• 1banner-naslovnica_slide.jpg
  • 2banner-naseogledalo_slide.jpg
  • 3banner_Gospa_slide.jpg
  • 4banner_ljubav.jpg
  • 5banner_blagoslovljen.jpg
  • 6banner-susretuasizu_slide.jpg
  • 7banner_kardinal_slide.jpg
  • 10banner-samost-unut_slide.jpg
  • 11banner_kakojedobro_slide.jpg
  • 12banner_slide_rad.jpg

Kvaternikova ulica 167, 10000 ZAGREB, HRVATSKA  Tel./fax: +385 1 37 36 524 • E-mail: samostan @ klarise-zg.hr

DEVETNICA SV. KLARI

Klara Ikona

~~~Gospa Fatimska~~~

Gospa Fatimskaj

DEVETNICA

Devetnica Gospi Fatimskoj

 

Molitva za svaki dan devetnice:

 

Moj Bože!* Vjerujem u Te, klanjam Ti se, uzdam se u Te i ljubim Te. Molim Te da oprostiš onima koji ne vjeruju u Te, ne klanjaju Ti se, ne uzdaju se u Te i ne ljube Te.

 Presveto Trojstvo, Oče, Sine i Duše Sveti, duboko Ti se klanjam i prikazujem Ti tijelo, krv, dušu i božanstvo Isusa Krista, prisutna u svim svetohraništima svijeta u naknadu za uvrede, svetogrđa i ravnodušnosti kojima te vrijeđaju. Po neizmjernim zaslugama Presvetog Srca Isusova i Bezgrešnog Srca Marijina, molim te za obraćenje jadnih grešnika. Amen.

 

Slijedi molitva za svaki dan devetnice.


 

1. dan

„Srce Marijino jest središte fatimske poruke.“

 

Marija je Majka Božja, prirodna majka Božjega Sina i duhovna majka sve djece Božje; majka Stvoritelja i stvorenja. Stoga je njezino majčinstvo sveopće. To je prvi razlog postojanja tako uzvišenog bića. Djevica se stoga zanima, kao majka, za svoga Sina i za svoju duhovnu djecu, koju ona u Fatimi naziva „jadnim grešnicima“. Boli je dvoje: preziranje njezina Sina koji je Bog te vječna propast djece koja završavaju u paklu. Zato je njezino Srce ovijeno plamenovima i trnjem. Ta je simbolika izražaj užasne stvarnosti, upotpunjena uvijek tugaljivim licem. Sržni poziv sveopće Majke u Fatimi glasi: „Neka više ne vrijeđaju našega Gospodina, koji je već toliko izvrijeđan!“

 

Zaziv: Moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenoga ognja, dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe.


Naša Gospo Fatimska! Moli za nas!

Bezgrešno Srce Marijino! Moli za nas!

Slatko Srce Marijino! Budi naše spasenje!

Blaženi Franjo i Jacinto! Molite za nas!

 


 


2. dan

Molite i žrtvujte se za grešnike

 

Drugi snažni vapaj naše nebeske Majke u Fatimi jest ovaj: „Molite i žrtvujte se za grešnike… Mnoge duše propadaju jer nema nikoga tko bi se za njih molio i žrtvovao…“ To je suština poruke, dvostruko usmjerena prema Bogu i prema ljudima, pravi krik dvostruko ranjene Majke. Teologija grijeha je jasna: svaki grijeh je udarac kopljem u Isusovu čast, pljuvanje u lice, pljuska u obraz, trn koji mu se zabada u sljepoočice. Grijeh je prezir Božjega veličanstva, a to Majku Božju više boli od pogrda njoj upućenih. Sin i Majka dijele istu sudbinu: ugled, čast, poštovanje i uvrede, omalovažavanje i prezir. Grijeh, zlo pogađa Boga, jer ga obeščašćuje, a čovjeka unakazuje i upropašćuje. Zato nam Majka upućuje poziv na vlastito Srce, koje je uvijek bilo i jest simbolom ljubavi, dobrote i milosrđa. A poziv na srce je posljednji poziv u nadi.

 

Zaziv: Moj Isuse...

 

Naša Gospo Fatimska! Moli za nas!

Bezgrešno Srce Marijino! Moli za nas!

Slatko Srce Marijino! Budi naše spasenje!

Blaženi Franjo i Jacinto! Molite za nas!

 

 

 



3. dan

Toliko volim njezino Srce! Ono je tako dobro!

(mala Jacinta)

 

Što je to Marija poduzela u Fatimi? Ponudila je sebe, svoj upliv kod Boga, ponudila, u simbolu srca, svoju dobrotu i milosrđe, svoje posredovanje da bi izmirila uvreditelje i Uvrijeđenoga, krivce i Kaznitelja. Sama se ponudila, kao što je nezamoljena posredovala u Kani. U tome je ljupkost fatimskoga čuda, kojim čudesno ukazuje na ulogu svog sveopćeg majčinstva. Što je zatražila, što je objavila? Ono isto što je rekla Luciji: „Moje Bezgrešno Srce bit će tvoje utočište i put kojim ću te dovesti do Boga.“

 

Zaziv: Moj Isuse...

 

Naša Gospo Fatimska! Moli za nas!

Bezgrešno Srce Marijino! Moli za nas!

Slatko Srce Marijino! Budi naše spasenje!

Blaženi Franjo i Jacinto! Molite za nas!

 



4. dan

To je Srce naše nebeske Majke!

(mala Jacinta)

 

Djevičino srce je žarište čitavog njezina života, središte svih njezinih tajna. Srce – to je ona u svoj svojoj uzvišenosti i ljepoti! Zato srce. A tu je i pridjev: Bezgrešno! Ono je čisto, sveto, jer je uvijek bilo puno milosti, ispunjeno Božjom svetošću i milinom. Zato je i bilo dostojno da pod njim začne Sina Božjega. Od tada su ta dva srca otkucavala Božje melodije, uvijek ujedinjena u radosti i trpljenju, misli i htijenju. Gospino Srce je razlog svih pobožnosti koje slave njezine odlike i svetost.

 

Zaziv: Moj Isuse...

 

 

Naša Gospo Fatimska! Moli za nas!

Bezgrešno Srce Marijino! Moli za nas!

Slatko Srce Marijino! Budi naše spasenje!

Blaženi Franjo i Jacinto! Molite za nas!

 


 

5. dan

Srce Marijino, budi naše spasenje!

 

Objavom svog Bezgrešnog Srca Majka nam poručuje da su u pitanju i naša srca, srca zatrovana, ispunjena gorčinom. Tu je izvor svih naših ovozemnih jada. U srca treba pustiti božansku struju života da ih očisti, krv Srca njezina Sina da ih obnovi i oživi. Kad naše srce postane čisto i plemenito kao njezino, tada će se sve obnoviti, život i ljubav će procvjetati. Gospa je u Fatimi istakla pobožnost prema Bezgrešnom Srcu sa željom da se ukorijeni u svijetu, u tom našem svijetu kojega oblikuju naša srca tako puna slabosti, grijeha, nečistoće i mržnje. Marija je u Fatimi mnogo obećala, stavila nam na raspolaganje svu svoju ulogu posrednice i majke. Od nas traži pobožnost svom Srcu, a to znači: povjerenje, poštovanje, udivljenje i predanje.

 

Zaziv: Moj Isuse...

 

 

Naša Gospo Fatimska! Moli za nas!

Bezgrešno Srce Marijino! Moli za nas!

Slatko Srce Marijino! Budi naše spasenje!

Blaženi Franjo i Jacinto! Molite za nas!

 


 

6. dan

Molitva i žrtva

 

Molitva i žrtva. Time započinje veliki povratak k Bogu. Gospa nas upućuje na svoje Bezgrešno Srce. Teologija Bezgrešnog Srca proizlazi iz teologije bezgrešnosti i sva je prema njoj usmjerena. Bezgrešno Srce je ponor veličine i svjetla. Stravičnoj poplavi grijeha Djevica suprotstavlja veličinu i ljepotu bezgrešnosti. To je najdublji smisao fatimske poruke. Gospa zna da naša narav nije navikla na žrtvu i ustrajnu molitvu. Zato nas u Fatimi poziva na molitvu krunice, dan po dan, s otajstvima koja nas sjedinjuju s Isusovim životom po Mariji. Ustanovila je pet prvih subota, kao vježbu koja nas približava njoj, dok nam molitva ne postane disanje i hrana; a zadovoljština u te dane vježba je za duh i tijelo da ojačaju u borbi protiv grijeha. Njezino Srce bit će s nama u tim trenutcima borbe, kao i u posljednjem času, kako je obećala.

 

Zaziv: Moj Isuse...

 

 

Naša Gospo Fatimska! Moli za nas!

Bezgrešno Srce Marijino! Moli za nas!

Slatko Srce Marijino! Budi naše spasenje!

Blaženi Franjo i Jacinto! Molite za nas!

 


 

7. dan

„Molite krunicu svaki dan da biste izmolili mir svijetu.! (13. Svibnja 1917.)

 

Bijela Gospođa na česmini, sjajnija od sunca, zatražila je od troje malih pastira da mole svetu krunicu za mir u svijetu i svršetak rata. Taj je zahtjev ponavljala u svakom ukazanju, a u jednom se nazvala Našom Gospom od Krunice. Krunica je molitva kontemplativna, molitva zadovoljštine, molitva koja nas stavlja u stav djece Božje pred Ocem nebeskim, u otajstva Kristova života koja preoblikuju naš život; molitva koja nas povezuje s Marijom, s kojom molimo i motrimo velike stvari. Takva molitva, takve velike i svete, a jednostavne riječi trebale bi učiniti i naše duše velikima i svetima. Gospa hoće da naša krunica bude popraćena žrtvom i zadovoljštinom. Tek tako će se naše srce očistiti i biti nalik njezinom, a krunica će postati moćno sredstvo.

 

Zaziv: Moj Isuse...

 

 

Naša Gospo Fatimska! Moli za nas!

Bezgrešno Srce Marijino! Moli za nas!

Slatko Srce Marijino! Budi naše spasenje!

Blaženi Franjo i Jacinto! Molite za nas!

 


 

8. dan

„Dolazim iz Neba.“

 

Kako smo malo svjesni Božjeg Neba, koje je naša domovina i baština. Isus ga obećava: milosrdnima, siromašnima u duhu, čistima srcem… Zaboravili smo na Nebo i na posljednje čovjekove stvari. Gospa u Fatimi podsjeća nas na njih: viđenje pakla, čistilišta i neba. Došla je pokazati nam put u Nebo, ponovno nas pozvati u Nebo koje nam je Isus obećao i gdje nam je pripravio stanove. Viđenjem pakla Majka Božja u Fatimi uznemiruje našu pozornost. Izaziva u nama spasonosni strah. Gospa u Fatimi uvodi nas na put mudrosti i vjere. Poziva nas k sebi u Nebo i ujedno da molimo za duše u čistilištu. Dok smo na zemlji moramo žarko moliti da nas Gospodin očuva paklenoga ognja. Ako postanemo kao djeca, poput fatimskih pastirića, ući ćemo u Nebo. Jer takvih je Kraljevstvo nebesko.

 

Zaziv: Moj Isuse...

 

 

Naša Gospo Fatimska! Moli za nas!

Bezgrešno Srce Marijino! Moli za nas!

Slatko Srce Marijino! Budi naše spasenje!

Blaženi Franjo i Jacinto! Molite za nas!

 


 

9. dan

„Napokon će moje Srce trijumfirati.“

 

Fatimske poruke pretkazuju tragične trenutke za čovječanstvo, otkrivaju nam mistiku zla, njegovu razornu snagu s posljedicama u vremenu i vječnosti, u ovom i u drugom životu. No Gospa nam daje svoje Srce kao utočište, i čin posvete njezinu Srcu kao sredstvo za sprečavanje zla. Gospa nas poziva na sakramentalni život: ispovijed i pričest u neprekinutom slijedu pet prvih subota, uz molitvu svete krunice, razmišljanje o njezinim otajstvima u Gospinu društvu, a sve u čast njezinog Bezgrešnog Srca, s nakanom pružanja zadovoljštine za teške uvrede i za obraćenje grešnika. Svrha je ove pobožnosti: spasiti za vječnost „jadne grešnike“. Marija nas sa svojim trnjem ovijenim Srcem poziva na dragovoljne žrtve. Ona nas zove i treba. Prepustimo se plamenu ljubavi njezina Srca, da ono trijumfira u nama i osvoji sva ljudska srca.

 

Zaziv: Moj Isuse...

 

 

Naša Gospo Fatimska! Moli za nas!

Bezgrešno Srce Marijino! Moli za nas!

Slatko Srce Marijino! Budi naše spasenje!

Blaženi Franjo i Jacinto! Molite za nas!

 


 


Sastavila: s. M. Tarzicija Čičmak, OSC

Prema knjizi:

Yves Ivonides: Fatima da ili ne?


 

 

 

 

Pohvale Bogu_meditacija

 

POHVALE BOGU

 Meditacija nadahnuta spisima sv. Franje i sv. Klare

 

Uvodna pjesma


Pred nama je Gospodin Isus; njegovo je ime Istiniti, Živi u vijeke vjekova, Jaganjac. Euharistijsko klanjanje je produžetak svete Mise. Neka nas ne straši riječ „produžetak“, kao da se radi o gubljenju vremena, ili o nekoj nametnutoj obvezi, samo o dijelu nekog programa koji je netko izmislio. Ovdje smo jer nas je Netko pozvao, jer nas Netko želi, jer na Netko ljubi. Nezamislivo je to. Treba povjerovati. Sv. Franjo vodit će nas u ovom klanjanju svojim Pohvalama koje je napisao za brata Leona. Neka njegove pohvale postanu i naše. Osobne. U tome će nas poučiti i sv. Klara.

 

„Ti si poniznost.“ Isuse, Bog se u tebi objavio kao poniznost, u otajstvu tvojega Utjelovljenju, u pranju nogu, na križu i u euharistiji. Neka me gane tvoja poniznost kako je ganula sv. Franju i sv. Klaru. “O vi svi, koji prolazite putem, pogledajte i vidite ima li boli kakva je moja bol“, piše sv. Klara i poziva nas: “Odgovorimo jednim glasom i jednim duhom Njemu koji viče i jauče: 'Dok neprestano mislim na to, duša gine u meni'“.

 

„Ti si ljepota.“ Bože, ti si ljepota. Sv. Klara te, promatrajući tvoju ljepotu, nazvala ogledalom. Slušam njezine riječi: „Njegovoj se ljepoti sunce i mjesec dive, Njegove su nagrade neusporedivo dragocjene i beskrajno veličanstvene. Njegovoj se ljepoti bez prestanka dive sve blažene nebeske čete; Njegova nježnost obuzima, Njegov je spomen slatko svitanje, Njegov miomiris mrtve oživljuje, i slavno gledanje Njega učinit će blaženima sve građane višnjega Jeruzalema. Jer On je sjaj vječne slave, odsjaj svjetlosti vječne i ogledalo bez mrlje”.

 

„Ti si svet jedini Gospodin Bog, koji činiš divne stvari.“ Bezgrešna djevica Marija najdivnije je tvoje djelo. Stvorio si Bezgrešnu da nam u njoj pokažeš svu svoju ljepotu i svetost. Sv. Klara kaže da je „duša vjerna čovjeka veća od samoga neba, jer je Božji stan i prijestolje, i to samo po svojoj svetoj ljubavi“ i može nositi Boga u sebi kao Marija, ali na duhovni način. Divim se ljepoti koju si stavio u mene i čudesnim djelima tvoje milosti koje izvodiš u meni. Hvala ti što postojim, što si me stvorio!

 

Pjesma

 

„Ti si kralj svemogući, kralj neba i zemlje.“ Ti si, Isuse alfa i omega, početak i svrha svega što postoji. Ti si kralj koji vladaš s križa, prijestolja tvoje ponizne i milosrdne ljubavi. Sa križa vladaš nebom i zemljom, jer si svojom ljubavlju sve k sebi privukao. Sa sv. Klarom ti kličem: “Povuci me za sobom, trčat ćemo u mirisu Tvojih pomasti! Trčat ću, neću malaksati”.

 

„Ti si jak.“ Sv. Franjo je volio oganj jer ga je podsjećao na tebe. Ti si, Isuse, oganj i želiš da taj oganj gori u nama i da budemo poput uskrsne svijeće koja rasvjetljuje noć našega vremena. Slušam sv. Klaru koja pjeva o tvojoj moći: „Njegova moć jača je, plemenitost uzvišenija, Njegov pogled sjajniji, ljubav zavodljivija i sva Njegova ljubaznost otmjenija. Već ste u Njegovu čvrstom zagrljaju“

 

„Ti si umjerenost.“ Ova hostija, komadić kruha koji krije tvoje Biće, dostatno je jelo za čovjekov duhovni i tjelesni život. Ti si, Isuse, hrana tvojih siromaha, onih o kojima si klicao Ocu: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo”. Bože, koji si umjerenost jer si u sebi punina i samodostatnost, budi moje sve.

 

„Ti si smirenost.“ Samo je u tebi mir, Gospodine. Sada razumijem zašto je sv. Klara žena mira, a njezin samostan Sv. Damjana simbol mira, jer je bio mjesto tišine, smirenosti i počinka u Bogu.

 

Pjesma


„Ti si radost i veselje.“ Isuse, ti si uzrok naše radosti. Ti si postao našim Bratom. Postao si jedan od nas. Ti si naš Otkupitelj i Spasitelj. Sva stvorenja govore o tebi. O daj da razumijem govor stvorenja, poput sv. Franje, i da te slavim, neumorno, zanosno, u radosti i u boli. Jer si Ljubav. Jer me ljubiš. Jer sam ljubljen. Jer sam i ja ljubav.

 

„Ti si naš vječni život.“ Isuse, ti si s Ocem i s Duhom Svetim naš životni princip, naš život, vječni život. Ti si život u izobilju, koji se izlijeva, prelijeva, natapa, šiklja, žubori.

 

„Ti si dobro, najveće dobro.“ Sunce je najljepša slika tebe, Isuse. Zato kličemo Hostiji: „Sunce života“, jer Sunce je najveći dobrotvor na Zemlji. Slika one tvoje neizrecive dobrote. Ti si u sebi samo dobro. Dobrota je drugi naziv za ljubav; tvoja dobrota sadrži u sebi nježnost i toplinu sunčanih zraka. Prepuštam se tvojoj dobroti kojom me besplatno obasipaš. To je milost.

 

„Ti si ljubav, djelotvorna ljubav.“ Isuse, rekao si da si ti trs, a mi loze. Samo ostajući na tebi postajemo bogati sokom i plodovima: postajemo poslušni, čisti, maleni, služimo, postajemo braća i sestre, postajemo sveti.

 

Pjesma


„Ti si Bog živi i istiniti.“ Na gori Sinaju Bog se objavio kao živi, istiniti, jedini i pravi. Poput Mojsija pred gorućim grmom, i poput sv. Franje pred Svetodamjanskim raspelom nalazim se u tvojoj božanskoj prisutnosti pred kojom ostajem u dubokom klanjanju, bosih nogu, znaku golotinje vjere i veličine Istine koja je preda mnom. Ti, Gospodine, objavljuješ veličanstvenu jednostavnost istine: Bog je živi i istiniti. „Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova uza me.“ Da, Gospodine!

 

Ti si rashlada.“ Gospodine, tvoj Duh je rashlada. Zato je sv. Franjo volio brata Vjetra. Volio se prepustiti njegovom vitlanju. Lijepo je, Gospodine, počivati u tvojoj hladovini i uživati odmor koji pružaš mojoj duši: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“ (Mt 11, 28). Sv. Klara kaže: „Promatranje Njega život osvježuje“.

 

„Ti si trojstven i jedan, Gospodin Bog.“ Isuse, ti si jedan od Presvete Trojice. Ti si objavitelj Boga Oca i pošiljatelj Duha Svetoga. Klanjam se tajni Presvetoga Trojstva koju si nam objavio.

 

Ti si čuvar i branitelj naš.“ „Ja sam pastir dobri. Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve“ (Iv 11,11.27-30).

 

„Ti si nada naša.“ Isuse, ti si sidro nade. U tebi je sve bogatstvo koje se nadam vidjeti, posjedovati i uživati u vječnosti.

 

„Ti si sva slast naša.“ Želim vjerovati sv. Klari i njezinom siromašnom samostanu Sv. Damjana s njegovom Povlasticom siromaštva i pokorničkim životom da si ti, Isuse-Bože, sva naša slast. Na jednome mjestu sv. Franjo kaže: „Ti si sva naša slast - do sitosti“. Neka tvoja ljubav, Bože, proširi prostore moje duše da se može nezasitno nasititi Tobom. Amen.

 

Završna pjesma

Sastavila: s. M. Tarzicija Čičmak OSC

 

 

Spisi sv. Klare (6)

Sv. Klara-Pisma




      Ovo nije kritički prijevod Klarinih spisa. Prijevod je načinjen s latinskog izvornika, uz uspoređivanje s mnogim prijevodima na druge jezike, kao i uz pomoć raznih studija o sv. Klari. Nadasve je važno da je Klarine spise po prvi puta na hrvatski prevela jedna duhovna kći sv. Klare, tako da je došla do izražaja Klarina ženstvenost i izvornost.






Prvo pismo svete Klare Janji Praškoj

Drugo pismo svete Klare Janji Praškoj

Treće pismo svete Klare Janji Praškoj

Četvrto pismo svete Klare Janji Praškoj

Pismo svete Klare Ermentrudi

Oporuka svete Klare 

 

 



 Oporuka sv. Klare

 

 

OPORUKA SVETE KLARE

 

1U ime Gospodnje. Amen.

2Među tolikim drugim darovima koje smo primile, i danomice primamo od našega predarežljivoga Darovatelja, Oca milosrđa, i za koje smo dužne iskazivati veću zahvalnost istomu slavnomu Ocu, jest dar našega poziva, 3za koji, što je on savršeniji i veći, toliko većma Njemu više dugujemo. 4Stoga Apostol piše: „Upoznaj svoj poziv!"

5Sin Božji postao je naš Put koji nam je naš preblaženi Otac Franjo, istinski zaljubljenik u Njega i Njegov nasljedovatelj, riječju i primjerom pokazao i o njemu nas poučio.

6Stoga, ljubljene moje sestre, moramo pomno promatrati neizmjerne Božje darove koji su nam obilno darovani, 7a među ostalima one koje se Bog udostojao u nama izvesti po svojemu ljubljenome sluzi, našemu blaženomu Ocu Franji, 8ne samo nakon našega obraćenja, nego također dok još bijasmo u bijednoj ispraznosti svijeta.

9Zapravo, sam Svetac je, gotovo odmah nakon svojega obraćenja, dok još nije imao ni braće ni drugova, 10kad je gradio crkvu svetoga Damjana, gdje ga je sasvim pohodila božanska utjeha te je bio primoran potpuno napustiti svijet, 11od velike radosti i rasvjetljenja Duha Svetoga prorekao o nama ono što je Gospodin kasnije ispunio.

12U ono vrijeme, naime, popevši se na zid spomenute crkve, nekim siromasima koji su pokraj nje boravili glasno je na francuskome jeziku govorio: 13„ Dođite, pomozite mi u gradnji samostana svetoga Damjana, 14jer će odsada ovdje biti gospođe koje će svojim svetim načinom suživota, koji će postati glasovit, proslaviti našega nebeskoga Oca po sveopćoj njegovoj svetoj Crkvi".

15U ovome događaju možemo, dakle, promatrati izobilnu Božju dobrohotnost prema nama: 16On se po svojemu neizmjernom milosrđu i ljubavi udostojao po svojemu Svecu govoriti tako o našemu svetom pozivu i izabranju. 17I nije naš preblaženi Otac Franjo tako prorokovao samo o nama, nego i o drugima koje će doći u sveti poziv u koji je Gospodin pozvao nas.

18Kolikom živom željom i kolikom strastvenošću duha i tijela moramo, dakle, čuvati zapovijedi Božje i našega Oca, da udružene s Gospodinom uzvratimo Njemu umnožen talent!

19Jer sam nas je Gospodin postavio kao oblik, za primjer i ogledalo ne samo drugima, nego također našim sestrama koje će Gospodin pozvati u naš poziv, 2 kako bi i one zauzvrat bile ogledalo i primjer onima koji žive u svijetu.

21Kad nas je, dakle, Gospodin pozvao na tako velike stvari, to jest da se one koje su za ogledalo i primjer drugima mogu ogledati u nama, 22uvelike smo dužne blagoslivljati i hvaliti Boga i još više se utvrditi u tome da činimo dobro u Gospodinu. 23Zato, ako budemo živjele po gore spomenutom obliku, ostavit ćemo drugima plemenit primjer i veoma kratkim naporom steći nagradu vječnoga blaženstva.

24Nakon što se svevišnji Otac nebeski, po svojemu milosrđu i milosti, udostojao rasvijetliti moje srce da činim pokoru po primjeru i učenju preblaženoga Oca našega Franje, 25malo nakon njegova obraćenja ja sam mu, zajedno s nekoliko sestara koje mi Gospodin bijaše dao malo nakon mojega obraćenja, dragovoljno obećala poslušnost, 26onako kako Gospodin bijaše upravio svjetlo svoje milosti u nas po njegovu zadivljujućem životu i njegovu učenju.

27Onda je Franjo, promatrajući kako, premda tjelesno krhke i slabe, ipak nismo odbile nikakvu oskudicu, siromaštvo, napor, nevolju ili sramotnost i prezir od strane svijeta, 28štoviše, kako nas je često istraživao prema primjeru svetaca i svoje braće i našao da sve to promatramo kao velike naslade – mnogo se radovao u Gospodinu. 29I potresen očinskom ljubavi prema nama obvezao nam se da će uvijek, on osobno i po svojemu Redu, imati o nama takvu pažljivu brigu i takvu posebnu skrb kakvu ima o svojoj braći.

30I tako smo, po volji Božjoj i preblaženoga Oca našega Franje, pošle boraviti kod crkve svetoga Damjana, 31gdje nas je Gospodin po svojemu milosrđu i milosti u kratkom vremenu povećao brojem, da se ispuni ono što je Gospodin unaprijed rekao po svojemu Svecu; 32prije toga smo, naime, premda kratko, bile na drugome mjestu.

33Zatim nam je napisao oblik življenja i to najviše da uvijek ustrajemo u svetome siromaštvu.

34Dok je živio, nije se zadovoljio poticati nas mnogim govorima i primjerima na ljubav i na obdržavanje presvetoga siromaštva, nego nam je predao više spisa, da se ne bismo nakon njegove smrti ni na koji način odvratile od njega, 35kao što se ni Sin Božji nikada nije htio odvratiti od istoga svetoga siromaštva dok je živio na svijetu.

36I dok je bio živ, preblaženi naš Otac Franjo, oponašajući Njegove stope, nije se svojim primjerom i učenjem ni na koji način udaljio od Njegova svetoga siromaštva koje je on izabrao za sebe i za svoju braću.

37Stoga sam ja, Klara, službenica Kristova i Siromašnih sestara samostana svetoga Damjana, premda nevrijedna, i biljčica svetoga Oca, zajedno s drugim svojim sestrama pomno razmišljala o našem tako uzvišenom zavjetovanju i o zapovijedi tako velikoga Oca. 38I razmišljale smo o krhkosti ostalih kojih smo se i mi bojale u nama samima nakon smrti našega svetoga Oca Franje koji bijaše naš stup i naša jedina utjeha nakon Boga, i naša utvrda. 39Više puta smo se uzastopce dragovoljno obvezale Gospođi našoj presvetoj Siromaštini da bi poslije moje smrti sestre, sadašnje i one koje će doći, imale jakosti ni na koji način ne udaljiti se od nje.

40I kako sam ja uvijek revno i brižno obdržavala, i nastojala da i druge obdržavaju sveto siromaštvo koje smo obećale Bogu i Ocu našemu blaženomu Franji, 41tako su i one koje će mene zamijeniti u službi dužne sve do konca uz Božju pomoć opsluživati i nastojati da druge opslužuju sveto siromaštvo.

42Štoviše, zabrinuta, još sam radi veće predostrožnosti poradila na tome da nam Gospodin papa Inocent, za vrijeme kojega započesmo, i drugi njegovi nasljednici svojim povlasticama ukrijepe naš zavjet presvetoga siromaštva koje smo obećale Gospodinu i našemu blaženomu Ocu, 43da se ne bismo ni u koje vrijeme i ni na koji način od njega udaljile.

44Iz toga razloga, klečeći na koljenima te tijelom i dušom prignuta, preporučam sve svoje sestre, koje jesu i koje će doći, svetoj Majci Rimskoj crkvi, Vrhovnome svećeniku i nadasve gospodinu kardinalu koji će biti dodijeljen Redu manje braće i nama.

45Iz ljubavi prema onome Bogu

koji je kao siromah bio položen u jasle,

kao siromah živio na ovome svijetu

i gol ostao na križu,

46neka se gospodin kardinal brine da njegovo malo stado, koje je Gospodin Otac porodio u svojoj svetoj Crkvi riječju i primjerom preblaženoga Oca našega Franje koji je slijedio u stopu siromaštvo i poniznost njegova ljubljenoga Sina i njegove slavne Djevice Majke, 47opslužuje sveto siromaštvo koje smo obećale Gospodinu i Ocu našemu Franji. I neka se udostoji uvijek ih podupirati i sačuvati u njemu.

48I kao što nam je Gospodin dao našega preblaženoga Oca Franju za utemeljitelja, saditelja i pomoćnika našega u Kristovoj službi i u onome što smo obećale Gospodinu našemu i blaženomu Ocu, 49koji je također dok je živio bio uvijek brižan riječju i djelom brižno uzgajati i njegovati nas, svoju biljčicu, 50tako preporučam i ostavljam svoje sestre, i sadašnje i buduće, nasljedniku preblaženoga Oca našega Franje i čitavome Redu 51da nam uvijek budu na pomoć da napredujemo u boljem služenju Bogu, a nadasve u opsluživanju presvetoga siromaštva.

52Ako bi se pak dogodilo u neko vrijeme da spomenute sestre ostave spomenuto mjesto i presele se na drugo, dužne su, gdjegod bile nakon moje smrti, ništa manje ipak opsluživati gore spomenuti oblik siromaštva koji smo obećale Gospodinu i preblaženomu Ocu našemu Franji.

53Neka ona koja će biti u službi, zajedno s drugim sestrama, ipak pomno pazi i neka bude pronicljiva da se ne nabavljaju ili ne primaju zemljišta oko gore spomenutoga mjesta više negoli je krajnje nužno za vrt radi uzgoja povrća. 54Ali ako radi poštenja i povučenosti samostana treba s koje strane imati više zemlje izvan ograde vrta, neka ne dopuste da se nabavi ili primi više negoli zahtijeva krajnja nužda. 55I ta zemlja neka se uopće ne obrađuje niti zasijava, nego neka ostane uvijek tvrda i neobrađena.

56Opominjem i potičem u Gospodinu Isusu Kristu sve svoje sestre, sadašnje i one koje će doći, da čitavim bićem nastoje nasljedovati put svete prostodušnosti, poniznosti i siromaštva, i k tomu također časnost našega svetoga načina življenja, 57kako su nas u početku našega obraćenja poučili Krist i preblaženi Otac naš Franjo 58od kojih je sam Otac milosrđa, predarežljivi Darovatelj, ne po našim zaslugama, nego po samome svojemu milosrđu i milosti, izlio miomiris dobra glasa na one koji su daleko kao i na one koji su blizu.

59I ljubeći se uzajamno u ljubavi Kristovoj, pokažite izvana djelima onu ljubav koju imate unutra, 60tako da sestre, izazvane tim primjerom, uvijek rastu u ljubavi prema Bogu i u međusobnoj ljubavi.

61Molim također onu sestru koja će biti u službi sestara da nastoji natkriliti druge više krepostima i svetim ponašanjem negoli službom, 62kako bi njezine sestre, potaknute njezinim primjerom, slušale ne toliko zbog njezine službe nego radije iz ljubavi. 63Neka bude također pronicljiva i razborita prema svojim sestrama, kao što je dobra majka prema svojim kćerima, 64i neka im osobito nastoji od milostinje koju će Gospodin dati pribaviti prema potrebi svake pojedine. 65Neka bude također toliko dobrostiva i njima pristupačna da one mogu s pouzdanjem očitovati svoje potrebe 66i povjerljivo joj se uteći svakoga časa, kako im se bude činilo da je dobro za njih same i za njihove sestre.

67Sestre koje su podložne, međutim, neka imaju na umu da si radi Boga uskraćuju svoju volju. 68 Stoga hoću da slušaju svoju majku drage volje kako su obećale Gospodinu, 69kako bi njihova majka, vidjevši ljubav, poniznost i jedinstvo koje imaju jedna prema drugoj, lakše nosila svaki teret koji po službi snosi, 70i da joj se po njihovu svetome načinu života ono što je tegotno i gorko obrati u slatkoću.

71I budući da je tijesan put i staza kojom se ide, i uska su vrata kroz koja se ulazi u život, malo je onih koji njime hode i kroz njih ulaze; 72i ako ima nekih koji neko vrijeme njime hode, premalo je onih koji ustraju na tome putu. 73Uistinu blaženi oni kojima je dano hoditi tim putem i ustrajati sve do kraja!

74Zato, ako smo ušle na put Gospodnji, čuvajmo se da zbog svoje krivnje i neznanja nikada ni na koji način ne odstupimo od njega, 75da ne nanesemo uvredu tako velikomu Gospodinu i Njegovoj Majci djevici, i Ocu našemu blaženomu Franji, Crkvi slavnoj i vojujućoj. 76Jer pisano je: „Prokleti koji odstupaju od zapovijedi tvojih!"

77Radi toga prigibam svoja koljena pred Ocem Gospodina našega Isusa Krista, da po molitvama i zaslugama slavne i svete djevice Marije, Majke Njegove i preblaženoga Oca našega Franje i svih svetih 78sam Gospodin, koji nam je dao dobar početak, dadne porast i također dadne konačnu ustrajnost. Amen.

79Da bi se bolje obdržavao, ovaj spis ostavljam vama, svojim predragim i preljubljenim svojim sestrama, sadašnjima i budućima, kao znak blagoslova Gospodnjega i preblaženoga Oca našega Franje i blagoslova od mene, vaše majke i službenice.

 

Prijevod s latinskoga: s. M. Tarzicija Čičmak, OSC

 

 

 

Logo

 

LOGO

del giubileo del VIII centenario

della vocazione di santa Chiara e delle Sorelle povere

1212-2012


      LOGO-talijanskiIl logo con la sua forma fa ricordare anello sponsale che clarisse ricevono alla professione sollenne. Con la sua corda francescana santa Chiara chiude il cerchio, simbolo della clausura nella quale vivono le sorelle ed anche il simbolo della perfezione della sua Forma di vita. Nello stesso tempo Chiara esce dal cerchio, come bellissimo descrive la Bolla di cannonizazione: "questa luce era per verità chiusa nell'intimità dell' area chiusa, ma fuori emanava raggi con bagliore; conservato dentro e fuori si diffondeva; si, Chiara viveva nascosta, ma la sua vita era evidente, Chiara stava zitta ma la sua voce gridava, si nascondeva nella cella e era conosciuta nelle città" (Bolla di canonizzazione di santa Chiara, 4); per la sua santità Chiara è superiore delle sue sorelle, lei è prima in questa vocazione, precede loro. Suo abito bruno della Signora Povertà è terra fertile la quale Chiara aveva arato – terra evangelica sulla quale marcia la processione delle sue seguaci. Chiara è davanti a loro come una bandiera, conformata al Cristo crocefisso e risorto al quale ricorda suo nome luminoso (Chiara).

      Con la sua novità evangelica e con il coraggio della sua persona, Chiara pure esce dal cerchio delle strutture sociali ed ecclesiastiche del suo tempo. Per lei non esiste la vita in clausura e la vita fuori della clausura ma, come per san Francesco, la vita interiore infusa dallo Spirito Santo e la vita superficiale, non spirituale.

      Il velo di Chiara e simbolo dello Spirito Santo e dello spirito del suo carisma i quali si trasmettono sulle sue seguaci. Loro acchiappandosi al suo velo ( alusione al velo di Elia e alle vesti di Gesù) e tenendosi tra di loro per le mani, trasmettono una sull'altra la gioia della stessa vocazione e "con la corsa veloce, con passo leggero, non inciampando, e che ne anche il polvere non tocchi" i loro piedi "'sicure, felici e rapide" volano (volano innamorate) "sul sentiero della beatitudine" (cfr. Lettera seconda a S. Agnese di Praga 12-13).

      Monastero di San Damiano è il luogo degli inizi dell'Ordine delle Sorelle Povere nel quale Chiara prima ha vissuto e poi scritto la propria Regola per le sorelle. Sulla parte anteriore del monastero si intravede il contorno del crocifisso di San Damiano, il simbolo della chiamata di Gesù inviata a Francesco e spiritualmente inviata ad ogni suo seguace: "va, e ripara la mia casa che è tutta in rovina". Chiara e le sorelle sono le custodi di questa chiamata e di questi ricordi in silenzio e nel raccoglimento della vita contemplativa la quale e simbolizzata con il cipresso.

 

Autore del logo e della spiegazione: sr. M. Tarzicija Čičmak, OSC

Preparazione graficha: Tihomir Marjanović Šima

Traduzione: sr. M. Zoé Duvnjak, OSC

 

hren

 

 

Logotype

LOGOTYPE

of the jubilee of 800th anniversary of the Order of Poor Clare sisters

1212-2012

 

      LOGO-enLogotype with it's form reminds of spousal ring that Poor Clare Nuns receive for their solemn profession. St. Clare with her franciscan cord closes the circle, a symbol of enclosure in which sisters live and also a symbol of her perfect Form of life. Clare goes out of circle which is well written in the Bull of the cannonization :"This light, indeed, remained enclosed in secret cloisters, and outside it emitted sparkling rays; it was gathered together in a strict convent, and it was sprinkled upon the entire age; it was guarded within, and it flowed forth outside. For indeed, Clare lay hidden, but her life lay open; Clare was silent, but her fame shouted out; she was concealed in her cell and she was known among cities" (Bull of Canonization of St Clare, 14). With her sanctity she is above all her sisters, she is the first in that vocation, she precedes them. Her brown religious garb of Madam Poverty is a fertile land that Clare has furrowed. It is a land of the Gospel on which her followers march in a procession. Clare is in front of them like a flag, similar to Christ, crucified and resurrected One, what her lightsome name reminds on.

      With her evangelical novelty and with courageous of her person, Clare exits from the circle of the social and ecclesiastical structures of her time. For her there is no life in and out of enclosure but, like for St. Francis, only spiritual life and that non spiritual one, an empty life.

      The veil of Clare is a symbol of the Holy Spirit and of the spirit of her charisma which are transferred on her followers. They are touching her veil (allusion on the cloak of Elijah and of Jesus' dress) and, holding one another's hand, they transfer one to another a joy of the same vocation and, "with swift pace, nible step, and feet that do not stumble so that even" their "walking does not raise any dust", they "go forward tranquilly, joyfully, briskly, and cautiously" (like enamored ones) „along the path of happiness" (cf. The second letter to the St Agnes of Prague 12-13).

      Monastery of San Damiano is a place of the beginnings of the Order of the Poor Sisters where Clare first lived and then wrote her Rule for the sisters. On the front of the monastery we can see the contour of the Crucifix of San Damiano, the symbol of Jesus' call, historically directed to Francis and spiritually to each one of his followers: "Go and repair my house for it is in ruins". Clare and her sisters are custodians of that call and that memory, in silence and retiring of the contemplative life symbolized by the cypress.

 

Author of the logotype and of the explanation: sr. M. Tarzicija Čičmak, OSC

Graphic preparation: Tihomir Marjanović Šima

Translation: sr. M. Zoé Duvnjak, OSC

 

hrit-on

 

 

 

Počasni naslov klarise

Mnogopoštovana s. Ivanka Mihaljević

provincijalna predstojnica

Školskih sestara Krista Kralja

Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina

Bjelave 43

BiH-71000 SARAJEVO

 

Mnogopoštovana i draga s. Ivanka!

 

      Nakon ovih velikih dana i događanja koja su se odvijala u našem samostanu želim Vam prenijeti pozdrave, zahvalnost i ljubav naše zajednice ne samo zbog čestitki i pozdrava koje ste uputili nama i sudionicima na Danima sv. Klare, nego na svemu što Vaša cijenjena Provincija radi na duhovnom i pastoralnom planu u znaku Jubileja 800. obljetnice poziva sv. Klare i klarisa, napose na aktivnom sudjelovanju Vaših sestara na Danima sv. Klare i organiziranju kviza znanja na temu Sv. Klara Asiška – učiteljica života.

      U završnom slovu održanom po završetku Dana sv. Klare, u kojemu smo izrazile mnoge zahvale svima koji su nam na bilo koji način pomogli u tom pothvatu, nismo mogle mimoići ime s. Renate Mrvelj, i to iz više razloga.

      S. Renata desetljećima na razne načine pridonosi na polju franjevaštva i redovništva uopće. Njezino djelovanje i doprinos specifičan je od samoga početka: ona je promicala klaro-franjevačku duhovnost dok u nas još nitko nije tako mislio niti govorio. Mnogo je toga učinila i poduzela za upoznavanje lika sv. Klare, a posljednja dva desetljeća to čini u uskoj suradnji s našim samostanom:

- povodom proslave jubileja 800. obljetnice rođenja sv. Klare, 1993./94. zalagala se za izdanje knjige: G. Montorsi, Klara Asiška, učiteljica života, u čijem je predgovoru hrvatskome izdanju fra Nikola Vukoja zahvalio između ostaloga i njoj „koja je upornošću žene sve uznemirivala i poticala da djelo što prije ugleda svjetlo dana";

- povodom istoga jubileja, uoči njegova otvorenja kod nas, organizirala je osmodnevnu pripravu nizom predavanja, pod geslom „Osam dana za osam stoljeća";

- povodom jubileja 750. obljetnice smrti sv. Klare i potvrde njezina Pravila, 2003./04. također je sve poticala da se to dostojno obilježi; kao pročelnica Povjerenstva za duhovnost pri VFZ-u organizirala je u suradnji s našom zajednicom takozvane „Korizmene srijede" u znaku sv. Klare, 2003. g.; iste godine isto Povjerenstvo i Samostan sv. Klare izdali su Križni put sa svetom Klarom, djelo s. M. Tarzicije Čičmak; poticala je izdanje životopisa sv. Klare Odjevena radošću (Brat Franjo i Samostan sv. Klare) kojemu je svojim spontanim stilom napisala predgovor iz kojega izdvajam: „Odjevena radošću razveselila nas je! Potrebna je nama sada i ovdje da nas na jedinstveni način i bolje približi sv. Klari, prvoj i najotmjenijoj sljedbenici sv. Franje. (...) Dublja spoznaja naših izvora osvježit će u nama radost što pripadamo mnogolikoj Franjevačkoj obitelji. Pokrenut će u nama želju, odgovornost i sve naše mogućnosti za boljim jedinstvom naše Franjevačke obitelji u životu i svim našim pothvatima... (...) Živjele sestre klarise!"

- jedna je od onih koja je poznavala vrijednost studije M. Bartolija Klara Asiška i dala puno povjerenje tom pothvatu da se objavi na hrvatskome;

- u pripremi Studijskih dana o Spisima svetoga Franje, 2008. g., usudila se povjeriti jedno predavanje jednoj od nas klarisa (s. Tarziciji), pod naslovom: Franjini spisi upućeni sv. Klari: autentičnost i važnost;

- žarko je željela da se održe i Studijski dani o spisima sv. Klare, koji zbog različitih okolnosti nisu održani prema prvotnoj zamisli, ali smo ih ipak na neki način ostvarili ovim Danima sv. Klare u kojima s. Renata ima udjela predavanjem na temu: Oporuka sv. Klare – prenošenje karizme.

      Mogle bismo mnogo toga nabrajati, no dovoljno je reći da s. Renata ima viziju, intuiciju i nadahnuće koje je uvijek bilo na obogaćenje nama i cijeloj Franjevačkoj obitelji u nas. Stoga smo odlučile u ovoj jubilarnoj godini, u središnjoj jubilejskoj proslavi iskazati svoju zahvalnost i odati priznanje s. Renati dodjelom počasnog naslova klarise, koji ima čisto duhovnu vrijednost, dakle ne pravnu. To znači da u s. Renati prepoznajemo duh sv. Klare koji nije vezan uz strukture niti pridržan samo za nas klarise. Smatramo je sebi domaćom, jednom od nas, uvijek dragim gostom. Kao znak te povezanosti darovale smo joj malu ikonu sv. Klare, originalni rad, koji sam imala čast osobno primiti iz ruku Generalnoga ministra OFM, fra Joséa Rodrígueza Carballa, kao sudionica II. međunarodnog kongresa za Predsjednice federacija OSC.

      Donosim izvadak iz Završnog slova koji se odnosi na s. Renatu: "A sada jedna osobita zahvala u ime naše zajednice sestara klarisa: ima jedno ime, jedno lice, jedna osoba koja već desetljećima neumorno, sa žarom promiče, ljubi i žrtvuje se za promicanje franjevaštva i klaro-franjevačke duhovnosti. To je s. Renata Mrvelj, školska sestra franjevka Bosansko-hrvatske provincije, današnja predavačica.

      S. Renata, Vama cijela Franjevačka obitelj u Hrvatskoj i BiH, a napose mi klarise, mnogo dugujemo. Bez Vaših vizija i nadahnuća možda ne bi bilo niti ovih Dana sv. Klare. U znak naše zahvalnosti poklanjamo Vam malu ikonu sv. Klare, originalni rad, koji sam imala čast primiti iz ruku Generalnoga ministra OFM, na završetku II. međunarodnog Kongresa za klarise u veljači ove godine, u Asizu. Neka to bude znak naše duhovne povezanosti u sv. Klari.

      Sveta Klara mnogo se toga usudila i odvažila učiniti u svome životu, tako se i mi usuđujemo podijeliti Vam počasni naslov klarise! Neka Vas Gospodin još uzdrži da uzmognete još mnogo toga učiniti za sve nas. Hvala!"

      Draga s. Ivanka, priznanje s. Renati priznanje je i Vama i sestrama vaše Provincije, kao i svakoj sestri franjevki: jer sv. Klara bila je prva franjevka.

      Primite sestrinske pozdrave naše zajednice u čije ima Vam se obraćam kao organizatorica Dana sv. Klare.

 

s. M. Tarzicija Čičmak OSC

U Zagrebu, 18. ožujka 2012.

Nekrologij_s. M. Magdalena Vladika

s M Magdalenas. Marija Magdalena od Presvetog Srca Isusova

(Ana Vladika), klarisa

(Nekrologij, Samostan sv. Klare, Zagreb)


      U Zagrebu, u bolnici »Sveti Duh«, 21. studenog 2001., naša draga sestra Marija Magdalena od Presvetog Srca Isusova (u svijetu Anka Vladika), predano je dočekala dolazak Gospodnji i »sestricu smrt«.

      Rođena je 26. kolovoza 1924., u mjestu Zoljan, kod Našica, od oca Mate i majke Roze, rođ. Stojaković. Završivši pučku školu ostala je kod kuće obavljati domaćinske poslove. Kako su u obitelji bile samo kćeri (njih šest) radila je i težačke poslove kako bi priskrbila obitelji najnužnije za život.

      Bila je vrlo pobožna, željela je biti redovnicom. Obratila se o. Florencu Forjan, franjevcu, da bi je preporučio samostanu klarisa u Samoboru. Majka Štefana prima je u klauzuru 30. kolovoza 1955. godine. Redovničko oblačenje imala je 17. svibnja 1956., prve zavjete 23. svibnja 1957. a svečane zavjete 12. kolovoza 1960. godine.

      U zajednici je uvijek bila tiha, nenametljiva i nasmiješena. Govorila je kako je u samostanu sve potiče na sabranost. Također bi mladim sestrama puno govorila o pokori, o radosti te je i sama, posebno kao mlada sestra, uvijek bila vesela kad bi podnosila hladnoću ili glad i razna dragovoljna odricanja.

      U zajednici je obavljala službu zamjenice Časne Majke, (6 godina), savjetnice, vratarice, vrtlarice, sudjelujući i u svim drugim poslovima.

      Također je sudjelovala u osnutku samostana klarisa u Sloveniji, a kad su sestre počele napredovati, vratila se u Zagreb, također i zbog slabog zdravlja.

      Zadnjih deset godina prebolila je dva infarkta, no bila je i nadalje pokretna i sudjelovala je redovito u cjelokupnom životu zajednice. Od tada je živjela život stalne molitve. Uvijek smo je viđale s krunicom u ruci. Često bi pohađala bolesnu, sada pokojnu sestru Francisku, te bi zajedno molile za duše u čistilišu, za umiruće, za svoju sretnu smrti za cijelu zajednicu.

      U koru (mjestu gdje redovnice mole) je imala sličicu male blažene Jacinte koju je posebno štovala, te bi njoj preporučivala najmlađe sestre pokazujući prstom na svaku za koju moli, naime, zbog bolesti je teško pamtila imena i izgovarala riječi. Prije mjesec dana bolest joj se pogoršala te je bila povjerena njezi sestara, sve dok nije završila u bolnici.

      Kralju kojemu sve živi spremno je pošla baš na blagdan Gospe od zdravlja - liturgijski: Prikazanje Blažene Djevice Marije, 21. studenoga. Na prvi pogled čini se kontradiktorno, ali je istina samo jedna - naša sestra je doista prešla u stanje gdje nema ni boli, ni jauka, ni suza, ni starenja, ni smrti... Ona tek sad uživa potpuno zdravlje ne samo tijela nego i duše i duha.

      Taj dan je također od sadašnjeg pape proglašen danom KLAUZURNIH REDOVNICA, svih onih koji su se u Crkvi posvetili isključivo molitvi. Tako je sestra Magdalena ušla u neprestanu molitvu i savršenu klauzuru, jer riječ klauzura, prema nekim tumačenjima, dolazi od grčko-aleksandrijske riječi KLAOSTRON, što znači »UĆI U POSJED BAŠTINE«.

      Sprovodne obrede 23. studenoga u Šestinama predslavio je o. Augustin Kordić, franjevac konventualac, kao i Misu zadušnicu. Zahvaljujemo svima koji su ispratili našu dragu sestru u vječni počinak.

      »Pođi u miru dušo moja, jer imaš dobru pratnju. Pođi, jer koji te stvorio i posvetio uvijek te čuvao kao majka svoje čedo i ljubio nježnom ljubavlju. Blagoslovljen budi Gospodine, koji si me stvorio!« (sv. Klara)

(s. M. Tarzicija)

Nekrologij_s. M. Franciska Hađim


HaimHAĐIM, s. M. Franciska (Marija) od Propete Ljubavi

Rođena je 15. kolovoza 1925. u Dobrovcu, župa Pakrac, kao najstarije od šestero djece roditelja Franje i Terezije r. Huber. Umrla je 5. srpnja 2001. u Samostanu klarisa u Zagrebu, u 76. godini života i 54. godini redovništva.

Izrazito tamnoputa djevojka Marija osjetila je Božji poziv na mladoj misi franjevca o. Pija Švaste. Izrazivši mu želju da postane misionarka i da se žrtvuje za naše misionare i svećenike, o. Pio ju je uputio klarisama u Samobor. U samostan klarisa ušla je 7. studenoga 1947. n nakanom da bude vanjska sestra. Zbog njezine tamne puti, fratri su je ubrzo prozvali Ciganica, nadimak koji joj je ostao do konca života. U novicijat je ušla 22. kolovoza 1948., prve zavjete položila 27. kolovoza 1950., a vječne 23. rujna 1956. godine.

S. M. Franciska je bila vrlo blage naravi, pomalo tvrdoglava, no vrlo pobožna i krajnje jednostavna. Premda neuka, ulaskom u samostan ubrzo se pokazala razboritom i bistrom. Umjela je u svoj život ugraditi ono najbitnije i zato je uvijek prihvaćala sebe onakvu kakva jest. Takav je pristup imala i prema drugima. Kao vanjska sestra, dolazila je često u dodir s različitim ljudima. Znala je svakome prići, pomiriti zavađene, pomoći siromašnima, vidjeti i naslutiti potrebu svakoga. Imala je toliko povjerenje u ljude da se nije bojala zaspati u tramvaju noseći u torbi poveću svotu novca, potrebnog za gradnju novoga samostana. Što je ona značila za ljude koji su je susretali najbolje izražavaju riječi jednoga pijanca: Sestra Franciska je cuker nad cukerom!

Tijekom dana bi s. Franciska obavljala vanjske poslove za samostan; bila je veza sestara s vanjskim svijetom. Ono što nas zadivljuje jest da se nikada nije potužila na svoje zdravlje. Pratila je sestre liječniku, šuteći o sebi. Umorna od naporna hodanja, narušena zdravlja, često bi navečer dugo ostajala u koru i molila. U zajednici su je mlađe sestre od milja zvale Franjo. Bila je toliko blaga i jednostavna da su se sestre rado šalile na njezin račun, nalazeći kod nje razumijevanja i duhovni odmor.

Posljednjih pet godina prestala je izlaziti zbog teškog zdravstvenog stanja. Bila je povjerena brizi mlađih sestara i tako postala oslonac, utočište i izvor radosti sestrama iz novicijata. Kroz to vrijeme pokazala se strpljivom i nezahtjevnom. Njezin se duhovni život produbio kroz patnju. Ono što se prije možda nije opažalo, sada je postalo očito: s. M. Franciska je neprestano molila i iznad svega željela imati i sačuvati čisto srce. Na nju se doista mogu primijeniti riječi Ps 131: Gospodine, ne gordi se moje srce niti se oči uznose. Ne idem za stvarima velikim ni za čudima što su iznad mene.

Literatura:

-          Kronika Samostana Svete Klare Bezgrešnog Srca Marijina, Zagreb, I. dio, str. 91-93.

-          svjedočanstva sestara

-          svjedočanstva fratara

-          svjedočanstva samostanskih prijatelja i susjeda

 



Nekrologij_s. M. Antonija Pandžić

s  AntonijaS. Marija Antonija od Presvete Euharistije (Katica Pandžić), klarisa

(Nekrologij, Samostan sv. Klare, Zagreb)

 

 

      U samostanu sestara klarisa u Zagrebu, 30. kolovoza u 20.40 sati preminula je s. M. Antonija od Presvete Euharistije (Katica Pandžić) u svojoj 78. godini života.

     S. Antonija rodila se 14. rujna 1928. godine u Drinovcima, u Hercegovini, kao treće od šestero djece, od oca Ante i majke Janje, s kojom se otac oženio ostavši udovcem. Otac je bio krojač i svojim radom je uzdržavao obitelj koja je živjela pristojno, složno, radišno i pobožno.

      Mala Katica bila je vrlo živahno dijete. Pamte je kao lijepu rumenu djevojčicu s dugim pletenicama i velikim tamnim očima. (U svojemu dnevniku je kao redovnica napisala: «Duboke i iskrene crne oči znadu blistati ko' zvijezde na nebu». I ona je imala takve oči.) Takvu je sliku ostavila i kasnije kao djevojka.

      Pučku školu završila je u Drinovcima. Vrlo rano je otišla od kuće u Metković k svojoj polusestri Dani (iz očeva prvog braka) koju je vrlo voljela, a zatim u Slavoniju da pomogne sestri Vinki koja se teško razboljela i vrlo mlada umrla, što se Katice vrlo dojmilo. God. 1947. dolazi u Zagreb u obitelj svojega strica Ivana. U početku je bila pomalo uplašena, no ubrzo se uključila u novu sredinu i obiteljski život te je bila marljiva pomoćnica svojoj strini u kućnim poslovima. Završila je dva stručna tečaja krojenja i 3 razreda stručne škole tekstilne struke. Zaposlila se u tvornici „Nada Dimić" gdje je radila 5 godina kao kvalificirana krojačka pomoćnica. Za nju, vrlo nježnu i osjetljivu, rad na normu bio je pretežak.

      Tih godina Katičina se duša sve više oblikovala u dubokoj pobožnosti. Marljivo je čitala Evanđelje i vjerski tisak, koji je u ono vrijeme bio dostupan, o tome je razmišljala, razgovarala i zapisivala. Obitelj iz koje je potekla i ona u kojoj je živjela u Zagrebu svojim zdravim religioznim ozračjem također je utjecala na njezino nutarnje sazrijevanje i oblikovanje. Njezin bratić Miljenko, čijim se uspomenama služimo, opisuje Katicu kao vrlo živahnu, aktivnu, veselu i nasmijanu osobu, unatoč životnim mukama i teškoćama. Nikada je nije napuštao zdravi humor i šala. Rado je pripovijedala svoje uspomene iz djetinjstva, posebno o svome dobrome ocu Anti, ali i o nesretnom životu, bolesti i strahu svoje rano preminule sestre Vinke.

      Katica je saznala za samostan klarisa u Samoboru. Njezino je srce već odavna bilo spremno i sada je upoznalo da bi to bilo njezino mjesto. U samostan je ušla 8. rujna 1960. g. Tijekom prvih godina, koje su za svaku klarisu teške i pune iskušenja, a za sestre u siromašnom samoborskom samostanu pogotovo, Katica se susrela s novim životnim izazovima. Uza svu svoju krhku, osjetljivu i ranjenu narav, osobito osjetljivost na hranu, Katica je pokazala dobru volju i želju da ostane u samostanu i postane redovnicom. Poglavarice su joj uvijek iskazivale povjerenje. Tako je primila habit sv. Klare 12. kolovoza 1961. g. i novo ime: s. M. Antonija od Presvete Euharistije. Prve zavjete položila je 22. kolovoza 1962., a tri godine kasnije, istoga dana, svečane zavjete. Time je njezin početni redovnički odgoj završen, ali se nastavlja onaj trajni. S. M. Antonija je s vremenom postala tiha, vedra, nasmijana i blaga redovnica, s velikim osjećajem odgovornosti u obavljanju svojih dužnosti, temeljita u radu, nenametljiva, iskrene i djetinje pobožnosti osobito prema nebeskoj Majci.

     U samostanu je obavljala dužnost švelje. Gotovo cijeli svoj život provela je u radioni gdje je sestrama šila habite, izrađivala crkveno ruho, a posebno joj je velika ljubav i briga bila uređivanje i održavanje prvopričesničkih haljinica. Godinama je obavljala također službu u samostanskoj upravi kao savjetnica i zamjenica Majke opatice. Kada su sestre preselile iz Samobora u Zagreb, gdje su kupile kuću i preuredile je u samostan, omogućile su s. Antoniji da uči svirati kako bi kasnije mogla animirati liturgijska slavlja. Ona je u duhu poslušnosti prihvatila i ovu dužnost za koju je pokazala veliku ljubav i vrlo jaku dobru volju. Svakodnevno je, sve do posljednjih dana, svirala i pjevušila.

      S. Antonija je za sobom ostavila jednu bilježnicu, svoj dnevnik. Zapravo, to nije dnevnik u pravom smislu, nego su to godišnja pisma dragoj Gospi. Pisala ih je redovito koji dan prije Prve sv. pričesti koja se imala održati u sestarskoj kapelici, a kasnije i novosagrađenoj crkvi. Razlog pisanja ovih pisama vrlo je jednostavan: to su molbe nebeskoj Majci da toga dana ne pada kiša, ali i molbe za mala dječja srca da ostanu čista. Sva pisma započinju: «Draga moja Gospe», ili «Draga Nebeska Majčice», «Draga Majko», «Pismo nebeskoj dragoj Majci», «Draga moja Gospo i Majčice», itd. Prvo pismo napisano je 15. 5. 1972. g., a posljednje 9. 5. 2004. (zadnje dvije godine nije više uređivala haljinice ona nego su to preuzele druge sestre.) Pisma su pisana lirski, većinom u rimi. Navest ćemo neke odlomke iz tih pisama da vidimo njezinu djetinju pobožnost i odanost i povjerenje u nebesku Majku, a u izmjeni sunčanih i kišnih dana, te u bojazni od kiše možemo iščitavati sve dane njezinoga života.

      «15. 5. 1972. Petak je, proljeće, svibanj. Majko, tvoj mjesec; osvanula rujna svibanjska zora, čista kao lice Tvoje, topla kao Srce Tvoje. Majko, izmoli lijepo vrijeme još ovu nedjelju.»

«8. 5. 1982. Draga Majko, istu pjesmu da ti pjevam kao i lani: subota je, kiša pada. Sutra Prva sv. pričest. Što da počnem, Majko moja? Molim te iz sveg srca svoga, ti znadeš, majčice, što je nevolja, i ti si bila domaćica, pa znaš kako bi bilo da se tolike haljinice zablate.» Nakon te ipak kišne nedjelje, ona svejedno zahvaljuje nebeskoj Majci: «Sad haljinice čekam, da djeca donesu, da l' će biti bijele i cijele ni briga me nije, glavno da u dječjim srcima Isusovo Srce bije!»

      «12. 5. 1983. Danas je četvrtak, Uzašašće. Haljinice su gotove. Ja sam umorna. Evo odmaram se i pomalo ti pišem molbu. Draga Majko, ti znaš moje želje. Da kiša ne pada - to mi je veselje.» Nakon uslišane prošnje slijedi: «Hvala, hvala, hvala!» ili opet u drugim pismima: «Fala, fala, fala!»

      Pogledajmo jedan zanimljiv preokret sudbine: «1985. Subota, pol 9, sve vedro. Majčice draga, ma to je divno! Hvala! Hvala! Hvala!» Sutradan: «Evo osvanula nedjelja sveta, kad pogledah kroz prozor, skoro mi se izvrnula peta. Sve tmurno ko' na Božić, Bože sveti; što da mislim i kuda da poletim. Ništa, Bože moj, Bože moj, tako je i šta mogu. Poleti i izravnaj nogu i reci: hvala Bogu, hvala Bogu. Amen, amen, amen, amen, hvala Bogu! Kiša pada sve do dva sata, a ptičica pjeva, ni briga joj nije i malo mi se podrugljivo smije!!!» (Slijedi crtež koji prikazuje ptičicu na rascvjetanoj grani.)

      «24. 4. 1986. Kako sam zlovoljna, bacam se tamo-amo nezadovoljna prema Tebi: koliko sam nezadovoljna, Bože moj. Ipak stavljam sve u tvoje ruke i imam povjerenja u tebe, imam nade da neće padati kiša. I tako bijaše. I zaista, sunce se diže i sve žarče i žarče i jedrije zrake širi. Nema kiše! Bogu hvala! Sretna sam opet. A stidim se što sam Tvoja zaručnica i tako malovrijedna [Zbog prethodne malodušnosti]. Oprosti, oprosti, oprosti. » I spontano ispod teksta crta jednu ljubičicu, a pored nje jedan uspravni crveni cvijet koji kao da bdije nad njom.

      «1987. Stidim se što sam ovakva [«... nasrtljiva i skeptična i ne predana u vaše svete ruke, zato što moram hrpu haljinica opet čistiti»], a čiji prsten nosim? Zaista se stidim, Majčice draga.» «Evo, draga Majko, da izvijestim kako bijaše: subota - večer, divno, sve vedro. Noć - počeo vjetar zavijati kao tristo lavova i skupljati oblake. I zaista, jutro: puno nebo oblaka i vjetar zavija. Hajde, nekako je ipak prošlo po suhome. Hvala nebeskom Ocu i nebeskoj Majci.»

      «1988. Ti znaš moju molbu. Majko draga, nemoj mi je uskratiti; vidiš koliko treba muke za haljinice. Zdravlje mi nije dobro. Jedva smažem malo snage. Ako požurim, onda sve propade. Joj, kad pogledam na ovaj mračni zapad, muka me uhvati kako će sutra biti. Ne znam što da ti kažem više, samo neka ne pada kiše. Ja ne znam ništa ponavljati više, samo ne kiše, kiše!» Molitva je uslišana: «Nedjelja osvanula, divno, oblačići i sunčeko se miješa, vjetrić pomalo savija grane, a meni se srce širi kao kod dragog našeg Franje.»

 

Te iste godine napisala je i ovu pjesmu:

 

«Kad mene više ne bude, o draga zemljice,

i ovo će cvijeće dalje cvasti,

a moj će život pasti,

počivat ću u miru.

Jelice će rasti, rasti.

Moje oči neće više gledat

Zagrebačku goru,

i neće me više biti u našemu koru.

Vjetar će i dalje savijati jeline grane,

a zemlja će liječit moje rane.

Oči moje neće više gledati

ovim brijegom i dolinom,

sklopit će se moje vjeđe

pokrivene bijelim velom.

Tad ću snivat sanak blagi,

a moja će duša biti

sa svecima dragim.

Vjerujem da ću uživati Boga

i radujem se stoga.»

 

      Godine 1993. rukopis pokazuje veliki umor, o čemu svjedoče i njezine riječi: «Nikako da sjednem pa da ti napišem drago pismo, a i umorna sam pa me nije volja. Već mjesec dana samo perem, peglam itd. Vidiš, Majčice, kako pišem kao švraka.»

      Godine 1998. završava svoje pismo Gospi riječima: «Doviđenja do 99. god., ne znam gdje.»

      Pisma njezinih posljednjih godina kraća su ali puna istog pouzdanja i povjerljivosti prema Majci Božjoj: «9. 5. 2004. Majčice (...) Cijeli dan te molim. Ja vjerujem da ti sve čuješ i vidiš. Opet ću ti poslije reći sve kako je bilo.» «Dobro jutro, Majko. Hvaljen Isus! Sve je vedro kao lice tvoje i čisto kao Srce tvoje! Hvala, Majko!»

      S. Antonija nije samo prosila za lijepo vrijeme na dan Prve sv. pričesti, nego je nadasve molila za prvopričesnike: «Nek' im ostane taj dan kroz život kao spomen drag». «Nek' se djeca raduju tome danu i nose ga u srcu kroz život svoj. Jer će biti dug taj put i svako će dijete imati jaram svoj. Sjetit će se ipak toga dana i čistoće srca svoga i Tebe, Majčice drage, koja si im dala Sina svoga». «Sve je bilo lijepo! Okićena crkva bjelinom, miris djece svježinom, pjevanje milinom, propovijed visinom, djeca se smiješe, neka ih radost nosi, Isus nad njima prosi: Ostanite moji, i sve ih po redu broji.»

      Mogli bismo nizati tako njezinu razdraganost dok promatra prvopričesnike i viri kroz prozor da li im haljinice lijepo stoje. Ova razdraganost ne proizlazi prije svega iz njezine brige oko haljinica, nego nadasve iz njezinog čistog djetinjeg srca koje je sačuvalo svoju prvu ljubav - Isusa. S. Antonija od Presvete Euharistije uistinu je živjela euharistijsku duhovnost, koja je uostalom i svojstvena klarisama. Uz to je osobito njegovala pobožnost Križnoga puta kojega je svakodnevno molila idući od postaje do postaje.

      Posljednjih nekoliko godine, s. Antonija je počela vidno slabiti. Liječnik je posumnjao da bi se moglo raditi o tumoru, što je na liječničkom pregledu i utvrđeno. U kolovozu 2004. g. s. Antonija se podvrgla kirurškom zahvatu. Započelo je tegobno razdoblje njezinoga života. Nikada se nije potpuno oporavila, sve dok nije ustanovljeno da se bolest povratila i zahvatila ostale organe. S. Antonija je prihvaćala svoje stanje, ali je ipak kao čovjek pokazivala strah, osjećaj nesigurnosti i neizvjesnosti. No i u tim trenucima imala je smisla za humor.

      Posljednjih nekoliko mjeseci imala je više kritičnih trenutaka kada se mislilo da će umrijeti. Unatoč tome nadala se da bi joj novi kirurški zahvat pomogao, no liječnici su ustanovili da se radi o posljednjim stadijima bolesti. S. Antonija je bila spremna za odlazak Gospodinu. Za nj se pripremala primanjem svetih sakramenata i molitvom. Sve do zadnjeg mjeseca svojega života sudjelovala je u redovitom životu zajednice, ali uz sve veću potrebu za odmorom. Nekoliko je puta primala infuziju. Trpjela je velike bolove. Dana 30. kolovoza 2006. popodne, počela je pokazivati znakove umiranja. Časna Majka je obavijestila sestre da s. Antonija umire. Sve su se sestre okupile oko nje i redale molitvu za molitvom. Kada je bilo vrijeme za molitvu Povečerja, dio sestara je otišao moliti u kor dok je dio njih ostao pored sestre. Nakon završnih riječi Povečerja: «Mirnu noć i sretan svršetak udijelio nam svemogući Bog», sestra Antonija je preminula, u 20.40 sati.

      Sestre su sutradan i cijelu noć molile uz tijelo pokojnice. U petak, 1. rujna, u 16 sati bio je ispraćaj pokojnice (u mrtvačnicu). Sprovod je bio u ponedjeljak, 4. rujna, u 14 sati, na Šestinskom groblju, gdje sestre imaju svoju grobnicu. Bio je nazočan lijepi broj ljudi, osobito njezine rodbine. Sprovod je vodio fra Josip Marjanović OFMConv., uz nazočne svećenike: fra Venancija Mihaljevića OFM, fra Matije Korena OFM, fra Milana Krište OFM, fra Bazilija Pandžića (sestrinog bratića) i desetak franjevačkih bogoslova (Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda te Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM) koji su kasnije pjevali na misi zadušnici.

      Nakon sprovoda bila je misa zadušnica u crkvi sestara klarisa. Misu je predslavio fra Bazilije Pandžić, bratić s. Antonije, koji je vrlo lijepo i jednostavno govorio o svom poznanstvu sa s. Antonijom.

      Koja je poruka skromnog života ove redovnice? S. Antonija je svako svoje pismo Gospi završavala jednom uvijek istom pjesmicom koja bi mogla biti prava slika njezinoga duhovnog puta: ona nije bila div, njezini darovi i djela nisu bila spektakularna. Ona je išla i za sobom ostavila mali put:

«Ja nisam pjesnik

i nemam dara

al' volim

da tebi šaram».

(s. M. Tarzicija)

Pozdravna riječ fra Ivana Sesara OFM

Vijeće franjevačkih zajednica u HR i BiH

Tajništvo: Prilaz Gjure Deželića 75, 10000 ZAGREB;

tel.: 01 3765 061, faks: 3765 062, pokr. tel.: 098 92 44 901;

e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. ; žiro-račun: 2360000 1101620918; OIB:07799565770

 

 

Mostar, 10. ožujka 2012.

 

Poštovana opatice s. M. Alojzija, drage sestre klarise!

 

      S osobitom radošću primio sam Vaš dopis kojim me obavještavate da će se povodom 800. obljetnice poziva sv. Klare i utemeljenja Reda siromašnih sestara sv. Klare, nizom stručnih predavanja, održati Dani svete Klare pod geslom "Pospješujte svoj hod iz dobra u bolje" (1PJa 32).

      Nažalost, zbog već ranije preuzetih obveza nisam u mogućnosti osobno sudjelovati na tom velikom i važnom događaju za cijelu franjevačku obitelj. Stoga ovom prigodom u ime Vijeća franjevačkih zajednica i u svoje osobno ime izražavam blizinu svekolike franjevačke obitelji u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te Vama i cijeloj vašoj zajednici zahvaljujem za sve što činite za Crkvu, franjevačku obitelj i naš narod. Po vama i s vama, zahvaljujem djelitelju obilnije milosti, od koga vjerujemo da proizlazi svaki dobar dar i svaki savršen poklon jer vas je uresio tolikim naslovima kreposti i okrunio vas znakovima tolike savršenosti (2PAg 3).

      Sa željom i molitvom da svi mi pospješimo svoj hod iz dobra u bolje, sve vas kao i uvažene sudionike ovog velikog događaja u ime Vijeća od srca pozdravljam, želeći vam uspješne i svakim blagoslovom ispunjene Dane svete Klare. Budite pozdravljene u Gospodinu i molite za sve nas (1PAg 35).

      Mir vam i svako dobro od Gospodina!

Fra Ivan Sesar

predsjednik VFZ-a

 PODRŽITE NAS

Želite li donirati za izgradnju i obnovu našeg samostana stradalog u potresu, za obnovu crkve i za potrebe samostana, možete to učiniti skeniranjem

QR koda.

QR-kod-donacije

laudatoTV banner

ZAŠTITNICA TELEVIZIJE

zatitnica televizije

~~ KLARINA BAŠTINA~~

Klarina bastina

Pisma Generalnih ministara

~FRANJEVAČKI IZVORI~

Franjevaki izvori

PJESMA FRANJO I KLARA

franjo klara

~~ HVALA REDOVNIKA~~

RBA

bg

logo GP




Klarise Zagreb® ::: Design by Schima Web Studio