Nova pjesma siromahâ

Nova pjesma siromahâ

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Nakon poglavlja o primanju sestara u zajednicu, na ugaonom kamenu evanđeoske riječi: „Idi, prodaj što imaš i podaj siromasima… A onda dođi i idi za mnom“ (Mt 19,21), Klara gradi zgradu Oblika života Siromašnih sestara. Treće poglavlje posvećeno je trilogiji: liturgijska molitva, post i sakramenti. Molitva, post i sakramentalni život, koje ne nalazimo zajedno ni u jednom od zakonodavnih izvora kojima se Klara služila pri sastavljanju Pravila, čine temelj evanđeoskog duhovnog života Siromašnih sestara, glavno oružje u njihovom crkvenom poslanju, što odgovara trilogiji u Potvrđenom pravilu za Manju braću: liturgijska molitva, post i itinerantski život.

U ovom izlaganju posvetit ćemo se početnim redcima 3. poglavlja: „Pismene sestre neka mole božanski časoslov po običaju Manje braće, za što mogu imati brevijare, i neka čitaju bez pjevanja“ (PrKl 3,1). Prvotna zadaća sestara jest molitva i to molitva Crkve. Evanđeoski život Siromašnih sestara poprima liturgijski naglasak, u kontinuitetu s monaškom tradicijom, ali s posebnošću čak i u odnosu na Manju braću.

Ponajprije, Klara dopušta da sestre imaju brevijar. Brevijar je bio veliko bogatstvo; da ga se napiše bila je potrebna barem godina dana neprekidnog rada na njemu i vrijedio je koliko jedna kuća ili jedno gospodarstvo. Zbog skupoće, nije ga bilo lako nabaviti. Vjerojatno se Klara pitala u savjesti kako to pomiriti s najuzvišenijim siromaštvom, no, kao i sv. Franjo u Potvrđenom pravilu, mirno je prepisala dopuštenje koje je Franjo dao braći. To je svojstveno njezinoj razboritosti koja zna sve smjestiti prema ljestvici vrijednosti; ovdje uzvišeno siromaštvo daje prednost većoj vrijednosti: cjelovitom slavljenju Božanskoga časoslova u punom zajedništvu s Manjom braćom i Rimskom crkvom.

Osobitost liturgije sestara u odnosu na Manju braću i papinska pravila očituje se u kratkom zbijenom izričaju: „neka čitaju bez pjevanja“. Kada Klara tu ne daje nikakva objašnjenja, vjerojatno se radi o nečemu njoj veoma važnom. Isključivanje pjevanja u Božanskoj službi razlikuje Siromašne sestre od tradicionalnog monaštva kojemu je i sveti Damjan neko vrijeme pripadao kad ga je kardinal Hugolin uvrstio u Red svetoga Damjana. Naime, Hugolinovo i kasnije Inocentovo pravilo pridaju važnosti liturgijskom pjevanju monahinja. Međutim, Manja braća su također pjevala Božansku službu i sama Klara je, prema iskazu svjedoka, doživjela mistična iskustva vezana uz pjevanje braće. Poznato je njezino mistično božićno iskustvo kada je bila duhom prenesena u crkvu sv. Franje i „čula jutarnju i ostala bogoslužja koja su se obavljala te noći u crkvi Svetoga Franje, kao da je tu bila nazočna“ (PostKl 7,9). Sestre su u taj čas otišle u kapelu „čuti jutarnju“ (isto), što znači da su slušale braću kako u crkvi pjevaju i pratile ih tiho moleći svoju službu. Barem se tako zaključuje prema svjedočanstvima o liturgiji u dvostrukim samostanima, u kojima su monasi pjevali, a monahinje ih pratile u šutnji ili čitajući (tako svjedoči Jakov Vitrijski u svojoj Historia occidentalis, cap. XXII). Jednom, u Vazmeno vrijeme, Klara je tako čula kako braća na Misi pjevaju antifonu Vidi aquam i to je se veoma dojmilo (usp. PostKl 14,8). Čini se da su Klara i sestre bile veoma pozorne na to slušanje i da je ono utjecalo na njihov duhovni život. Da bi bolje čula riječ, Klara dopušta da se skine zavjesa i vratašca s rešetke s koje su sestre slušale „Božju riječ“ ili „službu Božju“ (usp. PrKl 5,10.13)

Klarin strogi propis o nepjevanju možemo protumačiti jedino njezinom željom da se među sestrama održi „sveto jedinstvo“, da ne dođe do podjele na one više i one niže, na konverze koje obavljaju kućne poslove, i korske sestre koje su stoga slobodne posvetiti se liturgiji i studiju. U svetome Damjanu postojale su već razlike među sestrama s obzirom na pismenost i s obzirom na klauzuru (klauzurne i one koje obavljaju poslove izvan klauzure). Unatoč tim razlikama, sestre su ljubomorno čuvale duh bratstva.

Drugi razlog jednostavnosti liturgije u svetome Damjanu leži u težnji da zajednica zadrži svoj prvobitni evanđeosko-pokornički identitet što obuhvaća jednostavnost života, puno sati rada i puno sati jednostavne molitve, napose noću. To nam je poznato i iz života prvobitnog Franjinog bratstva. Sestre su, kao i braća, danju radile radi uzdržavanja, a noću se predale kontemplaciji. Njihovo jednostavno i jednolično govorenje časoslova odgovaralo je onomu što je Franjo poručio braći: „da klerici mole časoslov pobožno pred Bogom, ne pazeći na melodičnost glasa, nego na skladnost duha: da glas bude skladan s duhom, a duh skladan s Bogom, kako bi mogli čistim srcem ugoditi Bogu, a ne slatkim glasom gladiti uši puka“ (PRe 41-42). Ta željena pobožnost i sklad glasa i duha te duha i Boga plod je djelovanja Duha Gospodnjega kojega Klara toliko želi sestrama koje „ne znaju slova“ (PrKl 10,8).

Neukost sestara, bilo književna bilo glazbena, stavlja sestre u položaj siromašnih i malenih i naoko na rub predivne liturgije Zapadne crkve. Međutim, Klara potiče sestre neka nauče jednu osobitu znanost: „neka paze na ono što uvijek iznad svega moraju željeti: da imaju duh Gospodnji i njegovo sveto djelovanje, da mu se uvijek mole čista srca, da imaju poniznosti i strpljenja u nevolji i bolesti, da ljube one koji nas progone, kore i optužuju. Ta Gospodin veli: Blago progonjenima zbog pravednosti, njihovo je kraljevstvo nebesko. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen“ (PrKl 10,9-13). To što Klara traži od svojih sestara neumoran je posao, sličan pripremi brevijara: čitav postupak dok se ne dobije fina pergamena pa do ispisivanja svetoga teksta.

Na koncu dragovoljna neukost koja ne teži za poznavanjem slova i odriče se melodičnosti glasa dovodi do preobrazbe u Krista progonjenoga, raspetoga, koji obećava kraljevstvo nebesko. To je Klara htjela od svojih sestara. Unutarnju preobrazbu. Poruka je nama da od svakog svojeg nedostatka možemo načiniti pjesmu Gospodinu. Traži se čisto srce koje teži za Duhom Gospodnjim i predaje se njegovom svetom djelovanju, a očituje se u poniznosti i strpljivosti u bolesti i svemu što nas progoni i ponižava. To čini naš prijelaz, našu Pashu.

• < Prethodno
• Slijedeće >