• 1banner-naslovnica_slide.jpg
  • 2banner-naseogledalo_slide.jpg
  • 3banner_Gospa_slide.jpg
  • 4banner_ljubav.jpg
  • 5banner_blagoslovljen.jpg
  • 6banner-susretuasizu_slide.jpg
  • 7banner_kardinal_slide.jpg
  • 10banner-samost-unut_slide.jpg
  • 11banner_kakojedobro_slide.jpg
  • 12banner_slide_rad.jpg

Kvaternikova ulica 167, 10000 ZAGREB, HRVATSKA  Tel./fax: +385 1 37 36 524 • E-mail: samostan @ klarise-zg.hr

Devetnica Duhu Svetomu

Devetnica Duhu Svetom

DEVETNICA SV. KLARI

Klara Ikona

~~~Gospa Fatimska~~~

Gospa Fatimskaj

DEVETNICA

Red sv. Klare

      Na ovoj stranici predstavljamo vam Red sv. Klare koji ima svoje skromne početke i značajke koje ga razlikuju od ostalih crkvenih Redova. Naša povijest stara je osam stoljeća i obuhvaća sve kontinente i različite rase, kulture i jezike. Povijest klarisa na našem tlu jednako je toliko stara i burna, premda naših samostana danas ima tek nekoliko. Klarise imaju svoje mjesto u Crkvi, i to u samom srcu Crkve, prema prekrasnom izričaju sv. Terezije iz Lisieuxa, karmelićanke. To je najslikovitiji opis kontemplativnog poziva kojemu se posvećujemo. Red ima svoje vidljivo ustrojstvo, koje podliježe promjenama, za razliku od onog evanđeoskog ustrojstva koje mu daje unutarnji život i smisao. Iz toga proizlazi i duhovnost Reda, a to je svojstven način življenja Evanđelja, otajstava naše vjere i redovničkoga života. Red počiva na čvrstim temeljima Svetoga pisma, liturgije te crkvene i franjevačke predaje što klarisama jamči vjerodostojnost njihova svjedočenja u Crkvi i svijetu. Izraz tog unutarnjeg, duhovnog života, vidljivi znak našega svjedočenja jest naše redovničko odijelo, grb Reda i franjevački znak Tau koji je simbol povezanosti Isusa Krista i čovjeka.

Odluka o potpunom oprostu

potpuni oprost

 

Sveta Stolica je 16. travnja 2011. godine donijela Odluku o potpunom oprostu u Jubilarnoj godini 800. obljetnice poziva sv. Klare i početaka Drugog franjevačkog reda – klarisa.

 

 

Preuzmi cijeli dokument (PDF 240 Kb)

atomic download md wht

Misionarke

 

Službenica Božja Majka Marija Magdalena od Presvetog Srca (1834. - 1905.)

 

     Mother Mary M. BentivoglioNa njezinu grobu piše: „Majka Magdalena, opatica klarisâ (grofica di Bentivoglio), rođena u Rimu, 29. 7. 1834., umrla u Evansvilleu, 10. 8. 1905., utemeljiteljica klarisa u Americi“.
     Stotinu godina nakon njezine smrti, iz njezinog prvog korijena niklo je 16 samostana u SAD-u, ne računajući osnutke u Japanu, Boliviji i Brazilu.
     Kao kći grofa Bentivoglio, vojnika u službi Svete Stolice i jedno vrijeme guvernera grada Rima, Annetta je bila dvanaesto od sedamnaestero djece. Bila je veoma živahno i tvrdoglavo dijete. Voljela je priče o prvim kršćanskim mučenicima i često se zamišljala kako u Koloseumu umire mučeničkom smrću za Krista. No Gospodin je za nju odabrao drugačije mučeništvo.
     Njezina sestra Konstanca, mlađa od nje dvije godine, nakon smrti roditelja odlazi u klarise u San Lorenzo u Rimu. Malo kasnije, 1864., pridružuje joj se i Annetta. Nisu bile više tako mlade, a budući da su odgojene kao gospođe, počeci u samostanu bili su im veoma teški, osobito Annetti koja je imala snažnu osobnost i teško prihvaćala redovitu stegu i duge sate molitve. Usprkos svim teškoćama položila je svoje zavjete 1865. godine pod novim imenom: sestra Marija Magdalena. Dok je u početku samo pokušavala redovnički život, sada su nastupile godine kada ona započinje pravi život pokore i siromaštva, u skladu s Pravilom sv. Klare, dok se u zajednici živjelo veoma ublaženo.
     Bilo je to burno razdoblje na talijanskom poluotoku. Garibaldi je sa svojim četama 1870. g. ušao u Rim. Njegovim dolaskom prestaje postojati Papinska država, a samostani su ukinuti i ispražnjeni. U duhu Pija IX. i duhovnoga vođe s. M. Magdalene, oca Bernardina, koji je u međuvremenu postao generalni ministar Reda, nikla je zamisao da se kontemplativni život presadi u SAD, kako bi to bilo svjedočanstvo evanđeoskoga života nasuprot materijalizmu koji je ondje sve više uzimao maha. Javilo se mnogo sestara, ali je izbor pao na sestre Bentivoglio. Sestra M. Magdalena bit će opatica, a sestra Konstanca zamjenica i učiteljica novakinja. Otac Paolino da Castellano bio im je pratilac, zaštitnik i duhovni savjetnik. Premda su se opatica San Lorenza i dio zajednice protivili njihovom odlasku, mnogi su ih u tome podržavali.
     U kolovozu 1875. g. krenule su na put u Marseilles, gdje će se ukrcati na brod za New York. Ovaj kratak boravak u Marseillesu kod sestara klarisa bit će od velike važnosti. Taj je samostan, naime, upravo te godine prešao s ublaženog Pravila na ono svete Klare, i to potaknut događajem pronalaska tijela sv. Majke Klare. Iste sestre izradile su posebnim francuskim ručnim radom habit za tijelo sv. Klare koje je bilo položeno u Baziliku nakon njegove ekshumacije.
     U rujnu 1875. sestre Bentivoglio ukrcale su se na trgovački brod, a u New York su stigle 12. listopada. Kako ih u Americi nitko nije očekivao, nijedan ih biskup nije htio primiti. Govorili su im kako je njihov način života zastario i nije u skladu s vremenom u kojem se živi. Međutim, one su bile ustrajne i htjele su ispuniti poslanje koje im je nalagala poslušnost. Napokon ih je primio biskup New Orleansa (Louisiana). Započele su svoj redoviti samostanski život, kadli im je franjevački provincijal, bez ikakva objašnjenja, naredio da napuste New Orleans i odu u Ohio, u Cleveland. Poslušale su. Ondje im je bilo naređeno da se ujedine sa skupinom koletinki koje su došle iz Njemačke. Međutim, suživot nije bio moguć. Kako su sestre Bentivoglio već imale brojna zvanja, trebalo je potražiti smještaj. Biskup iz Nebraske pomogao im je u gradnji samostana, u Omahi. Napokon su, nakon mnogo godina siromaštva i trpljenja, imale svoj samostan. No malo prije završetka gradnje, samostan je godine 1880. teško oštetila velika oluja, a onda ge ja potpuno srušio snažni ciklon. Dvije godine kasnije od ovoga samostana osnovan je novi u New Orleansu. U oba se opsluživalo Pravilo sv. Klare. Sestre Bentivoglio bile su neprestano klevetane i svrgavane s položaja. U svemu tome Majka Magdalena pokazala je uvijek spremnu poslušnost, veliko pouzdanje u Božju Providnost, neslomivu hrabrost i junaštvo u mnogim krepostima. Osnovala je još jedan samostan u Evansvilleu (Indiana), 1896. g. Trebalo je dugo vremena da ga okolina prihvati i velikodušno pomaže. Sve je to podijela uza sve više narušeno zdravlje.
     Posljednjih godina života mnogo je trpjela tjelesne boli, u kojima se očitovala njezina strpljivost, poniznost i sestrinska ljubav prema drugima. U zadnjoj bolesti primila je mnoge nadnaravne milosti. Umrla je 18. kolovoza 1905. godine, kad je njezino djelo bilo već dobro utvrđeno. Zajedno sa svojom sestrom Konstancom vjerno je obavila poslanje koje joj je bilo povjereno od generalnoga ministra: osnovati samostane koji neće ništa posjedovati, koji će vjerno opsluživati Pravilo sv. Klare.
     Nekoliko godina nakon njezine smrti obavljena je ekshumacija njezinoga tijela, koje je pronađeno neraspadnuto. Poduzeti su koraci prema njezinom proglašenju blaženom.

 


Majka Marija od Isusa (1906. - 1978.)

 

     Rođena je u Gaskonji, na jugu Francuske, godine 1906. S dvadeset godina ostavlja svoju obitelj i ulazi u novicijat Franjevki Marijinih misionarki u Chateletu. Po završetku formacije poslana je najprije u Indokinu, a zatim u Burmu. U 24 godine osnovala je jedno selo i bolnicu za 400 gubavaca. Istovremeno je promatrala budističke monahe i muslimanske isposnike. Divila se njihovoj molitvi, dubokom klanjanju i razmišljala o svim onim kontemplativnim vrijednostima nekršćanskih religija koje bi mogla preuzeti i Crkva. Predosjećala je da se kršćanska vjera može uklopiti u različite kulture.
     Za vrijeme II. svjetskog rata, dok je bila u dubokoj adoraciji za vrijeme jednog bombardiranja, pitala se kako bi se mogla brinuti za sve gubavce svijeta. U njoj se javila tjeskobna misao da se ne može brinuti za sve duše na svijetu, ako se ne posveti tijelu i duši božanskoga Gubavca.
     Godine 1947. ušla je u samostan klarisa u Harcouetu u Francuskoj. Nakon položenih zavjeta odlazi u samostan u Talanceu da se pripremi za odlazak u Afriku. Osjećala se, naime, pozvanom osnovati samostan klarisa u Africi i to sa Afrikankama, tražeći načina kako prilagoditi franjevački kontemplativni život afričkoj kulturi. S. Marija od Isusa htjela je da se i ostale sestre ujedine s njome u tome naumu. S dvije sestre odlazi u Kamerun. Tu su 8. rujna 1958. podigle svoj šator. Slijede osnutci u Toulumi, Makaku i Messameni u Kamerunu, a zatim i u Librevilleu (Gabon), gdje je i umrla 1978. godine.

Mučenice

 

Blažena Terezija od Djeteta Isusa (1902. - 1941.)


     Bl Maria Teresa KowalskaMieczystawa Kowalska rođena je u Varšavi 1902. godine. Nisu nam poznata imena niti zanimanja roditelja, a sačuvani biografski podatci veoma su malobrojni. Ušla je u samostan klarisa kapucinki u Przansnyszu, 3. veljače 1923. g., kako bi pružila zadovoljštinu za grijehe njezine obitelji koja je bila zahvaćena ateizmom. Uzela je ime s. Terezija od Djeteta Isusa. Bila je krhka zdravlja, ali uvijek dobrog raspoloženja prema svima i u svakoj prigodi.
     U samostanu je obavljala razne dužnosti, između ostalih učiteljice novakinja i savjetnice. Živjela je svoj redovnički život u tišini, samozataji, u dubokom sjedinjenju s Bogom, u velikoj revnosti i poletu, dubokoj ljubavi, poštovanju i povjerenju prema sestrama.
     Dana 2. 4. 1941. Gospodin joj je poslao tešku kušnju. Toga dana Nijemci su upali u samostan i zatvorili sve sestre (njih 36) i otpremili u koncentracijski logor u Dzialdowu (Solden). S. Terezija oboljela je u zatvoru od tuberkuloze. Sestre su sve zajedno bile na istome mjestu, u potpuno neljudskim uvjetima: prljavština, strahovita pothranjenost i neprestani teror. Počele su se razbolijevati; u najtežem stanju bila je s. Terezija koja od slabosti nije mogla stajati na nogama. Hrabro je podnosila svoje patnje, a smogla je i snage moliti zajedno sa sestrama. Svjesna svojega stanja rekla je: „Ja neću odavde izići. Prikazala sam svoj život da se sestre vrate u samostan“.
     Umrla je u noći 25. srpnja 1941. g. Njezina smrt odrazila se mnogo na ostale sestre. Bile su uvjerene da je svetački završila svoj život i da je sada u slavi blaženika. Dva tjedna nakon njezine smrti, 7. kolovoza, sestre su otpuštene iz logora. Svoje nenadano oslobođenje protumačile su kao milost koju im je postigla svojim zagovorom s. Terezija. Bio je to uistinu izuzetan događaj, budući da Nijemci nisu nikoga puštali iz logora. Kad su se sestre nakon rata mogle vratiti u svoj samostan, napisale su život i mučeništvo svoje susestre. No zbog komunističkog režima i teških životnih uvjeta klauzurnih redova, ništa nije o njoj objavljeno sve do njezinoga proglašenja blaženom, 13. lipnja 1999.

Male junakinje

 

Josipa Benvenuti (Zeinab Alif) (1845./46. - 1926.)


     Zeinab Alif J BenvenutiRodila se u jednom nepoznatom selu u Sudanu, kao najstarije od troje djece. Obitelj je bila dobrostojeća, s poslugom, zemljištima i stokom. Otac Alif vršio je službu seoskoga poglavice. Jednoga dana, dok su se djeca igrala u dvorištu, ugrabili su je, zajedno s njezinim bracom i sekom, trgovci robljem. Imala je tada oko 10 godina. Potom je bila prodana. Izmijenila je nekoliko gospodara. Posljednji je bio jedan Turčin u Kairu. Slučajno je jednoga dana vidjela kroz prozor don Nikolu Olivierija, koji se bavio otkupom robova, osobito djevojčica. Don Nikola je otkupio i Zeinab, za 350 lira.
     Zajedno s nekoliko djevojčica dospjela je u Italiju, gdje ju je don Nikola povjerio redovnicama klarisama, koje su se bavile odgojem djevojčica, da se kod njih školuje. Kad se prilagodila novoj sredini, Zeinab je zatražila da primi sakramente krštenja, potvrde i pričesti. Na krštenju je dobila ime Josipa, a po kumi i prezime Benvenuti. Josipa je ubrzo osjetila poziv na redovnički život. Međutim, zbog državnih zakona koji su bili protuvjerski i protucrkveno usmjereni, morala je 30 godina čekati na ostvarenje svoje želje. Tijekom tih godina razvila se u zrelu, staloženu, vedru i ozbiljnu ženu, veoma nadarenu za glazbu.
     God. 1903. položila je svečane zavjete, a 7 godina kasnije postaje opaticom. Čitav je njezin život bio put prema svetosti. Umrla je u 80. godini života. God. 1987. započet je dijecezanski kanonski postupak da se s. Mariju Josipu proglasi blaženom. U tijeku je u Rimu ispitivanje valjanosti postupka i elaboracija „Positio super virtutibus“.

 


Bl. Marija Celina od Prikazanja (1878. - 1897.)


     Bl CelinaKao geslo njezina života možemo uzeti njezine riječi: „Mir i radost... usprkos svemu“. Rođena je u Nojalsu, malom selu pored Périgorda (Francuska), u brojnoj obitelji u kojoj se molilo, živjelo pobožno i radišno. U svojoj 4. godini pogođena je poliomijelitisom, te je ostala cijeloga života šepava, s velikom ranom na nozi i izvrnutim stopalom. Zvali su je u selu „šepavica“.
     Zbog očevih nerazboritih poslova, obitelj je zapala u veliku bijedu, te joj je oduzeto sve imanje. Obitelj se sklonila u jedno nezdravo poljsko sklonište. Tu će se mala Germana, to joj je krsno ime, prikazala Bogu kao žrtva za svoju obitelj. Nakon tri godine, obitelj se preselila u Bordeaux. Tu su joj umrli majka i trojica braće. Germanu su smjestili u internat za siročad i zatvorenice, koji su vodile redovnice sv. Josipa. Tu će Germana primiti prvu sv. pričest i osjetiti poziv za klauzurni samostan.
     God. 1896. ulazi u samostan klarisa u Bordeauxu-Talence. Dok su je u svijetu svi već držali sveticom, u samostanu je otkrila da mora mnogo raditi na sebi. »Nisam se nikada promatrala«, rekla je jednom. Sada je bila prisiljena na to, uvidjevši koliko su njezine susestre napredovale na duhovnom putu. Nagle naravi i tvrdoglava, u početku se teško ponizivala i priznavala svoje pogreške. Ali je duboko ljubila istinu. Uvidjevši da je istina ona koja nas oslobađa, sva se otvorila novome putu i postala, kako su je sestre nazvale, „sakupljačica poniženja“.
U tri mjeseca ona se posve promijenila. Svi su se čudili. Kod početnika se često zapaža plamen slame, što ga poglavari dobro poznaju. Ali kod Germane je to bilo nešto stvarno i vrlo ozbiljno. Takva je brzina napredovanja u redovničkoj savršenosti vrlo rijetka. No Germana je za to bila pripravljena čitavim svojim prijašnjim životom. U samostan je ušla s velikom i dubokom ljubavlju u srcu i s jakom navikom na žrtve. Već je doista bila «mala svetica», a samostanski je život trebao toj kreposti dati pravi oblik. Uz to je imala dobru volju i poseban žar, a sigurno je i predosjećala da se mora požuriti.
     U samostanskome ozračju, pod odlučnim vodstvom redovničkoga odgoja, kojemu se predala izvanrednom podatnošću, uspjela je da «njezin ja umre» i rodi se novo stvorenje: ponizno, snažno i radosno.
U toj duši ljubav nije više nalazila zapreka, nego se divno rascvjetala. Ona je mislila samo na Onoga koji je osvojio njezino srce. «Činila je sve za Boga», izvješćuje jedna sestra. Prolazila je sabrana i nasmijana, uvijek jednako raspoložena i kao izgubljena u svom velikom ljubavnom snu. Premašila je samu sebe, premašila je i zemlju, te se činilo kao da već sada živi u nebu. Svi su je smatrali anđelom koji je samo vrškom noge dodirnuo našu zemlju pripravan da opet poleti. Taj je utisak bio tako neobičan da je majka Serafina jednom rekla novakinjama za Germanine odsutnosti: «Dobro se okoristite njezinim primjerom, jer je to dijete vrlo savršeno i nećemo je moći sačuvati».
     Njezina se svetost potpuno rascvjetala i sazrela naročito u trpljenjima koja je podnosila kada je liječnik otkrio da boluje od tuberkuloze. Neopisiva je njezina strpljivost i radost kroz suze i patnje u tih nekoliko mjeseci tjelesnog i duhovnog trpljenja. Umire u 19. godini, na glasu svetosti. Papa Benedikt XVI. proglasio ju je blaženom 16. rujna 2007. g. Ona je zaštitnica svih onih koji su odbačeni, koji su na rubu društva i kojima treba pomoć. Obećala je na času smrti: „Nikoga neću zaboraviti!“

 


Službenica Božja Marija Franciska od Pet rana (1900. - 1925.)


     M SinclairMargareta Ana Sinclair rođena je 29. travnja 1900. u Edinburghu (Škotska), u veoma siromašnoj radničkoj obitelji, kao treće od devetero djece Andrije i Elizabete Sinclair. Otac joj je bio smetlar. Obitelj je bila duboko kršćanska i u tome duhu je odgojena i mala Ana. Osnovnu školu pohađala je kod sestara milosrdnica. Nakon završetka škole nastavila je njegovati svoj duhovni život dnevnom svetom misom i pričešću. Premda i sama siromašna, rado je pomagala i tražila siromašnije od sebe, posebice usamljene i starije osobe u predgrađima Edinburgha.
     Završila je tečaj domaćinstva. Radila je razne poslove, kao čistačica, zatim u tvornici lakova, gdje se susrela s teškim položajem radnika.
     Bila je veoma živahna, a njezina duboka pobožnost iskrena, nenamještena. Nije se stidjela svojih kršćanskih uvjerenja koja je svjedočila životom i riječima i tako utjecala na svoje vršnjake i okolinu. U dvadesetoj godini namjeravala se zaručiti s jednim mladićem kojemu je pomogla da se vrati sakramentima, ali je prekinula vezu da ostvari svoj redovnički poziv.
     Godine 1923. ulazi u samostan klarisa koletinki u Edinburghu, ali zbog prevelikog broja zvanja opatica je šalje u samostan u Notting Hillu (London). Tu je položila svoje zavjete i dobila ime: s. Marija Franciska od Pet rana, što je odgovaralo njezinoj velikoj pobožnosti Muci Kristovoj. Obavljala je službu vanjske sestre, koje su u ono vrijeme živjele odvojeno od klauzurnih sestara, u posebnom dijelu samostana. U početku joj je bilo teško uklopiti se u zajednicu gdje su sve same Engleskinje. Ipak je bila veoma vedra i vesela, kako sa sestrama tako i s vanjskim ljudima. Kao vanjska sestra išla je u sakupljanje hrane za svoje sestre. Bila joj je to prigoda za susrete s mnogim ljudima i njihovim potrebama. Na jednom takvom pohodu zarazila se i oboljela od tuberkuloze. Mnogo je trpjela od bolesti, ali i odijeljenosti od svojega samostana, jer je bila otpremljena u sanatorij. Trpjela je sedam mjeseci, zadržavši zadivljujuće radosno raspoloženje i strpljivost. Okrijepljena sakramentima, s križem i obrascem svojih zavjeta u ruci, 24. studenoga 1925. godine predala je Gospodinu svoju dušu zazivajući Isusovo ime.
     Glas o njezinoj svetosti brzo se raširio. Po njezinu zagovoru primljene su mnoge milosti. Stoga je godine 1931. u Edinburghu započet postupak za njezino proglašenje blaženom. Godine 1978. objavljen je dekret o herojskom stupnju njezinih kreposti.

 

 
S. Marija Benedikta iz Mbarare (1954.-1990.)

 

     Bila je prva Ugađanka koja je 1973. g. ušla u samostan klarisa u Mbarari. Bilo je to pod režimom Amina Dade, kada je većina sestara utemeljiteljica morala napustiti zemlju. U samostanu je ostalo samo sedam sestara. Sestra Benedikta upotrijebila je sve svoje darove da zajednica može živjeti svojim redovničkim životom, osobito u liturgiji. Kad je samostan postao samostalan, 1981. g., postala je zamjenica. U toj službi ostala je sve do svoje iznenadne smrti 1990. godine.
     Odlikovala se velikim milosrđem i suosjećanjem s bližnjima. Osobito je cijenila i žrtvovala se za svećenike.

 


s. Klara od Euharistije (1960. - 1984.)


     Astrid Mwanbule Tshiapanga rođena je u Kisoseu, malom selu u Zairu. Kad je imala 12 godina krstila se u Katoličkoj Crkvi, a sedam godina kasnije ušla je u samostan klarisa u Kabindi. Njezini su je pokušali odvratiti od te odluke, ali im se oduprla rekavši: »Želim moliti i ako je potrebno spremna sam trpjeti za Gospodina!« Bile su to proročke riječi.
     Samostanski je život bio velik izazov za ovu djevojku naviklu slijediti svaki svoj hir. Voljela je u svemu biti glavna, što je odbijalo njezine prijatelje. U samostanu se po prvi puta susrela sa svojom teškom naravi. Sve joj je predstavljalo smetnju i napor. Unatoč tome iskreno je ljubila Gospodina i bila izuzetno poučljiva. Govorila je: »Bog nas je izabrao da živimo zajedno«. Svi su znali koliko ju je taj život u zajednici stajao. Sestre su bile neodlučne ima li ona redovničko zvanje i što učiniti s njom: ostaviti je ili otpustiti? Opatica ih je umirivala: »Unatoč onome što vidimo izvana, Bog je na djelu u ovoj djevojci: trebamo biti strpljive«.
     Dana 11. kolovoza 1982. položila je svoje prve zavjete. Sestre su joj dale do znanja kako su bile neodlučne da li je zadržati, jer nisu zadovoljne njezinim ponašanjem u zajednici. No ona je svim srcem željela ostati u samostanu. Skupila je sve svoje snage da pobijedi samu sebe i ispuni ono na što je pozvana. Uza sve svoje velike nedostatke, s. Klara je bila otvorena Božjoj milosti i malo pomalo postala je svjesna svoje oholosti. Svjesna također Božje ljubavi i nježnosti prema njoj, počela se otvarati: naučila je moliti oproštenje i dopuštala je da je se vodi i odgaja. Postala je poučljivija, poslušnija, radosnija, pažljivija prema ostalima. Ukratko: postala je jedna lijepa i profinjena duša.
     22. listopada 1983. došla je u bolnicu u Kanangu operirati polipe u nosu. Liječnici su otkrili - karcinom lica. Tada je rekla: »Gospodine, prikazujem ti svoj život da ljudi dođu k tebi u radosti i ljubavi«. Ovaj „DA“ otvorio ju je otajstvu izvora života. Slijedilo je deset mjeseci trpljenja. Lice joj se izobličilo, oslijepila je, oduzeta joj je jedna strana, ali je sačuvala mir, vedrinu i neprestanu molitvu. Svoju bolest je nazivala „brat karcinom“, po primjeru sv. Franje koji je prije svoje smrti pjevao pohvale Gospodinu radi „sestrice smrti“. U svojoj velikoj i ludoj ljubavi prema Euharistiji prikazala je svoj život za svećenike. Ostala je bliska svojoj afričkoj braći i sestrama u shvaćanju života i u mentalitetu, ali ih je oplemenila u ozračju apsolutne Božje ljubavi. Umrla je 1. travnja 1984. g.

 


Sestra Marija Klara od Presvete Euharistije (1933. - 1952.)

 

     KlaraRubinicMira Rubinić, kako se zvala u svijetu, rođena 7. listopada 1933. u Bukovju, župa Kotari, kao peto dijete svojih roditelja, Živka i Ljubice r. Mrakužić.
     S. M. Klara je vrlo rano osjetila poziv na redovnički život. Župnik, o. Marko Japunđić, preporučio joj je novoosnovani samostan klarisa u Samoboru, u koji je i ušla 12. rujna 1947., sa četrnaest godina. Novicijat je započela 22. kolovoza 1948., a prve zavjete položila 11. listopada 1949. godine.
     Već kao dijete s. M. Klara je pokazivala osobitu sklonost prema molitvi. Bila je članica »Počasne straže Presvetog Srca Isusova«, što je dalo dobre temelje njezinom kasnijem duhovnom životu u samostanu. U svom kratkom redovničkom životu, s. M. Klara je ostavila primjer redovnice velikoga mladenačkog žara, poslušnosti, trajne vedrine i smirenosti. Isticala se ljubaznošću i pobožnošću. Šutljiva i točna tijekom dana u svojim redovničkim obvezama, za vrijeme zajedničkog odmora (rekreacije) uvijek je sudjelovala veselo i opušteno, s mnogo humora i dosjetljivosti. Umjela je nasmijati i one najtmurnije.
     U njezinome redovničkom životu nema posebnih događaja. Radila je ponajviše u vrtu, pomagala u kuhinji i sakristiji. Male svakidašnje stvari umjela je raditi s velikom ljubavlju, i to se opažalo. Bila je tiha redovnica, iz čega zaključujemo da je u svom srcu krila tajnu Božjega života, o kojoj je rijetko govorila. Ostavila je za sobom nekoliko zabilješki koje nam otkrivaju njezinu nutrinu, krajnje jednostavnu i djetinju, svu usmjerenu na posvećenje i vječnost. Njezina se revnost visoko izdiže povrh redovitog obdržavanja Pravila i dnevnoga reda. Njezin je uspon bio strelovit, ali ne bez zapreka. Po naravi je bila nagla i tvrdoglava, ali je trajno radila na sebi, tako da se razvila u uravnoteženu osobu, koja je umjela vladati sobom. Nije bila uvijek shvaćena i rado prihvaćena. Trpljenja i poteškoće su tajna između nje i Gospodina, dok su sestre izvana vidjele samo radost. Imala je uistinu dar radosnog trpljenja.
     Vidjelo se to osobito u njezinim stalnim odricanjima. Unatoč siromaštvu koje je tek osnovana zajednica trpjela, s. M. Klara je znala pronaći načine kako se nečega odreći. Uz to je bila osjetljiva na potrebe sestara. Njezina dosjetljivost u ljubavi i želja da vjerno odgovori svojemu pozivu dosegla je svoj vrhunac u jednom činu prikazanja sebe kao »žrtvu paljenicu za obraćenje umirućih grešnika, za obraćenje onih koji ne vjeruju, za prestanak progonstva Crkve i za svećenička i redovnička zvanja«.
     U jesen 1951. s. M. Klara je počela kašljati. Bio je to nagovještaj upale pluća, koja je, unatoč liječenju, duboko zahvatila mladi organizam. Uza sve poteškoće koje bolest sobom donosi, bila je mirna i staložena. Trpjela je tiho i neprimjetno. Za sestre je imala samo lijepu riječ. 12. siječnja 1952. primila je svetu Popudbinu i izrekla obrazac zavjeta. Umrla je u noći 16./17. siječnja, u ponoć, dok su sestre molile noćnu molitvu (matutin) budnih zaručnica.
     Često je znala poticati: »Molimo Gospodina da nam pošalje nekoga tko će nam biti dobar primjer«, ne znajući da je ona bila primjer ostalima. Ona je, kako piše o. Damjan Damjanović u jednome pismu majci opatici, »prvi plod svetosti što ga je Crkvi dala vaša zajednica«.
     »Kratko je živjela, ali je ispunila život puninom sadržaja: ljubavi u svetosti« (Franjo kard. Kuharić, u predgovoru brošure Svetost svagdašnjeg života, Zagreb, 2000.).

Mistikinje

 

Sv. Katarina Bolonjska (1413. - 1463.)


     Santa Caterina-Vigri-da Bologna CKći diplomata koji je bio u službi Nikole d'Este na dvorcu u Ferrari. Ondje je Katarina Vigri primila izvrstan odgoj i obrazovanje u humanističkim znanostima. U sedamnaestoj godini ulazi u samostan jedne kongregacije sestara franjevki, gdje se zalagala da zajednica prigrli Pravilo sv. Klare. Godine 1456., Katarina sa 16 sestara napušta tu kongregaciju i osniva samostan u Bologni, gdje je bila opaticom sve do svoje smrti. Katarina je imala velik dar za slikanje i glazbu (svirala je violinu, koja se i danas čuva), pisala je i pjesme, ali je nadasve bila jedan od najboljih pisaca na području mistike svojega doba. Njezino najpoznatije djelo, Sedam duhovnih oružja, znanstvena je rasprava o duhovnom životu, koje prethodi djelima velikih teoretičara mistike narednog stoljeća. Proglašena je svetom 1712. g.

 


Sv. Veronika Giuliani (1660. - 1727.)


     sv Veronika JulijaniPremda slabo poznata i u Franjevačkom redu, jedna je od najizvanrednijih likova talijanske „barokne mistike“. U 17. godini ulazi u samostan kapucinki u Città di Castellu, gdje je neumorno radila na svom duhovnom životu, zasnovanom osobito na ljubavi prema Raspetom kristu. U svome Dnevniku, koji je objavljen u 10 tomova, jasnim i veoma lijepim jezikom iznijela je svoja mnoga i jedinstvena mistična iskustva (stigme, trnova kruna, rana na srcu, mistična ženidba, itd.) Trpljenje s Kristom Otkupiteljem, nasljedovanje njega i posredovanje za grešnike glavne su teme njezinog osobitog poziva. Unatoč svojoj „izvanrednosti“, Veronika nam ostaje bliska po svojim ljudskim kvalitetama: živahna, kreativna, puna smisla za stvarnost, praktična, nježna i pažljiva prema sestrama. U naše doba poduzeti su koraci da je se proglasi crkvenom naučiteljicom.

 

 

S. Marija od Trojstva (1901. - 1942.)


     Sister Mary of the Holy TrinityS. Marija od Trojstva, Lujza Jaques, rođena je 26. travnja 1901. g. u Pretoriji u Transvalu, kao četvrto dijete Numa Jaquesa i Elize Bornand. Otac je bio protestantski pastor, na službi u „Švicarskoj misiji“, a majka puna pobožnog žara, „žena koja je molila“. Oboje bijahu podrijetlom iz Švicarske Jure. Majka je preminula je nekoliko sati nakon Lujzinoga rođenja. Stoga njezin dolazak na svijet nije donio očekivanu radost. Istodobno su se našli, jedno pokraj drugog, mrtvački lijes i kolijevka novorođenčeta. Zabilježene su zadnje riječi Lujzine majke koja je, uzevši u ruke malo stvorenje, rekla: „Ipak ćemo je ljubiti“. Mnogo godina kasnije, nakon Lujzine smrti, otac je pisao majci opatici u Jeruzalemu: „Dijete je bilo prikazano Bogu prije svojega rođenja“.
     Lujza je od djetinjstva bila povučena u sebe, misaona. Očitovala je sklonost prema lijepom i savršenom. Želja za savršenstvom, nikada utažena, očitovala se u finoći njezinih postupaka. Često se osjećala neshvaćenom i osamljenom. „Bila je često rastresena, uronjena u svoja razmišljanja i potpuno izvan onoga što se oko nje događalo“, napisala je Lujzina sestra Alisa. Od majke je baštinila odlučnost i energičnost.
     Bolest je obilježila njezino djetinjstvo i mladost. Poradi krhkog zdravlja često je boravila u lječilištima. Osobe koje je susrela i upoznala tijekom liječenja imale su bitan utjecaj na njezin daljnji život.
     U dvadesetpetoj godini doživjela je obraćenje. U susretu s redovnicama osjetila je redovnički poziv. Pokušala je u više samostana, ali njezino teško zdravstveno stanje nije joj dopuštalo da igdje ostane. Doživjela je mnoga razočaranja, ali je dopustila Gospodinu da on sve vodi. Iz životopisa Malog brata Karla od Isusa saznala je za samostan klarisa u Jeruzalemu. Imala je nade još samo za njih.
U lipnju 1938. odlazi u Jeruzalem i stupa u samostan klarisa. Njezin boravak u samostanu bio je kratkotrajan, do 25. lipnja 1942., kada je umrla od gripe. Svoj je život prikazala kao žrtvu za sjedinjenje kršćana i obraćenje svoje obitelji.
     S. Marija od Trojstva ostavila je za sobom bilježnicu u koju je od siječnja 1940. počela bilježiti riječi što ih je slušala u svojoj nutrini. Od dana njezina obraćenja u veljači 1926. za nju se mir ne sastoji u tome da postupa suglasno sa svojom savješću, nego da se vlada prema onome što Bog od nje sada očekuje, jer On očekuje više nego savjest. Unutrašnji glas koji je čula i zapisivala njegove riječi učinio ju je pozornom, budnom, pažljivom, sabranom. Potvrdu svojega iskustva našla je u čitanju mistika. Taj glas ju je naučio tražiti najprije Kraljevstvo Božje, a sve će se ostalo nadodati, kao i vjernost u malim svakodnevnim stvarima. Shvatila je da obraćenje njezine obitelji nije ono najvažnije i tako se uputila slobodna malim duhovnim putem.

 PODRŽITE NAS

Želite li donirati za izgradnju i obnovu našeg samostana stradalog u potresu, za obnovu crkve i za potrebe samostana, možete to učiniti skeniranjem

QR koda.

QR-kod-donacije

OBNOVA SAMOSTANA

KUA-ruenje

laudatoTV banner

ZAŠTITNICA TELEVIZIJE

zatitnica televizije

~~ KLARINA BAŠTINA~~

Klarina bastina

Pisma Generalnih ministara

~FRANJEVAČKI IZVORI~

Franjevaki izvori

PJESMA FRANJO I KLARA

franjo klara

~~ HVALA REDOVNIKA~~

RBA

bg

logo GP




Klarise Zagreb® ::: Design by Schima Web Studio