Papino pismo

Pismo pape Benedikta XVI.

u povodu 800. obljetnice

„obraćenja" i posvećenja

sv. Klare Asiške

Časnom Bratu

                                                       DOMENICU SORRENTINU

                                                  biskupu Asiza-Umbrijske Nocere i Gualda Tadina

      S radošću sam prihvatio što se u toj Biskupiji, kao i među franjevcima i klarisama cijeloga svijeta, „Klarijanskom godinom" slavi spomen svete Klare u povodu 800. obljetnice njezina „obraćenja" i posvećenja. Taj događaj, za datiranje kojega se kolebamo između 1211. i 1212. godine, upotpunio je, recimo tako, na „ženski način" onu milost koja je koju godinu ranije dotakla asišku zajednicu obraćenjem sina Petra Bernardona. I, kao što se dogodilo s Franjom, također se u Klarinoj odluci krila klica nove zajednice, klarijanskoga Reda koji, postavši snažno stablo, u plodnoj tišini samostanâ nastavlja sijati dobro sjeme Evanđelja i služiti poradi Kraljevstva Božjega.

      Ova radosna prigoda potiče me da se u mislima vratim u Asiz, da s Vama, časni Brate, i s povjerenom Vam zajednicom i isto tako sa sinovima sv. Franje i kćerima sv. Klare razmišljam o smislu toga događaja. On naime i našem naraštaju govori i ima privlačnosti osobito za mlade kojima upućujem svoju nježnu misao prigodom Svjetskoga dana mladih koji se, prema običaju, ove godine slavi u pojedinim Crkvama upravo danas, na Cvjetnicu.

      O svom korjenitom izboru Krista sama Svetica govori u svojoj Oporuci izričajima „obraćenja" (usp. FF 2825). Želim krenuti od toga gledišta, preuzimajući gotovo nit govora održanog u spomen Franjina obraćenja, 17. lipnja 2007. g., kada sam imao radost pohoditi ovu Biskupiju. Povijest Klarina obraćenja okreće se oko liturgijske svetkovine Cvjetnice. Piše naime njezin životopisac: „Bijaše to pred svetkovinu Cvjetnice, kada je djevojka ražarena srca došla k čovjeku Božjem raspitujući se o svome obraćenju, kada i kako ima postupiti. Otac Franjo ju je pozvao da toga svečanoga dana dođe lijepo obučena i nakićena primiti palmu s ostalim mnoštvom naroda, a sljedeće noći, kad iziđe iz tabora, neka svjetovnu radost preokrene u žalost Nedjelje Muke. I tako, kad je došla nedjelja, djevojka je, savršeno blistajući blagdanskim sjajem među mnoštvom gospođa, s ostalima ušla u crkvu. Tu se zbilo nešto dostojno predznaka: kako su se ostali požurili primiti grane, dok je Klara, zbog sramežljivosti stajala nepomična na svome mjestu, Veliki svećenik je, sišavši niza stube, došao sve do nje i u ruke joj predao palmu" (Legenda Sanctae Clarae virginis, 7: FF 3168).

      Prošlo je sedam godina otkako se mladi Franjo zaputio putem svetosti. U riječima Raspetoga iz svetoga Damjana: „Idi, Franjo, popravi moju crkvu" i u prihvaćanju gubavaca, patničkoga Kristovog lica, pronašao je svoj poziv. Odatle je proizišao dragovoljni čin „svlačenja" pred biskupom Gvidom. Nije dvojio između idola novca koji mu predlaže zemaljski otac i ljubavi Boga koji je obećao ispuniti njegovo srce, nego je uskliknuo: „Odsada ću moći slobodno govoriti: Oče naš koji jesi na nebesima, a neću govoriti: 'Oče Petre Bernardone'" (Drugi životopis, 12: FF 597). Franjina odluka zbunila je grad. Prve godine njegovog novog života bile su obilježene poteškoćama, gorčinama i nerazumijevanjima. No, mnogi su počeli razmišljati. Također je djevojka Klara, tada veoma mlada, bila dirnuta tim svjedočanstvom. Obdarena istaknutim osjećajem za vjeru, biva osvojena životnim „zaokretom" onoga koji bijaše „kralj svetkovina". Našla je načina kako se susresti s njime i dopustila je da je zahvati njegov žar za Krista. Životopisac ocrtava mladog obraćenika dok poučava novu učenicu: „Otac Franjo ju je bodrio da prezre svijet: razlažući živom riječi kako je bijedna nada ovoga svijeta i njegovo obličje varavo. Šaptao joj je u uši o slatkoći zaruka s Kristom" (Vita Sanctae Clarae Virginis, 5: FF 3164).

      Prema Oporuci svete Klare, Franjo je, još prije negoli je primio ostale drugove, prorokovao o putu svoje prve duhovne kćeri i njezinih susestara. Dok je naime radio na popravku crkve svetoga Damjana, gdje mu je Raspeti bio progovorio, navijestio je da će se na tome mjestu nastaniti gospođe koje će svojim svetim načinom života proslaviti Boga (usp. FF 2826; usp. Toma Čelanski, Drugi životopis, 13: FF 599). Izvorno Raspelo nalazi se danas u Bazilici sv. Klare. One velike Kristove oči koje su očarale Franju postale su Klarino „ogledalo". Nije slučajno da će joj tema ogledala biti tako draga te će u IV. pismu Janji Praškoj napisati: „Gledaj svednevice to ogledalo, o kraljice, zaručnice Isusa Krista, i u njemu neprestano istražuj svoje lice" (FF 2902). Klara je tih godina, kada se sastajala s Franjom da od njega nauči Božji put, bila ljupka djevojka. Asiški Siromašak pokazao joj je uzvišeniju ljepotu koja se ne mjeri ogledalom ispraznosti, nego se razvija u životu vjerodostojne ljubavi, stopama Krista raspetoga. Bog je istinska ljepota! Klarino srce se rasvijetlilo od toga sjaja i to joj je dalo hrabrosti da dopusti da joj se odrežu pramenovi i da započne pokornički život. Za nju je, kao i za Franju, ta odluka bila obilježena mnogim poteškoćama. Ako su je neki ukućani ubrzo i razumjeli – čak su je majka Hortulana i dvije sestre slijedile u njezinome izboru života – drugi su reagirali nasilno. Njezin bijeg od kuće, u noći između Cvjetnice i Velikog ponedjeljka, bio je pustolovan. Sljedećih dana bila je proganjana na mjestima gdje joj je Franjo bio pripravio utočište i uzalud su je, čak i silom, pokušali odvratiti od njezinog nauma.

      Klara je bila pripravna na tu borbu. I ako joj je Franjo bio vođom, očinska potpora došla joj je i od strane biskupa Gvide, na što upućuje više nego jedan znak. Tako se tumači čin biskupa koji joj se približio da joj pruži palmu, gotovo da blagoslovi njezin odvažni izbor. Bez biskupove potpore teško bi se mogao ostvariti naum koji je zamislio Franjo a ostvarila ga Klara, bilo s obzirom na njezino posvećenje u crkvi Porcijunkuli, u nazočnosti Franje i njegove braće, bilo s obzirom na gostoprimstvo koje joj je pruženo narednih dana u samostanu sv. Pavla delle Abbadesse i u zajednici sv. Anđela u Panzu, prije konačnog pristaništa u svetome Damjanu. Tako Klarin, kao i Franjin slučaj pokazuje osobiti crkveni potez. U njemu se susreću prosvijetljeni Pastir i dvoje djece Crkve koji se povjeravaju njegovu daru razlučivanja. Institucija i karizma čudesno uzajamno djeluju. Ljubav i poslušnost prema Crkvi, tako istaknuti u franjevačko-klarijanskoj duhovnosti, polažu svoje korijene u ovo lijepo iskustvo asiške kršćanske zajednice, koje nije samo porodilo vjeru Franje i njegove „biljčice", nego ih je vodilo za ruku na putu svetosti.

      Franjo je vidio dobar razlog da Klari savjetuje bijeg od kuće na početku Velikoga tjedna. Čitav kršćanski život, dakle i život osobitog posvećenja, plod su vazmenog otajstva i sudioništvo u Kristovoj smrti i uskrsnuću. U liturgiji Cvjetnice isprepliću se bol i slava, kao tema koja će se potom razviti narednih dana kroz tamu Muke, sve do svjetlosti Uskrsa. Klara svojim izborom oživljava to otajstvo. Na dan Cvjetnice prima, recimo tako, njegov program. Zatim ulazi u dramu Muke, položivši svoje kose i s njima se odrekavši cijele sebe da bude zaručnica Kristova u poniznosti i u siromaštvu. Franjo i njegovi drugovi sada su njezina obitelj. Ubrzo će pristići, također i izdaleka, susestre, ali prve mladice, kao i u Franjinu slučaju, izbit će upravo u Asizu. A Svetica će ostati uvijek povezana sa svojim gradom, očitujući to napose u nekim teškim okolnostima, kada će njezina molitva poštedjeti Asiz nasilja i opustošenja. Rekla je sestrama: „Predrage sestre, od ovoga grada svednevice primamo mnoga dobra; velik je grijeh ne priteknemo li mu u pomoć, kako možemo, sada kada je njemu potrebno" (Legenda Sanctae Clarae Virginis, 23: FF 3203).

      U svom dubokom značenju, Klarino „obraćenje" je obraćenje na ljubav. Ona neće više imati otmjene haljine asiškoga plemstva, nego otmjenost duše koja se troši u slavljenju Boga i u daru same sebe. U malom prostoru samostana svetoga Damjana, u školi Isusa-Euharistije kojega promatra osjećajima zaručnice, iz dana u dan razvijat će se dionice bratstva vođenog ljubavlju prema Bogu i molitvom, brižljivošću i služenjem. U tome ozračju duboke vjere i velike ljudskosti, Klara postaje pouzdani tumač franjevačkog ideala, izmolivši „povlasticu" siromaštva, ili odreknuće od posjedovanja dobara u zajednici, što je ostavilo zadugo zaprepaštenim samog Vrhovnog svećenika, koji je na koncu popustio pred heroizmom njezine svetosti.

      Kako ne staviti Klaru, koja je kao i Franjo, pred oči mladih danas? Vrijeme koje nas dijeli od slučaja ovo dvoje Svetaca nije umanjilo njihov čar. Naprotiv, ukoliko možemo vidjeti njegovu suvremenost u usporedbi s obmanama i razočaranjima koja često obilježavaju današnje stanje mladeži. Nikada jedno vrijeme nije učinilo da mladi toliko sanjaju, s tisuće privlačnosti života u kojemu se sve čini mogućim i dopuštenim. Pa ipak, koliko je prisutno nezadovoljstva, koliko puta traženje i ostvarenje sreće završava tako da se zapute putovima koji vode u umjetni raj, kao što je onaj droge i neobuzdane sjetilnosti. Današnje stanje u kojemu je teško naći častan posao i stvoriti ujedinjenu i sretnu obitelj, također zamračuje obzor. Ipak, niti u naše vrijeme ne nedostaju mladi koji prihvaćaju poziv da se predaju Kristu i da se odvažno, s odgovornošću i nadom suoče sa životnim putem, također izborom da ostave sve kako bi ga slijedili u potpunom služenju Njemu i braći. Pripovijest o Klari, zajedno s onom o Franji, poziv je na razmišljanje o smislu postojanja i o traženju tajne i istinske radosti u Bogu. To je stvarni dokaz da onaj tko vrši volju Gospodnju i povjeri se Njemu ništa ne gubi, nego nalazi pravo blago koje može dati smisao svemu.

      Vama, časni Brate, ovoj Crkvi koja ima čast da je porodila Franju i Klaru, klarisama koje svakodnevno pokazuju ljepotu i plodnost kontemplativnoga života, koje su potpora putu Naroda Božjega, franjevcima cijeloga svijeta, tolikim mladima u traženju i potrebitih svjetla, predajem ovo kratko razmišljanje. Želim da ono pridonese uvijek sve većem ponovnom otkrivanju ovih dvaju likova na svodu Crkve. S osobitom mišlju na kćeri sv. Klare u Prvosamostanu, u drugim samostanima u Asizu i po cijelome svijetu, od srca podjeljujem svima svoj Apostolski blagoslov.

U Vatikanu, 1. travnja 2012., na Cvjetnicu.

(Za internu upotrebu prevela s. M. Tarzicija Čičmak OSC)

• < Prethodno
• Slijedeće >