• 1banner-naslovnica_slide.jpg
  • 2banner-naseogledalo_slide.jpg
  • 3banner_Gospa_slide.jpg
  • 4banner_ljubav.jpg
  • 5banner_blagoslovljen.jpg
  • 6banner-susretuasizu_slide.jpg
  • 7banner_kardinal_slide.jpg
  • 10banner-samost-unut_slide.jpg
  • 11banner_kakojedobro_slide.jpg
  • 12banner_slide_rad.jpg

Kvaternikova ulica 167, 10000 ZAGREB, HRVATSKA  Tel./fax: +385 1 37 36 524 • E-mail: samostan @ klarise-zg.hr

DEVETNICA SV. KLARI

Klara Ikona

~~~Gospa Fatimska~~~

Gospa Fatimskaj

DEVETNICA

Molitvena samoća

 

Molitvena samoća

 

 Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


Peto poglavlje Pravila sv. Klare razvija tri teme međusobno usko povezane: šutnja, govornica i rešetka. Šutnja i umjerenost u govoru te odijeljenost dio su nasljedovanja Isusa Krista za svakoga kršćanina, ne samo za one koji su obdareni pozivom na klauzurni ili pustinjački način života.

Sveta Klara promatra samostan kao mjesto osame u kojemu sestre žive svoj izlazak. Nije dovoljno rasprodati i razdijeliti sve, odreći se svega materijalnoga. Potrebno je to činiti sve dublje unutar duše. A to znači put kroz pustinju, osamu. Klara u svome Pravilu ne spominje ćelije, kao mjesta veće osame unutar samostana. U njezino doba i stoljećima kasnije one nisu postojale kao mjesto danonoćnog prebivanja monaha u njima. Postojale su neke sobice, kolibice ili kućice u koje su se monasi povremeno povlačili radi sabranosti i molitve. Sestre u svetom Damjanu povlačile su se sigurno u zvonik, u niše i slična skrovita mjesta unutar samostana, a u vrtu je možda postojala i kolibica za njih kakva je bila i za braću, u kojoj je boravio i Franjo nakon silaska s La Verne. U nedostatku ćelija, noć je uvijek bila pogodna za kontemplativnu molitvu.

Kako su se tijekom stoljeća ćelije uvodile u samostane franjevaca, tako su ih i klarise rado prihvatile, željne veće sabranosti i kontemplacije. Sv. Klara toliko je željela da sestre žive molitvenu osamu da je za komadić zemlje odstupila od svog strogog siromaštva: „da ne primaju i nemaju posjed ili vlasništvo (…) osim zemlje koliko je potrebno za ugled i izdvojenost samostana“ (PrKl 6,12.14). Ni sv. Franjo ni sv. Klara ne bi mogli razviti serafsku ljubav prema Kristu, prianjajući goli uz Gologa, da nisu ljubili samoću. Molitva u samoći, želja ne imati ništa osim Gospodina Isusa, bila je razlogom da su ostavili „svijet vani i bogatili se duhom iznutra, rasterećeni“ trčali „za Kristom bez kese“ (LegKl 13). Stoga je Klara „na prvome mjestu učila“ sestre „da odstrane iz prebivališta duha svaki šum, kako bi mogle uroniti u same Božje tajne. Bodrila ih je da ne mare za zahtjeve krhkoga tijela, a tričarije puti da podvrgnu vlasti razuma“ (isto, 36). Klara je ovdje u srcu monaške tradicije koja uči da je moguće biti gospodarom i svoga teka i svoga sna. Sv. Franjo pripisuje to svetoj poslušnosti koja „ometa svaku vlastitu tjelesnu i putenu volju i umrtvljuje svačije tijelo radi poslušnosti duhu“ (PozKr 14-15).

Klauzura, osama sv. Klare sadrži dva vida. Prije svega, ona je sredstvo koje olakšava unutarnju samoću radi molitve. Odijeljenost mora biti usidrena u otajstvo Kristove samoće i tako od sredstva postaje sudioništvo u otajstvu duboke samoće koju je Isus Krist živio radi ostvarenja sveopćeg spasenja. Otkupiteljsko i sveopće značenje samoće jest u njezinome spuštanju u samoću koja okružuje i duboko prožima Otkupiteljevu dušu od njegova rođenja do posljednjeg daha na križu. Odjeke toga nalazimo i kod Franje i kod Klare, u primanju svetih rana u samoći La Verne, u samoći jednog Velikog petka i jedne Badnje noći (LegKl 31 i 29), u dugogodišnjoj prikovanosti uz bolesničku postelju.

Ono što je sv. Klara u svome Pravilu kratko navela kao ozakonjenje, njezin Red je tijekom stoljeća razvio i iskusio samoću u različitim oblicima. Navodimo iskustva nekoliko Klarinih sljedbenica.

„Ako želimo primiti milost od Boga, potrebno je biti na samotnome mjestu, to jest u sobi našega srca, u kojoj ne smije boraviti nikakva zloća, niti opačina u duši: nego pridržana samo za Boga (…). I svoja djela ne smijemo miješati sa ispraznom slavom ili časti ili hvalom ili vlastitom koristi, nego naš jedini cilj neka bude: svidjeti se Bogu i htjeti samo biti u Bogu, ustrajući u dobrim djelima“ (bl. Julija Milanska, 15. st.).

„Od samoće i unutarnje sabranosti duša se uzdiže k Bogu na krilima čiste i jake ljubavi. Isus je nosi u najviše visine i stavlja je u krilo Očevo gdje je drži u svetom poučavanju i novom žaru“ (s. M. Pia Rinaldi, 1887-1936).

Svrha samoće je postati siromašnima radi Boga, bez drugih ciljeva, pa i bez skrivene gladi za duhovnim bogatstvima. Prava samoća je samoća siromašne duše pred Bogom. Sve druge samoće su sebičnosti. „Na svakoj stranici knjige [koju mi je dao u ruke moj anđeo čuvar], bijaše napisano: 'Bog jedini', i ništa više. Gospodin mi reče: 'Kćeri moja, čitaj svoju knjigu'. 'Ali, Gospodine, nema u njoj gotovo ništa za čitati'. 'Naprotiv, ima mnogo. Razmatraj samo te riječi (…). Priljubi se uza me, ostavi sva stvorenja, nemoj se vezati ni uza što, niti uza tu knjigu što sam ti je dao'“ (s. de la Nativité, 18. st.).

Sv. Franjo je cijele noći ponavljao: „Bože moj, Bože moj“ (Cvjet 2), iz čega je kasnije nastalo „Bog moj i sve moje“. A mi se često osjećamo jadnima kada nemamo „nikoga osim dragoga Boga“. Na to odgovara bl. M. Magdalena Martinengo (1687-1737): „Kao da imajući Boga imate malo. Dakle, imajući Boga koji je punina svakoga dobra, nismo site i zadovoljne! A što hoćemo više? (…) A kad tražite stvorenja pod izlikom da vas pouče putu savršenstva, ili da vas oduševe ići njime, vjerujte mi da su to sve izgovori sebeljublja i utjehe što ih traži narav“.

„U samoći se čovjek čisti i, promatrajući svoju dušu kao u nekom ogledalu, istražuje samoga sebe i uči iz sebe iskorjenjivati mane i zle sklonosti, a ljubiti krepost. Bitno stanje samoće jest ulazak u intimniji predio duše: to uključuje ispitivanje proteklog života i u isto vrijeme program za daljnji život“ (s. Izabela Marija od Djeteta Isusa. 20 st.).

U 17. st. Francesca Farnese osnovala je nekoliko samostana pod utjecajem karmelske obnove, stoga je mnogo poticala sestre na ljubav prema samoći i molitvi te u tu svrhu dala da u vrtovima budu pustinjačke nastambe za sestre. „Koja je meka postelja tako odmor umornome putniku kao što je sveta ćelija odmor duši izmučenoj u hodočašću ovog bijednog života? Koja hrana tako obnavlja i okrepljuje dušu slabu u krepostima? O ćelijo blagoslovljena!“

„Reknu li vam dakle: 'Evo, u pustinji je!', ne izlazite“ (Mt 24,26). Postoji napast pustinje, kada želimo napustiti mjesto na koje nas je stavila volja Božja misleći da ćemo na drugome mjestu kušati veću Božju blizinu i utjehu. „Kada neprijatelj vidi da ne može nadvladati, koristi se drugim uvjerenjem, a to je: kada vidi kako redovnica počinje kušati slatkoću božanske ljubavi u molitvi, odmah joj stavi želju i volju ići u neko pusto i samotno mjesto. Stoga budite razborite i promislite kako se takav savjet i želja ne slaže s istinitim i izvrsnim Kristovim savjetom koji nas poziva da ne slijedimo duhovnu slatkoću ni utjehu niti ono što je po vlastitoj volji, nego da nosimo ljubljeni križ“ (sv. Katarina Bolonjska, 15. st.).

U svom „Nutarnjem zamku“, načinjenom od dragoga kamenja u obliku križeva, posred kojeg se nalazi goli križ, sv. Veronika Julijani (1660-1727) sudjeluje u otajstvu duboke samoće koju je Krist htio preuzeti radi ostvarenja sveopćeg spasenja. „Prije nego se stigne do ove svete samoće, treba se poništiti, izbrisati sve ono što je ostalo nesavršeno; a to se događa putem patnja i križeva“.

Nije dovoljna vanjska odijeljenost, ako duša ostaje svojevoljno rastresena. „Sav nutarnji život može propasti s tog jedinog razloga“ (s. M. Koleta, 19. st.).

„Podnositi jednoličnost života, dosadu istih redovitih poslova, odsutnost svega novoga, a pri tom sačuvati radosno srce, eto, to mene časti: to znači priljubiti se mome skrovitome životu. Biti veseli samo zato što sam ja s vama“ (s. Marija od Trojstva, 20. st.).

Postoji klauzura našega tijela koja nam priječi sjediniti se s Bogom. „Razbij, Isuse, ovu klauzuru moga tijela koja me priječi da poput golubice odletim u tvoje preljubljeno sveto Srce! Isuse, sklanjam se u tvoje presveto Srce i hoću ostati tu uvijek zatvorena i dobro zaključana. Vidiš kako sam sve do sada bila zaključana i zarobljena ljudskim obzirima i mnogim, mnogim grijesima!“ (s. Colomba Angeli, 19. st.).

Pravilo sv. Klare pisano je za njezine sestre. No svaki je kršćanin pozvan proći kroz samoću s Isusom. U biti, svijet od kojega bježimo sav je u nama prisutan. Stoga ponajprije u sebi moramo naći samoću. Obdareni smo svime da to učinimo. „Sveta poslušnost ometa svaku vlastitu tjelesnu i putenu volju i umrtvljuje svačije tijelo radi poslušnosti duhu“ (PozKr 14-15), kaže sv. Franjo. A kada kaže „svačije“, znači da je to svakome moguće, ako hoće.

laudatoTV banner

ZAŠTITNICA TELEVIZIJE

zatitnica televizije

~~ KLARINA BAŠTINA~~

Klarina bastina

Pisma Generalnih ministara

~FRANJEVAČKI IZVORI~

Franjevaki izvori




Klarise Zagreb® ::: Design by Schima Web Studio