U Međimurskoj županiji u malom naselju Oporovci, 16. siječnja 1930. god. rodila se Agneza, drugo od šestero rođene djece Ivana i Elizabete Matjačić (r. Pongrac).

Dvoje dječice, zarana se razboljelo od tifusa i umrlo. Posljednje, još nerođeno čedo, majka je izgubila pavši s kočije, a  Agneza ga je krstila. Bogu hvala, ostali su na životu trojica braće i Agneza.

Bila je pobožna djevojčica na koju se majka uvijek mogla osloniti, osobito kad je htjela da svaki dan jedan član obitelji bude na Misi, a najčešće je to bila mala Agna, kako su je zvali.

Četiri godine pohađala je Mađarsku školu. Živjela je kod tete u Svetoj Mariji. U vrijeme njenog djevojaštva, za vrijeme II. svjetskog rata, djevojke su odlazile na prisilni rad nedjeljom u radnu brigadu „Udarnička“ vesti žito, no čulo se kako je to opasno mjesto za djevojke. Znajući za to, roditelji su svoju Agnezu uputili uz pomoć Agnezinog bratića Stjepana Slavičeka u Zagreb na Kaptol u nadbiskupijsko sjemenište gdje su služile sestre Milosrdnice. Tadašnji bogoslov, kasnije svećenik Stjepan Slaviček, sve je dogovorio i organizirao s roditeljima i sestrama milosrdnicama. Kod sestara, Agneza je stigla s 15 godina. Pomagala je u kuhinji i praoni.

Jednu zgodu iz tog vremena rado nam je prepričavala;

Tog dana, kada je stigla u Zagreb i došla na Kaptol,  u katedrali se počeo stvarati prolaz, a ona nije razumjela zašto. Kad se okrenula vidjela je ispred sebe Alojzija Stepinca. Ona se pomakla u jednu stranu, a na istu stranu pomakao bi se i Stepinac. Kad se opet pomakla, i on bi se opet pomakao u istu stranu. Onda je on stao, blagoslovio je, ona se pomakla i on je prošao.

Iako je Agneza bila trećoredica imenom Klara,  do tada nije znala ništa o redovnicama, ali je u sebi osjećala privlačnost prema životu posvećenom Bogu i molitvi, zato je i vrlo rado pošla služiti u sjemenište.

U sjemeništu je od prijateljice čula za sestre klarise i podijelila to s bratićem vlč. Slavičekom te se odlučila poći k njima. Vlč. Slaviček uredio je i njen dolazak sestrama klarisama u Samobor.

Ušla je u Samostan sv. Klare u Samoboru 18. lipnja 1948. godine.

Bila je prva postulantica u Samoboru koja je ostala i ustrajala do kraja. Za vrijeme postulature služila je godinu dana zbog potrebe sestara kao vanjska sestra.

22. kolovoza 1949. primila je sveti habit i svoje novo redovničko ime –
s. Marija Beatrica od Prečistog Srca Marijina. Jednostavne zavjete položila je 27. kolovoza 1950.g., a na isti dan 3 godine poslije, 1953. u ruke Majke Stefane Murvar položila je Svečane zavjete.

S. M. Beatrica obavljala je razne poslove u samostanu. Popravljala sandale sestara, plela pasce, radila u kuhinji, izrađivala i popravljala poplune i madrace te je više puta birana za savjetnicu.

Jako je voljela čitati duhovno štivo osobito mistiku. Krunica joj je bila stalno u ruci. Uvijek bi na pitanje – Kako ste? odgovorila – „Uvijek dobro u Gospodinu“! Pamtimo je kao radosnu i duhovnu osobu koja je imala poziv u pozivu – kako je rekao sl. B fra Ante Antić, trpeći svo vrijeme bolesti koje su je više puta dovodile do ruba života.

Ustrajno je pohađala sv. Misu do posljednjeg dana. Tako okrijepljena nebeskom hranom, napustila nas je tiho, ugasivši se poput svijeće u jutro 21. svibnja 2024.godine.

Zahvalne smo Gospodinu na daru njenog života i poziva.

 Dragoj s. M. Beatrici veliko od srca hvala na svoj ljubavi i toplini kojom nas je obasipala. Hvala za strpljivo podnošenje i nošenje svoga križa i na svjedočanstvu redovničkog života!

Requiesce in pace.

Počivala u miru.

S Marija Asunta rođena je u Davoru, 4. prosinca 1930. godine u tadašnjoj zagrebačkoj biskupiji, sadašnjoj požeškoj, od oca Ivana i majke Ane ( r. Matošević). Rođena je u vjerničkoj obitelji u kojoj ih je bilo petero djece, četiri sestre i jedan brat, a još dvoje ih je umrlo dok su bili mali. Marija je bila najstarije dijete.

Tadašnji župnik pričao je kako je bila skromna djevojka puna strahopoštovanja kada bi bila u crkvi ili u blizini. Voljela je pomagati u crkvi i duže se zadržavala u molitvi ispred oltara. Rado je pjevala u crkvenom zboru. Već tada su naslućivali da bi mogla biti časna sestra. Pomagala je i malim ministrantima pri odijevanju, među kojima su neki postali svećenici; biskup mons. Antun Škvorčević, vlč. Tomislav Ivančić te fra Rajko Gelemanović.

30. rujna 1956.g. ulazi u Samostan klarisa u Samoboru. Oblačenje je imala godinu poslije, na spomen Kraljice sv. Krunice, 7. listopada. Jednostavno zavjetovanje bilo je 16. travnja 1959., a Svečane zavjete položila je 22. kolovoza 1962.g. u ruke Majke M. Stefane Murvar, utemeljiteljice Samostana sv. Klare u Zagrebu.

Zbog bolesti skolioze, bila je upućena na liječenje u Lipik, što je mlađim članovima obitelji ostalo u lijepom sjećanju, jer su je mogli susresti bez rešetaka.

Bila je vrijedna sestra spretna u mnogim poslovima. Još od majke naučila je sve vrste vezova. Svojom kreativnošću pridonijela je izradi liturgijskog ruha. Izrađivala je predmete od čipke: sike BD Marije, košarice za djecu. Sestrama jer rado plela od vune i konca što bi ju zamolile. Poput sv. Majke Klare i na bolesničkoj postelji u starosti izrađivala je čipke za kaležnjake. Unatoč rukama koje su drhtale zbog bolesti, radila je precizno i s puno ljubavi.

Neko vrijeme radila je u kuhinji, a najduže, 30-ak godina, bila je u službi vratarice, zbog čega ju mnogi pamte po susretljivosti. Zauzimala se za brojne siromahe i potrebite koji su redovito kucali na samostanska vrata. Rado je se sjećaju i nekadašnji bogoslovi, današnji svećenici, fratri.

 Uređivala je male cvjetne vrtove. Jako je voljela cvijeće. Bila je neumorna u čitanju duhovnog  štiva. Zanimali su je jezici, napose njemački na kojem je također čitala. Proučavala je ljekovito bilje. Do kraja je bila bistrog uma i voljela je pričati o počecima svoga poziva. Pričala je i o svojim roditeljima, o kraju u kojem je odrasla, o radu u župi.

Nakon što se s. Alojzija teško razboljela, s. Asunta, iako 20-ak godina starija, vrlo se zauzeto angažirala pri dvorenju susestre. Nakon smrti s. Alojzije i sama je mnogo trpjela od svoje bolesti, ali gotovo do početka ove, 2024. godine, redovito je pohađala sv. Misu i sudjelovala u molitvama zajednice. Ujutro, dok je zajednica odlazila na doručak, ostajala bi dugo vremena na klanjanju Presvetom Oltarskom Sakramentu u koru.

Tek zadnjih 6 mjeseci počela je vidno slabiti i bila je vezana za svoju samostansku sobicu iz koje je pratila sv. Misu putem zvučnika. Molila je redovito časoslov i krunicu, a kako joj prozor gleda  prema gradilištu, sa čuđenjem i radošću promatrala je napredak gradnje.

Dragoj sestri M. Asunti, veliko hvala za svu žrtvu, ustrajnost i ljubav koju je utkala  u našu zajednicu. Hvala joj za sve molitve i trpljenja koja je prikazivala za sve koji su joj se utekli u molitvu i koje je nosila u svom srcu.

Requiesce in pace.

(Počivala u miru.)

RUBINIĆ, s. M. Klara (Mira) od Presv. Euharistije

Rođena 7. listopada 1933. u Bukovju, župa Kotari, kao peto dijete svojih roditelja, Živka i Ljubice r. Mrakužić. Umrla je 17. siječnja 1952. u samostanu klarisa u Samoboru, u 19. godini života i 5. godini redovništva.

S. M. Klara je vrlo rano osjetila poziv na redovnički život. Župnik, o. Marko Japunđić, preporučio joj je novoosnovani samostan klarisa u Samoboru, u koji je i ušla 12. rujna 1947., sa četrnaest godina. Novicijat je započela 22. kolovoza 1948., a prve zavjete položila 11. listopada 1949. godine.

Već kao dijete s. M. Klara je pokazivala osobitu sklonost prema molitvi. Bila je članica »Počasne straže Presvetog Srca Isusova«, što je dalo dobre temelje njezinom kasnijem duhovnom životu u samostanu. U svom kratkom redovničkom životu, s. M. Klara je ostavila primjer redovnice velikoga mladenačkog žara, poslušnosti, trajne vedrine i smirenosti. Isticala se ljubaznošću i pobožnošću. Šutljiva i točna tijekom dana u svojim redovničkim obvezama, za vrijeme zajedničkog odmora (rekreacije) uvijek je sudjelovala veselo i opušteno, s mnogo humora i dosjetljivosti. Umjela je nasmijati i one najtmurnije.

U njezinome redovničkom životu nema posebnih događaja. Radila je ponajviše u vrtu, pomagala u kuhinji i sakristiji. Male svakidašnje stvari umjela je raditi s velikom ljubavlju, i to se opažalo. Bila je tiha redovnica, iz čega zaključujemo da je u svom srcu krila tajnu Božjega života, o kojoj je rijetko govorila. Ostavila je za sobom nekoliko zabilješki koje nam otkrivaju njezinu nutrinu, krajnje jednostavnu i djetinju, svu usmjerenu na posvećenje i vječnost. Njezina se revnost visoko izdiže povrh redovitog obdržavanja Pravila i dnevnoga reda. Njezin je uspon bio strelovit, ali ne bez zapreka. Po naravi je bila nagla i tvrdoglava, ali je trajno radila na sebi, tako da se razvila u uravnoteženu osobu, koja je umjela vladati sobom. Nije bila uvijek shvaćena i rado prihvaćena. Trpljenja i poteškoće su tajna između nje i Gospodina, dok su sestre izvana vidjele samo radost. Imala je uistinu dar radosnog trpljenja.

Vidjelo se to osobito u njezinim stalnim odricanjima. Unatoč siromaštvu koje je tek osnovana zajednica trpjela, s. M. Klara je znala pronaći načine kako se nečega odreći. Uz to je bila osjetljiva na potrebe sestara. Njezina dosjetljivost u ljubavi i želja da vjerno odgovori svojemu pozivu dosegla je svoj vrhunac u jednom činu prikazanja sebe kao »žrtvu paljenicu za obraćenje umirućih grešnika, za obraćenje onih koji ne vjeruju, za prestanak progonstva Crkve i za svećenička i redovnička zvanja«.

U jesen 1951. s. M. Klara je počela kašljati. Bio je to nagovještaj upale pluća, koja je, unatoč liječenju, duboko zahvatila mladi organizam. Uza sve poteškoće koje bolest sobom donosi, bila je mirna i staložena. Trpjela je tiho i neprimjetno. Za sestre je imala samo lijepu riječ. 12. siječnja 1952. primila je svetu Popudbinu i izrekla obrazac zavjeta. Umrla je u noći 16./17. siječnja, u ponoć, dok su sestre molile noćnu molitvu (matutin) budnih zaručnica.

Često je znala poticati: »Molimo Gospodina da nam pošalje nekoga tko će nam biti dobar primjer«, ne znajući da je ona bila primjer ostalima. Ona je, kako piše o. Damjan Damjanović u jednome pismu majci opatici, »prvi plod svetosti što ga je Crkvi dala vaša zajednica«.

»Kratko je živjela, ali je ispunila život puninom sadržaja: ljubavi u svetosti« (Franjo kard. Kuharić, u predgovoru brošure Svetost svagdašnjeg života, Zagreb, 2000.).

Literatura:

–          Kronika Samostana Svete Klare Bezgrešnog Srca Marijina, Zagreb, I. dio, str. 94-46. 117-119.

–          Svetost svagdašnjeg života. S. Marija Klara od Presvete Euharistije, Apostolatski centar „Sav Tvoj“, Zagreb, 2000.

–          svjedočanstva sestara

–          svjedočanstva rodbine

–          svjedočanstvo župnika župe sv. Leonarda, Kotari

s. Marija Magdalena od Presvetog Srca Isusova

(Ana Vladika), klarisa

(Nekrologij, Samostan sv. Klare, Zagreb)

      U Zagrebu, u bolnici »Sveti Duh«, 21. studenog 2001., naša draga sestra Marija Magdalena od Presvetog Srca Isusova (u svijetu Anka Vladika), predano je dočekala dolazak Gospodnji i »sestricu smrt«.

      Rođena je 26. kolovoza 1924., u mjestu Zoljan, kod Našica, od oca Mate i majke Roze, rođ. Stojaković. Završivši pučku školu ostala je kod kuće obavljati domaćinske poslove. Kako su u obitelji bile samo kćeri (njih šest) radila je i težačke poslove kako bi priskrbila obitelji najnužnije za život.

      Bila je vrlo pobožna, željela je biti redovnicom. Obratila se o. Florencu Forjan, franjevcu, da bi je preporučio samostanu klarisa u Samoboru. Majka Štefana prima je u klauzuru 30. kolovoza 1955. godine. Redovničko oblačenje imala je 17. svibnja 1956., prve zavjete 23. svibnja 1957. a svečane zavjete 12. kolovoza 1960. godine.

      U zajednici je uvijek bila tiha, nenametljiva i nasmiješena. Govorila je kako je u samostanu sve potiče na sabranost. Također bi mladim sestrama puno govorila o pokori, o radosti te je i sama, posebno kao mlada sestra, uvijek bila vesela kad bi podnosila hladnoću ili glad i razna dragovoljna odricanja.

      U zajednici je obavljala službu zamjenice Časne Majke, (6 godina), savjetnice, vratarice, vrtlarice, sudjelujući i u svim drugim poslovima.

      Također je sudjelovala u osnutku samostana klarisa u Sloveniji, a kad su sestre počele napredovati, vratila se u Zagreb, također i zbog slabog zdravlja.

      Zadnjih deset godina prebolila je dva infarkta, no bila je i nadalje pokretna i sudjelovala je redovito u cjelokupnom životu zajednice. Od tada je živjela život stalne molitve. Uvijek smo je viđale s krunicom u ruci. Često bi pohađala bolesnu, sada pokojnu sestru Francisku, te bi zajedno molile za duše u čistilišu, za umiruće, za svoju sretnu smrti za cijelu zajednicu.

      U koru (mjestu gdje redovnice mole) je imala sličicu male blažene Jacinte koju je posebno štovala, te bi njoj preporučivala najmlađe sestre pokazujući prstom na svaku za koju moli, naime, zbog bolesti je teško pamtila imena i izgovarala riječi. Prije mjesec dana bolest joj se pogoršala te je bila povjerena njezi sestara, sve dok nije završila u bolnici.

      Kralju kojemu sve živi spremno je pošla baš na blagdan Gospe od zdravlja – liturgijski: Prikazanje Blažene Djevice Marije, 21. studenoga. Na prvi pogled čini se kontradiktorno, ali je istina samo jedna – naša sestra je doista prešla u stanje gdje nema ni boli, ni jauka, ni suza, ni starenja, ni smrti… Ona tek sad uživa potpuno zdravlje ne samo tijela nego i duše i duha.

      Taj dan je također od sadašnjeg pape proglašen danom KLAUZURNIH REDOVNICA, svih onih koji su se u Crkvi posvetili isključivo molitvi. Tako je sestra Magdalena ušla u neprestanu molitvu i savršenu klauzuru, jer riječ klauzura, prema nekim tumačenjima, dolazi od grčko-aleksandrijske riječi KLAOSTRON, što znači »UĆI U POSJED BAŠTINE«.

      Sprovodne obrede 23. studenoga u Šestinama predslavio je o. Augustin Kordić, franjevac konventualac, kao i Misu zadušnicu. Zahvaljujemo svima koji su ispratili našu dragu sestru u vječni počinak.

      »Pođi u miru dušo moja, jer imaš dobru pratnju. Pođi, jer koji te stvorio i posvetio uvijek te čuvao kao majka svoje čedo i ljubio nježnom ljubavlju. Blagoslovljen budi Gospodine, koji si me stvorio!« (sv. Klara)

(s. M. Tarzicija)

HAĐIM, s. M. Franciska (Marija) od Propete Ljubavi

Rođena je 15. kolovoza 1925. u Dobrovcu, župa Pakrac, kao najstarije od šestero djece roditelja Franje i Terezije r. Huber. Umrla je 5. srpnja 2001. u Samostanu klarisa u Zagrebu, u 76. godini života i 54. godini redovništva.

Izrazito tamnoputa djevojka Marija osjetila je Božji poziv na mladoj misi franjevca o. Pija Švaste. Izrazivši mu želju da postane misionarka i da se žrtvuje za naše misionare i svećenike, o. Pio ju je uputio klarisama u Samobor. U samostan klarisa ušla je 7. studenoga 1947. n nakanom da bude vanjska sestra. Zbog njezine tamne puti, fratri su je ubrzo prozvali Ciganica, nadimak koji joj je ostao do konca života. U novicijat je ušla 22. kolovoza 1948., prve zavjete položila 27. kolovoza 1950., a vječne 23. rujna 1956. godine.

S. M. Franciska je bila vrlo blage naravi, pomalo tvrdoglava, no vrlo pobožna i krajnje jednostavna. Premda neuka, ulaskom u samostan ubrzo se pokazala razboritom i bistrom. Umjela je u svoj život ugraditi ono najbitnije i zato je uvijek prihvaćala sebe onakvu kakva jest. Takav je pristup imala i prema drugima. Kao vanjska sestra, dolazila je često u dodir s različitim ljudima. Znala je svakome prići, pomiriti zavađene, pomoći siromašnima, vidjeti i naslutiti potrebu svakoga. Imala je toliko povjerenje u ljude da se nije bojala zaspati u tramvaju noseći u torbi poveću svotu novca, potrebnog za gradnju novoga samostana. Što je ona značila za ljude koji su je susretali najbolje izražavaju riječi jednoga pijanca: Sestra Franciska je cuker nad cukerom!

Tijekom dana bi s. Franciska obavljala vanjske poslove za samostan; bila je veza sestara s vanjskim svijetom. Ono što nas zadivljuje jest da se nikada nije potužila na svoje zdravlje. Pratila je sestre liječniku, šuteći o sebi. Umorna od naporna hodanja, narušena zdravlja, često bi navečer dugo ostajala u koru i molila. U zajednici su je mlađe sestre od milja zvale Franjo. Bila je toliko blaga i jednostavna da su se sestre rado šalile na njezin račun, nalazeći kod nje razumijevanja i duhovni odmor.

Posljednjih pet godina prestala je izlaziti zbog teškog zdravstvenog stanja. Bila je povjerena brizi mlađih sestara i tako postala oslonac, utočište i izvor radosti sestrama iz novicijata. Kroz to vrijeme pokazala se strpljivom i nezahtjevnom. Njezin se duhovni život produbio kroz patnju. Ono što se prije možda nije opažalo, sada je postalo očito: s. M. Franciska je neprestano molila i iznad svega željela imati i sačuvati čisto srce. Na nju se doista mogu primijeniti riječi Ps 131: Gospodine, ne gordi se moje srce niti se oči uznose. Ne idem za stvarima velikim ni za čudima što su iznad mene.

Literatura:

–          Kronika Samostana Svete Klare Bezgrešnog Srca Marijina, Zagreb, I. dio, str. 91-93.

–          svjedočanstva sestara

–          svjedočanstva fratara

–          svjedočanstva samostanskih prijatelja i susjeda

S. Marija Antonija od Presvete Euharistije (Katica Pandžić), klarisa

(Nekrologij, Samostan sv. Klare, Zagreb)

U samostanu sestara klarisa u Zagrebu, 30. kolovoza u 20.40 sati preminula je s. M. Antonija od Presvete Euharistije (Katica Pandžić) u svojoj 78. godini života.

    S. Antonija rodila se 14. rujna 1928. godine u Drinovcima, u Hercegovini, kao treće od šestero djece, od oca Ante i majke Janje, s kojom se otac oženio ostavši udovcem. Otac je bio krojač i svojim radom je uzdržavao obitelj koja je živjela pristojno, složno, radišno i pobožno.

    Mala Katica bila je vrlo živahno dijete. Pamte je kao lijepu rumenu djevojčicu s dugim pletenicama i velikim tamnim očima. (U svojemu dnevniku je kao redovnica napisala: «Duboke i iskrene crne oči znadu blistati ko’ zvijezde na nebu». I ona je imala takve oči.) Takvu je sliku ostavila i kasnije kao djevojka.

    Pučku školu završila je u Drinovcima. Vrlo rano je otišla od kuće u Metković k svojoj polusestri Dani (iz očeva prvog braka) koju je vrlo voljela, a zatim u Slavoniju da pomogne sestri Vinki koja se teško razboljela i vrlo mlada umrla, što se Katice vrlo dojmilo. God. 1947. dolazi u Zagreb u obitelj svojega strica Ivana. U početku je bila pomalo uplašena, no ubrzo se uključila u novu sredinu i obiteljski život te je bila marljiva pomoćnica svojoj strini u kućnim poslovima. Završila je dva stručna tečaja krojenja i 3 razreda stručne škole tekstilne struke. Zaposlila se u tvornici „Nada Dimić” gdje je radila 5 godina kao kvalificirana krojačka pomoćnica. Za nju, vrlo nježnu i osjetljivu, rad na normu bio je pretežak.

    Tih godina Katičina se duša sve više oblikovala u dubokoj pobožnosti. Marljivo je čitala Evanđelje i vjerski tisak, koji je u ono vrijeme bio dostupan, o tome je razmišljala, razgovarala i zapisivala. Obitelj iz koje je potekla i ona u kojoj je živjela u Zagrebu svojim zdravim religioznim ozračjem također je utjecala na njezino nutarnje sazrijevanje i oblikovanje. Njezin bratić Miljenko, čijim se uspomenama služimo, opisuje Katicu kao vrlo živahnu, aktivnu, veselu i nasmijanu osobu, unatoč životnim mukama i teškoćama. Nikada je nije napuštao zdravi humor i šala. Rado je pripovijedala svoje uspomene iz djetinjstva, posebno o svome dobrome ocu Anti, ali i o nesretnom životu, bolesti i strahu svoje rano preminule sestre Vinke.

    Katica je saznala za samostan klarisa u Samoboru. Njezino je srce već odavna bilo spremno i sada je upoznalo da bi to bilo njezino mjesto. U samostan je ušla 8. rujna 1960. g. Tijekom prvih godina, koje su za svaku klarisu teške i pune iskušenja, a za sestre u siromašnom samoborskom samostanu pogotovo, Katica se susrela s novim životnim izazovima. Uza svu svoju krhku, osjetljivu i ranjenu narav, osobito osjetljivost na hranu, Katica je pokazala dobru volju i želju da ostane u samostanu i postane redovnicom. Poglavarice su joj uvijek iskazivale povjerenje. Tako je primila habit sv. Klare 12. kolovoza 1961. g. i novo ime: s. M. Antonija od Presvete Euharistije. Prve zavjete položila je 22. kolovoza 1962., a tri godine kasnije, istoga dana, svečane zavjete. Time je njezin početni redovnički odgoj završen, ali se nastavlja onaj trajni. S. M. Antonija je s vremenom postala tiha, vedra, nasmijana i blaga redovnica, s velikim osjećajem odgovornosti u obavljanju svojih dužnosti, temeljita u radu, nenametljiva, iskrene i djetinje pobožnosti osobito prema nebeskoj Majci.

    U samostanu je obavljala dužnost švelje. Gotovo cijeli svoj život provela je u radioni gdje je sestrama šila habite, izrađivala crkveno ruho, a posebno joj je velika ljubav i briga bila uređivanje i održavanje prvopričesničkih haljinica. Godinama je obavljala također službu u samostanskoj upravi kao savjetnica i zamjenica Majke opatice. Kada su sestre preselile iz Samobora u Zagreb, gdje su kupile kuću i preuredile je u samostan, omogućile su s. Antoniji da uči svirati kako bi kasnije mogla animirati liturgijska slavlja. Ona je u duhu poslušnosti prihvatila i ovu dužnost za koju je pokazala veliku ljubav i vrlo jaku dobru volju. Svakodnevno je, sve do posljednjih dana, svirala i pjevušila.

    S. Antonija je za sobom ostavila jednu bilježnicu, svoj dnevnik. Zapravo, to nije dnevnik u pravom smislu, nego su to godišnja pisma dragoj Gospi. Pisala ih je redovito koji dan prije Prve sv. pričesti koja se imala održati u sestarskoj kapelici, a kasnije i novosagrađenoj crkvi. Razlog pisanja ovih pisama vrlo je jednostavan: to su molbe nebeskoj Majci da toga dana ne pada kiša, ali i molbe za mala dječja srca da ostanu čista. Sva pisma započinju: «Draga moja Gospe», ili «Draga Nebeska Majčice», «Draga Majko», «Pismo nebeskoj dragoj Majci», «Draga moja Gospo i Majčice», itd. Prvo pismo napisano je 15. 5. 1972. g., a posljednje 9. 5. 2004. (zadnje dvije godine nije više uređivala haljinice ona nego su to preuzele druge sestre.) Pisma su pisana lirski, većinom u rimi. Navest ćemo neke odlomke iz tih pisama da vidimo njezinu djetinju pobožnost i odanost i povjerenje u nebesku Majku, a u izmjeni sunčanih i kišnih dana, te u bojazni od kiše možemo iščitavati sve dane njezinoga života.

    «15. 5. 1972. Petak je, proljeće, svibanj. Majko, tvoj mjesec; osvanula rujna svibanjska zora, čista kao lice Tvoje, topla kao Srce Tvoje. Majko, izmoli lijepo vrijeme još ovu nedjelju.»

    «8. 5. 1982. Draga Majko, istu pjesmu da ti pjevam kao i lani: subota je, kiša pada. Sutra Prva sv. pričest. Što da počnem, Majko moja? Molim te iz sveg srca svoga, ti znadeš, majčice, što je nevolja, i ti si bila domaćica, pa znaš kako bi bilo da se tolike haljinice zablate.» Nakon te ipak kišne nedjelje, ona svejedno zahvaljuje nebeskoj Majci: «Sad haljinice čekam, da djeca donesu, da l’ će biti bijele i cijele ni briga me nije, glavno da u dječjim srcima Isusovo Srce bije!»

    «12. 5. 1983. Danas je četvrtak, Uzašašće. Haljinice su gotove. Ja sam umorna. Evo odmaram se i pomalo ti pišem molbu. Draga Majko, ti znaš moje želje. Da kiša ne pada – to mi je veselje.» Nakon uslišane prošnje slijedi: «Hvala, hvala, hvala!» ili opet u drugim pismima: «Fala, fala, fala!»

    Pogledajmo jedan zanimljiv preokret sudbine: «1985. Subota, pol 9, sve vedro. Majčice draga, ma to je divno! Hvala! Hvala! Hvala!» Sutradan: «Evo osvanula nedjelja sveta, kad pogledah kroz prozor, skoro mi se izvrnula peta. Sve tmurno ko’ na Božić, Bože sveti; što da mislim i kuda da poletim. Ništa, Bože moj, Bože moj, tako je i šta mogu. Poleti i izravnaj nogu i reci: hvala Bogu, hvala Bogu. Amen, amen, amen, amen, hvala Bogu! Kiša pada sve do dva sata, a ptičica pjeva, ni briga joj nije i malo mi se podrugljivo smije!!!» (Slijedi crtež koji prikazuje ptičicu na rascvjetanoj grani.)

    «24. 4. 1986. Kako sam zlovoljna, bacam se tamo-amo nezadovoljna prema Tebi: koliko sam nezadovoljna, Bože moj. Ipak stavljam sve u tvoje ruke i imam povjerenja u tebe, imam nade da neće padati kiša. I tako bijaše. I zaista, sunce se diže i sve žarče i žarče i jedrije zrake širi. Nema kiše! Bogu hvala! Sretna sam opet. A stidim se što sam Tvoja zaručnica i tako malovrijedna [Zbog prethodne malodušnosti]. Oprosti, oprosti, oprosti. » I spontano ispod teksta crta jednu ljubičicu, a pored nje jedan uspravni crveni cvijet koji kao da bdije nad njom.

    «1987. Stidim se što sam ovakva [«… nasrtljiva i skeptična i ne predana u vaše svete ruke, zato što moram hrpu haljinica opet čistiti»], a čiji prsten nosim? Zaista se stidim, Majčice draga.» «Evo, draga Majko, da izvijestim kako bijaše: subota – večer, divno, sve vedro. Noć – počeo vjetar zavijati kao tristo lavova i skupljati oblake. I zaista, jutro: puno nebo oblaka i vjetar zavija. Hajde, nekako je ipak prošlo po suhome. Hvala nebeskom Ocu i nebeskoj Majci.»

    «1988. Ti znaš moju molbu. Majko draga, nemoj mi je uskratiti; vidiš koliko treba muke za haljinice. Zdravlje mi nije dobro. Jedva smažem malo snage. Ako požurim, onda sve propade. Joj, kad pogledam na ovaj mračni zapad, muka me uhvati kako će sutra biti. Ne znam što da ti kažem više, samo neka ne pada kiše. Ja ne znam ništa ponavljati više, samo ne kiše, kiše!» Molitva je uslišana: «Nedjelja osvanula, divno, oblačići i sunčeko se miješa, vjetrić pomalo savija grane, a meni se srce širi kao kod dragog našeg Franje.»

Te iste godine napisala je i ovu pjesmu:
«Kad mene više ne bude, o draga zemljice,
i ovo će cvijeće dalje cvasti,
a moj će život pasti,
počivat ću u miru.
Jelice će rasti, rasti.
Moje oči neće više gledat
Zagrebačku goru,
i neće me više biti u našemu koru.
Vjetar će i dalje savijati jeline grane,
a zemlja će liječit moje rane.
Oči moje neće više gledati
ovim brijegom i dolinom,
sklopit će se moje vjeđe
pokrivene bijelim velom.
Tad ću snivat sanak blagi,
a moja će duša biti
sa svecima dragim.
Vjerujem da ću uživati Boga
i radujem se stoga.»

    Godine 1993. rukopis pokazuje veliki umor, o čemu svjedoče i njezine riječi: «Nikako da sjednem pa da ti napišem drago pismo, a i umorna sam pa me nije volja. Već mjesec dana samo perem, peglam itd. Vidiš, Majčice, kako pišem kao švraka.»

    Godine 1998. završava svoje pismo Gospi riječima: «Doviđenja do 99. god., ne znam gdje.»

    Pisma njezinih posljednjih godina kraća su ali puna istog pouzdanja i povjerljivosti prema Majci Božjoj: «9. 5. 2004. Majčice (…) Cijeli dan te molim. Ja vjerujem da ti sve čuješ i vidiš. Opet ću ti poslije reći sve kako je bilo.» «Dobro jutro, Majko. Hvaljen Isus! Sve je vedro kao lice tvoje i čisto kao Srce tvoje! Hvala, Majko!»

    S. Antonija nije samo prosila za lijepo vrijeme na dan Prve sv. pričesti, nego je nadasve molila za prvopričesnike: «Nek’ im ostane taj dan kroz život kao spomen drag». «Nek’ se djeca raduju tome danu i nose ga u srcu kroz život svoj. Jer će biti dug taj put i svako će dijete imati jaram svoj. Sjetit će se ipak toga dana i čistoće srca svoga i Tebe, Majčice drage, koja si im dala Sina svoga». «Sve je bilo lijepo! Okićena crkva bjelinom, miris djece svježinom, pjevanje milinom, propovijed visinom, djeca se smiješe, neka ih radost nosi, Isus nad njima prosi: Ostanite moji, i sve ih po redu broji.»

    Mogli bismo nizati tako njezinu razdraganost dok promatra prvopričesnike i viri kroz prozor da li im haljinice lijepo stoje. Ova razdraganost ne proizlazi prije svega iz njezine brige oko haljinica, nego nadasve iz njezinog čistog djetinjeg srca koje je sačuvalo svoju prvu ljubav – Isusa. S. Antonija od Presvete Euharistije uistinu je živjela euharistijsku duhovnost, koja je uostalom i svojstvena klarisama. Uz to je osobito njegovala pobožnost Križnoga puta kojega je svakodnevno molila idući od postaje do postaje.

    Posljednjih nekoliko godine, s. Antonija je počela vidno slabiti. Liječnik je posumnjao da bi se moglo raditi o tumoru, što je na liječničkom pregledu i utvrđeno. U kolovozu 2004. g. s. Antonija se podvrgla kirurškom zahvatu. Započelo je tegobno razdoblje njezinoga života. Nikada se nije potpuno oporavila, sve dok nije ustanovljeno da se bolest povratila i zahvatila ostale organe. S. Antonija je prihvaćala svoje stanje, ali je ipak kao čovjek pokazivala strah, osjećaj nesigurnosti i neizvjesnosti. No i u tim trenucima imala je smisla za humor.

    Posljednjih nekoliko mjeseci imala je više kritičnih trenutaka kada se mislilo da će umrijeti. Unatoč tome nadala se da bi joj novi kirurški zahvat pomogao, no liječnici su ustanovili da se radi o posljednjim stadijima bolesti. S. Antonija je bila spremna za odlazak Gospodinu. Za nj se pripremala primanjem svetih sakramenata i molitvom. Sve do zadnjeg mjeseca svojega života sudjelovala je u redovitom životu zajednice, ali uz sve veću potrebu za odmorom. Nekoliko je puta primala infuziju. Trpjela je velike bolove. Dana 30. kolovoza 2006. popodne, počela je pokazivati znakove umiranja. Časna Majka je obavijestila sestre da s. Antonija umire. Sve su se sestre okupile oko nje i redale molitvu za molitvom. Kada je bilo vrijeme za molitvu Povečerja, dio sestara je otišao moliti u kor dok je dio njih ostao pored sestre. Nakon završnih riječi Povečerja: «Mirnu noć i sretan svršetak udijelio nam svemogući Bog», sestra Antonija je preminula, u 20.40 sati.

    Sestre su sutradan i cijelu noć molile uz tijelo pokojnice. U petak, 1. rujna, u 16 sati bio je ispraćaj pokojnice (u mrtvačnicu). Sprovod je bio u ponedjeljak, 4. rujna, u 14 sati, na Šestinskom groblju, gdje sestre imaju svoju grobnicu. Bio je nazočan lijepi broj ljudi, osobito njezine rodbine. Sprovod je vodio fra Josip Marjanović OFMConv., uz nazočne svećenike: fra Venancija Mihaljevića OFM, fra Matije Korena OFM, fra Milana Krište OFM, fra Bazilija Pandžića (sestrinog bratića) i desetak franjevačkih bogoslova (Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda te Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM) koji su kasnije pjevali na misi zadušnici.

    Nakon sprovoda bila je misa zadušnica u crkvi sestara klarisa. Misu je predslavio fra Bazilije Pandžić, bratić s. Antonije, koji je vrlo lijepo i jednostavno govorio o svom poznanstvu sa s. Antonijom.

    Koja je poruka skromnog života ove redovnice? S. Antonija je svako svoje pismo Gospi završavala jednom uvijek istom pjesmicom koja bi mogla biti prava slika njezinoga duhovnog puta: ona nije bila div, njezini darovi i djela nisu bila spektakularna. Ona je išla i za sobom ostavila mali put:

«Ja nisam pjesnik
i nemam dara
al’ volim
da tebi šaram».

(s. M. Tarzicija)