Poruka jednog prozorčića

 Poruka jednog prozorčića

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

U Svetome Damjanu postojao je jedan prozorčić, fenestra parvula (1 Čel 116), kroz kojega su sestre primale Tijelo Kristovo. Pravilo sv. Klare osigurava sestrama sedam godišnjih pričesti, što ne znači da se nisu smjele niti običavale pričešćivati češće. Svetkovine na koje su se, prema Klarinu Pravilu, imale pričestiti jesu sljedeće: Božić, Veliki Četvrtak, Uskrs, Duhovi, Uznesenje bl. Djevice, svetkovina sv. Franje i Svi Sveti.

U izboru svetkovina otkriva se Klarin liturgijski osjećaj: u središtu je Krist u čijim otajstvima Klara želi sudjelovati od njegova rođenja do poslanja Duha Svetoga, zajedno s Marijom, Ocem Franjom i svima svetima. Ovih sedam svetkovina, sedam otajstava koje je zajednica Svetoga Damjana najsvečanije slavila, oblikovalo je njezinu duhovnu fizionomiju i utjecalo na njezin duhovni put. Primjerice, Klara i njezine sestre svakog su četvrtka obnavljale uspomenu na Veliki Četvrtak obredom pranja nogu koji je utisnuo u njih duh služenja, a zapovijed ljubavi bila je glavnim predmetom dnevne i tjedne provjere njihova života (usp. PrKl 4, 15-16; 9, 7-10; 10, 6-7). Jednako tako je proizišao i običaj koji je Klara uvela čuvši jedne vazmene nedjelje kako braća pjevaju: Vidi aquam egredientem de templo a latere dextro (usp. Ez 47,1.2): „To ju je toliko razveselilo i držala je to na pameti te je uvijek poslije jela i poslije Povečerja uzimala blagoslovljenu vodu i davala je svojim sestrama te govorila: 'Sestre i kćeri moje, uvijek se morate spominjati i imati na pameti onu blagoslovljenu vodu koja je potekla iz desnoga boka našega Gospodina Isusa Krista koji je visio na križu'“ (PostKl 14, 8). Otajstvo Božića često je prisutno u njezinim pismima, a u Pravilu se čak pojavljuje povezano s propisom o odijevanju sestara i ukidanjem posta na dan Božića.

Pravilo Urbana IV. u svome popisu blagdana u koje se sestre imaju pričestiti umjesto Uznesenja bl. Djevice donosi Očišćenje (Svijećnica); umjesto Velikog Četvrtka Pepelnicu (početak korizme) i dodaje svetkovinu sv. Petra i Pavla i sv. Klare (koja je već bila kanonizirana). Tako je Urban IV. raspodijelio pričešćivanje tijekom cijele godine u određenom vremenskom razmaku. Svetoj Klari bila je važnija liturgijska upotpunjenost (Veliki Četvrtak i Uskrs) negoli vremenska učestalost.

Vratimo se prozorčiću kroz koji su se sestre pričešćivale. Da bi došle do njega, sestre su se morale uspeti na nekoliko stepenica. To znači da tijekom liturgije nisu mogle vidjeti na oltar. Papinska pravila koja su dugi niz godina upravljala život u Svetome Damjanu zabranjivala su sestrama da budu viđene i da gledaju izvan klauzure, a pričest se u klauzuru smjela donositi samo teškim bolesnicama i umirućima. Stoga je Janja Praška molila kao posebnu povlasticu da smije pet puta godišnje promatrati kroz rešetku liturgijsko slavlje. Svetoj Klari bilo je važno da barem tih sedam puta godišnje, kada svečano slave Kristova otajstva i pričešćuju se njegovim presvetim Tijelom, sestre vide „tjelesnim očima“ (Opom 1, 21) ono što se slavi. Zato je u svome Pravilu ozakonila ono što je do tada njoj i Janji Praškoj bila povlastica, a kardinal i papa su odobrili: da tih dana „kada se zdrave ili bolesne sestre imaju pričestiti, kapelan smije ući unutra slaviti [liturgiju]“ (PrKl 3, 15).

Ovaj suhoparni propis kojim se zaključuje 3. poglavlje Pravila, koje uređuje molitveni, pokornički i sakramentalni život sestara, otkriva nam duhovnu slobodu Franjine biljčice koja je imala jasnu ljestvicu vrijednosti. Vidjeti, gledati, promatrati česti su glagoli u njezinim pismima koji otkrivaju njezinu duboku uronjenost u otajstvo Utjelovljenja koje se produžuje u Euharistiji. Mnogi u tom kratkom propisu nisu vidjeli ono što je Klari bilo važno, stoga su ga, pod utjecajem duha Urbanova Pravila, čitali: „radi pričesti sestara ne zdravih nego bolesnih kapelanu je dopušteno slaviti [liturgiju] unutra“. Za svetu Klaru to nije bilo izuzeće od propisa zbog neke nužnosti (bolest), nego pravo da sestre čitavim bićem sudjeluju u Kristovim otajstvima koja se u liturgiji slave.

U tome svjetlu valja čitati i izjavu pisca Legende sv. Klare: „A kada je imala primiti Gospodinovo tijelo, najprije se natopila vrelim suzama i, pristupivši s drhtanjem, bojala se Sakrivenoga ništa manje negoli Onoga koji upravlja nebom i zemljom“ (LegKl 28). Klarina vjera bila je velika; ona je bila svjesna da prima pravo Tijelo Sina Božjega koji se „danomice ponizuje“ i „dolazi k nama u poniznu obličju“ (usp. Opom 1, 9. 16-18). Njezine suze znak su njezine vjere u „Onoga koji upravlja nebom i zemljom“ i ganuća zbog njegova poniženja i znak su da u njoj prebiva Duh Gospodnji „koji prebiva u vjernicima, i on je onaj koji prima Gospodinovo tijelo i krv“ (Opom 1, 13).

Pričesni prozorčić u Svetome Damjanu govori nam kolika su bila „vrata vjere“ Klare i sestara koje su sedam puta godišnje svečano dolazile na Gozbu Jaganjčevu, a u ostale dane klanjale se, zahvaljivale i pripremale za novu svetkovinu pričešćivanja Tijelom Kristovim.

• < Prethodno
• Slijedeće >