Nekrologij_s. M. Antonija Pandžić

S. Marija Antonija od Presvete Euharistije (Katica Pandžić), klarisa

(Nekrologij, Samostan sv. Klare, Zagreb)

      U samostanu sestara klarisa u Zagrebu, 30. kolovoza u 20.40 sati preminula je s. M. Antonija od Presvete Euharistije (Katica Pandžić) u svojoj 78. godini života.

     S. Antonija rodila se 14. rujna 1928. godine u Drinovcima, u Hercegovini, kao treće od šestero djece, od oca Ante i majke Janje, s kojom se otac oženio ostavši udovcem. Otac je bio krojač i svojim radom je uzdržavao obitelj koja je živjela pristojno, složno, radišno i pobožno.

      Mala Katica bila je vrlo živahno dijete. Pamte je kao lijepu rumenu djevojčicu s dugim pletenicama i velikim tamnim očima. (U svojemu dnevniku je kao redovnica napisala: «Duboke i iskrene crne oči znadu blistati ko' zvijezde na nebu». I ona je imala takve oči.) Takvu je sliku ostavila i kasnije kao djevojka.

      Pučku školu završila je u Drinovcima. Vrlo rano je otišla od kuće u Metković k svojoj polusestri Dani (iz očeva prvog braka) koju je vrlo voljela, a zatim u Slavoniju da pomogne sestri Vinki koja se teško razboljela i vrlo mlada umrla, što se Katice vrlo dojmilo. God. 1947. dolazi u Zagreb u obitelj svojega strica Ivana. U početku je bila pomalo uplašena, no ubrzo se uključila u novu sredinu i obiteljski život te je bila marljiva pomoćnica svojoj strini u kućnim poslovima. Završila je dva stručna tečaja krojenja i 3 razreda stručne škole tekstilne struke. Zaposlila se u tvornici „Nada Dimić" gdje je radila 5 godina kao kvalificirana krojačka pomoćnica. Za nju, vrlo nježnu i osjetljivu, rad na normu bio je pretežak.

      Tih godina Katičina se duša sve više oblikovala u dubokoj pobožnosti. Marljivo je čitala Evanđelje i vjerski tisak, koji je u ono vrijeme bio dostupan, o tome je razmišljala, razgovarala i zapisivala. Obitelj iz koje je potekla i ona u kojoj je živjela u Zagrebu svojim zdravim religioznim ozračjem također je utjecala na njezino nutarnje sazrijevanje i oblikovanje. Njezin bratić Miljenko, čijim se uspomenama služimo, opisuje Katicu kao vrlo živahnu, aktivnu, veselu i nasmijanu osobu, unatoč životnim mukama i teškoćama. Nikada je nije napuštao zdravi humor i šala. Rado je pripovijedala svoje uspomene iz djetinjstva, posebno o svome dobrome ocu Anti, ali i o nesretnom životu, bolesti i strahu svoje rano preminule sestre Vinke.

      Katica je saznala za samostan klarisa u Samoboru. Njezino je srce već odavna bilo spremno i sada je upoznalo da bi to bilo njezino mjesto. U samostan je ušla 8. rujna 1960. g. Tijekom prvih godina, koje su za svaku klarisu teške i pune iskušenja, a za sestre u siromašnom samoborskom samostanu pogotovo, Katica se susrela s novim životnim izazovima. Uza svu svoju krhku, osjetljivu i ranjenu narav, osobito osjetljivost na hranu, Katica je pokazala dobru volju i želju da ostane u samostanu i postane redovnicom. Poglavarice su joj uvijek iskazivale povjerenje. Tako je primila habit sv. Klare 12. kolovoza 1961. g. i novo ime: s. M. Antonija od Presvete Euharistije. Prve zavjete položila je 22. kolovoza 1962., a tri godine kasnije, istoga dana, svečane zavjete. Time je njezin početni redovnički odgoj završen, ali se nastavlja onaj trajni. S. M. Antonija je s vremenom postala tiha, vedra, nasmijana i blaga redovnica, s velikim osjećajem odgovornosti u obavljanju svojih dužnosti, temeljita u radu, nenametljiva, iskrene i djetinje pobožnosti osobito prema nebeskoj Majci.

     U samostanu je obavljala dužnost švelje. Gotovo cijeli svoj život provela je u radioni gdje je sestrama šila habite, izrađivala crkveno ruho, a posebno joj je velika ljubav i briga bila uređivanje i održavanje prvopričesničkih haljinica. Godinama je obavljala također službu u samostanskoj upravi kao savjetnica i zamjenica Majke opatice. Kada su sestre preselile iz Samobora u Zagreb, gdje su kupile kuću i preuredile je u samostan, omogućile su s. Antoniji da uči svirati kako bi kasnije mogla animirati liturgijska slavlja. Ona je u duhu poslušnosti prihvatila i ovu dužnost za koju je pokazala veliku ljubav i vrlo jaku dobru volju. Svakodnevno je, sve do posljednjih dana, svirala i pjevušila.

      S. Antonija je za sobom ostavila jednu bilježnicu, svoj dnevnik. Zapravo, to nije dnevnik u pravom smislu, nego su to godišnja pisma dragoj Gospi. Pisala ih je redovito koji dan prije Prve sv. pričesti koja se imala održati u sestarskoj kapelici, a kasnije i novosagrađenoj crkvi. Razlog pisanja ovih pisama vrlo je jednostavan: to su molbe nebeskoj Majci da toga dana ne pada kiša, ali i molbe za mala dječja srca da ostanu čista. Sva pisma započinju: «Draga moja Gospe», ili «Draga Nebeska Majčice», «Draga Majko», «Pismo nebeskoj dragoj Majci», «Draga moja Gospo i Majčice», itd. Prvo pismo napisano je 15. 5. 1972. g., a posljednje 9. 5. 2004. (zadnje dvije godine nije više uređivala haljinice ona nego su to preuzele druge sestre.) Pisma su pisana lirski, većinom u rimi. Navest ćemo neke odlomke iz tih pisama da vidimo njezinu djetinju pobožnost i odanost i povjerenje u nebesku Majku, a u izmjeni sunčanih i kišnih dana, te u bojazni od kiše možemo iščitavati sve dane njezinoga života.

      «15. 5. 1972. Petak je, proljeće, svibanj. Majko, tvoj mjesec; osvanula rujna svibanjska zora, čista kao lice Tvoje, topla kao Srce Tvoje. Majko, izmoli lijepo vrijeme još ovu nedjelju.»

«8. 5. 1982. Draga Majko, istu pjesmu da ti pjevam kao i lani: subota je, kiša pada. Sutra Prva sv. pričest. Što da počnem, Majko moja? Molim te iz sveg srca svoga, ti znadeš, majčice, što je nevolja, i ti si bila domaćica, pa znaš kako bi bilo da se tolike haljinice zablate.» Nakon te ipak kišne nedjelje, ona svejedno zahvaljuje nebeskoj Majci: «Sad haljinice čekam, da djeca donesu, da l' će biti bijele i cijele ni briga me nije, glavno da u dječjim srcima Isusovo Srce bije!»

      «12. 5. 1983. Danas je četvrtak, Uzašašće. Haljinice su gotove. Ja sam umorna. Evo odmaram se i pomalo ti pišem molbu. Draga Majko, ti znaš moje želje. Da kiša ne pada - to mi je veselje.» Nakon uslišane prošnje slijedi: «Hvala, hvala, hvala!» ili opet u drugim pismima: «Fala, fala, fala!»

      Pogledajmo jedan zanimljiv preokret sudbine: «1985. Subota, pol 9, sve vedro. Majčice draga, ma to je divno! Hvala! Hvala! Hvala!» Sutradan: «Evo osvanula nedjelja sveta, kad pogledah kroz prozor, skoro mi se izvrnula peta. Sve tmurno ko' na Božić, Bože sveti; što da mislim i kuda da poletim. Ništa, Bože moj, Bože moj, tako je i šta mogu. Poleti i izravnaj nogu i reci: hvala Bogu, hvala Bogu. Amen, amen, amen, amen, hvala Bogu! Kiša pada sve do dva sata, a ptičica pjeva, ni briga joj nije i malo mi se podrugljivo smije!!!» (Slijedi crtež koji prikazuje ptičicu na rascvjetanoj grani.)

      «24. 4. 1986. Kako sam zlovoljna, bacam se tamo-amo nezadovoljna prema Tebi: koliko sam nezadovoljna, Bože moj. Ipak stavljam sve u tvoje ruke i imam povjerenja u tebe, imam nade da neće padati kiša. I tako bijaše. I zaista, sunce se diže i sve žarče i žarče i jedrije zrake širi. Nema kiše! Bogu hvala! Sretna sam opet. A stidim se što sam Tvoja zaručnica i tako malovrijedna [Zbog prethodne malodušnosti]. Oprosti, oprosti, oprosti. » I spontano ispod teksta crta jednu ljubičicu, a pored nje jedan uspravni crveni cvijet koji kao da bdije nad njom.

      «1987. Stidim se što sam ovakva [«... nasrtljiva i skeptična i ne predana u vaše svete ruke, zato što moram hrpu haljinica opet čistiti»], a čiji prsten nosim? Zaista se stidim, Majčice draga.» «Evo, draga Majko, da izvijestim kako bijaše: subota - večer, divno, sve vedro. Noć - počeo vjetar zavijati kao tristo lavova i skupljati oblake. I zaista, jutro: puno nebo oblaka i vjetar zavija. Hajde, nekako je ipak prošlo po suhome. Hvala nebeskom Ocu i nebeskoj Majci.»

      «1988. Ti znaš moju molbu. Majko draga, nemoj mi je uskratiti; vidiš koliko treba muke za haljinice. Zdravlje mi nije dobro. Jedva smažem malo snage. Ako požurim, onda sve propade. Joj, kad pogledam na ovaj mračni zapad, muka me uhvati kako će sutra biti. Ne znam što da ti kažem više, samo neka ne pada kiše. Ja ne znam ništa ponavljati više, samo ne kiše, kiše!» Molitva je uslišana: «Nedjelja osvanula, divno, oblačići i sunčeko se miješa, vjetrić pomalo savija grane, a meni se srce širi kao kod dragog našeg Franje.»

Te iste godine napisala je i ovu pjesmu:

«Kad mene više ne bude, o draga zemljice,

i ovo će cvijeće dalje cvasti,

a moj će život pasti,

počivat ću u miru.

Jelice će rasti, rasti.

Moje oči neće više gledat

Zagrebačku goru,

i neće me više biti u našemu koru.

Vjetar će i dalje savijati jeline grane,

a zemlja će liječit moje rane.

Oči moje neće više gledati

ovim brijegom i dolinom,

sklopit će se moje vjeđe

pokrivene bijelim velom.

Tad ću snivat sanak blagi,

a moja će duša biti

sa svecima dragim.

Vjerujem da ću uživati Boga

i radujem se stoga.»

      Godine 1993. rukopis pokazuje veliki umor, o čemu svjedoče i njezine riječi: «Nikako da sjednem pa da ti napišem drago pismo, a i umorna sam pa me nije volja. Već mjesec dana samo perem, peglam itd. Vidiš, Majčice, kako pišem kao švraka.»

      Godine 1998. završava svoje pismo Gospi riječima: «Doviđenja do 99. god., ne znam gdje.»

      Pisma njezinih posljednjih godina kraća su ali puna istog pouzdanja i povjerljivosti prema Majci Božjoj: «9. 5. 2004. Majčice (...) Cijeli dan te molim. Ja vjerujem da ti sve čuješ i vidiš. Opet ću ti poslije reći sve kako je bilo.» «Dobro jutro, Majko. Hvaljen Isus! Sve je vedro kao lice tvoje i čisto kao Srce tvoje! Hvala, Majko!»

      S. Antonija nije samo prosila za lijepo vrijeme na dan Prve sv. pričesti, nego je nadasve molila za prvopričesnike: «Nek' im ostane taj dan kroz život kao spomen drag». «Nek' se djeca raduju tome danu i nose ga u srcu kroz život svoj. Jer će biti dug taj put i svako će dijete imati jaram svoj. Sjetit će se ipak toga dana i čistoće srca svoga i Tebe, Majčice drage, koja si im dala Sina svoga». «Sve je bilo lijepo! Okićena crkva bjelinom, miris djece svježinom, pjevanje milinom, propovijed visinom, djeca se smiješe, neka ih radost nosi, Isus nad njima prosi: Ostanite moji, i sve ih po redu broji.»

      Mogli bismo nizati tako njezinu razdraganost dok promatra prvopričesnike i viri kroz prozor da li im haljinice lijepo stoje. Ova razdraganost ne proizlazi prije svega iz njezine brige oko haljinica, nego nadasve iz njezinog čistog djetinjeg srca koje je sačuvalo svoju prvu ljubav - Isusa. S. Antonija od Presvete Euharistije uistinu je živjela euharistijsku duhovnost, koja je uostalom i svojstvena klarisama. Uz to je osobito njegovala pobožnost Križnoga puta kojega je svakodnevno molila idući od postaje do postaje.

      Posljednjih nekoliko godine, s. Antonija je počela vidno slabiti. Liječnik je posumnjao da bi se moglo raditi o tumoru, što je na liječničkom pregledu i utvrđeno. U kolovozu 2004. g. s. Antonija se podvrgla kirurškom zahvatu. Započelo je tegobno razdoblje njezinoga života. Nikada se nije potpuno oporavila, sve dok nije ustanovljeno da se bolest povratila i zahvatila ostale organe. S. Antonija je prihvaćala svoje stanje, ali je ipak kao čovjek pokazivala strah, osjećaj nesigurnosti i neizvjesnosti. No i u tim trenucima imala je smisla za humor.

      Posljednjih nekoliko mjeseci imala je više kritičnih trenutaka kada se mislilo da će umrijeti. Unatoč tome nadala se da bi joj novi kirurški zahvat pomogao, no liječnici su ustanovili da se radi o posljednjim stadijima bolesti. S. Antonija je bila spremna za odlazak Gospodinu. Za nj se pripremala primanjem svetih sakramenata i molitvom. Sve do zadnjeg mjeseca svojega života sudjelovala je u redovitom životu zajednice, ali uz sve veću potrebu za odmorom. Nekoliko je puta primala infuziju. Trpjela je velike bolove. Dana 30. kolovoza 2006. popodne, počela je pokazivati znakove umiranja. Časna Majka je obavijestila sestre da s. Antonija umire. Sve su se sestre okupile oko nje i redale molitvu za molitvom. Kada je bilo vrijeme za molitvu Povečerja, dio sestara je otišao moliti u kor dok je dio njih ostao pored sestre. Nakon završnih riječi Povečerja: «Mirnu noć i sretan svršetak udijelio nam svemogući Bog», sestra Antonija je preminula, u 20.40 sati.

      Sestre su sutradan i cijelu noć molile uz tijelo pokojnice. U petak, 1. rujna, u 16 sati bio je ispraćaj pokojnice (u mrtvačnicu). Sprovod je bio u ponedjeljak, 4. rujna, u 14 sati, na Šestinskom groblju, gdje sestre imaju svoju grobnicu. Bio je nazočan lijepi broj ljudi, osobito njezine rodbine. Sprovod je vodio fra Josip Marjanović OFMConv., uz nazočne svećenike: fra Venancija Mihaljevića OFM, fra Matije Korena OFM, fra Milana Krište OFM, fra Bazilija Pandžića (sestrinog bratića) i desetak franjevačkih bogoslova (Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda te Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM) koji su kasnije pjevali na misi zadušnici.

      Nakon sprovoda bila je misa zadušnica u crkvi sestara klarisa. Misu je predslavio fra Bazilije Pandžić, bratić s. Antonije, koji je vrlo lijepo i jednostavno govorio o svom poznanstvu sa s. Antonijom.

      Koja je poruka skromnog života ove redovnice? S. Antonija je svako svoje pismo Gospi završavala jednom uvijek istom pjesmicom koja bi mogla biti prava slika njezinoga duhovnog puta: ona nije bila div, njezini darovi i djela nisu bila spektakularna. Ona je išla i za sobom ostavila mali put:

«Ja nisam pjesnik

i nemam dara

al' volim

da tebi šaram».

(s. M. Tarzicija)

• < Prethodno
• Slijedeće >