• 1banner-naslovnica_slide.jpg
  • 2banner-naseogledalo_slide.jpg
  • 3banner_Gospa_slide.jpg
  • 4banner_ljubav.jpg
  • 5banner_blagoslovljen.jpg
  • 6banner-susretuasizu_slide.jpg
  • 7banner_kardinal_slide.jpg
  • 10banner-samost-unut_slide.jpg
  • 11banner_kakojedobro_slide.jpg
  • 12banner_slide_rad.jpg

Kvaternikova ulica 167, 10000 ZAGREB, HRVATSKA  Tel./fax: +385 1 37 36 524 • E-mail: samostan @ klarise-zg.hr

DEVETNICA SV. KLARI

Klara Ikona

~~~Gospa Fatimska~~~

Gospa Fatimskaj

DEVETNICA

„Zajedno sa svojim sestrama“ (PrKl 1,4)

 "Zajedno sa svojim sestrama" PrKl 1, 4)

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Sveti Franjo u svojoj Oporuci izjavljuje: „nitko mi nije pokazao što bih morao činiti, nego mi sam Svevišnji objavi da moram živjeti po načinu svetoga Evanđelja“ (OR 16-17). Franjo je prvi u svome pozivu. Ili, bolje rečeno, Isus je prvi u tome pozivu sniženosti, služenja i malenosti, a Franjo je onaj koji je, odbacivši sve druge uzore i učitelje, otkrio i vjerno slijedio njegove stope kao jedino pismo i pravilo koje upravlja njegovim životom.

Klara nikada nije izjavila da nema drugog učitelja i vođu osim Isusa Krista. Naprotiv, više puta izjavljuje kako je krenula za Franjom. Ona, koju nisu zanimala govorkanja (usp. LegKl 4), uhvatila se za vijest o Franjinu obraćenju i poduzela sve korake da se susretne s njime. Klara u Franji gleda svoj poziv. Da bi slijedila Krista, ona slijedi Franju i njegove drugove. Njega je „smatrala, nakon Boga, vodičem na njezinu putu“ (LegKl 6). Otac nebeski je svojom milošću rasvijetlio njezino srce da čini pokoru „po primjeru i učenju (...) Franje“ (usp. PrKl 6, 1). Ona je u Franji vidjela ostvarenje Isusova savjeta: „Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima“ (Mt 19, 21).

Klara nije dugo ostala sama na putu kojim je krenula. Pridružile su joj se: sestra Janja, Pacifika, kasnije Benvenuta, pa četvrta, peta, šesta... Godine 1230. bilo ih je pedeset. Do dolaska sestara Klara je uvijek bila „ja“. Sada ona, Franjina prva sljedbenica, postaje sestra među sestrama. Ona o kojoj se gradom širio glas o njezinoj dobroti (usp. LegKl 4) postala je sada dio skupine gospođa „koje će svojim svetim načinom suživota, koji će postati glasovit, proslaviti našega nebeskoga Oca po sveopćoj njegovoj svetoj Crkvi“ (OporKl 14).

Klara se u svojim spisima pojavljuje „zajedno sa svojim sestrama“, skrivena u „mi“ i „nas“. Voljeli bismo u tom „mi“ nazreti nju, Klaru, koja se toliko stopila sa svojim sestrama da ih je „ljubila kao samu sebe“ (PostKl 4,18). Ovaj „mi“ zauvijek determinira Klarinu osobnost i njezin oblik života. Kada je u pitanju osobna odgovornost i očuvanje poziva, Klara se predstavlja sa „ja, Klara“ (PrKl 1,4; 6,1; OporKl 25.37). U svemu ostalome ona je „una cum sororibus meis“, „zajedno sa svojim sestrama“ (PrKl 6,1.10; OporKl 25.37.53). Zajedništvo je jedan od stožera karizme Siromašnih sestara i povlašteno mjesto susreta s Bogom.

Kada je Klara „zajedno s nekoliko sestara koje mi Gospodin bijaše dao“ (OporKl 25) Franji obećala poslušnost, započeo je novi oblik života u Crkvi. Nakon četrdeset godina zajedničkog življenja, traženja i razmišljanja (usp. PrKl 4,17) novi oblik života je uzakonjen. Tako je nastalo Pravilo koje redovito nazivamo Pravilo sv. Klare. Klara je utemeljiteljica i ono je dobrim dijelom plod njezine intuicije. Klara je prva, ali ne i jedina čuvarica karizme. O tome i sama svjedoči u Pravilu kada na više mjesta kaže: „oblik našega života“ (4,23), „našega zavjetovanja“ (2,20.23; 9,1; 12,3), „našega siromaštva“ (2,13; 4,5) kao i to da se sestre imaju „barem jedanput u tjednu“ sastajati na kapitul na kojemu će „pretresati“ o onome „što je za samostan korisno i prikladno“ (usp PrKl 4,15-17). Plod tih tjednih sastanaka su mnoge zabrane i opomene koje nalazimo u tekstu Pravila.

U kojim se trenutcima ili segmentima života u svetome Damjanu pojavljuje Klara „zajedno sa svojim sestrama“? Kada govori o počecima zajednice Svetoga Damjana: „malo nakon njegova [Franjina] obraćenja ja sam mu, zajedno s nekoliko sestara koje mi Gospodin bijaše dao malo nakon mojega obraćenja, dragovoljno obećala poslušnost, onako kako Gospodin bijaše upravio svjetlo svoje milosti u nas po njegovu zadivljujućem životu i njegovu učenju“ (OporKl 25-26). Klara se ovdje prisjeća kako su ona i prve sestre primljene u Franjino bratstvo. One su se same za to opredijelile jer su se osjetile pozvanima živjeti ono što su vidjele da živi Franjo.

Nakon njegove smrti Klara je „zajedno sa svojim sestrama“ „pomno razmišljala o našem tako uzvišenom zavjetovanju i o zapovijedi tako velikoga Oca“ i „razmišljale smo o krhkosti ostalih koje smo se i mi bojale u nama samima nakon smrti svetoga Oca Franje“ (isto 37-38). Vidjevši promjene koje su zahvatile Manju braću nakon Franjine smrti, Klara i sestre udružuju se međusobno i potvrđuju „više puta uzastopce“ svoju vjernost „Gospođi našoj presvetoj Siromaštini“ kako bi „imale jakosti ni na koji način ne udaljiti se od nje“ (isto 37-39).

Klara je toliko jedno „sa svojim sestrama“ da, kada u Pravilu traži od sestara poslušnost prema svojoj službi opatice, sebe jednostavno naziva „sestra“: „sestre su dužne uvijek pokoravati se [...] sestri Klari“ (PrKl 1,5).

Klara je „zajedno sa svojim sestrama bila uvijek brižna čuvati sveto siromaštvo, koje smo obećale Gospodinu Bogu i blaženomu Franji“ (PrKl 6,10). Ona i njezine sestre čuvarice su karizme: uzvišenoga poziva Oca milosrđa (usp. OporKl 2) koji im je primjerom pokazao i naukom predao sveti Franjo. Klara izjavljuje da su ona i njezine sestre kroz četrdeset godina vjerno očuvale taj poziv.

Izričaj „zajedno sa svojim sestrama“ otkriva brižljivost svake pojedine sestre u njegovanju svetoga poziva; one su tako izgradile „oblik života prema kojemu imate živjeti zajedno u jedinstvu mislî i srdaca te u zavjetu najuzvišenijega siromaštva, [oblik života] koji vam je predao blaženi Franjo i koji ste vi dragovoljno prihvatile“ (PrKl, Solet Annuere 1). Isti izričaj nipošto ne umanjuje zalaganje i odgovornost svake pojedine sestre, skrivanje iza zajednice. Jer ne radi se o nekom privatnom životu u svetome Damjanu, nego o životu koji su sestre obećale Gospodinu i blaženomu Franji. Njihov život stoga pripada Bogu i Crkvi (usp. OporKl 40.42.47.48.52).

Česti Klarin izričaj „sadašnje i buduće sestre“ dotiče svaku pojedinu sestru, sve do konca vremena. Sve zajedno u određenom vremenu nositeljice su karizme za one koje će doći poslije njih. Kao što je to 1253. bila Klara „zajedno sa svojim sestrama“ onima koje će doći, tako smo to danas mi, Siromašne sestre u Splitu, Zagrebu, Brestovskom, Požegi... onima koje će doći poslije nas.

Nakon 1212.

 Nakon 1212.

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Proslavili smo jubilej obraćenja sv. Klare. Njezino obraćenje posvjedočeno je nizom znakova i događaja u kojima je sv. Klara igrala glavnu ulogu. Pred nama je mlada djevojka puna života, poleta, zanosa, ljubavi, odvažnosti, poduzetnosti i jasnoće. Možemo slobodno reći da su slično bile obdarene i njezine prve sljedbenice. U jesen 1212. bilo ih je barem tri i nastanjene su u Svetome Damjanu.

O njihovom mladenačkom žaru svjedoči Klara u svojoj Oporuci kada spominje kako ih je sveti Franjo „promatrao“, štoviše „istraživao“ i vidjevši kako „premda tjelesno krhke i slabe, ipak nismo odbile nikakvu oskudicu, siromaštvo, napor, nevolju ili sramotnost i prezir od strane svijeta“ obećao im je svoju trajnu pomoć i prisutnost (usp. OporKl 27-29). Sveti Franjo je možda preuzetno očekivao od male ženske zajednice da ima „mušku“ snagu kakvu su imali on i njegova braća, jer Klara piše: „često nas je istraživao prema primjeru svetaca i svoje braće“ (isto 28). Zapravo je isti unutarnji žar – kasnije će sv. Franjo to nazvati „isti Duh Sveti“ – nosio ove sestre da potpuno prionu uza stope siromašnoga i poniznoga Krista po primjeru Franje i njegove braće. Franjo se, piše Klara, zbog njih „mnogo radovao u Gospodinu“ (Isto 28).

Drugo svjedočanstvo o Franjinoj radosti zbog tako radikalnih početaka damjanitkinja pruža nam Franjin mali spis koji je Klara umetnula u 6. poglavlje svojega Pravila, Forma vivendi: „Budući da ste po božanskome nadahnuću postale kćeri i službenice Svevišnjega Vrhovnoga Kralja, Oca nebeskoga i zaručile se s Duhom Svetim izabravši živjeti prema savršenosti svetoga Evanđelja, hoću i obećavam da ću uvijek, sam i po svojoj braći, imati o vama takvu pažljivu brigu i takvu posebnu skrb kakvu imam o njima“ (PrKl 6,3-4). Povežemo li ove riječi s onima iz Klarine Oporuke, vidjet ćemo duboku teologiju duhovnog života i praksu Klarine prvobitne zajednice.

Tri godine kasnije vidimo Klaru koja poslušno prihvaća naslov i službu opatice. Iza toga čina krije se duboka promjena u životu njezine zajednice. Ne radi se o tome da je Klara jednostavno postala poglavaricom i odgovornom za njoj povjerenu zajednicu, nego se radi o institucionaliziranju njezine zajednice, o smještaju njezine zajednice u krilo Crkve, u okvire crkvenoga prava. Za Klaru i sestre nastupilo je razdoblje žurnog i veoma mudrog pružanja odgovora na upite crkvenih vlasti. One su se u to vrijeme na svojim kapitulima ispitivale tko su i koje je njihovo poslanje. Mudro – jedna autorica kaže: bez evanđeoskog „fundamentalizma“ – spojile su originalne evanđeoske crte s tradicionalnim monaškim strukturama.

Dvanaest godina kasnije kao da je Bog prepustio zajednicu samoj sebi. Zapravo, on ju je sada počeo oblikovati postavivši Klaru u stanje nemoći, teške bolesti i nepokretnosti. Da je Klarinom bolešću započelo novo razdoblje u životu nje i zajednice, vidimo iz svjedočanstava sestara koje često spominju izričaj: „bilo je to prije nego se gospođa Klara razboljela“ ili „nakon što se razboljela“ (usp. 1,16; 2,7.8.17; 6,6 itd.). Dok je prvih dvanaest godina obilježeno krajnjim junaštvom: oštre pokore, strogi postovi, duga bdijenja, teški rad, s godinom 1224. nastupa razdoblje krajnje nemoći: Klara je ovisna o drugima, često nepokretna, prikovana uz postelju na kojoj trpi, moli, radi i s koje upravlja svojom zajednicom.

I na početku ovoga razdoblja života Klare i zajednice nalazimo Franjino pismo: Pjesmu utješnicu. To je pjesma koja govori o stvarnosti života u Svetome Damjanu. Onaj koji ju je napisao sada je i sam u krajnjoj nemoći, možda ga koji dan dijeli od smrti. Ne obećava im svoju pomoć kao u Forma vivendi niti im oduševljeno kliče kao kćerima i službenicama Očevim i zaručnicama Duha Svetoga, nego ih upućuje jedne na druge u vjernosti onome što su izabrale. Dok im je prije ponudio svoju blizinu, sada im usmjerava pogled prema posljednjoj nagradi. On odlazi.

Zanima nas kakav bi bio susret Klare i saracenâ u onom prvom razdoblju njezina života u kojemu je više puta pokazala svoju energičnost. Sjetimo se onog njezinog poznatog razgovora s papom Grgurom IX., u srpnju 1228. ili dvije godine kasnije kada je reagirala na papinu bulu Quo elongati otpustivši braću milostinjare. Bolest je Klaru oblikovala u svetu Klaru. Okusila je dubine onog siromaštva koje je radosno izabrala i vjerno do kraja slijedila.

Klara nije ostala potpuno pasivna. Kad je prihvatila svoje stanje nastavila je živjeti oblik života svoje zajednice, o čemu opet svjedoče sestre: „spomenuta gospođa Klara bila je tako brižna u opsluživanju svoga Reda i u upravljanju svojim sestrama, kao što bi se netko brinuo za svoje vremenito blago“ (PostKl 2,14; usp. 3,31; 4,17 itd.). Klarina bolesnička postelja postala je također mjestom dubokih razmatranja, promišljanja, studiranja čega je plod njezino kratko i skladno Pravilo sa svom svojom zahtjevnošću ali i dubokom humanošću.

Poruka jednog prozorčića

 Poruka jednog prozorčića

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

U Svetome Damjanu postojao je jedan prozorčić, fenestra parvula (1 Čel 116), kroz kojega su sestre primale Tijelo Kristovo. Pravilo sv. Klare osigurava sestrama sedam godišnjih pričesti, što ne znači da se nisu smjele niti običavale pričešćivati češće. Svetkovine na koje su se, prema Klarinu Pravilu, imale pričestiti jesu sljedeće: Božić, Veliki Četvrtak, Uskrs, Duhovi, Uznesenje bl. Djevice, svetkovina sv. Franje i Svi Sveti.

U izboru svetkovina otkriva se Klarin liturgijski osjećaj: u središtu je Krist u čijim otajstvima Klara želi sudjelovati od njegova rođenja do poslanja Duha Svetoga, zajedno s Marijom, Ocem Franjom i svima svetima. Ovih sedam svetkovina, sedam otajstava koje je zajednica Svetoga Damjana najsvečanije slavila, oblikovalo je njezinu duhovnu fizionomiju i utjecalo na njezin duhovni put. Primjerice, Klara i njezine sestre svakog su četvrtka obnavljale uspomenu na Veliki Četvrtak obredom pranja nogu koji je utisnuo u njih duh služenja, a zapovijed ljubavi bila je glavnim predmetom dnevne i tjedne provjere njihova života (usp. PrKl 4, 15-16; 9, 7-10; 10, 6-7). Jednako tako je proizišao i običaj koji je Klara uvela čuvši jedne vazmene nedjelje kako braća pjevaju: Vidi aquam egredientem de templo a latere dextro (usp. Ez 47,1.2): „To ju je toliko razveselilo i držala je to na pameti te je uvijek poslije jela i poslije Povečerja uzimala blagoslovljenu vodu i davala je svojim sestrama te govorila: 'Sestre i kćeri moje, uvijek se morate spominjati i imati na pameti onu blagoslovljenu vodu koja je potekla iz desnoga boka našega Gospodina Isusa Krista koji je visio na križu'“ (PostKl 14, 8). Otajstvo Božića često je prisutno u njezinim pismima, a u Pravilu se čak pojavljuje povezano s propisom o odijevanju sestara i ukidanjem posta na dan Božića.

Pravilo Urbana IV. u svome popisu blagdana u koje se sestre imaju pričestiti umjesto Uznesenja bl. Djevice donosi Očišćenje (Svijećnica); umjesto Velikog Četvrtka Pepelnicu (početak korizme) i dodaje svetkovinu sv. Petra i Pavla i sv. Klare (koja je već bila kanonizirana). Tako je Urban IV. raspodijelio pričešćivanje tijekom cijele godine u određenom vremenskom razmaku. Svetoj Klari bila je važnija liturgijska upotpunjenost (Veliki Četvrtak i Uskrs) negoli vremenska učestalost.

Vratimo se prozorčiću kroz koji su se sestre pričešćivale. Da bi došle do njega, sestre su se morale uspeti na nekoliko stepenica. To znači da tijekom liturgije nisu mogle vidjeti na oltar. Papinska pravila koja su dugi niz godina upravljala život u Svetome Damjanu zabranjivala su sestrama da budu viđene i da gledaju izvan klauzure, a pričest se u klauzuru smjela donositi samo teškim bolesnicama i umirućima. Stoga je Janja Praška molila kao posebnu povlasticu da smije pet puta godišnje promatrati kroz rešetku liturgijsko slavlje. Svetoj Klari bilo je važno da barem tih sedam puta godišnje, kada svečano slave Kristova otajstva i pričešćuju se njegovim presvetim Tijelom, sestre vide „tjelesnim očima“ (Opom 1, 21) ono što se slavi. Zato je u svome Pravilu ozakonila ono što je do tada njoj i Janji Praškoj bila povlastica, a kardinal i papa su odobrili: da tih dana „kada se zdrave ili bolesne sestre imaju pričestiti, kapelan smije ući unutra slaviti [liturgiju]“ (PrKl 3, 15).

Ovaj suhoparni propis kojim se zaključuje 3. poglavlje Pravila, koje uređuje molitveni, pokornički i sakramentalni život sestara, otkriva nam duhovnu slobodu Franjine biljčice koja je imala jasnu ljestvicu vrijednosti. Vidjeti, gledati, promatrati česti su glagoli u njezinim pismima koji otkrivaju njezinu duboku uronjenost u otajstvo Utjelovljenja koje se produžuje u Euharistiji. Mnogi u tom kratkom propisu nisu vidjeli ono što je Klari bilo važno, stoga su ga, pod utjecajem duha Urbanova Pravila, čitali: „radi pričesti sestara ne zdravih nego bolesnih kapelanu je dopušteno slaviti [liturgiju] unutra“. Za svetu Klaru to nije bilo izuzeće od propisa zbog neke nužnosti (bolest), nego pravo da sestre čitavim bićem sudjeluju u Kristovim otajstvima koja se u liturgiji slave.

U tome svjetlu valja čitati i izjavu pisca Legende sv. Klare: „A kada je imala primiti Gospodinovo tijelo, najprije se natopila vrelim suzama i, pristupivši s drhtanjem, bojala se Sakrivenoga ništa manje negoli Onoga koji upravlja nebom i zemljom“ (LegKl 28). Klarina vjera bila je velika; ona je bila svjesna da prima pravo Tijelo Sina Božjega koji se „danomice ponizuje“ i „dolazi k nama u poniznu obličju“ (usp. Opom 1, 9. 16-18). Njezine suze znak su njezine vjere u „Onoga koji upravlja nebom i zemljom“ i ganuća zbog njegova poniženja i znak su da u njoj prebiva Duh Gospodnji „koji prebiva u vjernicima, i on je onaj koji prima Gospodinovo tijelo i krv“ (Opom 1, 13).

Pričesni prozorčić u Svetome Damjanu govori nam kolika su bila „vrata vjere“ Klare i sestara koje su sedam puta godišnje svečano dolazile na Gozbu Jaganjčevu, a u ostale dane klanjale se, zahvaljivale i pripremale za novu svetkovinu pričešćivanja Tijelom Kristovim.

Grijeh u zajednici

 Grijeh u zajednici

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Sv. Klara ustanovila je zajednicu Siromašnih sestara koje žive „zajedno u jedinstvu misli i srdaca te u najuzvišenijem siromaštvu“ (PrKl, Solet annuere, 2). Njihov oblik života temelji se na Evanđelju. Njezina zajednica želi biti evanđeoska. Evanđeoska zajednica nije mjesto gdje ne postoji grijeh, nego je mjesto gdje se evanđeoskom ljubavlju pomaže onomu tko (sa)griješi.

Tako sv. Klara posvećuje 9. poglavlje svojega Pravila toj stvarnosti našega života: grijehu. Započinje ga ovako: „Ako bi neka sestra, nahuškana od strane neprijatelja, smrtno sagriješila protiv oblika našega zavjetovanja...“ (PrKl 9, 1).

U prethodnome poglavlju, povela je sestre na vrhunce „najuzvišenijega siromaštva“ i pokazala im kako su po njemu postale „baštinicama i kraljicama nebeskoga kraljevstva“ (PrKl 8, 4). No, dogodi se da nas „neprijatelj“ povede na jedan drugi vrhunac i pokaže nam i obeća kraljevstva zemaljska. Klara računa na mogućnost da si neka sestra, „nahuškana od strane neprijatelja“, prigrabi pravo ostvariti svoj život bez Boga i tada pada u „smrtni grijeh protiv oblika našega zavjetovanja“. Sv. Franjo to naziva „živjeti po tijelu“ (NPr 22, 5). Ton ovoga poglavlja Klarina Pravila ozbiljan je, dramatičan jer radi se – kao u drami prve stranice Knjige Postanka ili u evanđelju o Isusovoj kušnji u pustinji – o tome da nam „tijelo“ „hoće oduzeti ljubav Gospodina našega Isusa Krista i život vječni i samo sebe sa svime upropastiti u paklu“ (isto).

Klara ističe važnu činjenicu: postoji jedno zlo biće koje nagovara, huška, obilazi, opsjeda. Ona ga naziva „neprijatelj“. U pismima Janji Praškoj na nekoliko mjesta dolazi do izražaja Klarina svijest o borbi koju vjernici imaju voditi protiv sotonskih zasjeda (usp. 1PJa 27-29). Klara ga naziva „lukavi neprijatelj“ (3PJa 6), „knez tame“ pod čiju smo vlast potpali „zbog prijestupa našega Praroditelja (...) stegnuti okovima“ (usp. 1PJa 14), „ljudski neprijatelj koji smišlja kako da po drskoj nadutosti časovitih i obmanjujućih časti potpuno uništi ono što je veće od samoga neba“ (3PJa 20), tj. „dušu vjerna čovjeka koja je – po milosti Božjoj najvrjednija od svih stvorenja i veća od samoga neba“ (usp. 3PJa, 21). U Pismu Ermentrudi Klara još snažnijim, čak veoma modernim izričajima opisuje tu borbu: „... neka te ne smućuju senzacije ovoga svijeta koji bježi poput sjene; neka te ne zalude lažne utvare ovoga prijevarnoga svijeta; začepi svoje uši od zviždanja pakla i snažno skrši njegove nalete“ (PEr 5-6).

„... ako se sestra, dva ili tri puta opomenuta od opatice ili drugih sestara, ne bi popravila...“ (PrKl 9, 2). Klara nastavlja dramu grijeha. Grijeh nije samo osobna stvar. On dotiče i druge. Ranjava zajednicu ili, kako snažno kaže Franjo: „ubija“ braću i sestre (usp. Opom 3, 11). Zajednica, kao tijelo, osjeća da je jedan njezin ud bolestan. Stoga traži lijeka: bratska/sestrinska riječ, savjet, opomena, razgovor, ali i pokora: „neka jede kruh i vodu na podu u blagovaonici“ (isto). Znakovito je to da Klara govor o grijehu nadovezuje na govor o brizi za bolesne sestre. „Uzvišeno siromaštvo“ i „sveto jedinstvo“ (PrKl, Solet annuere, 3) idu zajedno. Život bez vlasništva, u svakodnevnom neposjedovanju ičega, u kušanju oskudice, čak i gladi, lako zatvara i ukrućuje srce. Stoga Klara otvara srca sestara majčinskoj brizi za najslabije: bolesnice. Ona se ne zaustavlja na tome. Traži od svojih sestara da otvore srca i prema bolesnima na duši.

Klarino vrijeme bilo je vrijeme strogih podjela: političkih (gvelfi i gibelini), klasnih (minores i maiores), vjerskih (kršćani i muslimani, pravovjerni i heretici), društvenih (zdravi i gubavi), građanskih (važnost časti i javnog mišljenja) i mnogih drugih. I sama je iskusila, kao i Franjo, što to znači biti drugačiji. Evanđeoski put kojim su ona i njezine sestre krenule ne dopušta takvih podjela. Traži se promjena vlastitog srca i približavanje onomu koji je drugačiji. Takav stav Klara zauzima i prema sestri koja je u zajednici postala javna grešnica, tj. ona čiji je grijeh svima poznat. Ona sestru ne isključuje iz zajednice, za razliku od sv. Benedikta koji, poput kirurga, reže, odstranjuje bolesni ud, isključuje monaha iz zajedničkog života i brani da mu se itko približi (usp. RB 24-25). Istina, Klara nalaže da sestra „koliko bi dana bila prkosna, toliko dana neka jede kruh i vodu na podu u blagovaonici“ (PrKl 9, 2), tj. neka bude isključena od zajedničkog stola, ali dodaje: „pred svim sestrama“. Klara nastupa poput njegovateljice „palih udova“ (3PJa 8). Kažnjenicu ostavlja među sestrama, u zajednici. I učinak je drugačiji. U tom pokorničko-kaznenom činu nasred refektora u sv. Damjanu uključene su sve sestre. Sve postaju svjesne svoje odgovornosti i težine stanja u kojemu se sada sve nalaze. Zapravo, ovaj Klarin postupak ima više simboličko nego kazneno značenje. Sestra koja kleči i blaguje na podu, ne sjedi više sa sestrama za stolom; vidi svoje mjesto prazno i postaje svjesna da je svojim grijehom prekinula vez jedinstva, cjelovitost zajednice. I još više. To je slika onog mjesta među blaženicima u nebu koje će ostati prazno ako ona ustraje u svome neobraćenju.

„Međutim, sve dok ona bude prkosna, neka se moli da joj Gospodin prosvijetli srce na pokoru“ (PrKl 9, 4). Na ovoj rečenici zadržala bih se malo više. Čitajući je na izvorniku, shvatila sam snagu i jasnoću Klarine misli. Izričaj „neka se moli“, u izvorniku „oretur“, neki prevode u smislu: „neka se [ona] moli“. Drugi prevode: „neka se mole“, misleći na sestre ili neodređeno: „neka se moli“, što ja shvaćam kao: „neka se moli [u zajednici]“. Ovim glagolom u pasivu Klara kao da želi pokazati težinu stanja u kojemu se nalazi čitava zajednica, ali i to da si sestre ne mogu prisvojiti pravo da misle kako su bolje od one koja je sagriješila. Stoga ne kaže izričito: „neka sestre mole“. „Neka se [u zajednici] moli“ znači ozračje sestrinske ljubavi, plašt ljubavi kojim se obavija onu koja je sagriješila.

Za onu koja je još u tvrdokornosti, koja se još odupire, moli se „da joj Gospodin prosvijetli srce na pokoru“ (PrKl 9,4). Klara se do kraja bori za dušu svoje sestre. Upotrebljava iste riječi kojima opisuje svoje obraćenje: „Svevišnji Otac nebeski udostojao se svojom milošću rasvijetliti moje srce da činim pokoru“ (PrKl 6, 1). I Franjo je molio pred križem da mu Gospodin rasvijetli srce. To je lijek koji se mora od samoga početka primjenjivati, ali ne da bi dotična sestra postala boljom poradi mene, ili zajednice, nego poradi vlastite sreće. „Činiti pokoru“ za Klaru i Franju znači krenuti putem Evanđelja. Htjeti da se netko obrati po mojoj mjeri jest idolopoklonstvo i znači ograničavati Božju milost. Htjeti da Gospodin rasvijetli srce drugoga znači moju otvorenost Bogu i vjeru u Njega koji može stvoriti iz ničega. Prečesto postupam na prvi način čega je pokazatelj ona uznemirenost i srdžba koju Klara zabranjuje da se pojavi u srcu opatice i sestara „jer srdžba i uznemirenost [zbog nečijega grijeha] priječi ljubav u njima samima i u drugima“ (usp. PrKl 9, 5-6).

Možda nas ova Klarina izjava vraća na početak govora o grijehu u zajednici. Svatko je potrebit obraćenja i pozvan na nj. Mnogi znakovi pokazuju da naše srce još ne pripada Gospodinu. Možda je moje srce ponekad zatvoreno sestri i ona ostane izložen neprijatelju koji traži ranjeno srce da ga ugrabi za sebe. Imam li snage srcem koje je obuzeto „srdžbom i nemirom“ osuditi drugoga i uz to moliti za njegovo obraćenje? U ovoj jubilarnoj godini u kojoj slavimo 800. obljetnicu Klarina obraćenja, molimo Gospodina da rasvijetli i naše srce da činimo pokoru na evanđeoski način.

Voda iz Kristova boka

 Voda iz Kristova boka

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


Sestra Angeluccia, XIV. Svjedokinja na Postupku za Klarino proglašenje svetom, izjavila je „kako je jednom nakon Uskrsa spomenuta sveta majka gospođa Klara čula pjevanje riječi Vidi aquam egredientem de templo a latere dextro (usp. Ez 47,1.2). To ju je toliko razveselilo i držala je to na pameti te je uvijek poslije jela i poslije povečerja uzimala blagoslovljenu vodu i davala je svojim sestrama te govorila: 'Sestre i kćeri moje, uvijek se morate spominjati i imati na pameti onu blagoslovljenu vodu koja je potekla iz desnoga boka našega Gospodina Isusa Krista koji je visio na križu'“ (PostKl 14,8).

Ovaj odlomak otkriva nam mnogo toga o Klari i njezinoj zajednici. Jednoga jutra na misi Klaru se dojmilo pjevanje braće, pjevanje koje joj je usjeklo u pamet tekst liturgije jedne vazmene nedjelje: Vidjeh vodu gdje izlazi iz hrama s desne strane, aleluja… Tekst joj nije bio nepoznat, a znala je i to da ga crkveni oci primjenjuju na onu vodu koja je potekla iz Kristova probodenog boka. Klara se obradovala jer je „vidjela“ i kušala ljubav Krista, dobrog Pastira koji se neusporedivo brinuo za nju i njezino „stado malo“ (OporKl 46).

Pretpostavljam da se ovaj mali događaj zbio nakon Franjine smrti. Koliko je Franjina smrt bila za Klaru i njezine sestre potresna, govori nam Čelanov opis njihova plača nad mrtvim Franjom (usp. 1Čel 117), kao i sama Klara u svojoj Oporuci: „Ja Klara, nedostojna sluškinja Kristova i siromašnih sestara samostana Svetoga Damjana i biljčica svetoga oca, razmišljala sam s ostalim svojim sestrama o našem uzvišenom pozivu, o zapovijedi tolikoga oca i krhkosti ostalih koje smo se bojale u sebi nakon smrti svetoga našeg oca Franje, koji bijaše naš stup, nakon Boga jedina naša utjeha i uporište (usp. 1 Tim 3, 15). Stoga smo se uvijek iznova dragovoljno obvezivale na svoju gospođu presvetu siromaštinu, da sadašnje i buduće sestre nakon moje smrti ne mognu od nje nipošto odstupiti“ (OporKl 37-39). Naziremo tjeskobu i napuštenost u kojoj su sestre kušale vlastitu krhkost. U tim trenutcima, koji su trajali godinama, ove riječi liturgije jedne vazmene nedjelje dale su im snagu. Zato se Klara obradovala i tu radost podijelila sa sestrama.

Nastojala je da te riječi i njihov smisao imaju uvijek na pameti, a kao podsjetnik na to uvela je obredno pranje ruku nakon jela – a to je upravo u vrijeme Isusove smrti na križu – i na kraju dana proživljenog s njime, kada „u ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj“ (otpjev na povečerju).

Ova voda iz Kristova boka o kojoj je Klara slušala pevanje, podsjeća na ono njezino snoviđenje o Franji koji je poziva da siše mlijeko s njegovih grudi. I Krist i Franjo za Klaru su majka, iz njihovih grudi ona pije i siše vodu koja je pere, čisti, poji i preporađa i evanđeosko mlijeko koje je hrani.

Voda koja izvire iz Kristova boka podsjećala je Klaru i sestre na krštenje iz kojega izvire i njihovo odlučno nasljedovanje Krista te mistično zaručništvo s njime. Možda je jedna od najljepših definicija posvećene osobe,, ali i i svakog krštenika, ona Klarina: „zaručnica nevinoga Jaganca koji odnosi grijeh svijeta“ (4PJa 8). Povezanost s Kristom, koja po krštenju postaje duboka i neraskidiva, ima zaručničko-svadbeno i otkupiteljsko obilježje. Na tom tragu je i sv. Franjo kada piše: „Gledajmo dobrog pastira, koji podnese muku križa da spasi ovce svoje (usp. Iv 10, 11). Za Gospodinom su išle ovce njegove u trudu i naporu, u sramoti i gladi (usp. Rim 8, 35; 2 Kor 11, 27), u slabosti i kušnji i u svemu ostalome, i za to su od Gospodina primile život vječni“ (Opom 6,1-2). Ili kada kliče: „O, kako je sveto i utješno imati tako lijepa i divna zaručnika! O, kako je sveto i kako milo imati tako dobrostiva, ponizna, miroljubiva, slatka, ljubljena i nada sve poželjna brata i sina: Gospodina našega Isusa Krista, koji život [svoj] položi za ovce svoje (usp. Iv 10, 15)“ (1PVj 12-13). Kako gore u Opomeni tako i ovdje Franjo završava s našim zajedništvom sa Sinom Božjim dovijeka: „… i pomoli se Ocu govoreći: (…) I hoću, Oče, gdje sam ja da i oni budu sa mnom, da gledaju moju slavu (Iv 17, 24) u tvome kraljevstvu (Mt 20, 21). Amen“ (isto 13.19).

Da, voda koja izvire iz probodenog boka izlijeva se, razlijeva i prelijeva na radost i spasenje. Antifona, naime, nastavlja: i spasiše se svi do kojih dođe ova voda i reći će: aleluja, aleluja.

Koje li utjehe za Klaru ostavljenu samu u srcu karizme nakon Franjine smrti! Klara je čula pjevanje, vidjela vodu, prala se u njoj, pila je i sama postala „čista žila Spoletske doline, koja napaja novi izvor žive vode na osvježenje i blagodat dušâ (usp. Iv 4,14; Est 10,6. 11,10), izvor koji je, odvođen različitim potočićima, na zemljištu Crkve već natopio rasadnik redovništva“ (BulKl 11).

Radost jedne vazmene nedjelje postala je vazmena radost Klare, njezinih sestara, čitave Crkve, sve do danas.

Spasonosna voda iz probodenog Srca jedina utažuje žeđ naših duša i jedina vodi u život vječni.

Predah na franjevačkim izvorima

 Predah na franjevačkim izvorima

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

„Pošto se svevišnji Otac nebeski po svojoj milosti udostojao prosvijetliti moje srce da činim pokoru po primjeru i pouci preblaženoga našega oca svetoga Franje, kratko nakon njegova obraćenja, dragovoljno sam mu skupa sa svojim sestrama obećala poslušnost“ (PrKl 6,1).

Prvi životopisci opisuju Klaru kao veliku pokornicu, jednu u nizu onih srednjovjekovnih žena koje, zaljubljene u Raspetoga, razapinju svoje tijelo raznovrsnim pokorama. Međutim, kada Klara govori o pokori, ne misli na pojedinačne izvanjske čine, nego na prijelaz iz jednog ljudskog stanja/staleža u drugo. Ona govori o pokori/obraćenju „po primjeru i pouci“ svetoga Franje. A za Franju činiti pokoru znači, kako opet nastavlja Klara njegovim riječima, „nasljedovati život i siromaštvo svevišnjega Gospodina Isusa Krista i presvete Majke Njegove“ (PrKl 6,7).

Životopisci, a potom i zakonodavstvo, smatraju da se to odnosi na hranu i odjeću. Niti današnje Generalne Konstitucije OSC nisu previše daleko od toga shvaćanja. Klara nije izabrala djelomično siromaštvo, nego siromaštvo u svim njegovim vidicima. Slično možemo reći i za kontemplaciju i klauzuru. Nema kod sv. Klare: „Zatvori oči i predaj se kontemplaciji. Moli za siromahe i gladne, da Bog učini čudo u njihovom životu. Naš život mora biti smiren, povučen. Ta sv. Franjo nam je rekao: 'Ne obazirite se na život vani, jer je bolji onaj u duhu' (SirČuj 3, Mostar-Zagreb, 2003.)“.

Ne, Klara drži širom otvorene oči: „Motri... gledaj... promatraj...“ Ona drži širom otvorena vrata – ona teška vrata, simbol sigurnosti i zaštite, koja su se jednoga dana pokazala nesigurnima (usp. PostKl 5,5) – i pušta k sebi potrebite koji su je prepoznali kao svoju, kao jednu od njih. Njezin klaustar nipošto nije bio neosvojiva utvrda. Skupina saracena lako je preskočila zid, a Klara je svoj klaustar pretvorila ne u mjesto sukoba nego u mjesto susreta.

Sv. Klara imala je širom otvorene oči na zbivanja u Crkvi i u svijetu. S obzirom na Crkvu znala je da je pozvana unutar nje biti sa sestrama ne „uzvišena građevina“ niti „visoko stablo“ niti „vinograd na zemljištu Crkve“ (usp. BulKl 9.11.12), nego „malo stado koje nasljeduje siromaštvo i poniznost“ Isusa Krista i njegove Majke (usp. OporKl 46). A to znači opet nešto sasvim drugo nego li živjeti jednostavno, neupadno, siromašno. To znači živjeti malenost, što je mnogo dublje i zahtjevnije. To je odgovor koji je Klara ponudila svijetu, onom svijetu „od kojega svednevice primamo mnoga dobra; velik je grijeh ne priteknemo li mu u pomoć, kako možemo, sada kad je njemu potrebno“ (usp. LegKl 23).

Svijet je danas u većoj opasnosti negoli je to bio grad Asiz u vrijeme saracena. Uskratiti odgovor na potrebe ovoga svijeta, od kojega ipak primamo mnoga dobra (Gospodin uvijek polovicu kruha čuva za svoje!), za Klaru je „veliki grijeh“. Klara se nije opterećivala time kako svijetu treba pružiti oazu mira i tišine, dijeliti svoja molitvena iskustva; ljepota i zrelost njezinih spisa plod su suza i jecaja (usp. LegKl 22.23), zabrinutosti (isto 44) i nemoći (isto 22). Njezino Pravilo prožeto je njezinim molbama, prostracijom (usp. OporKl 44), „podložnošću i podvrgnutošću stopama svete Crkve“ (usp. PrKl 1213). Malenost, škola malenosti ili života bez ikakva vlasništva jest ono što ona nudi svijetu kao odgovor i kao lijek.

Gdje se Klara napajala, gdje je to učila? Ona će reći, u Isusu Kristu, u njegovu Evanđelju koje joj je pokazao i kojemu ju je poučio sveti Franjo. Njezin redovnički život nije bio općeniti, jedan od mnogih drugih, pa makar se odlikovao revnošću, kako to opisuje Bula kanonizacije. Njezin Red danas, nakon sedam stoljeća ravnanja zakonodavstvima stranim duhu sv. Klare, u potrazi je za svojom izvornošću, koja ga ima razlikovati od ostalih klauzurnih i monaških zajednica. Contemplatio Klare i sestara ima prijeći u actio, poprimiti opipljivo, stvarno tijelo, kao što se Sin Božji utjelovio.

U tome smislu Generalni ministar OFM, fra Jose R. Carballo, smatra da su „Siromašne sestre pozvane učiniti predah na svom putu i upitati se nije li se stabilnost, koja je zasigurno obilježje kontemplativnog života, pretvorila u nepokretnost i ne može li se i dalje govoriti o stabilnosti čak i onda kada se prihvati teologija šatora, tako da bi stabilnost i klauzura mogle nastaviti biti živi znak nade među onima koji žive rastreseno i kao da Bog ne postoji“ (Pogleda uprtog u početke, str. 40).

Imajući na umu kako naša narav hoće da sve prođe bezbolno, želim podsjetiti na to da „Svevišnjemu pripada sve dobro“ (Opom 7,4; 2PJa 3); da smo pozvani biti „blagi, miroljubivi i čedni, krotki i ponizni“ (PPr 3,11), navjestitelji mira i pravde, ne osuđujući nikoga, ne smatrajući odbojnim ništa, napose ne grijeh brata/sestre (usp. Opom 11; PrKl 9,5), biti smatrani „nevrijednima, , priprostima i prezrenima... pod nogama drugih“ (usp. Opom 20).

To je ono „činiti pokoru“ po primjeru svetoga Franje, na što se Klara odlučila „dragovoljno“ i što je sa svojim sestrama obećala u „poslušnosti“.

laudatoTV banner

ZAŠTITNICA TELEVIZIJE

zatitnica televizije

~~ KLARINA BAŠTINA~~

Klarina bastina

Pisma Generalnih ministara

~FRANJEVAČKI IZVORI~

Franjevaki izvori

PJESMA FRANJO I KLARA

franjo klara

~~ HVALA REDOVNIKA~~

RBA

bg

logo GP




Klarise Zagreb® ::: Design by Schima Web Studio