Nakon 1212.

 Nakon 1212.

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Proslavili smo jubilej obraćenja sv. Klare. Njezino obraćenje posvjedočeno je nizom znakova i događaja u kojima je sv. Klara igrala glavnu ulogu. Pred nama je mlada djevojka puna života, poleta, zanosa, ljubavi, odvažnosti, poduzetnosti i jasnoće. Možemo slobodno reći da su slično bile obdarene i njezine prve sljedbenice. U jesen 1212. bilo ih je barem tri i nastanjene su u Svetome Damjanu.

O njihovom mladenačkom žaru svjedoči Klara u svojoj Oporuci kada spominje kako ih je sveti Franjo „promatrao“, štoviše „istraživao“ i vidjevši kako „premda tjelesno krhke i slabe, ipak nismo odbile nikakvu oskudicu, siromaštvo, napor, nevolju ili sramotnost i prezir od strane svijeta“ obećao im je svoju trajnu pomoć i prisutnost (usp. OporKl 27-29). Sveti Franjo je možda preuzetno očekivao od male ženske zajednice da ima „mušku“ snagu kakvu su imali on i njegova braća, jer Klara piše: „često nas je istraživao prema primjeru svetaca i svoje braće“ (isto 28). Zapravo je isti unutarnji žar – kasnije će sv. Franjo to nazvati „isti Duh Sveti“ – nosio ove sestre da potpuno prionu uza stope siromašnoga i poniznoga Krista po primjeru Franje i njegove braće. Franjo se, piše Klara, zbog njih „mnogo radovao u Gospodinu“ (Isto 28).

Drugo svjedočanstvo o Franjinoj radosti zbog tako radikalnih početaka damjanitkinja pruža nam Franjin mali spis koji je Klara umetnula u 6. poglavlje svojega Pravila, Forma vivendi: „Budući da ste po božanskome nadahnuću postale kćeri i službenice Svevišnjega Vrhovnoga Kralja, Oca nebeskoga i zaručile se s Duhom Svetim izabravši živjeti prema savršenosti svetoga Evanđelja, hoću i obećavam da ću uvijek, sam i po svojoj braći, imati o vama takvu pažljivu brigu i takvu posebnu skrb kakvu imam o njima“ (PrKl 6,3-4). Povežemo li ove riječi s onima iz Klarine Oporuke, vidjet ćemo duboku teologiju duhovnog života i praksu Klarine prvobitne zajednice.

Tri godine kasnije vidimo Klaru koja poslušno prihvaća naslov i službu opatice. Iza toga čina krije se duboka promjena u životu njezine zajednice. Ne radi se o tome da je Klara jednostavno postala poglavaricom i odgovornom za njoj povjerenu zajednicu, nego se radi o institucionaliziranju njezine zajednice, o smještaju njezine zajednice u krilo Crkve, u okvire crkvenoga prava. Za Klaru i sestre nastupilo je razdoblje žurnog i veoma mudrog pružanja odgovora na upite crkvenih vlasti. One su se u to vrijeme na svojim kapitulima ispitivale tko su i koje je njihovo poslanje. Mudro – jedna autorica kaže: bez evanđeoskog „fundamentalizma“ – spojile su originalne evanđeoske crte s tradicionalnim monaškim strukturama.

Dvanaest godina kasnije kao da je Bog prepustio zajednicu samoj sebi. Zapravo, on ju je sada počeo oblikovati postavivši Klaru u stanje nemoći, teške bolesti i nepokretnosti. Da je Klarinom bolešću započelo novo razdoblje u životu nje i zajednice, vidimo iz svjedočanstava sestara koje često spominju izričaj: „bilo je to prije nego se gospođa Klara razboljela“ ili „nakon što se razboljela“ (usp. 1,16; 2,7.8.17; 6,6 itd.). Dok je prvih dvanaest godina obilježeno krajnjim junaštvom: oštre pokore, strogi postovi, duga bdijenja, teški rad, s godinom 1224. nastupa razdoblje krajnje nemoći: Klara je ovisna o drugima, često nepokretna, prikovana uz postelju na kojoj trpi, moli, radi i s koje upravlja svojom zajednicom.

I na početku ovoga razdoblja života Klare i zajednice nalazimo Franjino pismo: Pjesmu utješnicu. To je pjesma koja govori o stvarnosti života u Svetome Damjanu. Onaj koji ju je napisao sada je i sam u krajnjoj nemoći, možda ga koji dan dijeli od smrti. Ne obećava im svoju pomoć kao u Forma vivendi niti im oduševljeno kliče kao kćerima i službenicama Očevim i zaručnicama Duha Svetoga, nego ih upućuje jedne na druge u vjernosti onome što su izabrale. Dok im je prije ponudio svoju blizinu, sada im usmjerava pogled prema posljednjoj nagradi. On odlazi.

Zanima nas kakav bi bio susret Klare i saracenâ u onom prvom razdoblju njezina života u kojemu je više puta pokazala svoju energičnost. Sjetimo se onog njezinog poznatog razgovora s papom Grgurom IX., u srpnju 1228. ili dvije godine kasnije kada je reagirala na papinu bulu Quo elongati otpustivši braću milostinjare. Bolest je Klaru oblikovala u svetu Klaru. Okusila je dubine onog siromaštva koje je radosno izabrala i vjerno do kraja slijedila.

Klara nije ostala potpuno pasivna. Kad je prihvatila svoje stanje nastavila je živjeti oblik života svoje zajednice, o čemu opet svjedoče sestre: „spomenuta gospođa Klara bila je tako brižna u opsluživanju svoga Reda i u upravljanju svojim sestrama, kao što bi se netko brinuo za svoje vremenito blago“ (PostKl 2,14; usp. 3,31; 4,17 itd.). Klarina bolesnička postelja postala je također mjestom dubokih razmatranja, promišljanja, studiranja čega je plod njezino kratko i skladno Pravilo sa svom svojom zahtjevnošću ali i dubokom humanošću.

• < Prethodno
• Slijedeće >