Prvi put na našoj stranici objavljujemo obavijest gdje molimo za pomoć. Niže navedeni tekst daje uvid u stanje zgrada našega samostana.

U razornom potresu koji je pogodio grad Zagreb i bližu okolicu 22. 3. 2020. nastala su ozbiljna oštećenja na starijem kompleksu našega samostana. Detaljan stručni pregled od strane statičara i arhitekta ustanovio je da su se pregradni zidovi uslijed potresa odvojili od nosive konstrukcije te popucali. Stropni drveni grednik je izvitoperen i upitne stabilnosti. Budući da je općenito taj dio samostanskog kompleksa upitne mehaničke otpornosti i stabilnosti, stručnjaci su mišljenja da nije isplativo ulagati u taj dio samostana već ga je potrebno srušiti.

Drugi razorni potres, koji je 29. prosinca 2020. pogodio Petrinju, prouzročio je dodatne štete na zgradama našega samostana i crkve.

Višegodišnji problem našeg samostanskog posjeda je i klizište na zapadnom dijelu našega imanja koje je uzrokovalo slijeganje nove zgrade prema zapadu kao i rušenje betonske ograde (klauzurnoga zida) na više mjesta.

Prvo s čime bismo započeli jest obnova našega klauzurnoga zida koji je načet klizištem prije nekoliko godina, a potres ga je sada dodatno oštetio te sada predstavlja opasnost sestrama, ali i vanjskim ljudima jer je jako popucao te je uvelike nagnut u odnosu na tlo. Osim što nam razrušeni zid predstavlja opasnost od daljnjeg urušavanja dodatan problem su nam i životinje koje nam ulaze u dvorište te mogućnost ulaska ljudi. Budući da je klauzura jedna od glavnih karakteristika našega načina života, zid kao takav je nužan za postojanje našega samostana.

Tu je i pitanje stanja naše samostanske crkve koju bi valjalo toplinski izolirati.

Obraćamo vam se stoga s molbom da biste nas financijski poduprli. Hvala na svakoj vašoj pomoći. Zajedno sa svim sestrama, molim da vas Gospodin blagoslovi.

Vaša,

s. Marija Ivana Dolinar,

opatica Samostana sv. Klare

Podaci za plaćanje:

Samostan svete Klare, Kvaternikova 167, 10000 Zagreb

Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb

IBAN: HR9223400091511081839

SWIFT/BIC: PBZGHR2X

POGLEDAJ FOTOGRAFIJE!

Dear brothers and sisters, friends and benefactors, respected visitors of our web-page!

For the first time we publish a notice on our site where we ask for help. The text below gives an insight into the condition of our convent buildings.

The devastating and powerful earthquake that hit Zagreb and its neighbouring counties on the 22 March 2020, has caused serious damage to the older building of our Convent. A detailed examination from certified static and architectural institutions, found that the partition walls have separated themselves from the load-bearing structure and have cracked as a result of this earthquake. The wooden ceiling beams have twisted and are of questionable stability. Moreover, as the remaining part of this older complex in general is of questionable mechanical resilience and stability, the experts are of the opinion that it is not profitable to restore this, but rather it is necessary to completely rebuild it.

On the 29 December 2020, another strong earthquake that hit Petrinja, which is about 40 km from Zagreb, caused additional damages to the buildings of our Convent and also of our Church.

A long-standing problem of our Convent estate is also the presence of a landslide on its western side, that has caused landslide-induced damage to the new building; it has moved towards the west, and the concrete wall (cloister wall) has been damaged in several places. It was affected by a landslide a few years ago, but with the impact of the earthquake has been damaged more with large cracks and is greatly inclined in relation to the ground. This presents a danger to the sisters and to the public. Alongside the danger of the wall completely collapsing, we are also faced with the problem of animals entering our premises and the possibility of people coming in. As we are the Convent of the Poor Clares, the cloister is one of the main characteristics of our way of life and the wall as such is necessary for the existence of our Convent

In addition to this, the state of our Convent’s church is in need of thermal insulation.

We therefore humbly seek your assistance to support us financially. Thank you for all your help. Together with all the sisters, I pray for the blessing of our Lord to rest upon you.

Account holder: Samostan svete Klare (address: Kvaternikova 167, 10000 Zagreb, Croatia)

Bank name: Privredna banka Zagreb d.d. (address: Radnicka cesta 50, 10000 Zagreb,Croatia)

IBAN account: HR9223400091511081839

SWIFT/BIC: PBZGHR2X

Yours faithfully,

s. Marija Ivana Dolinar,

Abbess of the Poor Clares Convent

(Iz samostanske Kronike sestara klarisa, Zagreb)

Dana 11. svibnja 1968. g. krenulo je na put Prvo hrvatsko narodno hodočašće u Fatimu i po povratku u Lurd. Bilo je 640 hodočasnika, među kojima su bili splitski biskup Frane Franić, i hvarski biskup Celestin Bezmalinović.

Odavno smo željele imati kip Gospe Fatimske, baš iz same Fatime. Otac Maksimilijan Herceg, franjevac konventualac, prije svoga polaska na novu dužnost župnika u Puli, preporučio je časnoj Majci da nabavi kip. Časna Majka se obratila preuzvišenom mons. Franji Kuhariću za uputu kome se obratiti za kip. Biskup je časnoj Majci dao adresu biskupa Leirije u Portugalu i uputio ju da odmah piše Biskupu i zamoli ga da bi našoj siromašnoj kapeli darovao kip visok 150 cm. Časna Majka napisala je pismo i naša dobročiniteljica, gđa Lipovac, koja je hodočastila sa svojim suprugom i sinom u Fatimu, obećala je da će brinuti o kipu.

U Fatimu je iz Rima avionom došao i Uzoriti kardinal dr. Franjo Šeper. Biskup Leirije darovao je kip visok 120 cm, a kardinal Šeper ga je blagoslovio na mjestu ukazanja. Neki župnici su željeli da se njima daruje taj kip, ali je Kardinal rekao: „Darovani kip bit će klarisama kao uspomena na Prvo hrvatsko narodno hodočašće u Fatimu.“

Kip su spremili u prtljažnik autobusa. Gđa Lipovac neprestano je bdjela nad kipom. U Marseilleu bio je štrajk te je vozač rekao putnicima: „Uzmite sve svoje stvari u hotel, da ne biste možda ostali bez njih“. Ali Gospa je ostala u prtljažniku. Gđa Lipovac neprestano je molila krunicu i s hotelskog balkona pazila na autobus. Srećom, nitko nije dirao autobus.

Francusko-talijansku granicu prešli su bez kontrole. Putem je gđa Lipovac molila krunicu za krunicom da sretno prođu. Na granici je carinik tražio da pogleda stvari. Kad je vidio sanduk s Gospinim kipom, vozač, koji je bio pobožni pravoslavac, reče mu: „To ti je Crkva, šta ćeš imati posla s Crkvom!“ Carinik odgovori: „Gospe moja, tebe nema na popisu“, i pustio je da kip prođe bez carine. Tako su sretno prošli i manji kipovi koji su bili pored njega.

Hodočasnici su se povratili u noći 26. svibnja. Dana 28. svibnja dr. Lipovac je sa svojom majkom autom dovezao kip i unio ga u samostan. Sve smo se okupile oko njega i kleknule oko kipa. Časnoj Majci tekle su suze od ganuća. Kip je u svojoj jednostavnosti i bjelini izgledao kao vizija. Gđa Lipovac je kazala: „Druge subote doći će tajnik i ustoličiti Gospu. Svi putnici autobusa br. 2, njih pedeset, obećali su doći.“

Međutim, preuzvišeni biskup Kuharić poručio je časnoj Majci da će on osobno ustoličiti Gospu. Tada smo se dale na posao. Duhovski utorak započele smo s bojanjem kapele. Bilo je mnogo posla i muke jer sestre nisu bile vješte s novim preparatom. Na koncu je sve lijepo uspjelo. Pomogao nam je g. Ilija Čičak – uvijek spreman na usluge. Stolar je izradio postolje.

Dana 8. lipnja 10 dječaka i 10 djevojčica odjevenih u prvopričesničke haljine dočekalo je Biskupa na ulazu u samostan. Došao je i mons. dr. Dragutin Hren, presvijetli dr. Franjo Cvetan kanonik, profesor kanonskog prava, vlč. Vladimir Stanković, nadbiskupijski tajnik, mnogopoštovani otac dr. Marijan Žugaj, provincijal Franjevaca konventualaca, naš redoviti ispovjednik, o. Fabijan Rajić, naš kapelan te pet klerika sa Svetog Duha i mnogo gospode i gospođa iz Zagreba. Kapela je bila dupkom puna.

Biskup Kuharić održao je lijepu prigodnu propovijed, o posebnom značenju kipa kao uspomene na Prvo hrvatsko narodno hodočašće u Fatimu i pozvao vjernike da hodočaste Gospi Fatimskoj kod nas, Njoj se mole i izrazio je želju da ovdje bude proštenište, kako je to rekao i biskup u Fatimi.

Predrage sestre,

Gospodin vam dao svoj mir!

Svetkovina svete majke Klare pruža mi prigodu da s vama razmišljam o nekim pitanjima koja danas na jasan i nedvosmislen način izazivaju i interpeliraju naš život i naše nasljedovanje Gospodina Isusa Krista. Složenost našega vremena zahtijeva da događaje umijemo čitati u dubinu i izaziva nas da nalazimo nove načine da vjerno živimo našu karizmu i da koračamo uz druge današnje muškarce i žene pružajući im riječ nade i milosrđa. Suočavamo se sa scenarijima krize na različitim razinama, od drušvenog ambijenta do onog individualnoga. I mi ne ostajemo izvan tih napora koji dotiču naš život i život naših bratstava.

Neka nam Gospodin udijeli da te krize umijemo gledati kao zgodne prigode. Želimo se dakle zajedno staviti u osluškivanje, dajući se izazvati od Pisma i od svjedočanstva Klare Asiške.

Mi, Manja braća odredili smo teme s kojima će se Plenarno vijeće Reda sljedeće godine suočiti, usredotočujući hod na trima simboličkim temama: slušati, razlučivati i djelovati.

Vjerujem da to mogu biti riječi značajne i za vas, drage sestre, koje ste danas pozvane da se suočite s novim izazovima, da odgovorite na zahtjeve koji nas danas izazivaju i interpeliraju i da prođete kroz složenost ostajući vjerni evanđeoskoj intuiciji svete majke Klare .

SLUŠATI

Poziv na slušanje uvijek se ponovno vraća u Bibliji: čovjek vjernik je onaj koji umije slušati, koji zamjećuje Gospodinov glas i koji slobodno odlučuje odgovoriti pristankom. Knjiga Djela apostolskih pripovijeda neke vrlo rječite epizode o stavu slušanja kojeg su živjele prve kršćanske zajednice. Simboličan je primjer učenika koje je Duh spriječio da navijeste riječ u Aziji i koji su u snu bili potaknuti da pođu u Makedoniju (sp Dj 16, 6-10). Riječ Božja usmjerava i njegov Duh vodi, govoreći kroz život, kroz događaje, prilike i kroz intuicije srca.

Klara je također znala živjeti u trajnom stavu slušanja, kako svjedoče sestre. Slušanje Boga u tišini i u neprestanoj molitvi; brižno slušanje sestara čije potreba zamjećuje i kad ih one ne izriču, spoznavajući “po duhu” njihove patnje i razočaranje (usp. PostKl 2,23); sudjelujuće osluškivanje straha sugrađana pred napadima neprijatelja (usp. PostKl 3,19).

Neka vaše slušanje bude pozorno i slobodno, učinjeno u šutnji osobnoga odnosa s Bogom i u uzajamnom dijeljenju sa sestrama, stavljajući se zajedno oko Riječi i suočavajući se s onim što se oko vas događa. Neka bude slušanje budno, otvoreno, bez predrasuda; neka bude slušanje aktivno, mudro i inteligentno, koje zna dubsti ispod prividâ; neka bude slušanje empatično, strastveno, sudjelujuće. Slušanje onoga što što nam Duh danas hoće sugerirati, djelujući šutljivo u redovitom životu, pretpostvlja svijest vlastitoga identiteta i raspoloživost da se ostane na putu izlaska, usmjeravani obećanjem koje Bog za nas obnavlja. Slušanje nas ne drži nepokretnima. Ponekad nas uznemiruje, čini da iziđemo iz sebe samih i iz naših sigurnosti, postavlja pitanja koja zahtijevaju nove odgovore.

RAZLUČIVATI

Ako je slušanje Božjega glasa u složenosti današnje stvarnosti prvi korak da shvatimo kako danas odgovoriti na naš poziv i kako se usmjeriti na putu, onda se otvara cijeli prostor razlučivanja. Onaj glas i znakove koje zpažamo u razvoju povijesti treba interpretirati, suočiti se s njima, shvatiti ih u njihovoj autentičnosti. Razlučivanje je veoma nužno i hitno koliko je i delikatno i nije slučajno što papa Franjo nastavlja ukazivati na taj postupak kao na prostor koji treba nastanjivati sa strpljivošću i ustrajnošću.

Prve kršćanske zajednice još nas poučavaju o evanđeoskom stavu uzajamnog suočavanja, čitanja Riječi i o raspravi među braćom, o važnosti molitve i rasploživosti da se stavimu u raspravu, i o važnosti traženja zajedničkoga dobra. Svijest dara Duha i njegove djelatne milosti, sabiranje da se suoči s nekim izazovom, jasna i iskrena komunikacija, uzajamo povjerenje, mudro i realno čitanje Pisma bili su za njih temelji na kojima činiti razlučivanje sve do postignuća zajedničke odluke koja nadvladava sukob, koja promiče slobodu i odgovornost, koja potiče radost i koja ohrabruje braću (usp. Dj 15, 1-35).

I Klara se je, u svojoj egzistenciji, više puta našla u potrebi da učini delikatna i odlučna razlučivanja. Mislimo na iskreno i konstruktivno suočenje s kardinalom Hugolinom, kasnijim papom Grgurom IX., o izvornosti oblika života zajednice Sv. Damjana u odnosu sa crkvenom institucijom. Nije bilo u igri samo neko osobno uvjerenje Klare, nego svijest da je riječ o spašavanju dara poziva što ga je primila od Oca milosrđa (usp. OporKl 2). Ta svijest je bila hranjena molitvom u neprestanom odnosu s Ocem, u prijanjanju uz Krista siromašnoga, u sjedinjenju s Duhom Svetim. Molitva za Klaru nije bila neki zatvoreni prostor nego se je znala proširiti, dopuštajuči da je prožimaju Kristova strastvenost i ljubav bez mjere. Upravo stoga je za nju konkretna stvarnost bila mjesto u kojemu treba spoznati i činiti Božju volju. Potrebe sestara, krhkosti koje je iskusila u samoj sebi i u drugima, napore i napetosti nije gledala kao zapreke, nego kao prigode kroz koje se karizma kontemplacije može ispreplesti sa karizmom djelatne ljubavi, u razlučivanju učinjenom zajedno s drugima. Pravilo (usp. PrKl 4,15-18) podsjeća na važnost tjednog kapitula, zajedničkoga traženja načina na koji u punini živjeti vlastiti poziv, u konkretnoj stvarnosti, svakidašnjoj, koja je moguće mjesto u koje stavljati korake nasljedovanja.

I vi, sestre, pozvane ste da činite razlučivanjâ. Današnja stvarnost umnaža duboka pitanja o smislu života. U vremenu označenom brzinom, bukom, trenutnim i globalnim informacijama, nazočnošću digitalnih i društvenih medija koji utječu na promjene na antropološkoj razini, što mogu reći dimenzije šutnje i kontemplacije koje su svojstvene vašemu životu? U svijetu označenom razlomljenošću, razdijeljenošću na sektore, partikularizmima, podjelama, i ujedno nekom težnjom za jednoobličnošću i homologacijom, što može ponuditi vaš život pozvan na jedinstvo u različitosti kako na osobnoj tako i na zajednikoj razini? Koje odgovore pronaći, kako voditi dijalog na način da se zajedno raste, čineći tako da autonomija samostana ne postane zid koji će štititi vlastito postojanje, nego će radije biti bogatstvo koje se pruža zajdničkom razlučivanju?

To su neka pitanja koja, vjerujem, prožimaju vaše zajednice i koja treba ispuniti strastvenošću, uvjerenjem, nadom, u povjerenju da nas vodi Duh.

DJELOVATI

Slušati, razlučivati i onda djelovati. Djelovanje koje, snažno po dubokom i inteligentnom slušnju i po ozbiljnom i otvorenom razlučivanju, ima odvažnosti i hrabrosti za životne geste i koje je bremenito proroštvom, kao proroštva Petra, Jakova i Pavla koja umiju voditi Crkvu da se otvori novosti, proširujući se na pogane (usp. Dj 15, 1-35).

Djelovanje slobodno i plodno milosrđem, kao djelovanje Klare koja ne oklijeva baciti se vlastitim tijelom na bolesni kuk sestre i skinuti svoj veo da bi ga mogla ugrijati, stavljajući u igru vlastiti identitet siromašne žene i sestre (usp. PostKl 7,12); djelovanje odvažnosti nekoga tko se umije probiti prema punini sebedarja u raspoloživosti za mučeništvo, što dovodi Klaru da poželi poći u Maroko (usp. PostKl 6,6).

Sestre, neka i vaše djelovanje bude odvažno! Svjesne izazova, budnim pogledom onoga tko se s nadom otvara budućnosti, vjerne i čvrste u primljenom zvanju, imajte hrabrosti usuditi se učiniti proročke geste života. Ponekad se događa da se konstatira kako se promjene u zajednicama događaju jer su na neki način prisiljene od života. Situacije koje se stvaraju, priječeći da se može nastaviti kao prije, nalažu odluke i rješenja manje više promišljena i učinkovita. Pitam sebe i vas pitam je li neizbježno da bude tako? Ili, nije li ipak moguće izabrati promjenu polazeći od motivacija, uvjerenja u kojima smo zajedno sazrijevali, polazeći od traženj dobra i života, odvažno i s povjerenjem, prihvaćajući izazov, raspoložive da nešto izgubimo da bi život mogao cvasti u punini. Tolika bratstva žive stvarnost starosti i krhkosti što postavlja pitanje o budućnosti; neka bratstva se nalaze uključena u teškim kontekstima i osjećaju se pozvanima na novi oblik uzajamnoga dijeljenja i bliskosti braći; područje formacije postavlja zahtjev da se nauče novi načini i jezici da se razumiju antropološke promjene i da se ostane u pozitivnom i značajnom dijalogu s današnjim čovjekom; dolazak mladih nosi sa sobom potrebu pozornoga razlučivanja i mudre pratnje. Sama struktura vašega oblika života i vaših samostana izazvana je kad resursi autonomije koje imate riskiraju da postanu preslabi i kad zajedništvo postaje jedini mogući i lijepi put kojim koračati da zajedno odgovorite pozivu na život u punini koja biva darovana da se nastavi imati povjerenja u Božje obećanje. Kako je lijepo kad se ima sloboda svjesnih izborâ koji se usude izlaziti iz prakse koja se je uvijek slijedila i predložiti novi put da se promiče život, u vjernosti Evanđelju i konstitutivnim dimenzijama vašega identiteta: siromaštvo i bratstvo koje su nam Klara i Franjo predali kao baštinu!

Vašoj molitvi povjeravam hod braće na istom putu slušanja, razlučivanja i djelovanja.

Neka Otac milosrđa blagoslovi svaku od vas i vaše sestarske zajednice i neka sveta majka Klara prati vaš hod.

Sretan Blagdan!

Rim, 2. kolovoza 2017.

Blagdan Porcijunkulskoga oprosta

Fra Michael Anthony Perry, ofm

Generalni ministar isluga

Prot. 107747

Gospodin vam dao svoj mir!

Svake godine kad se približava mjesec kolovoz pitam se što bi naš otac sveti Franjo htio da kažem vama koje je on volio nazivati “Siromašnim gospođama”. Nikad nije čeznuo da vam propovijeda, kako dobro znate, jer je imao povjerenja u vaše zalaganje za Evanđelje kao i u vodstvo svete Klare. To povjerenje ostaje, i ja pišem jednostavno nastojeći podijeliti ono što imam u srcu i u pameti. I ja vam pišem kao brižni brat koji cijeni vaše zalaganje, koji ima povjerenje u sposobnost kreativnoga i potpuno pouzdanog vodstva svete Klare, i koji vam se želi pridružiti u čašćenju ove velike žene. Želio bih početi od pisma što ga je Sveti Otac Franjo, naš isusovačko-franjevački papa, napisao za otvorenje Izvanrednog jubileja milosrđa. U tom pismu nas podsjeća na trajni poziv na obraćenje koje nam upućuje Otac milosrđa. Taj poziv nam odzvanja u opisu što ga je sveta Klara ostavila o svom pozivu kao rasvjetljenju da čini pokoru po primjeru i poukama našega serafskoga oca svetoga Franje (PrKl 6,1). Ona je bila tako vjerna svom pozivu da je i u času smrti mogla reći bratu Rajnaldu: “Predragi brate, otkada sam upoznala milost Gospodina mojega Isusa Krista po njegovu sluzi svetome Franji, nijedna mi patnja nije bila nepodnošljiva” (LegKl 44); i danas dinamični izvor našega života, kao sljedbenika Franje i Klare, jest svijest milosti milosrđa Božjega.

Ova godina milosrđa ima jedan drugi specijalni odjek za nas, jer se poklapa s 800. obljetnicom Porcijunkulskoga oprosta što ga je sveti Franjo godine 1216. dobio od pape Honorija III. On ga je zatražio jer mu je to sugerirala Djevica Marija – ne zbog nečega drugoga – i jer je usvojio beskrajnu Božju želju da sve ujedini s njim u radosti. Želja da sudjeluje u milosrđu Božjemu je još živa u srcu Crkve kako to ova jubilejska godina pokazuje. I nije se promijenilo ništa od našega zalaganja usmjerenog da se ostvari Franjina želja da svi dođu u raj. Papa Franjo nas potiče da budemo misionari milosrđa produbljujući svoj poziv i stavljajući darove primljene od Oca milosrđa u službu sviju.

“Korisno je u tome kontekstu podsjetiti na odnos izmeđupravednosti i milosrđa. To nisu dvije oprečne stvarnosti, već dvije dimenzije jedne stvarnosti koja se postupno razvija, sve dok ne postigne svoj vrhunac u punini ljubavi. […] Trebamo se prisjetiti da se u Svetome pismu pravednost poima u biti kao prepuštanje s pouzdanjem Božjoj volji” (MV 20).

Franjo je potpuno shvatio ovo poimanje pravednosti kao predanje sebe i u Nepotvrđenom pravilu čak tvrdi da je “milostinja baština i pravednost koja se duguje siromasima” (NPr, IX., 8). I klara je to razumjela i u svome traženju pravednosti nije siromasima dala samo svoju baštinu (i dio baštine svoje sestre), nego je učinila i radikalne korake da nasljeduje Krista odlazeći u Sveti Damjan i uzajamno dijeleći siromaštvo, ranjivost i slabost siromašnih.

Kad bi i sad bila živa, uvjereni smo, bila bi veoma svjesna situacije svijeta i u odvažnom osluškivanju riječi od Gospodina.

Predrage sestre, kako mi danas živimo pravednost ovoga predanja samih sebe u volju Božju u svijetu u kojem troškove moći i bogatstva snose osobito siromasi? Što bi rekla Klara vama, svojim ljubljenim kćerima, kojima je povjerila karizmu evanđeoskoga života u bratstvu i sine proprio (bez vlasništva)? Kako bi vas vodila putem života sve radikalnijeg života malenosti, gledajući stvarnost naših vremena? Kako bi vodila sve nas na ono mjesto ljudskoga srca i svijeta gdje leži skriveno blago (3PJa 7)? Naš svijet prolazi duboku krizu kako duhovnu tako materijalnu. Kršćani su još proganjani u mnogim zemljama, ekstremizam i fanatizam su otvoreno na djelu, milijuni osoba moraju bježati zbog rata, terorizma i potlačenosti. Potreba kontemplacije je hitnija nego ikada; i evo zašto nam Klara nastavlja govoriti: “Zaručnika svoga promatraj i razmatraj te njega nasljedovati nastoj” (2PJa 20). Hraniti naš svijet bez milosti kontemplacije bilo bi lako pasti u očaj jer su problemi uistinu golemi i izvan našega dohvata.

Postoji također jedna druga bol. Naš prelijepi planet neizmjerno trpi. U posljednjih pedeset godina nestao je velik broj vrsta, druge su se smanjile brojem zbog gubitka svojih staništa. Naša klima je izgubila svoju tradicionalnu uravnoteženost i to uzrokuje poplave ili suše, dok se globalno zamjećuje nedostatak vode, bitne stvarnosti za svaki oblik života na planetu. Svi ti čimbenici imaju snažne učinke na biljke, na ptice, na insekte, na životinje jednako kao i na ljudska bića. Potreba da se iskaže milosrđe “Sestri našoj Majci Zemlji” nikad nije bila tako žurna. Prije malo više od godinu dana papa Franjo je napisao svijetu Encikliku Laudato si’, naglašavajući i snažno ističući činjenicu da i našu majku zemlju treba smatrati među siromasima kojima dugujemo pravednost. Tvrdi:

“Ta sestra jeca zbog zla koje joj nanosimo, zbog neodgovornog korištenja i zloporabe dobara koje je Bog stavio u nju. Odrastali smo misleći da smo njezini vlasnici i gospodari, kojima je dopušteno pljačkati je do mile volje. Nasilje koje prebiva u ljudskom srcu, ranjenom grijehom, očituje se također u znakovima bolesti koje primjećujemo u tlu, vodi, zraku i živim bićima. Zbog toga se među najzanemarenije i najzlostavljanije siromahe ubraja naša potlačena i opustošena zemlja, koja se ‘muči u porođajnim bolima’ (Rim 8,22). Zaboravljamo da smo mi sami prah (usp.Post 2,7). Sámo naše tijelo sastavljeno je od istih elemenata od kojih i naš planet, njegov zrak udišemo i njegova nas voda oživljava i osvježava” (LS2).

Pred tim scenarijem papa Franjo nam pokazuje da je “ekološka kriza poziv na duboko unutarnje obraćenje” (LS 217) i pokazuje nam jednostavan put kojim odgovoriti na obadvije krize:

“Ovo je povoljan trenutak da se promijeni život! […] Dostatno je samo prihvatiti poziv na obraćenje i podvrgnuti se pravdi u ovome posebnom vremenu milosrđa koje Crkva nudi” (MV 19).

Kao uzor obraćenja pružio nam je sveticu koju vole svi franjevci, svetu Mariju Magdalenu, uzdižući u red blagdana slavlje njezina spomendana. Znamo da je u mnogim franjevačkim bratstvima početaka bila kapela posvećena Mariji Magdaleni, jer su u njoj prepoznavali paradigmu obraćenja, istinsko ogledalo, ogledalo osobe koja se je posve predala ljubavi, kako sam Gospodin svjedoči.

Kaže nam se da je Marija Magdalena, jer je primila milosrđe, mnogo ljubila. Imala je “čast biti ‘prvi svjedok’ uskrsnuća Gospodinova” i postala je ‘apostolorum apostola’, jer naviješta apostolima ono što će oni, nakon toga, naviještati cijelom svijetu”. Stoga ju možemo smatrati prvim svjedokom božanskoga Milosrđa. Žena velikoga srca, ponekad možda i nerazborita, “iskazala je veliku ljubav Kristu i Krist ju je ljubio” (usp. Apostolorum apostola – Članak, S.E. Mons. Arthur Roche, Segretario della congregazione per il Culto divino). Milosrđe koje je ona primila donijelo je plod kad je svjedočila uskrsnuće i postala apostolom apostolâ.

“Ljubav, uostalom, ne bi nikada mogla biti apstraktna riječ. Ona je po samoj svojoj naravi konkretan život: to su namjere, stavovi, vladanja koja se pokazuju u svakodnevnom djelovanju” (MV9).

Marija Magdalena, mogli bismo reći, pratila je Klaru u noći Cvjetnice u kojoj je ona odlučila pridružiti se braći. Već su izmolili Matutin od ponedjeljka Velikoga tjedna, čitajući odlomak koji se odnosi na Mariju iz Betanije koja pomazuje noge Isusu i briše ih svojom kosom – navješćujući tako unaprijed, kako kaže Isus, pomazanje za ukop (usp. Iv 12,1-8). Također se treba reći da je Marija iz Betanije, iako ona to nije, u ono vrijeme bila često poistovjećivana sa Magdalenom. Sa još uvijek upaljenim svijećama iz one liturgije, braća režu Klari kosu i posvećuju je Gospodinu. Parafrazirajući Poslanicu Hebrejima, na neki način, Klara “izlazi – iz kuće – da mu se pridruži izvan tabora i da s njim uzajamno dijeli ruglo” (usp. Heb 13,13; LegKl 7). “Gledaj kako se radi tebe prezrenim učini i slijedi ga, postavši radi njega prezrena na ovome svijetu” (2PJa 19), kaže Klara Janji Praškoj nekoliko godina kasnije. Već od početka Klarin poziv je bio obilježen ljubavlju za onoga “čijoj se ljepoti sve čete blaženika nebeskih bez prestanka dive, čija ljubav usrećuje, čije promatranje okrepljuje, čija dobrota ispunja, čija milina napunja, čiji spomen blago rasvjetljuje, čiji miris mrtve oživljuje” (4PJa 10-13).

Utjecaj Marije Magdalene vidi se na prelijepom raspeću sačuvanom u Bazilici sv. Klare, što ga je naručila sestra Benedikta, opatica koja je naslijedila Klaru. Na njemu Klara, Benedikta i Franjo plaču do nogu Isusovih, kao žena koja ih je oprala svojim suzama i koja je pomogla da ga se pripremi za ukop. Klara i Crkva gledaju na nas da bismo se predali služenju Gospodina, vjerni sve do kraja i sposobni naviještati istinu uskrsnuća. Klara vas potiče da budete ispunjene “odvažnošću u svetom služenju koje ste započele iz žarke želje za siromašnim Raspetim” (1PJa 13) i da budete “uzor, primjer i ogledalo” (OporKl 19).

U našem svijetu pod pritiskom, gdje čak i Majka zemlja trpi, kako možemo mi, Manja braća i Siromašne sestre, živjeti vrijednosti Evanđelja u kontekstu gdje jedna osoba od njih 113 je izbjeglica i gdje se “’vanjske pustinje šire u svijetu zato što su unutarnje pustinje postale tako goleme’” (LS 217)? To je za nas danas ozbiljan izazov. Trpeće čovječanstvo, naš planet koji se bori i cijela Franjevačka obitelj traže od kćeri svete Klare da nam pomognu da otvorimo svoje srce da se mognemo podvrgnuti pravednosti u ovom vremenu milosrđa. “Ovo je prilika da poslušamo vapaj nevinih ljudi kojima su oteta njihova dobra, dostojanstvo, osjećaji, sam njihov život” (MV 19). Treba nam sućutno i kontemplativno srce franjevačkoga pokreta koje nam pomaže da poslušamo vapaj siromašnih i vapaj Majke Zemlje. Marija Magdalena je susrela uskrsloga Gospodina u vrtu. Franjo, istinski ljubitelj Gospodinov, napisao je Pjesmu stvorova u jednom vrtu. Mnogi od nas imaju vrt, velik ili malen, i kao brat vas toplo potičem da nastavite u zalaganju da radite za stvorenja, da svako živo biće koje ima kuću na vašoj uzajamno dijeljenoj zemlji bude prihvaćeno s poštovanjem kao brat i sestra, makar zapažam da, nakon istočnoga grijeha, rad za vrtlare postajao sve teži!

Stvorenje nam nije na raspolaganju nego postoji za slavu Božju i mi ljudska bića smo samo čuvari. Pomozite nam da ne budemo kao onaj sluga iz prispodobe kome je mnogo oprošteno ali koji nije pokazao nikakvo milosrđe prema drugome. Imamo potrebu da nam vi nastavite pokazivati kako živi onaj tko uistinu ljubi Gospodina, dajući nam primjer poštivanja prema Majci Zemlji, nasuprot tolikim djelatnostima koje ju izrabljuju i ranjavaju zbog dobiti ili probitačnosti. Svi smo pozvani da se mijenjamo, i govorim u ime svih franjevaca kad kažem da mi gledamo na vas, Siromašne sestre, i molimo vas da nam pomognete. Klara se nije bojala “nikakvog siromaštva, nikakvih napora, trpljenja, omalovažavanja ni prezira svijeta” (PrKl 6,2), svih stvari kojih se, naprotiv, današnji svijet veoma boji. Riječi rečene o Mariji Magdaleni uistinu se primjenjuju na Klaru: pripadala je skupini Isusovih sljedbenika, pratila ga je sve do pod križ i, u vrtu gdje ga je susrela kraj groba, bila je prva svjedokinja božanskoga milosrđa (usp. Apostolorum apostola – Članak S.E. Mons. Arthur Roche, Segretario della Congregazione per il Culto divino).

Mi gledamo vas koje nam svjedočite “iz žarkoga srca plamene iskre riječi” (usp. LegKl 45).

U ime sve braće, želim vam svaki blagoslov i milost i s vama dijelim mudru želju pape Franje upravljenu našim sestrama u Prvom samostanu:

“Neka vam Gospodin udijeli veliku ljudskost da budete osobe koje znaju prihvatiti ljudske probleme, koje znaju praštati, koje znaju kako tražiti od Gospodina u ime naroda”.

Želim vam veliku radost za slavlje blagdana svete majke Klare. Kao i svu braću, nosim vas u molitvi i molim da u svojoj molitvi nosite mene i cijeli Red.

Rim, 15. srpnja 2016.

Blagdan svetoga Bonaventure,

naučitelja Crkve

Fra Michael Anthony Perry, ofm

Generalni ministar i sluga

HODOČASNICE I PRIDOŠLICE

SA SVIM STVORENJIMA

Predrage sestre,

ove godine okružno pismo Laudato si’ pape Franje pruža nam prigodu da uzajamno podijelimo nekoliko razmišljanja o “brizi za zajedničku kuću” suočavajući se sa iskustvom Klare Asiške. Smatram važnim zajedno s vama ponovno pročitati snažni poticaj Pape na onu kršćansku ekologiju koja se tiče svih nas. Znamo da Klara ne govori izričito o toj tematici, ali je moguće u njezinom životu i u njezinim spisima pronaći neke tragove koji otkrivaju njezin senzibilitet i koji mogu pružiti neke izazove za vas današnje Siromašne sestre.

Biti rođeni da rađamo

Klara je u sebe duboko ucijepila svijest da je bila rođena i da neprestano prima život i hranu iz ruku Oca milosrđa “koji hrani ptice nebeske i odijeva ljiljane poljske” (PovSir 6): osjeća se ljubljenom kćeri i prepoznaje Božje očinske crte na licu njegova sluge Franje. Otac sveti Franjo je za nju “saditelj” (OporKl 38) i više puta, definirajući se u odnosu na njega, Klara izabire sliku biljčice (plantula). “Ja, Klara, biljčica svetoga Oca” (OporKl 37) piše također na završetku života u svojoj Oporuci, koristeći tu sliku koja izražava potrebu strpljive i ljubezne brige i njege, potrebu da bude hranjena i podržana u njezinoj vlastitoj krhkosti. Klara zna da je potrebita da prima njegu i priznaje se biljčicom, ali jednako se zna staviti u odnos s drugima kao majka koja hrani i brine se: poznaje mudrost i strpljivost ratara kad ide ususret potrebama sestara. Tolika svjedočanstva u Postupku proglašenja svetom otkrivaju njezinu sposobnost slušanja i nježne brige prema svakoj, u jedinstvenosti svake sestre. Za nju su sestre dar primljen iz ruku Očevih (usp. OporKl 25): dobro koje treba čuvati s nježnošću i snagom, stavljajući se u službu poziva svake pojedine.

Klara ima sućuti i brige za dušu i tijelo sestara (usp. PostKl 8,3): odgajajmo se i mi za tu “kulturu brige i njege” (Laudato si’, 231), da ostvarimo jedinstvo u svome životu, da ne suprotstavljamo tijelo duhu: “naučiti se prihvaćati vlastito tijelo, brinuti se za njega i poštovati njegova značenja jest bitno za istinsku ljudsku ekologiju” (Laudato si’, 155). To može izazvati i uključiti vas sestre i vaše zajednice: pitajte se kako njegujete i brinete se za svoj unutarnji život, kako su njegovani i hranjeni odnosi među sestrama, koliko se dajete odgajati od mudrosti stvorenja, koliko jednostavne i svakidašnje geste i za vas postaju prispodobe Evanđelja nasljedujući Isusa koji je u naviještanju Kraljevstva polazio upravo od konkretnoga života: od kruha, sjemena, loze, žita… (usp. Laudato si’, 97).

Zahvalnost i uzajamno dijeljenje

Jedan drugi vidik što ga ističu izvori upućuje nas na odnos Klare sa dobrima stvorenjâ. Kao siromašna, “veoma veselo je primala ostatke milostinjâ i komadiće kruha koje bi milostinjari donijeli i, gotovo rastužena nad cijelim kruhovima, veoma je klicala od radosti zbog komadića”, kako podsjeća Legenda (LegKl 14). Postoji u njoj neki odgovor zahvalnosti, uvažavanja, priznavanja za ono što joj biva darivano. Njezino ponašanje prožeto umjerenošću i trezvenošću pokazuje sa svom jasnoćom krajnji odmak od konzumističkog mentaliteta i od “kulture odbacivanja” (usp. Laudato si’, 16.22.43.123.220) koji toliko uvjetuju naš način odnosa sa osobama i sa stvarima. Komadići kruha, odbačeni sa stola bogataša, za nju postaju motiv radosti, jer joj omogućuju da potpunije kuša okus siromaštva. Klara umije prihvatiti dar komadića kruha koji joj daju kao milostinju pronalazeći u njemu dar Darivatelja. Ne polaže pravo i ne žudi za suvišnim: njoj dostaje nužno, zadovoljava se dostatnim, svjesna da “je hrana koja se baca kao nešto što bi se kralo sa stola siromaha” (Laudato si’, 50).

Klara ne izrabljuje stvorena dobra, nego ih prihvaća kao dar, primajući ih u funkciji života i kao odgovor na vlastitu potrebu, ali tako da ih ne prisvaja. Stoga može biti otvorena uzajamnom velikodušnom dijeljenju onoga što je primila. Sestra Cecilija pripovijeda da Klara polovicu jednog jedinog kruha koji je ostao u samostanu šalje fratrima (usp. LegKl 15), ostvarujući nerazmjerno dijeljenje tako što je jednako podijelila kruh među sestrama – kojih je bilo pedeset – i među braćom, kojih je vjerojatno bilo četvorica (usp. PrKl 12,5-7). Klara se, puna povjerenja, prepušta providonosnim rukama Oca milosrđa koji ne dopušta da uzmanjka hrana onima koji se u njega uzdaju, dokazujući da “je bolje i malo u pravednika no golemo blago u zlotvora” (Ps 37,16). Dijeli s drugima što je primila da bi mogla poslužiti sve; zna primati, ali ne zlorabi dara, uzvraćajući ga s povjerenjem i velikodušnošću u dijeljenju sa braćom.

To je stil koji stavlja u pitanja vas sestre i nas braću s obzirom na uporabu dobara i upravljanje sredstvima koja posjedujemo; raskrinkava naše traženje i možda polaganje prava na povlastice koje će nas dovesti da očekujemo primiti nešto više u odnosu na druge; stavlja nas u pitanje s obzirom na mjeru dijeljenja s našom braćom, na stav zahvalnosti ili pohlepe i zgrtanja. Zar nas zdrav i ispravan odnos sa stvorenim dobrima, u konačnici, ne vraća ponovno onom izboru malenosti koju smo prigrlili, pozivajući nas da ne zgrćemo, da si ne prisvajamo, da ne rasipamo, nego da primamo sa zahvalnošću i da uzvraćamo u uzajamnom dijeljenju?

Udivljenje i pohvala za ljepotu stvorenoga

Slobodni stav Klare prema stvorenjima dopušta joj da bude otvorena da u ljepoti djela prepozna nazočnost Stvoritelja. Sestra Angelucia pripovijeda da, kad je slala sestre izvan samostana za neku službu, “poticala ih je da slave Boga kad vide lijepa, rascvala i kićena stabla” (PostKl 14,9). Sestre kojima se Klara obraća imaju zadatak koji treba izvršiti, ali njihova pozornost ne smije biti obuzeta samo stvarima koje treba učiniti ili obvezama, nego se njihov pogled treba proširiti na svijet i na ono što je Bog u njega stavio: “biti pozorni na ljepotu i ljubiti je pomaže nam da iziđemo iz utilitarističkog pragmatizma. Kad se ne nauči zaustaviti se da se divi i cijeni lijepo, nije čudno da se svaka stvar pretvara u predmet za uporabu i zloporabu bez skrupula” (Laudato si’, 215). To je gledanje s pozornošću onoga koji umije zamijetiti ljepotu, sklad i život stvorenih stvari: Klara umije vidjeti lijepo i dobro, prije nego ono korisno. I nasljedujući primjer Franje, kaže nam da iz takvog “gledanja” treba proizaći “vjerovanje” koje se izražava u pjesmi pohvale Stvoritelju. Pohvala Bogu ima primat nad djelima, također i nad onima koja su dobra, i vaš život treba biti himan pohvale Gospodinu također i za dar stvorenja koje treba gledati s pažnjom, poštivanjem, zahvalnošću (usp. Laudato si’, 85.233).

Papa nas podsjeća da “ako pristupamo prirodi i okolišu bez te otvorenosti udivljenju, ako više ne govorimo jezikom bratstva i ljepote u našem odnosu sa svijetom, naši stavovi će biti stavovi gospodara i potrošača ili samo izrabljivača prirodnih bogatstava, nesposobni da postavimo granice svojim neposrednim interesima. Naprotiv, ako se osjećamo duboko ujedinjeni sa svim onim što postoji, uzdržljiva skromnost i briga proizaći će na spontan način” (Laudato si’, 11). To postaje izazovom za svaku sestru da njeguje i čuva stav uzvraćanja u pohvali Darivatelju za sve njegove darove. I ujedno je poziv za zajednicu da učini izbore poštivanja okoliša, skromnosti života i pozornosti prema rasipnosti, upravljanju zgradama na mudar i dalekovidan način, vrednovanju okoliša, brizi za ljepotu i sklad prostora (usp. Laudato si’, 147), to jest uspostavi “odnosa odgovorne recipročnosti između ljudskog bića i prirode” (Laudato si’, 67).

Od pohvale do sudjelovanja u stvarateljskom djelu gospodina

Klara ima duboku svijest da je stvorenje, ali isto tako osjeća se pozvanom surađivati u stvarateljskom djelu Božjem. Za nju je rad milost koju joj Gospodin daje, i treba biti u službi svih: “Sestre, kojima je Bog dao milost da rade, neka poslije Trećeg časa vjerno i predano obavljaju posao koji je častan i zajednici koristan” (PrKl 7,1).

Također što se tiče posla pojavljuju se iste crte: to je služenje općoj potrebi koje od svake sestre zahtijeva “vjernost i predanost”; to je prostor u kojemu pružati brigu i pozornost, u kojem se osjećati čuvarima dobra sestara i braće, u kojemu tražiti i izražavati ljepotu “znaka” lijepog lica Božjega. Rad shvaćen kao sredstvo uzdržavanja i mogućnost služenja, protiv svakog oblika prisvajanja ili traženja priznanja, ostaje povlašteno mjesto u kojemu treba živim držati “duh svete molitve i pobožnosti, kojemu sve druge vremenite stvari trebaju služiti” (PrKl 7,2), tražeći “sazrijevanje i posvećenje u ispreplitanju između sabranosti i rada” (Laudato si’, 126).

Možda nije beskorisno upitati se o dimenziji rada u vašem životu i u tkivu zajednice. Pitati se, naime, je li vrijeme rada u funkciji služenja sestrama i braći, je li življeno s uvjerenjem da se time sudjeluje u stvarateljskom djelu Božjem i s odgovornošću da se zna da se je čuvar drugih i čuvar stvorenja. To su pitanja na koja se samo prividno može dati lak odgovor, ali koja se stvarno tiču područja upravljanja vremenom, zajedničarskog stila, različitih mogućnosti svake pojedine sestre, različitih doba života.

Predrage sestre, Klara vam, po Franjinu primjeru, povjerava stil života koji se može sažeti u malo riječi: biti “hodočasnice i pridošlice u ovome svijetu” (PrKl 8,2). Hodočasnik ima sa sobom bitno, ne rasipa i ne zgrće, nego sve prima kao dar i sve uzvraća u zahvaljivanju. Pridošlica je gost. On je na prolazu, ne može si prisvojiti ništa, niti zahtijevati prava i povlastice, nego se sav povjerava velikodušnosti ljudi i Božjoj providnosti. Kako je aktualan ovaj ekološki stil franjevačkoga života! Ako smo u tom pravcu prevalili malo puta, molimo Gospodina za dar “ekološkoga obraćenja koje uključuje da dopustimo da se pojave sve posljedice susreta s Isusom u odnosima sa svijetom koji nas okružuje. Živjeti poziv da se bude čuvari Božjeg djela je bitni dio kreposna postojanja, ne sačinjava nešto opcionalno niti drugotni vidik kršćanskoga iskustva” (Laudato si’, 217). Ne možemo ostati ravnodušni pred tom hitnošću. Trebamo se formirati, kako nas potiče Papa, “na odgovornu skromnost, na zahvalnu kontemplaciju svijeta, na brigu za krhkost siromaha i okoliša” (Laudato si’, 214). Budućnost zajedničkoga doma prolazi također kroz život naših kuća! Odgajajmo se, stoga, za ekologiju svakidašnjega života koja je izraz zdrave kršćanske i franjevačke duhovnosti, povjeravajući Bogu svoje zalaganje u brizi za život u svim njegovim dimenzijama.

Pozivam vas, na kraju, da molite i zazivate Gospodina da sve one koji imaju političke, društvene i ekonomske odgovornosti za budućnost planeta, da on sve više bude ljubljen, življen i čuvan kao naš zajednički dom.

Želim sretan blagdan!

Rim, 15. srpnja 2015.

Blagdan svetoga Bonaventure,

Naučitelja Crkve

Fra Michael Anthony Perry, ofm

Generalni ministar i sluga

“Njegove nas rane iscijeliše…”

Apostolsko pismo Svetog Oca Franje svim posvećenim osobama u prigodi Godine posvećenog života

Predrage posvećene žene i predragi posvećeni muškarci!

Pišem vam kao Petrova nasljednik, kojem je Gospodin povjerio zadaću učvrstiti vjeru u braći (usp. Lk 22, 32), i pišem vam kao vaš brat, posvećen Bogu jednako kao i vi.

Zahvaljujemo zajedno Ocu, koji nas je pozvao nasljedovati Isusa u punom prianjanju uz njegovo evanđelje i u služenju Crkvi, i izlio u naša srca Duha Svetoga koji nam daje radost i daje nam svjedočiti čitavom svijetu njegovu ljubav i njegovo milosrđe.

Dijeleći mišljenje mnogih od vas i Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, u povodu 50. obljetnice dogmatske konstitucije Lumen gentium o Crkvi, u čijem se 6. poglavlju govori o redovnicima, te dekreta Perfectae caritatis o prilagođenoj obnovi redovničkoga života, odlučio sam proglasiti Godinu posvećenog života. Ona započinje 30. studenoga ove godine, na prvu nedjelju došašća, a završava blagdanom Isusova prikazanja u hramu 2. veljače 2016.

Posavjetovavši se s Kongregacijom za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, za ciljeve ove godine sam postavio iste one koje je Ivan Pavao II. predložio Crkvi na početku trećeg tisućljeća, ponavljajući, u stanovitom smislu, ono što je već rečeno u posinodskoj apostolskoj pobudnici Vita consecrata: »Vi nemate samo slavnu povijest koje se treba sjećati i koju treba pripovijedati, nego veliku povijest koju treba izgraditi! Gledajte u budućnost, u koju vas šalje Duh da s vama učini još velikih stvari« (br. 110).

I – Ciljevi za Godinu posvećenog života

1. Prvi je cilj gledati prošlost sa zahvalnošću. Svaka naša ustanova ima iza sebe bogatu karizmatsku povijest. U njezinim je počecima prisutno djelovanje Boga koji, u svome Duhu, poziva neke osobe da bliže nasljeduju Krista, da pretoče evanđelje u posebni oblik života, da čitaju očima vjere znakove vremena, da s kreativnošću odgovore na potrebe Crkve. To je iskustvo početaka kasnije raslo i razvijalo se, uključujući nove članove u novim zemljopisnim i kulturnim okruženjima, te su tako zaživjeli novi načini ostvarivanja karizme, nove inicijative i izrazi apostolske ljubavi. Baš poput sjemena koje postaje stablo šireći svoje grane.

U ovoj će Godini biti korisno da se svaka karizmatska obitelj sjeti svojih početaka i svoga povijesnog razvoja, da zahvali Bogu koji je dao Crkvi toliko mnogo darova koji je čine lijepom i opremljenom za svako dobro djelo (usp. Lumen gentium, 12).

Nužno je govoriti o vlastitoj povijesti radi očuvanja identiteta živim, kao i radi jačanja jedinstva obitelji i osjećaja pripadnosti njezinih članova. Nije riječ o prekapanju po prošlosti ili njegovanju beskorisnih nostalgija, već o tome da se ponovno prisjetimo puta što su ga prošli prethodni naraštaji kako bismo u njima otkrili iskru nadahnuća, ideale, projekte, nosive vrijednosti i to u prvom redu utemeljiteljâ, utemeljiteljicâ i prvih zajednica. Na taj će se način ujedno posvijestiti i doznati kako se karizmu živjelo tijekom duge povijesti, koju je kreativnost ona oslobađala, s kojim se teškoćama morala nositi i kako se te teškoće prebrodilo. Moći će se otkriti nedosljednosti, koje su plod ljudske slabosti, a katkad također zaborava nekih bitnih aspekata karizme. Sve je to poučno i ujedno poziva na obraćenje. Kazivati vlastitu povijest znači uzdizati hvalu Bogu i zahvaljivati mu za sve njegove darove.

Zahvalni smo mu na poseban način za ovih posljednjih pedeset godina nakon Drugog vatikanskog koncila, koji je predstavljao »nalet vjetra« Duha Svetoga za čitavu Crkvu. Zahvaljujući Koncilu posvećeni je život ostvario plodni hod obnove koji je, sa svojim svjetlima i svojim sjenama, bio vrijeme milosti, označeno prisutnošću Duha Svetoga.

Neka ova Godina bude prigoda i da se ponizno, i ujedno s velikim pouzdanjem u Božju ljubav (usp. 1 Iv 4, 8), prizna vlastitu krhkost i da je se živi kao iskustvo Gospodinove milosrdne ljubavi; neka to bude prigoda da se snažno dovikne svijetu i radosno svjedoči svetost i vitalnost koji su prisutni kod velikog broja onih koji su pozvani nasljedovati Krista u posvećenom životu.

2. Ova nas Godina nadalje poziva da živjeti sadašnjost s velikom ljubavlju. Zahvalno sjećanje na prošlost potiče nas, u pomnom osluškivanju onoga što Duh Sveti danas govori Crkvi, na sve savršeniji način ostvarivati konstitutivne aspekte našeg posvećenog života.

Od početaka prvog monaštva, pa sve do današnjih »novih zajednica«, svaki je oblik posvećenog života plod poziva Duha na nasljedovanje Krista kako je predloženo u evanđelju (usp. Perfectae caritatis, 2). Za utemeljitelje i utemeljiteljice apsolutno pravilo je bilo evanđelje, sva ostala pravila bit će tek izraz evanđelja i sredstvo koje pomaže živjeti ga u punini. Njihov je ideal bio Krist, prionuti uza nj čitavim bićem, sve dotle da se može s Pavlom reći: »Ta meni je živjeti Krist« (Fil 1, 21); jedini je smisao zavjeta bio odjelotvoriti tu ljubav ispunjenu zanosom.

Pitanje koje smo si pozvani postaviti u ovoj Godini glasi: dopuštamo li se i na koji način i mi interpelirati evanđeljem; je li ono doista »uputa« za svakodnevni život i za izbore koje smo pozvani učiniti? Ono je zahtjevno i traži da se živi s radikalnošću i iskrenošću. Nije dovoljno samo čitati evanđelje (ipak, čitanje i proučavanje su iznimno važni), nije dovoljno samo nad njim razmatrati (i mi to činimo s radošću svakoga dana). Isus od nas traži da ga provodimo u djelo, da živimo te njegove riječi.

Je li Isus – moramo se nadalje zapitati – doista prva i jedina ljubav, kao što smo to čvrsto naumili prilikom polaganja naših zavjeta? Jedino ako je tome tako, možemo i moramo ljubiti u istini i milosrđu svaku osobu koju susrećemo na svom putu, jer smo od Njega naučili što je ljubav i kako ljubiti: znat ćemo ljubiti jer ćemo imati srce jednako njegovom.

Naši su utemeljitelji i utemeljiteljice osjećali u sebi suosjećanje koje je obuzelo Isusa kada je vidio mnoštvo koje je bilo kao raspršene ovce bez pastira. Kao što je Isus, nošen tim suosjećanjem, darivao svoju riječ, ozdravljao bolesne, davao jesti kruh, prinio sam svoj život, tako su se utemeljitelji stavljali u službu ljudskog roda kojem ih je Duh poslao, na najrazličitije načine: molitvom, propovijedanjem evanđelja, katehezom, poučavanjem, služenjem siromašnima, bolesnima… Maštovitost ljubavi nije poznavala granica i znala je otvarati bezbrojne putove za nošenje daha evanđelja u kulture i najrazličitije društvene sredine.

Godina posvećenog života nam postavlja pitanje o vjernosti misiji koja nam je povjerena. Odgovaraju li naše službe, naša djela, naše prisutnosti onome što je Duh Sveti tražio od naših utemeljitelja, jesu li prikladne za postizanje njihovih ciljeva u današnjem društvu i Crkvi? Postoji li nešto što moramo mijenjati? Imamo li istu veliku ljubav prema našem narodu, jesmo li mu blizu do te mjere da dijelimo njegove radosti i boli, tako da uistinu možemo shvatiti potrebe i pružiti svoj doprinos da na njih odgovorimo? »Ista velikodušnost i samoodricanje koji su potaknuli utemeljitelje – tražio je već sveti Ivan Pavao II. – moraju pokretati vas, njihove duhovne sinove, da održavate živima karizme da se one, istom onom snagom Duha Svetoga koji ih je pobudio, nastave obogaćivati i prilagođavati, ne gubeći svoj istinski značaj, kako biste se stavili u službu Crkve i priveli punini uspostavu njegova Kraljevstva«¹.

U sjećanju na početke izlazi na vidjelo još jedan sastavni dio projekta posvećenog života. Utemeljitelji i utemeljiteljice su bili očarani jedinstvom Dvanaestorice s Isusom kao i zajedništvom kojim se odlikovala prva jeruzalemska zajednica. Osnivanjem vlastite zajednice svi su oni kanili ponovno stvoriti te evanđeoske modele, gdje će svi biti jedno srce i jedna duša, uživati Gospodinovu prisutnost (usp. Perfectae caritatis,15).

Živjeti sadašnjost s velikom ljubavlju znači postati »prekaljeni u zajedništvu«, »svjedoci i tvorci onog ‘plana zajedništva’ koje je na vrhuncu čovjekove povijesti po Božjem naumu«². U društvu sukoba, teškog suživota među različitim kulturama, tlačenja slabih, nejednakosti, pozvani smo pružiti konkretni model zajedništva koji, kroz priznavanje dostojanstva svake osobe i dijeljenje dara kojeg svaki može biti nositelj, omogućuje živjeti bratske odnose.

Budite dakle muškarci i žene zajedništva, odvažite se da budete prisutni ondje gdje postoje razlike i napetosti, i budite vidljivi znak prisutnosti Duha Svetoga koji ulijeva u srca veliku ljubav da svi budemo jedno (usp. Iv 17, 21). Živite mistiku susreta: »sposobnost čuti, slušati druge osobe. Sposobnost zajedničkog traženja puta, metode«³, puštajući da vas u tome prosvjetljuje odnos ljubavi među Božanskim osobama (usp. 1 Iv 4,8) kao model svakog interpersonalnog odnosa.

3. Prigrliti budućnost s nadom želi biti treći cilj ove Godine. Poznate su nam teškoće s kojima suočava posvećeni život u svojim različitim oblicima: opadanje zvanjâ i starenje, napose u zapadnom svijetu, ekonomski problemi kao posljedica teške ekonomske krize, izazovi internacionalizacije i globalizacije, zamke relativizma, marginalizacija i društvena beznačajnost… Upravo u tim nesigurnostima, koje dijelimo s mnogim našim suvremenicima, ostvaruje se naša nada, plod vjere u Gospodina povijesti koji nam nastavlja ponavljati: »Ne boj… se: jer ja sam s tobom« (Jr 1, 8).

Nada o kojoj govorimo ne temelji se na brojevima ili djelima, nego na Onome u kojeg smo stavili svoje pouzdanje (usp. 2 Tim 1, 12) i kojem »ništa nije nemoguće« (Lk 1, 37). To je nada koja ne razočarava i koja će omogućiti posvećenom životu da nastavi ispisivati veliku povijest u budućnosti, koju moramo uvijek imati pred očima, svjesni da nas prema njoj odlučno vodi Duh Sveti kako bi nastavio s nama činiti velike stvari.

Ne podlegnite napasti brojeva i djelotvornosti, a još manje napasti da se uzdate u vlastite snage. Istražujte obzore svoga života i sadašnjeg trenutka »u budnom bdjenju«. S Benediktom XVI. vam ponavljam: »Ne pridružujte se zlogukim prorocima koji naviještaju svršetak ili besmisao posvećenog života u današnjoj Crkvi; radije se zaodjenite Isusom Kristom i zaogrnite oružjima svjetlosti – kao što poziva sveti Pavao (usp. Rim 13, 11-14) – te ostanite budni i bdijte«⁴. Nastavimo i uvijek se iznova vraćajmo na svoj put s povjerenjem u Gospodina.

Obraćam se poglavito vama, mladi. Vi ste sadašnjost zato što već aktivno živite u krilu svojih ustanova, pružajući presudan doprinos svježinom i velikodušnošću svog opredjeljenja. Vi ste istodobno i njihova budućnost jer ćete ubrzo biti pozvani preuzeti vodeću ulogu u animaciji, izgradnji (formaciji), služenju, misiji. U ovoj ćete Godini vi voditi glavnu riječ u dijalogu sa starijim naraštajem. U bratskom zajedništvu moći ćete se obogatiti njegovim iskustvom i mudrošću i, istodobno, moći ćete mu dozvati u svijest ideale koje je upoznao na početku svog redovničkog života, pružiti polet i svježinu svog zanosa, te ćete tako zajedničkim snagama iznjedriti nove načine življenja evanđelja i sve prikladnije odgovore na potrebe za svjedočenjem i naviještanjem.

Raduje me saznanje da ćete vi mladi iz različitih ustanova imati prigode za svoje susrete. Neka susret postane uobičajeni put zajedništva, uzajamne potpore i jedinstva.

II – Očekivanja za Godinu posvećenog života

Što napose očekujem od ove Godine milosti posvećenog života?

1. Prije svega da bude uvijek istina ono što sam jednom rekao: »Gdje god su redovnici ondje je radost«. Pozvani smo iskusiti i pokazati da je Bog sposoban ispuniti naše srce i učiniti nas sretnima, te nema potrebe tražiti drugdje našu sreću; da istinsko bratstvo življeno u našim zajednicama jača našu radost; da nas naš potpuni dar u služenju Crkvi, obiteljima, mladima, starijima, siromašnima ostvaruje kao osobe i daje puninu našem životu.

Da među nama ne bude tužnih lica, nesretnih i nezadovoljnih osoba, jer »nasljedovanje s tugom na licu je žalosno nasljedovanje«. I mi, kao i svi drugi muškarci i žene, doživljavamo teškoće, noći duha, razočaranja, bolesti, opadanje snaga zbog starenja. Upravo u ovome morali bismo pronaći »savršenu radost«: naučiti prepoznati Kristovo lice koji je bio u svemu sličan način te dakle iskusiti radost znajući da smo slični njemu koji, iz ljubavi prema nama, nije se sustezao podnijeti križ.

U društvu koje se razmeće kultom efikasnosti, salutizma, uspjeha i koje marginalizira siromašne i isključuje »gubitnike«, možemo, svojim životom, svjedočiti istinu svetopisamskih riječi: »kad sam slab, onda sam jak« (2 Kor 12, 10).

Na posvećeni život možemo primijeniti ono što sam napisao u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium, navodeći jednu homiliju Benedikta XVI.: »Crkva ne raste kroz prozelitizam već ‘privlačnošću’« (br. 14). Dà, posvećeni život ne raste ako organiziramo lijepe kampanje za promicanje zvanja, već ako djevojke i mladići koji nas susretnu osjete privlačnost prema duhovnom zvanju, ako vide da smo sretni muškarci i žene! Isto tako apostolska djelotvornost posvećenog života ne ovisi o djelotvornosti i snazi sredstava koja se koriste. Vaš je život taj koji mora govoriti, život koji zrači radošću i ljepotom življenja evanđelja i nasljedovanja Krista.

Ponavljam i vama ono što sam rekao crkvenim pokretima na proteklom duhovskom bdjenju: »Vrijednost Crkve, u osnovi, je živjeti evanđelje i davati svjedočanstvo naše vjere. Crkva je sol zemlje, ona je svjetlo svijeta, pozvana je uprisutniti u društvu kvasac Božjeg kraljevstva i ona to čini prije svega svojim svjedočanstvom, svjedočenjem bratske ljubavi, solidarnosti i dijeljenja« (18. svibnja 2013.).

2. Očekujem da »probudite svijet«, jer je proroštvo karakteristično obilježje posvećenog života. Kao što sam poručio generalnim poglavarima: »evanđeoska radikalnost nije svojstvena samo redovnicima: ona se traži od svih. Ali redovnici slijede Gospodina na poseban način, na proročki način«. Ovo je prioritet koji se danas traži: »biti proroci koji svjedoče kako je Isus živio na ovoj zemlji… Nikada se redovnik ne smije odreći proroštva« (29. studenog 2013.).

Prorok prima od Boga sposobnost proniknuti povijest u kojoj živi i tumačiti događaje: on je nalik straži koja bdije noću i zna kada će svanuti (usp. Iz 21, 11-12). Poznaje Boga i poznaje muškarce i žene svoju braću i sestre. Sposoban je razlučivati kao i prokazivati zlo grijeha i nepravde, jer je slobodan, ne smije odgovarati drugim gospodarima osim Bogu, nema drugih interesa osim Božjih. Prorok je redovito na strani siromaha i nezaštićenih, jer zna da je sâm Bog na njihovoj strani. Očekujem dakle da ne održavate živim »utopije«, već da znate stvarati »druga mjesta«, gdje se živi evanđeoska logika dara, bratstva, prihvaćanja različitosti, uzajamne ljubavi. Samostani, zajednice, duhovni centri, citadele, škole, bolnice, obiteljski domovi i sva ona mjesta koja su nastala kao plod karizmatske ljubavi i kreativnosti i koja će i dalje nastajati s daljnjom kreativnošću moraju sve više postajati kvasac za društvo nadahnuto na evanđelju, »grad na gori« koji govori o istini i snazi Isusovi riječi.

Ponekad, kao što se dogodilo Iliji i Joni, može doći napast da pobjegnemo, da izbjegavamo zadaću proroka, jer je previše zahtjevna, jer smo umorni, razočarani rezultatima. Ali prorok zna da nije nikada sam. I nama, kao i Jeremiji, Bog jamči: »Ne boj… se: jer ja sam s tobom da te izbavim« (Jr 1, 8).

3. Redovnici i redovnice, kao i sve druge posvećene osobe, naziva se, kao što sam maloprije podsjetio, »prekaljenima u zajedništvu«. Očekujem zato da »duhovnost zajedništva«, na koju je pokazao Ivan Pavao II., postane stvarnost te da vi budete prvi koji će postati svjesni »velikog izazova koji je pred nama« u ovom novom tisućljeću: »učiniti Crkvu domom i školom zajedništva«⁵. Uvjeren dam da ćete u ovoj Godini ozbiljno raditi na tome da ideal bratstva kojeg su težili postići utemeljitelji i utemeljiteljice raste na raznim razinama, kao u koncentričnim krugovima.

Zajedništvo se ostvaruje prije svega u pojedinim zajednicama svake ustanove. U vezi s tim vas pozivam da ponovno pročitate moje česte istupe u kojima se ne umaram ponoviti da su kritike, ogovaranja, zavisti, ljubomore, antagonizmi stavovi kojima nema mjesta u našim kućama. Kada su te pretpostavke ispunjene hod ljubavi koji se otvara pred nama je malne beskonačan, jer se tada teži uzajamnom prihvaćanju i pažnji, provodi se u djelo zajedništvo materijalnih i duhovnih dobara, bratsko ispravljanje, poštivanje prema slabijima… To je »’mistika’ zajedničkog života«, koja naš život čini »svetim putovanjem«⁶. Moramo također preispitati odnos među osobama koje pripadaju različitim kulturama, s obzirom na to da naše zajednice postaju sve više internacionalne. Kako dopustiti svakome da se izražava, da bude prihvaćen sa svojim specifičnim darovima, da postane u punini suodgovoran?

Očekujem nadalje da se poveća zajedništvo među članovima različitih ustanova. Ne bi li ova Godina trebala biti prilika da se s većom hrabrošću izađe iz granica vlastite ustanove kako bi se zajednički stvaralo, na lokalnoj i općoj razini, zajedničke projekte formacije, evangelizacije, socijalnih djelovanja? Na taj će se način moći djelotvornije pružiti stvarno proročko svjedočenje. Zajedništvo i susret među različitim karizmama i zvanjima je hod nade. Nitko ne gradi budućnost tako da se izolira, niti isključivo vlastitim snagama, već tako da se prepozna u istini zajedništva koje se uvijek otvara susretu, dijalogu, slušanju, uzajamnom pomaganju i štiti nas od bolesti autoreferencijalnosti.

Istodobno, posvećeni je život pozvan težiti iskrenoj sinergiji među svim pozivima u Crkvi, počevši od prezbiterâ i laikâ, odnosno »da omogući rast duhovnosti zajedništva prije svega u vlastitoj sredini, a zatim u samoj crkvenoj zajednici i preko njezinih granica«⁷.

4. Očekujem, nadalje, od vas ono što tražim od svih članova Crkve: izaći iz samih sebe i poći na egzistencijalne periferije. »Pođite po svem svijetu« bile su posljednje riječi koje je Isus uputio svojima i koje nastavlja upućivati danas svima nama (usp. Mk 16, 15). Postoji čitav jedan svijet koji čeka: osobe koje su izgubile nadu, obitelji u teškoćama, napuštena djeca, mladi kojima je oduzeta budućnost, bolesnici i starije napuštene osobe, bogati siti dobrima i s prazninom u srcu, muškarci i žene u traženju smisla života, oni koji žeđaju za Bogom…

Ne budite prignuti nad samima sobom, ne dopustite da vas uguše male zadjevice u kući, ne ostanite zatvorenici svojih problema. Ovi će se riješiti ako budete išli van pomagati drugima da riješe svoje probleme i naviještaju radosnu vijest. Naći ćete život darivajući život, naći ćete nadu dajući nadu, ljubav ljubeći.

Očekujem od vas konkretne geste prihvaćanja izbjeglica, blizine siromašnima, kreativnosti u katehezi, u naviještanju evanđelja, u uvođenju u molitveni život. Samim tim nadam se da će doći do racionalizacije struktura, ponovnog korištenja velikih kuća za djela koja više odgovaraju sadašnjim potrebama evangelizacije i karitasa, te prilagodbe djelâ novim potrebama.

5. Očekujem da se svi oblici posvećenog života propitkuju o onome što Bog i današnji svijet traže.

Samostani i grupe kontemplativnog usmjerenja mogli bi dogovarati međusobne susrete, odnosno povezivati se na najrazličitije načine sa ciljem uzajamne razmjene iskustava o molitvenom životu, o tome kako rasti u zajedništvu sa čitavom Crkvom, kako podupirati progonjene kršćane, kako prihvaćati i pratiti oni koji teže intenzivnijem duhovnom životu ili trebaju duhovnu ili materijalnu potporu.

Isto će moći činiti karitativne ustanove, posvećene poučavanju, promicanju kulture, zatim one koje su prionule naviještanju evanđelja ili vrše pojedine pastoralne službe, te svjetovne ustanove u njihovoj kapilarnoj prisutnosti u društvenim strukturama. Maštovitost Duha Svetoga je iznjedrila tako različite načine života i djela koje nije moguće lako nabrojiti ili uklopiti u unaprijed sastavljene obrasce. Nije mi stoga moguće referirati se na svaki pojedini karizmatski oblik. Ipak, nitko ne bi smio u ovoj Godini izmaknuti ozbiljnom preispitivanju o svojoj prisutnosti u životu Crkve i o načinu na koji odgovara na stalna i nova pitanja koja se uzdižu oko nas, na vapaj siromašnih.

Jedino u toj pozornosti na potrebe svijeta i u poučljivosti poticajima Duha, ova će se Godina posvećenog života pretvoriti u istinski kairòs, Božje vrijeme bogato milošću i preobrazbom.

III – Obzorja Godine posvećenog života

1. Ovim svojim pismom, osim posvećenim osobama, obraćam se i vjernicima laicima koji, s njima dijele ideale, duh, poslanje. Neke redovničke ustanove imaju u vezi s tim drevnu tradiciju, drugi pak tek nedavna iskustva. Doista, oko svake redovničke obitelji, kao i oko družbi apostolskog života i samih svjetovnih ustanova, postoji veća obitelj, »karizmatska obitelj«, koja obuhvaća više ustanova koje se prepoznaju u istoj karizmi, i poglavito Kristove vjernike laike koji se osjećaju pozvanima, upravo u svojem laičkom staležu, pripadati istoj karizmatskoj stvarnosti.

Potičem i vas, laici, da živite ovu Godinu posvećenog života kao milost koja vas može učiniti svjesnijima primljenog dara. Slavite je sa čitavom »obitelji«, da biste zajedno rasli i odgovorili na pozive Duha Svetoga u današnjem društvu. U nekim prigodama, kada se u ovoj godini budu organizirali zajednički susreti posvećenih osoba različitih ustanova, pobrinite se da i vi budete ondje prisutni kao izraz jednog Božjeg dara, tako da upoznate iskustva drugih karizmatskih obitelji, drugih skupina laika te se tako uzajamno obogaćujete i podupirete.

2. Godina posvećenog života ne tiče se samo posvećenih osoba, već čitave Crkve. Obraćam se tako čitavom kršćanskom narodu da postane sve više svjestan dara kojeg predstavlja prisutnost tolikih posvećenih muškaraca i žena, tih baštinika velikih svetaca koji su istkali povijest kršćanstva. Što bi bila Crkva bez svetog Benedikta i svetog Bazilija, bez svetog Augustina i svetog Bernarda, bez svetoga Franje i svetog Dominika, bez Ignacija Loyolskog i svete Terezije Avilske, bez svete Anđele Merici i svetog Vinka Paulskog? Taj je popis gotovo beskonačan, seže sve do svetog Ivana Bosca i blažene Terezije iz Kolkate. Blaženi Pavao VI. je rekao: »Bez toga konkretnog znaka, ljubav koja pokreće čitavu Crkvu našla bi se u opasnosti da ohladi, spasenjski paradoks evanđelja da otupi, ‘sol’ vjere da se razvodni u svijetu koji prolazi kroz razdoblje sekularizacije« (Evangelica testificatio, 3).

Pozivam dakle sve kršćanske zajednice da u ovoj Godini prije svega zahvaljuju Gospodinu i sa zahvalnošću se spominju primljenih dobara i koja i dalje primamo po svetosti utemeljitelja i utemeljiteljica i vjernosti vlastitoj karizmi tolikih posvećenih osoba. Pozivam vas da se svi okupite oko posvećenih osoba, da se radujete zajedno s njima, da dijelite s njima teškoće, da s njima surađujete, koliko je to moguće, u ostvarivanju njihove službe i njihova djela, koji su u konačnici služba i djelo čitavo Crkve. Dajte da osjete ljubav i toplinu čitavog kršćanskog naroda.

Blagoslivljam Gospodina zbog sretne podudarnosti Godine posvećenog života sa Sinodom o obitelji. Obitelj i posvećeni život su pozivi koji nose bogatstva i milost za sve, prostori humanizacije u izgrađivanju vitalnih odnosa, mjesta evangelizacije. Oni se mogu uzajamno pomagati.

3. Ovim svojim pismom usuđujem se obratiti također posvećenim osobama i članovima bratstava i zajednica koji pripadaju Crkvama čija se tradicija razlikuje od katoličke. Monaštvo je baština nepodijeljene Crkve i još je uvijek veoma živo kako u pravoslavnim Crkvama tako i u Katoličkoj crkvi. Na njemu se, kao i na drugim kasnijim iskustvima iz razdoblja u kojem je zapadna Crkva bila još uvijek ujedinjena, nadahnjuju slične inicijative ponikle na tlu crkvenih zajednica reformacije, koje su zatim nastavile rađati u svome krilu daljnje izraze bratskog zajedništva i služenja.

Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života isplanirala je inicijative kojima je cilj omogućiti susrete pripadnika iskustava posvećenog i bratskog života različitih Crkava. Toplo preporučujem te susrete kako bi poraslo međusobno poznavanje, poštivanje, uzajamna suradnja, tako da ekumenizam posvećenog života bude na pomoć sveobuhvatnom hodu prema jedinstvu među svim Crkvama.

4. Ne smijemo zatim zaboraviti da je fenomen monaštva i ostalih izraza redovničkog bratstva prisutan u svim velikim religijama. Ne nedostaje, čak i ustaljenih, iskustava dijaloga među monaškim zajednicama Katoličke crkve i nekih velikih religijskih tradicija. Nadam se da će Godina posvećenog života biti prigoda za ocjenjivanje prijeđenog puta, za senzibiliziranje posvećenih osoba na tome polju, kako bi se preispitali koje daljnje korake treba poduzeti prema sve dubljem uzajamnom poznavanju i oko suradnje na svim zajedničkim područjima služenja ljudskom životu.

Zajednički hod je uvijek jedno obogaćenje i može utrti nove putove odnosima između narodâ i kulturâ koji su u ovom razdoblju obilježeni silnim teškoćama.

5. Obraćam se na kraju na poseban način mojoj braći u biskupstvu. Neka ova Godina bude prigoda da se od srca i s radošću prihvati posvećeni život kao duhovno bogatstvo koje pridonosi dobru čitava Kristova tijela (usp. Lumen gentium, 43) a ne samo redovničkih obitelji. »Posvećeni život je dar Crkvi, rađa se u Crkvi, raste u Crkvi, sav je usmjeren na Crkvu«⁸. Zbog toga, kao dar Crkvi, to nije izdvojena ili marginalna stvarnost, već joj intimno pripada, u samom je srcu Crkve kao odlučujući čimbenik njezina poslanja, budući da izražava duboku narav kršćanskog poziva i težnju čitave Crkve Zaručnice prema jedinstvu s njezinim Zaručnikom; dakle »nepobitno pripada njezinu životu i svetosti« (isto, 44).

U tome kontekstu pozivam vas, pastire partikularnih Crkava, na posebnu brižnu skrb u promicanju u vašim zajednicama različitih karizmi, bilo onih čiji korijeni sežu u prošlost bilo novih, podupirući, animirajući, pomažući u razlučivanju; s nježnošću i ljubavlju budite bliski onim posvećenim osobama koje se nalaze u situacijama patnji i slabosti, i, prije svega, prosvjetljujte svojim učenjem Božji narod o vrijednosti posvećenog života tako da u Crkvi zablista njegova ljepota i svetost.

Povjeravam Mariji, Djevici slušanja i kontemplacije, prvoj učenici svoga ljubljenog Sina, ovu Godinu posvećenog života. U nju, ljubljenu Očevu kćer urešenu svim darovima milosti, gledamo kao u nenadmašni uzor onog nasljedovanja u ljubavi prema Bogu i u služenju bližnjemu.

Zahvalan već sada zajedno s vama za darove milosti i svjetla kojima će nas Gospodin obogatiti, sve vas pratim apostolskim blagoslovom.

Iz Vatikana, 21. studenog 2014., spomendan Prikazanja Blažene Djevice Marije.

FRANJO

_______________________

¹ Apost. pismo Los caminos del Evangelio, redovnicima i redovnicama Latinske Amerike u prigodi 500. obljetnice evangelizacije novoga svijeta, 29. lipnja 1990., 26.

² Sveta kongregacija za redovnice i svjetovne ustanove, Redovnici i promicanje čovjeka, 12. kolovoza 1980., 24.

³ Govor rektorima i učenicima papinskih zavodâ i konvikata, 12. svibnja 2014.

⁴ Homilija na blagdan Isusova prikazanja u hramu, 2. veljače 2013.

⁵ Apost. pismo Nadolaskom novog tisućljeća (Novo millennio ineunte), 6. siječnja 2001., 43.

⁶ Apost. pob. Evangelii gaudium, 24. studenog 2013., 87.

⁷ Ivan Pavao II., Posinod. apost. pob. Vita consecrata, 25. ožujka 1996., 51.

⁸ Nj.P. mons. J. M. Bergoglio, Intervent na Sinodi o posvećenom životu i njegovu poslanju u Crkvi i svijetu, XVI. opća kongregacija, 13. listopada 1994.

PRO INSTITUTIS VITAE CONSACRATAE

ET SOCIETATIBUS VITAE APOSTOLICAE

Posvećeni život

EVANĐELJE PROROŠTVO NADA

u današnjoj Crkvi

Godina posvećenog života

30. studenoga 2014. – 2. veljače 2016.

OTVARANJE

Molitveno bdijenje, 29. studenoga 2014.

Prva nedjelja Došašća, 30. studenoga 2014.

ZATVARANJE

Molitveno bdijenje, 1. veljače 2016.

Svjetski dan posvećenog života, 2. veljače 2016.

2014. – 2016.

A. VREMENA RAZMIŠLJANJA I DIJELJENJA na svjetskoj razini

1. Ekumenski susret redovnika i redovnica

RIM, 22.-24. siječnja 2014.

24. siječnja, molitveno bdijenje

2. Seminar za odgojitelje i odgojiteljice u posvećenom životu

Rim, 8. – 11. travnja 2015.

11. travnja, Molitveno bdijenje

3. Radionica za mlade redovnike i redovnice

Rim, 23. – 26. rujna 2015.

4. Sabor posvećenog života u jedinstvu

Posvećeni život u Crkvi –  Nasljedovanje evanđelja prema budućnosti

Rim, 24. siječnja – 2. veljače 2016.

B. Događaji posvećeni različitim skupinama

1. Za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života

Evanđeosko nasljedovanje trajni oblik života u Crkvi, prema budućnosti. Procesi koji su u tijeku.

Rim, 27. – 30. siječnja 2016.

2. Međunarodni simpozij

Za monaški život – Rim, 28. – 31. siječnja 2016.

Za svjetovne ustanove – Rim, 29. – 31. siječnja 2016.

Za Ordo virginum – Rim, 29. – 31. siječnja 2016.

C. Događaji koji će se zajednički slaviti

30. siječnja 2016. – Molitveno bdijenje u Sv. Petru: Proroštvo. Svetost. Mučeništvo – u svijetu
veljače 2016. – Audijencija kod Svetog Oca
veljače 2016. – Euharistijsko slavlje: Zatvaranje godine posvećenog života

HODOGRAM

Sedam događaja koji će se održati

na biskupijskoj / regionalnoj / nacionalnoj / kontinentalnoj razini

I.

ISTRAŽIVAČKE RADIONICE

U organizaciji papinskih sveučilištâ koja vode redovnički redovi o tematikama i quaestionis vezanim uz posvećeni život 50 godina od Drugog vatikanskog koncila.

II.

MEMORIA SANCTORUM posvećenog života

Stationes u mjestima od posebnog značenja za apostolat u svijetu.

III.

MEMORIA MARTYRUM 20. i 21. stoljeća

Stationes u mjestima posebnog svjedočenja u svijetu.

IV.

»CRKVA KOJA IZLAZI«

Putovi svjedočenja evanđelja koje utvrđuju i zajednički provode apostolske ustanove, družbe apostolskog života, monaške ustanove, svjetovne ustanove, ordo virginum, nove ustanove.

V.

SVJETSKI MOLITVENI LANAC MEĐU SAMOSTANIMA

Stationes u samostanima od posebnog značenja za monaštvo u svijetu.

VI.

VIA PULCHRITUDINIS

»Za jedno molim Jahvu, samo to ja tražim: da živim u domu Jahvinu sve dane života svoga, da uživam milinu Jahvinu i dom njegov gledam« (Ps 27, 4).

Umjetnički jezici u posvećenom životu za kontemplaciju i naviještanje istine i ljepote vjere.

VII.

STUDIM CIVCSVA-e (Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života)

On-line monaški odsjek za monahinje.

Vijeće HBK za UPŽ i DAŽ

Ksaverska cesta 12 a

HR-10000 Zagreb

Zagreb, 21. kolovoza 2014.

Redovnicama, redovnicima,

posvećenim laicima

i biskupijskim povjerenicima

Poštovane redovnice, redovnici i posvećeni laici,

papa Franjo odlučio je da se 2015. godina, u kojoj se obilježava uz 50. obljetnica objavljivanja dekreta Drugog vatikanskog koncila o prilagođenoj obnovi redovničkog života Perfectae caritatis, proglasi Godinom posvećenog života, koja će biti otvorena u Prvoj nedjelji došašća, 30. studenoga 2014., i zatvorena na Svijećnicu, 2. veljače 2016.

Tijekom Godine posvećenog života planirani su različiti događaji i susreti na razini opće Crkve. O tome što se sve planira, možete saznati više iz okvirnog programa proslave Godine posvećenog života koji je Kongregacija za UPŽ i DPŽ dostavila Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, a koji Vam u prijevodu HKVRPP-a dostavljamo u privitku.

Vjerujemo da će Godina posvećenog života na različite načine, osobito svečanim početkom i završetkom, biti obilježena na razini mjesnih Crkava. To srdačno preporučujemo. Istovremeno Godinu posvećenog života želimo obilježiti na nekoliko načina i na nacionalnoj razini i tome vas, pozivajući vas na suradnju, rado obavještavamo:

1. Vijeće HBK za UPŽ i DAŽ i predsjedništvo HKVRPP-a su predložili, a HBK-a prihvatila na zajedničkoj sjednici s redovničkim poglavarima održanoj 2. lipnja 2014., da se Godina posvećenog života na nacionalnoj razini proslavi Nacionalnim susretom u nacionalnom svetištu Mariji Bistrici u subotu, 14. ožujka 2015., svih redovnika i redovnica i Bogu posvećenih laika, redovničkih pripravnika, biskupijskih povjerenika za posvećeni život, kao i laika povezanih s redovničkim zajednicama preko trećih redova.

2. Redovnice, redovnici i posvećeni laici će svojim svjedočanstvo aktivno sudjelovati u predprogramu Drugog nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji koji će se održati na Trsatu u nedjelju, 19. travnja 2014.

3. Redovnički dani 2015. – koji se već nekoliko godina održavaju i u Zagrebu i Splitu – će progovori o ostvarenju ciljeva Godine posvećenog života, a oni su, prema pročelniku Kongregacije za UPŽ i DAŽ kardinalu Joaou Braz de Avizu, „sa zahvalnošću se spomenuti nedavne prošlosti“, „s nadom prigrliti budućnost“ i „sa strašću živjeti sadašnjost.“

Koristim ovu priliku da bih unaprijed čestitao Godinu posvećenog života svima vama koji u posvećenom životu prepoznajete onaj poziv koji Bog ima s vama. Na sve vas zazivam obilje Božjeg blagoslova i zagovor blažene Djevice Marije, naše nebeske majke, koja se Bogu potpuno posvetila i koja je uzor svakog posvećenog života. Neka Božjom pomoću i njezinim zagovorom Godina posvećenog života bude plodonosna za sve nas, kako bi posvećeni život, koji i u našoj domovini ima slavnu prošlost, mogao biti tako autentično življen u sadašnjosti i tako postati izazov i za budućnost svima onima koje Bog poziva da mu se posvećenim životom stave potpuno na raspolaganje.

S poštovanjem u Kristu odani

Mate Uzinić,

predsjednik Vijeća HBK za UPŽ i DAŽ

Vita consecrata in Ecclesia hodie

Evangelium, Prophetia, Spes

Prikaz loga Godine posvećenog života

Golubica u letu jednim krilom pridržava stilizirani poliedarski globus, a drugim zaklanja tri zvijezde koje izranjanju iz vode.

Logo za Godinu posvećenog života, na simboličan način izražava temeljne vrijednosti posvećenog života. U njemu se prepoznaje »neprekidno djelo Duha Svetoga, koje tijekom stoljećâ tumači bogatstva prakse evanđeoskih savjeta kroz mnogovrsne karizme, te i na taj način Kristovu tajnu čini trajno prisutnom u Crkvi i svijetu, u vremenu i prostoru« (VC 5).

U linijama koje ocrtavaju lik golubice nazire se riječ »mir« na arapskom čime se podsjeća da je posvećeni život pozvan biti primjer sveopćeg pomirenja u Kristu.

Simboli u logu

Golubica nad vodom

Golubica je klasični simbol djelovanja Duha Svetoga, koji je izvor života i nadahnitelj stvaralaštva. To je podsjetnik na početke povijesti: u početku je Duh lebdio nad vodama (usp. Post 1, 2). Golubica, koja leti tik iznad mora koje buja životom koji se još uvijek nije oblikovao, doziva u svijest strpljivu i povjerljivu plodnost, dok znakovi kojima je okružena otkrivaju stvaralačko i obnoviteljsko djelovanje Duha. Golubica evocira također čovjekovo posvećenje Kristu u krštenju.

Vode, koje sačinjavaju komadići mozaika, pokazuju složenost i sklad ljudskih i kozmičkih počelâ za koja se, prema tajanstvenim Božjim naumima, Duh zauzima »neizrecivim uzdasima« (usp. Rim 8, 26-27) te se stječu u jednu točku u gostoljubivom i plodonosnom susretu koji rađa novim stvorenjem. Među valovima povijesti golubica leti nad vodama potopa (usp. Post 8, 8-14). Muškarci i žene, čije je posvećenje u znaku evanđelja, oduvijek su bili hodočasnici među narodima; oni žive svoju raznoliku karizmatsku i dijakonalnu prisutnost kao »dobri upravitelji različitih Božjih milosti« (1 Pt 4,10); označeni su Kristovim križem, sve do mučeništva; putuju kroz povijest oboružani mudrošću evanđelja; Crkva je to koja obuhvaća i ozdravlja sve ono ljudsko u Kristu

Tri zvijezde

Podsjećaju na identitet posvećenog života u svijetu kao confessio Trinitatis, signum fraternitatis i servitium caritatis. Izražavaju cirkularnost i relacionalnost trinitarne ljubavi koju posvećeni život nastoji svakodnevno živjeti u svijetu. Zvijezde podsjećaju i na trostruku aureolu kojom se u bizantskoj ikonografiji časti Mariju, svu svetu, Majku Božju, prvu Kristovu učenicu, uzor i zaštitnicu svakog posvećenog života.

Globus u obliku poliedra

Mali poliedarski globus simbolizira svijet s njegovom raznolikošću narodâ i kulturâ, kao što kaže papa Franjo (usp. EG 236). Dah Duha Svetoga ga drži i vodi prema budućnosti: to je poziv posvećenim muškarcima i ženama »da postanu nositeljima Duha (pneumatophóroi), muževi i žene istinski duhovni, sposobni tajno oploditi povijest« (VC 6).

Riječi u logu

Vita consecrata in Ecclesia hodie

Evangelium, Prophetia, Spes

(Posvećeni život u današnjoj Crkvi

evanđelje, proroštvo, nada)

Te riječi stavljaju daljnji naglasak na identitet i obzore, iskustvo i ideale, milost i hod koji je posvećeni život živio i nastavlja živjeti u Crkvi kao Božji narod, dok putuje zajedno s raznim narodima i kulturama prema budućnosti.

Evangelium: označava temeljnu normu posvećenog života koja je »sequela Christi (nasljedovanje Krista) prema onom kako uči evanđelje« (PC 2a). Najprije kao »živi spomen načina Isusova postojanja i djelovanja« (VC 22), zatim kao mudrost života u svjetlu mnogih savjetâ koje je Gospodin dao učenicima (usp. LG 42). Evanđelje daje mudrost koja usmjerava čovjekove korake na njegovu putu kroz život i izvor je radosti (usp. EG 1).

Prophetia: doziva u svijest proročko obilježje posvećenog života koje »poprima oblik posebnog sudjelovanja u Kristovoj proročkoj službi, koju Duh Sveti prenosi čitavom Božjem narodu« (VC 84). Riječ je o autentičnoj proročkoj službi, koja se rađa iz Riječi i hrani se Božjom riječju, koju se prihvaća i živi u različitim životnim okolnostima. Tu se službu provodi u djelo putem hrabrog prokazivanja i naviještanja novih Božjih »pohodâ« i »istraživanja novih putova za ostvarivanje evanđelja u povijesti, u iščekivanju Božjeg kraljevstva koje dolazi« (isto).

Spes: podsjeća nas na konačno ispunjenje kršćanskog otajstva. Živimo u dobu koje karakterizira naširoko prisutna nesigurnost i pomanjkanje dugoročnih projekata: nada je potrebna u kulturnoj i društvenoj krhkosti, u dobu u kojem je obzor taman jer »često se čini da su se tragovi Božje prisutnosti izgubili iz vida« (VC 85). Posvećeni je život trajno usmjeren prema eshatologiji: svjedoči u povijesti da će svaka nada na kraju biti definitivno ispunjena i pretvara očekivanje »u misiju, kako bi se Kraljevstvo moglo uprisutniti ovdje i sada« (VC 27). Kao znak nade posvećeni život treba biti blizak ljudima i pokazivati milosrđe; treba biti paradigma budućnosti oslobođene svakog idolopoklonstva.

Nošeni ljubavlju koju Duh izlijeva u srce (usp. Rim 5, 5) posvećeni su muškarci i žene pozvani prigrliti stoga čitav svijet i postati spomen trinitarne ljubavi, prenositelji zajedništva i jedinstva, molitvene straže na uzvisinama povijesti, solidarni s ljudskim rodom u njegovim tjeskobama i tihom traženju Duha Svetoga.

O autoru loga Godine posvećenog života

Izrada loga za Godinu posvećenog života bila je povjerena slikarici Carmeli Boccassili iz Umjetničkog studija Dellino kojeg su 1970. osnovali (Bari – Rim, Italija) Lillo Dellino i Carmela Boccasile.

Za to dvoje umjetnika slikanje je »ikona« bilo u formalnom bilo u izvornom smislu, odnosno poziv, susret i dijalog. Svaki umjetnički simbol, shvaćen na taj način, doživljava se kao prozor prema vidljivom koji naslućuje i uvodi u nevidljivo: ikona kao simbol koji nadilazi idol i otvara se božanstvu. To je shvaćanje vrlo blisko smjernicama za svetu umjetnost koje su dali crkveni oci tijekom Drugog nicejskog sabora (787.).

Carmela Boccasile, slikarica i stručnjakinja za ikonologiju, umješno tumači tradicionalna shvaćanja na nov i suvremen način. Ističe se pozornošću prema detaljima i onome što bismo mogli nazvati ‘savjesnošću u korištenju boja’: ta je savjesnost, čini se, odgovor na izazov koji pred umjetnika postavlja ikona i posljedica je pomnog osluškivanja i traženja unutarnjeg zvuka bojâ. Osim rada u studiju, Carmela Boccasile mnogo svoga vremena posvećuje izradi svetih ikona nadahnutih na katoličkoj i grko-pravoslavnoj tradiciji; posebno voli izrađivati ikone Blažene Djevice Marije i svetog Nikole. Umjetničku crtu Carmele Boccasile, koja je također izvrstan portretist, definira se kao »pneumatoforska (duhonosna) materija« i »tonalni kontrapunkt«.

Lillo Dellino, slikar, grafičar, fotograf, scenograf i scenarist (Bari, 1943. – Pariz, 2013.) bio je učenik učitelja Nicole La Fortezze, osvajač brojnih umjetničkih nagrada, umjetničkih direktor izložbî i umjetničkih galerijâ i suradnik u brojnim znanstvenim projektima sa Silvijem Ceccatom, Pinom Parinijem i Maurizijem Calvesijem. Vjenčao se s C. Boccasile i svojom inteligentnom i snažnom kreativnom snagom postao njezinim suputnikom u životu i umjetnosti u stalnom traženju Duha Svetoga. Radili su zajedno desetljećima kao savjetnici Međunarodnog studijskog centra papinske bazilike svetog Nikole u Bariju, kazališta Teatro Lirico Petruzzelli te drugih kulturnih i glazbenih ustanova. Bili su pozvani od CEI-a (Talijanska biskupska konferencija) surađivati u pilot-projektu gradnje novih crkava u Italiji. Predstavljali su izuzetan umjetnički tandem. Njihov sin Dario krenuo je stopama svojih roditelja; svojem radu kao pisca i istraživača semiotike pridodao je umjetničku crtu koju su mu prenijeli roditelji.

Svojim radom, koji je plod jedinstvene životne vitalnosti, taj je bračni par i umjetnički tim pridonio promjeni talijanske suvremene slikarske i grafičke umjetnosti, kao i traženju Transcendentnog, u čemu su sačuvali vjernost kršćanskoj tradiciji.