• 1banner-naslovnica_slide.jpg
  • 2banner-naseogledalo_slide.jpg
  • 3banner_Gospa_slide.jpg
  • 4banner_ljubav.jpg
  • 5banner_blagoslovljen.jpg
  • 6banner-susretuasizu_slide.jpg
  • 7banner_kardinal_slide.jpg
  • 10banner-samost-unut_slide.jpg
  • 11banner_kakojedobro_slide.jpg
  • 12banner_slide_rad.jpg

Kvaternikova ulica 167, 10000 ZAGREB, HRVATSKA  Tel./fax: +385 1 37 36 524 • E-mail: samostan @ klarise-zg.hr

DEVETNICA SV. KLARI

Klara Ikona

~~~Gospa Fatimska~~~

Gospa Fatimskaj

DEVETNICA

Klarina kristologija i teologija siromaštva

 

Klarina kristologija i teologija siromaštva

 

 Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Nakon Franjine smrti, Klara je, da učvrsti svoj zavjet siromaštva, zatražila od pape Grgura IX. dokument koji bi ga zaštitio i tako dao njezinome samostanu jednu osobitost. Papa joj je 1228. g. bulom Sicut manifestum podijelio povlasticu da nema posjeda i da je nitko ubuduće ne može natjerati na protivno, što je on sam pokušao učiniti koji mjesec ranije. Spomenuti dokument poznat je pod naslovom Povlastica siromaštva. Zanimljivo je vidjeti kako i dokument koji štiti specifičnost Klarine karizme i sama Klara u svojim spisima o tom predmetu, upotrebljavaju iste ili slične izričaje, ali s različitim naglascima i značenjima. Papin dokument, kako ovaj tako i kasniji, Klari su poslužili kao pravna zaštita, ali srce, život, izgradila je sama svojom herojskom ustrajnošću u „najsvetijemu siromaštvu“.

Kada se proširio glas o svetoj Klari i načinu života u sv. Damjanu, i drugi su ženski samostani tražili dopuštenje da slijede Klarino opsluživanje. Njezino dopisivanje s Janjom Praškom pružilo je Klari i njezinim sestrama prigodu da oblikuju svoje teološko i duhovno poimanje svojega oblika života. Pišući Janji, Klara je upotrijebila tradicionalnu teologiju djevičanske ženidbe, onako kako ju je Grgur IX. umetnuo u svoju Povlasticu siromaštva, da izgradi vlastitu teologiju života u sv. Damjanu. Tako Klara reinterpretira kroz povećalo vlastitoga iskustva i viđenja siromaštva tradiciju djevičanske ženidbe. Sljedeći primjeri pokazat će bilo Klarinu metodu bilo teološku sposobnost da obrani siromaštvo.

U Prvome pismu Janji, Klara hvali Janjin ulazak u samostan, što ga je ova utemeljila u Pragu. Središnja metafora koju Klara razvija je Janjino zaručništvo s Kristom, kojemu je, tvrdi Klara, Janja dala prednost pred ženidbenim ponudama moćnika koji su prosili njezinu ruku. Janjin izbor Isusa Krista za zaručnika, piše Klara, „presjajno [je] obilježen pečatom neokrnjena djevičanstva i presvetoga siromaštva“, a taj odnos s njezinim zaručnikom jača ju u „svetu služenju… siromašnom Raspetom“ koji je „podnio muku križa… da nas pomiri s Bogom“ (usp. 1PJa 12-13).

Prvo pismo nastavlja isticati i razvijati to poistovjećivanje zaručnika sa siromašnim Raspetim, čije siromaštvo „onima što ga ljube i prihvaćaju vječno bogatstvo daje“ i „onima koji ga posjeduju i žude Bog kraljevstvo vječno obećaje“. Siromaština je zaručnica koju se Krist udostojao „više od ostaloga izabrati i prigrliti“ (isto 15-17). Ovdje dakle imamo Klaru koja opisuje Janji kako je njezin zaručnik Isus Krist sišao na zemlju da uzme „Gospođu Siromaštinu“ za svoju zaručnicu. Za Klaru prigrliti siromaštinu, zaručnicu Kristovu, znači zaručiti se s Kristom. I to je služenje siromašnome Raspetome „koji za sve nas podnese muku križa“ da nas „pomiri s Bogom“. Klara kuša otajstvo otkupljenja kao otajstvo razmjene. Krist silazi među nas, prigrljuje siromaštvo i podnosi muku za nas i uzdiže nas u Kraljevstvo nebesko. Sredstvo ove božanske razmjene je siromaštvo, koje Klara veliča:

„O blaženo siromaštvo, koje onima što ga ljube i prihvaćaju vječno bogatstvo daje! O blaženo siromaštvo, onima koji ga posjeduju i žude Bog kraljevstvo vječno obećaje, a i slavu vječnu i život blažen posigurno daje! O sveto siromaštvo, što ga Gospodin Isus Krist, koji nebom i zemljom vladaše i vlada i koji reče i postadoše, više od ostaloga izabra i prigrli“ (isto 15-17).

Za Klaru je „sveto siromaštvo“ stoga njezin vlastiti poziv, kao i Janjin. „Sveta siromaština“ je prije svega zaručnica Kristova. Živeći „sveto siromaštvo“ Klara se zaručuje sa siromašnim Raspetim.

Redci koji slijede predstavljaju Klarina biblijska razmišljanja o siromaštvu, usporedo s Povlasticom siromaštva Grgura IX., ali s različitim naglascima i značenjima. Klara najprije spaja dvije slike preuzete iz Matejeva i Ivanova evanđelja: „Reče naime: Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji, to jest Krist, nema gdje bi glavu naslonio (Mt 8,20), pa prignuvši glavu, preda duh (Iv 19,30)“ (isto 18).

Klara povezuje siromaštvo Krista hodočasnika koji nije imao gdje položiti glavu s njegovim križem na kojemu je umro prignuvši glavu. Slijedi njezin zaključak: „Ako dakle toliki i takav Gospodin dolazeći u djevičansku utrobu htjede na svijet doći prezren, ubog i siromašan, kako bi ljudi koji bijahu veoma siromašni i ubogi, trpeći preveliku oskudicu nebeske paše, u njemu postali bogati posjedujući kraljevstvo nebesko, kličite veoma i radujte se ispunjeni radošću velikom i veseljem duhovnim, jer – budući da vam se prezir svijeta svidje više nego časti, siromaštvo više nego bogatstvo i više nego na zemlji zgrtati blago na nebu“ (isto 19-22).

Za Klaru je siromaštvo – iskustvo samoga Isusa Krista koji na ovomu svijetu postade „prezren, ubog i siromašan“ – ono koje omogućava ulazak u kraljevstvo Božje. Klara ulazi u Kraljevstvo već sada, upravo nasljedovanjem Kristova siromaštva. U Povlastici siromaštva papa Grgur vidi sestre prepuštene brizi Onoga „koji hrani ptice nebeske i odijeva ljiljane poljske“, ali tek u „vječnosti [vam] daruje samoga sebe“. Klara opisuje iskustvo ono stvarno življeno kao nasljedovanje Krista, a ne ono duhovnog zaručništva s Kristom, snažno obojeno eshatološkim tonovima. To navodi da, premda je Klara prihvatila Grgurovu Povlasticu kao pravno pokriće za oblik siromaštva koji se živio u sv. Damjanu, nije prihvatila i njegovu teološku viziju siromaštva, koja cijeni siromaštvo samo zbog njegova asketskog značaja i kao sredstvo razmjene koja priprema za duhovne zaruke. Dok je Grgur smjestio siromaštvo unutar teologije duhovne ženidbe, Klara smješta duhovne zaruke unutar iskustva i teologije siromaštva stvarno življenog u sv. Damjanu: zaruke s Kristom siromašnim jesu življenje samoga siromaštva.

Klara nastavlja svoje teološko razmišljanje o presvetom siromaštvu u Drugom pismu Janji, u kojemu hvali Janju kao onu koja je „postala sljedbenica presvetoga siromaštva te si u duhu velike poniznosti i vrlo žarke ljubavi prionula uza stope onoga s kojim si se zavrijedila ženidbom vezati“ (2PJa 7). Za Klaru, prionuti uza stope Kristove znači prionuti uza siromaštvo. Klara, osim toga, opominje Janju da ostane čvrsta u „onom jedino potrebnom“: „Ali jer je jedno potrebno, ovo te jedino molim i opominjem za ljubav onoga kojemu si se prikazala za žrtvu svetu i ugodnu, da se sjećajući se svoje odluke kao druga Rahela uvijek osvrćeš na svoj početak, što držiš drži, što činiš čini, ne puštaj“ (isto 10-11).

Nakon što je opomenula Janju da ne dopusti da je itko odvrati od njezine odluke, Klara „ono jedino potrebno“ poistovjećuje sa: „djevice siromašna, Krista siromašnog prigrli“ (isto 18). Treba primijetiti da Klara aktivni život u istinskom siromaštvu označuje kao ono jedino potrebno i posljedično kao „bolji dio“ koji se tradicionalno poistovjećuje s kontemplacijom. Klara naglašava konkretni život u siromaštvu, nastavljajući poučavati Janju: „Gledaj kako se radi tebe prezrenim učini i slijedi ga, postavši radi njega prezrena na ovome svijetu. Zaručnika svoga, najljepšega od sinova ljudskih, koji radi tvoga spasa posta najbezvredniji od ljudi, prezren, udaran i po cijelome tijelu višekratno bičevan, koji umrije u samim mukama križa, kraljice preslavna, gledaj, promatraj i razmatraj i njega nasljedovati nastoj“ (isto 19-20).

Jezik što ga je Klara ovdje upotrijebila da opiše siromašnog Raspetog sličan je onomu što ga je upotrijebio Franjo da opiše ono što je vidio da sestre žive, kako Klara spominje u svome Pravilu: „A blaženi otac, vidjevši kako se ne bojimo nikakva siromaštva, nevolje, omalovažavanja i prezira svijeta“ (PrKl 6,2). Ono jedino potrebno je kontemplacija siromašnog Raspetog prevedena na jedan način života. Oblik života siromašnih sestara u sv. Damjanu je slijediti stope siromašnog Raspetog živeći u ovome svijetu.

Siromaštvo i kristologija za Klaru i njezine sestre idu zajedno. Njihovo opredjeljenje za „sveto siromaštvo“ bilo je u isto vrijeme izričaj njihova iskustva i poimanja Isusa Krista i evanđelja. Iz Klarinih spisa, od kojih smo mi naveli tek djelić, izranja jasno shvaćanje načina života i prakse koju su živjele Klara i sestre, ustrajući protiv pokušaja da se promijeni temeljno značenje njihova života. Siromaštvo nije bilo jednostavno praksa jedna od mnogih, nego srce nastojanja sestara da slijede pouke i primjer Franje Asiškoga. Klara i njezine sestre u sv. Damjanu reinterpretiraju papinsku teologiju, da odole nametanju struktura i praksa koje nisu bile suglasne njihovom evanđeoskom iskustvu života. One su bile „teologinje“ u pravom smislu riječi. Njihova teologija počinje s evanđeljem, prolazi kroz njihovo iskustvo života i odražava se u dijalogu s mnogim različitim glasovima: od svetoga Franje, Janje Praške do kardinala pokrovitelja i papâ. Svi spisi koji se pripisuju Klari nose pečat zajedničkog iskustva i mudrosti Klare i sestara, koje se obvezuju na „sveto siromaštvo“ u slijeđenju stopa Isusa Krista.

Svakodnevni život u Svetom Damjanu

Svakodnevni život u Svetom Damjanu


Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

Sveta Klara prihvaća od svetoga Franje tu obavezu za članove svoje redovničke obitelji, prema zajedničkom zakonu rada, općem zakonu, kršćanskom zakonu: i u razmjeru u kojem dragovoljno prigrljuje siromaštvo, u tom istom razmjeru se podlaže tom najvažnijem  i redovitom sredstvu, kojim se siromasi uzdržavaju.

Ovdje nećemo promatrati rad u njegovoj podređenosti molitvi, nego u vidu “života u pokori” i kao svjedočanstvo siromaštva.

Rad, zahtjev zavjetovanog siromaštva, mora biti lišen užurbanosti, čineći od vremena dragocjeni dar, kako je to smatrao sv. Franjo (2 Čel 161). Ne samo zato što se “ljubav hrani žrtvama”; svaki napor privlači dušu žednu ljubavi, koja u njemu nalazi mogućnost da raste kao i u molitvi: “sve je ljubav onome tko žarko ljubi”.

Ovako bl. M. M. Martinengo poučava svoje novakinje: „Moram vam dati na znanje da, kad ste zaokupljene svojim dužnostima, morate biti točne u poslu, jer je to točka Pravila: nemojte si dopustiti da se dosađujete… Budite dakle marljive na poslu; uvjeravam vas da ćete više naći Boga u poslu negoli drugdje… Svoje poslove morate obavljati pobožno, to jest, ne zabavljajući se pričanjem, niti raditi s nemirom i žurbom, jer to jako priječi prisutnost Božju; ne kažem da ne budete marljive u tome da brzo izvršavate naloženo, jer je i to jedan dio siromaštva… Ako se u nekoj  siromašnoj obitelji nađe jedna kći brza, hitra u svom poslu, time se uzdržava cijela obitelj; naprotiv, ako su dvije, a lijene i spore, neće zaraditi ni toliko da uzdržavaju sebe. Tako kažem i vama: budite siromašne, vrijeme je dragocjeno, ali kratko. Dobro znate kako je potrebno žuriti se, da bismo bile revne u koru; no zbog toga ne smijete raditi u tjeskobi i nemiru, jer bi to bilo protivno savršenstvu.

Znam sigurno i to da ćete, ako ne gubite vrijeme u brbljanju, s lakoćom ispuniti sve, bez ikakve štete vašoj duši… Nemojte misliti da ćete, umarajući se cijeli dan, biti spriječene biti s Bogom i spriječene steći sve kreposti; umara se ruka, noga hoda, oko gleda, uho sluša, jezik govori; sve drhti, ali srce može, bez obzira na sve te osjetne pokrete, ljubiti Boga neprestano i snažno. Oh, kažete da vam se to čini nemogućim, a ja vam kažem da nije; tako, puno je lakše onom tko ljubi. A vi biste željele postati svete, da, ali na svoj način, to jest da budete sabrane u ćeliji i da tako mirne možete mnogo moliti.“

O odnosu rada i kontemplacije: Kad bi neka sestra htjela stalno biti u slatkoj kontemplaciji i napustila svoju dužnost na zemlji, koja joj je zadana po svetoj poslušnosti, to ne bi bilo Bogu drago.

A kad bi se htjela stalno brinuti za svoju dužnost, a nikada ne bi htjela kušati ljepotu molitve i kontemplacije koju joj je moguće obaviti, ni to se ne bi Bogu svidjelo.

Nego, On hoće da se brinemo za aktivni život i za kontemplaciju prema milostima koje nam je za to dao. A koja se ne bi mogla brinuti ni za jedno ni za drugo, obavezna je više brinuti se za ono što joj je zadano po poslušnosti (bl. Julija iz Milana, 16. st.).

S. Valeria Campanazzi (16. st.) praktično kuša mogućnost kontemplacije također u rastresujućim i dosadnim uslužnostima vratarice; povjerila je nekim stranicama svojih Objava (Revellazioni) takva iskustva onoga što ju je najviše pogađalo: očitovanje Ljubavi koja je, gotovo je pretječući, doziva “Dođi, dođi”, bez znaka ljudskog glasa, od napora nametnutog poslušnošću do uživanja Božje Ljubavi. „I ovog puta ravnoteža između akcije i kontemplacije ne predstavlja neki problem: one se spajaju u poslušnosti. „Kad sam, dakle, postala vratarica, prignula sam glavu na poslušnost, ne misleći ni na što osim na to da hoću slušati i čuvati se svega što bi moglo ne sviđati se Bogu. Utoliko sam bila jako pažljiva u ispunjavanju dužnosti da izvršim poslušnost, a zatim sam sve ostalo vrijeme razdijelila Bogu, moleći časoslov i razmatranje; skoro sam svaki dan pročitala jedan dio Svetog Pisma: tako sam rasporedila svo vrijeme. A kad sam obilazila samostan tražeći sestre, trčala sam koji put tako hitro, kao da mi je upravo Bog predao tu poslušnost i na glas sam Mu prikazivala svoje korake i zahvaljivala Mu, i činilo mi se koji put kao da ga slijedim. Po tome su mi bila dana tolika prosvjetljenja i toliko poznavanje Boga da, kad sam ušla u crkvu i uzdigla ruke i duh prema Bogu, vidjela sam jedno svjetlo koje ne bih mogla objasniti i činilo mi se da oči duše proniču sva nebesa, te vidjeh onu lijepu domovinu. Toliko sam bila privučena Božjim stvarima da je, kad je bio čas da idem, dolazi Duh Božji da me potiče i slijedio me kamo sam išla, ovim riječima: “Dođi, dođi!”, ali ne ljudskim glasom, nego u razumu, tako da mi se koji puta činilo napornim. Tako me On vodio u crkvu, najviše navečer, kad je bila molitva, a ja sam ponekad išla prozebla, ledena i umorna; a kad je bilo tako, činilo mi se da su mi svi udovi ojačani te sam mogla nadići svaku muku…“

Sveta Koleta iz Korbija (1381. – 1447.), na polju rada, pokazuje jasne ideje o načinu služenja, stavljajući aktivno sudjelovanje vlastite volje u rad prihvaćen iz poslušnosti, tako da ga se izvrši “rado i... brižno i odano”: ne ubrajajući da “život u pokori” ne dopušta gubljenje vremena na beskorisne poslove, što je plod neumrtvenosti. 

„Molim vas, predrage moje sestre, i zapovijedam vam da, iz ljubavi prema Gospodinu, nikada ne odbijete izvršavati ponizne službe i djela ljubavi; nego, kad vam ih majka opatica ili njena zamjenica budu naredile, zbog opće ili posebne koristi, bez opiranja, bez mrmljanja ili pobune, učinite ih krotko i voljno, i prihvatite ih da ih izvršite brižno i odano. Nijedna sestra, da prikrije svoju nemarnost ili lijenost ili oholost, kad joj se nešto bude naznačilo da izvrši i naredilo da učini, neka se ne rastereti od ispunjenja obaveze isprikom: “Bog mi nije dao milost da znam raditi taj posao”; dokle god su zdravog tijela i pameti, ne smiju ga odbiti, nego na mig one koja zapovijeda, moraju tako hitro pristati i poslušati, kako se priliči onome tko je zavjetovao svetu poslušnost.

Jednako tako, opatica i njena zamjenica moraju paziti da sestrama ne naređuju stvari koje ne bi znale ili mogle izvršiti...

“Jer, nerad je neprijatelj duše...” : naređujem vam ovom opomenom da brižno pazite da se sve sestre, sadašnje i buduće, okane u svako vrijeme i na svakome mjestu, svakog beskorisnog i sitničavog prekomjernog posla i zaokupljenosti koje bi mogle značiti gubljenje vremena, kao one koje moraju biti u ovoj i u sličnim stvarima savršeno umrtvene.

Osim toga, svaki puta kada dvije, tri ili nekoliko sestara bude zajedno na poslu, mogu govoriti o Gospodinu i o njegovim velikim dobročinstvima, te o životu svetaca i svetica ili druge lijepe, dobre i pobožne riječi koje se odnose na spas duše, ili raspravljati o potrebama koje su dobre i korisne za upravljanje samostana, bivajući u svemu umrtvene i uzdržljive od svake loše ili svjetovne riječi“.

Raditi znači dobro upotrebljavati vrijeme i snage kojima raspolažemo; ostvarivati vlastito biće, usredotočujući ga na ono što je visoko. “Šta radiš, radi dobro...” (2 PA).

Uznemirivati se znači dopustiti rastresenosti da nas krade nama samima, i prenapetosti da nam rastura snagu, sprečavajući duh da se mirno sabere u onome što čini.

Kada duša djeluje, ne rastresajući se, i u jednoj normalnoj napetosti, koja joj dopušta da ispuni sve svoje obaveze, taka joj se ljudska aktivnost čini kao ništa naspram istinske aktivnosti: one da Gospodin živi u njoj; a život, sudjelovanje u redu i tišini pokreta i djelovanja Božjeg, postaje jedno “tiho ostajanje u Njemu”. Tako Isus poučava s. Mariju od Trojstva.

„Kad se mnogo ljubi, nađe se mnogo vremena da se mnogo toga učini. Što više budeš ljubila, bit ćeš manje spora. Posao će teći ispod tvojih prstiju. Ne propusti nijedan čas a da me ne ljubiš!” “Kad tratiš vrijeme, vrijeđaš me, prezireš moje darove, sadašnjost koju prepuštam tvojoj ljubavi i tvojoj velikodušnosti”.

“Slušaj me! Ne gubi nijedan čas! Ali nemoj biti uznemirena; tko se uznemiruje, trati vrijeme... Misli na moju Majku, koju sam i tebi dao za Majku! Kome je bila povjerena teža odgovornost negoli njoj? Uvijek mirna i nasmiješena, jer sam joj ja ispunjavao svu dušu”. “Ne uznemiruj se, ne budi u strahu! Sve prolazi, samo tvoj Bog ostaje. Ja sam red i savršeni mir, premda sam život i pokret i rad. Da živiš mojim životom, ostani sva u meni, tiho!” “S obzirom na rad, u duhu svoga Pravila, radije radi više nogo dosta. Taj mi je dodatak veoma ugodan: vidim ga i računam s njime. Ništa nije beskorisno, ništa nije izgubljeno...” “Ako mi nisi sve dala, ne mogu izvršiti djelo koje sam prepustio tvojoj inicijativi. Daj mi najmanje zrnce tvojih žrtava, tvojih napora. Ja ću ih učiniti plodnima: ali daj mi to zrnce. Nemoj izgubiti ni trenutka, ni jednu jedinu priliku a da mi ne prikažeš sve ono što ti pošaljem. Moja te milost neće ni za trenutak ostaviti: primi je! Želim da moje nebo ispuni tvoju dušu, tvoju ćeliju, tvoj samostan”. “Vaša mi se djela sviđaju utoliko ukoliko su izraz ljubavi. Ako ih učinite zato jer vas veseli da pokažete svoje sposobnosti, da učinite nešto dobra na zadovoljstvo sebi, nije zlo, ali što onda na taj način daju vašem Bogu Vaša mi se djela utoliko sviđaju, ukoliko vam pomažu da upoznate same sebe i sebe svladate. Jer čemu dolazite u samostan, ako ne radi unutrašnjeg rada na izgradnji samih sebe, da budete gospodari svoje duše, da biste mi je darovali?” “Da, rad je radost i veliko dostojanstvo za čovjeka. Ali hoću ne samo tvoja djela, nego i tebe. Kad me napuštaš i misliš samo na svoj posao, obeščašćuješ me”. “Radi brzo i točno! Sve tvoje materijalne odluke neka budu izvedene uredno, odmjereno i brzo, da možeš biti slobodna i više se dati na život duha. Čekam te kod materijalnog posla, gdje me treba služiti savršeno, a čekam te također i u počinku oslobođenog duha da se predam tvojim pogledima.” “U samostanu nije najpožrtvovanija ona koja uradi najviše vidljiva posla, nego koja uradi najviše nevidljiva posla, koja najbolje zna povući se, ne smetati nikomu, u saobraćaju biti vedra, prozirna duša, da me kroz nju mogu drugi otkriti. Nije najvažniji onaj posao što vi radite, nego onaj što mi ga prepuštate da radim među vama." “Slušaj, ne treba naravnoj djelatnosti pridavati veliko značenje. ´Bez mene ne možete ništa učiniti´. Svjetovni duh traži naravi ’promećurne ’ i ’spretne ’, kako se to veli, kad ih se hvali. Lako je pretjerano se izmarati, djelovati vidljivo, na vanjski način. Veoma je teško sebe zatajiti i pustiti meni da radim. A ipak to je jedna plodna radinost koja traje u vječnost. Ostani u meni! Računaj na mene!”


Sveta Klara prihvaća od svetoga Franje tu obavezu za članove svoje redovničke obitelji, prema zajedničkom zakonu rada, općem zakonu, kršćanskom zakonu: i u razmjeru u kojem dragovoljno prigrljuje siromaštvo, u tom istom razmjeru se podlaže tom najvažnijem  i redovitom sredstvu, kojim se siromasi uzdržavaju.

Ovdje nećemo promatrati rad u njegovoj podređenosti molitvi, nego u vidu “života u pokori” i kao svjedočanstvo siromaštva.

 

Rad, zahtjev zavjetovanog siromaštva, mora biti lišen užurbanosti, čineći od vremena dragocjeni dar, kako je to smatrao sv. Franjo (2 Čel 161). Ne samo zato što se “ljubav hrani žrtvama”; svaki napor privlači dušu žednu ljubavi, koja u njemu nalazi mogućnost da raste kao i u molitvi: “sve je ljubav onome tko žarko ljubi”.

Ovako bl. M. M. Martinengo poučava svoje novakinje: „Moram vam dati na znanje da, kad ste zaokupljene svojim dužnostima, morate biti točne u poslu, jer je to točka Pravila: nemojte si dopustiti da se dosađujete… Budite dakle marljive na poslu; uvjeravam vas da ćete više naći Boga u poslu negoli drugdje… Svoje poslove morate obavljati pobožno, to jest, ne zabavljajući se pričanjem, niti raditi s nemirom i žurbom, jer to jako priječi prisutnost Božju; ne kažem da ne budete marljive u tome da brzo izvršavate naloženo, jer je i to jedan dio siromaštva… Ako se u nekoj  siromašnoj obitelji nađe jedna kći brza, hitra u svom poslu, time se uzdržava cijela obitelj; naprotiv, ako su dvije, a lijene i spore, neće zaraditi ni toliko da uzdržavaju sebe. Tako kažem i vama: budite siromašne, vrijeme je dragocjeno, ali kratko. Dobro znate kako je potrebno žuriti se, da bismo bile revne u koru; no zbog toga ne smijete raditi u tjeskobi i nemiru, jer bi to bilo protivno savršenstvu.

Znam sigurno i to da ćete, ako ne gubite vrijeme u brbljanju, s lakoćom ispuniti sve, bez ikakve štete vašoj duši… Nemojte misliti da ćete, umarajući se cijeli dan, biti spriječene biti s Bogom i spriječene steći sve kreposti; umara se ruka, noga hoda, oko gleda, uho sluša, jezik govori; sve drhti, ali srce može, bez obzira na sve te osjetne pokrete, ljubiti Boga neprestano i snažno. Oh, kažete da vam se to čini nemogućim, a ja vam kažem da nije; tako, puno je lakše onom tko ljubi. A vi biste željele postati svete, da, ali na svoj način, to jest da budete sabrane u ćeliji i da tako mirne možete mnogo moliti.“

 

O odnosu rada i kontemplacije: Kad bi neka sestra htjela stalno biti u slatkoj kontemplaciji i napustila svoju dužnost na zemlji, koja joj je zadana po svetoj poslušnosti, to ne bi bilo Bogu drago.

A kad bi se htjela stalno brinuti za svoju dužnost, a nikada ne bi htjela kušati ljepotu molitve i kontemplacije koju joj je moguće obaviti, ni to se ne bi Bogu svidjelo.

Nego, On hoće da se brinemo za aktivni život i za kontemplaciju prema milostima koje nam je za to dao. A koja se ne bi mogla brinuti ni za jedno ni za drugo, obavezna je više brinuti se za ono što joj je zadano po poslušnosti (bl. Julija iz Milana, 16. st.).

 

S. Valeria Campanazzi (16. st.) praktično kuša mogućnost kontemplacije također u rastresujućim i dosadnim uslužnostima vratarice; povjerila je nekim stranicama svojih Objava (Revellazioni) takva iskustva onoga što ju je najviše pogađalo: očitovanje Ljubavi koja je, gotovo je pretječući, doziva “Dođi, dođi”, bez znaka ljudskog glasa, od napora nametnutog poslušnošću do uživanja Božje Ljubavi. „I ovog puta ravnoteža između akcije i kontemplacije ne predstavlja neki problem: one se spajaju u poslušnosti. „Kad sam, dakle, postala vratarica, prignula sam glavu na poslušnost, ne misleći ni na što osim na to da hoću slušati i čuvati se svega što bi moglo ne sviđati se Bogu. Utoliko sam bila jako pažljiva u ispunjavanju dužnosti da izvršim poslušnost, a zatim sam sve ostalo vrijeme razdijelila Bogu, moleći časoslov i razmatranje; skoro sam svaki dan pročitala jedan dio Svetog Pisma: tako sam rasporedila svo vrijeme. A kad sam obilazila samostan tražeći sestre, trčala sam koji put tako hitro, kao da mi je upravo Bog predao tu poslušnost i na glas sam Mu prikazivala svoje korake i zahvaljivala Mu, i činilo mi se koji put kao da ga slijedim. Po tome su mi bila dana tolika prosvjetljenja i toliko poznavanje Boga da, kad sam ušla u crkvu i uzdigla ruke i duh prema Bogu, vidjela sam jedno svjetlo koje ne bih mogla objasniti i činilo mi se da oči duše proniču sva nebesa, te vidjeh onu lijepu domovinu. Toliko sam bila privučena Božjim stvarima da je, kad je bio čas da idem, dolazi Duh Božji da me potiče i slijedio me kamo sam išla, ovim riječima: “Dođi, dođi!”, ali ne ljudskim glasom, nego u razumu, tako da mi se koji puta činilo napornim. Tako me On vodio u crkvu, najviše navečer, kad je bila molitva, a ja sam ponekad išla prozebla, ledena i umorna; a kad je bilo tako, činilo mi se da su mi svi udovi ojačani te sam mogla nadići svaku muku…“

 

Sveta Koleta iz Korbija (1381. – 1447.), na polju rada, pokazuje jasne ideje o načinu služenja, stavljajući aktivno sudjelovanje vlastite volje u rad prihvaćen iz poslušnosti, tako da ga se izvrši “rado i... brižno i odano”: ne ubrajajući da “život u pokori” ne dopušta gubljenje vremena na beskorisne poslove, što je plod neumrtvenosti.

 

„Molim vas, predrage moje sestre, i zapovijedam vam da, iz ljubavi prema Gospodinu, nikada ne odbijete izvršavati ponizne službe i djela ljubavi; nego, kad vam ih majka opatica ili njena zamjenica budu naredile, zbog opće ili posebne koristi, bez opiranja, bez mrmljanja ili pobune, učinite ih krotko i voljno, i prihvatite ih da ih izvršite brižno i odano. Nijedna sestra, da prikrije svoju nemarnost ili lijenost ili oholost, kad joj se nešto bude naznačilo da izvrši i naredilo da učini, neka se ne rastereti od ispunjenja obaveze isprikom: “Bog mi nije dao milost da znam raditi taj posao”; dokle god su zdravog tijela i pameti, ne smiju ga odbiti, nego na mig one koja zapovijeda, moraju tako hitro pristati i poslušati, kako se priliči onome tko je zavjetovao svetu poslušnost.

Jednako tako, opatica i njena zamjenica moraju paziti da sestrama ne naređuju stvari koje ne bi znale ili mogle izvršiti...

“Jer, nerad je neprijatelj duše...” : naređujem vam ovom opomenom da brižno pazite da se sve sestre, sadašnje i buduće, okane u svako vrijeme i na svakome mjestu, svakog beskorisnog i sitničavog prekomjernog posla i zaokupljenosti koje bi mogle značiti gubljenje vremena, kao one koje moraju biti u ovoj i u sličnim stvarima savršeno umrtvene.

Osim toga, svaki puta kada dvije, tri ili nekoliko sestara bude zajedno na poslu, mogu govoriti o Gospodinu i o njegovim velikim dobročinstvima, te o životu svetaca i svetica ili druge lijepe, dobre i pobožne riječi koje se odnose na spas duše, ili raspravljati o potrebama koje su dobre i korisne za upravljanje samostana, bivajući u svemu umrtvene i uzdržljive od svake loše ili svjetovne riječi“.

Raditi znači dobro upotrebljavati vrijeme i snage kojima raspolažemo; ostvarivati vlastito biće, usredotočujući ga na ono što je visoko. “Šta radiš, radi dobro...” (2 PA).

Uznemirivati se znači dopustiti rastresenosti da nas krade nama samima, i prenapetosti da nam rastura snagu, sprečavajući duh da se mirno sabere u onome što čini.

Kada duša djeluje, ne rastresajući se, i u jednoj normalnoj napetosti, koja joj dopušta da ispuni sve svoje obaveze, taka joj se ljudska aktivnost čini kao ništa naspram istinske aktivnosti: one da Gospodin živi u njoj; a život, sudjelovanje u redu i tišini pokreta i djelovanja Božjeg, postaje jedno “tiho ostajanje u Njemu”. Tako Isus poučava s. Mariju od Trojstva.

„Kad se mnogo ljubi, nađe se mnogo vremena da se mnogo toga učini. Što više budeš ljubila, bit ćeš manje spora. Posao će teći ispod tvojih prstiju. Ne propusti nijedan čas a da me ne ljubiš!” “Kad tratiš vrijeme, vrijeđaš me, prezireš moje darove, sadašnjost koju prepuštam tvojoj ljubavi i tvojoj velikodušnosti”.

“Slušaj me! Ne gubi nijedan čas! Ali nemoj biti uznemirena; tko se uznemiruje, trati vrijeme... Misli na moju Majku, koju sam i tebi dao za Majku! Kome je bila povjerena teža odgovornost negoli njoj? Uvijek mirna i nasmiješena, jer sam joj ja ispunjavao svu dušu”. “Ne uznemiruj se, ne budi u strahu! Sve prolazi, samo tvoj Bog ostaje. Ja sam red i savršeni mir, premda sam život i pokret i rad. Da živiš mojim životom, ostani sva u meni, tiho!” “S obzirom na rad, u duhu svoga Pravila, radije radi više nogo dosta. Taj mi je dodatak veoma ugodan: vidim ga i računam s njime. Ništa nije beskorisno, ništa nije izgubljeno...” “Ako mi nisi sve dala, ne mogu izvršiti djelo koje sam prepustio tvojoj inicijativi. Daj mi najmanje zrnce tvojih žrtava, tvojih napora. Ja ću ih učiniti plodnima: ali daj mi to zrnce. Nemoj izgubiti ni trenutka, ni jednu jedinu priliku a da mi ne prikažeš sve ono što ti pošaljem. Moja te milost neće ni za trenutak ostaviti: primi je! Želim da moje nebo ispuni tvoju dušu, tvoju ćeliju, tvoj samostan”. “Vaša mi se djela sviđaju utoliko ukoliko su izraz ljubavi. Ako ih učinite zato jer vas veseli da pokažete svoje sposobnosti, da učinite nešto dobra na zadovoljstvo sebi, nije zlo, ali što onda na taj način daju vašem Bogu Vaša mi se djela utoliko sviđaju, ukoliko vam pomažu da upoznate same sebe i sebe svladate. Jer čemu dolazite u samostan, ako ne radi unutrašnjeg rada na izgradnji samih sebe, da budete gospodari svoje duše, da biste mi je darovali?” “Da, rad je radost i veliko dostojanstvo za čovjeka. Ali hoću ne samo tvoja djela, nego i tebe. Kad me napuštaš i misliš samo na svoj posao, obeščašćuješ me”. “Radi brzo i točno! Sve tvoje materijalne odluke neka budu izvedene uredno, odmjereno i brzo, da možeš biti slobodna i više se dati na život duha. Čekam te kod materijalnog posla, gdje me treba služiti savršeno, a čekam te također i u počinku oslobođenog duha da se predam tvojim pogledima.” “U samostanu nije najpožrtvovanija ona koja uradi najviše vidljiva posla, nego koja uradi najviše nevidljiva posla, koja najbolje zna povući se, ne smetati nikomu, u saobraćaju biti vedra, prozirna duša, da me kroz nju mogu drugi otkriti. Nije najvažniji onaj posao što vi radite, nego onaj što mi ga prepuštate da radim među vama." “Slušaj, ne treba naravnoj djelatnosti pridavati veliko značenje. ´Bez mene ne možete ništa učiniti´. Svjetovni duh traži naravi ’promećurne ’ i ’spretne ’, kako se to veli, kad ih se hvali. Lako je pretjerano se izmarati, djelovati vidljivo, na vanjski način. Veoma je teško sebe zatajiti i pustiti meni da radim. A ipak to je jedna plodna radinost koja traje u vječnost. Ostani u meni! Računaj na mene!”

Raspeta mudrost - škola za malene

 

Raspeta Mudrost – škola za malene

 

Piše: s. M. Tarzicija ČIčmak, klarisa

Pisac Legende sv. Klare ističe, između ostaloga, žarku Klarinu ljubav prema Raspetome i njegovoj muci: „Oplakivanje muke Gospodnje priraslo joj je srcu; iz svetih rana je sad crpla smirnu gorkih osjećaja, sad sisala veoma slatke radosti. Suza Krista patnika neodoljivo ju je opijala i pamćenje joj je često predočivalo onoga kojega joj je ljubav duboko utisnula u srce“ (LegKl 30). U ovome odlomku možemo zapaziti pojmove koje je srednjovjekovna monaška tradicija redovito pridavala molitvenom čitanju Božje riječi: „opijanje“, „slast“, „pamćenje“, često dozivanje u pamet, „predočivanje“, a napose „napasanje“ i „preživanje“ što susrećemo malo kasnije u istom odlomku: „A da bi neprekidno napasala dušu slastima Raspetoga, češće je 'preživala' molitvu na čast Gospodinovih pet rana“ (isto).

Sv. Klara i njezine duhovne kćeri tijekom stoljećâ nisu poznavale lectio divina prema monaškoj benediktinskoj tradiciji. Poznavale su Sveto pismo kako im ga je svakodnevno donosila liturgija. Osim izuzetaka, ne možemo govoriti o osobnom čitanju Svetoga pisma jer samostani, a pojedine sestre pogotovo, nisu stoljećima posjedovali Bibliju, jer je to koštalo cijelo bogatstvo. No ono malo što su svakodnevno čule i čitale tijekom liturgijskih slavlja, dopiralo je do dna srca i tu se zadržalo preobražujući cijelo njihovo biće. O tome svjedoče djela svetih klarisa koja su prožeta usvojenom Božjom riječi. Samostani su nekada na dnevnom redu imali i do tri sata osobne molitve; tu su sestre „preživale“ Riječ koju su toga dana čule, a nastojale su to i tijekom dana i noći.

Najomiljeniji odlomci koje su klarise razmatrale bili su oni o Kristovoj muci. To je središte duhovnosti i svetopisamskih razmatranja same sv. Klare i njezinih sljedbenica: sve one uranjaju u povijest Muke, tako da nemaju potrebu čitati je koliko su je snažno pounutrašnjile. To je srce klarijanske mistike koja dovodi do izgaranja od žara ljubavi koji se krije u Kristovim grudima. Zapravo, Pasha smrti i uskrsnuća raspetog Zaručnika smisao je cijeloga puta. Stoga su njihove uši pozorne na sve one izričaje Staroga i Novoga zavjeta, a napose psalama, koji ih podsjećaju na Muku.

Naše svetice najčešće se zadržavaju u Maslinskom vrtu. Tako je sv. Kamila Baptista Varano (1458.-1524.) razmatrala o Kristovim osjećajima u Getsemaniju, uronivši u „pregorko more njegova srca“. Tako je nastalo njezino poznato djelo: „Isusove duhovne boli u njegovoj Muci“, u kojima se ona zadržava na Isusovim unutranjim bolima u getsemanskoj agoniji. Iz tih razmatranja moliteljice dobivaju spoznaju o vlastitoj nezahvalnosti, o nezahvalnosti ljudi. Korijeni duboke poniznosti ovih svetica leže upravo u tome i to ih dovodi do darivanja vlastita života za duše za koje je njihov Isus podnio muku. Odatle njihove molitve poput one sv. Eustohije: „Daj mi rane!“ ili sv. Veronike: „Više boli, više križeva!“

No osobiti predmet njihove molitve bile su Isusove riječi u Getsemaniju: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti“ (Mt 26,39). To je središnja točka njihove suobličenosti Kristu. U usklađivanju svoje volje s Očevom, one kušaju kako se ono što je gorko preokreće u slatkoću, iskustvo karakteristično za Franjino obraćenje (usp. Opor 3) i za Klarin način majčinskog služenja (usp. OporKl 70), što ukazuje na duboko pounutrašnjenje najautentičnijeg smisla Pashe. To je već radost koju je Isus obećao uoči svoje muke: „Žena kada rađa, žalosna je jer je došao njezin čas, ali kad rodi djetešce, ne spominje se više muke od radosti što se čovjek rodio na svijet“ (Iv 16,22).

Naglasit ćemo još jednu posebnost iz duhovnosti Drugog franjevačkog reda: promatranje lica siromašnog Raspetog, toliko prisutnog u Klarinim pismima i kasnije u spisima njezinih svetih sljedbenica. Stalno razmatranje Božje riječi u traganju za Zaručnikom, dovodi ih do Mudrosti u kojoj prepoznaju crte njegova lica. Riječi Knjige mudrosti nalazimo u trećem i četvrtom Klarinom pismu: „Ona je odsjev vječne svjetlosti i zrcalo čisto djela Božjeg, i slika dobrote njegove“ (Mudr 7,26). Ovaj redak nadahnuo je sv. Katarinu Bolonjsku da u svom razmatranju o Muci, pjeva himan na čast Muke slikama Mudrosti: „O Muko preslavna i lijeku svakoj našoj rani. O majko (Sir 24,24 Vulg; Mudr 7,12) najvjernija, koja vodiš svoju djecu k Ocu nebeskom. O pravo i ugodno utočište u svim protivštinama. O hraniteljice, koja podržavaš i vodiš male duše (Izr 9,4 Vulg) do najviše savršenosti. O zrcalo sjajno (Mudr 7,26), koje rasvjetljuješ onoga tko te motri i popravljaš njegove nepravilnosti. O neprobojni štite (usp. Ef 6,16), koji otmjeno braniš onoga koji se iza tebe sakrije. O mano tečna (Sir 24,20; Izr 9,1-6; Iv 6,35), puna svake slatkoće, ti si ona koja braniš svoje ljubitelje od svakog smrtnog otrova. O uzvišene ljestve (Post 28,10-17; Iv 1,51), koje uzdižete k beskrajnim dobrima onoga koji se uzdiže po vama. O pravo i okrepljujuće gostoprimstvo dušama hodočasnicama. O izvore nepresušni (Pj 4,15), koji osvježavaš ražarene ožednjele. O more (Sir 24,27.29) preobilno onomu koji barkom uplovi u tebe. O ljupka maslino (Sir 24,14), koja širiš svoje grane po svem svijetu. O nježna zaručnice (Mudr 8,2) duše koja je u tebe uvijek zaljubljena i ne gleda na druge“.

U ovom himnu Muci iznenađuju mnogi izričaji koje svetica pridaje Raspetomu, svi nadahnuti Svetim pismom. Zaustavit ćemo se samo na nekima. Ona je majka jer daje život, pravi život. Sv. Katarina ima pred očima mudrosne knjige, osobito Sirahovu koja je u njezino vrijeme često bila u liturgiji, gdje se mudrost naziva „majka lijepe ljubavi“ (Sir 24,24 Vulg). Ili: „I svemu sam se tomu radovao, jer mudrost sve donosi; još nisam znao da je ona roditeljka [to jest majka] svega toga“ (Mudr 7,12). Sv. Katarina gleda u Raspetome zrcalo ali - za razliku od sv. Klare koja savjetuje Agnezi neka se zadrži pred zrcalom i resi se krepostima - ona je više usmjerena ispravljanju „nepravilnosti“, to jest „deformiranosti“, što bi moglo značiti i „iznakaženosti“. Na kraju ovoga himna nalazi se izričaj posve franjevački: „zaručnica“. Raspeti je Mudrost koja je zaručnica: „Nju zavoljeh i za njom čeznuh od svoje mladosti, i nastojah da mi bude zaručnica i zaljubih se u ljepotu njezinu“ (Mudr 8,2).

Kao što u monaškoj metodi lectio divina nakon četiri koraka (lectio/čitanje, meditatio/meditiranje, oratio/molitva i contemplatio/kontemplacija) slijedi actio, to jest djelovanje, tako i naše svetice traže kakav odgovor dati raspetoj Mudrosti. Odgovor je uvijek sebedarna ljubav, darivanje vlastita života u nesebičnom služenju bližnjemu. To zahtijeva napustiti kontemplaciju i slatku samoću. U toj vrsti žrtve i odricanja, bl. Marija Anđela Astorch čula je u sebi glas: „Moram biti u onome što je Oca mojega“ (Lk 2,49). Shvatila je kako se njezina usklađenost s Božjom voljom ostvaruje upravo sada, u sebedarju drugima. Ovdje se susrećemo sa sviješću o poslanju primljenom od Boga za Crkvu, za svijet, koje se rađa nadasve iz razmatranja Muke, usvajanjem Kristovih osjećaja u stalnom prinosu samih sebe, sjedinjenom s Njegovim, za spasenje braće i sestara.

Da zaključimo: Riječ koju su naše svetice svakodnevno molile, čitale, slušale i izgovarale, pounutrašnjile, unutar predaje Crkve i na tragu sv. Franje i sv. Klare, dovela ih je do dubljeg suobličenja s raspetom Mudrošću. U Kristu Isusu one prodiru u otajstvo Presvetoga Trojstva iskustvo kojega prevode u svakodnevicu, u kojoj ih radost služenja i dar nesebične ljubavi čini duhovnim majkama braće i sestara.

Uz siromašnu literaturu, uz mala sredstva, one su posvetile cijelo svoje biće i odvajale puno vremena za razmatranje Božje riječi, napose o Muci. Mi danas imamo bogatu literaturu o molitvi, lako dostupnu Božju riječ u raznim oblicima, ali nedostaje nam vremena. Ili nam nedostaje one zaljubljenosti u Mudrost koju tražimo i iščekujemo, koja nas dočekuje i s kojom se družimo, radi koje ostavljamo sve drugo po strani. Mudrost je to koja je sva izrečena na Križu i koja čeka i doziva male duše.

"Životna hrana"

„Životna hrana“


 

 Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

«Jednom, kada je gospodin papa Grgur zabranio da nijedan brat ne smije ići u samostane Siromašnih gospođâ bez njegova dopuštenja, bogoljubna Majka, ražalostivši se što će sestre rjeđe imati hranu svetoga nauka, s uzdahom reče: „Neka nam, onda, oduzme svu braću, kad nam je oduzeo one koji su nas posluživali životnom hranom!“ I smjesta je svu braću poslala natrag Ministru, ne hoteći imati milostinjare koji su pribavljali tjelesni kruh, kad nije više imala milostinjare duhovnoga kruha» (LegKl 37).

Ovo je jedan od najpoznatijih tekstova u kojima se vidi duboka Klarina povezanost s Riječju Božjom, povezanost duboko osjećajna i ljubomorna, koja izaziva u njoj tako snažnu reakciju na papin dokument (Quo elongati kojim se zahvaća, između ostaloga, u odnos Manje braće i Siromašnih gospođa). U spomenutom odlomku susrećemo se s pojmovima vezanima uz Riječ Božju: „hrana svetog nauka“, „životna hrana“ i „duhovni kruh“. Riječ Božja za Klaru je dakle nešto tako jednostavno a bitno, nešto što doslovno daje život. Malo ranije u istome odlomku iz Legende, čitamo još slikovitije objašnjenje što je hranilo Klarin duh: « Kćerima je, po svetim propovjednicima, pribavljala hranu Božje Riječi, od koje je sebi izabrala ne manje vrijedan dio. Jer, u slušanju svete propovijedi bila bi preplavljena tolikim zanosom, toliko bi uživala u spominjanju njezinoga Isusa (…). Uživala [je] slušajući način govora učenih, smatrajući da se u kori krije badem riječî, koji je ona veoma oštroumno izvlačila i veoma slatko uživala».

Klara poput siromaha koji jede komadić svoga kruha od kojega iz dana u dan živi, uživa u Riječi, siše ju i pri tome kuša zanos i slatkoću. Kako kaže Legenda na drugome mjestu, «Sigurno je Bog u svojoj slatkoći pripravio siroti (usp. Ps 67,11)» (isto 20). Klara živi od te Riječi u svome tijelu, u mislima i u svojim riječima, koje su do nas doprle. Za nju je Riječ osoba, Gospodin Isus Krist kojega ljubi, traži, čuva kao otajstvo koje u njoj raste onako kako je raslo u utrobi Blažene Djevice Marije. Klara tako postaje i učenica i majka.

Premda ostajući vjerna i najvjernija Franjinu učenju, kao najvećem blagu koje ljubomorno čuva, Klara se, zajedno sa svojim sestrama, zbog njihova više monaškoga načina života, približila monaškoj predaji i njezinu načinu usvajanja, „nošenja“ Riječi u sebi. Siromašni samostan sv. Damjana nije posjedovao mnogo knjiga, tek najnužnije za liturgiju, sv. Misu i Časoslov. Mi koji smo danas navikli hraniti se čitanjem tolikih knjiga, ne možemo biti posve svjesni odjeka koji su imale riječi Božanskoga časoslova i sv. Mise u Klarinu duhu i duhu njezinih sestara. Ponajprije, vladala je kontemplativna šutnja preko dana koja je omogućavala zadržavanje Riječi u pamćenju i u srcu. Časoslov je, kao i kod Manje braće, bio po obredu Papinske kurije, što ga je reformirao Inocent III., a bio je jednostavniji i manjih dimenzija od monaških časoslova. Sam karakter brevijara toga razdoblja pretpostavljao je i ujedno pospješivao pamćenje tekstova. Sv. Klara navodi najviše rečenice koje se više puta ponavljaju u liturgiji, koje je zapamtila i usvojila.

Obilje liturgijskih sjećanja prisutnih u njezinim Pismima znak je dubokog jedinstva između Klarine osobne i liturgijske duhovnosti. Mnoga svjedočanstva sestara iznose događaje vezane upravo uz liturgiju, uz neku antifonu, neki kratki liturgijski tekst, što nam govori da su Klara i sestre to neprestano promišljale. Primjerice: «Upitana u koje je to vrijeme bilo, odgovorila je: u tjednu nakon Vazma, kada se pjeva: Ego sum Pastor bonus» (PostKl 10,8). «A posljednja riječ koju je sveta Majka rekla ovoj svjedokinji, bila je ova: „Pretiosa in conspectu Domini mors Sanctorum eius“» (isto 10,10). «Također je rekla ova svjedokinja kako je jednom nakon Uskrsa spomenuta sveta majka gospođa Klara čula pjevanje riječi Vidi aquam egredientem de templo a latere dextro (usp. Ez 47,1.2). To ju je toliko razveselilo i držala je to na pameti te je uvijek poslije jela i poslije Povečerja uzimala blagoslovljenu vodu i davala je svojim sestrama te govorila: „Sestre i kćeri moje, uvijek se morate spominjati i imati na pameti onu blagoslovljenu vodu koja je potekla iz desnoga boka našega Gospodina Isusa Krista koji je visio na križu“» (isto 14,8).

Čitajući Klarine spise, očita je njezina bliskost s Riječju, duboka ukorijenjenost Riječi u njoj, koju ona potom pamti, ponavlja, vraća joj se i dok je izgovara drugome kao da razgovara s vlastitom dušom. Klara, kao i Franjo, razmišlja i piše biblijskim kategorijama i pojmovima. Oni savršeno upotrebljavaju svetopisamske riječi kao da su njihove vlastite. Klarina Pisma Janji možda su najljepši primjer „vađenja“ svetopisamskoga teksta iz njegova konteksta da bi načinila vlastiti sastav. Iz Pisama se vidi kako se Riječ u njoj nastanila na skrovit način, a njezin život pokazuje da je Riječ u njoj boravila u duhu i sili. Jer Riječ oblikuje osjećanje i vladanje. Jedna sestra na Postupku je posvjedočila kako je za vrijeme propovijedi (naviještanja Riječi) vidjela svetu Klaru okruženu sjajem i začula u sebi glas: «Spiritus Sanctus superveniet in te» (usp. PostKl 10,8). Klara, osjenjena Duhom Svetim, začinje Riječ. Vidjevši prelijepo djetešce pored Klare, ista sestra začula je Riječ: «Ja sam među njima». I protumačila je da je taj dječačić bio sam «Isus Krist, koji prebiva posred propovjednika i slušatelja kada jesu kako valja i slušaju kako valja» (isto).

I samo najuzvišenije siromaštvo što ga je Klara prigrlila i utjelovila zapravo je utjelovljenje Riječi koja govori: «idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu» (Mt 19,21). Riječ Božja želi u nama boraviti, jer ona je život i hoće da živimo. U svetoj Klari ona je došla u liku življenog siromaštva koje ju je zaodjenulo svjetlošću i snagom, poučljivošću Duhu i njegovu svetom djelovanju.

Bdjeti i moliti

 

Bdjeti i moliti

 

 Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


„O, zaista blažena noć, u kojoj se nebesko sa zemaljskim, božanskom s ljudskim povezuje“, veli poznati hvalospjev uskrsnoj svijeći. Ono što čini misterij te noći, obilježava svako kršćansko bdjenje: spoj onoga što je nespojivo, neba i zemlje, čovjeka i Boga. Kršćani su već od najranijih vremena njegovali noćnu molitvu ili bdjenje, bilo zajednički u liturgiji, bilo u osobnoj askezi. Svrha bdjenja jest preteći vrijeme, čekati dolazak Gospodnji, koji se događa u milosnom pohodu duši i napokon pobožanstvenjenje. Bdjenjem su kršćani također nasljedovali Isusa koji se povlačio noću na molitvu dok svijet spava (usp. Lk 6,12; 9,18; 22,45). Svaki je kršćanin pozvan posvetiti molitvi određeni dio noći. Pritom dužina bdjenja nije tako važna. Dovoljno je oduzeti si onoliko vremena od sna koliko možemo, i posvetiti ga molitvi, druženju s Gospodinom.

U svoj program nasljedovanja Gospodina našega Isusa Krista, sv. Franjo i sv. Klara nisu mogli mimoići i noćnu molitvu, molitveno bdjenje. Kad je vitez Bernard ugostio obraćenog Franju, koji je već živio pokornički i propovijedao pokoru „promatrao ga je kako cijelu noć moli, kako veoma malo spava i kako veliča Boga i slavnu Djevicu Majku Božju“ (1 Čel 24). Franjo i braća njegovali su bdjenje, kako ono liturgijsko molitvom noćnog časoslova (Matutin), tako i onu osobnu molitvu koju si je svatko uredio kako mu je odgovaralo. Za jednog takvog bdjenja pridružila im se i djevica Klara. I ona je ustrajno njegovala taj oblik molitve, zajedno sa svojim sestrama.

„Dane i noći provodila je osobito posvećujući se sveudilj bdjenjima i molitvama“ (BulKl 16). „Duša [joj] neprestano bijaše obuzeta svetim molitvama i božanskim pohvalama. Veoma živu pozornost unutarnje želje već je uprla u Svjetlo i, kao ona koja se izdigla iznad kruga zemaljskih promjenjivosti, širom je rastvorila krilo pljuskovima milostî. Dugo bi vremena nakon povečerja molila sa sestrama, a potoci suza, kad bi provalili u nje, potakli bi i druge na plač. A nakon što bi druge pošle k tvrdim ležajevima da zagriju iznemogle udove, ona je ostajala budna i postojana u molitvi da, kad tvrdi san obuzme druge, kradom uhvati trag božanskoga šapta. Najčešće je, prostrta ničice na molitvu, zemlju natapala suzama i milovala poljupcima te se činilo da uvijek drži u rukama svojega Isusa na čije noge su tekle njezine suze i na koje je utiskivala cjelove“ (LegKl 19).

U ovom opisu Klarina bdjenja imamo gotovo sva obilježja kršćanskoga bdjenja, kao i obilježja koja se spominju u svjedočanstvima pravoslavnih monaha, napose hezihastâ. Ponajprije, to je molitva noću, dok svijet spava. To je neodvojenost bdjenja i molitve, kako Isus poučava: „Bdijte i molite“ (Mt 26,41).

Kod Klare su zatim prisutne i suze. Klara kao da drži „u rukama svojega Isusa“, poput druge Magdalene, i cjeliva ih i natapa svojim suzama. „Oplakivanje muke Gospodnje priraslo joj je srcu; iz svetih rana je sad crpla smirnu gorkih osjećaja, sad sisala veoma slatke radosti. Suza Krista patnika neodoljivo ju je opijala i pamćenje joj je često predočivalo onoga kojega joj je ljubav duboko utisnula u srce. (…) A da bi neprekidno napasala dušu slastima Raspetoga, češće je 'preživala' molitvu na čast Gospodinovih pet ranâ“ (LegKl 30). Hezihasti uče da bdjenje ne bi trebalo proći bez suza; suze trebaju biti stalni suputnik monaha. Monah bi trebao neprestano plakati: najprije zbog svojih grijeha i zbog grijeha drugih, a zatim bi trebao doseći stupanj kada će plakati zbog ljubavi prema Bogu. Te suze ne smiju se shvaćati u sentimentalnom smislu. One u drevnim spisima asketa izražavaju radost i slatkoću Gospodinove prisutnosti kao i tjeskobu zbog čovjekove udaljenosti od Boga. Sveto pismo često spominje takve suze: „Iznemogoh od pusta jecanja, u noći postelju plačem zalijevam, suzama ležaj natapam“ (Ps 6,7). Zato Oci preporučaju to biblijsko iskustvo. Sv. Grgur Nazijanski naziva suze petim krštenjem. Prvo je ono alegorijsko, Mojsijevo u vodama Crvenoga mora (usp. 1 Kor 10,2), drugo čisto pokorničko Ivana Krstitelja, treće Kristovo u Duhu Svetom i četvrto mučenika u krvi. I prva Franjina braća „dizali su se o ponoći i s nebrojenim su suzama i uzdisajima sabrano i vrlo pobožno molili“ (LegTd 41).

U svom bdjenju Klara nije zaboravljala druge. Poznati su primjeri njezine prošnje za druge, napose u trenutcima velike opasnosti, kao u slučaju navale Saracena i opsade od strane Vitala Averškoga (LegKl 22.23) te žarke molitve za obraćenjem njezine sestre Katarine (Janje).

Bdjeti s Isusom znači uvijek bdjeti s njegovom Riječi, koja je kao „svjetiljka što svijetli na mrklu mjestu dok Dan ne osvane i Danica se ne pomoli u srcima vašim“ (2 Pt 1,19). Zato je Klara nastojala „kradom uhvatiti trag božanskog šapta“, a to je ona Riječ što je međusobno izmjenjuju tri božanske Osobe. Klara u svom Pravilu ne spominje lectio divina. Njezin Red nije nikada njegovao takav oblik prisnosti s Riječju. Sestre su živjele od liturgije i pobožnosti koje su u dnevnoj adoraciji i napose bdjenjima “preživale“. Bila je to najčešće misao o Muci Kristovoj i Isusovoj euharistijskoj prisutnosti. Hezihasti preporučuju da se najprije razmatraju posljednje stvari: smrt, sud, raj i pakao, zatim Muka Kristova, kako bi se probudilo skrušenje i poniznost pred Bogom. Zato je sv. Franjo po cijele noći vapio: „Tko si ti, o preslatki moj Bože? Tko sam ja, najneznatniji crv i nekorisni tvoj sluga?“

Glavni neprijatelj monahu tijekom bdjenja jest san, njegove misli i zlodusi. Da otklone san, monasi se služe usmenom molitvom, poklonima, stajanjem. Bdjenje zahtijeva velik napor. I Franjo i Klara uključili su svoje tijelo u bdjenje. Tijelo naime mora pratiti duh u njegovom klanjanju Bogu: „Kad čujete njegovo ime, klanjajte mu se sa strahom i poštovanjem pavši na zem­lju. Ime mu je Gospodin Isus Krist, Sin Svevišnjega, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen“ (PRe 4).

Kršćansko bdjenje znači iščekivanje Zaručnika. Crkva bdije poput mudre djevice sa svjetiljkom punom ulja. Franjino i Klarino bdjenje također ima zaručničko obilježje. Franjo je u samoći „često riječima razgovarao s Gospodinom (…) zabavljao [se] sa Zaručnikom“ (2 Čel 95). Za jednog takvog bdjenja Klara se posvetila Kristu kao zaručnica. O tome svjedoči zaručnički jezik njezinih pisama. Prema učenju Otaca „monah će se svojim bdjenjem uskoro naći u rukama Isusovim“ (sv. Izak Sirski). To je onaj „zaručnikov doticaj“ što ga je Franjo pred drugima sakrivao (2 Čel 94). To je onaj zagrljaj koji „steže“ (1 PJa 10), zagrljaj Zaručnikov koji završava u poljupcu sjedinjenja s dušom-zaručnicom (4 PJa 32).

Noćna molitva ne može proći bez borbe. Ona mora imati obilježja Isusove posljednje noćne molitve u kojoj se vodila žestoka borba i dogodilo predanje Ocu: „Ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti“ (Mt 26,39). Noću su molitelji na poseban način napastovani od zloduha. Tako je „jednom, u dubokoj noći, dok je [Klara] plakala, stao pred nju anđeo tminâ u liku crnoga dječačića i opomenuo je, govoreći: 'Ne plači toliko jer ćeš oslijepiti!' Kad mu je smjesta odvratila: 'Neće oslijepiti onaj tko gleda Boga!', zbunjen je nestao. Iste noći, nakon jutarnje, dok je Klara bila u molitvi i kao obično natopljena potokom suza, pristupio joj je himbeni savjetnik: 'Ne plači toliko', kazao je, 'jer će ti se inače mozak rastvoriti i iscuriti kroz nos pa ćeš onda imati iskrivljen nos'. Na njezin hitri odgovor: 'Ništa se ne iskrivljuje onomu tko služi Gospodinu', smjesta je utekavši iščeznuo“ (LegKl 19). Franjo je znao moliti noću u zapuštenim crkvama, na osamljenim mjestima. „U njima je uz pomoć Božje milosti nadvladavao mnoge strahove i mnoge tjeskobe srca“ (1 Čel 71). Oboje su u tim trenutcima spoznavali volju Božju za sebe i za svoju braću i sestre.

Učitelji molitve naglašavaju da bez redovitog bdjenja i brižljivog monaškog života, monah ostaje lišen uzvišenih i izuzetnih Božjih darova. Klara nam je i u tome primjer: „Kako već uistinu bijaše mrtva puti, tako bijaše posve tuđa svijetu te joj duša neprestano bijaše obuzeta svetim molitvama i božanskim pohvalama. Veoma živu pozornost unutarnje želje već je uprla u Svjetlo i, kao ona koja se izdigla iznad kruga zemaljskih promjenjivosti, širom je rastvorila krilo pljuskovima milostî“ (LegKl 19). I doživjela je preobrazbu. „Koliku je preobrazbu stjecala u peći svoje žarke molitve, koliko joj je u onom uživanju postajala slatka božanska dobrota, dokazuju uobičajeni znakovi. Kad se naime sva radosna vraćala od svete molitve, donosila je s ognja Gospodnjeg žrtvenika žarke riječi koje su rasplamsavale također srca njezinih sestara. One su naime ostajale zadivljene što takva slatkoća izlazi iz njezinih usta i što joj lice izgleda sjajnije negoli obično. Sigurno je Bog u svojoj slatkoći pripravio siroti i svjetlo istinsko, koje se očitovalo na tijelu, ispunilo je u molitvi njezin duh“ (LegKl 20).

Ovaj zaključak pisca Legende: „sigurno je Bog u svojoj slatkoći pripravio siroti“ ukazuje na to da je Franjino i Klarino bdjenje u skladu s njihovim stavom siromaha. Nasljedovanje Kristove kenoze uključuje preobrazbu, preobrazbu u Krista raspetoga i u Krista slavnoga. To je milost koja siromaha zaodijeva u „svečani izgled i radosno lice“ (isto, 18).

Priljubi se uz njegovu preslatku Majku

 

„Priljubi se uz njegovu preslatku Majku“ (3PJa 18)

 

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


Ove se godine spominjemo stogodišnjice ukazanja Gospe u Fatimi i stogodišnjice osnutka Vojske Bezgrešne po sv. Maksimilijanu Kolbeu. Želi stoga u osnovnim crtama prikazati marijansku crtu Franjevačkoga reda, osobito se oslanjajući na spise sv. Klare.

Kada govori o odnosu duše s Gospodinom Isusom Kristom, Bogočovjekom, Klara upotrebljava dvije metode. Prva je iz Klarinog Drugog pisma Janji Praškoj: „gledaj, promišljaj, motri i nasljeduj“ (usp. PJa 20, slobodan prijevod). Drugu metodu nalazimo u Trećem pismu: „stavi svoj duh u ogledalo vječnosti, stavi svoju dušu u odsjaj slave, stavi svoje srce u otisak božanskoga bića i kontemplacijom preobrazi svu samu sebe u sliku božanstva samoga“ (3PJa 12-13). No kada govori o odnosu duše s Blaženom Djevicom Marijom, Klara to izražava jednostavnim riječima: „Priljubi se uz njegovu preslatku Majku“ (3 PJa 18).

Izričaj „priljubi se uz njegovu preslatku Majku“ nije slikovit opis djetinje pobožnosti prema Djevici Mariji. On u sebi krije puno više. To je sljubljenost koja znači doslovno nasljedovanje, usvajanje istih misli, osjećaja i radnji. To znači posjedovanje Marijine duše. Jer dalje Klara govori: „kako ga je slavna Djevica nad djevicama tvarno, tako ga i ti uvijek možeš bez ikakve sumnje duhovno nositi u svome čistome i djevičanskome tijelu, slijedeći njezine stope, osobito stope poniznosti i siromaštva“ (3PJa 24-25, prijevod je moj). Vidimo da Klara ovdje spominje „njezine stope“ – što je mogući prijevod izričaja eius vestigia – izričaj toliko puta upotrijebljen za Isusa Krista, i kod Franje i kod Klare, a sada primijenjen na Djevicu Mariju.

Prema malom prvobitnom pravilu što ga je sveti Otac Franjo dao Klari i sestrama 1212./13. godine, Forma vivendi, Klara i sestre su od samoga početka svoj duhovni i posvećeni život promatrale u svjetlu Marije. Marija je ključ razumijevanja i tumačenja njihova načina života. Opisujući život sestara gotovo identičnim riječima marijanske antifone iz Časoslova Muke, a koja uokviruje svaki psalam – kojim Franjo izriče Kristovu dušu u pojedinim otajstvima njegove Muke – Franjo vidi Klaru i sestre unesene u Kristovo otajstvo otkupljenja i spasenja svijeta, kao što je njegova Majka bila prisutna u svim njegovim otajstvima. Zato Franjo i Klara ističu da je njihov način života opsluživanje siromaštva i poniznosti Gospodina našega Isusa Krista i Njegove presvete Majke i svetog evanđelja (PrKl 12,13).

Premda Franjevački red u svojem naslovu ne nosi ime „marijanski“, on to u svojoj biti jest. Nije marijanski samo zbog štovanja Blažene Djevice i pobožnosti, koliko zbog posredovanja Blažene Djevice kod njezina Sina da u Crkvi nikne taj red. Kada kažemo da je naš način života „opsluživati siromaštvo i poniznost Gospodina našega Isusa Krista i Njegove presvete Majke i sveto evanđelje“ (PrKl 12,13), onda trebamo imati na umu da nam je Marija posredovala Evanđelje, Radosnu vijest: Gospodina našega Isusa Krista. Ona je „učinila našim bratom Gospodina veličanstva“ (2Čel 198) posredovavši Ga kao „službenica višnjega, vrhovnoga Kralja, Oca nebeskoga“ i kao „zaručnica Duha Svetoga“ (Ant, ČMu). Sin Božji utjelovljenjem prigrljuje način života svoje Majke: „Premda bijaše bogat nada sve, on je sam htio s preblaženom Djevicom, majkom svojom, izabrati siromaštvo na ovome svijetu“ (2PVj 5).

Jednako tako Presveta Majka posredovala je da u vrijeme kada je na zemlji ohladnjela ljubav prema njezinu Sinu, nikne Serafski red koji će obnoviti u srcima ljubav prema Sinu Božjemu. Ne samo ljubav, nego serafsku ljubav. „Zaručnica Duha Svetoga“, koju mi danas rado nazivamo Bezgrešna, tražila je od svoga Sina djelić (porcijunkulu) čovječanstva u kojemu će se obnoviti stope njezina Sina Isusa Krista (usp. NPR 1,1) i njezin lik (usp. LegKl, Uvod). Tako je to vidio i pisac Legende svete djevice Klare: „Zato neka muškarci slijede muževe, nove učenike utjelovljene Riječi, a žene neka nasljeduju Klaru, koja je utisnuti trag Majke Božje“ (LegKl, Uvod).

Za kolijevku novoga Reda Majka Božja daruje komadić zemlje, svoju crkvicu, svoje svratište i svoju ložnicu (LegKl 8): Porcijunkulu. Tu je opet Majka Božja posredovala Franji otkriće Evanđelja na što je on uskliknuo, zahvaćen očito Duhom Svetim: „To je ono što tražim, to je ono za čim čeznem svom dušom!“ Zatim „načini vrlo prostu i neuglednu tuniku, odbaci pojas pa je opasa užetom“ (ŽivŠp 15). Otada Franjo u siromasima vidi „zrcalo našega Gospodina i njegove siromašne Majke“ (2Čel 85); u sestrama vidi Djevicu Mariju (usp. Forma vivendi) i u svom srcu nosi gola onoga koga je siromašna Gospođa, tj. Blažena Djevica Marija, rukama držala gola (usp. 2Čel 83). Toga istoga promatra Klara u jaslicama, ali ga Majka povija u siromašne povoje koji postaju jeftinom odjećom Siromašnih gospođa/sestara (usp. PrKl 2,25). Malo je poznato da je novi Red, na čelu kojega je bio samostan Svetoga Damjana, bio nazvan «Red Gospođa svete Marije samostana Svetoga Damjana» (Pismo Honorija III. od 9. 12. 1219. samostanu Monticelli), gdje naziv svete Marije, kao pridjev imenice gospođe, vjerojatno predstavlja ime što su ga Franjo i Klara bili izabrali za novi Red.

Kao što je Klara htjela da njezine sestre duhovno nose u sebi Onoga koga nebesa ne mogu obuhvatiti, osobito slijedeći siromaštvo i poniznost Blažene Djevice Marije (usp. 3PJa 24-25), tako je Franjo htio da u Marijinoj crkvici borave uzorna i sveta braća i da se ondje provodi svet život koji će biti uzorom cijelomu Redu (usp. AsZb 56). Ona, koju je Franjo postavio da bude Odvjetnicom njegova Reda (usp. 2Čel 198), posredovala je Franji da začne i rodi duh evanđeoske istine (1Bon 3,1). Evanđeoska istina, sama osoba Isusa Krista, u suprotnosti je s laži. Zato Franjevački red odabire život poniznosti i siromaštva da živi u istini, da propovijeda istinu i da „divnom povlasticom mudrosti iz usta samoga Boga“ pobjeđuje „lukavstvo prepredena neprijatelja“ (usp. 3PJa 6), onoga neprijatelja s prve stranice Svetoga Pisma (usp. Post 3,15).

Bezgrešna Odvjetnica Reda posreduje da se svete kreposti „po milosti i prosvjetljenju Duha Svetoga“ ulijevaju u „srca vjernih, da ih od nevjernih učinite vjernima Bogu“ (PozBDM 6). To su kreposti koje Franjo pozdravlja, videći u svakoj od njih lijek i oružje protiv poroka i grijeha (PozKr 8), Sotone i svih zloća njegovih (r. 9), mudrosti ovoga svijeta i mudrosti tijela (r. 10), požude i pohlepe te brige ovoga svijeta (r. 11), oholost i sve ljude na svijetu i sve što je na svijetu (r. 12). Doista serafsko uzdizanje iznad „ispraznih utvara varljiva svijeta“ (PEr 6).

Kreposti koje odsijevaju na Kraljici Anđeoskoj: mudrost, jednostavnost, siromaština, poniznost, ljubav i poslušnost, s pridjevima „sveta“, omogućuju posvemašnju pobjedu sve do mučeništva. Naime u Pozdravu krepostima Franjo pravi dvije aluzije, na Ivana Krstitelja i na Isusa pred Pilatom: „da [svi ljudi, životinje i zvijeri] mognu činiti s njim što god htjednu, koliko im bude dano odozgor, od Boga“ (r. 17-18).

Možda se čini da poruka Gospe u Fatimi nema mnogo toga za Franjevački red. No njezin poziv da se posvetimo njezinome Bezgrešnome Srcu znači ono što smo na početku kazali: „priljubiti“ se uz nju, preuzeti njezin način mišljenja, osjećanja i djelovanja. Do savršenosti je to izveo sv. Maksimilijan Marija Kolbe, gradeći na čvrstim teološkim i svetopisamskim temeljima, na franjevačkoj duhovnosti, proničući Marijinim očima „oholost i sve ljude na svijetu i sve što je na svijetu“ (usp. PozKr 12). Vremena nisu ništa bolja niti ljepša od njegova. Svijet je ohladnio i potrebit je serafske ljubavi koju je Franjevački red pozvan zapaliti u srcima. U 13. stoljeću svijetu je bio darovan sv. Franjo, a našem vremenu darovano je Bezgrešno Srce Marijino i njoj posvećeno malo stado. Možda je to onaj kamen zaglavni nužan da se dovrši popravak crkve „koja se ruši“.

laudatoTV banner

ZAŠTITNICA TELEVIZIJE

zatitnica televizije

~~ KLARINA BAŠTINA~~

Klarina bastina

Pisma Generalnih ministara

~FRANJEVAČKI IZVORI~

Franjevaki izvori

PJESMA FRANJO I KLARA

franjo klara

~~ HVALA REDOVNIKA~~

RBA

bg

logo GP




Klarise Zagreb® ::: Design by Schima Web Studio