Ispit o vjeri

Ispit o vjeri

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

„Ako koja po božanskom nadahnuću dođe k nama htijući prihvatiti ovaj život (…) neka je [opatica] pomno ispita, ili dadne ispitati, o katoličkoj vjeri i crkvenim sakramentima. Pa ako sve to vjeruje, hoće vjerno priznavati i sve do svršetka opsluživati (…) neka joj se pomno izloži bit našega života“ (PrKl 2,1.3.7).

Propis o ispitivanju kandidatkinja o katoličkoj vjeri i sakramentima Crkve Klara je doslovno preuzela iz Potvrđenog pravila. Ovim ispitom započinje razlučivanje o autentičnosti nečijega poziva. Za Klaru, kao i za Franju, prvi kriterij razlučivanja poziva je ispravna vjera i potpuno prihvaćanje svetih otajstava posredstvom Crkve. U pozadini toga propisa nalazi se Franjino i Klarino nastojanje da uklone svaku sumnju o bilo kakvom dodiru s herezama onoga vremena, kao i to da spriječe njihovo uvlačenje među braću i sestre.

Možemo reći da je u ovome propisu nešto više od same čistoće vjere; Klara je svjesna da ona i sestre pripadaju Majci Crkvi koja im Božjom Riječju i sakramentima dariva život. Zauzvrat, Klara i sestre podupiru klonule udove mističnoga Tijela, Crkve (usp. 3PJa 8).

Klara je vjeru primila od svoje majke Hortulane: „Poučljivim srcem je najprije iz majčinih usta primila temelje vjere“ (LegKl 3). Uz pouke, Klara je vidjela i djela svoje majke: molitvu i djela milosrđa. Vjera koju je Klara hranila sakramentima, molitvom i dobrim djelima dovela ju je do razlučivanja istinskih vrijednosti od onih lažnih i vječnih od vremenitih. I dala joj je snage da se opredijeli za one istinske i vječne: „poučena pomazanjem Duha, bezvrijednim je stvarima dala bezvrijednu cijenu“ (isto, 4). Dopustila je Duhu da je iznutra rasplamsa i oblikuje te je tako sačuvala posvetnu milost (usp. isto, 3). Pisac Legende upotrebljava snažan izričaj kada kaže: „ova uistinu prečista posuda očitovala se kao posuda milosti“ (isto). Klara nije bila toga svjesna, ali desetljećima kasnije, kada će dublje uroniti u mistični život milosti, reći će: „po milosti Božjoj duša čovjeka vjernika (…) veća [je] od neba (…) jedino duša čovjeka vjernika njegovo [Božje] je boravište i sjedište, i to samo po ljubavi koje bezbožnici nemaju“ (3PJa 21.22).

Kako je vjera pomogla Klari da nađe svoj put? Kada ona u svojoj Oporuci kaže: „Sin nam je Božji postao put“ (OporKl 5), time ispovijeda ono što je sv. Ivan napisao u svojoj Prvoj poslanici: „U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. (…) I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj“ (1Iv 4,9.16). Zato Klara uporno traži: „Upoznaj zvanje svoje“ (OporKl 4).

Vjera u Božju ljubav te poznavanje povijesti spasenja pobudilo je u Klari odgovor jednakom ljubavlju. Premda „posudica milosti“, nije umjela ili se nije usudila moliti Gospodina ono što je nadilazilo mentalitet njezine obitelji i društva. Vjerujem da joj je duša jecala pred Gospodinom, a ono što je najvažnije jest da je Duh Gospodnji u njoj bez zapreke djelovao i neizrecivim se uzdasima zauzimao za nju (usp. Rim 8,26). Klara će tome djelovanju Duha uvijek davati prednost pred svakom ljudskom mudrošću, stoga će u Pravilu napisati sestrama: „neka paze na ono što uvijek iznad svega moraju željeti: da imaju duh Gospodnji i njegovo sveto djelovanje“ (PrKl 10,9).

Zanimljivo mi je Klarino ponizno priznanje da se „svevišnji Otac nebeski – kojega ona naziva još i Otac milosrđa (OporKl 2) – po svome milosrđu i milosti udostojao prosvijetliti moje srce“ (OporKl 24; usp. PrKl 6,1). Znamo da joj je svjetlo došlo „po primjeru i pouci preblaženoga našega oca Franje“ (OporKl 24). Klara se ovdje gotovo izjednačuje s gubavcima prema kojima je Franjo iskazao milosrđe (Opor 2).

Krenuvši za Franjom, Klara se sa sestrama nastanila kod crkvice svetoga Damjana. Ova crkvica slika je sveopće Crkve, mističnog Tijela kojemu su po vjeri pripadale. Iz te crkvice one će „u cijeloj njegovoj svetoj Crkvi“ svojim životom proslaviti „Oca našega nebeskoga“ (usp. OporKl 14).

Pravilo završava poticajem: „da uvijek podložne i podvrgnute stopama iste svete Crkve, utemeljene u katoličkoj vjeri, zauvijek opslužujemo siromaštvo i poniznost Gospodina našega Isusa Krista i Njegove presvete Majke i sveto evanđelje, što smo čvrsto obećale. Amen“ (PrKl 12,13). Podsjeća na obnovu krsnih obećanja. Klarin život i njezino Pravio nemoguće je razumjeti i živjeti izvan vjere u kojoj su oblikovani. Svaki paragraf Pravila proizlazi iz vjere koju se prima od Crkve i u njoj razvija i donosi plod. Zato papa u Buli kanonizacije kaže da je Klara “na njivi vjere zasadila i oplemenila vinograd siromaštva, iz kojega se ubiru sočni i obilni plodovi spasenja. Ona je na posjedu Crkve uredila vrt poniznosti“ (BulKl 12).

Klara i njezine sestre nisu to postigle bez suradnje s Božjom milosti. Zato propis Pravila o ispitu o vjeri traži da sestra „sve to vjeruje, hoće vjerno priznavati i sve do svršetka čvrsto opsluživati“ (PrKl 2,4). Znakovito je da Klara ne govori o redovničkom opsluživanju, za razliku od Hugolina i Inocenta IV., nego o opsluživanju katoličke vjere i sakramenata svete Crkve. U tome ne dopušta nikakvo srednje rješenje. Koliko je bila osjetljiva u tome svjedoči s. Filipa na Postupku za proglašenje svetom: „[Klara] je cijele noći onoga dana kada je prešla iz ovoga života opominjala sestre propovijedajući im. I na kraju je izrekla tako lijepu i dobru ispovijest (…) A tu je ispovijest izrekla jer je dvojila nije li u čemu povrijedila vjeru zadanu na krštenju“ (PostKl 3,23).

U ovoj Godini vjere pitam se: počiva li moj život na temeljima katoličke vjere, vjere koju živi i prenosi Crkva ili ima u meni pomalo hereza ili nevjere? Je li moj život propovijed o vjeri? Mogu li staviti na svoj vjerski život „Amen“, kako ga je stavila Klara na kraju svojega Pravila? Poznajem li uopće svoju vjeru? Bez toga temelja ne možemo razumjeti niti živjeti naš franjevački identitet.

• < Prethodno
• Slijedeće >