu je predložila da zajedno s njom učini zavjet potpunog djevičanstva na jednu godinu, u čast Stvoritelja svijeta. Mladi vojvoda rado je to prihvatio. Kad je istekla prva godina braka, Kinga predloži suprugu da obnove zavjet na drugu godinu, u čast Djevice Marije; i ovaj puta je Boleslav pristao. Teška kušnja je došla u trećoj godini braka. Ali na koncu su Kinga i Boleslav položili zavjet trajne čistoće u krakovskoj katedrali, u ruke biskupa Prandote. Kinga će, uz suglasnost supruga, zavjetovati Pravilo trećeg reda sv. Franje.

     Za Kingu djevičanstvo nikad nije bilo razlogom hvastanja: kad je primila redovnički veo iz ruku biskupa Pavla, nije se htjela pridružiti skupini djevica, nego udovica, da pokaže kako nema prava javno se hvaliti djevičanstvom. U samostanu je svoju tajnu povjerila samo ispovjedniku i svojoj predragoj pouzdanici, sestri Katarini. Druge sestre mogle su to samo naslućivati.

     Godine 1279. g. umire Boleslav, kojega je narod oplakivao zbog njegove dobrote i pravednosti. Posmrtni ostaci preneseni su u crkvu Manje braće, gdje je Kinga, u društvu sestre Jolande, odnedavno udovice, provela noć u molitvi. Na pogrebu su obje vojvotkinje imale koprenu, kao znak mnogima da će se Kinga odreći svijeta. Kinga je razdijelila siromasima svoj novac što ga je imala, otputovala je u Sacz, gdje će provesti ostatak svojega života, dok je upravu nad dvjema vojvodinama, Krakovom i Sandomierzom, predala Boleslavljevom nećaku, Leszeku Crnom.

     Kinga je u Starom Saczu započela gradnju crkve i samostana klarisa: privilegijem Kinge i biskupa Pavla, od 1280. g., čini se da je namjeravala dati u posjed svu svoju očevinu teritorija Sacz, u skladu s Pravilom Urbana IV., koje, za razliku od onog Klarinog što ga je potvrdio Inocent IV., dopušta monahinjama posjedovati zajednička dobra i rente. Cilj gradnje samostana za Kingu je potpuno jasan: na slavu Božju, na čast Presvete Marije i slavnog oca svetoga Franje, za sestre Reda sv. Klare, koje se odriču svoje volje, danju i noću služe Gospodinu, idući pred njim putem svetosti i pravednosti, odričući se dobara ovoga svijeta, poticane željom da uđu u kraljevstvo Božje na uska vrata Evanđelja.

     U samostanu Stary Sacz živjele su redovnice raznih dobi, društvenog i kulturnogpodrijetla, gotovo sve Poljakinje, s nekoliko sestara Mađarica i, možda, koja Njemica. Kinga je bila njihova majka i službenica, razdajući se na sve načine, u bratskom životu, u kulturnom i duhovnom odgoju, u vanjskim događajima koji su uznemirivali život samostana, kao kada su, zbog treće invazije Tatara na Poljsku, Kinga i njezine sestre morale uteći u mali dvorac na Pieniny.

     Što se tiče njezinog nutarnjeg života, glavni životopisci šute, predstavljajući nam Kingu jednako zrelu u svetosti i krepostima, kako na početku tako i na koncu života. Putovanje sa svojim Bogom, povijest duše, rast njezine vjere, nade i ljubavi u događajima njezina života, kao uostalom napredak u svim krepostima, sve to pripada „Kraljevoj tajni“.

     1291., 21. rujna, na blagdan sv. Mateja Evanđeliste, Kinga je iznenada bila prisiljena leći u postelju zbog teške bolesti, „kako ne bi bila lišena mogućnosti davanja svakodnevnog obola“, kaže jedan životopisac opisujući tu posljednju kušnju. Kroz dvanaest mjeseci Kinga radosno prihvaća volju svojega božanskoga Zaručnika. Dana 24. srpnja 1292., primivši sakramente i upravivši sestrama posljednje pouke, dok je slušala čitanje Evanđelja po Ivanu, poglavlja 12-14, otišla je prije zore Gospodinu. Pokopana je na glasu svetosti u kapelici svoga samostana pokraj prozorčića kroz koji su redovnice primale euharistiju.

     Dana 16. lipnja 1999. Sveti Otac Ivan Pavao II. proglasio ju je svetom. Njezin se spomen slavi 25. srpnja.


Stanislava (Stana) Šubić (Bribir, 1242.-Skradin, 1321.)

     Rođena je u Bribiru godine 1242., gdje je tada bilo središte hrvatskog državničkog života nakon smrti kralja Petra Svačića. Otac joj je bio Stjepan Šubić, ban Hrvatske. Odgojena u pobožnoj i kršćanskoj obitelji, osjetila je poziv da se posveti Gospodinu. Najprije se povukla u neki zaselak pokraj Skradina, gdje je u samoći provodila samotnički bogoljubni život, bez ikakvih redovničkih pravila. Kad joj je umro otac, 6. kolovoza 1274. g., naslijedio ga je najstariji sin Pavao. Stanislava je zamolila brata da joj podigne samostan. Vjerojatno se pozvala na svoju očevinu, koja bi bila dovoljna za gradnju.
     Pavao je sagradio samostan u Skradinu posvećen sv. Elizabeti Ugarskoj, u kojemu je ona postala opaticom. Opsluživalo se Pravilo sv. Klare. Podatci o Stanislavi su malobrojni, ali predaja govori o njezinom uzornom i svetačkom životu. Jedan zapis navodi i njezino posredovanje u vrijeme napetosti koje su izbile između bana (njezinoga brata Pavla) i grada Trogira.
     Umrla je na glasu svetosti 1321. godine. Nekoliko godina iza njezine smrti mjesni biskup pokrenuo je postupak za njezino proglašenje svetom. Crkveni povjesničar Farlati tvrdi da ju je papa Grgur XI. ubrojio u popis svetih djevica. „Litanije svetih iz Dalmacije”, koje sadrže i njezino ime, jedini su dokaz te predaje. Njezino se djelovanje uklapa u općenito prihvaćeni uzor pobožnosti žena visokoga roda onoga doba.

Prve sestre sv. Damjana

 

1. Pacifika di Guelfuccio iz Asiza (+ 1258)

     Ona je prva svjedokinja koju susrećemo na Procesu i prva Klarina družica u Svetom Damjanu, nakon sestre Agneze. Kao daljnja rođakinja asiške Svetice, išla je s Hortulanom na njezina hodočašća. Njezina sestra je ona Bona di Guelfuccio d' Assisi, koju susrećemo kao vjernu Klarinu pratilicu na njezinim tajnim sastancima s Franjom (Proc XVII, 3).
     Pacifika je dakle dosta dobro poznavala Favaronovu kćer također i stoga što su njihove kuće bile blizu, pa je i s tog razloga često razgovarala s budućom sveticom (isto).
     Tradicija je stavlja uz Klaru za vrijeme njezina bijega u Porcijunkulu u noći Cvjetnice 1211. g., ali pisani izvori ne kažu ništa, a sama šutnja o tome na Procesu puno govori.
     Ušavši u Sveti Damjan provela je ondje više od 40 godina redovničkog života, osim jedne godine kad je bila poslana u Vallegloria kod Spella da formira sestre koje su ondje živjele, a to je bilo vjerojatno oko 1248.-49. g.
     U Vallegloriji, prema franjevačkom kroničaru Luki Waddingu, autoru Annales Minorum, dogodilo se jedno osobito čudo. Budući da je ta zajednica u Spellu trpjela oskudicu vode, sestre su se skupile na molitvu i Pacifika je molila i na čudesan način izmolila vodu. Doista se unutar klaustra pokazao jedan prelijepi jelen koji je, gotovo prekopavši zemljište svojim papcima, učinio da provre pred sestrama, koje su molile, obilna vodena žila iz jednog neplodnog suhog mjesta.
     Ova priča koju donosi učeni franjevac, izgleda očito nadahnuta Psalmom 47: ona pruža zanimljiv ključ za čitanje, da objasni uspješnost obnoviteljskog djela što su ga prve damjanite vršile u već otprije postojećim zajednicama. U slučaju Valleglorije, zajednica monahinja odlučila je prihvatiti pravilo što se opslužuje u Svetom Damjanu. Posredovanje sestre Pacifike unosi u ovu već duhovno »presušenu« zajednicu novu vodu, koju predstavlja evanđeosko siromaštvo koje se opslužuje u Svetom Damjanu. To je živa voda spasenja, donesena jednoj zajednici potrebitoj obnove, i na elegantan je način upotrijebljena kao slika, literarnim jezikom, onog duhovnog utjecaja Klare i njezinih prvih drugarica.
     Vrativši se u Sveti Damjan, Pacifika će ondje umrijeti u devedesetoj godini.


2. Filipa di Leonardo di Gislerio iz Asiza (+ 1257)

     Filipa, koja je ušla u samostan oko 1215. g., potječe, kao i Klara, iz plemenite asiške obitelji. I ona je, za vrijeme rata s Peruđom, bila prisiljena napustiti Asiz. Vjerojatno je za svoga boravka u Peruđi susrela Klaru i sklopila s njom tijesno prijateljstvo.

     Kad je ušla u samostan, dojmio je se svetičin strogi pokornički život. Osim toga, bila je nazočna kod nekih čudesa, kao ozdravljenja sestre Benvenute od jedne fistule (Proc III, 10), sestre Amate od vodene bolesti (isto, III, 11), sestre Andreje od škrofule i sestre Kristijane od gluhoće (isto, 16-17).

     Malo je strogo biografskih osvrta na nju. Luka Wadding dodaje samo to da ušavši jednom u Sveti Damjan, »sancte vixit, santeque obiit«.

 

3. Amata di Martino iz Corana (+ 1254.-55.)

     Kao svjedokinja prva od Klarine rodbine, bila je sestra Amata di Martino iz Corana, svetičina nećakinja. Za nju, o kojoj se iz Procesa malo može saznati, Luka Wadding tvrdi da su je roditelji spremali za udaju i u tom cilju odijevali su je u sjajne haljine, u čemu je djevojka prilično uživala, na veliku Klarinu žalost.
     Posjetivši jednog dana svoju tetu u samostanu, privučena riječima što joj ih je svetica uputila, Amata je odlučila napustiti taštinu svijeta i slijediti je u Sveti Damjan.
     Njezin život u samostanu nije bio lagan, zbog njezine nježne građe: kroz 30 mjeseci bolovala je od groznice, kašlja i vodene bolesti, dok je nije Klara čudesno ozdravila načinivši nad njom znak križa (isto, IV, 7).
     Bila je svjedokom nekih čudesa što su ih iznijele sestre prije nje. Posebno se do u pojedinosti sjeća ozdravljenja sestre Cecilije od kašlja (isto, IV, 9) i oslobođenja jednog djeteta iz Peruđe od mrlje na oku (isto, IV, 11).
     Bila je pored Klare za vrijeme bolesti koja ju je dovela do smrti, tako da izvješćuje kako ju je svetica, malo dana prije svog prijelaza, upitala: »Vidiš li Kralja slave kojega ja vidim?« (isto, IV, 19).


4. Kristijana di Cristiano de Parisse iz Asiza (+ 1258)

     Sestra Kristijana, kći savjetnika asiške općine, ušla je u samostan Svetog Damjana oko 1246.-47. g. U samostanu je bila pogođena jednom akutnom gluhoćom, zbog koje nije čula na jedno uho.

     Unatoč mnogim kurama, nije uspjela ozdraviti od te bolesti, sve dok joj jednog dana Klara nije »načinila nad glavom znak križa i dotakla joj uho. Uho joj se otvorilo tako da je jako dobro čula« (isto, V, 1).

     Od čudesa koja su se dogodila u samostanu, sjeća se ozdravljenja sestre Benvenute od rane te kako su teška ulazna vrata pala na tijelo svete Klare, koja je ispod njih izašla neozlijeđena, što je sestra Kristijana osobno vidjela, dotrčavši s ostalim sestrama na viku sestre Angeluccie iz Spoleta, koja je nemoćno prisustvovala nesreći (isto, V, 5).


5. Cecilija di Gualtieri Cacciaguerra iz Spella (+ 1254.)

     Sestra Cecilija živjela je u samostanu 40 godina, ušavši u nj na poticaj Klare i brata Filipa, oko 1214. g. (usp. isto, VI, 1). O njenom redovničkom životu Luka Wadding tvrdi da je živjela »magna cum laude, et pietatis admiratione«.
     Na Procesu, osim o svetičinim krepostima, izvješćuje da je i Klara, kad su neka braća podnijela mučeništvo u Maroku, htjela otići tamo (isto, VI, 6).
Osim toga, svjedokom je čudesnog ozdravljenja nekih bolesnih sestara, što su već prethodne svjedokinje iznijele. Čudo koje ju se najviše dojmilo, jer je u njemu bila neposredna junakinja, bilo je ono s čudesnim umnoženjem kruha, što ga je učinila Klara. Sestra Cecilija je izvijestila kako su jednog dana sestre imale samo jednu polovicu kruha, od koje su polovicu poslale braći, koja su bila dodijeljena sestrama za dušobrižništvo i prošnju. Klara joj je zapovjedila da od preostale polovice izreže pedeset komadića, za svaki sestru po jedan. Cecilija, pred nemogućnošću da izvede tu naredbu, ovako odvrati svetici: »Da se načini 50 komadića, bit će potrebno ono Gospodinovo čudo s pet kruhova i dvije ribe« (isto, VI, 16). Na Klarin zahtjev da izvrši zapovijed, Cecilija je poslušala i počela rezati kruh, a Gospodin je pod njenim rukama umnažao taj kruh te je bilo izrezano 50 obilnih komada, kako je sveta Klara zapovjedila.


6. Balvina di Martino iz Corana (+ 1254.)

     Balvina, Amatina sestra, ušla je u samostan Svetog Damjana 1217. g. I ona, poput svoje sestre, izgleda nije uživala dobro zdravlje. Jedne je noći u samostanu bila pogođena teškom boli u kuku; čuvši njezin plač, Klara priđe postelji svoje nećakinje i upita je što joj je. »Tada joj ta svjedokinja reče svoju bol, a Majka se tada nadvi nad kuk, točno nad bolno mjesto, i stavi joj platno što ga je imala na glavi: bol je odmah potpuno nestala« (isto, VII, 12).
     Jednom drugom prilikom bila je ozdravljena od »neprekidne groznice i od čira na desnoj strani prsiju, koji je bio tako zloćudan da su sestre mislile da će umrijeti« (isto, VII, 13).
     Unatoč svom krhkom zdravlju, Balvina je poznata po tome što je ustanovila ili obnovila samostane, kao onaj u Arezzu.


7. Lucija iz Rima (+ poslije 1253.)

     U samostan Svetog Damjana bila je primljena, prema samostanskom običaju da se primaju osobe nježne dobi, još kao djevojčica. Primila ju je »za ljubav Božju« sama Klara (Proc VIII, 2).
     Njezino svjedočanstvo je dosta općenito i ne zaustavlja se na posebnim prizorima; svoje izlaganje zaključuje riječima: »čula je da je Gospodin oslobodio više sestara po njezinim [Klarinim] zaslugama. Ali ona nije bila nazočna, jer je bila bolesna« (isto, VIII, 4).
     Prema Zefirinu Lazzeriju, sestra Lucija je osnovala samostan u Cortoni 1225. g.


8. Franciska di Capitaneo iz Collemezza (+ 1258.)

     Sestra Franciska, koja je uzela ovo ime iz pobožnosti prema Franji, dok se u svijetu zvala Massariola, ušla je u Sveti Damjan 1232. g. Potječe iz jedne moćne obitelji koja je živjela u Collemezzu, jednom dvorcu smještenom na granici Asiza i Todija.

     Njezina je obitelj, u XII. st., utemeljila samostan Sv. Vita u Val d'Oppio. U Svetom Damjanu neposredno je prisustvovala navali Saracena, tako da je, nakon što je Klara zazvala božansku zaštitu nad samostanom, »čula glas čudesne slatkoće koji je rekao: 'Uvijek ću te štititi'. Tada je gospođa [Klara] molila i za grad, govoreći: 'Gospodine, udostoj se obraniti i ovaj grad'. I opet je odjeknuo isti glas i rekao: 'Grad će morati izdržati mnoge pogibelj, ali će biti zaštićen'« (Proc, IX, 2). Tom prizoru prisustvovala je i sestra Iluminata iz Pise, koja je u vrijeme Procesa već pokojna.

     Jedan drugi čudesni događaj kojem je prisustvovala sestra Franciska neposredno, jest viđenje Klare s prelijepim djetetom u naručju, za koje je »bez sumnje vjerovala da je to djetešce Sin Božji« (usp. isto, IX, 7).

     U svom izlaganju, sestra Franciska izvješćuje o čudesnim ozdravljenjima što ih je učinila Klara nad nekim sestrama, o čemu su već govorile prethodne svjedokinje, osim što spominje da je i nju samu sveta Klara ozdravila. Doista, »svjedokinja je rekla da je i sama bolovala od vrlo teške bolesti koja joj je udarila u glavu, pa je morala puno zapomagati; gubila je i pamćenje. Ona se zavjetovala ovoj svetoj majci, kad je majka bila blizu smrti i ostavljala ovaj svijet, te je odmah bila oslobođena bolesti. Otada ne osjeća više ni traga one bolesti« (isto, IX, 7).

     Cijelo svjedočanstvo sestre Franciske obilježeno je čudesima i nadnaravnim događajima, koji su se zbili u Svetom Damjanu. Doista, nakon što je ispripovjedila svoje ozdravljenje, svjedokinja nastavlja pripovijedati o jednoj mački koja je bolesnoj Klari donijela jedan ubrus koji joj je trebao i kako je, kad je svećenik umirućoj Klari donio Pričest, »svjedokinja je iznad glave spomenute Majke, svete Klare, vidjela izvanredno sjajnu svjetlost. I činilo joj se da je lik Gospodnji u pričesti neko malo i vrlo lijepo dijete« (isto, IX, 10). Osobnost sestre Franciske dakle, privlači i očarava »nadnaravno«, što je ona neprestano kušala u svom životu u Svetom Damjanu, a to ukazuje na njezinu intenzivnu duhovnost.

 

9. Agneza di Oportulo di Bernardo iz Asiza (+ 1261.)

     Sestra Agneza ušla je među damjanite 1220. g. Bila je kći Oportula koji je bio gradonačelnik Asiza u vrijeme dosta teško zbog unutarnjih borbi. Obnavljanjem saveza s vitezovima Peruđe, izazvao je da ga biskup Gvido II. izopći 1225. g. Mir s biskupom bio je zaključen zahvaljujući Franjinom posredovanju. Bila je još »dijete« kad je ušla u Sveti Damjan. Njezinu pažnju brzo su privukle stroge pokore što ih je vršila Klara.
     Agneza je bila tako privučena svetičinim primjerom, da ju je zamolila da bi joj posudila na tri dana oštri cilicij, »koji je bio tako oštar da nije mogla u njemu izdržati« (isto, X, 1). Osim toga, doimala je se Klarina poniznost i jaki duh molitve popraćen darom suza (usp. isto, X, 3).
     Sva pažnja ove svjedokinje, koja ne izvješćuje nijedno čudo, usredotočena je na pokornički i molitveni praktični život svetice kojeg je htjela nasljedovati. Možda je to bilo nasljedovanje Klare u kršćanskim krepostima, idealu što ga je Agneza htjela živjeti, zato joj je ostalo utisnuto Klarino »redovito« držanje u samostanu.


10. Benvenuta di Madonna Diambra iz Asiza (+ 1253.)

     Svjedočanstvom sestre Benvenute od Gospođe Diambre, vraća se naglasak na čudesni aspekt Klarina života.

     To se objašnjava činjenicom da je sama svjedokinja, koja je ušla u Sveti Damjan 1224. g., bila čudesno ozdravljenja od nekih fistula koje je imala ispod ruke (isto, XI, 1).

     Bila je, osim toga, pored umiruće Klare, razmatrajući njezinu čudesnu svetost (isto, XI, 3-5).

 

11. Beatrica di Favarone iz Asiza (+ 1260.)

     1229. g. ušla je u Sveti Damjan i Beatrica, posljednja Klarina sestra. Na Procesu izvješćuje o susretima svetice s Franjom prije nego se nastanila u Svetom Damjanu; pojedinosti se poklapaju s onim što je napisano u Legendi (isto, XII, 2-4; usp. 4 Čel 6-9).
     Čudesa što ih je sestra činila u samostanu imaju za nju drugotnu važnost. Doista, upitana da rekne u čemu se sastoji Klarina svetost, odgovorila je: »u djevičanstvu, u poniznosti, u strpljivosti i dobrodušnosti, u umjesnome ukazivanju na pogreške, u blagome opominjanju sestara, u postojanosti molitve i kontemplacije, u odricanju i postu, u tvrdome krevetu i gruboj odjeći, u preziranju same sebe, u žaru Božje ljubavi, u traženju mučeničke smrti, te na sasvim poseban način u ljubavi prema Povlastici siromaštva« (isto, XII, 6). Kako vidimo, to je ideal svetosti kojeg se savršeno može nasljedovati, a koja ne mora biti popraćena čudesnim događajima.


12. Kristijana di Bernardo da Suppo iz Asiza (+ 1258.)

     Sestra Kristijana potječe iz ugledne asiške obitelji. Bila je jedna od prvih Klarinih drugarica; živjela je u Klarinu susjedstvu u Asizu i svjedokom je njezina bijega u Porcijunkulu (Proc, XIII, 1).
     Ušavši u Sveti Damjan 1220. g., bila je osvojena ljubavlju Favaronove kćerke i njezinom ljubavlju prema sestrama (isto, XIII, 3); osim toga izvješćuje o nekim čudesnim ozdravljenjima sestara, što su ih spomenule već prethodne svjedokinje.


13. Angeluccia di Angeleio iz Spoleta (+ 1255.)

     U Svetom Damjanu je od 1225. g. Angeluccia je svjedokom dvaju čudesa: ozdravljenja sestre Benvenute od nekih rana i kad su ulazna vrata pala na Klaru, potvrđujući u pojedinostima ono što su druge susestre već rekle prije nje (isto, XIV, 6). Osim toga, dojmila je se svetičina poniznost i ljubav prema siromaštvu (isto, XIV, 4).


14. Balvina da Porzano (+ 1253.)

     Ona je posljednja od sestara čije svjedočanstvo potpuno donosi zapisnik o Porcesu. U vrijeme ispitivanja, 28. 11. 1253. g., bila je bolesna i zato je morala biti saslušana u »samostanskoj bolnici, u nazočnosti brata Marka i sestre Filipe i ostalih sestara« (isto, XV, 1).
     Njezino je svjedočanstvo suho; jedini prizor što ga spominje jest kad su se ulazna vrata srušila na Klaru, budući da je i ona dotrčala upomoć na viku sestre Angeluccie (isto, XV, 2).


15. Benedikta di Favarone iz Asiza (+ 1260.)

     Zapisnik Procesa ne donosi njezino svjedočanstvo, možda zato što je, kako drži Zefirino Lazzeri, morala dugo biti u drugim samostanima radi presađivanja oblika života Svetog Damjana.
     O njoj postoje oskudni podaci: prema Luki Waddingu, njezin ulazak u samostan morao bi biti 1214. g. U vrijeme Procesa ona je vodila zajednicu i ostala u njoj do svoje smrti, 1260. g.

Klarise slavnih početaka

 

Sv. Agneza Asiška (1197.-1253.)


SantAgnese      Rođena je sestra svete Klare. Krsno joj je ime Katarina. Premda je ostala u sjeni svoje starije sestre, Klare, ipak se veoma štuje jer je bila prva Klarina učenica i vjerna sljedbenica. Pridružila se Klari šesnaest dana nakon njezina bijega od kuće, za vrijeme Klarina boravka u samostanu Sant'Angelo di Panzo. Stigla je u vrijeme kada je Klara bila u traženju i osjećala se osamljenom. U toj osamljenosti uputila je Gospodinu žarku želju da potakne srce njezine mlađe sestre na isto predanje i isti poziv kojim je bilo ispunjeno njezino srce. Gospodin joj je uslišao molitvu i Katarina joj se pridružila. Klara joj se veoma obradovala. Bio je to znak da je na pravome putu. Odsada će za Katarinom dolaziti i druge djevojke.
     Kao i Klarin, tako i Katarinin bijeg od kuće izazvao je veliku reakciju ukućana. Rođaci su se ponijeli još nasilnije i okrutnije negoli šesnaest dana ranije. Vođa reakcije bio je Klarin i Katarinin stric Monaldo, glava obitelji na kojemu je ležala odgovornost za djevojke koje su u dobi za udaju. Dvanaest naoružanih vitezova pokušalo je nagovoriti i silom odvratiti Katarinu od toga načina života, ne poštedjevši je niti udaraca. Uspjeli su je ugrabiti i odnijeti daleko niz brdo, dok je ona vikala i dozivala Klaru u pomoć. Klara je počela moliti i Katarinino je tijelo postalo tako teško da je vitezovi nisu mogli pomaknuti. Obuzet ubilačkim bijesom, stric ju je htio udariti rukom, ali mu je ruka ostala u zraku, udarena iznenadnom boli. Po završetku ove borbe za Krista, u kojoj je Katarina pobijedila, i nakon koje se rodbina vjerojatno pomirila s izborom Klare i Katarine, sv. Franjo je i Katarini, kao prethodno i Klari, odrezao kosu i dao joj ime Agneza, po rimskoj mučenici Agneza.
     Agneza je neko vrijeme živjela u Svetome Damjanu, zajedno sa svojom sestrom Klarom. Godine 1219. (ili 1229.) Klara joj povjerava brigu oko formiranja sestara u Monticelliju kod Firence prema obliku života koji se živio u Svetome Damjanu. Ondje je Agneza postala opaticom. Njezin je samostan, zajedno s onim u Pragu, vjerno slijedio Klarine upute. Agneza je također za svoj samostan postigla Povlasticu siromaštva. God. 1253. vraća se u Sveti Damjan i prisustvuje preminuću svoje sestre Klare, za kojom će tri mjeseca kasnije i sama preminuti.
     Kao prva Klarina učenica i sljedbenica, Agneza je zaštitnica novicijata klarisa.

 

Sv. Janja Praška (1206.-1282.)


SV  JANJA PRAKA      Janja PraškaJedna je od najpoznatijih klarisa. Kći Otokara I. Desetak godina mlađa od sv. Klare, nikada je nije vidjela. Ali među ovim dvjema ženama, prostorno veoma udaljenima, razvilo se duboko prijateljstvo, duhovno srodstvo, ljubav i zalaganje za isti ideal i isti poziv te vjerno dopisivanje i suradnja. Sačuvana su nam samo četiri pisma koja je Klara pisala Janji. Ona su odraz Klarinog mističnog života i svjedočanstvo njezine ženstvenosti, ali i odraz Janjine duše srodne Klarinoj.
     Nakon što je odbila više ženidbenih ponuda (posljednja je bila cara Fridrika II.), kraljevna Janja je zanosno prigrlila način života u siromaštvu, kakav je živjela Klara sa svojim sestrama u Asizu. Na Duhove 1234. ulazi u samostan koji je za nju i njezinu zajednicu sagradio njezin brat Vjenceslav I. i tu postaje opaticom. Klara joj je poslala iz Asiza nekoliko svojih sestara da se i u Prag presadi njezin Oblik života. U velikom praškom samostanu živjela se Povlastica siromaštva jednako vjerno kao i u malom asiškom samostanu. Janja je Klaru nadživjela trideset godina, boreći se do konca života za očuvanje prvobitnoga ideala. Svetom ju je proglasio papa Ivan Pavao II. 1989. g.

 

Ermentruda iz Brugesa (oko 1210.-1280.)


     Ermentruda je bila djevojka podrijetlom iz Kölna; Bog ju je nadahnuo da mu se posveti i ostavi svoju domovinu. Otišla je s jednom svojom družicom. Stigle su u Bruges gdje su provodile, daleko od grada, samotnički život molitve i pokore. Nakon nekoga vremena, proširio se glas o njihovoj svetosti i počelo je pristizati mnoštvo; pridružile su im se mlade djevojke i ubrzo su oblikovale malu zajednicu. I druge su slijedile njihov primjer, posebice u Gandu i Ypresu.
     Ermentruda nije znala koje bi pravilo prihvatila. Jedno je nadahnuće potaknu da uzme Način života Klare Asiške. U želji da upozna Klaru, poduzela je putovanje u Italiju. Prema nekima o je imalo biti malo prije 1250. godine. Ermentruda bi, prema tome, upoznala Klaru i time se objašnjava pismo i blagoslov koje joj je ova uputila.
     Prema drugima, putovanje bi trebalo smjestiti u godinu 1253. U tom slučaju Ermentruda bi stigla u Asiz tek poslije Klarine smrti. Odatle je zatim otišla u Rim i postigla od pape, god. 1254., dozvolu da svoje malo žarište evanđeoskoga života uzdigne u samostan klarisa kao i ona u drugim gradovima. Samostan u Brugesu postaje središte širenja klarisa po cijeloj Flandriji.

 

Jubilejski kalendar

Svjetlo sv. Klare i siromašnih sestara
kroz 800 godina


sv klarise

Ožujak

1. 3. Marij ana Baptista Rivera (1651.)
2. 3. Sv. Janja Praška (1280.) *
5. 3. Mencia Avalos (1480.) °
7. 3. Bl. Lujza Savojska (1503.) °
9. 3. Klara Kuefsteinska (1933.) °
11. 3. Filipa Sotomayor (1505.) °
13. 3. Berengarija Portugalska (1565.) °
16. 3. Bl. Benedikta Asiška, II. opatica Sv. Damjana (1260.)
17. 3. Paula Malatesta (1449.) °
18. 3. Posvećenje sv. Klare Bogu u Porcijunkuli (1212.)
21. 3. Estefanija od Utjelovljenja (1665.) °
22. 3. Elizabeta Navarska (1500.) °
25. 3. Sl. B. Ivana Marija (1675.)
27. 3. Franciska Komitola (1238.)
30. 3. Bl. Klara Riminijska (1326.) °

 

Travanj

2. 4. Violanta Savelli (oko 1600.) °
3. 4. Klara Suazi (1600.) °
4. 4. Ana Marija od Presv. Sakramenta (1680.) °
7. 4. Sl. B. Majka od Kalvarije (1673.)
8. 4. Konstanca Aragonska (1300.)
11.4. Sv. Klari se pridružuje rođena sestra Janja (1212.)
12. 4. Bl. Klara Bugna (1514.) °
14. 4. Marija Chevalier (oko 1478.) °
16. 4. Margareta od sv. Križa (1633.) °
20. 4. Bl. Đema Sulmonska (1435.) °
22. 4. Marija Magdalena Lermska (1663.) °
24. 4. Bl. Klara Barcelonska (oko 1300.) °
26. 4. Klarise libanonske mučenice (1289.)
       - Ana od sv. Križa (1601.)
28. 4. Bl. Ivana Baile (1486.) °


Svibanj

1. 5. Bl. Petronila od Troyesa (1355.)
4. 5. Paula (1492.), Gabrijela (1493.)     Mazzavacchi °
6. 5. Marija od Clermonta (1525.) °
9. 5. Sv. Katarina Bolonjska (1463.) *
12. 5. Sl. B. Marija od Adonda (oko 1700.) °
14. 5. Sl. B. Ana Marija od sv. Josipa (1632.)
15. 5. Bl. Antonija Firentinska (?) °
18. 5. 74 klarisa muč. u Akri (1291.)
19. 5. Marija-Antonija Cestarelli (1659.)
21. 5. Sl. B. Marija Calderon (oko 1530.) °
24. 5. Sl. B. Marija Coronel Agredska (1667.)
27. 5. Marija Alojzija Biagini (1811.) °
30. 5. Sv. Baptista Varano (1527.) *
-   Bl. Marija Celina Castang (1897.)


Lipanj

1. 6. Sl. B. Margareta Sulmonska (oko 1470.) °
3. 6. Bl. Agneza Peranda (1281.) °
5. 6. Marija Pacifika Vanhoutte (1900.) °
7. 6. Marija Nazarena Sandri (1749.) °
8. 6. 50 sestara Sv. Damjana potpisale dokument o prodaji (1238.)
11. 6. B. Jolanda iz Gnjezna (1298.)
12. 6. Florida Coeli (1767.)
13. 6. Marija Schifone (1913.)
16. 6. Ivana od Guevara (oko 1460.) °
21. 6. Eleonora Guzman (1589.) °
22. 6. Sv. Klara oslobodila Asiz od Saracena (1241.)
24. 6. Žaklina od Vallee (oko 1780.) °
25. 6. Marija od Trojstva (1942.)
       - Esperanca Lopez (1946.)
26. 6. Marija Suarez Mendez (1507.) °
30. 6. Mencia od sv. Martina (1515.) °


Srpanj

2. 7. Magdalena od Jasso Gandia (oko 1575.) °
4. 7. Bl. Ivana Lambertini (oko 1460.) °
6. 7. Sl. B. Marija Amparo (1941.)
8. 7. Bl. Paula Mezzachi (oko 1460.) °
10. 7. Sv. Veronika Julijani (1727.) *
13. 7. Klara Anđelika iz Pas-de-Calais (1763.)
16. 7. Rođendan sv. Majke Klare (1193./94.)
18. 7. Marija Konzolata Betrone (1946.)
20. 7. Marija od Krista (oko 1650.) °
21. 7. Elizabeta Torska (1510.) °
23. 7. Sv. Kunigunda (1292.) *
24. 7. Bl. Lujza Savojska (1503) *
25. 7. Bl. Tereza Mieczyslawa Kowalska (1941)
          - Lucija Naito Hida (1629.)
27. 7. Bl. Marija Magdalena Martinengo (1737.)*
30. 7. Sl. B. Beatrica Lisabonska (oko 1600.)


Kolovoz

2. 8. - Gospa od Anđela (Porcijunkula)
4. 8. - Agata Ametler, muč. (1558.)°
6. 8. - Pravilo Inocenta IV. (1247.)
8. 8. - Sl. B. Lucija Ferrari da Reggio (1682.)
9. 8. - Potvrda Pravila sv. Klare (1253.)
11. 8. – Svetkovina sv. naše Majke Klare (1253.) *
12. 8. - Bl. Agneza Češka (1320.)
15. 8. - Uznesenje B. D. M. - Kanonizacija sv. Klare (1255.)
18. 8. - Bl. Paula Montaldi (1514.)
        - Sl. B. Marija Magdalena Bentivoglio (1905.)
19. 8. - Karitas Pirkheimer (1532.)
21. 8. - Ivana Rodriquez (1650.)
23. 8. - Bl. Franciska Asiška (1440.) °
24. 8. - Sl. B. Klara Agneza Steiner (1862.)
26. 8. - Antonija od Isusa (oko 1550.) °
28. 8. - Sl. B. Marija Sorazu (1921.)
29. 8. - Germana od Armanjaka (1699.) °
31. 8. - Marija Dominika Berlamont (1871.)


Rujan

1. 9. - Sv. Beatrica da Silva (1490.) *
2. 9. - Klarise iz Gravelina i Dunkirka (1794.) °
5. 9. - Sl. B. Marija od Sv. Pavla (?) °
6. 9. - Agneza od Issyja (1418.) °
8. 9. - Bl. Serafina Sforza (1478.)
11. 9. - Sl. B. Agneza Bavarska (1352.) °
13. 9. - Marija Franciska Badalona (1899.) °
14. 9. - Cecilija Nobili (1655.) °
16. 9. - Kard. Rajnaldo potvrđuje Pravilo sv. Klare (1252.)
17. 9. - Grgur IX. podjeljuje Povlasticu siromaštva (1228.)
21. 9. - Sl. B. Marija do Lado (1633.) °
23. 9. - Našašće tijela sv. Klare (1850.)
        - Marija Emanuela (1543.) °
25. 9. - Ana-Marija Antigo (1676.)
26. 9. - Aleksandar IV. izdaje Bulu kanonizacije (1255.)
29. 9. - Prijenos relikvija sv. Klare u novu kriptu (1872.)
30. 9. - Bl. Felicia Meda (1444.)


Listopad

2. 10. - Sl. B. Franciska Marti (1899.) °
3. 10. - Prijenos tijela sv. Klare u baziliku sv. Klare (1260.)
       - Preminuće sv. Oca Franje
4. 10. - Sveti naš Otac Franjo
5. 10. - Katarina Bernard Brown (1654.)
7. 10. - Konstanca Lisabonska (1635.) °
8. 10. - Bl. Benvenuta Mamellini (1463.) °
12. 10. - Klarise sirijske mučenice (1268.) °
13. 10. - Klara Hortulana (1689.) °
15. 10. - Sl. B. Marija od Isusa (1637.) °
17. 10. - Sl. B. Franciska Farnese (1651)
18. 10. - Bula Inocenta IV. kojom otvara
          Postupak kanonizacije sv. Klare (1253.)
        - Eleonora od Sv. Franje (1665.)
21. 10. - Bl. Josipa Leroux (1794.) *
22. 10. - Sl. B. Jeronima od Uznesenja (1630.)
27. 10. - Sl. B. Klara Izabela Gherzi (1800.)
28. 10. - Franciska od Isusa (1557.)
         - Lujza od Uznesenja (1636.)
30. 10.  Terezija od Isusa Romero (1910.) °


Studeni

1. 11. Svi Sveti
2. 11.  Bl. Margareta Lorenska (1527.)
       - Marija Katarina Seger (1637.)
4. 11.  Bl. Helena Enselmini (1242.)
7. 11.  Sl. B. Franciska Josipa (1742.) °
9. 11. Marija Veronika Elmendorffska (1905.)
10. 11. Marija od Sedam Žalosti (1891.) °
12. 11. Teodora Molarska (oko 1470.) °
15. 11. Bl. Julija Milanska (oko 1550.) °
18. 11. Bl. Salomeja Krakovska (1268) *
19. 11. Sv. Agneza Asiška (1253.) *
21. 11. Aleksandra Sulmonska (1458.) °
24. 11. Početak Postupka kanonizacije sv. Klare (1253.)
         - Sl. B. Margareta Sinclair (1925.)
27. 11. Bl. Iluminata Bembo (1496.) °
29. 11. 20 klarisa jaenskih mučenica (1298. - 1368. - 1407.) °


Prosinac

2. 12. Bl. Marija Anđela Astorich (1665.)
4. 12. Virginija Baozzi (1598.)
6. 12. Lucija Sanča (oko 1525.) °
8. 12. Bezgrešno začeće
9. 12. Sl. B. Klara Izabela Fornari (1744.) °
12. 12. Margareta i Ivana Petit, ruenske mučenice (1567.) °
16. 12. Sl. B. Barbara Bavarska (1474.) °
17. 12. Sl. B. Marina od Villaseca (1520.) °
21. 12. Sl. B. Marija Lorenca Longo (1542.)
22. 12. Marija Koronel Gonzalez (1411.)
24. 12. Sl. B. Anđela Margareta Serafina Prat (1608.)
25. 12. Božić
          - Božićno viđenje sv. Klare (1252.)


Siječanj

1. 1. B. D. Marija Bogorodica
2. 1. 27 klarisa, španjolskih muč. (1936.) °
3. 1. Marija od Uznesenja (1653.) °
5. 1. Sl. B. Hortulana di Offreduccio (oko 1230.), majka sv. Klare °
7. 1. Ivana od sv. Erazma (1649.) °
10. 1. Ivana od Isusa (1648.) °
11. 1. Sv. Eustohija Kalafato (1484.)
14. 1. Sl. B. Marija Diomira Seri (1768.)
16. 1. Marija od Antigua (1617.) °
19. 1. Sl. B. Marija Koronel (1665.) °
20. 1. Mencia Velez (1450.) °
22. 1. Bl. Marija Krucifiksa Satellico (1745.) °
24. 1. Bl. Cecilija Kopoli (1550.) °
26. 1. Bl. Paula Folinjska (1470.)
29. 1. Bl. Lutgarda Wittichenska (1348.) °


Veljača

2. 2. Agneza Yatrzebska i 59 poljskih klarisa muč. (1269.)
         - Eugenija Antonelli (1675.)
5. 2. Lujza Carrionska (1636.) °
7. 2. Sv. Koleta Korbijska (1447.) *
10. 2. Katalina Puertska (1466.) °
11. 2. Bl. Bona od Armanjaka (1462.) °
12. 2. Bl. Lucija Valcatarska (1430.)
13. 2. Bl. Filipa Mareri (1236.)
14. 2. Pio XII. proglasio sv. Klaru zaštitnicom TV (1958.)
16. 2. Filipa Lorenska (1547.)
19. 2. Ermentruda iz Brugesa (oko 1290.) °
21. 2. Sl. B. Febronija Ansaloni (1718.) °
23. 2. Bl. Izabela Francuska (1270.)
25. 2. Izabela od Avalosa (?) °
28. 2. Bl. Antonija Firentinska (1472.)


Simboli:
• datum smrti
* spomendan u liturgijskom kalendaru
° datum smrti nepoznat

 

Obred preminuća

 

Obred Preminuća Serafske Majke Klare

 

klara

Na početku obreda pjeva se pjesma u čast sv. Klare. Donosimo tekst poznati himna Službe čitanja za svetkovinu sv. Klare.

 

Nek vjernici sad pjevaju

Tu djevičansku pohvalu,

I stope Majke Kristove

I novu radost sveopću.

 

Gle, nova zvijezda zablista

I jasno svjetlo zasinu,

Jer Svjetlo što u svjetlu sja,

Sad htjede da i Klara sja.

 

Pod pravilom siromaštva

Ta Oca Franje mladica,

Ta Klara, Krista ovčica,

Gle, posu svjetlom vjekove.

 

I svijet i pűt pobjeđuje

A Majci se posvećuje,

Na Krista sva se oslanja,

Korača za njim bez ičeg.

 

Tada celebrant započne Obred pozdravom:

 

Celebrant: Uskrsli Krist koji je svojim svjetlom preobrazio našu sestru Klaru darovao vam svoje svjetlo i mir!

Svi: Bogu hvala!

Slijedi paljenje svijeća svih nazočnih. Nakon toga netko od nazočnih čita hvalospjev u čast sv. Klare iz Bule proglašenja svetom Klare Asiške.

Klara,

presjajna po svojim sjajnim zaslugama,

u nebu sjajno svijetli sjajnošću velike slave,

a na zemlji sjajem uzvišenih čudesa.

Klara,

čiji strog i uzvišen redovnički život tinja ovdje na zemlji,

dok gore zrači veličina njezinih vječnih nagrada,

a njezina krepost sviće smrtnicima

veličanstvenim čudesima.

Klara,

kojoj je ovdje dolje podijeljen

naslov Povlastice najuzvišenijega siromaštva,

a gore u visini uzvraća joj se

neprocjenjivo obilje blagâ.

Klara,

njoj katolici iskazuju veliku pobožnost i neizmjerne časti.

Klara,

koju su ovdje odlikovala njezina sjajna djela.

Klara,

koju u nebeskoj visini obasjava punina

božanskoga svjetla.

Klara,

koju njezina divna sjajna djela

proglašuju kršćanskim narodima.

O Klaro,

obdarena tolikim i takvim imenima sjajnosti:

prije svoga obraćenja uistinu Sjajna,

u obraćenju Sjajnija,

u svom klauzurnom načinu života Presjajna,

a nakon trke zemaljskoga života svanula si daleko Najsjajnija!

S ovom Klarom ovomu svijetu dano je jasno zrcalo uzora, po njoj je među nebeskim milinama prinesen dražesni ljiljan djevičanstva; na zemlji se očito osjećaju

spasonosni lijekovi koji potječu od nje.

O, blagoslovljen budi, Gospodine, koji si stvorio našu sestru Klaru,

i u njoj se proslavio!

Njezina svjetlost potiče nas na radost te slavimo Krista Gospodina,

našega Brata i Učitelja,

koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

 

Svi: Amen.

 

Nazočni ugase svijeće i sjednu.

Slijedi izviješće o preminuću sv. Majke Klare.

 

Čitanje opisa blaženog Preminuća naše Sestre i Majke Klare,

biljčice svetog Oca Franje.

I. čitač: Klara je proživjela četrdeset godina u najvećem siromaštvu, kad se nakon mnogovrsnih patnja približila pobjedničkoj nagradi nebeskoga poziva. Kad joj je tijelo podleglo strogosti pokore prijašnjih godina, u posljednje ju je vrijeme mučila teška bolest, da bi se tako bolesna obogatila zaslugama, kao što se zdrava bogatila zaslužnim djelima. Kroz dugih dvadeset i osam godina bolovanja, iz njezinih usta nije se čulo ni mrmljanje ni jadikovanje. Iz njezinih je usta, štoviše, uvijek izlazio svet razgovor, uvijek je zahvaljivala [4Čel 39].

II. čitač: Već se božanska providnost požurila ispuniti svoju odluku, Krist se požurio da siromašnu hodočasnicu uvede u palaču nebeskoga kraljevstva. Već je i ona željela svim svojim srcem da bude oslobođena od ovoga smrtnog tijela i da u nebeskom prebivalištu promatra Krista Kralja, koga je na zemlji svim srcem siromašna slijedila.

 

III. čitač: Početkom kolovoza, blažene uspomene gospodin Inocent IV. pohitio je zajedno s kardinalima da pohodi Kristovu službenicu. Nije oklijevao svojom papinskom nazočnošću počastiti njezino preminuće. Unišao je u samostan, otišao do bolesničke postelje i bolesničkim je usnama pružio svoju ruku na poljubac. Ona ju je najzahvalnije prihvatila i s najvećim poštovanjem zatražila da mu poljubi nogu. Odlični je gospodin stavio nogu na drvenu klupicu i na zgodan je način pružio, a ona ju je i odozgor i odozdol izljubila, priklonivši s poštovanjem svoje lice.

I. čitač: Zatim je izrazom svoga anđeoskog lica od vrhovnog svećenika zamolila oproštenje sviju grijeha. On na to reče: »O kad bi meni bilo potrebno toliko oproštenje!«, i podijelio joj je milosni dar potpuna oproštenja i obilna blagoslova. I tada je sveta Majka žarko zamolila vrhovnog svećenika potvrdu svoga Pravila. Kad su svi otišli, jer je toga dana primila svetu pričest iz ruku provincijalnoga ministra, podigla je oči prema nebu, sklopila ruke prema Bogu i sa suzama rekla svojim sestrama:

 

II. čitač: »Hvalite, kćeri moje, Gospodina, što se Krist danas udostojao udijeliti mi takvo dobročinstvo da se ni zemlja ni nebo ne bi mogli odužiti. Danas sam primila samoga Svevišnjega i zavrijedila vidjeti njegova zamjenika« [usp. 4Čel 41-42].

III. čitač: Oko majčine su postelje stajale kćeri koje su doskora imale postati siročad, a srca im je probadao mač bola. Niti su bile pospane niti ih je odvlačila glad. Danju i noću nalazile su zadovoljstvo samo u naricanju. A između njih ju je Agneza, pobožna djevica, "njezina sestra po krvi i čistoći" [isto, 24] oblivena gorkim suzama zaklinjala neka ne ode i neka je ne ostavi. Klara joj reče:

I. čitač: »Prestani plakati, jer ćeš brzo nakon mene doći Gospodinu. Prije nego što se odijelim od tebe, Gospodin će te uvelike utješiti!« [isto, 43].

II. čitač: Njezina je smrtna borba potrajala više dana, u kojima je porasla vjera i pobožnost puka. Premda sedamnaest dana nije mogla uzimati nikakve hrane, Gospodin ju je jačao tolikom snagom, da je sve koji su joj dolazili poticala na služenje Kristu. Kad ju je dobrostivi čovjek brat Rajnaldo u dugom mučeništvu tolikih bolesti poticao na strpljivost, otvoreno mu je odgovorila:

III. čitač: »Otkako sam upoznala milost svoga Gospodina Isusa Krista po njegovu sluzi Franji, nijedno mi trpljenje nije bilo nesnosno, nijedna pokora teška, nijedna mi, predragi brate, bolest nije bila strašna« [isto, 44].

I. čitač: A dok je Gospodin tako milostivo postupao i, tako reći, stajao pred njezinim vratima, zaželjela je da uz nju budu svećenici i da njezina braća čitaju Gospodinovu Muku i njegove svete riječi.

II. čitač: Kad se među braćom pokazao brat Juniper, izvrsni Gospodinov strijelac, koji je često izbacivao žarke Gospodinove riječi, obuzeta novom radošću, zapitala ga je ima li pri ruci štogod novo o Gospodinu. On je, otvorivši svoja usta, s ognjišta svoga žarkog srca sipao iskre plamenih riječi, a Bogu posvećena djevica je u njegovim usporedbama doživjela veliku utjehu [isto, 45].

Napokon se okrenula prema zaplakanim duhovnim kćerima te im je stavila na srce Gospodinovo siromaštvo i, uzvisujući ga, spominjala božanska dobročinstva. Blagoslovila je svoju braću i sestre i zazvala milost obilna blagoslova na sve kako ondašnje tako i na buduće sestre siromašnih samostana. Bijahu ondje i dvojica blagoslovljenih drugova blaženoga Franje. Jedan od njih, brat Anđeo, i sam žalostan, tješio je žalosne; a drugi, imenom Leon, ljubio je postelju umiruće Klare [isto].

 

III. čitač: U noći petka na subotu, 8. na 9. kolovoza, blažena je majka počela govoriti svojoj duši: »Pođi sa sigurnošću, jer imaš dobru putnu pratnju. Onaj koji te stvorio i ulio u tebe Duha Svetoga, uvijek te je čuvao kao majka svoje djetešce i ljubio nježnom ljubavlju. Blagoslovljen budi, Gospodine, koji si me stvorio« [Post II, 20; XI, 3; XIV, 7; 4Čel 46].

I. čitač: A kad ju je sestra Anastazija upitala kome to govori, odvratila je: »Govorim svojoj blagoslovljenoj duši« [Post XI, 3; 4Čel 46].

II. čitač: Onaj slavni putovođa već ne bijaše daleko. Tada se okrenula jednoj od svojih kćeri i rekla: »Vidiš li, kćeri, Kralja slave koga ja gledam?« [4Čel 46].

III. čitač: Još je govorila mnogo, i govorila je o Presvetom Trojstvu tako dubokoumno da je sestre više nisu mogle pratiti. Sestra Filipa prišapne jednoj sestri pored sebe: »Ti imaš dobro pamćenje, zapamti dobro što kaže gospođa Klara«. A kad je gospođa Klara čula te riječi, rekla je nazočnim sestrama:

I. čitač: »Vi ćete zadržati u sjećanju ovo što govorim samo ukoliko vam to dopusti Onaj koji mi daje da to govorim«.

II. čitač: Onda je sveta Majka stala opominjati sestre i razgovarati s njima. Na koncu je izrekla ispovijest, i to tako lijepo i dobro, da sestre nikad prije nisu čule nešto takvo. A izrekla je tu ispovijest zato jer ju je mučila sumnja da nije možda u nekoj stvari prekršila vjeru koju je obećala na krštenju [Post III. 20-23]. Sestra Benvenuta, koja je s ostalim sestrama sjedila blizu kreveta sestre Klare i plakala, počela je živo razmišljati o velikoj i izvanrednoj svetosti gospođe Klare. I u tom razmatranju učinilo joj se kao da se pokrenuo cijeli nebeski dvor i pripremio da toj svetici iskaže počast. Usmjerila je svoj pogled prema kućnim vratima. I gle, ulazilo je mnoštvo djevica obučenih u bijele haljine i sve su na glavama nosile zlatne vijence. Među njima je stupala jedna koja bijaše sjajnija od ostalih. Došla je do Klarine postelje, najnježnije se nad nju nadvila i najsrdačnije ju zagrlila. Djevice doniješe plašt divne ljepote i sve su se natjecale uslužnošću. Pokriše Klarino tijelo i uresiše zaručničku ložnicu [Post XI 3-4; 4Čel 46].

 

III. čitač: Klara je čeznutljivo željela da dobije u ruke bulu kojom se potvrđuje Pravilo Reda siromašnih sestara. Željela je da tu bulu poljubi i onda sljedećeg dana da umre. Kako je čeznula, tako se dogodilo. U nedjelju, 10. kolovoza, došao je jedan brat s bulom, kojom papa Inocent IV. potvrđuje njezin Oblik života. Sa strahopoštovanjem je uzela bulu u ruke i, premda je bila blizu smrti, sama ju je podigla do usta i više je puta poljubila [usp. Post III, 32]. Cijeli taj dan sveta je Majka provela u molitvi i razgovoru sa sestrama.

I. čitač: U ponedjeljak, 11. kolovoza, još je mnogo poticala svoje sestre da ustraju u molitvi i presvetom siromaštvu. Zamolila je sestru Agnezu, kći gospodina Oportula, neka moli molitvu na čast pet rana, što ju je Klara sama bila sastavila. Na usnama joj je stalno bila Muka Gospodinova i ime Gospodina našega Isusa Krista. Tada tiho reče:

II. čitač: »Dragocjena je u očima Gospodnjim smrt svetaca njegovih«.

 

Zbor zapjeva Psalam 116 (115)

 

Ja vjerujem i kada kažem: *

»Nesretan sam veoma.«

U smetenosti svojoj rekoh: *

»Svaki je čovjek lažac!«

 

Što da uzvratim Gospodinu *

za sve što mi je učinio?

Uzet ću čašu spasenja *

i zazvati ime Gospodnje.

 

Izvršit ću Gospodinu zavjete svoje *

pred svim pukom njegovim.

Dragocjena je u očima Gospodnjim *

smrt pobožnika njegovih.

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.*

Kako bijaše na početku tako i sada i vazda

i u vijeke vjekova. Amen.

III. čitač: „Dragocjena je u očima Gospodnjim smrt svetaca njegovih“. Bile su to posljednje njezine riječi [Post X, 10]. Tako je iz tijela izišla ona presveta duša da bude ovjenčana vječnom nagradom. Neka je blagoslovljen ovaj odlazak iz doline bijede koji joj postade ulaskom u blaženi život [4Čel 46].

Zbor: Pođi u miru, dušo moja blagoslovljena.

Svi: Pođi u miru, dušo moja blagoslovljena.

Zbor: Blagoslovljen Gospodin koji te stvorio.

Svi: Dušo moja blagoslovljena.

Zbor: Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.

Svi: Pođi u miru, dušo moja blagoslovljena.

 

Celebrant: Sveta Majko Klaro!

Svi: Moli za nas!

 

Slavlje se završi ljubljenjem moći svete Klare za vrijeme kojega se pjeva pjesma o sv. Klari.

 

 

Ako se obred Preminuća želi uklopiti u I. Večernju svetkovine sv. Klare, onda se uzima samo Izviješće o Preminuću, bez Hvalospjeva sv. Klari, i to nakon Kratkog čitanja. Nakon Izviješća slijedi antifona za Evanđeoski hvalospjev (Veliča) i Večernja se nastavlja svojim redom. Za himan se i na I. Večernjoj može uzeti Nek vjernici.


Molitve sv. Klari

 

Pohvale svetoj Klari

 

Ikona  sv. Klara




Ove Pohvale svetoj Klari nadahnute su Spisima sv. Klare i Životopisom sv. Klare, što ga je napisao Toma Čelanski. To su zazivi kojima promatramo Klarin život i njezinu duhovnost, a koji nas potiču na nasljedovanje i uspostavljanje prisnijeg odnosa s njom. Svaki je zaziv, ili skupina zaziva, jedna meditacija o sv. Klari, zato ih je preporučljivo moliti meditativno, može i uz tihu glazbu, pred Svetičinom ikonom, uz simbole koji su značajni za sv. Klaru: kruh, svijeća, križ, Pravilo, Evanđelje... Između skupine zaziva može se zapjevati neki pripjev ili kitica iz koje pjesme sv. Klari.

 

 





Divna ženo imenom Klara

Biljčice svetog Oca Franje

Mala lađice u Božjoj Crkvi

*

Klaro, koja si biranu hranu potajno slala siročadi

Klaro, koja si znala promatrati svijet kroz zrcalo vječnosti

Klaro, koja si gradila iskrena prijateljstva

Klaro, koja si se radi Krista suprotstavila svom vremenu

Klaro, koja si u noći Cvjetnice pobjegla u nesigurnost božanske avanture

Klaro, koja si odabrala klauzuru kao sudjelovanje u vazmenom otajstvu

Klaro, koja si cijenila skromnost i rad

Klaro, koja si noći posvećivala osluškivanju Božjih i svojih dubina

Klaro, koja si uvijek vodila svete razgovore

Klaro, koja si sve što je dobro i lijepo visoko cijenila

Klaro, koja si uvijek voljela čuti nešto novo o Gospodinu

Klaro, skriveni i nedovoljno poznati biseru u njivi Crkve

Klaro, koja si blagoslivljala svoga Stvoritelja

*

Nova ženo Spoletske doline

Posrednice mira i zajedništvo obitelji

Sluškinjo svih sestara

Službenice Gospodnja i sliko Majke Božje

Kćeri i slavo svete Crkve

Majko i sestro Franjinih sinova

Budna stražo nad svojim gradom

Ženo prostrta na molitvu

Ženo koja si u punini utjelovila Franjinu karizmu

Utjelovljenje Kristova poništenja

Majko, koja liječiš znakom križa

Ženo vrhunaca

Blažena jer si vjerovala

Prava kršćanko

Kćeri i službenice Oca nebeskoga

Zaručnice, majko i sestro Kristova

Zaručnice Duha Svetoga

*

Klaro, uronjena u vazmeno otajstvo

Klaro, neumorna radnice

Klaro, uronjena u Sjaj slave

Klaro, postavljena pred Zrcalo vječnosti

Klaro, preobražena u sliku Božju

*

Klanjateljice presvete Euharistije

Suradnice samoga Boga

Podržavateljice klonulih udova Kristovih

Sljedbenice stopa siromašnoga i poniznoga Krista

Ljubiteljice Gospođe Siromaštine

*

Klaro, dušo našeg Oblika života

Klaro, stupe našega Reda

Klaro, prvakinjo našeg poziva

Klaro, siromašna hodočasnice

Klaro, predvodnice i učiteljice naša

Klaro, putokazu naš

Klaro, knjigo života

*

Klaro, baštinice nebeskoga kraljevstva

Sveta naša Majko Klaro

 

Pomolimo se: Bože, Oče milosrđa, pomozi nam da se odvažimo na put svetosti, koji je sveta Majka Klara odabrala za sebe i svoj Red i tako te proslavimo u čitavoj tvojoj svetoj Crkvi. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.


 

 

 

Litanije svete Klare

 

Gospodine, smiluj se!

Kriste, smiluj se!

Gospodine, smiluj se!

Kriste, čuj nas!

Kriste, usliši nas!

 

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!

Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se!

Duše Sveti, Bože, smiluj nam se!

Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se!

 

Sveta Marijo, Kraljice Djevica, moli za nas!

Sveta Klaro, sjajna djelom i imenom,

Sveta Klaro, od svjetla sjajnija,

Sveta Klaro, sjajna zaslugama,

Sveta Klaro, sjajnosti neosjenjena,

Sveta Klaro, vječnim svjetlom osvijetljena,

Sveta Klaro, dično svjetlo naroda,

Sveta Klaro, zvijezdo voditeljice,

Sveta Klaro, zvijezdo nova,

Sveta Klaro, zoro nova,

Sveta Klaro, djevice časna,

Sveta Klaro, djevice posvećena,

Sveta Klaro, djevice mudra,

Sveta Klaro, koja si Crkvi novu obitelj poklonila,

Sveta Klaro, sliko Majke Isusove,

Sveta Klaro, odraze nebeskog sjaja,

Sveta Klaro, prijateljice križa,

Sveta Klaro, golubice vapijuća,

Sveta Klaro, zaručnice Božja,

Sveta Klaro, grade Spasiteljev,

Sveta Klaro, posudo čistoće,

Sveta Klaro, uzore poslušnosti,

Sveta Klaro, primjere strpljivosti,

Sveta Klaro, čudo odricanja,

Sveta Klaro, divoto svetosti,

Sveta Klaro, majko siromaštva,

Sveta Klaro, cvijete djevičanstva,

Sveta Klaro, palmo plodnosti,

Sveta Klaro, izvore ljubavi,

Sveta Klaro, kadioniče molitve,

Sveta Klaro, urešena svim krepostima,

Sveta Klaro, klico svetih djevica,

Sveta Klaro, biljko Reda Male Braće,

Sveta Klaro, učiteljice neusporediva,

Sveta Klaro, pobjediteljice svijeta i njegove ispraznosti,

Sveta Klaro, pobjediteljice zlih duhova,

Sveta Klaro, željna presvete Euharistije,

Sveta Klaro, natjecateljice sv. oca Franje serafskog,

Sveta Klaro, ljubiteljice Božje riječi,

 

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta,

oprosti nam, Gospodine!

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta,

usliši nas, Gospodine!

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta,

smiluj nam se, Gospodine!

 

Ant. Salve, sponsa Dei, Virgo sacra,

planta Minórum: tu vas mundítiae,

tu praévia forma sorórum.

Clara, tuis précibus,

duc nos ad Regna polórum.

 

Hrvatski:

Zdravo, zaručnice Božja, djevice sveta,

biljko Manje braće, posudo čistoće,

prvotni uzore sestara.

Klaro, svojim zaslugama,

povedi nas u kraljevstvo nebesko.

 

R. Moli za nas, sveta Majko Klaro!

O. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

 

Pomolimo se. Podaj, molimo Gospodine, svojim slugama, koji slavimo zavjetni rođendan blažene tvoje djevice Majke naše Klare, da po njezinom zagovoru postanemo dionicima nebeskih radosti. Po Kristu Gospodinu našem Amen.


 

 


Molitva svetoj Klari

 

Klaro, srce ispunjeno,

potakni radost.

 

Klaro, opijena ljubavlju,

usmjeruj našu nježnost.

 

Klaro, imenom i životom,

vodi nas u noći.

 

Klaro, silino Duha,

odagnaj naše strahove.

 

Klaro, svjetiljko sa stola

ujedini nas kao obitelj.

 

Klaro, očiju bistrih,

skini prašinu s naših trepavica.

 

Klaro, majko i sestro,

moli za nas.

 

Moli za ove ruke koje se ponekad smetu.

Moli za ove oči koje se ponekad zatvore.

Moli za ovo srce koje ne ljubi kako bi trebalo.

 

Klaro, majko i sestro,

moli za mir

koji nam nedostaje,

za nadu koje nemamo,

za radost koja se trne.

 

Klaro, majko i sestro,

moli Gospodina da nam udijeli dar vjernosti

i dar nove braće i novih sestra.

 

Fra José Rodríguez Carballo, ofm:

Klara asiška i Klara današnja - Srce koje je Gospodin zaveo i osvojio. Za 750. obljetnicu smrti svete Klare i odobrenja njezinog Pravila. Pismo Generalnog ministra Reda manje braće o svetkovini sv. Klare Asiške, Rim 2004.


 

 

Molitva u potrebi

 

Sveta Klaro, kada su se vojnici,

s namjerom ubijanja i uništavanja,

popeli na zid tvojega samostana Svetoga Damjana,

ti si pala ničice i blago prošaptala svoju molbu

Isusu u Presvetom Sakramentu.

I On je odmah odgovorio:

Ja ću vas uvijek čuvati!

Moli i danas kao što si nekoć molila.

Reci Isusu moju molbu,

govori mu o mojoj nevolji i mojoj brizi za one koje ljubim,

za našu zemlju i za sve ljude u potrebi.

(Spomeni i svoju posebnu nakanu.)

Pouzdajem se da ću ja i svi za koje molim

po tvom moćnom zagovoru

primiti ljubav i zaštitu od Gospodina. Amen.

 


 

 

Molitva sv. Klari - ljubiteljici euharistijskog Isusa

 

Sveta Klaro, gorljiva ljubiteljice Isusa

stvarno prisutnog u Presvetom Sakramentu,

vodi ljude k Isusu.

Isprosi vjeru nevjernicima, nadu obeshrabrenima,

jakost slabima, hrabrost plašljivima,

a svima u potrebi

ljubav prema Isusu.

Molimo te, upotrijebi svoj

dar čudesa!

Usliši naše prošnje i zamoli Isusa da preobrazi naše živote

u žive svjetionike nade

kako bi svi mogli

s vedrinom i dobrohotnošću

prihvatiti život i 'sestricu smrt',

pjevajući Bogu hvale.

 

Sveta Klaro Asiška, moli za nas!

 


 

 

Molitva sv. Klari, zaštitnici televizije

 

Sveta Klaro, ti si pogled svoga duha imala uvijek upravljen iznad nestalnosti ovoga svijeta, šitom otvoren kišama milosti (usp. 4Čel 19). Ti, koja si bila neumorna u Teoviziji (promatranju Boga), u ovom našem vremenu proglašena si zaštitnicom televizije.

Ti, koja si spoznala Boga kao jedino bogatstvo svoje duše, pomozi i nama koji smo putnici i stranci na ovomu svijetu, da sve više želimo spoznati Boga: širinu njegovih dobročinstava, duljinu njegovih obećanja, visinu njegova veličanstva i duljinu njegovih sudova (usp. ON 3) te da nas ne udaljuju od Gospčodina stvari ovoga svijeta, već da znamo zrelo i promišljeno odabrati ono što nam pomaže da i mi rastemo u gledanju Boga. Amen.


 

 

DEVETNICA SVETOJ MAJCI KLARI

 

 

Prvi dan (2. kolovoza)

 

"Vinograd, u cvatu, miriše" (Pj 2, 13).

 

"Ona je na polju vjere zasadila i odnjegovala vinograd siromaštva s kojega se beru obilni plodovi spasenja" (BKl 8).

 

"Uvijek nastojte slijediti put svete jednostavnosti, poniznosti, siromaštva i časnog svetog ponašanja, da se širi miomiris dobra glasa" (usp. OKl 56. 58).

 

Molitva: Sveta Klaro, ti si poniznošću, snagom vjere i mišicama siromaštva pronašla dragocjeni biser sakriven u njivi svijeta i ljudskih srdaca, a to je sam Isus Krist po kojemu je i za kojega sve stvoreno.

Daj da i mi u svom životu pronađemo taj dragocjeni biser te shvatimo što to znači ostaviti sve poradi Krista i njegova Kraljevstva, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen. (usp. 3PA 7)

 

R. Blagoslivljajmo Gospodina Boga živoga i pravoga: iskazujmo mu uvijek hvalu, slavu, čast, blagoslov i sva dobra.

O. Amen. Amen. (ČM)

 

Drugi dan (3. kolovoza)

 

"Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!" (Mt 5, 3)

 

"Nastojte iznad svega imati Duha Gospodnjega i njegovo sveto djelovanje i da mu se uvijek molite čistim srcem" (usp. PKl X, 9-10).

 

Molitva: Sveta Klaro, ti si bila za svoje sestre žar ljubavi, slatkoća dobrote, posrednica mira i zajedništvo prijateljstva. Izmoli i nama milost Duha Svetoga i njegovo sveto djelovanje, kako bismo u svom srcu nosili sve ljude i hranili ovaj svijet molitvom koja preobražava i obnavlja. Amen.


Treći dan (4. kolovoza)

 

"Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!" (Iv 14, 8).

 

"Postavi svoj duh pred zrcalo vječnosti, uroni svoju dušu u sjaj slave, postavi svoje srce u lik božanske biti i sva se preobrazi..." (3PA 12. 13).

 

Molitva: Sveta Klaro, ti si pogled svoga duha imala uvijek upravljen iznad nestalnosti ovoga svijeta, širom otvoren kišama milosti (usp. 4Čel 19). Ti, koja si bila neumorna u Teoviziji (promatranju Boga), u ovom našem vremenu proglašena si zaštitnicom televizije. Ti, koja si spoznala Boga kao jedino bogatstvo svoje duše, pomozi i nama koji smo putnici i stranci na ovom svijetu, da sve više želimo spoznati Boga, širinu njegovih dobročinstava, duljinu njegovih obećanja, visinu njegova veličanstva i dubinu njegovih sudova i da nas ne udaljuju od Gospodina stvari ovoga svijeta, već da znamo zrelo i promišljeno odabrati ono što nam pomaže da i mi rastemo u gledanju Boga. (usp. ON 3) Amen.

 

R. Blagoslivljajmo Gospodina Boga živoga i pravoga: iskazujmo mu uvijek hvalu, slavu, čast, blagoslov i sva dobra.

O. Amen. Amen. (ČM)

 

 

Četvrti dan (5. kolovoza)

 

"Svi su bili zajedno na istome mjestu, jednodušno postojani u molitvi s Marijom, majkom Isusovom" (Dj 2, 1. 1, 14).

 

"Priljubi se uz njegovu presvetu Majku" (3PA 18).

 

Molitva: Sveta Klaro, ti si nam pokazala najizvrsniji put kojim ćemo slijediti Isusa, a to je njegova presveta Majka, koja je u malom klaustru svoje djevičanske utrobe nosila Onoga koga cijeli svemir ne može obuhvatiti. Pomozi nam da budemo vjerni Božjoj milosti i da slijedimo Marijine stope siromaštva i poniznosti, kako bi naša duša postala stan i sjedište Boga-Ljubavi. (usp. 3PA 19-23) Povedi nas u Betlehem pred siromašne jaslice Sina Božjega i njegove Majke; povedi nas s Marijom podno Isusova križa i pomozi nam da velikodušno stojimo podno križa svakog našeg brata i sestre. Amen.

 

R. Blagoslivljajmo Gospodina Boga živoga i pravoga: iskazujmo mu uvijek hvalu, slavu, čast, blagoslov i sva dobra.

O. Amen. Amen. (ČM)

 

 

Peti dan (6. kolovoza)

 

"Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta" (Iv 17, 24).

 

"Preobrazi se sva motrenjem u sliku njegova božanstva, da i sama osjetiš skrivenu slatkoću koju je sam Bog od početka čuvao za one koji ga ljube" (3PA 14).

 

Molitva: Sveta Klaro, svojim životom poučila si nas kako trpjeti i umirati s Kristom donosi vječnu radost i slavu. Pomozi nam da svakog dana uzmemo svoj križ, da se odričemo sebe te slijedimo Sina Božjega koji nam je postao Put (usp. OKl 5). Neka Isus bude zrcalo u kojem ćemo se neprestano ogledati i u kojem ćemo promatrati ovaj svijet. On, čiji miomiris mrtve uskrisuje i od čijeg su gledanja blaženi svi građani višnjeg Jeruzalema, neka nas uvede u svoju slavu. (usp. 4PA 11-13) Amen.

 

R. Blagoslivljajmo Gospodina Boga živoga i pravoga: iskazujmo mu uvijek hvalu, slavu, čast, blagoslov i sva dobra.

O. Amen. Amen. (ČM)

 

 

Šesti dan (7. kolovoza)

 

"Voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni" (Iv 4, 14).

 

"Ja, Klara, službenica Kristova i biljčica svetog oca Franje, sestra i majka vaša, blagoslivljam vas svakim blagoslovom..." (usp. BlKl)

 

Molitva: Sveta Klaro, ti si istrošila svoj život u ljubavi prema Isusu, osvježavajući i podržavajući klonule udove njegova mističnog Tijela. Pomozi i nama da postanemo izvori Božje snage i blagoslova, uvijek na raspolaganju žednima. Daj da neutaživo žeđamo za dobrim izvorima života i svetosti koje nam Otac nebeski daje u Kristu Isusu. Amen.

 

R. Blagoslivljajmo Gospodina Boga živoga i pravoga: iskazujmo mu uvijek hvalu, slavu, čast, blagoslov i sva dobra.

O. Amen. Amen. (ČM)

 

 

Sedmi dan (8. kolovoza)

 

"Gospodin, Bog tvoj, cijeloga puta nosio te kao što čovjek nosi svoga sinčića" (Pnz 1, 31).

 

"Pođi u miru, dušo moja blagoslovljena, jer imaš dobru pratnju na putu, jer onaj koji te stvorio i posvetio, uvijek te je čuvao kao majka svoje čedo i ljubio nježnom ljubavlju" (4Čel 46).

 

Molitva: Sveta Klaro, sav je tvoj život bio sama zahvalnost i pjesma Ocu milosrđa kojeg si proslavila u cijeloj Crkvi. (usp. OKl 2.14) Daj nam svoga duha jednostavnosti, zanosa i radosti, da doživimo sebe kao ljubljena bića i da zahvaljujemo Bogu za svoj život, slaveći ga svojim postojanjem. Amen.

 

R. Blagoslivljajmo Gospodina Boga živoga i pravoga: iskazujmo mu uvijek hvalu, slavu, čast, blagoslov i sva dobra.

O. Amen. Amen. (ČM)

 

 

Osmi dan (9. kolovoza)

 

"Ja sam Put, i Istina i Život" (Iv 14, 6).

 

"Sin je Božji postao za nas Put" (OKl 5).

 

 

Molitva: Sveta Klaro, Isus je bio tvoje pravilo, tvoj program života, tvoj uzor, tvoj put. Daj da i mi, poput tebe, jednostavno i ponizno poslušamo riječ Evanđelja te svojim životom budemo drugima ogledalo i primjer. (OKl 19) Neka tvoje svjetlo, koje je odraz Sunca Pravde, grije naša srca, obasja naše misli i ispuni nas željom živjeti Evanđelje u današnjem svijetu. Amen.

 

R. Blagoslivljajmo Gospodina Boga živoga i pravoga: iskazujmo mu uvijek hvalu, slavu, čast, blagoslov i sva dobra.

O. Amen. Amen. (ČM)

 

Deveti dan (10. kolovoza)

 

"Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda" (Iv 15, 5).

 

"Blagoslovljen budi, Gospodine, koji si me stvorio!" (4Čel 46).

 

Molitva: Sveta Klaro, stoljeća su prošla otkako si zapjevala Gospodinu pjesmu hvale, najuzvišenijeg siromaštva, bratske ljubavi i duboke molitve. Nauči nas ljubiti Isusa kako si ga ti ljubila, da ga prepoznajemo u njegovoj Crkvi i Euharistiji. Izmoli nam milost da ne mislimo na sebe, nego da mislimo na svu našu braću i sestre koji ne vide kako je lijepo živjeti za Boga. Amen.

 

R. Blagoslivljajmo Gospodina Boga živoga i pravoga: iskazujmo mu uvijek hvalu, slavu, čast, blagoslov i sva dobra.

O. Amen. Amen. (ČM)

Križni put sa sv. Klarom

Preuzmi kraću verziju atomic download md wht

KRIŽNI PUT SA SVETOM KLAROM

Prigodom 750. obljetnice smrti sv. Klare

Autorica: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa



Kako je zamišljen ovaj Križni put

 


      Ovo su meditacije o životu svete Klare promatranom kroz postaje križnoga puta. Ovo je hodočašće sa svetom Klarom. Zapravo, ovo je njezin križni put. U njemu ne promatramo toliko Isusovu Muku, nego Klarin hod Isusovim stopama koje je on utisnuo svojom ljubavlju i krvlju. Klara je provela svoj život podno svetodamjanskog raspela, ikone koja prikazuje Krista proslavljenog na križu, Kralja Slave. Premda uvijek u kontemplaciji Krista raspetoga, Klara je odsijevala radošću.
      Oni koji vole svetu Klaru, koji žele više upoznati njezinu duhovnost i njezin životni put, koji žele barem malo dotaknuti se njezinih spisa, i koji nadasve vole meditirati, neka ovaj križni put mole radije pred ikonom svetodamjanskog raspela ili svete Klare, negoli od postaje do postaje klasičnog križnog puta.
      I još nešto. Nipošto nemojmo pokušavati oponašati svetu Klaru. Ni ona nije oponašala nikoga, pa čak ni svetoga Franju. U svakome od nas već je krštenjem započet naš hod za Kristom. Potrebno je otkriti njegove stope u nama i odvažiti se. Možda nam Klara u tome pomogne. Ona zna što je to traženje, čekanje, nadanje, što je to blaženstvo siromašnih u duhu.


UVOD U KRIŽNI PUT


      krizKlarin je život bio u znaku vazmenog otajstva, u znaku pashe, prijelaza iz tame u svjetlo, iz smrti u život. Taj je prijelaz započeo u svakom kršćaninu u trenutku njegova krštenja. Nije čudo stoga što je Franjo Klaru zvao kršćankom, jer je u njoj prepoznao život, muku i uskrsnuće svoga Gospodina Isusa Krista. Životopisac kaže da ju je Franjo »izveo iz mračnoga svijeta« (4Čel 7) i pokazao joj Kristov put. Pokazao joj je Krista koji je put.


- Treba znati umrijeti, reče joj Franjo.
- Kako? - zapita Klara.
- Na Križu s Kristom (Cvjetići sv. Klare).

      Klara je to naučila tijekom života, no kao i mi, morala je proći sve postaje. Imala je hrabrosti učiniti prvi korak. A taj je - izlazak iz sigurnosti doma, društvenih i crkvenih struktura. To je korak obavijen tamom noći Cvjetne nedjelje, ali upravljen prema svjetlu nade, Uskrsa.

      »Bilo je to pred Cvjetnicu, kad je djevojka ražarena srca došla k čovjeku Božjem da od njega dozna što i kako treba učiniti s obzirom na svoje obraćenje. Otac Franjo joj je naredio da toga svečanog dana dođe lijepo obučena i nakićena [u crkvu] primiti palmu, s ostalim mnoštvom naroda, a sljedeće noći da izađe iz tabora da svjetovnu radost preokrene u oplakivanje Gospodinove muke. Naredne noći... ostavila je grad i rodbinu i pohitjela k svetoj Mariji u Porcijunkulu. Tada je, odbacivši ondje babilonsku prljavštinu, svijetu predala otpusno pismo. Pošto su joj braća ondje ošišala kosu, odrekla se različitih nakita... da se suobliči siromašnome, propetome Kristu« (4Čel 7-8. 14).

      Noć bijega u Porcijunkulu, sa osamnaest godina, zatvara svijet za Klarinim leđima, ali samo zato da joj otvori prag Božjeg otajstva.

      Dok razmišljam o tome, pitam se: imam li hrabrosti i ja učiniti taj korak koji Gospodin tako dugo očekuje od mene? Imam li hrabrosti pobjeći iz utvrda iluzija koje imam o sebi, iz udobnosti svoje nepokretljivosti u kojoj pomalo postajem idolopoklonikom samoga sebe? Imam li hrabrosti htjeti zapravo shvatiti što je to kršćanski poziv, što su to blaženstva, što je to život vječni?

 

 

PRVA POSTAJA

Isusa osuđuju na smrt

Kamen spoticanja

      Prva postajaKlara je u svom domu bila okružena vrlo pobožnim ljudima, a njezina je majka pokazivala veliku darežljivost prema siromasima. I Klara je bila darežljiva, ali nije se zaustavila na tome. Htjela je sudjelovati u patnjama siromaha. Odricala se hrane i to potajice slala siromašnoj djeci. No ni to joj nije bilo dovoljno. Kad se čovjek hoće predati Bogu, mora to učiniti potpuno, inače ni sreća nije potpuna. Zato je Klara odlučila slijediti Franjin primjer. Učinit će svoju kenozu, "opljenu" same sebe (usp. Fil 2, 7), kao što je to učinio Sin Božji. Spustila se sa svog plemićkog staleža na stalež siromaha. Rasprodala je svoju baštinu i postala služavkom u bogatom samostanu San Paolo.
      Bio je to korak mimo obiteljske tradicije, mimo društvenih običaja, mimo uobičajenog ponašanja u tadašnjoj Crkvi. Kad je vijest o Klarinu bijegu »stigla do njezinih rođaka, bolna su srca osudili djevičin korak i odluku. Složili su se i požurili da pokušaju silom što nisu mogli drugačije. Primijenili su surovo navaljivanje, upućivali joj otrovne savjete, laskava obećanja. Nagovarali je da odustane od ovako bijedna života. Ona se, međutim, uhvatila za oltarnik i otkrila ošišanu glavu. Odlučno je izjavila kako neće dopustiti da je na bilo koji način ubuduće odvrate od služenja Kristu... Ljubav izazvana nepravdama davala joj je snagu« (4Čel 9).

      Možda bi stric Monaldo bio kadar i Klari zadati smrtni udarac kao što je htio učiniti njezinoj sestri Agnezi. Mislio je da ima na to pravo jer je njihov skrbnik. Ali Klara je priznavala samo Božje gospodstvo nad sobom. Zato je kasnije savjetovala sv. Janji Praškoj: »Ne vjeruj nikomu niti pristaj uz ikoga koji bi te htio odvratiti od ove odluke, koji bi ti htio na put postaviti kamen spoticanja, da ne bi izvršila svoje zavjete Svevišnjemu u onom savršenstvu na koje te je Duh Gospodnji pozvao...« (2PA 14-18).
      Na tvom putu opredjeljivanja za Krista, mnogi će te odgovarati i nuditi ljudsku sigurnost. Znaj razlikovati pravu ljubav od lažne. Prava ljubav i samilost nikada ne udaljava od križa, nego ohrabruje drugoga da prihvati križ, kako bi ušao u otajstvo zajedništva s Kristom.

 

 

DRUGA POSTAJA

Isus uzima svoj križ

Novi počeci

      Druga postajaKlara se »po savjetu blaženoga Franje preselila k crkvi Svetog Damjana. To je ona crkva u kojoj je Franjo u vrijeme molitve s drveta križa primio poziv: 'Franjo, idi i popravi moju kuću, koja se, kako vidiš, ruši!' Djevica se Klara zatvorila u zatvor ovoga mjestanca iz ljubavi prema nebeskom Zaručniku. U ovom je tijesnom zatvorenom prostoru četrdeset godina lomila alabastar svoga tijela bičevanjem, da bi se Božja kuća napunila miomirisom pomasti« (4Čel 10).

      Sveti Damjan bio je stari napušteni benediktinski samostan izvan grada Asiza. Izvan sigurnosti gradskih bedema. Klara je bila sama, prva u posve novom načinu redovničkog života. Izgledi za budućnost su nesigurni. No ona je u svemu tome ipak našla predokus one »skrivene slatkoće koju je sam Bog od početka čuvao za one koji ga ljube« (3PA 14). Mi sada promatramo Klarin život u svjetlu onoga što se kasnije dogodilo. Međutim, ulazeći u Sveti Damjan, jednog još prohladnog dana koncem travnja ili početkom svibnja 1212. g., Klara posjeduje samo nadu.

      Ona se zatvara u Sveti Damjan kao u jednu dugu noć molitve i kontemplacije, noć koja je započela na Cvjetnicu njezinim bijegom, i koja će trajati četrdeset godina. No, ona je u toj noći uvijek bila i ostala dijete nade, dijete svih Božjih biblijskih obećanja. Svu tu prazninu, golotinju vjere, siromaštvo i grubost kamenih zidova, hladnoću, samoću i sve ono zbog čega čovjek ponekad pomisli: »Ima li to sve smisla? Bolje je da živim kao i drugi, a ne kao iznimka...«, sve je to Klara živjela podno velikog Raspela s kojeg je Isus usmjerio Franju na prašnjave putove sve do Svete zemlje, da govori i pjeva o Isusu, svojoj velikoj Ljubavi. Pomalo je Klara postala sve više nositeljicom križa, toliko da su njezin pogled, misli, riječi, kretnje postali stigmatizirani.
      »Gledaj nebo koje nas zove - kaže Klara - i uzmi križ i slijedi Krista koji ide pred nama« (PKE 9). Svatko mora pronaći svoj "Sveti Damjan", mjesto susreta s Bogom, mjesto iskustva Božje ljubavi, križa, boli. Ali i mjesto odakle je najbolji pogled na nebo i na zemlju. Moja svakodnevica - to je moj Sveti Damjan u kojem mogu započeti iznova. Tada će moja svakodnevica postati zanimljivo hodočašće u kuću Očevu.

 

 

TREĆA POSTAJA

Isusov prvi pad pod križem

Nepodijeljeno srce

      Trea postajaI Klarin je život imao teške i tamne trenutke, ispunjene borbom za čistoću ideala, za vjernost Evanđelju i Božjem pozivu. Ona svoj ideal, svoj Oblik života, jednostavno naziva siromaštvom. No značenje siromaštva kojeg je izabrala puno je dublje no što mislimo.

      Sama osoba Isusa Krista jest zapravo njezin oblik života, njezin put, kako sama izjavljuje u svojoj Oporuci: »Sin je Božji postao za nas put« (OKl 5). Ono što je ona željela živjeti u krilu Crkve jest sam nutarnji život Gospodina našega Isusa Krista od Betlehema do Kalvarije. Siromaštvo, svaki oblik odricanja, samo je kraljevski put kojim se slijedi Krista. Zato je ona toliko ljubila siromaštvo i »sklopila s njim takav savez da osim Gospodina Isusa Krista nije htjela imati ništa drugo...« (4Čel 13).

      Odbivši da njezin samostan postane feudalna gospodska kuća, nego da bude bez posjeda koji bi donosili stalni prihod i sigurnost za opstanak zajednice, i bez mnoštva zemaljskih briga koje bi umanjile i gušile zajedništvo s Bogom i sa svim stvorenjima, Klara je naišla na mnoga protivljenja dobronamjernih ljudi.

      Možemo si zamisliti Klarine duge sate molitve i bdjenja, savjetovanja s Raspetim koji je progovorio Franji, a sada je možda duboko šutio da iskuša svoju ljubljenu. Da li je pomislila da ide krivim putem, da ima lažnu, krivu viziju? Iz svega što se kasnije dogodilo znamo da je bila uvjerena da »onomu tko služi Bogu ništa se ne iskrivljuje« (isto, 19).
      Klara je vrlo dobro znala da je "razboritost" na koju su je upozoravali neprijateljica Gospođe Siromaštine. No kao »nova žena«, (BKl 8) žena iznenađenja za svoje vrijeme, »nenadano je, čudesnim nekim darom iz usta samog Boga porazila spletke lukavog neprijatelja i oholost koja upropašćuje ljudsku narav, i taštinu koja zaluđuje ljudska srca« (3PA 6). Isprosila je naime od pape »Povlasticu siromaštva«, povlasticu po kojoj je nitko ne smije prisiliti da primi posjede, povlasticu po kojoj će očuvati srce nepodijeljenim.

      »Dok se ljubi neka vremenita stvar, gubi se plod božanske ljubavi« (1PA 25), kaže Klara. Znadem li ja uopće ljubiti? Jesam li ikada ikoga ljubio nepodijeljena srca, nesebično? Ako ne znam ljubiti nesebično ljude, onda je i moja ljubav prema Bogu upitna.

 

 

ČETVRTA POSTAJA

Isus susreće svoju Majku

Susret

      CetvrtaNekoliko mjeseci nakon stigmatizacije, 17. rujna 1224. g., Franjo dolazi u Sveti Damjan, gdje je od ožujka do svibnja boravio u jednoj kolibici u vrtu sestara. Nekako u to isto vrijeme i Klara je teško oboljela, i otada se nikada više nije oporavila. Raspeta Ljubav stavila je na njih svoj pečat kojeg ništa, osim smrt, nije moglo raskinuti. To je pečat boli, to je znak Tau na njihovim čelima, znak odabranja i potpune pripadnosti Kristu.
      Ovaj susret Franje i Klare bio je susret dviju velikih ljubavi. Jedino je Klara mogla razumjeti sva Kristova otajstva ispunjena na Franji. Jedino je ona koja je stalno kao Stabat Mater stajala podno svetodamjanskog Raspela mogla razumjeti raspetoga Franju. Ovaj susret, ovo iskustvo punine patnje, zasigurno je povećalo u Klari ljubav prema Spasiteljevim ranama kojima je u čast sastavila i svakodnevno molila posebnu molitvu (usp. 4Čel 30).

      I dok se priroda kroz svoje boli rađala na novo proljeće, u Franji i Klari odjekivala je Pjesma stvorova koju je Franjo ispjevao u tim mjesecima svojih, možda najvećih, nutarnjih i vanjskih boli. Oni su već slavili svoj Uskrs.

      Mogu li i ja u događajima oko sebe, u ljudima oko sebe, osobito u njihovoj patnji prepoznati ispunjenje Kristovih otajstava? Jesam li spreman postojano stajati pod križem svakog svog brata i sestre? Znademo li se mi međusobno poticati na joj veću velikodušnost u ljubavi? Znademo li se mi veseliti u patnjama koje su ništa u usporedbi s bremenom vječne slave?

 

 

PETA POSTAJA

Šimun Cirenac pomaže Isusu

Pomoć

      Peta postajaKlarin se život trošio za Isusa. Bila je izvor Božje snage i blagoslova. U njoj je plamtio misionarski žar kojeg je ostvarivala služeći svojim sestrama u svim njihovim potrebama i kušnjama. I ne samo njima. K njoj su dolazili svi, plemići, siromasi, djeca i odrasli, crkveni prelati, Manja braća...

      Franjo je »znao da ona posjeduje veliku savršenost i cijenio je njezine kreposti« (4Čel 32). Stoga se nije ustručavao tražiti od nje pomoć u važnom trenutku svoga opredjeljenja, da li se posvetiti isključivo kontemplaciji ili ići svijetom i propovijedati. Klara, kao čuvarica izvornog poziva "Idi i popravi moju kuću", usmjerava ga na propovijedanje Božje riječi. Franjo je iz njezine molitve i razgovora zasigurno doživio novi zanos, jer se tada uputio na Istok. I to opet kao "novi čovjek" (usp. 4Čel 5), ne s križarima, ne s mačem i nasiljem, ne kao glasnik ni pape ni cara, nego kao ponizni i veseli glasnik Velikoga Kralja.

      Klara je dakle odigrala veliku ulogu u Franjinom opredjeljenju za izvorno shvaćanje evangeliziranja, kao što je Franjo odigrao veliku ulogu u ostvarenju njezinog poziva. On je popravio crkvicu Svetog Damjana za nju, da u njoj živi svoj poziv Marije, a ona je njemu otkrila pravi smisao Kristovih riječi: »Franjo, idi i popravi moju kuću koja se ruši« (LM 2).
      Mi jedni druge jednostavno trebamo. Mi smo jedni drugima uistinu dar. Mi jedni u drugima možemo pronaći odgovore na bezbrojna svoja pitanja.

 

 

ŠESTA POSTAJA

Veronika briše Isusu lice

Lice

      Sesta postajaKlara se smatrala »suradnicom samoga Boga i podržavateljicom klonulih udova njegova neizrecivog tijela« (3PA 8). Vjernost Isusu Kristu i njegovu Evanđelju nije rastavljala od zajedništva s Crkvom i njezinim članovima, pa čak i s onima izvan nje, jer je žarko željela poći među pogane. Odbacila je egoizam koji može kontemplativnu dušu usmjeriti samo na osobno posvećenje.

      Njezina ljubav prema sestrama bila je znak njezinog jedinstva s Bogom. Mnogi bi mogli od nje očekivati rasprave o molitvenim putovima, kao kod Velike Terezije i drugih, pa i njezinih suvremenika. Također i oni koju su je poznavali ne mogu nam mnogo reći o njezinom nutarnjem svijetu. Ali u jednom su svi jednodušni. Klarino je lice uvijek sjalo, uvijek je bila radosna, uvijek požrtvovna, uvijek je tješila, služila, pomagala, savjetovala, opominjala, izgrađivala, vodila...

      »Kad se radosna vraćala od svete molitve - svjedoče njezine sestre - odnosila je s ognjišta Gospodinova oltara tople riječi koje su raspaljivale srca sestara« (4Čel 20). U svom pokorničkom životu velikih odricanja »sačuvala je vedro i radosno lice« (isto, 18). Bilo je to ono isto vedro i radosno lice koje je brat Franjo ugledao jedne noći za uštapa u dubini mračnog bunara, dok je s bratom Leonom gazio ilovaču na svom putu naviještanja radosne vijesti.

      Mi često puta jedni druge gledamo površno. Trebamo se zagledati u dubinu drugoga i vidjet ćemo njegovo pravo lice. Lice boli ili radosno lice. Ako je to lice boli, tješit ćemo ga i plakati s njime, ako je to lice radosti, radovat ćemo se s njime. To je naša svakodnevna misija.

 

 

SEDMA POSTAJA

Isusov drugi pad

Noć


      Sedma postajaPostoje trenuci u kojima se duša nalazi pred velikim ponorom povjerenog joj poslanja. Bog je tada vodi putem samoće i potpunog predanja. Klara ima svoju dugu noć trpljenja i križa kojega kuša sve do dna značenja riječi »patnja« koja se prečesto i dramatično pojavljuje u raznim nijansama u njezinim spisima, a da bi bila slučajna. Ona ima dugu noć od skoro dvadeset devet godina bolesti, u kojoj uči značenje riječi »strpljivost«. To je jedan vid onog njezinog "najuzvišenijeg siromaštva".

      Noć je postala dubljom nakon Franjine smrti. Franjo je za Klaru bio »poslije Boga naš jedini stup i čvrstoća, utemeljitelj, saditelj i pomagač u Kristovoj službi« (OKl 39. 48). Njegovom smrću, Franjina je "biljčica" ostala sama. Razvoj Reda i shvaćanje Franjina ideala krenulo je u razne smjerove. Ostala je šačica prvih njegovih drugova koji su živjeli u svom svijetu i žaleći za prošlim vremenima. Klara je jako voljela tu braću, ali njezino je srce bilo otvoreno za svu braću. Vjerujemo da nije bila jedna od onih koji žale za lijepom i idealnom prošlošću, nego je bila kao svjetionik nade. Znamo koliko je cijenila brata Iliju, a možda ga je i branila pred onima koji su ga osuđivali.

      Promatrajući i dalje svoje veliko Raspelo, Klara je bivala sve milosrdnijeg i toplijeg srca, što je bilo tako potrebno u onom svijetu željeznih mačeva i borbe za izvanjsko vršenje Evanđelja, dok su srca bila gladna ljubavi. I sve je više išla putem predanja, nemajući gdje, kao ni Sin Čovječji, nasloniti svoju glavu, bez svog Pravila, bez zemaljskih posjeda, u nerazumijevanjima...

      Duhovne noći i napuštenosti nisu znak da te Bog ne ljubi. U noći se više ljubi, kaže sveta Mala Terezija. Gospodin te uvlači u noć i osamljenost, kako bi progovorio tvojem srcu koje previše privlače šarolikosti svijeta, koje se previše oslanja na svoje slabe sile ili na moć i snagu drugih ljudi. No, uvijek u toj noći Bog podigne neki svjetionik. U noćima drugih ljudi, budi i ti svjetionik.

 

 

OSMA POSTAJA

Isus tješi zaplakane žene

Utjeha

      Osma postajaPostoji jedan dokument koji nam mnogo govori o Klarinom odnosu sa njezinim sestrama. To je Proces kanonizacije, za koji slobodno možemo reći da je to pjesma nad pjesmama Klarine ljubavi prema bližnjemu, a koju su ispjevale njezine sestre i oni koji su je izbliza poznavali. U Procesu kanonizacije postoji bogato svjedočanstvo sestara o Klarinoj poniznosti, potvrđenoj njezinim običajem pranja nogu sestrama (usp. Proc. I, 12; II, 3; III, 9; X, 6. 11). Za njezine sestre, kao i za njezinog životopisca, Klarina praksa pranja nogu postaje središnja metafora koja govori o njezinoj poniznosti, kreposti koja uključuje milosrdnu ljubav (caritas), supatnju, pažljivost na potrebe drugih.

      Pranje nogu je stil Klarina života, njezinog "svetog suživota", njezin način odnošenja prema drugima. Pranje nogu sestrama zapravo nije bilo za Klaru jednostavno jedna bogoljubna, asketska ili pobožna vježba, nego čin koji je sam po sebi definirao nju i njezine sestre kao Kristove učenice.

      Koliko je ljubila svoje sestre, pokazuje jedan značajan, svima poznat događaj. Ima jedna nijansa u tom događaju koju, čini se, malo tko ističe. Kad su plaćenici cara Fridriha opkolili grad Asiz i napali samostan Svetog Damjana, uplašene sestre okupiše se oko svoje majke koja je bila teško bolesna i nepokretna. Dala je da se donese Presveti Sakrament i prostrla se na tlo moleći za sestre i za grad. Onda se obratila sestrama: »Sestre i kćeri moje, ne bojte se, jer će Bog biti s nama... Vjerujte u našega Gospodina Isusa Krista i on će vas štititi, a ja ću biti vaš jamac da vas ništa neće ozlijediti; ako neprijatelji dođu tako blizu, stavite me pred njih« (Proc. III, 18).

      Klara je svoj život ponudila za spas sestara. Bila je spremna s Isusom-Hostijom biti talac.

      Franjin poljubac gubavcu, Klarino pranje nogu sestrama jesu geste koje odražavaju njihov stil života. I moje geste odražavaju moj stil života, moj način mišljenja, moje shvaćanje Evanđelja. Da li moja djela svjedoče za mene da sam Kristov učenik?

 

 

DEVETA POSTAJA

Isusov treći pad

Strpljivost

      Deveta postajaUvijek će nas pratiti borba za ono što nam je najsvetije, najmilije. I kad pomislimo da je sve izgubljeno, onda nas Gospodin podiže.

      Klarin se život približio kraju, a da još nije postigla od pape potvrdu Oblika života, kako ga je naslijedila od sv. Franje, slijedeći Kristove stope. U očima drugih to je velik poraz i normalan završetak svih utopističkih i fanatičnih ideala. Mnogi su njezini suvremenici pokušali slično živjeti, pod parolom Krista i Evanđelja, ali u velikom buntu, neposlušnosti i otporu Crkvi i Kristovu namjesniku. Klara je bila velika žena, duboke vjere, smisla za stvarnost, a opet toliko zahvaćena Osobom Isusa Krista da je ovo mučno čekanje potvrde Pravila nije slomilo. Prkosila je i samoj smrti, sve dok konačno nije uvečer svog života, 10. kolovoza 1253. g., primila toliko željenu potvrdu svog Oblika života što ju je dan ranije izdao Inocent IV.
      Na ovom smo svijetu uvijek putnici i stranci. Ali ne smijemo biti slijepci. Isus nam je pokazao put. On je taj Put. On je i cilj našeg puta. Ako je tako, ne moramo se bojati padova, neuspjeha ili naoko poraza. Oni su potrebniji što smo bliže cilju, da se prokuša naša vjera, nada i ljubav.

      Često puta sam previše i tjeskobno zabrinut za sebe, za svoju budućnost, za svoj uspjeh. Što bi zapravo bio moj uspjeh? Pravi je uspjeh samo u našoj sličnosti s Kristom. »Tko veli da u Njemu ostaje, valja mu ići putem kojim je On hodio« (1 Iv 2, 6). Dug je to put. Strpljivost je dokaz naše ljubavi, ali i Božje ljubavi.

 

 

DESETA POSTAJA

Isusu skidaju odijelo

Lišenost


      Deseta postajaKad je »posve obuzet božanskom utjehom bio primoran sasvim napustiti svijet« (OKl 10), Franjo je svukao odijelo i vratio ga svom ocu. Bio je to znak potpunog predanja Ocu nebeskom i znak da se rodio na novi život u Duhu. Slično je učinila i Klara, kao i svi koji su krenuli za ovo dvoje Kristovih zaljubljenika. Razlog njihova lišenja jest Sin Božji koji je odložio haljinu svoga božanstva i obukao »haljinu naše ljudskosti i lomnosti« (2 P 4), kako bi nas koji smo »zbog prijestupa Praroditeljâ« (1PA 14) bili gladni i goli nebeske hrane i odijela, zaodjenuo u samoga sebe i nahranio sobom. Postoji jedno prekrasno djelo u kojem je razrađena ova tema: Savez sv. Franje s Gospođom Siromaštinom.

      Slijeđenje i nasljedovanje Krista mora doći do tog stupnja da dopustimo biti lišeni svega, goli i prazni, kako bi tu golotinju i prazninu ispunio Bog. To je mistika siromaštva, tako dragog Klari i Franji. To je sama Osoba Isusa Krista, u kojeg smo se kršenjem obukli i odložili starog čovjeka.

      Bez ovog procesa ne možemo slaviti Uskrs.

      Ako je Isus Krist poništenjem samoga sebe, lišenjem svoga božanstva, postavši čovjekom, i još više: postavši slugom (usp. Fil 2, 6-7), zadobio uzvišeno ime Gospodin, niti ja ne mogu uz manju cijenu zadobiti novo ime u nebeskom Jeruzalemu.

 

 

JEDANAESTA POSTAJA

Isusa pribijaju na križ

Razapinjanje

      Jedanaesta postaja»Klara je proživjela četrdeset godina u najvećem siromaštvu. Kroz dugih dvadeset osam godina bolovanja iz njezinih se usta nije čulo ni mrmljanje ni jadikovanje. Štoviše, iz njezinih je usta uvijek izlazio svet razgovor, uvijek je zahvaljivala« (4Čel 39). Iz alabastra njezinog razbijenog tijela izvirao je miris mira i svetosti kojeg je osjećao cijeli Asiz, cijela Crkva. Njezina neizmjerna ljubav prema trpećem Isusu, Sluzi i slavnom Spasitelju, očitovala se u oplakivanju Muke Gospodnje. Iskustvo besplatne Božje ljubavi koja izvire iz križa postaje rijeka suza ljubavi i zahvalnosti, skrušenosti i pokore.

      Klara je prolazila iskustvo siromašnog i raspetog Krista, »pribijenog na drvo križa« (4PA 24), sve do supatnje s njim, neosjetljiva na sve zemaljsko jednog Velikog petka 1252. godine. Ono što je Bog upisao u tijelo asiškog Sveca na brdu La Verna, to je napisao na tajnim ranama njegove ponizne biljčice, u molitvenoj šutnji Svetog Damjana. Njezina patnja nije bila uzaludna. Postala je nositeljicom mira. Ižaravala je mir. To pokazuju i riječi kardinala Hugolina, što ih je napisao Klari 28. travnja 1220. godine: »... nisam dostojan pridružiti se društvu izabranika [Gospodnjih] i otrgnuti se od zemaljskih briga, nego samo ako mi tvoje suze i molitve pribave oproštenje grijeha. Zato ti povjeravam svoju dušu i preporučujem svoj duh kao što je Isus na križu preporučio Ocu svoj duh« (PHK).

      Nikada nećemo postati dovoljno svjesni koliko je plodonosno kad smo razapeti, bespomoćni i naoko beskorisni. Biti zatvoren u klauzuru patnje i križa znači staviti Boga na svoje mjesto, prepustiti njemu da djeluje. Zašto se još uvijek opirem toj ljubavi koja me želi u svom zagrljaju na križu?

 

 

DVANAESTA POSTAJA

Isusova smrt na križu

Ogledalo

      Dvanaesta postajaBolna Kristova muka i smrt bile su predmet stalne Klarine kontemplacije. Klara nije častila samo Isusova izvanjska, tjelesna trpljenja. Ona je vjerovala da je on Sin Božji koji je došao na zemlju proslaviti s nama svoju Pashu, svoj prijelaz k Ocu. Isus je trpio, ali se radovao jer ide k Ocu. Na zemlji je ostavio utisnute svoje stope koje nas pozivaju da ga slijedimo. Zato su Isusov križ, muka i smrt poseban izvor Klarine duhovnosti, izvor njezine snage, osmišljenje njezinog života.

      No, nećemo kod Klare naći ni traga žalosti i tugaljivosti. Njezina pisma pravi su vodoskok radosti i klicanja. To je klicanje koje proizlazi iz križa, rado nošenog križa. Raspeti je bio ogledalo u kojem je danomice promatrala »neizrecivu ljubav kojom je [On] htio umrijeti smrću sramotnijom od svake vrste smrti. Odatle se neprestano sve jače rasplamsavala žarom ljubavi« (usp. 4PA 23. 27). Njezino je »ogledalo, postavljeno na drvo križa« pozivalo: »O svi vi koji prolazite putem, pogledajte i vidite ima li boli kakva je bol moja!« (usp. isto, 21-23).

       Promatranje tog ogledala pružilo joj je strpljivost i utjehu jedne, njezine posljednje, božićne noći, 1252. godine, kad se našla osamljenom u svojoj bolesti. Ogledalo koje je danomice promatrala na križu, sada joj je dalo sudjelovati u radosti svih stvorenja zbog Spasiteljeva rođenja. Taj događaj bio je povodom da je ovu neumornu motriteljicu Boga naše doba proglasilo zaštitnicom medija koji često puta odvlači od Boga.

      Kakvo je moje ogledalo u kojem se danomice promatram? Promatram li sebe i stvari oko sebe kroz ogledalo križa, ogledalo vječnosti? Da li sam ja ogledalo za druge?

 

 

TRINAESTA POSTAJA

Isusa skidaju s križa

Predanje

      Trinaesta postajaStvoreni smo za velika djela. No važnije je da mi sami postanemo veliko Božje djelo. Jednom moramo žrtvovati Bogu svoje najbolje djelo, djelo cijelog svog života, da nas više ništa ne priječi potpunoj slobodi.

      Franjo je to pokazao spalivši košaru koju ja pleo, a koja mu je obuzimala misli za vrijeme molitve. »O tričava li djela koje me je toliko svladalo da je na sebe svratilo moje srce. Žrtvovat ću ga Gospodinu, čiju je žrtvu smetalo« (2Čel 97). Naravno, košara nije bila njegovo veliko i životno djelo, ali je simbol naše zaokupljenosti i navezanosti na ona dobra što nam ih Bog daje ili po nama čini. Čovjek postaje Božjim djelom kad se u njemu nastani Bog-Ljubav. Tad čovjekova duša postaje Božje remek-djelo. Klara svoje životno djelo nije mogla, a ni trebala uništiti jer ga je potpuno predala Bogu i smatrala ga Božjim djelom. Ona sama postala je djelo Božje milosti.

      Napokon je dosegla vrhunac onog unutarnjeg, najuzvišenijeg ili najdubljeg - altissimus naime ima oba značenja - siromaštva. Postala je »kći i službenica svevišnjega Kralja i Oca nebeskoga, zaručnica Duha Svetoga«, prema »savršenosti Evanđelja« (usp. PKl VI, 3). Ona, altera Maria, jedna je od onih koji su primili »svjetlo istinito koje rasvjetljuje svakog čovjeka« (Iv 1, 9) u njegovu dolasku na svijet. Stoga nije čudo što su sestre u više navrata vidjele pored nje »prelijepo djetešce« (Proc. IX, 4; X, 8). Štoviše, Tijelo Gospodnje koje je primila kad se činilo da će umrijeti, pojavljuje se kao »malo i jako lijepo djetešce« (Proc. IX, 10). Klarina je duša bila spremna uroniti u puninu Sjaja.

      Dopuštam li da Bog u meni nesmetano djeluje? Zašto se bojim potpuno njemu predati? Zar ima nešto vrjednije od njegove ljubavi? Želim li postati remek-djelo vlastite oholosti ili remek-djelo Božje milosti?

 

 

ČETRNAESTA POSTAJA

Isusa polažu u grob

Sjeme


      Cetrnaesta postajaNapokon sestrica smrt diže veo s tajne Klarina života. (Smrt pokazuje kakav čovjek uistinu jest.) I pojavljuje se Klara u svom duhovnom djetinjstvu, kao »kći i službenica svevišnjega Oca«, kakvom ju je Franjo htio od samog početka (usp. PKl VI, 3): »Pođi u miru, dušo moja blagoslovljena - govorila je svojoj duši - jer imaš dobru pratnju na putu: jer onaj koji te stvorio najprije te je posvetio, a nakon što te je stvorio ulio je u tebe Duha Svetoga, i uvijek te je čuvao kao majka svoga sinčića kojeg ljubi... Gospodine, budi blagoslovljen ti koji si me stvorio! I mnogo je govorila o Presvetom Trojstvu« (Proc. III, 20).

      Možda je sv. Franjo bio onaj »slavni putovođa« što ga spominje Toma Čelanski (usp. 4Čel 46) koji joj je došao ususret. Posljednje njezine riječi pune su sigurnosti da je ljubljena, da je uvijek bila Božja: »Dragocjena je u očima Gospodnjim smrt svetaca njegovih« (Ps 116, 15).

      Klara je bila poput sjemena bačenog u zemlju. Umrla je da bi donijela stostruk rod. Sestre su s njome pokopale bulu kojom je potvrđen njezin Oblik života, kao da su time htjele reći kako je Klarinom smrću utrnuo i njezin ideal. Tijekom stoljeća činilo se da je doista utrnulo svjetlo Svetog Damjana. U vremenima teškima za Crkvu, pronađeno je njezino tijelo, zakopano podno oltara u bazilici sv. Klare. Tim događajem ponovno je zasjao Oblik života sv. Klare. Mnogi su se samostani obnovili i povratili na izvore.
      Ako ne umreš, ne možeš početi živjeti novim životom. Ne možeš postati novi čovjek. Koliko ima toga čemu trebaš umrijeti! Ne boj se smrti, ona je samo prijelaz, pasha. Ti ideš k Ocu.

 


ZAVRŠETAK

      Od svete Klare nije nam ostalo mnogo pisanih djela, niti stvari. Premda bi nam to bilo dragocjeno, možda je bolje, kako bismo svoju pobožnost usmjerili na ono što su ona i Franjo iznad svega željeli, naime da imamo »Duh Gospodnji i njegovo sveto djelovanje« (PKl X, 9).

      Njezin put započeo je u noći Cvjetnice, s palmom u ruci. Završio je viđenjem Kralja slave (usp. Proc. IV, 19). Njezin je život svjedočanstvo "blažene nade" koju iščekujemo, otkrivenje Tajne naše vjere, da svojim životom »smrt Gospodnju naviještamo, uskrsnuće slavimo i slavni njegov dolazak iščekujemo« (Rimski Misal).

      Vidiš li i ti »Kralja slave kojega ja gledam?« (usp. 4Čel 46).

 

Pantokrator

Meditacija o sv. Klari, zaštitnici TV

 

DSC05808     

     Nikada nisam bila u Asizu... Nisam vidjela Porcijunkulu, Baziliku sv. Franje, Baziliku sv. Klare, tolika sveta mjesta, draga franjevačkoj duši, a napose - Sveti Damjan... Nikada nisu moji koraci odjekivali malim prostorima tvoga samostana, Klaro... Klaro di Favarone di Offreduccio... No moja čežnja da te upoznam tako je velika... možda je baš zato i tako velika, te vjerujem da je i ona dar Duha Svetoga... I gotovo sam uvjerena, oprostit ćeš mi Klaro na toj samouvjerenosti, da te nitko ne voli tako jako i posebno kao ja. To uostalom smije misliti svaka klarisa. Zar ne?
      Promatram drevne slike poznatih majstora koji su te pokušali, svaki na svoj način, prikazati. Svaki detalj ima svoje značenje i poruku i krije niz isprepletenosti u sebi. No ja želim jednu jasnu i čistu sliku o tebi. Jer mislim da će tada i moja slika o Kristu biti jasnija i čišća. Lišena... Slika kakvu je Franjo volio.
      I gle - događa se malo čudo, pomalo nalik onom koje si ti doživjela one davne Badnje večeri, 24. prosinca 1253. godine. Živo sam se prenijela u Sveti Damjan. Dotičem one gole grube zidove spavaonice... grube stolove blagovaonice... hodam klaustrom... zaustavljam se u tvom malom koru... Sve su to mjesta gdje si ti sa svojim sestrama svjedočila ljubav u svakodnevnim susretima... u radu... molitvi... u šutnji... u riječi... svakoj kretnji... Pokušavam si zamisliti kako je to bilo prije 800 godina. Naviru mi tvoje riječi iz tvojih pisama, oporuke, pravila i blagoslova... Sve je nastalo tu, u toj materijalnoj grubosti i oporosti života, a tako prožetoj Duhom, oduhovljenoj. Klaro, tvoj Sv. Damjan svjedočanstvo je uskrsnuća, tvoj grubi habit i bose noge svjedoče o ljepoti i bogatstvu onostranog života...

      Kažeš mi: Izuj svoju obuću, na svetom si tlu. Da, ovdje je Bog tako opipljiv... Ništa manje negoli u gorućem grmu.
      Kao što mi je teško vratiti se i uživjeti u tvoje vrijeme, tako mi je teško tebe, Klaro, smjestiti u ovo naše vrijeme. Povlasticom siromaštva, papa Grgur IX. izdigao te iznad tvoga vremena, iznad (i izvan) običaja tvoga vremena sa svim njegovim zarobljenostima. Njegov nasljednik u XX. st., Pio XII. učinio je to isto - proglasivši te nebeskom zaštitnicom televizije - izdigao te iznad svakoga vremena. Razlika između tvoga i našega stoljeća nestaje kada se uklope u povijest spasenja.
      No ipak, pitam se, kakve veze imaš ti, Siromašna gospođa iz Asiza, madonna Chiara, u kostrijeti i nepokretna u bolesničkoj postelji, sa svim onim estradnim zvijezdama koje nam televizija nameće za uzor? Kakve veze imaju tvoje odrezane zlatne pletenice i odbačene i rasprodane haljine i nakit s onim glamurom i kremom društva u koje nas uvlače filmovi i ostali televizijski sadržaji? Kakve veze ima tvoje polagano pisanje trstikom na pergameni s ovim današnjim nezamislivo brzim protokom i širenjem informacija? Kakve veze ima tvoja šutnja i tišina s onom zaglušujućom dvadesetčetirisatnom bukom kojom televizija ispunja naše stanove i prostore naših duša? I, napokon, kakve veze ima tvoja teovizija - bogozrenje - sa svim onim slikama koje nasilno prodiru u nas?
      Kristov namjesnik nije pogriješio. Ti si svojim trpljenjem, u bolesničkoj sobi, u samoći one Badnje noći, već otkupljivala sve zlo koje ovaj medij širi i time osvaja svijet... duše... I poučila si nas: treba znati birati. Birati program... birati sadržaj... Ti si izabrala zajedništvo s braćom u Bazilici sv. Franje. I doživjela si ljepotu njihove molitve i proslave Božića. Stvar je, dakle, uvijek u našim rukama: trebamo znati odabirati, razabirati, biti mudri, razboriti. Sve sami darovi Duha. U svojim pismima često govoriš: „Motri... gleda... promatraj... u želji da nasljeduješ njega - Krista!“ Ono što se uporno gleda i sluša, počinje osvajati naš život i mijenjati ga. Uistinu si prava zaštitnica televizije! Papa je pogodio!
      Televizija znači: gledati na daljinu. Ti si uvijek gledala na daljinu. Kad se samo sjetim tvoje čežnje za susretima s Franjom i braćom, Janjom Praškom... Tu udaljenost između tebe i njih, udaljenost na koju te vezala klauzura, ispunjao je Duh Gospodnji i njegovo sveto djelovanje. Zato si uspjela. Zato su svi hrlili prigrliti (i gledati) tvoj teovizijski program. Nasljedovanje Isusa siromašnoga i poniznoga bila je tvoja omiljena emisija. Križ u tvojoj ruci - antena koja te spajala sa sve četiri strane svijeta,i s Božjim svijetom.
      I zato ti se divim, Klaro, jer si nadvremenska. Jer te je Božja ljubav preobrazila i pobožanstvenila. Ti si svjedokinja uskrsnuća. Siromašna gospođo iz Asiza, iz malog samostana Sv. Damjana, obučena u grubi sivi habit, opasana kordom i bosonoga, sjajnoga lica i vedra pogleda... tvoj lik govori da si sretna, jer si sate i sate provodila u teoviziji, pred Gospodinom.
Zato te molim sada, nauči nas jasnoći: da vidimo sve ono što nam želiš pokazati u svojim programima koje emitira Duh Sveti; da podijeliš s nama svu svjetlost koja prebiva u tebi - u tvom imenu, u tvom licu koje je sjalo i u trenutcima kušnje i tame.
      Nauči nas jasnoći koju donosi samo odcjepljenje i nenavezanost. Nauči nas onoj ljestvici vrjednota koju si ti promatrala u svom zrcalu.
     I, Klaro, sjeti se nas u svojoj bogoviziji i moli za nas. Amen.

s. M. Tarzicija

Zaštitnica televizije

 

      Zastitnica TVU siječnju god. 1952., Arnaldo Fortini, već godinama gradonačelnik Asiza, istaknuti franciskolog, Predsjednik Međunarodne zajednice Franjevačkih studija, bio je u punom poslu oko priprema za VII. stoljetnicu smrti sv. Klare Asiške. Ta okolnost mu je omogućila da pregleda i prouči brojne i predložene spise u svezi svete Klare. Upao mu je u oči jedan prizor iz potpuno sigurnih suvremenih izvora, u kojemu je našao elemente koji danas ulaze u moderni izum televizije. Riječ je o sljedećem događaju, kojega nam donosi službena Legenda svete Klare, koja se pripisuje Tomi Čelanskom (4Čel 29).

 

Upravo kako se u bolesti pamćenjem opominjala svojega Krista (usp. Tuž 3,20), tako je i Krist nju pohađao u njezinim patnjama. U ono vrijeme na Božić[1], kada svijet s anđelima zanosno kliče rođenome Djetešcu, sve su Gospođe otišle u oratorij na jutarnju, a majku, pritisnutu bolima, ostaviše samu.

Kad je počela razmišljati o malešnome Isusu, i veoma se žalostila što ne može sudjelovati u njegovim pohvalama, uzdahnuvši reče: »Pogledaj, Gospodine Bože, kako sam ti sama ostavljena na ovome mjestu!«

I gle, iznenada joj je u ušima počelo odzvanjati ono divno suglasje koje se odvijalo u crkvi Svetoga Franje[2]. Slušala je psalmodijsko klicanje braće, pratila skladnost pjevačâ, čak je uhvatila zvuk orgulja. Udaljenost mjesta nikako ne bijaše takva da bi se ono moglo čuti na ljudski način, nego je ona svečanost ili na božanski način doprla do nje, ili joj je sluh bio izoštren iznad ljudskih mogućnosti. Ono što je doista nadmašilo ovo viđenje jest to da je bila dostojna vidjeti same Gospodinove jaslice[3].

Kad su ujutro kćeri došle k njoj, blažena Klara im je rekla: »Neka je blagoslovljen Gospodin Isus Krist koji me nije ostavio kada ste me bile vi ostavile. Naime, po milosti Kristovoj čula sam cijelu onu svečanost koju su noćas proslavili u crkvi svetoga Franje«.



[1] Božićno viđenje zbilo se u noći 24./25. prosinca 1252. g., na posljednji Klarin Božić (PostKl 3,30;7,9).

[2] Crkva sv. Franje – sada bazilika – nalazi se na krajnjem sjeverozapadu Asiza, dok je Sv. Damjan na drugoj, jugoistočnoj strani, izvan grada, 2 km zračne udaljenosti od nje. Obje zgrade ne mogu se međusobno vidjeti zbog brežuljka koji ih dijeli. U crkvi Sv. Franje nalazi se, od 1230., njegovo tijelo.

[3] Pisac se poslužio svjedočanstvima s Postupka (3,30;7,9), ali je umetnuo pojedinosti koje imaju naglasiti nadnaravni značaj događaja. Kasnije će to preuzeti i još proširiti Cvjetići (Cvjet 35) koji će, upravo, biti poticaj papi Piju XII. da breveom Clarius explendescit, od 14. 2. 1958., proglasi Klaru zaštitnicom televizije, to jest svih djelatnika na području televizije. Zašto je Klara prenesena u Crkvu sv. Franje? Ja u tome vidim Klarinu silnu želju da, upravo u vrijeme koje je puno neizvjesnosti za nju i njezinu zajednicu u iščekivanju potvrde Pravila (ona je već mjesecima u teškom zdravstvenom stanju), želi zajedno sa sv. Franjom (čiji se ostaci ondje čuvaju) i braćom proslaviti Otajstvo koje je izvor njihova poziva, te time naglasiti pripadnost i povezanost s Redom Manje braće.

 


      Televizija je upravo bila „bum“ pa je Arnaldo Fortini pomislio da „takva tako snažna i raširena djelatnost“ mora imati svetoga zaštitnika te da bi se crkvenim vlastima mogla sv. Klara predstaviti kao najprikladnija.

 

      Dana 20. prosinca 1953. predložio je, u ime Međunarodne zajednice Franjevačkih studija, da se izabere za zaštitnicu radija i televizije sv. Klaru Asišku. Prijedlog završava ovim riječima: „Djevica iz Svetoga Damjana može preko uzbudljivog etera ujediniti u jednu misao ljubav i dušu  svih ljudi i svih nacija."
      Ova zamisao je bačena u javnost preko tiska, radija, televizije i svih kanala koje društvo može koristiti, ali zajedno s tim promidžbenim hitcem od strane public relations Arnaldo Fortini je nastavio pokret kao iskusan službenik, poslavši istoga dana, 20. prosinca 1953., službenu zamolbu - uvijek u ime Međunarodne zajednice Franjevačkih studija - asiškom biskupu, mon. Placidu Nikoliniju, da bi pobudio zanimanje kod Svete Stolice za tu stvar. „Asiški biskup - navodimo Arnalda Fortinija - svojim ugledom i svojom službom, bio je najprikladniji čovjek za razvoj toga poticaja. Dugujemo njemu, njegovoj gorljivosti, njegovoj ljubavi prema domovini sv. Franje, prijedloge i djelatnosti preko kojih je Serafski svetac god. 1939. bio proglašen zaštitnikom Italije. Biskup se dao na posao s velikim oduševljenjem, prikupivši pristanke istaknutih crkvenih i laičkih osoba te Uprave talijanske radio-televizije i poslao ih, zajedno sa službenom zamolbom, na Kongregaciju za Obrede“.
      Mons. Nicolini također je ubacio prijedlog - kao misao koja bi poduprla odobrenje od Svete Stolice - govoreći na radiju prigodom zatvaranja Klarine godine.
Prvi važan ishod poticaja što ga je promicala Međunarodna zajednica Franjevačkih studija i Asiška biskupija dogodio se u Milanu 29. siječnja, kada je nadbiskup mons. Montini, dok je blagoslivljao zavod „A“ (televizijski odjel) Talijanske tvornice Magneti Marelli, povjerio ga zaštiti sv. Klare. Za tu prigodu bila je pripremljena elegantna pozivnica sa Svetičinom slikom i tekstom „televizijskog“ događaja iz njezina života.
      Dana 3. travnja 1955. generalni poglavari četiriju franjevačkih obitelji (P. Agostino Sépinski za OFM; P. Vittorio M. Costantini za OFMConv.; P. Benigno da S. Ilario za OFMCapp. i P. Giovanni Boccella za TOR) podnijeli su Papi Piju XII. svoju službenu zamolbu.
      Taj dokument znači važan korak na „putu patronata“ iz dva razloga. Kako se vidi, ne govori se više o radiju, nego samo o televiziji (patronat radiofonije već je povjeren sv. Gabrijelu Arkanđelu, Božjem vjesniku u prostoru). Na drugome mjestu, dokument se podudara s činjenicom da je Generalna kurija OFM (tj. središnji ured Reda koji surađuje s uredima Svete Stolice) postala gorljivim sudionikom ovoga poticaja te se pobrinula, kad je to bilo potrebno, za izradbu i uređenje dokumentacije koju traži Kongregacija za Obrede. Otac Anastasio Curziola, Generalni prokurator, upravljao je poslovima uobičajenom marljivošću i sposobnošću, u čemu mu je djelomice pomogao o. Berardo Capezzali.
      U jesen 1957., sv. Klara je proglašena zaštitnicom španjolske televizije (usp. „S. Chiara Patrona della Televisione“ - Tipografia della Porziuncola - 1960).
      Službeni nadnevak sveopćeg proglašenja sa strane Svete Stolice je 4. veljače 1958. To je, naime, nadnevak koji nosi apostolski breve „Clarius Explendescit“, a slavi se 14. veljače, kad je obznanjen.

 PODRŽITE NAS

Želite li donirati za izgradnju i obnovu našeg samostana stradalog u potresu, za obnovu crkve i za potrebe samostana, možete to učiniti skeniranjem

QR koda.

QR-kod-donacije

OBNOVA SAMOSTANA

KUA-ruenje

laudatoTV banner

ZAŠTITNICA TELEVIZIJE

zatitnica televizije

~~ KLARINA BAŠTINA~~

Klarina bastina

Pisma Generalnih ministara

~FRANJEVAČKI IZVORI~

Franjevaki izvori

PJESMA FRANJO I KLARA

franjo klara

~~ HVALA REDOVNIKA~~

RBA

bg

logo GP




Klarise Zagreb® ::: Design by Schima Web Studio