• 1banner-naslovnica_slide.jpg
  • 2banner-naseogledalo_slide.jpg
  • 3banner_Gospa_slide.jpg
  • 4banner_ljubav.jpg
  • 5banner_blagoslovljen.jpg
  • 6banner-susretuasizu_slide.jpg
  • 7banner_kardinal_slide.jpg
  • 10banner-samost-unut_slide.jpg
  • 11banner_kakojedobro_slide.jpg
  • 12banner_slide_rad.jpg

Kvaternikova ulica 167, 10000 ZAGREB, HRVATSKA  Tel./fax: +385 1 37 36 524 • E-mail: samostan @ klarise-zg.hr

DEVETNICA SV. KLARI

Klara Ikona

~~~Gospa Fatimska~~~

Gospa Fatimskaj

DEVETNICA

"Dajte mi jednu trešnju..."

 "Dajte mi jednu trešnju..."

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


s KLara tresnjaU klaustru svetoga Damjana raslo je stablo trešnje. Klara i njezine sestre veselile su se njegovim plodovima. Bile su vesele kao djeca. Možda su trešnju zasadila braća kada su se sestre tu nastanile. Kako je rasla trešnja, tako je rasla i Klarina zajednica. Klara je uvidjela kako je s vremenom njezina mala zajednica postala razgranato stablo bogato plodovima. Dok je to stablo bilo nježna biljka, stabalce, trebalo ga je brižno zaštićivati, njegovati. „Biljčica“ je postala vrtlaricom, kako kazuje drevna molitva koja se moli u njezinim samostanima: „Pogledaj, sveta Majko Klaro, s neba i vidi i pohodi svoj vinograd što ga je zasadila desnica tvoja...“ Pred kraj svojega života, Klara se mogla odmarati u sjeni stabla svoje zajednice, koja je možda premalo bila svjesna da je ova nemoćna starica zdravo korijenje toga debla.

Neki stari rukopisi[1] donose zgodu u kojoj je Klara u siječnju 1253. g. u svojoj bolesti zaželjela pojesti koju trešnju. Premda nije bilo vrijeme trešanja, jedan se Manji brat uputio k stablu i na svoje čuđenje opazio granu punu zrelih i lijepih trešanja. Brat se popeo na drvo, ubrao trešnje i odnio ih Klari. Ona se obradovala i pojela ih nekoliko, a ostalo dala razdijeliti bolesnim sestrama.

Mjuzikl Carla Tedeschija Chiara di Dio, načinjen na temelju franjevačkih izvora, ima za leitmotiv upravo ovu Klarinu želju: „Dajte mi jednu trešnju“. Želju toliko ljudski i nevinu, koliko neobičnu za ovu ženu koja je sav život provela u odricanju, u postu o kruhu i vodi ili čak i bez toga.

Ovu zgodu povezala bih s onim poznatim božićnim događajem, kada je Klara, ostavljena sama, našla utjehu u zajedništvu s braćom u crkvi sv. Franje. Svega nekoliko tjedana dijeli ova dva događaja. Posljednih godina sve više se promišlja i kroz spise i povijesne činjenice dolazi do uvjerenja da je Klara s vremenom u svojoj zajednici bila stavljena na rub. Pomalo zaboravljena i zapostavljena. Na teret.[2] I ne više zanimljiva. Novi naraštaji sestara ne poznaju Klaru iz 1212. ili 1228. godine, kao što niti novi naraštaji Manje braće ne poznaju Franju. Novi način razmišljanja u Redu manje braće polako ulazi i među sestre. Klaru pomalo obuzima zima u kojoj ipak želi ubrati i uživati slatki plod trešanja: „Iz ljubavi prema Kristu ljubeći jedne druge vani djelima pokazujte ljubav koju unutra imate“ (OporKl 59), tako da se „majci (...) zbog njihova sveta vladanja ono što je teško i gorko obrati u slast“ (isto 68.70). Znači li bolna opomena koju je umetnula u Pravilo da se sestre „čuvaju (...) nesloge i podjela“ (10,6) da su sestre bile time već zahvaćene?

Svjedočanstva sestara na Postupku, premda štura, daju naslutiti nešto o tome. Izjave sestara koje čine jezgru svetodamjanske zajednice, tj. Pacifika, Benvenuta, Cecilija i Filipa, jedine nam donose svjedočanstva o važnim i značajnim događajima vezanima uz povijesni razvoj Svetoga Damjana. Stalo im je do toga da se to istakne, da bude poznato i zapamćeno. Tako nam Pacifika govori o početcima institucionalizacije zajednice kada je sv. Franjo primorao Klaru da prihvati vodstvo zajednice i naslov opatice (PostKl 1,6); ista je posvjedočila o Klarinom siromaštvu: „vidjela [je] i čula kad joj je svete uspomene gospodin papa Grgur htio dati mnoge stvari i kupiti posjede za samostan, ali ona nikada nije htjela na to pristati“ (1,13); sestra Benvenuta također govori „da je bila nazočna i čula kada joj je spomenuti papa govorio da prihvati posjede; taj je papa osobno došao u samostan sv. Damjana“ (2,22). Nije slučajno da o tom važnom događaju svjedoče upravo Klarine prve družice kojima je to značilo isto što i Klari. Filipa je opet „vidjela i bila nazočna“ kada je Inocent IV. pohodio Klaru (3,24); bio je to trenutak konačnog priznanja sa strane najviše crkvene vlasti.[3]

U slučaju gore spomenutih sestara, Klara je igrala važnu ulogu u njihovu pozivu; ona je krenula za Kristom, što je privuklo i njih. Sestra Filipa svjedoči da joj je Klara govorila o Kristu (1,1),, kao što je, prema iskazu Bone Guelfucciove, Franjo Klari „uvijek propovijedao da se obrati Isusu Kristu“ (17,3). Iskaz sestre Amate, koja je ušla u samostan oko 1228. g. ima posve drugačiji prizvuk, ona je, naime, ušla u samostan „da je svijet ne prevari i da ne ostane u svijetu“ (4,1). Od slijeđenja Krista prešlo se na bijeg od svijeta.[4]

Klara spominje u Oporuci da „ako se jednom dogodi da sestre napuste rečeno obitavalište [sveti Damjan] i presele se na neko drugo, gdje god bile nakon moje smrti, jednako moraju opsluživati spomenuti oblik siromaštva“ (OporKl 52). Nakon njezine smrti zajednica se preselila unutar gradskih zidina, istina, slijedeći njezine posmrtne ostatke oko kojih se razvio kult, ali vjerojatno i stoga što im sveti Damjan nije značio ono što je bio za Klaru i što ipak nije pružao nikakve sigurnosti.

Klara je bila realna kao što je realna studen zimskih noći koju je strpljivo i radosno podnosila kroz 42 godine života u ovom samostanu. Prihvatila je povijesni razvoj svoje zajednice, predavši sestrama na čuvanje onoga što je primila. Ipak, do toga predanja morala je proći kušnju i borbu svoje ljudske naravi. Običaj je u našem samostanu da se subotom čita Klarina Oporuka. Uvijek su mi se činile s Klarom nespojive njezine stroge riječi: „Ako smo dakle krenule putem Gospodnjim, čuvajmo se da svojom krivnjom i neznanjem nikad nipošto s njega ne odstupimo (…) Pisano je naime: Prokleti koji odstupaju od zapovijedi tvojih“ (OporKl 74.76). Sada se pitam: ne krije li se u ovim riječima njezina unutarnja borba? Borba utemeljiteljice, nositeljice karizme?

Na kraju života, ostala je samo Klara majka i sluškinja (isto 79). Prenijela je i predala ono što je primila. Posljednje godine svojega života odmarala se u sjeni stabla svoje zajednice jer je dopustila da druge uživaju njegove plodove.

U spomenutom mjuziklu Chiara di Dio Klara je izdahnula ne okusivši trešnju koju je sestra uspjela pronaći u vrtu. Zapravo je ona sama postala sočna i zrela trešnja koju je ubrao Gospodin. Međutim, njezina želja ostaje, lebdi nad našim samostanima, prolazi našim hodnicima, šapće našim srcima. Je li Klara i danas na rubu naših zajednica? Mislim na svetu Klaru, ali i na pojedinog brata i sestru.

Zasadimo trešnju u svome vrtu za brata i sestru. Trešnju bratske ljubavi i trešnju franjevačke karizme.



[1] Riječ je o nekoliko legendi sv. Klare nastalih u Njemačkoj, na vulgarnom njemačkom, koje su objavljene na talijanskom u: Fonti Clariane. Documentazione antica su santa Chiara di Assisi. Scritti, biografie, testimonianze, testi liturgici e sermoni, prir. G. Boccali ofm, Edizioni Porziuncola, S. Maria degli Angeli – Assisi, 2013. Zgoda s trešnjama nalazi se i u: Legende minores latine Sancte Clare Virginis Assisiensis. Testi latini con traduzione italiana a fronte, prir. G. Boccali ofm, Edizioni Porziuncola, S. Maria degli Angeli – Assisi, 2008, str. 556.

[2] Zgoda s mačkicom (PostKl 9,8) koja joj donosi ubrus govori da joj ga nije imao tko drugi donijeti. Vjerojatno nije to bila njezina trenutna potreba, nego se dugo nije nitko navraćo k njoj u bolesničku sobi da je obiđe.

[3] O tome vidi Giovanna Casagrande, Intorno a Chiara, Edizioni Porziuncola, S. Maria degli Angeli – Assisi, 2011, str. 59.

[4] G. Casagrande, Intorno a Chiara, str. 53.

"Ja, mali brat Franjo, hoću"

"Ja, mali brat Franjo, hoću"

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


sveti franjo„Ja, mali brat Franjo, hoću…“ (PrKl 6,7). Tim riječima započinje Franjina Posljednja volja upućena Siromašnim gospođama svetoga Damjana, malo prije njegove smrti.

U 6. poglavlju Klarinog Pravila, u srcu Pravila, u kojemu je riječ o samoj biti oblika života Siromašnih sestara, Klara umeće Franjinu Posljednju volju za koju bismo mogli reći da je to njegova obnova zavjeta, ponovno obećanje i zavjetovanje vjernosti milosti koju je primio od „samog Svevišnjega“ (Opor 14). Samo iz toga razloga Franjo si dopušta na prvo mjesto staviti svoje „ja“, ali odmah nadodaje i pridjev „maleni“, „parvulus“, što bi se moglo prevesti i kao „neznatni“. U opisu Klarinog posljednjeg Božića, pisac Legende svete djevice Klare pridaje Djetetu Isusu isti pridjev. Franjo je ukorijenjen u Kristovoj kenozi.

U Posljednjoj volji, Franjo, koji pred kraj života nosi Kristove rane, suobličen njemu, obraća se sestrama kao manji, posve malen, neznatan i kao „brat“. Veoma slab tjelesno, izmučen moralno, nosi u sebi snagu Kristovu. Otuda uz njegovu „neznatnost“ onaj snažni „hoću nasljedovati… i ustrajati do kraja“.

Dirljiv je ovaj Franjin „do kraja“, „usque in finem“. Uvodi nas u ostajstvo Posljednje večere: „do kraja ih je ljubio“ (Iv 13,1). Franjino Preminuće, kao i Klarino, u znaku je toga „do kraja… ljubio“. Isusovo „do kraja“ bilo je Franji stalno pred očima. Njegovi spisi puni su teme, poticanja i zahtjevnosti na ustrajnost „do kraja“. Kojom vlašću on to čini? Uvijek u ime onoga čiji je on maleni sluga, u ime Svevišnjega.

Slijediti i nasljedovati Krista „sve do kraja“ nije moguće bez „Duha Gospodnjega i njegova svetog djelovanja“ (PPr 10,9; PrKl 10,9). To je onaj Duh kojeg je Isus darovao s križa kad je došao „do kraja“: „'Dovršeno je!' I prignuvši glavu, preda duh“ (Iv 19,30). Možda je u svjetlu toga trenutka i Klara promatrala poziv nje i sestara koji su primile od Franje. U buli Solet annuere, koja sadrži pismo pape Inocenta IV. i ono kardinala Rajnalda, oba autoriteta spominju da je ovaj Oblik života sestrama „predao blaženi Franjo“, „blaženi vaš otac sveti Franjo“ (PrKl, Bula 6.16). Glagol „predati“ nalazimo kod Klare u Prvom pismu Janji Praškoj kada opisuje krajnje siromaštvo Sina Božjega dok je živio na zemlji: „Reče naime: Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji, to jest Krist, nema gdje bi glavu naslonio, pa prignuvši glavu, preda duh“ (1PJa 18).

Oboje svetaca, Franjo i Klara, imajući tako pred očima posljednje trenutke Sina Božjega na zemlji, ušli su u njegov „čas“ i nikada se nisu okretali niti vraćali natrag. Oni se nisu samo nadahnjivali Evanđeljem, nego su cijelim svojim bićem zanosno i zaljubljeno upijali Kristovo biće, njegove riječi i čine. Slijedili su ga, kako Klara kaže za Franju, upravo „u stopu“ (OporKl 46)[1].

Za vjerno, „u stopu“ nasljedovanje Krista potrebno je imati „Duh Gospodnji i njegovo sveto djelovanje“. Duh Gospodnji, „koji prebiva u vjernima svojim“ i koji je u vjernicima onaj „koji prima presveto tijelo i krv Gospodinovu“ (Opom 1,12), kako piše Franjo, isti je onaj koji u „vjernima svojim“ oblikuje Gospodinove vjerne nasljedovatelje i zaljubljenike (usp. OporKl 5). Nasljedovati Gospodina našega Isusa Krista na neki je način pričešćivanje njime. Ići za njim „u stopu“ znači pri-čestiti se Njemu, postati s Njime dio. Nije li Franjo to htio poručiti kad je na koncu života, poput Gospodina Isusa Krista, razdijelio braći kruh, kruh nasljedovanja Krista, „do kraja“?



[1] Glagol insequendo što ga je Klara ovdje upotrijebila može se prevesti: „slijedeći u stopu“.

Jedno Dijete u Svetom Damjanu

Jedno Dijete u Svetom Damjanu

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

 

Klara i IsusOpisujući događaj čudesnog oslobođenja grada Asiza od Saracena, s. Franciska je na postupku izjavila da je iz „kutijice gdje je bio sveti Sakrament Tijela našega Gospodina Isusa Krista“ progovorio „čudesno mio glas“ (PostKl 9,2). Pisac Legende sv. Klare Asiške u stihu na temelju gore spomenutog svjedočanstva kaže da je Klari „u učima zazvonio glasić dječaka“ (LegKlst 737). Legenda u prozi, nakon pomnog opisa dragocjene „srebrne škrinjice“ također spominje „kao glas dječačića“ (LegKl 22).

Ovaj zvonki glasić Djeteta Isusa davao je intonaciju sestrama u njihovom svakodnevnom životu. U svetome Damjanu vladalo je osobito duhovno ozračje koje je svoj izvor imalo u velikom štovanju otajstva Utjelovljenja.

Primjerice, sv. Klara donosi u Pravilu propis o prekidu posta na Božić: „Neka sestre poste u sve vrijeme. A o Rođenju Gospodinovu, u koji god dan dođe, mogu dvaput jesti“ (PrKl 3,8), ali ne iznosi razlog kao Franjo: „Iako je Gospodin i po otajstvima ostalih svetkovina izveo djela našega spasenja, ipak kad nam bijaše rođen (…) on nas je spasio“ (AsZb 14). Klara je, naime, zadivljena prvim trenutkom Utjelovljenja. Već sama bit njezina Oblika života, što ga je primila od Franje, upućuje na Navještenje i Utjelovljenje: „Postale ste kćerima i službenicama (…) Oca nebeskoga, i zaručile se s Duhom Svetim te izabrale živjeti po savršenstvu svetoga evanđelja“ (usp. PrKl 6,3). Klara zatim u Trećem pismu Janji Praškoj poziva na ljubav prema Sinu Svevišnjega koga „Djevica rodi i nakon njegova rođenja djevica ostade“ (3PJa 17). Zatim prelazi na promatranje Marijine trudnoće koja ju osobito zadivljuje: „ona je tolikoga Sina koga nebesa ne mogu obuhvatiti ipak primila i zatvorila u maleni prostor svete utrobe i u djevičanskom krilu nosila“ (3PJa 18-19). Koju godinu nakon ovoga pisma Klara će u čudu sa Saracenima opipljivo vidjeti i čuti kolika se božanska snaga krije u „zvonkom glasu dječačića“ koji se opet „sažeo“ u komadić kruha.

Klara vidi mogućnost da i ona sa sestrama na duhovan način može nasljedovati Djevicu Mariju u njezinoj trudnoći i rađanju „Sina Svevišnjega“: „Kao što ga je dakle slavna Djevica djevicâ nosila tvarno, tako ga i ti (…) bez svake sumnje možeš uvijek nositi duhovno“ (3PJa 25). Otuda velika usredotočenost Klare i sestara na otajstvo Presvete Euharistije kao sakramentalni produžetak Utjelovljenja.

Ona u sudjelovanju u otajstvu Utjelovljenja vidi najveće čovjekovo dostojanstvo: „Da, [tako] ćeš obuhvatiti [u sebi] Onoga koji obuhvaća i tebe i sve [što postoji], i posjedovat ćeš ono što se posjeduje sigurnije u odnosu na ostala prolazna posjedovanja ovoga svijeta. Kako su u tome neki kraljevi i kraljice ovoga svijeta zavedeni: premda se njihova oholost uzdizala do neba i glava im doticala oblake, na koncu bivaju ruševina [i] gotovo poput smetlišta“ (3PJa 26-28, prijevod je moj).

Dječak Isus bio je stalni stanovnik svetoga Damjana. Susrećemo ga više puta u svjedočanstvima sestara. On je stajao uz Klaru za vrijeme jedne propovijedi brata Filipa i „razveseljavao je svojim umiljavanjem“ (LegKl 37). Svjedokinja je tom prigodom čula u duhu riječi: „Spiritus Sanctus superveniet in te./Duh Sveti sići će na te“ (PostKl 10,8). Jedna druga svjedokinja vidjela je „u krilu gospođe Klare, pred njezinim grudima, tako prekrasnoga dječačića da se njegova ljepota ne da iskazati (…) Nije dvojila da je taj dječačić bio Sin Božji“ (PostKl 9,4). Dijete Isusa susrećemo još jednom u otajstvu euharistije. „Kada su jednom sestre mislile da je ta blažena majka bila na času smrti i svećenik joj dao svetu pričest tijela našega Gospodina Isusa Krista“ s. Franciski se učinilo „da je tijelo Gospodinovo bilo maleni i veoma lijepi dječačić“ (PostKl 9,10). To nas upućuje da u Klarinoj brizi oko pripravljanja oltarnoga ruha vidimo brižljivost Djevice Marije oko potreba božanskoga Djeteta.

Nije zapisano što je Klara poduzimala kako na Božić – po Franjinoj vrućoj želji (usp. Aszb 14) – nitko ne bi oskudijevao, napose siromasi, ali nam je poznato da „ova časna opatica“ – i to, vjerujem, u svjetlu otajstva Utjelovljenja – „nije ljubila samo duše svojih kćeri nego se, dapače, s osobitom pomnjom milosrdne ljubavi brinula o njihovim tijelima. Veoma često ih je naime za noćne studeni svojom rukom pokrivala dok su spavale“ (LegKl 38) ili ih je bodrila: „Podnosite veselo! Strpljivo podnosite bremena siromaštva“ (OkrKl 21). Jednako tako više puta posvjedočena je njezina velika ljubav prema siromašnoj djeci, možda stoga što su ona bila potpuno obespravljena.

Je li se Klara radovala božanskom Djetetu poput Franje koji bi se sav raznježio i tepao poput male djece? Ako se veoma radovala i „klicala od radosti“ zbog ostataka milostinje i komadića kruha koje bi braća milostinjari isprosili za sestre (usp. LegKl 14), onda je zasigurno „klicala od radosti“ i zbog rođenja Djeteta Isusa koji se rodi „radi nas na putu i bi položen u jasle, jer nemaše mjesta u svratištu“ (ČMu XV, 7). Izričitu Klarinu radost zbog rođenja Gospodinova susrećemo u njezinom Prvom pismu Janji Praškoj u kojemu svojoj učenici želi predočiti uzvišenost sniženosti Sina Božjega. Njegova kenoza uzrokom je naše radosti: „Ako se, dakle, Gospodin tako velik i tako veličanstven, dolazeći u djevičansko krilo htio pokazati na ovome svijetu kao prezren, ubog i siromašan (…) plešite [od radosti] i silno se veselite! ispunjeni golemom radošću i duhovnim veseljem“ (1PJa 19.21, prijevod je moj).

Vjerujem da je i Klara tepala malom Isusu jer su sestre više puta posvjedočile kako je bila nježna. I sestrama je znala tepati: „Dječice moja“ (LegKl 22), „sestrice premila“ (isto, 43), a često je tješila ožalošćene „majčinskim milovanjima“ (isto, 38), što je zasigurno popratila i tepanjima. Ima jedna minijatura rukopisa Thennenbach (XV. st.), koja prikazuje Klaru kako sjedi u postelji i želi pomoći bucmastom Djetetu Isusu sa zlatnim uvojcima da siđe iz jasala k njoj na postelju. Ovaj dražesni prizor prate anđeli svojom pjesmom. Dijete Isus lijepo se osjećalo kod Klare i sestara u svetome Damjanu.

Zgoda o Klarinom posljednjem Božiću upućuje na dvije važne stvari. Prva je, da je Dijete Isus došao utješiti Klaru, prenijevši je k braći u baziliku sv. Franje, ne toliko zbog njezine žalosti što ne može sudjelovati u prekrasnoj božićnoj službi, nego stoga što je sama, osamljena usred karizme Reda kojemu je Franjo udario temelj. A temelj je Kristova kenoza koja je započela Utjelovljenjem. Dijete Isus na neki način potvrđuje njezino Pravilo osam   mjeseci prije svojega Namjesnika na zemlji. Kao da hoće reći da je Klarin život Crkvi ponovno rodio Sina Božjega u uvjetima siromaštva, rubnosti, poniženja.

Drugo na što nas upućuje ova zgoda jest da imamo osjećaja za one koji su „uz put“, za koje nema mjesta „u svratištu“ našega društva. Možda je sv. Franjo svojim Časoslovom Muke, u kojemu se nalazi i božićni psalam, htio proširiti među ljude poruku da imaju sluha za Sina Božjega koji se i danas rađa u neljudskim uvjetima, koji je siromah, ponižen, obespravljen. Pitanje koje je papa Ivan Pavao II. postavio na kraju svoje enciklike Ecclesia de Eucharistia: „Ako zanemarimo euharistiju, kako ćemo moći svladati svoje siromaštvo?“ mogli bismo primijeniti na svako Kristovo otajstvo.

Dijete Isus, Božić među Siromašnim sestrama u svetome Damjanu bio je neprocjenjivo blago čuvano u toj kamenoj školjci, okružen ljubavlju, klanjanjem, služenjem i nasljedovanjem.


Ispit o vjeri

Ispit o vjeri

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


Vrata vjere

„Ako koja po božanskom nadahnuću dođe k nama htijući prihvatiti ovaj život (…) neka je [opatica] pomno ispita, ili dadne ispitati, o katoličkoj vjeri i crkvenim sakramentima. Pa ako sve to vjeruje, hoće vjerno priznavati i sve do svršetka opsluživati (…) neka joj se pomno izloži bit našega života“ (PrKl 2,1.3.7).

Propis o ispitivanju kandidatkinja o katoličkoj vjeri i sakramentima Crkve Klara je doslovno preuzela iz Potvrđenog pravila. Ovim ispitom započinje razlučivanje o autentičnosti nečijega poziva. Za Klaru, kao i za Franju, prvi kriterij razlučivanja poziva je ispravna vjera i potpuno prihvaćanje svetih otajstava posredstvom Crkve. U pozadini toga propisa nalazi se Franjino i Klarino nastojanje da uklone svaku sumnju o bilo kakvom dodiru s herezama onoga vremena, kao i to da spriječe njihovo uvlačenje među braću i sestre.

Možemo reći da je u ovome propisu nešto više od same čistoće vjere; Klara je svjesna da ona i sestre pripadaju Majci Crkvi koja im Božjom Riječju i sakramentima dariva život. Zauzvrat, Klara i sestre podupiru klonule udove mističnoga Tijela, Crkve (usp. 3PJa 8).

Klara je vjeru primila od svoje majke Hortulane: „Poučljivim srcem je najprije iz majčinih usta primila temelje vjere“ (LegKl 3). Uz pouke, Klara je vidjela i djela svoje majke: molitvu i djela milosrđa. Vjera koju je Klara hranila sakramentima, molitvom i dobrim djelima dovela ju je do razlučivanja istinskih vrijednosti od onih lažnih i vječnih od vremenitih. I dala joj je snage da se opredijeli za one istinske i vječne: „poučena pomazanjem Duha, bezvrijednim je stvarima dala bezvrijednu cijenu“ (isto, 4). Dopustila je Duhu da je iznutra rasplamsa i oblikuje te je tako sačuvala posvetnu milost (usp. isto, 3). Pisac Legende upotrebljava snažan izričaj kada kaže: „ova uistinu prečista posuda očitovala se kao posuda milosti“ (isto). Klara nije bila toga svjesna, ali desetljećima kasnije, kada će dublje uroniti u mistični život milosti, reći će: „po milosti Božjoj duša čovjeka vjernika (…) veća [je] od neba (…) jedino duša čovjeka vjernika njegovo [Božje] je boravište i sjedište, i to samo po ljubavi koje bezbožnici nemaju“ (3PJa 21.22).

Kako je vjera pomogla Klari da nađe svoj put? Kada ona u svojoj Oporuci kaže: „Sin nam je Božji postao put“ (OporKl 5), time ispovijeda ono što je sv. Ivan napisao u svojoj Prvoj poslanici: „U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. (…) I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj“ (1Iv 4,9.16). Zato Klara uporno traži: „Upoznaj zvanje svoje“ (OporKl 4).

Vjera u Božju ljubav te poznavanje povijesti spasenja pobudilo je u Klari odgovor jednakom ljubavlju. Premda „posudica milosti“, nije umjela ili se nije usudila moliti Gospodina ono što je nadilazilo mentalitet njezine obitelji i društva. Vjerujem da joj je duša jecala pred Gospodinom, a ono što je najvažnije jest da je Duh Gospodnji u njoj bez zapreke djelovao i neizrecivim se uzdasima zauzimao za nju (usp. Rim 8,26). Klara će tome djelovanju Duha uvijek davati prednost pred svakom ljudskom mudrošću, stoga će u Pravilu napisati sestrama: „neka paze na ono što uvijek iznad svega moraju željeti: da imaju duh Gospodnji i njegovo sveto djelovanje“ (PrKl 10,9).

Zanimljivo mi je Klarino ponizno priznanje da se „svevišnji Otac nebeski – kojega ona naziva još i Otac milosrđa (OporKl 2) – po svome milosrđu i milosti udostojao prosvijetliti moje srce“ (OporKl 24; usp. PrKl 6,1). Znamo da joj je svjetlo došlo „po primjeru i pouci preblaženoga našega oca Franje“ (OporKl 24). Klara se ovdje gotovo izjednačuje s gubavcima prema kojima je Franjo iskazao milosrđe (Opor 2).

Krenuvši za Franjom, Klara se sa sestrama nastanila kod crkvice svetoga Damjana. Ova crkvica slika je sveopće Crkve, mističnog Tijela kojemu su po vjeri pripadale. Iz te crkvice one će „u cijeloj njegovoj svetoj Crkvi“ svojim životom proslaviti „Oca našega nebeskoga“ (usp. OporKl 14).

Pravilo završava poticajem: „da uvijek podložne i podvrgnute stopama iste svete Crkve, utemeljene u katoličkoj vjeri, zauvijek opslužujemo siromaštvo i poniznost Gospodina našega Isusa Krista i Njegove presvete Majke i sveto evanđelje, što smo čvrsto obećale. Amen“ (PrKl 12,13). Podsjeća na obnovu krsnih obećanja. Klarin život i njezino Pravio nemoguće je razumjeti i živjeti izvan vjere u kojoj su oblikovani. Svaki paragraf Pravila proizlazi iz vjere koju se prima od Crkve i u njoj razvija i donosi plod. Zato papa u Buli kanonizacije kaže da je Klara “na njivi vjere zasadila i oplemenila vinograd siromaštva, iz kojega se ubiru sočni i obilni plodovi spasenja. Ona je na posjedu Crkve uredila vrt poniznosti“ (BulKl 12).

Klara i njezine sestre nisu to postigle bez suradnje s Božjom milosti. Zato propis Pravila o ispitu o vjeri traži da sestra „sve to vjeruje, hoće vjerno priznavati i sve do svršetka čvrsto opsluživati“ (PrKl 2,4). Znakovito je da Klara ne govori o redovničkom opsluživanju, za razliku od Hugolina i Inocenta IV., nego o opsluživanju katoličke vjere i sakramenata svete Crkve. U tome ne dopušta nikakvo srednje rješenje. Koliko je bila osjetljiva u tome svjedoči s. Filipa na Postupku za proglašenje svetom: „[Klara] je cijele noći onoga dana kada je prešla iz ovoga života opominjala sestre propovijedajući im. I na kraju je izrekla tako lijepu i dobru ispovijest (…) A tu je ispovijest izrekla jer je dvojila nije li u čemu povrijedila vjeru zadanu na krštenju“ (PostKl 3,23).

U ovoj Godini vjere pitam se: počiva li moj život na temeljima katoličke vjere, vjere koju živi i prenosi Crkva ili ima u meni pomalo hereza ili nevjere? Je li moj život propovijed o vjeri? Mogu li staviti na svoj vjerski život „Amen“, kako ga je stavila Klara na kraju svojega Pravila? Poznajem li uopće svoju vjeru? Bez toga temelja ne možemo razumjeti niti živjeti naš franjevački identitet.


Članci iz lista Brat Franjo

NaslovnicaBF-250-215x303-1

"Br. 250 - 2019/6

NaslovnicaBF-249-215x303

Br. 249 - 2019/5

NaslovnicaBF-248-215x303

Br. 248 - 2019/4

NaslovnicaBF-247-215x303

Br. 247 - 2019/3

NaslovnicaBF-246-215x303

Br. 246 - 2019/2

NaslovnicaBF-245-215x303

Br 245 - 2019/1

NaslovnicaBF-244-215x303

Br. 244 - 2018/6

NaslovnicaBF-243-215x303

Br. 243 - 2018/5

NaslovnicaBF-242-215x303

Br. 242 - 2018/4

NaslovnicaBF-241-215x303

Br. 241 - 2018/3

NaslovnicaBF-240-215x303

Br. 240 - 2018/2

NaslovnicaBF-239-215x303

Br. 239 - 2018/1

 NaslovnicaBF-238-215x303

Br. 238 - 2017/6

 NaslovnicaBF-237-215x303

Br. 237 - 2017/5

NaslovnicaBF-236-215x303

Br. 236 - 2017/4

 NaslovnicaBF-235-215x303

Br 235 - 2017/3

NaslovnicaBF-234-215x303

Br. 234 - 2017/2

NaslovnicaBF-233-215x303

Br. 233 - 2017/1

 

 

NaslovnicaBF-232-215x303

              Br. 232 - 2016/6

NaslovnicaBF-231-215x303

              Br. 231 - 2016/5

NaslovnicaBF-230-215x303

               Br. 230 - 2016/4

NaslovnicaBF-229-215x303

               Br. 229 - 2016/3

NaslovnicaBF-228-215x303

              Br. 228 - 2016/2

NaslovnicaBF-227-215x303

              Br. 227 - 2016/1

2015. godina

NaslovnicaBF-226-215x303

Br. 226 - 2015/6

NaslovnicaBF-225-215x303

Br. 225 - 2015/5

NaslovnicaBF-224-215x303

Br. 224 - 2015/4

NaslovnicaBF-223-215x303

Br. 223 - 2015/3

NaslovnicaBF-222-215x303 

Br. 222 - 2015/2

NaslovnicaBF-221-215x303

Br. 221 - 2015/1



2014. godina

Naslovnica-BF-220-215x304

Br. 220 - 2014/6

Naslovnica-BF-219-215x304

Br. 219 - 2014/5

Naslovnica-BF-218-215x304

Br. 218 - 2014/4

Naslovnica-BF-217-215x304

Br. 217 - 2014/3

Naslovnica-BF-216-215x304

Br. 216 - 2014/2

Naslovnica-BF-215-215x304

Br. 215 - 2014/1


2013. godina

Naslovnica-BF-214-216x304

Br. 214 - 2013/6

Naslovnica-BF-213-215x303

Br. 213 - 2013/5

Naslovnica-BF-212-215x303

Br. 212 - 2013/4

Naslovnica-BF-211-215x303

Br. 211 - 2013/3

Naslovnica-BF-210-215x303

Br. 210 - 2013/2

NaslovnicaBF209-215x303

Br. 209 - 2013/1

 

2012. godina

 

NaslovnicaBF208-215x303

Br. 208 - 2012/6

NaslovnicaBF207-215x303

Br. 207 - 2012/5

NaslovnicaBF206-215x303

Br. 206 - 2012/4

NaslovnicaBF205-215x303

Br. 205 - 2012/3

NaslovnicaBF204-212x300

Br. 204 - 2012/2

NaslovnicaBF203-210x300

Br. 203 - 2012/1

 

2011. godina


NaslovnicaBF202-209x295

Br. 202 - 2011/6

NaslovnicaBF201-215x304-212x300

Br. 201 - 2011/5

NaslovnicaBF200-207x293

Br. 200 - 2011/4

 

 

 


 


 

O nama

  Mi smo samostan Siromašnih sestara svete Klare. Kao ustanova Samostan sv. Klare osnovan je 30. ožujka 1947. godine, u Samoboru. Od godine 1964. živimo u Zagrebu. U njemu danas živi i djeluje 19 sestara. Pripadamo jednom od najstarijih Redova u Crkvi, kojega je utemeljila sv. Klara Asiška, pod vodstvom i po nadahnuću sv. Franje Asiškoga. Povijest nas je različito nazivala, a u našemu narodu smo poznate kao klarise. Na ovim stranicama upoznat ćete se s našom poviješću, našim načinom života, onim koji se vidi kao i onim koji je otajstven, sakriven, koji je srce našega Reda. Svi koji ovo čitate, blagoslivljajte Gospodina! 

klarise

laudatoTV banner

ZAŠTITNICA TELEVIZIJE

zatitnica televizije

~~ KLARINA BAŠTINA~~

Klarina bastina

Pisma Generalnih ministara

~FRANJEVAČKI IZVORI~

Franjevaki izvori

PJESMA FRANJO I KLARA

franjo klara

~~ HVALA REDOVNIKA~~

RBA

bg

logo GP




Klarise Zagreb® ::: Design by Schima Web Studio