• 1banner-naslovnica_slide.jpg
  • 2banner-naseogledalo_slide.jpg
  • 3banner_Gospa_slide.jpg
  • 4banner_ljubav.jpg
  • 5banner_blagoslovljen.jpg
  • 6banner-susretuasizu_slide.jpg
  • 7banner_kardinal_slide.jpg
  • 10banner-samost-unut_slide.jpg
  • 11banner_kakojedobro_slide.jpg
  • 12banner_slide_rad.jpg

Kvaternikova ulica 167, 10000 ZAGREB, HRVATSKA  Tel./fax: +385 1 37 36 524 • E-mail: samostan @ klarise-zg.hr

DEVETNICA SV. KLARI

Klara Ikona

~~~Gospa Fatimska~~~

Gospa Fatimskaj

DEVETNICA

Pismo mons. Mate Uzinića

 

Hrvatska biskupska konferencija

Vijeće HBK za UPŽ i DAŽ

Ksaverska cesta 12 a

HR-10000 Zagreb

Zagreb, 21. kolovoza 2014.


Redovnicama, redovnicima,

posvećenim laicima

i biskupijskim povjerenicima

 

Poštovane redovnice, redovnici i posvećeni laici,

papa Franjo odlučio je da se 2015. godina, u kojoj se obilježava uz 50. obljetnica objavljivanja dekreta Drugog vatikanskog koncila o prilagođenoj obnovi redovničkog života Perfectae caritatis, proglasi Godinom posvećenog života, koja će biti otvorena u Prvoj nedjelji došašća, 30. studenoga 2014., i zatvorena na Svijećnicu, 2. veljače 2016.

Tijekom Godine posvećenog života planirani su različiti događaji i susreti na razini opće Crkve. O tome što se sve planira, možete saznati više iz okvirnog programa proslave Godine posvećenog života koji je Kongregacija za UPŽ i DPŽ dostavila Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, a koji Vam u prijevodu HKVRPP-a dostavljamo u privitku.

Vjerujemo da će Godina posvećenog života na različite načine, osobito svečanim početkom i završetkom, biti obilježena na razini mjesnih Crkava. To srdačno preporučujemo. Istovremeno Godinu posvećenog života želimo obilježiti na nekoliko načina i na nacionalnoj razini i tome vas, pozivajući vas na suradnju, rado obavještavamo:

1. Vijeće HBK za UPŽ i DAŽ i predsjedništvo HKVRPP-a su predložili, a HBK-a prihvatila na zajedničkoj sjednici s redovničkim poglavarima održanoj 2. lipnja 2014., da se Godina posvećenog života na nacionalnoj razini proslavi Nacionalnim susretom u nacionalnom svetištu Mariji Bistrici u subotu, 14. ožujka 2015., svih redovnika i redovnica i Bogu posvećenih laika, redovničkih pripravnika, biskupijskih povjerenika za posvećeni život, kao i laika povezanih s redovničkim zajednicama preko trećih redova.

2. Redovnice, redovnici i posvećeni laici će svojim svjedočanstvo aktivno sudjelovati u predprogramu Drugog nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji koji će se održati na Trsatu u nedjelju, 19. travnja 2014.

3. Redovnički dani 2015. – koji se već nekoliko godina održavaju i u Zagrebu i Splitu – će progovori o ostvarenju ciljeva Godine posvećenog života, a oni su, prema pročelniku Kongregacije za UPŽ i DAŽ kardinalu Joaou Braz de Avizu, „sa zahvalnošću se spomenuti nedavne prošlosti“, „s nadom prigrliti budućnost“ i „sa strašću živjeti sadašnjost.“

Koristim ovu priliku da bih unaprijed čestitao Godinu posvećenog života svima vama koji u posvećenom životu prepoznajete onaj poziv koji Bog ima s vama. Na sve vas zazivam obilje Božjeg blagoslova i zagovor blažene Djevice Marije, naše nebeske majke, koja se Bogu potpuno posvetila i koja je uzor svakog posvećenog života. Neka Božjom pomoću i njezinim zagovorom Godina posvećenog života bude plodonosna za sve nas, kako bi posvećeni život, koji i u našoj domovini ima slavnu prošlost, mogao biti tako autentično življen u sadašnjosti i tako postati izazov i za budućnost svima onima koje Bog poziva da mu se posvećenim životom stave potpuno na raspolaganje.

 

S poštovanjem u Kristu odani

Mate Uzinić,

 

predsjednik Vijeća HBK za UPŽ i DAŽ

Logo Godine posvećenog života

 

 logo aVC

Vita consecrata in Ecclesia hodie

Evangelium, Prophetia, Spes

Prikaz loga Godine posvećenog života

 

Golubica u letu jednim krilom pridržava stilizirani poliedarski globus, a drugim zaklanja tri zvijezde koje izranjanju iz vode.

Logo za Godinu posvećenog života, na simboličan način izražava temeljne vrijednosti posvećenog života. U njemu se prepoznaje »neprekidno djelo Duha Svetoga, koje tijekom stoljećâ tumači bogatstva prakse evanđeoskih savjeta kroz mnogovrsne karizme, te i na taj način Kristovu tajnu čini trajno prisutnom u Crkvi i svijetu, u vremenu i prostoru« (VC 5).

U linijama koje ocrtavaju lik golubice nazire se riječ »mir« na arapskom čime se podsjeća da je posvećeni život pozvan biti primjer sveopćeg pomirenja u Kristu.


Simboli u logu

 

Golubica nad vodom

Golubica je klasični simbol djelovanja Duha Svetoga, koji je izvor života i nadahnitelj stvaralaštva. To je podsjetnik na početke povijesti: u početku je Duh lebdio nad vodama (usp. Post 1, 2). Golubica, koja leti tik iznad mora koje buja životom koji se još uvijek nije oblikovao, doziva u svijest strpljivu i povjerljivu plodnost, dok znakovi kojima je okružena otkrivaju stvaralačko i obnoviteljsko djelovanje Duha. Golubica evocira također čovjekovo posvećenje Kristu u krštenju.

 

Vode, koje sačinjavaju komadići mozaika, pokazuju složenost i sklad ljudskih i kozmičkih počelâ za koja se, prema tajanstvenim Božjim naumima, Duh zauzima »neizrecivim uzdasima« (usp. Rim 8, 26-27) te se stječu u jednu točku u gostoljubivom i plodonosnom susretu koji rađa novim stvorenjem. Među valovima povijesti golubica leti nad vodama potopa (usp. Post 8, 8-14). Muškarci i žene, čije je posvećenje u znaku evanđelja, oduvijek su bili hodočasnici među narodima; oni žive svoju raznoliku karizmatsku i dijakonalnu prisutnost kao »dobri upravitelji različitih Božjih milosti« (1 Pt 4,10); označeni su Kristovim križem, sve do mučeništva; putuju kroz povijest oboružani mudrošću evanđelja; Crkva je to koja obuhvaća i ozdravlja sve ono ljudsko u Kristu

 

Tri zvijezde

Podsjećaju na identitet posvećenog života u svijetu kao confessio Trinitatis, signum fraternitatis i servitium caritatis. Izražavaju cirkularnost i relacionalnost trinitarne ljubavi koju posvećeni život nastoji svakodnevno živjeti u svijetu. Zvijezde podsjećaju i na trostruku aureolu kojom se u bizantskoj ikonografiji časti Mariju, svu svetu, Majku Božju, prvu Kristovu učenicu, uzor i zaštitnicu svakog posvećenog života.

 

Globus u obliku poliedra

Mali poliedarski globus simbolizira svijet s njegovom raznolikošću narodâ i kulturâ, kao što kaže papa Franjo (usp. EG 236). Dah Duha Svetoga ga drži i vodi prema budućnosti: to je poziv posvećenim muškarcima i ženama »da postanu nositeljima Duha (pneumatophóroi), muževi i žene istinski duhovni, sposobni tajno oploditi povijest« (VC 6).

 

Riječi u logu

 

Vita consecrata in Ecclesia hodie

Evangelium, Prophetia, Spes

 

(Posvećeni život u današnjoj Crkvi

evanđelje, proroštvo, nada)

 

Te riječi stavljaju daljnji naglasak na identitet i obzore, iskustvo i ideale, milost i hod koji je posvećeni život živio i nastavlja živjeti u Crkvi kao Božji narod, dok putuje zajedno s raznim narodima i kulturama prema budućnosti.

 

Evangelium: označava temeljnu normu posvećenog života koja je »sequela Christi (nasljedovanje Krista) prema onom kako uči evanđelje« (PC 2a). Najprije kao »živi spomen načina Isusova postojanja i djelovanja« (VC 22), zatim kao mudrost života u svjetlu mnogih savjetâ koje je Gospodin dao učenicima (usp. LG 42). Evanđelje daje mudrost koja usmjerava čovjekove korake na njegovu putu kroz život i izvor je radosti (usp. EG 1).

 

Prophetia: doziva u svijest proročko obilježje posvećenog života koje »poprima oblik posebnog sudjelovanja u Kristovoj proročkoj službi, koju Duh Sveti prenosi čitavom Božjem narodu« (VC 84). Riječ je o autentičnoj proročkoj službi, koja se rađa iz Riječi i hrani se Božjom riječju, koju se prihvaća i živi u različitim životnim okolnostima. Tu se službu provodi u djelo putem hrabrog prokazivanja i naviještanja novih Božjih »pohodâ« i »istraživanja novih putova za ostvarivanje evanđelja u povijesti, u iščekivanju Božjeg kraljevstva koje dolazi« (isto).

 

Spes: podsjeća nas na konačno ispunjenje kršćanskog otajstva. Živimo u dobu koje karakterizira naširoko prisutna nesigurnost i pomanjkanje dugoročnih projekata: nada je potrebna u kulturnoj i društvenoj krhkosti, u dobu u kojem je obzor taman jer »često se čini da su se tragovi Božje prisutnosti izgubili iz vida« (VC 85). Posvećeni je život trajno usmjeren prema eshatologiji: svjedoči u povijesti da će svaka nada na kraju biti definitivno ispunjena i pretvara očekivanje »u misiju, kako bi se Kraljevstvo moglo uprisutniti ovdje i sada« (VC 27). Kao znak nade posvećeni život treba biti blizak ljudima i pokazivati milosrđe; treba biti paradigma budućnosti oslobođene svakog idolopoklonstva.

 

Nošeni ljubavlju koju Duh izlijeva u srce (usp. Rim 5, 5) posvećeni su muškarci i žene pozvani prigrliti stoga čitav svijet i postati spomen trinitarne ljubavi, prenositelji zajedništva i jedinstva, molitvene straže na uzvisinama povijesti, solidarni s ljudskim rodom u njegovim tjeskobama i tihom traženju Duha Svetoga.

 


 

O autoru loga Godine posvećenog života

Izrada loga za Godinu posvećenog života bila je povjerena slikarici Carmeli Boccassili iz Umjetničkog studija Dellino kojeg su 1970. osnovali (Bari – Rim, Italija) Lillo Dellino i Carmela Boccasile.

Za to dvoje umjetnika slikanje je »ikona« bilo u formalnom bilo u izvornom smislu, odnosno poziv, susret i dijalog. Svaki umjetnički simbol, shvaćen na taj način, doživljava se kao prozor prema vidljivom koji naslućuje i uvodi u nevidljivo: ikona kao simbol koji nadilazi idol i otvara se božanstvu. To je shvaćanje vrlo blisko smjernicama za svetu umjetnost koje su dali crkveni oci tijekom Drugog nicejskog sabora (787.).

Carmela Boccasile, slikarica i stručnjakinja za ikonologiju, umješno tumači tradicionalna shvaćanja na nov i suvremen način. Ističe se pozornošću prema detaljima i onome što bismo mogli nazvati 'savjesnošću u korištenju boja': ta je savjesnost, čini se, odgovor na izazov koji pred umjetnika postavlja ikona i posljedica je pomnog osluškivanja i traženja unutarnjeg zvuka bojâ. Osim rada u studiju, Carmela Boccasile mnogo svoga vremena posvećuje izradi svetih ikona nadahnutih na katoličkoj i grko-pravoslavnoj tradiciji; posebno voli izrađivati ikone Blažene Djevice Marije i svetog Nikole. Umjetničku crtu Carmele Boccasile, koja je također izvrstan portretist, definira se kao »pneumatoforska (duhonosna) materija« i »tonalni kontrapunkt«.

 

Lillo Dellino, slikar, grafičar, fotograf, scenograf i scenarist (Bari, 1943. – Pariz, 2013.) bio je učenik učitelja Nicole La Fortezze, osvajač brojnih umjetničkih nagrada, umjetničkih direktor izložbî i umjetničkih galerijâ i suradnik u brojnim znanstvenim projektima sa Silvijem Ceccatom, Pinom Parinijem i Maurizijem Calvesijem. Vjenčao se s C. Boccasile i svojom inteligentnom i snažnom kreativnom snagom postao njezinim suputnikom u životu i umjetnosti u stalnom traženju Duha Svetoga. Radili su zajedno desetljećima kao savjetnici Međunarodnog studijskog centra papinske bazilike svetog Nikole u Bariju, kazališta Teatro Lirico Petruzzelli te drugih kulturnih i glazbenih ustanova. Bili su pozvani od CEI-a (Talijanska biskupska konferencija) surađivati u pilot-projektu gradnje novih crkava u Italiji. Predstavljali su izuzetan umjetnički tandem. Njihov sin Dario krenuo je stopama svojih roditelja; svojem radu kao pisca i istraživača semiotike pridodao je umjetničku crtu koju su mu prenijeli roditelji.

 

Svojim radom, koji je plod jedinstvene životne vitalnosti, taj je bračni par i umjetnički tim pridonio promjeni talijanske suvremene slikarske i grafičke umjetnosti, kao i traženju Transcendentnog, u čemu su sačuvali vjernost kršćanskoj tradiciji.

 

Istražujte

 

KONGREGACIJA ZA USTANOVE POSVEĆENOG ŽIVOTA

I DRUŽBE APOSTOLSKOG ŽIVOTA

GODINA POSVEĆENOG ŽIVOTA

 

Istražujte

 

Posvećenim muškarcima i ženama

u hodu za Božjim znakovima


 scrutate 001

»Uvijek u pokretu s onom krepošću

koja je krepost putnika: radošću«

Papa Franjo

 

Predraga braćo i sestre,

1. Nastavljamo s radošću hod prema Godini posvećenog života kako bi naši koraci bili vrijeme obraćenje i milosti. Papa Franjo svojom riječju i životom nastavlja pokazivati radost navještaja i plodnost života življena u skladu s evanđeljem, dok nas poziva da napredujemo u svom hodu, da budemo »Crkva koja izlazi«[1], prema logici slobode.

 

Toplo nas poziva da ostavimo iza sebe »svjetovne Crkve površnog duhovnog ili pastoralnog sjaja« kako bismo udisali »čisti zrak Duha Svetoga, koji nas oslobađa usredotočenosti na same sebe skrivene pod plaštem izvanjske pobožnosti lišene Boga. Ne dopustimo da nam se ukrade evanđelje!«[2].

 

Posvećeni život je znak budućih dobara u svijetu, u izlasku duž putova povijesti. Prihvaća ogledati se s prolaznim sigurnostima, novim situacijama, stalnim i promjenjivim izazovima, pitanjima i strastima kojima odzvanja današnji svijet. U tome budnom hodočašćenju posvećeni život čuva traženje Božjeg lica, živi nasljedovanje Krista, pušta da ga vodi Duh Sveti, da bi živio ljubav prema Kraljevstvu kreativnom vjernošću i okretnom radinošću. Identitet hodočasnika i molitelja in limine historiae duboko mu pripada.

 

Ovim se pismom svim posvećenim muškarcima i ženama želi predati tu dragocjenu baštinu, pozivajući ih da odlučna srca ostanu vjerni Gospodinu (usp. Dj 11, 23-24) i nastave taj milosni hod. Želimo zajedno čitati u sažetom obliku korake učinjene u posljednjih pedeset godina. U tome povijesnom osvrtu Drugi vatikanski koncil se pojavljuje kao apsolutno važni događaj za obnovu posvećenog života. Ponovno nam u ušima odzvanja Gospodinov poziv: Stanite na negdašnje putove, raspitajte se za iskonske staze: Koji put vodi k dobru? Njime pođite i naći ćete spokoj dušama svojim! (Jr 6, 16).

 

U ovom statio svatko može prepoznati i sjeme života koje je, položeno u plemenito i dobro srce (Lk 8, 15), urodilo plodom, i ono koje pavši uz put, na kamen ili u trnje nije donijelo roda (usp. Lk 8, 12-14).

 

Otvara se mogućnost da se hrabro i budno nastavi put kako bi se odvažili na izbore koji snažno potvrđuju proročki karakter našeg identiteta, a to je »posebni oblik dioništva u Kristovoj proročkoj službi, koju Duh prenosi čitavom Božjem narodu«[3], kako bi se u sadašnjem času očitovala »nadmoćna veličina sile Krista koji kraljuje i neograničenu moć Duha Svetoga koji čudesno djeluje u Crkvi«[4].

 

Pozvani smo temeljito istražiti obzore našega života i našeg vremena u budnom bdjenju. Istraživati u tami kako bismo prepoznali vatru koja prosvjetljuje i vodi, istraživati nebo kako bismo prepoznali predznake blagoslovâ za naše suhoće. Budno bdjeti i zagovarati, čvrsti u vjeri.

 

Pravi je čas da se dadne prostora Duhu koji stvara: »U našem osobnom životu, u privatnom životu – podsjeća papa Franjo – Duh nas potiče krenuti putom koji je više evanđeoski. Ne pružati otpor Duhu Svetom: to je milost koju želim da svi tražimo od Gospodina; poučljivost Duhu Svetom, onom Duhu koji nam dolazi i pomaže nam ići naprijed na putu svetosti, onoj tako lijepoj svetosti Crkve. Milost poučljivosti Duhu Svetom«[5].

 

Razlozi nastanka ovog pismo kriju se u spomenu obilne milosti koju posvećeni muškarci i žene žive u Crkvi, i ono je istodobno otvoreni poziv na razlučivanje. Gospodin je živ i djeluje u našoj povijesti i poziva nas na suradnju i složno i zajedničko razlučivanje, za nova razdoblja proroštva u službi Crkvi, na putu prema Kraljevstvu koje dolazi.

 

Zaogrnimo se oružjima svjetlosti, slobode, hrabrosti evanđelja kako bismo istražili obzore, prepoznali na njima Božje znakove i poveli se za njima. Uz evanđeoska opredjeljenja na koja ćemo se odvažno odlučiti onako kako to čine ponizni i maleni.

 

 

U poslušnom izlasku

 

 

 

Sve vrijeme njihova putovanja,

kad god bi se oblak digao s Prebivališta, Izraelci bi krenuli;

ali ako se oblak ne bi digao, ni oni ne bi na put polazili

sve do dana dok se ne bi digao.

Jer sve vrijeme njihova putovanja oblak Jahvin danju stajaše nad Prebivalištem,

a noću bi se u oblaku pojavila vatra vidljiva svemu domu Izraelovu

(Izl 40, 36-38)

 

 

POSLUŠATI BOŽJU RIJEČ

2. Život vjere nije jednostavno neki posjed, već je hod koji poznaje svijetle putove i mračne tunele, otvorene obzore i trnovite i nesigurne staze. Tajanstveni Božji silazak u naš život i naše događaje, prema Svetom pismu, pobuđuju divljenje i radost, iz toga se rađa Božji dar koji ispunjava život smislom i svjetlom i nalazi puninu u mesijanskom spasenju koje je Krist ostvario.

 

Prije nego fokusiramo pažnju na koncilski događaj i njegove posljedice pustit ćemo da nas vodi jedna biblijska slika u živom i zahvalnom spomenu pokoncilskog kairòsa, u inspirativnim vrijednostima.

 

Velika epopeja izlaska izabranog naroda iz egipatskog ropstva prema Obećanoj zemlji postaje sugestivna slika koja doziva u svijest naš suvremeni stop and go, zaustavljanje i pokretanje, strpljivost i poduzetnost. Ova su desetljeća bila upravo razdoblja uspona i padova, poletâ i razočaranjâ, istraživanjâ i nostalgičnih zatvaranja.

 

Interpretacijska tradicija duhovnog života, u raznim oblicima koji su tijesno povezani s posvećenim životom kao jednim od tih oblika, često je nalazila u velikoj paradigmi izlaska Izraelskog naroda iz Egipta sugestivne simbole i metafore: gorući grm, prolazak kroz more, putovanje kroz pustinju, teofanija na Sinaju, strah od samoće, dar zakona i saveza, stup od oblaka i oganj, mana, voda iz stijene, mrmljanje i nostalgije.

 

Poslužit ćemo se simbolom oblaka (na hebrejskom 'ānān),[6] koji je na tajanstven način pratio narod na njegovu putu: pritom se čas zaustavljao, čak i na dulje vrijeme, i time izazivao nelagodu i žaljenje, čas podizao i kretao i time određivao ritam putovanja, pod Božjim vodstvom.

 

Poslušajmo Božju riječ: Sve vrijeme njihova putovanja, kad god bi se oblak digao s Prebivališta, Izraelci bi krenuli; ali ako se oblak ne bi digao, ni oni ne bi na put polazili sve do dana dok se ne bi digao. Jer sve vrijeme njihova putovanja oblak Jahvin danju stajaše nad Prebivalištem, a noću bi se u oblaku pojavila vatra vidljiva svemu domu Izraelovu (Izl 40, 36-38).

 

Nešto novo i zanimljivo donosi paralelni tekst iz Knjige Brojeva (usp. Br 9, 15-23), osobito o zaustavljanjima i nastavku putovanja: Dva dana ili mjesec ili godinu - dok bi oblak ostajao nad Prebivalištem - Izraelci su taborovali, ne krećući na put, a čim bi se digao, oni bi krenuli (Br 9, 22).

 

Očito je da je taj način prisutnosti i vodstva od Božje strane zahtijevao stalnu budnost: bilo zato da se odgovori na nepredvidljivo kretanje oblaka, bilo zato da se sačuva vjeru u Božju zaštitničku prisutnost, kada bi zaustavljanja duže potrajala a cilj se činio odgođenim sine die.

 

U simboličkom jeziku biblijskog izvješća taj je oblak bio Božji anđeo, kao što se kaže u knjizi Izlaska (Izl 14, 19). U kasnijem tumačenju oblak postaje povlašteni simbol Božje prisutnosti, dobrote i djelatne vjernosti. Naime u proročkoj, psalmističkoj i mudrosnoj tradiciji taj će se simbol često ponavljati, razvijajući također ostale aspekte, kao što je primjerice skrivanje Boga zbog grijeha naroda (usp. Tuž 3, 44), ili veličanstvo sjedišta Božjeg prijestolja (usp. 2 Ljet 6, 1; Job 26, 9).

 

Novi zavjet preuzima, katkad sa sličnim jezikom, taj simbol u teofanijama: bezgrješno začeće Isusa (usp. Lk 1, 35), preobraženje (usp. Mt 17, 1-8 i par.), Isusovo uzašašće na nebo (usp. Dj 1, 9). Pavao upotrebljava oblak također kao simbol krštenja (usp. 1 Kor 10, 1) i simbolika oblaka uvijek je sastavni dio predodžbi o Gospodinovu ponovnom dolasku u slavi na kraju vremenâ (usp. Mt 24, 30; 26, 64; Otk 1, 7; 14, 14).

 

Ukratko, prevladavajuća perspektiva, već u tipičnoj simbologiji izlaska, je perspektiva oblaka kao znaka božanske poruke, djelatne prisutnosti Gospodina Boga usred njegova naroda. Izrael će morati uvijek biti spreman nastaviti put ako se oblak pokrene, prepoznati svoj grijeh i osjećati odbojnost prema njemu kada se na njegovu obzoru nakupe tamni oblaci, biti strpljiv kada stanke potraju a cilj se čini nedostižnim.

 

U složenosti mnogobrojnih oblika u kojem se simbol oblaka javlja u Bibliji, pridodaju se također vrijednosti Božje nedostupnosti, njegove suverenosti kojom nad svime bdije s neba, njegova milosrđa kada razgrće oblake te silazi i ponovno daje život i nadu. Božja se ljubav i znanje uče samo na putu nasljedovanja, u raspoloživosti oslobođenoj strahova i nostalgijâ.

 

Stoljećima nakon izlaska, gotovo neposredno prije Otkupiteljeva dolaska, mudrac će podsjetiti na tu pustolovnu epopeju Izraelaca vođenih oblakom i ognjem jezgrovitom rečenicom: A Izraelcima si dao ognjen stup, da im bude vođom na stazama neznanim (Mudr 18, 3).

 

KAO ONI KOJE OBLAK VODI

3. Oblak svjetla i ognja koji je vodio narod, prema ritmovima koji su zahtijevali potpunu poslušnost i punu budnost, za nas je rječita. Možemo otkriti, kao u nekom zrcalu, interpretacijski ključ za posvećeni život našeg vremena. Posvećeni život već nekoliko desetljeća, potaknut karizmatskim poticajem Koncila, kročio je tako kao da prati signale Gospodinova oblaka.

 

Onima koji su imali tu milost da 'vide' početak koncilskog hoda ostao je u srcu odjek riječi svetog Ivana XXIII. Gaudet Mater Ecclesia, incipit iz govora na otvorenju Koncila (11. listopada 1965.)[7].

 

U znaku radosti, duboke radosti duha, posvećeni je život pozvan nastaviti, u novosti, hod u povijesti: »U sadašnjem stanju ljudskih zbivanja, u kojem čovječanstvo, čini se, ulazi u novi poredak stvari, treba radije vidjeti tajanstvene planove Božje providnosti, koji se ostvaruju u susljednim razdobljima po ljudskim rukama, i često iznad njihovih očekivanja, i s mudrošću sve raspoređuju, pa i one događaje koji su protivni čovjeku, za dobro Crkve […] potrebno je da se taj sigurni i nepromjenjivi nauk, uz koji treba pristajati vjerom, produbi i izloži na način na koji to traži naše vrijeme. Jedno je polog vjere, to jest istine koje su sadržane u našem časnom učenju, a drugo način na koje se ove naviješta, uvijek međutim u istom smislu i s istim naglaskom. Treba dati veliku važnost toj metodi i, ako je potrebno, primjenjivati je sa strpljivošću […]«[8].

 

Sveti Ivan Pavao II. definirao je koncilski događaj kao »veliku milost koju je zadobila Crkva u 20. stoljeću. U njemu nam je bio ponuđen siguran kompas da nas usmjerava tijekom hoda«[9]. Papa Franjo je potvrdio da »je to bilo lijepo djelo Duha Svetoga«[10]. Možemo isto to ustvrditi i za posvećeni život: bio je to blagotvorni put prosvjetljenja i razlučivanja, naporâ i velikih radosti.

 

Put koji su prošle posvećene osobe je bio doista »izlazak«[11]. Vrijeme oduševljenja i odvažnosti, domišljatosti i kreativne vjernosti, ali također i krhkih sigurnosti, improvizacijâ i gorkih razočaranja. Razmišljajući sada o tome, možemo prepoznati da se doista u oblaku pojavila vatra (Izl 40, 38), i da je »neznanim« putovima Duh vodio život i projekte posvećenih muškaraca i žena na putovima Kraljevstva.

 

Posljednjih godina, čini se, taj je polet nekako splasnuo. Oblak kao da je postao više obavijen tamom no svijetlom, ali u njemu još uvijek prebiva oganj Duha Svetoga. Iako ponekad možemo kročiti u tami i mlakosti, koji prijete da uznemire naša srca (usp. Iv 14, 1), vjera budi sigurnost da u oblaku nije nestalo Gospodinove prisutnosti: ona je sjaj ognja žarkoga (Iz 4, 5), koji je jači od tame.

 

Radi se o tome da se ponovno krene u vjeri stazama neznanim (Mudr 18, 3), poput oca Abrahama, koji zaputi se ne znajući kamo ide (usp. Hebr 11, 8). To je put koji traži duboku poslušnost i povjerenje, kojima samo vjera omogućuje pristup i koje je u vjeri moguće obnoviti i učvrstiti[12].

 

ŽIVI SPOMEN IZLASKA

4. Nema sumnje da su redovnici i redovnice na završetku koncilskog skupa prihvatili odluke koncilskih otaca uz puni pristanak i iskrenu gorljivost. Osjetilo se da je milost Duha Svetoga, koju je sveti Ivan XXIII. zazvao da izmoli Crkvi novu Pedesetnicu, bila na djelu. Istodobno se opažao sklad misli, težnji, vrenjâ koji su bili in itinere bar jedno desetljeće.

 

Apostolskom konstitucijom Provida Mater Ecclesia iz 1947. godine priznato je posvećenje kroz življenje evanđeoskih savjeta u svijetu. To je »revolucionarna gesta u Crkvi«[13]. Službeno priznanje stiglo je prije nego što je teološka refleksija ponudila obrise i opisala specifični obzor svjetovnog posvećenja. Tim je priznavanjem na neki način izražena orijentacija koja je bila na srcu Drugog vatikanskog koncila: simpatija prema svijetu koja rađa novi dijalog[14].

 

Ovaj dikasterij je 1950., pod pokroviteljstvom Pija XII., sazvao prvi Svjetski kongres staležâ savršenstva. Papinska učenja utiru put za accommodata renovatio, izraz kojeg Koncil usvaja u dekretu Perfectae caritatis. Nakon toga kongresa uslijedili su drugi, u različitim sredinama i na različite teme, omogućujući u pedesetim godinama i počecima narednog desetljeća novo teološko i duhovno razmišljanje. Na tome dobro uređenom i pripremljenom tlu, Koncil je obilno razasuo dobro sjeme učenja i bogatstvo konkretnih smjernicâ koje dan-danas doživljavamo kao dragocjenu baštinu.

 

Prošlo je pedesetak godina od proglašenja dogmatske konstitucije Lumen gentium Drugog vatikanskog koncila koje se dogodilo 21. studenog 1964. Spomen je to velike teološke i crkvene vrijednosti: »sveopća se Crkva pokazuje kao 'puk okupljen polazeći od jedinstva Oca i Sina i Duha Svetoga«[15]. Prepoznaje se središnjost Božjeg naroda koji korača sred ostalih narodâ, otkupljen je Kristovom krvlju (usp. Dj 20, 28), ispunjen Duhom istine i svetosti i poslan svim ljudima kao svjetlo svijeta i sol zemlje[16].

 

Opisuje se tako identitet čvrsto utemeljen na Kristu i njegovu Duhu i istodobno se predlaže Crkva koja je protegnuta prema svim kulturnim, društvenim i antropološkim situacijama: »Kako bi se raširila diljem svih krajeva, Crkva ulazi u povijest ljudi a da ipak istodobno nadilazi vremenâ i granice narodâ. Prolazeći kroz kušnje i nevolje, ona je krijepljena snagom Božje milosti, koju joj je Gospodin obećao, da zbog ljudske slabosti ne otpadne od savršene vjernosti, nego da svojemu Gospodinu ostane dostojnom zaručnicom te ne prestane samu sebe obnavljati pod djelovanjem Duha Svetoga, dok po križu ne bude prispjela do svjetlosti koja ne poznaje zalaza«[17].

 

Lumen gentium posvećuje čitavo 6. poglavlje redovnicima[18]. Nakon što je u konstituciji potvrđeno teološko načelo »općeg poziva na svetost«[19], među mnogim putovima prema svetosti Crkva razaznaje dar posvećenog života, primljena od svoga Gospodina i čuvana u svakom vremenu s njegovom milošću[20]. Krsni korijen posvećenja, po učenju Pavla VI., s radošću se ističe, te se pokazuje stil života življen kao sequela Christi, kao stalno i djelotvorno ponovno očitovanje oblika života kojeg je Sin Božji prigrlio u svojem zemaljskom životu. Posvećeni život, na kraju, predstavljen je kao znak za Božji narod u ostvarivanju općeg kršćanskog poziva i očitovanje milosti Gospodina Uskrslog i snage Duha Svetoga koji čudesno djeluje u Crkvi[21].

 

Te su tvrdnje pokazale u narednim godinama svoju snažnu djelotvornost. Promjena čiji se danas mogu kušati plodovi je povećani crkveni osjećaj koji označava identitet i pokretna je snaga života i djelovanjâ posvećenih osoba.

 

Po prvi je puta u radovima nekog ekumenskog koncila posvećeni život prepoznat kao živi i plodni dio zajedništva i svetosti Crkve a ne kao područje potrebito »reformskih dekreta«.

 

Istom se nakanom vodio također dekret Perfectae caritatis, čiju se pedesetu obljetnicu proglašenja, koje se zbilo 28. listopada 1965., pripremamo slaviti. U njemu jednodušno odzvanja radikalnost poziva: »Budući da je zadnje mjerilo redovničkoga života nasljedovanje Isusa Krista, kako je predloženo u evanđelju, ono treba vrijediti kao vrhovno pravilo svih redovničkih ustanova«[22]. Premda se čini očitom i općenitom, ova je izjava dovela do dubokog čišćenja devocionalnih duhovnosti i identitetâ podređenih primatu crkvenih i društvenih službi i zaustavljenih na sakraliziranoj imitaciji ciljeva utemeljiteljâ.

 

Ničemu se ne smije dati prednost pred radikalnim nasljedovanjem Krista.

 

Koncilsko učiteljstvo pokreće također priznavanje različitih oblika posvećenog života. Apostolskim je ustanovama, po prvi put na tako uglednoj razini, jasno priznato načelo da njihovo apostolsko djelovanje pripada samoj naravi posvećenog života[23]. Laičkom je posvećenom životu priznato da »u sebi tvori potpun stalež zavjetovanja evanđeoskih savjeta«[24]. Svjetovne ustanove javljaju se sa svojom konstitutivnom specifičnošću svjetovnog posvećenja[25]. Priprema se podloga za ponovni procvat Ordo virginum i pustinjačkog života kao neudruženog oblika posvećenog života[26].

 

Evanđeoski savjeti su predstavljeni s inovativnim naglascima, kao životni projekt prihvaćen s vlastitim modalitetima i s posebnom radikalnošću po uzoru na Krista[27].

 

Još dvije teme odskaču zbog novog načina na koji su predstavljene: bratski život u zajednici i izgradnja (formacija). Prva se nalazi u središtu biblijskog nadahnuća Djela apostolskih, koje je stoljećima budilo težnju prema cor unum et anima una (Dj 4, 32). Pozitivno priznavanje različitosti modelâ i stilova bratskog života predstavljaju danas jedan od najznačajnijih ishoda obnoviteljskog duha Koncila. Osim toga, oslanjajući se na zajednički dar Duha, dekret Perfectae caritatis potiče na prevladavanje klasâ i kategorijâ, kako bi se uspostavila zajednica u kojoj će se živjeti bratskim životom, s jednakim pravima i obavezama, izuzev onih koji proizlaze iz svetog Reda[28].

 

Vrijednost i nužnost izgradnje su predstavljeni kao temelji obnove: »Prilagođena obnova redovničkih ustanova najviše ovisi o odgoju i izobrazbi članova«[29]. Zbog svoje bitnosti, to je načelo služilo kao svojevrsni aksiom: predstavljalo je polazište za postojani i istraživački razvojni put iskustava i razlučivanja, na kojem je posvećeni život zahvatio ustanove, studije, istraživanja, vrijeme, sredstva.

 

RADOSTI I TEGOBE HODA

5. Polazeći od koncilskih usrdnih poticaja i zahtjeva posvećeni je život prešao dug put. Doista, taj egzodus nije potaknuo samo na traženje obzorâ koje je pokazao Koncil. Posvećeni muškarci i žene se susreću i hvataju u koštac s novim društvenim i kulturnim stvarnostima: pozornost prema znakovima vremena i mjestâ, žurni poziv na ostvarivanje koncilskog stila, ponovno otkrivanje i ponovno tumačenje utemeljiteljskih karizmi, brze promjene u društvu i kulturi. To su novi scenariji koji traže novo i složno razlučivanje, destabilizirajući modele i stilove koji se ponavljaju u vremenu, koji nisu sposobni ući u dijalog, kao evanđeosko svjedočenje, s novim izazovima i novim mogućnostima.

 

U konstituciji Humanae salutis, kojom je sveti Ivan XXIII. sazvao Drugi vatikanski koncil, čitamo: »Slijedeći savjete Krista Gospodina koji nas poziva tumačiti znakove vremena (Mt 16,3), među tolikim mračnim sumaglicama otkrivamo brojne znakove koji, čini se, pružaju predznake boljeg doba za Crkvu i čovječanstvo«[30].

 

Enciklika Pacem in terris, upućena svim ljudima dobre volje, uvela je »znakove vremena« kao teološki ključ. Među njima Ivan XXIII. prepoznaje: ekonomsko-društveno uzdizanje radnih klasâ, ulazak žene u javni život; nastanak neovisnih država[31]; zaštita i promicanje prava i dužnosti kod građana svjesnih svog dostojanstva[32]; uvjerenje da se rješenja za sukobe treba tražiti za pregovaračkim stolom a ne utjecanjem oružju[33]. On među te znakove uključuje također Opću deklaraciju o ljudskim pravima, odobrenu od Ujedinjenih naroda[34].

 

Posvećene su osobe živjele i tumačile te nove obzore. Naviještale su i svjedočile in primis evanđelje životom, pružajući svakovrsnu pomoć i solidarnost, surađujući u najrazličitijim zadaćama u znaku kršćanske bliskosti, uključeni u postojeći povijesni proces. Daleko od toga da su se ograničavali na to da žale za nekim prošlim vremenima, pokušale su oživjeti društvo i njegove sastavnice živom crkvenom traditio, prokušanom tijekom stoljećâ na rubu povijesti, prema habitusu vjere i kršćanske nade.

 

Zadatak kojeg je pred posvećeni život stavio povijesni obzor pred kraj 20. stoljeća zahtijevao je smionost i hrabru inventivnost. Zbog toga taj epohalni prijelaz treba vrednovati kao, vjerski motiviranu, proročku posvećenost: mnoge su posvećene osobe živjele s ozbiljnom zauzetošću, i često također uz veliku osobni rizik, novu svijest da moraju stati na stranu siromašnih i posljednjih, dijeleći s njima vrijednosti i tjeskobe[35]. Posvećeni se život otvara obnovi ne zato što slijedi samostalne inicijative, ni iz čiste želje za novošću, a još manje zbog reduktivnog pristupa urgentnim društvenim pitanjima, već prvenstveno poradi odgovorne poslušnosti bilo Duhu tvorcu koji »govori po prorocima« (usp. apostolsko Vjerovanje)[36], bilo poticajima crkvenog učiteljstva, snažno izraženog u velikim socijalnim enciklikama Pacem in terris (1963.), Populorum progressio (1967.), Octogesima adveniens (1971.), Laborem exercens (1981.), Caritas in veritate (2009.). Radilo se – da ponovno dozovemo u svijest sliku oblaka – o vjernosti Božjoj volji, očitovanoj kroz autoritativni glas Crkve.

 

Shvaćanje karizme kao nečega što daje Duh, što je usmjereno k suobličenju Kristu, obilježeno profilom Crkve kao zajednice, u dinamičnom razvoju u Crkvi, motiviralo je svaku odluku o obnovi i postupno oblikovalo pravu teologiju karizme, koja je po prvi put jasno primijenjena na posvećeni život[37]. Koncil nije izričito povezao taj termin s posvećenim životom, ali je tomu utro put referirajući se na neke Pavlove tvrdnje[38].

 

U apostolskoj pobudnici Evangelica testificatio, Pavao VI. službeno usvaja tu novu terminologiju[39] i piše: »Koncil s pravom insistira na obavezi da redovnici i redovnice budu vjerni duhu svojih utemeljiteljâ, njihovim evanđeoskim nakanama, primjeru njihove svetosti, dokučujući u tome načelâ obnove i jedan od najsigurnijih kriterija onoga što bi svaka ustanova morala eventualno poduzeti«[40].

 

Ova Kongregacija, svjedok toga hoda, pratila je različite faze ponovnog sastavljanja Konstitucijâ ustanovâ. Bio je to proces koji je promijenio dugogodišnje ravnoteže, izmijenio zastarjele prakse tradicije[41], dok se duhovne baštine iščitavalo kroz prizmu novih hermeneutikâ i podizalo nove strukture, pa sve dotle da se ponovno osmišljavalo planove i prisutnosti. U toj obnovi, koja je bila u isti mah i vjerna i kreativna, ne možemo prešutjeti neke dijalektike sukoba i napetosti pa čak i bolna otpadništva.

 

Crkva nije zaustavila taj proces, već ga je pratila pravodobnim Učiteljstvom i mudrom budnošću, deklinirajući, na primatu duhovnog života, sedam glavnih tema: utemeljiteljska karizma, život Duha hranjen Božjom riječju (lectio divina), bratski život u zajednici, početna i trajna izgradnja, novi oblici apostolata, autoritet vlasti, pozornost prema kulturama. Posvećeni život se u posljednjih pedeset godina na svom putu susretao i hvatao u koštac s tim pitanjima.

 

Referiranje na slovo Koncila omogućuje »pronaći njegov istinski duh« kako bi se izbjegla pogrešna tumačenja[42]. Pozvani smo zajedno se spomenuti jednog živog događaj u kojem smo mi Crkva prepoznali naš najdublji identitet. Pavao VI. na zaključenju Drugog vatikanskog koncila zahvalna uma i srca izjavio je: »Crkva se sabrala u svojoj intimnoj duhovnoj svijesti, (…) da pronađe u samoj sebi živoj i djelatnoj, u Duhu Svetom, Kristovu riječ, i da dublje istraži otajstvo, to jest Božji naum i prisutnost iznad sebe i u sebi, i da ponovno oživi u sebi onu vjeru, koja je tajna njezine sigurnosti i mudrosti, i onu ljubav koja obvezuje bez prestanka pjevati hvale Bogu: cantare amantis est, kaže sv. Augustin (Serm. 336; PL 38, 1472). Koncilski dokumenti, u prvom redu oni o božanskoj objavi, o liturgiji, o Crkvi, svećenicima, redovnicima, laicima, daju jasno nazrijeti tu izravnu i primarnu pobožnu nakanu, i pokazuju koliko je bistra, svježa i bogata duhovna žila, koja živim dodirom sa živim Bogom izbija u krilu Crkve i iz nje se širi na sasušenu zemlju našeg svijeta«[43].

 

Ista odanost prema Koncilu kao crkvenom događaju i kao paradigmi stila, traži sada od nas da se znamo usmjeriti s povjerenjem prema budućnosti. Je li živa u nama sigurnost da se Bog uvijek postavlja za vođu našega puta?

 

U bogatstvu riječi i gesti, Crkva nas usmjerava da čitamo svoj osobni i zajednički život u sklopu čitavog plana spasenja, da shvatimo kojim nam je pravcem krenuti i kojim putem ići, koju budućnost predviđati, u kontinuitetu s do sada učinjenim koracima poziva nas na ponovno otkrivanje jedinstva confessio laudis, fidei et vitae.

 

Memoria fidei nam pruža korijene kontinuiteta i ustrajnosti: snažni identitet kako bi se prepoznali dijelom jednog događaja, jedne povijesti. Ponovno sagledavanje prijeđenog puta kroz prizmu vjere ne zaustavlja se na velikim događajima, već nam pomaže ponovno čitati osobnu povijest, dijeleći je na plodonosne etape.

 

U budnom bdjenju

Ilija se popeo na vrh Karmela, prignuo se zemlji i sakrio lice među koljena…

»Eno se oblak, malen kao dlan čovječji, diže od mora.«

(1 Kr, 18, 44)

 

POSLUŠATI BOŽJU RIJEČ

6. I nadalje tražimo svjetlo u biblijskoj simbologiji, moleći nadahnuće za put proroštva i istraživanja novih obzora posvećenog života, koje u ovom drugom dijelu želimo promotriti. Posvećeni je život, naime, po svojoj naravi duboko pozvan na svjedočko služenje po kojem postaje signum in Ecclesia[44].

 

Riječ je o ulozi koja pripada svakom kršćaninu, ali u posvećenom životu poprima karakteristične crte u obliku radikalnosti nasljedovanja Krista (sequela Christi) i Božjem primatu, i ujedno sposobnosti živjeti evangelizacijsko poslanje Crkve hrabro, iskreno i slobodno (parresia) i kreativnošću. S pravom je Ivan Pavao II, rekao da: »Proročko svjedočanstvo [...] se izražava i u prokazivanju onoga što je protivno Božjoj volji i u istraživanju novih putova ostvarivanja evanđelja u povijesti, s pogledom na Božje Kraljevstvo«[45].

 

U patrističkoj tradiciji referentni biblijski model za monaški život je prorok Ilija: bilo zbog njegova osamljeničkog i isposničkog života, bilo zbog velike ljubavi prema savezu i vjernosti Gospodinovu zakonu, bilo pak zbog smjelosti u obrani prava siromašnih (usp. 1 Kr 17-19; 21). Podsjeća se na to i u apostolskoj pobudnici Vita consecrata, u prilog proročke naravi i službe posvećenog života[46]. U monaškoj tradiciji ogrtač kojim je Ilija simbolično pokrio Elizeja, u trenutku uznesenja na nebo (Usp. 2 Kr 2, 13), tumači se kao prijelaz proročkog duha s oca na učenika kao i simbol posvećenog života u Crkvi, koja živi od uvijek novog spomena i proroštva.

 

Ilija Tišbijac pojavljuje se iznenada na poprištu Sjevernog kraljevstva s kategoričnom prijetnjom: neće ovih godina biti ni rose ni kiše, osim na moju zapovijed (1 Kr 17, 1). Manifestira tako pobunu vjerske savjesti protiv moralne dekadencije do koje je narod dovela bahatost kraljice Jezabele i lijenost kralja Ahaba. Proročki sud koji silom zatvara nebo je otvoreni izazov posebnoj ulozi Baala i četi baalîma, kojima su pripisivani plodnost i rodnost, kiše i blagostanje. Odatle se, kao u velikim lukovima, Ilijino djelovanje proteže u epizodama koje, više no što pripovijedaju jednu povijest, predstavljaju dramatične momente i trenutke velike inspirativne snage (usp. 1 Kr 17-19.21; 2 Kr 1-2).

 

U svakom ulomku Ilija živi svoju proročku službu, upoznaje čišćenjâ i prosvjetljenjâ koja karakteriziraju njegov biblijski profil, sve do vrhunca kojeg predstavlja susret s prolaskom Boga u laganom i tihom lahoru na Horebu. Ta iskustva služe kao nadahnuće također za posvećeni život. I on mora proći put od usamljeničkog i pokorničkog sklanjanja u vadi Kerita (usp. 1 Kr 17,2-7) do solidarnog susreta sa siromasima koji se bore za puko preživljavanje, poput udovice iz Sarfate (Usp. 1 Kr 17,8-24); i on mora učiti iz genijalne smionosti koju predstavlja izazov žrtve na Karmelu (usp. 1 Kr 17,20-39), zagovarati za narod izmučen zbog suše i kulture smrti (usp. 1 Kr 18, 41-46), braniti pravâ siromašnih koje silnici tlače (usp. 1 Kr 21) i upozoravati na oblike idolatrije koji oskvrnjuju Božje sveto ime (usp. 2 Kr 1).

 

Posebno je dramatična Ilijina smrtonosna depresija u pustinji Beer Šebi (1 Kr 19, 1-8): ali ondje Bog, pružajući kruh i vodu života, zna s nježnošću preobraziti bijeg u putovanje prema gori Horeb (1 Kr 19, 9). To je primjer za naše noći tame koje, kako i kod Ilije, prethode sjaju objave Boga (teofanija) u laganom lahoru (1 Kr 19, 9-18) i pripremaju na nova razdoblja vjernosti, koja postaju povijesti novih poziva (kao u Elizejevu slučaju: 1 Kr 19, 19-21), ali također ulijevaju odvažnost za istupanje protiv bezbožne pravde (usp. ubojstvo seljaka Nabota: 1 Kr 21, 17-29). Na kraju, dirljiv je srdačan pozdrav zajednici proročkih sinova (2 Kr 2,1-7) koji je priprema za konačni uspon iznad Jordana, prema nebu u vatrenim kočijama (2 Kr 2, 8-13).

 

Mogli bismo se osjetiti privučenim Ilijinim zapanjujućim podvizima, njegovim bijesnim prosvjedima, njegovim izravnim i smionim optužbama, sve do spora s Bogom na Horebu, kada Ilija ide čak dotle da optužuje narod da ima samo destruktivne i prijeteće projekte. No sjetimo se da nama u ovom povijesnom trenutku mogu više govoriti neki elementi od minornog značenja, koji su poput malih znakova, no ipak nas nadahnjuju na našem putu i u našim odlukama na nov način u ovom suvremenom dobu gdje Božji tragovi, čini se, nestaju u »dezertifikaciji« (opustošenju) vjerskog osjećaja[47].

 

Ovaj biblijski tekst pruža brojne »manje« simbole. Možemo spomenuti neke od njih: oskudne zalihe na potoku Kerit, s onim gavranima koji se pokoravaju Bogu i donose proroku kruh i meso, u gesti milosrđa i solidarnosti. Velikodušnost udovice iz Sarfate, kojom je izložila opasnosti vlastiti život, koja ima samo »pregršt brašna u ćupu i malo ulja u vrču« (1 Kr 17, 12) i daje ih gladnom proroku. Ilijina nemoć pred mrtvim dječakom i njegova vapijuća sumnja zajedno s njegovim očajničkim zagrljajem, kojeg udovica tumači na teološki način, kao objavu lica samilosnog Boga. Dugotrajna prorokova borba proroka prostrtog u molitvi – nakon zapanjujućeg i pomalo teatralnog sukoba s Baalovim svećenicima na Karmelu – za kišu za narod iscrpljen osudom na sušu. U timskom radu Ilije, momka koji se penje i silazi s gore i Boga koji je pravi gospodar kiše (a ne Baal), dolazi na kraju odgovor u obliku oblaka, malena kao dlan čovječji (usp. 1 Kr 18, 41). Taj se maleni Božji odgovor međutim odmah pretvara u veliku kišu, koja djeluje okrjepljujuće za narod koji je već bio na izmaku snaga.

 

Jednako skroman ali učinkovit odgovor uslijedit će nekoliko dana nakon one pogače i vrča s vodom koji se pojavljuju uz proroka obuzetog smrtnom depresijom u pustinji: to je zaliha koja daje snage da putuje »četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore « (1 Kr 19, 8). I ondje, u špilji gdje se sklonio, i još uvijek sav drhti od pobune protiv svetogrdnog destruktivnog naroda koji prijeti i njegovu životu, Ilija će svjedočiti uništenju svoje imaginacije prijetnje i sile: »Gospodin nije bio…« u silnome vjetru, u potresu, u ognju, već u »šapatu laganog i blagog lahora« (1Kr 19, 12).[48]

 

To je uzvišena stranica za mističnu literaturu, strmoglavi pad u stvarnost za sav prorokov »sveti bijes«: on mora prepoznati Božju prisutnost koja nadilazi svaki tradicionalni zamišljaj, koji ga je sputavao svojim okovima. Bog je šapat i lahor, nije produkt naše potrebe za sigurnošću i uspjehom - »a tragova tvojih nitko ne vidje« (usp. Ps 77, 20) - nego je prisutan na pravi i djelotvoran način.

 

Ilija je sa svojim bijesom i svojim emocijama zamalo sve upropastio, zavaravajući se da je jedini ostao vjeran. No Bog je dobro znao da ima još sedamdeset tisuća vjernih svjedokâ, da postoje proroci i kraljevi spremni iskazati mu poslušnost (1 Kr 19,15-19), jer se Božja povijest nije nikako mogla poistovjetiti s neuspjehom depresivnog i naprasitog proroka. Povijest se nastavlja, jer je u Božjim rukama, a Ilija mora stvarnost gledati novim očima, dopustiti da ga sâm Bog preporodi na nadu i povjerenje. Taj prignuti stav ondje na gori u kojem moli za kišu, toliko nalik nerođenom djetetu u krilu majke, ponavlja se također na Horebu skrivanjem u špilji, a sada se dovršava prorokovim novim rođenjem, da može kročiti uspravan i preporođen tajanstvenim putovima Boga živoga.

 

Podno gore narod se borio protiv života koji više nije bio to, religioznosti koja je bila skrnavljenje saveza i novo idolopoklonstvo. Prorok mora preuzeti na sebe tu borbu i taj očaj, mora »vratiti se istim putem« (1 Kr 19, 15), na kojem su sada samo Božji tragovi, ponovno proći kroz pustinju koja međutim sada cvate novim smislom, kako bi pobijedio život a novi proroci vjerno služili savezu.

 

PROŠTVO ŽIVOTA U SKLADU S EVANĐELJEM

7. Vrijeme milosti koje živimo, s insistiranjem pape Franje da stavimo u središte evanđelje i srž kršćanstva, je za posvećene muškarce i žene novi poziv na budnost, da budemo spremni na Božje znakove (usp. Ob 2, 1). »Naša je vjera suočena sa izazovom da prepozna vino nastalo iz vode i otkriti žito koje raste usred kukolja«[49]. Borimo se protiv pospanosti (usp. Lk 9, 32), da ne izgubimo sposobnost razlučivanja kretanja oblaka, koji nas vodi na našem putu (usp. Br 9, 17) i prepoznavanja prisutnosti Gospodina života i nade u malim i krhkim znakovima.

 

Koncil nam je povjerio jednu metodu: ta je metoda razmišljanje o svijetu i onome što se ljudima događa, o Crkvi i kršćanskom životu, polazeći od Božje riječi, Boga koji se objavljuje i prisutan je u povijesti. Tu metodu potpomaže jedan stav: slušanje, koje se otvara dijalogu, obogaćuje hod prema istini. Ponovno se vratiti tome da Kristu i Božjoj riječi pripada središnje mjesto, kao što su Koncil[50] i kasnije Učiteljstvo ustrajno pozivali činiti[51], na biblijski i teološki utemeljen način, može biti jamstvo vjerodostojnosti i kvalitete za budućnost našega života kao posvećenih muškaraca i žena.

 

To slušanje preobražava i pretvara nas u navjestitelje i svjedoke Božjih nauma u povijesti i njegova plodonosnog djelovanja za spasenje. U današnjim potrebama vratimo se evanđelju, napajajmo se na vrelima Svetog pisma, u kojem se nalazi »čisti i trajni izvor duhovnoga života«[52]. Dobro je rekao sveti Ivan Pavao II.: »Nema sumnje da taj primat svetosti i molitve nije shvatljiv bez polaska od obnovljenog slušanja Božje riječi«[53].

 

Evanđelje – vrhovno pravilo

8. Jedna od karakteristika koncilske obnove za posvećeni život bila je radikalni povratak nasljedovanju Krista (sequela Christi): »Već je od početka Crkve bilo muževa i žena koji su nastojali u većoj slobodi slijediti Krista i izrazitije ga nasljedovati tako što su provodili u djelo evanđeoske savjete«[54].

 

Nasljedovati Krista, na način na koji je to predloženo u evanđelju, je »zadnje mjerilo redovničkoga života« i »vrhovno pravilo«[55] svih ustanovâ. Jedan od prvih naziva koji se koristio za monaški život bio je »evanđeoski život«.

 

Razni izrazi posvećenog života svjedoče to evanđeosko nadahnuće, počevši od Antuna, začetnika samotnjačkog života u pustinji. Njegova povijest započinje posluhom Kristovoj riječi: Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu (Mt 19, 21).

 

Od Antuna nadalje monaška će tradicija Sveto pismo uzimati za pravilo vlastitoga života: prva su pravila jednostavno praktične norme, u njima je bila odsutna svaka težnja za duhovnim sadržajima, jer je jedino monahovo pravilo Sveto pismo, nijedno drugo pravilo nije dopušteno: »Trudimo se čitati i učiti Pisma – pisao je Orsiesi, Pahomijev učenik i nasljednik – i da se neprestano posvećujemo njihovoj meditaciji (...). Sveto pismo je to koje nas vodi prema vječnom životu«[56].

 

Kada je sastavljao Asceticon[57], koji će kasnije postati priručnik monaškog života, Bazilije, veliki učitelj istočnog monaštva, odbija to svoje djelo nazvati Pravilom. Njegova su uporišna točka radije Moralia[58], zbirka biblijskih tekstova tumačenih i primijenjenih na životne situacije u santa koinonia. U Bazilijevom sistemu vladanje monahâ definirano je Božjom riječju, Boga koji istražuje srca i bubrege (usp. Otk 2, 23), koji je uvijek prisutan. Ta stalna prisutnost pred Gospodinom, memoria Dei, je možda najspecifičniji sastavni dio Bazilijeve duhovnosti.

 

Na Zapadu se razvojni put kreće u istom pravcu. Benediktovo pravilo je poslušnost Božjoj riječi: »pažljivim uhom poslušajmo opomene što nam ih božanski glas svagdano dovikuje…«[59]. Poslušaj, o sinko[60] je ouverture Regula Benedicti, jer u slušanju postajemo sinovi i učenici, prihvaćajući riječ mi sami postajemo riječ.

 

U 12. stoljeću, Stjepan iz Mureta, utemeljitelj Reda iz Grandmonta, lijepo izražava tu ukorijenjenost u evanđelje: »Ako vas tko pita koje ste vjeroispovijesti, koje vam je pravilo ili kojem redu pripadate, vi odgovorite da ste pripadnici prvog i glavnog pravila kršćanske religije, to jest evanđelja, izvora i počela svih pravilâ, nema drugog pravila do evanđelja«[61]. Pojavom prosjačkih redova povratak evanđelju, ako je to uopće moguće, je još snažniji.

 

Dominik, »gdjegod bi se pojavljivao pokazivao je da je čovjek evanđelja, u riječima i u djelima«[62]: on je bio živo evanđelje, kadro naviještati ono što je živio, i htio je da i njegovi propovjednici budu »evanđeoski ljudi«[63]. Za Franju Asiškog Pravilo je »život evanđelja Isusa Krista«[64]; za Klaru Asišku pak: »Oblik života Siromašnih sestara (…) jest ovo: Obdržavati evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći«[65]. U karmelićanskom Pravilu osnovna je zapovijed »danonoćno razmatrati Gospodinov zakon« i pretočiti ga u konkretno djelovanje: »Sve što morate činiti, činite u Gospodinovoj riječi«[66]. Taj je temelj, zajednički mnogim redovničkim obiteljima, kroz stoljeća ostao nepromijenjen.

 

U naše doba, Giacomo Alberione tvrdi da »Famiglia Paolina« (»Pavlova obitelj«) »teži za tim da evanđelje Isusa Krista živi u cjelovitom obliku«[67], dok mala sestra Magdalena kaže: »Mi moramo sagraditi novu kuću. Novu kuću koja postoji zapravo od davnina, a to je autentično kršćanstvo prvih Isusovih učenikâ. Trebamo uzeti evanđelje riječ po riječ«[68]. Sve karizme posvećenog života imaju svoj korijen u evanđelju. Očita je i znakovita velika ljubav prema biblijskoj riječi u mnogim novim zajednicama koje danas niču u čitavoj Crkvi.

 

Vratiti se evanđelju za nas danas zvuči kao pro-vokacija koja nas iznova vodi na izvor svakog života ukorijenjenog u Kristu. Snažni je to poziv poduzeti hod prema počecima, na mjesto gdje se naš život oblikuje, tamo gdje svako Pravilo i norma nalaze razumljivost i vrijednost.

 

Sveti nas je otac često poticao da se oslonimo i pouzdajemo u tu dinamiku vitalnosti: »Pozivam vas da nikada ne sumnjate u snagu evanđelja niti u njegovu sposobnost da obrati srca Kristu uskrslom, i da vodi osobe putom spasenja kojeg iščekuju u najvećoj dubini svoga bića«[69].

 

Izgradnja: evanđelje i kultura

9. Odgajati za evanđelje i njegove zahtjeve predstavlja imperativ. U toj smo perspektivi pozvani izvršiti specifično preispitivanje formacijske paradigme koja prati posvećene osobe i osobito posvećene žene na životnom putu. Duhovna izgradnja, koja je vrlo često ograničena gotovo isključivo na jednostavno psihološko praćenje ili standardizirane pobožne vježbe, ima karakter urgentnosti.

 

Repetitivno siromaštvo sadržajâ koji su potpuno nejasni zaustavlja kandidate na razinama infantilnog i o drugima ovisnog ljudskog sazrijevanja. Bogatu raznolikost putova koje slijede i predlažu duhovni pisci ne poznaje se gotovo nikad na temelju izravnog čitanja, ili se podsjeća tek na neke njihove fragmente. Potrebno je budno paziti da se baštinu ustanovâ ne svodi na površne sheme, koje nemaju nikakve veze sa živim nabojem početaka, jer to zasigurno ne uvodi na prikladan način u kršćansko i karizmatsko iskustvo.

 

U svijetu u kojem je sekularizacija postala selektivno sljepilo za nadnaravno a ljudi su izgubili Božje tragove[70], pozvani smo ponovno otkriti i proučavati temeljne istine vjere[71]. Onaj koji vrši službu autoriteta pozvan je potaknuti sve posvećene muškarce i žene na temeljito i dosljedno poznavanje kršćanske vjere, potpomognuto novom ljubavlju prema studiju. Sveti Ivan Pavao II. je poticao: »Unutar posvećenog života postoji potreba za obnovljenom ljubavlju prema kulturnom zauzimanju, posvećivanju studiju«[72]. Treba duboko žaliti što taj imperativ nije uvijek prihvaćen i priman kao zahtjev duboke reforme za posvećene muškarce i, na poseban način, za posvećene žene.

 

Slabost i krhkost od kojih trpi to područje zahtijevaju da se snažno potvrdi i dozove u svijest potrebu stalne izgradnje za autentični život u Duhu kao i to da ostanemo u duhu otvoreni i dosljedni na putu rasta i vjernosti[73]. Postoji, u načelu, formalno slaganje s tom urgentnošću i otkriva se široki konsenzus u znanstvenom istraživanju o tome pitanju, ali zapravo se na praktičnom polju čini jako malo a i to što se poduzima je nedosljedno, konfuzno, nepovezano.

 

»Svjedok evanđelja – podsjeća papa Franjo – je onaj koji je susreo Isusa Krista, koji ga je upoznao, ili bolje, osjetio da ga On poznaje, prepoznaje, poštuje, ljubi, da mu oprašta, i taj ga je susret dotaknuo u dubini bića, ispunio ga novom radošću, novim smislom za život. I to se vidi, očituje, prenosi drugima«[74].

 

Riječ, istinski izvor duhovnosti[75] na kojem se napajamo onim najizvrsnijim – spoznanjem Isusa Krista (Fil 3,8), mora prebivati u svakodnevici našega života. Jedino će tako njezina snaga (usp. 1 Sol 1, 5) moći prodrijeti u ljudsku krhkost, iznjedriti i izgraditi mjesta zajedničkog življenja, ispraviti misli, osjećaje, odluke, dijaloge istkane u bratskim prostorima. Po Marijinu primjeru, slušanje Božje riječi mora postati dah života u svakom trenutku postojanja[76]. Naš život u ovome svijetu konvergira u jedinstvo misli, oživljava u nadahnuću za stalnu obnovu, rađa plodom u apostolskoj kreativnosti[77].

 

Apostol Pavao tražio je od apostola Timoteja da traži vjeru (usp. 2 Tim 2, 22) istom ono ustrajnošću kao kada je bio mladić (usp. 2 Tim 3, 15), u prvom redu ostajući postojan u onome što je naučio, to jest u Svetom pismu. Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban (2 Tim 3, 16-17). Osjećamo taj poziv kao nešto što je upućeno nama, da nitko ne omlitavi u vjeri (usp. Hebr 6, 12). Ona je životna suputnica koja omogućuje s uvijek novim pogledom zamijetiti čudesa koja je Bog učinio za nas i usmjeriti nas prema poslušnom i odgovornom odgovoru[78].

 

Evanđelje, idealno pravilo Crkve i posvećenog života, mora predstavljati nešto što se uvriježilo u njezinoj praksi, njezin stil i njezin način postojanja. To je izazov što ga ponovno upućuje papa Franjo. Pozivajući na ponovno ekleziološku ravnotežu između Crkve kao hijerarhijskog tijela i Crkve kao Kristova tijela, on nam pruža elemente za ostvarenje toga, što se može dogoditi samo in corpore vivo Crkve, to jest u nama i po nama. Evangelizirati ne znači nositi poruku koju svijet prepoznaje kao korisnu, niti prisutnost koja se nameće, niti vidljivost koja vrijeđa, niti sjaj koji zasljepljuje, već navještaj Isusa Krista nade u nama (usp. Kol 1, 27-28), koji se provodi milinom riječi (Lk 4, 22), uzornim vladanjem među ljudima (1 Pt 2, 12) i vjerom ljubavlju djelotvornom (Gal 5, 6).

 

PROROŠTVO BUDNOSTI

10. Na završetku koncila, papa Pavao VI. – proročkim pogledom – oprostio se od biskupâ okupljenih u Rimu, ujedinjujući tradiciju i budućnost: »U ovom svjetskom skupu, u ovom povlaštenom času vremena i prostora, u jedno se stapaju prošlost, sadašnjost i budućnost. Prošlost jer je ovdje okupljena Kristova Crkva, sa svojom tradicijom, svojom poviješću, svojim koncilima, svojim naučiteljima, svojim svecima… Sadašnjost jer s ovoga mjesta polazimo ususret današnjem svijetu, s njegovim bijedama, njegovim bolima, njegovim grijesima, ali također s njegovim čudesnim dostignućima, njegovim vrijednostima, njegovim vrlinama… Na kraju, budućnost je ondje, u odlučnom pozivu narodâ na veću pravednost, u njihovoj želji za mirom, u njihovoj svjesnoj ili nesvjesnoj žeđi za višim životom: upravo onim kojeg im Krist želi dati«[79].

 

Papa Franjo nas s velikom ljubavlju potiče nastaviti svoj put hitrim i radosnim korakom: »Vođeni Duhom, nikada kruti, nikada zatvoreni, uvijek otvoreni glasu Boga koji govori, koji otvara, koji vodi, koji nas poziva ići prema obzoru«[80].

 

Koje zemlje nastanjujemo i koje nam je obzore dano istražiti?

 

Papa Franjo nas poziva da prihvatimo Božji danas i njegove novosti, poziva nas na »Božja iznenađenja«[81] u vjernosti, bez straha i otporâ, da »budemo proroci koji svjedoče kako je Isus živio na ovoj zemlji, koji naviještaju kako će Božje kraljevstvo biti u njegovu savršenstvu. Nikada se redovnik ne smije odreći svoga proroštva«[82].

 

Za nas ponovno odzvanja poziv da nastavimo put noseći u srcu očekivanja svijeta. Zamjećujemo lakoću i težinu toga, dok istražujemo nepredvidljivo pojavljivanje oblačića. Skromne klice jedne Vijesti koja se ne smije prešutjeti.

 

Posvećeni život prolazi kroz razdoblje zahtjevnih i novih potreba. Kriza je stanje u kojem smo pozvani razlučivati stvari kroz prizmu evanđelja, to je prilika za mudri odabir – poput pismoznanca, koji iz svoje riznice iznosi novo i staro (usp. Mt 13, 52) – dok se spominjemo da je povijest u iskušenju da sačuva više od onoga što će jednoga dana biti iskoristivo. U opasnosti smo da sačuvamo sakralizirana »sjećanja« koja otežavaju izlazak iz špiljâ naših sigurnosti. Gospodin nas ljubi vječnom ljubavlju (usp. Iz 54, 8): to nas pouzdanje poziva na slobodu.

 

Ujedinjeni u istraživanju obzora

11. Prikrivena bezvoljnost (ἀκηδία) katkad nam izmori duh, potamni pogled, umanji odlučnost a korake učini tromima, svodeći identitet posvećenog života na zastarjelu i autoreferencijalnu paradigmu, na kratki obzor: »Razvija se psihologija groba, koja malo-pomalo pretvara kršćane u mumije iz muzeja«[83]. Već je Benedikt XVI. poticao na borbu protiv te inertnosti duha i djelovanja, protiv te nemotiviranosti koja ožalošćuje i guši duh i volju: »Ne pridružujte se zlogukim prorocima koji naviještaju svršetak ili besmisao posvećenog života u današnjoj Crkvi; radije se zaodjenite Isusom Kristom i zaogrnite oružjima svjetlosti – kao što poziva sveti Pavao (usp. Rim 13, 11-14) – te ostanite budni i bdijte. Sveti Kromacije iz Akvileje je pisao: 'Otklonio Gospodin od nas tu opasnost kako nas nikada ne bi svladao teški san nevjernosti; već neka nam udijeli svoju milost i milosrđe, da možemo uvijek bdjeti u vjernosti njemu. Naime, naša vjernost može bdjeti u Kristu' (Govor 32, 4)«[84].

 

Posvećeni život prolazi kroz jedan gaz, ali ne može u njemu trajno ostati. Pozvani smo učiniti prijelaz – Crkva koja izlazi je jedan od tipičnih izraza pape Franje – kao kairós koji zahtijeva odricanja, traži da se napusti ono što se poznaje i poduzme dug i nimalo lak put, poput Abrahama prema kanaanskoj zemlji (usp. Post 12, 1-6), poput Mojsija prema tajanstvenoj zemlji (usp. Izl 3, 7-8), poput Ilije prema Sarfati Sidonskoj: svi su oni krenuli prema tajanstvenim zemljama koje su tek u vjeri naslućivali.

 

Ne radi se o tome da odgovorimo na pitanje je li to što činimo dobro: u razlučivanju se gleda prema obzorima koje Duh predlaže Crkvi, tumači se šum jutarnjih zvijezda bez sigurnosnih izlaza i bez improviziranih prečaca, daje se voditi prema velikim stvarima kroz male i krhke znakove, ulažući slabe resurse. Pozvani smo na zajedničku poslušnost u sadašnjem trenutku kako bismo napredovali zajedno i imali »hrabrosti baciti mreže na njegovu riječ (usp. Lk 5, 5) a ne samo iz čisto ljudskih razloga«[85].

 

Posvećeni život, napajan na izvoru nade obećanja, pozvan je nastaviti put ne dopuštajući se uvjetovati onim što je ostalo iza nas: ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem (Fil 3, 13-14). Nada nije sazdana na našim snagama i na našim brojevima, već na darovima Duha Svetoga: vjeri, zajedništvu, misiji. Posvećene su osobe narod koji je stekao slobodu ispovijedanjem evanđeoskih savjeta, spreman svoj pogled u vjeri izdići iznad sadašnjosti, pozvan »širiti svoje vidike i vidjeti jedno veće dobro koje će donijeti dobrobiti svima«[86].

 

Dolazni obzor toga puta je označen ritmom Duha, nije neka nepoznata zemlja. Pred nama se na tome putu otvaraju nove granice, nove stvarnosti, druge kulture, različite potrebe, periferije.

 

Po uzoru na timski rad proroka Ilije i njegova momka, treba se sabrati u molitvi s osjećajem velike ljubavi i suosjećanja za dobro naroda koji proživljava izgubljenosti i često patnju. Prijeko je potrebno također velikodušno i strpljivo služenje sluge, koji se penje visoko da pogleda prema moru, sve dok ne ugleda mali »signal« nove povijesti, »velike kiše«. Taj tihi šumor se može danas poistovjetiti s mnogim nemirnim željama naših suvremenikâ, koji traže mudre sugovornike, strpljive suputnike, koji su sposobni za otvoreno prihvaćanje u srcu, omogućitelje a ne kontrolore milosti, za nova razdoblja bratstva i spasenja[87].

 

Vodič »iza naroda«

12. Nužno je, također, taj izlazak činiti zajedničkim snagama, vođeni s jednostavnošću i jasnoćom onih koji služe u autoritetu u traženju Gospodinova lica kao prve volje. Pozivamo one koji su pozvani u tu službu da je vrše u poslušnosti Duhu, s hrabrošću i ustrajnošću, kako bi se kompleksnošću i prijelazom upravljalo i kako nam se korak ne bi usporio ili zaustavio[88].

 

Pozivamo na vodstvo koje ne ostavlja stvari kakve jesu, koje će otkloniti »napast da [se] klone i da [se] smatra beskorisnim ulagati napore u poboljšanje situacije. Javlja se tako opasnost da se čovjek preda kolotečini, podlegne osrednjosti, digne ruke od svakog daljeg zauzimanja i više nema hrabrosti ukazivati na ciljeve istinskog posvećenog života i izlaže se pogibelji da izgubi početni zanos i želju da svjedoči«[89],

 

Ovo je vrijeme malih stvari, poniznosti koja zna prinijeti malo kruhova i dvije ribe Bogu na blagoslov (usp. Iv 6, 9), koja zna otkriti u oblaku, malenom kao dlan čovječji iznenadnu kišu. Nismo pozvani na zabrinuto i administrativno vodstvo, već na služenje autoriteta koje nas s evanđeoskom jasnoćom usmjerava na putu kojim trebamo kročiti zajedno i u jedinstvu srca, u krhkoj sadašnjosti u kojoj se krije klica budućnosti. Nema koristi od »puke administracije«[90], treba »ići za svojim narodom, da [se] pomogne onima koji su zaostali i – prije svega – zato da [se] dopusti stadu da vodeći se vlastitim osjećajem razazna nove putove«[91].

 

To vodstvo prihvaća i s empatičnom nježnošću hrabri poglede braće i sestara, pa i onih koji požuruju korak ili koče na putu, pomažući im da pobijede žurbu, strahove i isključivost. Možda ima i onih koji se vraćaju u prošlost, koji s nostalgijom ističu razlike između prošlosti i sadašnjost, koji sanjari u tišini ili pobuđuje sumnje glede nedostatnosti sredstava, resursâ, osobâ. Ne smijemo ostati »usidreni u čežnji za strukturama i navikama koji više ne nose život u današnji svijet «[92].

 

Može se osjetiti odjek riječi Ilijinog momka koji, promatrajući obzor, ponavlja: Ništa nema ondje! (1 Kr 18, 43). Pozvani smo na milost strpljivosti, čekati i vraćati se istraživati nebo i do sedam puta, kolikogod je potrebno, kako ne bi stali svi zbog indolencije nekolicine: bijah nejakima nejak da nejake steknem. Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim. A sve činim poradi evanđelja da bih i ja bio suzajedničar u njemu (1 Kor 9, 22-23).

 

Dano nam je znati usmjeravati bratski hod prema slobodi u skladu s Božjim ritmovima i vremenima. Istraživati zajedno nebo i bdjeti znači biti pozvani, svi – pojedinci, zajednice, ustanove – na poslušnost kako bismo »suočili se s 'drugom' ljestvicom vrijednosti, pridavali nov i drukčiji smisao stvarnosti, vjerovali da je Bog prošao iako nije ostavio vidljive tragove, ali smo ga zamijetili kao glas zvonke tišine[93], koji potiče iskusiti nepojmljivu slobodu, kako bismo došli do samog praga misterija: Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli… riječ je Jahvina (Iz 55,9)«[94].

 

U tome izlasku koji plaši našu ljudsku logiku – koja bi htjela jasne ciljeve i prokušane putove – odzvanja pitanje: tko će učvrstiti naša koljena klecava (usp. Iz 35, 3)?

 

Djelovanje Duha u složenim i blokiranim situacijama uprisutnjuje se u srcu kao onaj koji pojednostavljuje i iznosi na vidjelo prioritete i pruža sugestije za napredovanje prema ciljevima do kojih nas želi voditi. Uputno je poći uvijek od radosnih uzdaha Duha, on se »neizrecivim uzdasima… po Božju zauzima za svete« (Rim 8, 26-27). »Nema veće slobode od te da dopustimo da nas Duh vodi, odričući se pokušaja da planiramo i kontroliramo sve do najmanje pojedinosti. Namjesto toga dopustimo njemu da nas on prosvijetli, vodi i usmjerava naše korake, da nas vodi gdjegod hoće. Duh Sveti zna dobro što nam je potrebno u svakom dobu i u svakom trenutku. To se zove biti tajanstveno plodni!«[95].

 

Mistika susreta

13. »Poput 'straža' koje čuvaju živim u svijetu želju za Bogom i bude ga u srcu mnogih ljudi koji osjećaju žeđ za beskonačnim«[96], pozvani smo biti tražitelji i svjedoci vidljivih i vitalnih evanđeoskih projekata. Pozvani smo biti muškarci i žene koje resi čvrsta vjera, ali također sposobnost empatije, blizine, kreativnog i stvaralačkog duha, koji ne mogu sputavati duh i karizmu krutim strukturama i strahom od njihova napuštanja.

 

Papa Franjo nas poziva da živimo »mistiku susreta«: »Sposobnost čuti, slušati druge osobe. Sposobnost da tražimo zajedno put, metodu. […] znači također ne prestrašiti se, ne prestrašiti se stvari«[97].

 

»Ako svaki od vas živi za druge – nastavlja Sveti Otac –, to predstavlja dragocjenu mogućnost susreta s Bogom. Riječ je o tome da se ponovno otkrije odgovornost da budemo proroštvo kao zajednica, da zajedno tražimo, s poniznošću i strpljivošću, riječ smisla koja može biti dar, te je svjedočimo s jednostavnošću. Vi ste poput antena spremnih primiti klice novosti koje pobuđuje Duh Sveti i možete pomoći crkvenoj zajednici da stekne taj pogled dobra i pronađe nove i hrabre putove kojima će se doprijeti do svih«[98].

 

Jedna od koncilskih paradigmi je bila briga za svijet i čovjeka. Budući da čovjek – ne apstraktni, već konkretni čovjek – »je prvi put kojim Crkva mora ići u ostvarivanju svoga poslanja«[99], zauzimanje za muškarce i žene našeg doba za nas je primarna zadaća. Ta se zadaća nije nimalo promijenila, a provodi je se u djelo s uvijek novom maštovitošću: u odgoju, u zdravstvu, u katehezi, u stalnom praćenju čovjeka s njegovim potrebama, njegovim težnjama, njegovim lutanjima. Čovjek u svojoj tjelesnosti, u svojoj društvenoj stvarnosti je put evangelizacije. Posvećeni se život premjestio na periferije gradova, poduzevši pravi »izlazak« prema siromašnima, okrećući se svijetu napuštenih. Moramo prepoznati uzornu velikodušnost, ali moramo isto tako prepoznati da nije nedostajalo napetosti i opasnosti ideologizacije, poglavito u prvim pokoncilskim godinama.

 

»Drevna priča o Samarijancu – govorio je Pavao VI. u govoru na zaključenu Koncila – je bila paradigma duhovnosti Koncila. Sav je bio prožet golemom simpatijom. Sva je pozornost našeg zborovanja bila usredotočena na otkrivanje ljudskih potrebâ (koje su to veće, koliko veći postaje sin zemlje). Priznajte mu bar tu zaslugu, vi suvremeni humanisti, koji poričete transcendenciju najviših stvari, i priznajte naš novi humanizam: i mi, i to više od svih, smo poklonici čovjekoljublja«[100].

 

Naša se misija postavlja u perspektivi te »simpatije«, u perspektivi središnjosti osobe koja zna za polazište uzeti čovjeka. Kada radimo na tome da na vidjelo izbije cjelokupno bogatstvo i istina o čovjeku koju susret s Kristom zahtijeva i potpomaže, istodobno shvaćamo i postajemo svjesni da su crkveni resursi važni upravo kao izvori pravog čovjekoljublja i promicanja čovjeka[101]. Ali kojeg muškarca i ženu danas imamo pred sobom? Koji su to izazovi i nužna posadašnjenja za posvećeni život koje želimo živjeti s istim koncilskim »stilom«, to jest u stavu dijaloga i solidarnosti, duboke i autentične »simpatije« prema današnjim muškarcima i ženama i njihovom kulturom, njihovim dubokim »čuvstvom«, njihovom samosviješću, njihovim moralnim koordinatama?

 

Nošeni Kristovim Duhom pozvani smo prepoznati ono što je doista ljudsko. Naše će se djelovanje, u protivnom, ograničiti na socijalni identitet, nalik nekoj humanitarnoj nevladinoj udruzi, kao što je više puta ponovio papa Franjo[102], koja ima za cilj graditi pravednije društvo, ali sekularizirano, zatvoreno transcendenciji i, u konačnici, čak i lišeno pravednosti. Ciljeve promicanja treba uključiti u obzor koji će isticati i čuvati svjedočenje Kraljevstva i istinu o čovjeku.

 

U našem dobu, kojim dominira prodorna i globalna komunikacija i, istodobno, nesposobnost komuniciranja s autentičnošću, posvećeni je život pozvan biti znak mogućnosti gostoljubivih, transparentnih, iskrenih ljudskih odnosa. Crkva, u otuđujućoj i autoreferencijalnoj čovjekovoj slabosti i samoći, računa na bratstva bogata »radošću i Duhom Svetim« (Dj 13, 52)[103]. »Posvećeni život kao specialis caritatis schola«[104], u svojim mnogostrukim oblicima bratstva, je oblikovan Duhom Svetim, jer »tamo gdje je zajednica, ondje je Duh Božji, a gdje je Duh Božji tamo ima zajedništva i svake milosti«[105].

 

Cijenimo bratstvo kao mjesto bogato otajstvom i »teološki prostor u kojemu se može iskusiti mistična prisutnost uskrsloga Gospodina«[106]. Zamjećuje se stanoviti otklon između toga otajstva i svakodnevnog života: pozvani smo prijeći s načina života u zajednici na milost bratstva. S oblika communis na ljudsku relacionalnost u evanđeoskom obliku po Božjoj ljubavi razlivenoj u srcima po Duhu Svetom (usp. Rim 5, 5).

 

Papa Franjo nas opominje: »Zato me uvijek boli kada vidim kako se u nekim zajednicama, pa čak i među posvećenim osobama, javljaju razni oblici mržnje, podjele, klevetanja, ocrnjivanja, osvete, ljubomore, želje za nametanjem vlastitih ideja pod svaku cijenu, pa čak i progoni koji nalikuju pravom lovu na vještice. Koga mi to mislimo evangelizirati takvim ponašanjima? […] Nitko se ne spašava sam od sebe, to jest kao izolirani pojedinac, niti vlastitim snagama. Bog nas privlači vodeći računa o složenom spletu interpersonalnih odnosâ koje uključuje život u ljudskoj zajednici«[107].

 

Pozvani smo dakle prepoznati se kao bratstvo otvoreno komplementarnosti susreta u suživljenosti razlikâ, kako bismo zajedno išli naprijed: »osobe koje se svesrdno uključuju u život zajednice – poručuje nam papa Franjo – ne trebaju gubiti svoje osobne individualne značajke ili skrivati svoj identitet; naprotiv, one primaju nove poticaje za vlastiti osobni rast«[108]. Stil »dijaloga« koji je »mnogo više od prenošenja neke istine. Izvire iz zadovoljstva govora i obogaćuje one koji izražavaju ljubav jedan drugom putem riječi. To je dobro koje se ne sastoji u stvarima, već u samim osobama koje se uzajamno daruju u dijalogu«[109], podsjećajući da »ozračje dijaloga je prijateljstvo, štoviše služenje«[110].

 

Neka naša bratstva budu mjesta u kojima misterij čovjeka dotiče misterij Boga u iskustvu evanđelja. To su dva »mjesta« u kojima se, na povlašten način, evanđelje očituje, oblikuje, daruje: obitelj i posvećeni život. U prvome mjestu evanđelje ulazi u svakodnevicu i pokazuje svoju sposobnost da preobrazi svakodnevni život na obzoru ljubavi. Drugi znak, slika budućeg svijeta koji relativizira sva dobra ovoga svijeta, je komplementarni i zrcalni odraz ovog prvog, i istodobno se pokazuje unaprijed kao dovršetak puta života te sva ljudska iskustva, pa i najuspješnija, postaju povezana s konačnim zajedništvom s Bogom[111].

 

Postajemo »mjestom evanđelja« kada osiguramo za nas i na dobrobit sviju prostor Božje skrbi. Moramo u tome smislu spriječiti da nam sve vrijeme bude ispunjeno stvarima, aktivnostima, riječima. Mi smo mjesta evanđelja kada smo žene i muškarci želje: očekivanja susreta, ponovnog sastajanja, odnosa. Eto zašto je bitno da naši ritmovi života, naša bratstva, sve naše aktivnosti postanu prostori čuvanja jedne »odsutnosti«, koja je Božja prisutnost.

 

»Zajednica podupire cjelokupni apostolat. Ponekad u redovničkim zajednicama postoje napetosti, koje za sobom povlače opasnost individualizma i raspršenosti, dok istodobno postoji potreba za dubokom komunikacijom i autentičnim odnosima. Oplemenjujuću snagu evanđelja svjedoči bratstvo koje se živi u zajednici, u kojoj vlada prihvaćanje, poštivanje, uzajamno pomaganje, razumijevanje, uljudnost, opraštanje i radost«[112]. Zajednica tako postaje dom u kojem se živi evanđeoska različitost. Stil evanđelja, human i jezgrovit, očituje se u traženju koje teži preobrazbi; u celibatu za Kraljevstvo; u traženju i slušanju Boga i njegove riječi: poslušnosti koja pokazuje kršćansku različitost. Sve su to rječiti znakovi u svijetu koji ponovno traga za onim bitnim.

 

Zajednica koja sjedi za stolom i prepoznaje Krista u lomljenju kruha (usp. Lk 24, 13-35) je također mjesto u kojem svatko prepoznaje krhkosti. Bratstvo ne rađa savršenost odnosâ, već prihvaća ograničenost svih svojih članova i nosi je u srcu i molitvi kao ranu nanesenu zapovijedi ljubavi (usp. Iv 13, 31-35): mjesto je to gdje vazmeno otajstvo izvodi ozdravljenje i u kojem jedinstvo cvate. To je milosni događaj za kojeg mole i primaju braća i sestre koji su zajedno ne po izboru već po pozivu, iskustvo prisutnosti Uskrsloga.

 

PROROŠTVO POSREDOVANJA

14. Redovničke obitelji su nastale zato da nadahnjuju nove putove, ponude neočekivane staze ili žurno i spretno odgovore na ljudske i duhovne potrebe. Može se dogoditi da se institucionalizacija vremenom optereti »zastarjelim propisima«[113], a socijalni zahtjevi pretvore evanđeoske odgovore u odgovore u kojima se koriste mjerila »poduzetničke« učinkovitosti i načina razmišljanja. Posvećenom se životu može dogoditi da izgubi ugled, karizmatsku smjelost i evanđeosku pareziju, jer ga privlače svjetla koja su tuđa njezinu identitetu.

 

Papa Franjo nas poziva na kreativnu vjernost, na Božja iznenađenja: »Isus Krist može također razbiti suhoparne sheme u koje ga pokušavamo zatvoriti i iznenađuje nas svojom konstantnom božanskom kreativnošću. Svaki put kada se trudimo vratiti izvoru i ponovno otkriti izvornu svježinu evanđelja javljaju se novi putovi, kreativne metode s različitim oblicima izraza, rječitiji znakovi, riječi bremenite novim značenjem za današnji svijet. Zapravo, svako autentično evangelizacijsko djelovanje je uvijek 'novo'«[114].

 

Na raskrižjima svijeta

15. Duh nas poziva oblikovati servitium caritatis prema osjećaju Crkve. Ljubav »se trsi oko podizanja 'zemaljskoga grada', utemeljenoga na pravu i pravednosti. No, s druge strane, ljubav nadvisuje pravednost, dopunjujući je u logici dara i praštanja. 'Zemaljski grad' ne promiču samo odnosi pravâ i dužnostî, nego, još više i još preče, odnosi velikodušne besplatnosti, milosrđa i zajedništva«[115], a Učiteljstvo nas uvodi u šire shvaćanje: »Neusklađenost stvarne međuovisnosti ljudi i naroda s etičkom interakcijom savjestî i umova, odakle bi mogao proizići istinski ljudski razvoj, jedna je od velikih opasnosti našega doba. Jedino je ljubav, prosvijetljena svjetlom razuma i vjere, kadra ići za ciljevima razvoja koji posjeduju čovječniju i očovječujuću vrijednost«[116].

 

Ostale koordinate duha nas pozivaju ojačati utvrde u kojima misao i studij mogu sačuvati ljudski identitet i njegovo milosno lice u bujici digitalnih vezâ i svjetova mrežâ (network), koji izražavaju stvarno i duhovno stanje suvremenog čovjeka. Tehnologija udahnjuje i istodobno prenosi potrebe i budi želje koje je čovjek oduvijek u sebi nosio: pozvani smo nastaniti te neistražene zemlje i u njima govoriti o evanđelju: »Danas, kada su mreže i sredstva ljudske komunikacije dostigli neslućene razvoje, osjećamo izazov da otkrijemo i prenosimo 'mistiku' zajedničkog življenja, miješanja i uzajamnog susretanja, da se zagrlimo i jedni druge podupiremo, da zakoračimo u vode toga oceana koji se, premda kaotičan, može pretvoriti u pravo iskustvo bratstva, karavanu solidarnosti, u sveto putovanje«[117].

 

Pozvani smo slično tome postaviti lagane šatore na raskrižja neutrtih putova. Stajati na pragu, poput proroka Ilije, koji je učinio od geografije periferije izvor objave: prema sjeveru u Sarfatu, prema jugu na Horeb, na istoku iza rijeke Jordana radi pokorničke samoće i na kraju uzlazak na nebo. Prag je mjesto gdje Duh uzdiše: prostor gdje ne znamo što više reći i kamo usmjeriti naša očekivanja, ali gdje Duh poznaje Božje naume (Rim 8, 27) te nam ih predaje. Postoji opasnost, katkad, da pripišemo putovima Duha naše davno nacrtane mape, jer nam ponavljanje putova ulijeva sigurnost. Papa Benedikt XVI. otvara nam pred očima Crkvu koja raste po privlačnosti[118], dok papa Franjo sanja o »misijskom opredjeljenju koje može sve preobraziti, tako da crkveni običaji, načini na koje se stvari čine, satnice, jezik i sve strukture postanu prikladni kanal za evangelizaciju današnjeg svijeta više no za samoočuvanje […] u stalnoj želji za 'izlaženjem'« kako bi se potpomoglo »pozitivni odgovor svih onih kojima Isus nudi svoje prijateljstvo«[119].

 

Radost evanđelja od nas traži da istkamo duhovnost kao umijeće traženja koje istražuje alternativne metafore, nove slike i stvara nove perspektive. Potrebno je ponovno ponizno krenuti od iskustva Krista i njegova evanđelja, to jest od iskustvenog znanja i u tome, često, biti razoružani poput Davida pred Golijatom. Moć evanđelja, koju u sebi doživljavamo kao spasenje i radost, osposobljava nas mudro koristiti slike i simbole koji odgovaraju kulturi koja guta događaje, misli, vrijednosti, i ponovno ih vraća u stalnim zavodljivim »slikama«, odjeku »duboke čežnje za Bogom, koja se očituje na različite načine i dovodi muškarce i žene u stav iskrenog traženja«[120].

 

U prošlosti je jedna od snažnih tema duhovnog života bio simbol putovanja i uspona: ne u prostor, već prema središtu duše. Taj mistični proces stavljen u temelj duhovnog života, danas dolazi u dodir s drugim vrijednosnim instancama kojima daje svjetlo i značenje. Molitva, čišćenje, vršenje kreposti susreću se sa solidarnošću, inkulturacijom, duhovnim ekumenizmom, novom antropologijom, tražeći novu hermeneutiku i, prema drevnoj patrističkoj traditio, nove mistagoške putove.

 

Posvećeni muškarci i žene, iskusni u duhovnom životu i svjesni nutarnjeg čovjeka u kojem prebiva Krist, pozvani su kretati se tim putovima, suprotstavljajući se onom đavolskom što dijeli i odvaja, i oslobađajući simbolično*, to jest primat veze i odnosa prisutnog u složenosti stvorene stvarnosti, uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji (Ef 1, 10).

 

Gdje će biti posvećene osobe? Hoće li slobodni od svih sponâ zbog evanđeoskog načina života kojeg zavjetuju znati živjeti na pragu? Hoće li znati stati – poput straže – na margine gdje pogled postaje jasniji, a misao prodornija i poniznija? Hoće li sav posvećeni život znati prihvatiti izazov pitanjâ smisla koja dolaze s raskrižjâ svijeta?

 

Iskustvo siromašnih, dijalog među religijama i među kulturama, komplementarnost muškarca i žene, ekologija u bolesnom svijetu, nezadrživa eugenika, globalizirana ekonomija, planetarna komunikacija, simbolički jezik – sve su to novi hermeneutički obzori koje se ne smije samo nabrojiti, već ih treba nastaniti i učiniti da procvjetaju životom pod vodstvom Duha Svetoga koji u svemu uzdiše (usp. Rim 8, 22-27). To su epohalna gibanja koja ponovno pokreću pitanje sustavâ vrijednosti, jezikâ, prioritetâ, antropologijâ. Milijuni osoba su na putu prema svjetovima i kulturama, destabilizirajući stoljetni identitet i pospješujući miješanje kulturâ i religijâ.

 

Hoće li posvećeni život znati postati prijateljski sugovornik »onoga traženja Boga koje oduvijek pokreće čovjekov srce«[121]? Hoće li – poput Pavla – znati poći na atenski trg i zboriti poganima o nepoznatom Bogu (usp. Dj 17, 22-34)? Hoće li znati jačati žar misli kako bi se oživjelo vrijednost drugotnosti i etiku razlikâ u miroljubivom suživotu?

 

Posvećeni je život u svojim različitim oblicima već prisutan na tim raskrižjima. Već stoljećima, in primis samostani, zajednice i bratstva na graničnim područjima žive tiho svjedočenje, mjesto su evanđelja, dijaloga i susreta. Mnogi posvećeni muškarci i žene, također, prisutni su u svakodnevici današnjih muškaraca i žena, dijeleći s njima radosti i boli, u oživljavanju vremenitog reda, s mudrošću i smionošću iznalaženja »novih i hrabrih putova kako bi se doprlo do sviju« u Kristu[122] i »išlo dalje, ne samo dalje, već još dalje i usred, tamo gdje se sve odigrava«[123]

 

Posvećeni muškarci i žene na pragu pozvani su pokrenuti »okupljanja«, kao što se u davna vremena stvaralo čistine usred šuma i tu podizalo gradove. Posljedice tih izbora, kao što ističe papa Franjo, su nesigurne, prisiljavaju nas nesumnjivo na izlazak iz središta prema periferijama, na preraspodjelu snagâ u kojoj neće prevladavati očuvanje statusa quo i ocjenjivanje profita, već proroštvo evanđeoskih izbora. »Karizma nije boca destilirane vode. Treba je živjeti snažno, tumačeći je također u kulturnom pogledu«[124].

 

U znaku malenosti

16. Nastavljamo naše putovanje tkanjem posredovanjâ u poniznom znaku evanđelja: »Nikada ne izgubite poletnost putovanja putovima svijeta, svijest da je kročiti, koračajući čak i nesigurnim korakom ili hramajući, uvijek bolje no stajati na mjestu, zatvoreni u vlastita pitanja ili u vlastite sigurnosti«[125].

 

Slike koje smo razmatrali – od oblaka koji prati izlazak do dogodovština proroka Ilije – otkrivaju nam da se Božje kraljevstvo očituje među nama u znaku malenosti. »Vjerujmo Evanđelju kada nam govori da je Božje kraljevstvo već prisutno u svijetu i da raste, ovdje i ondje, i na različite načine: poput malog sjemena koje naraste u veliko stablo (usp. Mt 13, 31-32), poput malo kvasca od kojeg se tijesto poveća (usp. Mt 13, 33) i poput dobrog sjemena koje raste usred kukolja (usp. Mt 13, 24-30) i može nas uvijek ugodno iznenaditi«[126].

 

Tko se zaustavlja na autoreferencijalnosti, često, ima jedino sebe i vlastiti obzor pred očima. Onaj koji se stisne na margini može naslutiti i promicati ponizniji i duhovniji svijet.

 

Novi putovi vjere danas niču u poniznim mjestima, u znaku Riječi koja, ako se živi i sluša, vodi k otkupljenju. Ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života koji donose odluke polazeći od malih znakova tumačenih u vjeri i proroštvu koje zna naslutiti ono onkraj, postaju mjesta života, ondje sja svjetlo i razliježe se poziv koji poziva druge da slijede Krista.

 

Zasadimo klicu načina djelovanja i malih prisutnosti nalik evanđeoskom zrnu gorušice (usp. Mt 13, 31-32), u kojoj će sjati bez granicâ intenzitet znaka: hrabra riječ, iskreno bratstvo, slušanje slabog glasa, spomen Božjeg doma među ljudima. Treba njegovati »kontemplativni pogled, odnosno pogled ispunjen vjerom, koji otkriva onoga Boga koji stanuje u njegovim kućama, na njegovim ulicama, na njegovim trgovima. Bog svojom prisutnošću prati iskreno traženje u koje se upuštaju osobe i skupine da pronađu potporu i smisao svome životu. On živi među građanima promičući solidarnost, bratstvo, želju za dobrom, istinu, pravdu. Ta se prisutnost ne smije biti neprirodno stvarati, već treba biti pronađena, otkrivena«[127].

 

Posvećeni život nalazi svoju plodnost ne samo u svjedočenju dobra, već u njegovu prepoznavanju i umijeću da se na njega ukaže, osobito tamo gdje ga se obično ne vidi, u »ne građanima«, »polugrađanima« ili »urbanim viškovima«[128], u onima koji su lišeni dostojanstva. Priječi s riječi solidarnosti na geste koje prihvaćaju i ozdravljaju: posvećeni život je pozvan na tu istinu.[129]

 

Papa Benedikt XVI. nas potiče: »Pozivam vas na vjeru koja zna prepoznati mudrost slabosti. U radostima i tugama sadašnjeg vremena, kada se tvrdoća i težina križa itekako daju osjetiti, ne sumnjajte da je Kristova kenosi već uskrsna pobjeda. Upravo u ljudskoj ograničenosti i slabosti pozvani smo živjeti suobličenost Kristu, u svekolikoj napetosti koja predoznačava, u mjeri u kojoj je to moguće u vremenu, eshatološko savršenstvo (VC, 16). U društvima efikasnosti i uspjeha, vaš život označen 'malenošću' i slabošću malenih, empatijom s onima koji nemaju glasa, postaje evanđeoski znak proturječja«[130].

 

Pozivamo na povratak evanđeoskoj mudrosti koju žive maleni (usp. Mt 11, 25): »To je radost koja se živi u malim stvarima svakodnevnog života, kao odgovor na usrdni poziv našeg Boga Oca: Sine moj, imaš li štogod, priušti sebi… Ne uskraćuj sebi sadašnje sreće (Sir 14, 11.14). Kolika se samo očinska nježnost nazire iza tih riječi!«[131].

 

Sadašnja slabost posvećenog života proizlazi, možda, upravo iz toga što smo izgubili radost »malih stvari svakodnevnog života«[132]. U životu obraćenja, posvećeni muškarci i žene mogli bi otkriti da prvi poziv – podsjetili smo to u pismu Radujte se – jest poziv na radost kao prihvaćanje malenog i traženje dobra: »Samo danas bit ću sretan u sigurnosti da sam stvoren za sreću, ne samo na drugom, već i na ovome svijetu«[133].

 

Papa Franjo nas poziva da dopustimo »da nas Duh vodi, odričući se pokušaja da planiramo i kontroliramo sve do najmanje pojedinosti. Namjesto toga dopustimo njemu da nas on prosvijetli, vodi i usmjerava naše korake, da nas vodi gdjegod hoće. Duh Sveti zna dobro što nam je potrebno u svakom dobu i u svakom trenutku«[134].

 

U zboru u molitvenom statio

17. Obzor je otvoren, a mi smo pozvani na molitvenu budnost koja zagovara za svijet. U njoj nastavljamo otkrivati male predznake obilne, blagotvorne kiše na našu suhoću, lagane šapate vjerne prisutnosti.

 

Putovati za oblakom nije uvijek lako; razlučivanje zahtijeva katkad dugotrajna čekanja koja umaraju; laki i slatki jaram (usp. Mt 11, 30) može postati težak. Pustinja je također mjesto samoće, praznine. To je mjesto gdje nedostaje ono osnovno za život: vode, vegetacije, društva drugih osoba, topline prijatelja, pa čak i samog života. Svaki pojedinac u pustinji dotiče u tišini i samoći svoju pravu sliku: mjeri samoga sebe i beskonačno, svoju krhkost poput zrna pijeska i čvrstoću stijene, Božje otajstvo.

 

Izraelci bi ostajali utaboreni sve dok je oblak boravio iznad šatora; ponovno bi kretali na put kada bi se oblak dizao s toga prebivališta. Stati i ponovno krenuti: život kojeg vodi, upravlja i kojem određuje ritam oblak Duha. Život koji se živi u budnom bdjenju.

 

Ilija, sklupčan u samome sebi, slomljen od boli i nevjernosti naroda, nosi na svojim leđima i u srcu trpljenje i izdaju. On sâm postaje molitva, molitveno zaklinjanje, krilo koje zagovara. Pokraj njega i za njega dječak istražuje nebo, promatra hoće li se na moru pojaviti znak odgovora na Božje obećanje

 

To je paradigma duhovnog putovanja svakog pojedinca, po kojem se čovjek pretvara doista u Božjeg prijatelja, sredstvo njegova božanskog nauma spasenja, postaje svjestan svoga poziva i poslanja na dobrobit svih slabih na zemlji.

 

Posvećeni život u sadašnjem vremenu je pozvan živjeti s posebnim intenzitetom statio zagovaranja. Svjesni smo svoje ograničenosti i svoje konačnosti, dok naš duh prolazi kroz pustinju i utjehu u traženju Boga i znakova njegove milosti, tamu i svjetlo. U tome molitvenom statio odigrava se buntovna poslušnost proroštva posvećenog života koje postaje glasom velike ljubavi prema čovječanstvu. Punina i praznina – kao duboka percepcija Božjeg otajstva, svijeta i čovjeka – su iskustva kroz koja prolazimo duž puta s istim intenzitetom.

 

Papa Franjo nas interpelira: »Boriš li se s Gospodinom za svoj narod, kao što se Abraham borio (usp. Post 18, 22-33)? Onom hrabrom zagovornom molitvom. Mi govorimo o parresia, apostolskoj hrabrosti, i mislimo na pastoralne planove, i to je dobro, ali je ista parresia nužna također u molitvi«[135].

 

Zagovor postaje glasom ljudskih siromaštava, adventus i eventus: priprema na odgovor milosti, na plodnost suhe zemlje, na mistiku susreta u znaku malih stvari.

 

Sposobnost da sjede u zboru čini od posvećenih muškaraca i žena ne usamljene proroke, već muškarce i žene zajedništva, zajedničkog slušanja Božje riječi, koji su kadri zajedno elaborirati nova značenja i znakove, osmišljene, građene također u vrijeme progona i mučeništva. Riječ je o hodu prema zajedništvu razlikâ, tom znaku Duha koji raspiruje u srcima veliku ljubav da svi budu jedno (Iv 17, 21). Tako se očituje Crkva koja, sjedeći za stolom nakon puta satkanog od sumnji i žalosnih komentara i bez nade, prepoznaje svoga Gospodina u lomljenju kruha (Lk 24, 13-35), zaogrnuta esencijalnošću evanđelja.

 

Za razmišljanje

 

 

18. Izazovi pape Franje

»Kada nam Gospodin želi dati neku misiju, kada nam želi dati neki posao, priprema nas da to dobro obavimo« upravo »kao što je pripremio Iliju«. Nije važno »to što je on susreo Gospodina« već je važan »čitav put koji je prešao da dođe do poslanja koje Gospodin povjerava«. I upravo »to je razlika između apostolskog poslanja koje nam Gospodin povjerava i ljudskog, poštenog, dobrog posla«. Dakle »kada Gospodin daje neku misiju, uvijek nas uvodi u proces čišćenja, proces razlučivanja, proces poslušnosti, proces molitve«[136].

 

»Jesu li krotki, ponizni? Ima li u toj zajednici svađa među njima za vlast, svađa zbog zavisti? Ima li naklapanja? Tada nisu na putu Isusa Krista«. Mir u zajednici, naime je »veoma važna osobina, veoma važna jer nas zloduh uvijek pokušava razdvojiti. On je otac podjele; sa zavišću unosi razdor. Isus nam daje vidjeti taj put, put mira među nama, ljubavi među nama«[137]

 

Važno je »imati naviku tražiti milost spomena puta koji je prešao Božji narod« kao i milost »osobnog spomena: što je učinio Bog sa mnom u mome životu, kako me vodio na mome životnom putu?« Treba znati također »tražiti milost nade koja nije optimizam; to je nešto drugo«; »tražiti milost da svakodnevno obnavljamo savez s Gospodinom koji nas je pozvao«[138].

 

I to »je naša sudbina; kročiti u perspektivi obećanjâ, sigurni da će se ona obistiniti i postati stvarnost. Lijepo je čitati jedanaesto poglavlje Poslanice Hebrejima, gdje se opisuje putovanje Božjeg naroda prema obećanjima; kako je taj narod ljubio ta obećanja i tražio ih također mučeništvom. Znao je da je Gospodin vjeran. Nada nikada ne razočarava«. (…) To je naš život: »vjerovati i krenuti na put« kao što je učinio Abraham, koji je imao »povjerenja u Gospodina i kročio također u teškim trenucima«[139].

 

Nikada ne izgubite poletnost putovanja putovima svijeta, svijest da je kročiti, koračajući čak i nesigurnim korakom ili hramajući, uvijek bolje no stajati na mjestu, zatvoreni u vlastita pitanja ili u vlastite sigurnosti. Velika misijska ljubav, radost susreta s Kristom koja vas potiče da dijelite s drugima ljepotu vjere, otklanja opasnost da ostanemo zaustavljeni u individualizmu[140]

 

Redovnici su proroci. Oni su oni koji su izabrali nasljedovanje Isusa koje oponaša njegov život s poslušnošću Ocu, siromaštvom, životom u zajednici, čistoćom. (…) U Crkvi su redovnici napose pozvani biti proroci koji svjedoče kako je Isus živio na ovoj zemlji, i koji naviještaju kako će Božje kraljevstvo biti u svojoj savršenosti. Nikada se redovnik ne smije odreći proroštva[141].

 

Ovo je kršćanski stav: budnost. Budnost nad samim sobom: što se događa u mome srcu? Zato jer tamo gdje mi je srce ondje mi je blago. Što se događa ondje? Istočni oci kažu da se mora dobro upoznati je li mi srce nemirno ili spokojno. (…) Zatim, što ću učiniti? Pokušat ću shvatiti ono što se događa, ali uvijek u miru. Shvatiti u miru. Zatim se mir vraća i mogu izvršiti discussio conscientiae. Kada u meni vlada mir, nema nemira: »Što se danas dogodilo u mojem srcu?«. To znači bdjeti. Bdjeti ne znači ići u sobu za mučenje, to ne! To naprotiv znači gledati srce. Mi moramo biti gospodari svoga srca. Što osjeća moje srce, što traži? Što me danas učinilo sretnim a što nesretnim?[142]

 

Hvala Bogu vi ne živite i ne radite kao pojedinci, već kao zajednica: i zahvalite Bogu na tome! Zajednica podupire cjelokupni apostolat. Ponekad u redovničkim zajednicama postoje napetosti, što za sobom povlači opasnost individualizma i raspršenosti, dočim istodobno postoji potreba za dubokom komunikacijom i autentičnim odnosima. Oplemenjujuću snagu evanđelja svjedoči bratstvo koje se živi u zajednici, u kojoj vlada prihvaćanje, poštivanje, uzajamno pomaganje, razumijevanje, uljudnost, opraštanje i radost[143].

 

Vi ste kvasac koji može proizvesti dobri kruh za mnoge, onaj kruh za kojim postoji tolika glad: slušanje potrebâ, željâ, razočaranjâ, nade. Poput onih koji su vam prethodili u tome pozivu, možete vratiti nadu mladima, pomagati starije, otvoriti put prema budućnosti, širiti ljubav na svakom mjestu i u svakoj situaciji. Ako se to ne dogodi, ako u vašem svakodnevnom životu nedostaje svjedočenja i proroštva, tada, ponavljam, je prijeko potrebno obraćenje![144]

 

Namjesto da budemo samo Crkva koja prihvaća i koja prima držeći vrata otvorenima, trudimo se također biti Crkva koja nalazi nove putove, koja je kadra izaći iz same sebe i ići ususret onome koji u nju ne dolazi, koji je iz Crkve izašao ili je prema njoj ravnodušan. Onaj koji je iz nje izašao ponekad je to učinio zbog razloga koji, ako se dobro shvate i ocijene, mogu dovesti do povratka. Ali za to treba odvažnost, hrabrost.[145]

 

U posvećenom životu se živi susret između mladih i starijih, između opsluživanja i proroštva. Ne gledajmo ih kao dvije suprotstavljene stvarnosti! Pustimo radije da ih obje Duh Sveti oživljava, a znak toga je radost: radost opsluživanja, hoda u jednom pravilu života; i radost što smo vođeni Duhom, nikada kruti, nikada zatvoreni, uvijek otvoreni glasu Boga koji govori, koji otvara, koji vodi, koji nas poziva ići prema obzoru[146].

 

Zdravo, Ženo novog saveza

19. Slijediti na svom putu znakove Boga znači iskusiti radost i obnovljeni zanos susreta s Kristom[147], središtem života i izvorom odlukâ i djelovanjâ.[148] Susret s Gospodinom se obnavlja iz dana u dan u radosti ustrajnog hoda. »Uvijek u pokretu s onom krepošću koja je krepost putnika: radošću«[149]

 

Naše vrijeme poziva na potrebnu budnosti: »Bdjenje. To znači gledati srce. Moramo biti gospodari našeg srca. Što osjeća moje srce, što traži? Što me učinilo sretnim a što nesretnim? […] To znači poznavati stanje svog srca, svog života, kao hod po Gospodinovoj stazi. Jer ako nema budnosti, srce tumara i luta; a mašta ostaje u zapećku. To nisu stvari iz davnine, to nisu stvari koje su prevladane«[150].

 

Posvećena osoba postaje memoria Dei, spominje se Gospodinova djelovanja. Vrijeme koje nam je dano da kročimo za oblakom traži od nas ustrajnost, vjernost u istraživanju u budnosti kao da [se] Nevidljivoga vidi (Heb 11, 27). To je vrijeme novoga saveza. U danima potištenosti i tjeskobe, kao i od Ilije i od nas se traži da neumorno istražujemo nebo kako bi otkrili oblak, malen kao dlan čovječji, da čuvamo odvažnost ustrajnosti i jasnu viziju vječnosti. Naše vrijeme ostaje vrijeme izlaska, hodočašća, u budnom i radosnom iščekivanju eshatološke stvarnosti u kojoj će Bog biti sve u svima.

 

Marija je »novi kovčeg saveza, pred kojim srce kliče od radosti, Majka Božja prisutna u svijetu, koja ne drži za sebe tu Božju prisutnost, već je daje dijeleći Božju milost. I tako – kao što kaže molitva – Marija je doista causa nostrae laetitiae, kovčeg u kojem je Spasitelj stvarno prisutan među nama«.[151]

 

Zdravo Marijo, Ženo novog saveza, nazivamo te blaženom što povjerova (usp. Lk 1, 45) i što si znala »prepoznati tragove Duha Božjega u velikim kao i u naizgled neprimjetnim događajima«[152].

 

Podupri naše bdjenje u noći, sve do jutarnjeg svjetla u očekivanju novog dana. Udijeli nam proroštvo koje pripovijeda svijetu radost evanđelja, blaženstvo onih koji istražuju obzore nove zemlje i novog neba (usp. Otk 21, 1) i predznak su njihove prisutnosti u svijetu.

 

Pomozi nam ispovijedati plodnost Duha u znaku bitnosti i malenosti. Daj nam da učinimo hrabri čin ponizna na kojeg Bog gleda (Ps 137, 6) i kojem su otkrivene tajne Kraljevstva (usp. Mt 11, 25-26), ovdje i sada.

 

Amen.

 

Iz Vatikana, 8. rujna 2014.

Rođenje Blažene Djevice Marije

 

Kardinal João Braz de Aviz

Pročelnik

 

José Rogriguez Carballo, OFM

Nadbiskup tajnik

 

 

KAZALO

 

Predraga braćo i sestre

 

U poslušnom izlasku

 

POSLUŠATI BOŽJU RIJEČ

 

KAO ONI KOJE OBLAK VODI

 

ŽIVI SPOMEN IZLASKA

 

RADOSTI I TEGOBE HODA

 

U budnom bdjenju

 

POSLUŠATI BOŽJU RIJEČ

 

PROŠTVO ŽIVOTA U SKLADU S EVANĐELJEM

 

Evanđelje – vrhovno pravilo

 

Izgradnja: evanđelje i kultura

 

PROROŠTVO BUDNOSTI

 

Ujedinjeni u istraživanju obzora

 

Vodič »iza naroda«

 

Mistika susreta

 

PROROŠTVO POSREDOVANJA

 

Na raskrižjima svijeta

 

U znaku malenosti

 

U zboru u molitvenom statio

 

Za razmišljanje

 

18. Izazovi pape Franje

 

Zdravo, Ženo novog saveza

 

 


 

[1] FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 20-24.

 

[2] Ondje, 97.

 

[3] IVAN PAVAO II., Posinodska apost. pob. Vita consecrata, (25. ožujka 1996.), 84.

 

[4] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium, 44.

 

[5] FRANJO, Duha se ne smije krotiti, Jutarnja meditacija u kapeli Domus Sanctae Marthae, Rim (16. travnja 2013.).

 

[6] Izraz 'ānān se susreće 87 puta u Starom zavjetu, od čega 20 puta u Izlasku i još 20 puta u Brojevima. Samo se jednom javlja izraz »stup od ognja i oblaka« (Izl 14, 24); obično se kaže »stup od oblaka« odnosno »stup od ognja«. Oba izraza opisuju očitovanje Božje prisutnosti.

 

[7] IVAN XXIII., Govor na otvorenju Koncila Gaudet Mater Ecclesia, Rim (11. listopada 1962.).

 

[8] Ondje, 4.6.

 

[9] IVAN PAVAO II., Apostolsko pismo Novo millennio ineunte, (6. siječnja 2001.), 57.

 

[10] FRANJO, Duha se ne smije krotiti, Jutarnja meditacija u kapeli Domus Sanctae Marthae, Rim (16. travnja 2013.).

 

[11] Usp. IVAN PAVAO II., Posinodska apost. pob. Vita consecrata, (25. ožujka 1996.), 40.

 

[12] Usp. BENEDIKT XVI., Audijencija, Rim (23. siječnja 2013.).

 

[13] Usp. FRANJO, Audijencija za sudionike susreta održanog u organizaciji Talijanske konferencije svjetovnih ustanovâ, Rim (10. svibnja 2014.).

 

[14] Usp. PAVAO VI., Govor prigodom posljednje javne sjednice Drugog vatikanskog koncila, Rim (7. prosinca 1965.).

 

[15] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium, 4.

 

[16] Usp. ondje, 9.

 

[17] Isto.

 

[18] Usp. ondje, 43-47.

 

[19] Usp. ondje, 5. poglavlje.

 

[20] Usp. ondje, 43.

 

[21] Usp. ondje, 44.

 

[22] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret o prilagođenoj obnovi redovničkoga života Perfectae caritatis, 2 a.

 

[23] Usp. ondje, 8.

 

[24] Ondje, 10.

 

[25] Usp. ondje, 11.

 

[26] Zakonik kanonskog prava, proglašen od Ivana Pavla II. (25. siječnja 1983.), kann. 604 i 603.

 

[27] Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret o prilagođenoj obnovi redovničkoga života Perfectae caritatis, 12-14.

 

[28] Usp. ondje, 15.

 

[29] Ondje, 18.

 

[30] IVAN XXIII, Apost. konst. Humanae salutis kojom se saziva Drugi vatikanski koncil, (25. prosinca 1961.), 4.

 

[31] IVAN XXIII., Enc. Pacem in terris o miru svih naroda, (11. travnja 1963.), 24-25.

 

[32] Usp. ondje, 45-46.

 

[33] Usp. ondje, 67.

 

[34] Usp. ondje, 75.

 

[35] Usp. IVAN PAVAO II., Carta Ap. a los religiosos y religiosas de América latina con motivo del V centenario de la evangelización del Nuevo Mundo Los caminos del Evangelio (29 junio 1990), 19, 21; ISTI, Posinodska apost. pob. Vita consecrata, (25. ožujka 1996.), 82, 86, 89-90.

 

[36] Učiteljstvo prvi put službeno koristi izraz »proročki« u dokumentu: SVETA KONGREGACIJA ZA REDOVNIKE I SVJETOVNE USTANOVE, Redovnici i promicanje čovjeka (na latinskom: Optiones evangelicae) (12. kolovoza 1980.), uvod, i br. 2, 4, 24, 27, 33. U Vita consecrata, osim dva zasebna paragrafa (84 i 85), ta se terminologija javlja tridesetak, odnosno čak stotinjak puta ako se računa slične izraze.

 

[37] Usp. SVETA KONGREGACIJA ZA REDOVNIKE I SVJETOVNE USTANOVE – SVETA KONGREGACIJA ZA BISKUPE, Kriteriji i smjernice o odnosima između biskupâ i redovnikâ u Crkvi Mutuae Relationes, (14. svibnja 1978.), 12.19.51.

 

[38] Usp. primjerice DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret o prilagođenoj obnovi redovničkog života Perfectae caritatis, 1, 2, 7, 8, 14, 15; DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve Ad gentes, 23.

 

[39] PAVAO VI., Apost. pobud. Evangelica testificatio, (29. lipnja 1971.), 11, 12, 32.

 

[40] PAVAO VI., Apost. pobud. Evangelica testificatio, (29. lipnja 1971.), 11.

 

[41] Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret o prilagođenoj obnovi redovničkog života Perfectae caritatis, 3.

 

[42] Usp. BENEDIKT XVI., Homilija, misa povodom otvorenja Godine vjere, Rim (11. listopada 2012.).

 

[43] PAVAO VI., Govor u prigodi posljednje javne sjednice Drugog vatikanskog koncila, Rim (7. prosinca 1965.).

 

[44] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium, 44.

 

[45] IVAN PAVAO II., Posinodska apost. pob. Vita consecrata, (25. ožujka 1996.), 84.

 

[46] Isto.

 

[47] Usp. FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 86.

 

[48] Na hebrejskom qôl demamáh daqqáh. Prijevod nije ni lagan ni jednoglasan, zbog višestrukog značenja svake riječi Qôl znači glas, zvuk, vjetar, šuštanje, šum, lahor, šapat; demamáh znači šutnju, prazninu smrti, prekid, suzdržati dah; daqqáh znači lagano, mekano, fino, tanko, mirno. Septuaginta prevodi na grčki: phonè aúras leptês; Jeronim na latinski: sìbilus aurae tenuis.

 

[49] FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 84.

 

[50] Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret o prilagođenoj obnovi redovničkog života Perfectae caritatis, 5; Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi Dei Verbum, 21,25.

 

[51] Usp. IVAN PAVAO II., Posinodska apost. pob. Vita consecrata, (25. ožujka 1996.), 84; IVAN PAVAO II., Apost. pismo Novo millennio ineunte (6. siječnja 2001.), II. »Kontemplirati jedno lice« (16-28); III. »Ponovno krenuti od Krista« (29-41); Benedikt XVI., Enc. Deus caritas est (25. prosinca 2005.), 12-18; KONGREGACIJA ZA USTANOVE POSVEĆENOG ŽIVOTA I DRUŽBE APOSTOLSKOG ŽIVOTA, Naputak Ponovno krenuti od Krista - obnovljena zauzetost posvećenog života u trećem tisućljeću (19. svibnja 2002.).

 

[52] Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi Dei Verbum, 21.

 

[53] IVAN PAVAO II., Apost. pismo Novo millennio ineunte (6. siječnja 2001.) 39.

 

[54] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret o prilagođenoj obnovi redovničkog života Perfectae caritatis, 1.

 

[55] Ondje, 2.

 

[56] Usp. Pacomio e i suoi discepoli. Regole e Scritti, priredio L. Cremaschi, Magnano 1988., str. 409.

 

[57] BASILII, Moralia (PG, 31,692-869); ISTI, Regulae fusius tractatae (PG, 31,889-1052).

 

[58] ISTI, In Regulas Brevius tractatae (PG, 31,1052-1305).

 

[59] BENEDIKT, Pravilo, Proslov 9.

 

[60] BENEDIKT, Pravilo, Proslov 1.

 

[61] Regole monastiche d'Occidente, Magnano 1989., str. 216-217.

 

[62] Libellus 104, u P. LIPPINI, S. Domenico visto dai suoi contemporanei, Edizioni studio domenicano, Bologna 1982., str. 110.

 

[63] Prve konstitucije ili “Consuetudines”, 31. Zbog toga je »često, bilo usmeno bilo pismeno, opominjao i poticao braću reda da neprestano proučavaju Novi i Stari zavjet. (…) Uvijek je nosio sa sobom Matejevo Evanđelje i Pavlove poslanice i toliko ih je proučavao, da ih je znao malne napamet« (Svjedočanstvo fra Giovannija di Spagne, u Domenico di Gusmán. Il carisma della predicazione, uvod P. Lippinija, Bologna 1993., str. 143).

 

[64] Nepotvrđeno pravilo, Naslov: FF 2,2. Potvrđeno pravilo počinje u istom tonu: »Pravilo i život manje braće jest ovo: opsluživati sveto evanđelje Gospodina našega Isusa Krista...« (I, 2: FF 75).

 

[65] Pravilo I, 1-2: FI 2750.

 

[66] Karmelićansko Pravilo, p. 10 i 19: usp. B. SECONDIN, Una fraternità orante e profetica in un mondo che cambia. Rileggere la Regola del Carmelo oggi, Perugia 2007., str. 8 i 11.

 

[67] G. ALBERIONE, »Abundantes divitiae gratiae suae«. Storia carismatica della Famiglia Paolina, Rim 1977., br. 93.

 

[68] MALA SESTRA MAGDALENA, Il padrone dell’impossibile, Casale Monferrato 1994, str. 201.

 

[69] FRANJO, Govor biskupima Biskupske konferencije Madagaskara prigodom njihova pohoda »ad limina apostolorum«, Rim (28. ožujka 2014.).

 

[70] Usp. IVAN PAVAO II., Posinodska apost. pob. Vita consecrata, (25. ožujka 1996.), 85.

 

[71] Može biti korisno u tu svrhu također čitati i usvojiti Katekizam Katoličke Crkve koji predstavlja sustavnu i živu sintezu, u kojoj na vidjelo izbija bogatstvo učenjâ koje je Crkva prihvatila, čuvala i pružala. »Od Svetog pisma do crkvenih otaca, od učiteljâ teologije do svetaca koji su živjeli u raznim razdobljima povijesti, Katekizam pruža stalni spomen na mnoge načine na koje je Crkva razmišljala o svojoj vjeri i sve više napredovala u nauku tako da može pružiti sigurnost vjernicima u njihovu vjerničkom životu«, BENEDIKT XVI., Apost. pismo u obliku motu proprija Vrata vjere - Porta fidei kojim se proglašava Godina vjere, (11. listopada 2011.), 11.

 

[72] IVAN PAVAO II., Posinodska apost. pob. Vita consecrata, (25. ožujka 1996.), 98.

 

[73] Usp. ondje, 71.

 

[74] FRANJO, Obraćanje članovima Apostolskog pokreta slijepih osoba (Movimento Apostolico Ciechi - MAC) i Male misije za gluhonijeme (Piccola Missione per i sordomuti), Rim (29. ožujka 2014.).

 

[75] Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi Dei Verbum, 25; IVAN PAVAO II., Posinodska apost. pob. Vita consecrata, (25. ožujka 1996.), 94; BENEDIKT XVI., Posinodska apost. pob. Verbum Domini (30. rujna 2010.), 86.

 

[76] Usp. BENEDIKT XVI., Posinodska apost. pob. Verbum Domini (30. rujna 2010.), 27.

 

[77] KONGREGACIJA ZA USTANOVE POSVEĆENOG ŽIVOTA I DRUŽBE APOSTOLSKOG ŽIVOTA, Naputak Ponovno krenuti od Krista - obnovljena zauzetost posvećenog života u trećem tisućljeću (19. svibnja 2002.), 22.

 

[78] BENEDIKT XVI., Apost. pismo u obliku motu proprija Vrata vjere - Porta fidei kojim se proglašava Godina vjere, (11. listopada 2011.), 15.

 

[79] PAVAO VI., Poruka koncilskim ocima u prigodi zatvaranja Drugog vatikanskog koncila, Rim (8. prosinca 1965.).

 

[80] FRANJO, Homilija na blagdan Prikazanja Gospodinova – XVIII. Svjetski dan posvećenog života, Rim (2. veljače 2014.).

 

[81] FRANJO, Homilija na bdjenju u svetoj noći, Rim (30. ožujka 2013.): »Bojimo se Božjih iznenađenja! On nas uvijek iznenađuje! Braćo i sestre, ne zatvarajmo se novosti koju Bog želi donijeti u naš život«.

 

[82] A. SPADARO, »Probudite svijet!«. Razgovor pape Franje s vrhovnim poglavarima, u: La Civiltà Cattolica, 165 (2014/I), 7.

 

[83] FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 83.

 

[84] BENEDIKT XVI., Homilija na blagdan Prikazanja Gospodinova – XVII. Svjetski dan posvećenog života, Rim (2. veljače 2013.).

 

[85] KONGREGACIJA ZA USTANOVE POSVEĆENOG ŽIVOTA I DRUŽBE APOSTOLSKOG ŽIVOTA, Naputak Služenje autoriteta i posluh. Faciem tuam, Domine, requiram, (11. svibnja 2008.), 11.

 

[86] FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 235.

 

[87] Usp. FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 47.

 

[88] Usp. FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 25.

 

[89] KONGREGACIJA ZA USTANOVE POSVEĆENOG ŽIVOTA I DRUŽBE APOSTOLSKOG ŽIVOTA, Naputak Služenje autoriteta i posluh. Faciem tuam, Domine, requiram, (11. svibnja 2008.), 28.

 

[90] FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 25.

 

[91] Ondje, 31.

 

[92] FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 108.

 

[93] Doslovni prijevod za lagani i blagi lahor iz 1 Kr 19, 12.

 

[94] KONGREGACIJA ZA USTANOVE POSVEĆENOG ŽIVOTA I DRUŽBE APOSTOLSKOG ŽIVOTA, Naputak Služenje autoriteta i posluh. Faciem tuam, Domine, requiram, (11. svibnja 2008.), 7.

 

[95] FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 280.

 

[96] FRANJO, Obraćanje biskupima Meksičke biskupske konferencije u pohodu ad limina apostolorum, Rim (19. svibnja 2014.).

 

[97] FRANJO, Obraćanje rektorima i učenicima papinskih zavodâ i konviktâ u Rimu, Rim (12. svibnja 2014.).

 

[98] FRANJO, Audijencija za sudionike susreta održanog u organizaciji Talijanske konferencije svjetovnih ustanovâ, Rim (10. svibnja 2014.).

 

[99] IVAN PAVAO II., Enc. Redemptor hominis, (4. ožujka 1979.),14.

 

[100] PAVAO VI., Govor na posljednjoj javnoj sjednici Drugog vatikanskog koncila, Rim (7. prosinca 1965.).

 

[101] Usp. SVETA KONGREGACIJA ZA REDOVNICE I SVJETOVNE USTANOVE, Redovnici i promicanje čovjeka, Rim (12. kolovoza 1980.).

 

[102] Usp. FRANJO, Homilija na misi s kardinalima, Rim (14. ožujka 2013.).

 

[103] Usp. IVAN PAVAO II., Posinodska apost. pob. Vita consecrata, (25. ožujka 1996.), 45.

 

[104] VILIM IZ SAINT-THIERRYJA, De Natura et dignitate amoris, 9, 26.

 

[105] IRENEJ LYONSKI, Protiv krivovjerjâ III, 24, I.

 

[106] IVAN PAVAO II., Posinodska apost. pob. Vita consecrata, (25. ožujka 1996.), 42; usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret o prilagođenoj obnovi redovničkog života Perfectae caritatis,15.

 

[107] FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 113, 100.

 

[108] Ondje, 235; usp. 131.

 

[109] Ondje, 142.

 

[110] PAVAO VI., Enc. Ecclesiam Suam, (6. kolovoza 1964.), 90; usp. FRANJO, Audijencija za sudionike susreta održanog u organizaciji Talijanske konferencije svjetovnih ustanovâ, Rim (10. svibnja 2014.).

 

[111] Usp. XIII. REDOVNA OPĆA BISKUPSKA SINODA, Poruka Božjem narodu, 7.-28. listopada 2012., br. 7.

 

[112] FRANJO, Obraćanje sudionicima generalnog kapitula Salezijanske družbe sv. Ivana Bosca (salezijanci), Rim (31. ožujka 2014.).

 

[113] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret o prilagođenoj obnovi redovničkoga života Perfectae caritatis, 3.

 

[114] FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 11.

 

[115] BENEDIKT XVI., Enc. Caritas in veritate, (29. lipnja 2009.), 6.

 

[116] Ondje, 9.

 

[117] FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 87.

 

[118] BENEDIKT XVI., Homilija na misi otvorenja Petog općeg zasjedanja Vijeća biskupâ Latinske Amerike i Kariba u svetištu »La Aparecida«, Aparecida, Brazil (13. svibnja 2007.).

 

[119] FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 27.

 

[120] BENEDIKT XVI., Poruka sudionicima XII. međukršćanskog simpozija, (Salonicco, 29/8-2/9 2011): L'Osservatore Romano (3/9/2011), 8.

 

* U tal. izvorniku igra riječi dia-bolico (đavolski) i sim-bolico (simbolično), pr.

 

[121] IVAN PAVAO II., Posinodska apost. pob. Vita consecrata, (25. ožujka 1996.), 103.

 

[122] Usp. FRANJO, Audijencija za sudionike susreta održanog u organizaciji Talijanske konferencije svjetovnih ustanovâ, Rim (10. svibnja 2014.).

 

[123] Isto.

 

[124] A. SPADARO, »Probudite svijet!«. Razgovor pape Franje s vrhovnim poglavarima, u: La Civiltà Cattolica, 165 (2014/I), 8.

 

[125] Isto.

 

[126] FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 278.

 

[127] FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 71.

 

[128] Ondje, 74.

 

[129] Usp. ondje, 207.

 

[130] BENEDIKT XVI., Homilija na blagdan Prikazanja Gospodinova – XVII. Svjetski dan posvećenog života, Rim (2. veljače 2013.).

 

[131] FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 4.

 

[132] Isto.

 

[133] IVAN XXIII, Dekalog vedrine, u Dnevniku duše (Il Giornale dell’anima), LEV, Grad Vatikan 2014., 217.

 

[134] FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 280.

 

[135] FRANJO, Govor rimskim župnicima, Rim (6. ožujka 2014.).

 

[136] FRANJO, Jutarnja meditacija u kapeli Domus Sanctae Marthae, Rim (13. lipnja 2014.).

 

[137] FRANJO, Jutarnja meditacija u kapeli Domus Sanctae Marthae, Rim (29. travnja 2014.).

 

[138] FRANJO, Jutarnja meditacija u kapeli Domus Sanctae Marthae, Rim (15. svibnja 2014.).

 

[139] FRANJO, Jutarnja meditacija u kapeli Domus Sanctae Marthae, Rim (31. ožujka 2014.).

 

[140] FRANJO, Audijencija za sudionike susreta održanog u organizaciji Talijanske konferencije svjetovnih ustanovâ, Rim, 10. svibnja 2014.

 

[141] A. SPADARO, Razgovor s papom Franjom, u La Civiltà Cattolica 164 (2013/III), 449-477.

 

[142] FRANJO, Obraćanje rektorima i učenicima papinskih zavodâ i konviktâ u Rimu, Rim (12. svibnja 2014.).

 

[143] FRANJO, Obraćanje sudionicima generalnog kapitula Salezijanske družbe sv. Ivana Bosca (salezijanci), Rim, 31. ožujka 2014.

 

[144] FRANJO, Audijencija za sudionike susreta održanog u organizaciji Talijanske konferencije svjetovnih ustanovâ, Rim, 10. svibnja 2014.

 

[145] A. SPADARO, Razgovor s papom Franjom, u La Civiltà Cattolica 164 (2013/III), 449-477.

 

[146] FRANJO, Homilija na blagdan Prikazanja Gospodinova – XVIII. Svjetski dan posvećenog života, Rim, 2. veljače 2014.

 

[147] Usp. BENEDIKT XVI., Apost. pismo u obliku motu proprija Vrata vjere - Porta fidei kojim se proglašava Godina vjere, (11. listopada 2011.), 2.

 

[148] KONGREGACIJA ZA USTANOVE POSVEĆENOG ŽIVOTA I DRUŽBE APOSTOLSKOG ŽIVOTA, Naputak Ponovno krenuti od Krista - obnovljena zauzetost posvećenog života u trećem tisućljeću (19. svibnja 2002.), 22.

 

[149] FRANJO, Audijencija za sudionike susreta održanog u organizaciji Talijanske konferencije svjetovnih ustanovâ, Rim, 10. svibnja 2014.

 

[150] FRANJO, Obraćanje rektorima i učenicima papinskih zavodâ i konviktâ u Rimu, Rim (12. svibnja 2014.).

 

[151] BENEDIKTV XVI., Homilija na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, Castelgandolfo (15. kolovoza 2011.).

 

[152] FRANJO, Apost. pob. Evangelii gaudium, (24. studenog 2013.), 288.

(Preveo: Slavko Antunović)

Radujte se!

 KONGREGACIJA ZA USTANOVE POSVEĆENOG ŽIVOTA

 I DRUŽBE APOSTOLSKOG ŽIVOTA

 GODINA POSVEĆENOG ŽIVOTA


 radujte 14 1

 

 

RADUJTE SE!

 

Okružnica posvećenim muškarcima i ženama

Iz učiteljstva pape Franje

 

 

KAZALO

Draga braćo i sestre

 VESELITE SE, KLIČITE, RADUJTE SE

 Poslušati Božju riječ

 Ovo je ljepota posvećenja

 Vaš poziv

 Pronađeni, zahvaćeni, preobraženi

 Radost vjernoga »da«

 TJEŠITE, TJEŠITE MOJ NAROD

 Poslušati Božju riječ

 Nositi Božji zagrljaj

 Nježnost je za nas dobra

 Blizina i susret

 Nemir ljubavi

 ZA RAZMIŠLJANJE

 Pitanja pape Franje

 Zdravo, Majko radosti

 

 

»Želim vam uputiti jednu riječ

a taj je riječ radost.

Gdjegod su posvećene osobe

ondje je radost«.

Papa Franjo

 

 

Draga braćo i sestre,

1. »Radost evanđelja ispunja srca i čitav život svakog onog koji susretne Isusa… Sa Isusom Kristom radost se uvijek iznova rađa«[1].

Uvod apostolskog pisma Radost evanđelja (Evangelii gaudium) koje pripada učiteljstvu pape Franje odzvanja iznenađujućom vitalnošću, naviještajući čudesni misterij Radosne vijesti koja, kada je čovjek prihvati u svome srcu, preobražava mu život. Ispripovijedana nam je prispodoba radosti: susret s Isusom budi u nama izvornu ljepotu, ljepotu lica ozarena radošću na kojem blista Očeva slava (usp. 2 Kor 4, 6).

 

Ova Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života poziva nas razmišljati o milosnom vremenu koje nam je dano živjeti, na poseban poziv koji Papa upućuje posvećenom životu.

 

Prihvatiti to učiteljstvo znači obnoviti svoj život prema evanđelju, ne na radikalan način shvaćen kao model savršenosti i često odvojenosti, već prianjanjem čitavim srcem uz događaj spasenja koji preobražava život: »Riječ je o tome da čovjek ostavi sve da bi slijedio Gospodina. Ne, ne želim reći radikalno. Evanđeoska radikalnost nije samo za redovnike: ona se traži od svih. Ali redovnici slijede Gospodina na poseban način, na proročki način. Od vas očekujem to svjedočanstvo. Redovnici moraju biti muškarci i žene koji su kadri probuditi svijet«[2].

 

U ljudskoj ograničenosti, na marginama, u svojim svakodnevnim trvenjima i borbama posvećeni muškarci i žene žive vjernost, dajući razlog radosti koja je u njima. Oni tako postaju divno svjedočanstvo, plodonosan navještaj, pratioci i bližnji ženama i muškarcima koji s njima dijele istu povijest i koji žele u Crkvi naći Očev dom[3]. Franjo Asiški, uzevši evanđelje kao oblik života »činio je da vjera raste i obnavljao Crkvu; i istodobno je obnavljao društvo, učinio ga više bratskim, ali je uvijek to činio evanđeljem i svjedočenjem. Naviještajte uvijek evanđelje, ako treba i riječima!«[4].

 

Brojne nam se sugestije javljaju dok slušamo Papine riječi, ali posebno očarava apsolutna jednostavnost kojom papa Franjo izlaže svoje učiteljstvo, u skladu s privlačnom jednostavnošću evanđelja. To je obična i jednostavna (sine glossa) riječ izašla iz usta dobrog sijača koji širokom rukom sije i pun povjerenja ne odvaja jedno tlo od drugoga.

 

Jedan autoritativan poziv upućen nam je s nježnim povjerenjem, poziv da otklonimo institucionalna obrazloženja i osobna opravdanja. To je provokativna riječ koja propitkuje naš katkad bezvoljni i uspavani način života, življenog često na marginama izazova: kad biste imali vjere koliko je zrno gorušičino (Lk 17, 5). To je poziv koji nas potiče pokrenuti svoj duh da spozna i potkrijepi Riječ koja prebiva među nama, Duha koji stvara i koji neprestano obnavlja svoju Crkvu.

 

Ovo je pismo potaknuto tim pozivom i želi označiti početak zajedničkog promišljanja. Ono se nudi kao jednostavno sredstvo za iskreno preispitivanje našeg života u svjetlu evanđelja. Ovaj dikasterij predstavlja tako jedan zajednički hod, mjesto osobnog, bratskog i institucionalnog promišljanja na našem putu prema 2015., godini koju je Crkva posvetila posvećenom životu, sa željom i nakanom da odvažno donosimo hrabre evanđeoske odluke koje će uroditi preporodom i bogatim plodovima radosti. »Prvenstvo koje se daje Bogu daje puni smisao i radost ljudskim životima, jer su muškarci i žene stvoreni za Boga i njihova su srca nemirna dok ne otpočinu u njemu«[5].

 

 

VESELITE SE, KLIČITE,

RADUJTE SE

 

Veselite se s Jeruzalemom, kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime svi koji ste nad njim tugovali!

 

Nadojite se i nasitite na dojkama utjehe njegove da se nasišete i nasladite na grudima krepčine njegove.

 

Jer ovako govori Jahve: »Evo, mir ću na njih kao rijeku svratiti i kao potok nabujali bogatstvo naroda. Dojenčad ću njegovu na rukama nositi i milovati na koljenima.

 

Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti – utješit ćete se u Jeruzalemu.«

 

Kad to vidite, srce će vam se radovati i procvast će vam kosti k’o mlada trava. Očitovat će se ruka Jahvina na njegovim slugama i gnjev nad neprijateljima njegovim.

 

Izaija 66, 10-14

 

 

 

Poslušati Božju riječ

2. U Svetom se pismu izraz radost (na hebrejskom: s´imh. â/ s´amah., gyl) koristi za mnoštvo kolektivnih i osobnih iskustava koja su na poseban način vezana uz vjerske obrede i svetkovine, i za prepoznavanje osjećaja Božje prisutnosti u povijesti Izraela. U Bibliji nalazimo čak trinaest različitih glagola i imenica koji opisuju Božju radost, radost ljudi kao i radost samoga stvorenja, u dijalogu spasenja.

 

U Starome zavjetu najviše se puta javljaju u Psalmima i kod proroka Izaije. S kreativnom i originalnom jezičnom varijacijom mnogo se puta poziva na radost, proglašava se radost zbog Božje blizine, uživanje u onome što je Bog stvorio i učinio. U Psalmima se na stotinjak mjesta nalaze duboki i lijepi izrazi koji pokazuju da je radost i plod dobrohotne Božje prisutnosti i ushićeni odjek kojeg to rađa u srcu te, ujedno, proglas velikog obećanja koje će se ispuniti u budućnosti naroda. Što se tiče proroka, drugi i treći dio Izaijine knjige pulsira čestim pozivima na radost, usmjeravajući pogled prema budućnosti: ona će biti preobilna (usp. Iz 9, 2), nebo, pustinja i zemlja će poskakivati od radosti (Iz 35, 1; 44, 23; 49, 13), otkupljenici će doći u Jeruzalem vičući od radosti (Iz 35, 9s.; 51, 11).

 

U Novom zavjetu preferirani vokabular je vezan uz korijen char (chàirein, charà), ali se nalaze i drugi izrazi poput agalliáomai, euphrosy´nefl. To obično uključuje sveobuhvatno klicanje, koje obuhvaća i prošlost i budućnost. Radost je mesijanski dar u pravom smislu riječi, kao što sâm Isus obećava: …da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna (Iv 15, 11; 16, 24; 17, 13). Još od događajâ koji prethode Spasiteljevu rođenju, Luka ističe razdragano širenje radosti (usp. Lk 1, 14.44.47; 2, 10; usp. Mt 2, 10), a potom prati širenje radosne vijesti s tim plodom koji se sve više i više širi (usp. Lk 10, 17; 24, 41.52) i tipični je znak prisutnosti i širenja Kraljevstva (usp. Lk 15, 7.10.32; Dj 8, 39; 11, 23; 15, 3; 16, 34; usp. Rim 15, 10-13; itd.).

 

Prema Pavlu radost je plod Duha Svetoga (usp. Gal 5, 22) i tipična je i stalna značajka Kraljevstva (usp. Rim 14, 17), koja postaje jača i izraženija usred nevolja i kušnji (usp. 1 Sol 1, 6). U molitvi, ljubavi, stalnom zahvaljivanju mora se naći izvor radosti (usp. 1 Sol 5, 16; Fil 3, 1; Kol 1, 11s.). Apostol narodâ se u svojim nevoljama osjeća ispunjenim radošću i dionikom radosti koju svi iščekujemo (usp. 2 Kor 6, 10; 7, 4; Kol 1, 24). Konačna Božja pobjeda i svadba Jaganjčeva bit će punina svake radosti i klicanja (usp. Otk 19, 7), izazivajući prasak kozmičkog Aleluja (Otk 19, 6).

 

Pogledajmo malo smisao značenje teksta: Veselite se s Jeruzalemom, kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime (Iz 66, 10). To je završni dio trećeg dijela knjige proroka Izaije i treba imati na umu da su poglavlja 65-66 usko povezana i uzajamno se dopunjuju, kao što je već vidljivo u zaključku drugog dijela Izaijine knjige (poglavlja 54-55).

 

U oba se poglavlja evocira tema prošlosti, katkad i s okrutnim slikovitim prikazima, ali s pozivom da ih se zaboravi, jer Bog želi učiniti da zasja novo svjetlo, povjerenje koje će odmah ozdraviti pretrpljenu nevjeru i okrutnost. Prokletstvo, taj plod neopsluživanja Saveza, će nestati jer Bog ustaje da stvori od Jeruzalema klicanje i od naroda radost (usp. Iz 65, 18). Dokaz će tomu biti iskustvo da Božji odgovor stiže i prije nego mu se prošnja uopće i uputi (usp. Iz 65, 24). To je kontekst koji se proteže i na prve retke 66. poglavlja Izaije, a javlja se u natuknicama na pojedinim mjestima u nastavku tekstu pokazujući otupjelost srcâ i ušiju pred Gospodinovom dobrotom i njegovom Riječi nade.

 

Sugestivna je ovdje sličnost Jeruzalema s majkom. To se nadahnjuje na obećanjima iz Iz 49, 18-29 i 54, 1-3: Judina se zemlja iznenada napuni onima koji su se vratili iz dijaspore, nakon proživljenog poniženja. Gotovo da se kaže da je na same glasove o »oslobođenju« Sion »začeo« novi život i radost, a Bog, Gospodar života, će tu trudnoću dovesti do kraja, rađajući bez napora novu djecu. Tako je Sion-majka okružena novorođenom djecom i sve ih velikodušno i nježno hrani. Ta je nježna slika očarala svetu Tereziju iz Lisieuxa, koja je u tome našla glavni ključ tumačenja svoje duhovnosti[6].

 

Susreće se skupinu snažnih izraza: veselite se, kličite, radujte se, ali i utjehe, miline, obilje, blagostanja, milovanja itd. Nestalo je odnosa vjernosti i ljubavi, i oni su završili u žalosti i jalovosti. Sada Bog svojom snagom i svetošću ponovno daje smisao i puninu života i sreće, izraženih u izrazima koji pripadaju afektivnim korijenima svakog ljudskog bića i ponovno bude jedinstvene osjećaje nježnosti i sigurnosti.

 

To je nježna ali prava slika Boga koji zrači majčinskom strepnjom i uzdrhtalošću i dubokim osjećajima koji se šire na druge. To je radost srca (usp. Iz 66, 14) koja dolazi od Boga – koji ima majčinsko lice i ruku koja pridiže – i širi se usred narod nagrđena lica i krhkih kostiju uslijed bezbrojnih poniženja. To je besplatna preobrazba koja se radosno širi na nova nebesa i novu zemlju (usp. Iz 66, 22), da svi narodi upoznaju slavu Gospodina, vjernog otkupitelja.

 

Ovo je ljepota posvećenja

3. »Ovo je ljepota posvećenja: to je radost, radost…«[7]. To su riječi koje je papa Franjo izrekao na susretu s sjemeništarcima i bogoslovima, novacima i novakinjama. »Nema svetosti u žalosti«[8] nastavlja Sveti Otac, ne budite tužni kao drugi koji nemaju nade, pisao je sveti Pavao (1 Sol 4, 13).

 

Radost nije beskoristan ukras, već je zahtjev i temelj novoga života. U svojoj mukotrpnoj svakodnevici, svaki muškarac i žena teže tome da postignu radost i da ona prebiva u punini njihova bića, da im preplavi čitavo biće i žiće.

 

U svijetu često nedostaje radosti. Nismo pozvani činiti epohalna djela niti davati bombastične izjave, već svjedočiti radost koja izvire iz sigurnosti da se osjećamo ljubljenima, iz povjerenja da smo spašeni.

 

Naše kratko pamćenje i naša slabašna iskustva često nas priječe da tražimo »zemlje radosti« gdje se može uživati odraz Boga. Imamo bezbroj razloga da ostanemo u radosti. Njezin se korijen hrani u vjerničkom i ustrajnom slušanju Božje riječi. U Učiteljevoj školi se može čuti i ovo: …da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna (Iv 15, 11) i učimo se vježbati u savršenoj radosti.

 

»Tuga i strah moraju ustuknuti pred radošću: Veselite se… kličite… radujte se, radujte – kaže prorok (66, 10). To je veliki poziv na radost. […] Svaki kršćanin, a na poseban način ja i vi, pozvani smo nositi tu poruku nade koja daje vedrinu i radost, Božju utjehu, njegovu nježnost prema svima. Ali mi možemo biti nositelji te radosti drugima ako mi prvi budemo ti koji će iskusiti radost da smo njime utješeni, da nas on ljubi. […] Znao sam ponekad susresti posvećene osobe koje se boje Božje utjehe i muče se jer se boje te Božje nježnosti. Ali ne bojte se. Ne bojte se, jer Gospodin je Gospodin utjehe, Gospodin nježnosti. Gospodin je otac i on kaže da će postupati s nama kao što mama postupa sa svojim djetetom, s majčinskom nježnošću. Ne bojte se Gospodinove utjehe«[9].

 

Vaš poziv

4. »Kada vas je pozvao Bog vam je rekao: 'Ti si mi važan, ja te volim, računam na tebe.' Isus to kaže svakom od nas! To je izvor radosti! Radost trenutka u kojem je Isus svrnuo svoj pogled na mene. To razumjeti i čuti je tajna naše radosti. Osjetiti da nas Bog ljubi, osjetiti da za njega mi nismo brojevi već osobe; i osjetiti da je on taj koji nas zove«[10].

 

Papa Franjo nam skreće pozornost na duhovni temelj našeg čovještva, kako bismo vidjeli što nam je to dano besplatno po slobodnoj božanskoj suverenosti i slobodnim ljudskim odgovorom: Isus ga nato pogleda, zavoli ga i rekne mu: »Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom« (Mk 10, 21).

 

Papa nas podsjeća: »Isus, na Posljednjoj večeri, obraća se apostolima ovim riječima: Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas (Iv 15, 16). One podsjećaju ne samo nas svećenike, već sve nas da je poziv uvijek Božja inicijativa. Krist je taj koji vas je pozvao da ga slijedite u posvećenom životu, a to znači neprestano činiti 'izlazak' iz vas samih kako biste usredotočile svoj život na Krista i njegove evanđelje, na Božju volju, ostavljajući po strani vlastite planove, kako biste mogle reći s Pavlom: Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist (Gal 2, 20)«[11].

 

Papa nas poziva na jedno hodočašće u prošlost, na jedan put mudrosti i znanja kako bismo se našli na putovima Palestine ili blizu lađe skromnog galilejskog ribara. Poziva nas da promatramo početke toga putovanja ili bolje jedan događaj, kojeg je otpočeo Krist, kada se mreže ostavljalo na obali, stol za prikupljanje poreza uz rub ceste, zelotove ambicije među odbačene planove. Dakle, sve odreda neprikladna sredstva za njegovo nasljedovanje.

 

Poziva nas da se dugo zadržimo, kao na nekom duhovnom hodočašću, na tim prvim počecima kada je, u ozračju toplog prijateljskog odnosa, razumu dano da se otvori otajstvu i kada se donosilo odluku da je dobro nasljedovati onoga Učitelja koji jedini ima riječi života vječnoga (usp. Iv 6, 68). Poziva nas da učinimo od čitavog »života jedno hodočašće preobrazbe u ljubavi«[12].

 

Papa Franjo nas poziva da se zaustavimo u svom duhu na onom početnom prizoru: »Radost trenutka u kojem me Isus pogledao«[13] i da si dozovemo u svijest važnost i zahtjevnost, istaknuto značenje našega poziva: »To je odgovor na poziv, i to na poziv ljubavi«[14]. Biti s Kristom traži od nas da dijelimo s njim svoj život, svoje izbore, poslušnost vjere, blaženstva siromašnih, radikalnost ljubavi.

 

Radi se o tome da se ponovno rodimo za poziv: »Pozivam sve vjernike […] da već danas obnove svoj osobni susret s Isusom Kristom ili da barem donesu odluku da će se otvoriti i dopustiti njemu da se susretne s njima, da će ga tražiti svakoga dana bez prestanka«[15].

 

Pavao nas vraća na tu temeljnu viziju: nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen (1 Kor 3, 11). Riječ »poziv« označava taj besplatni dar, kao izvor života koji ne prestaje obnavljati čovječanstvo i Crkvu u dubini njihova bića.

 

U iskustvu poziva upravo je Bog tajanstveni subjekt jednog čina poziva. Mi slušamo jedan glas koji nas poziva na život i učeništvo za Kraljevstvo. Papa Franjo, dok podsjeća na to: »ti si važan za mene«, koristi izravni dijalog, u prvom licu, tako da te riječi prodru do naše svijesti. Doziva u svijest moje shvaćanje i moje prosudbe, zahtijevajući ponašanje u skladu s mojom samosviješću, s pozivom za koji osjećam da je upućenom meni osobno, mojim osobnim pozivom. »Želim reći onima koji se osjećaju ravnodušnima prema Bogu ili prema vjeri, onima koji su se udaljili od Boga ili su ga napustili, a i nama samima, s našim 'udaljavanjima' i našim 'napuštanjima' Boga, koja se, možda, čine beznačajnima i malenima ali ih je tako mnogo u našem svakodnevnom životu: zagledaj se u dubinu svoga srca, pogledaj u dubinu samoga sebe, i zapitaj se: imaš li srce koje želi nešto veliko ili srce uspavano stvarima? Je li ti srce sačuvalo nemir traženja ili si dopustio da ga uguše stvari od kojih je na kraju otvrdnulo?«[16].

 

Odnos s Isusom Kristom traži da se hrani nemirom traženja. To nas čini svjesnima besplatnosti dara poziva i pomaže nam objasniti razloge koji su nas naveli na naš početni izbor i na ustrajnost: »Pustiti da nas Krist osvoji znači uvijek stremiti prema onome što je ispred mene, prema cilju – Kristu (usp. Fil 3, 14)«[17]. Neprekidno osluškivanje Božjega glasa traži da ta pitanja postanu koordinate koje određuju ritam naše svakodnevice.

 

Taj neizrecivi misterij, što ga nosimo u sebi i koji je dio neopisivog Božjeg misterija, jedino se može tumačiti u vjeri: »Vjera je odgovor na Riječ upućenu pojedincu osobno, na Ti koje nas zove po imenu«[18] i »kao odgovor na Riječ koja prethodi, … uvijek [će] biti spomenčin. No ipak taj spomen nije zaustavljen i zakopan u prošlosti već, budući da je to spomen obećanja, može otvoriti prema budućnosti, osvijetliti korake na putu«[19]. »Vjera sadrži upravo spomen Božje povijesti s nama, spomen susreta s Bogom koji uvijek čini prvi korak, koji stvara i spašava, koji nas preobražava. Vjera je spomen njegove riječi koja unosi toplinu u srce i njegovih djela spasenja kojima nam daruje život, čisti nas, brine o nama i hrani nas. […] Onaj tko se u srcu spominje Boga, koji se daje voditi spomenom Boga u čitavom svom životu taj zna taj spomen probuditi u srcu drugih«[20]. To je spomen da smo pozvani ovdje i sada.

 

Pronađeni, zahvaćeni, preobraženi

5. Papa traži od nas da našu osobnu povijest sagledamo i propitkujemo u svjetlu pogleda Božje ljubavi, jer ako je poziv uvijek njegova inicijativa, o nama ovisi slobodni pristanak uz božansko ljudsku ekonomiju kao životni odnos u agape-u, hod učeništva, »svjetlo na putu Crkve«[21]. Život u Duhu nije nikada dovršen, već je neprestano otvoren misteriju, dok razlučujemo kako bi prepoznali Gospodina i spoznali stvarnost koja u njemu ima svoje ishodište. Kada nas poziva, Bog on nam daje ući u svoj počinak i traži da počivamo u njemu, u stalnom procesu spoznaje ljubavi. Čujemo njegovu riječ brineš se i uznemiruješ za mnogo (Lk 10, 41). Na putu ljubavi (via amoris) mi napredujemo kroz ponovno rađanje: staro stvorenje se ponovno rađa u novom obličju. Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta (2 Kor 5, 17).

 

Papa Franjo daje naziv tome novom rađanju: »Taj put ima ime i lice: lice Isusa Krista. On nas uči kako postati svet. On nam u Evanđelju pokazuje put a taj put su blaženstva (usp. Mt 5, 1-12)… To je život svetaca: to su osobe koje iz ljubavi prema Bogu u svom životu nisu Bogu postavljali uvjete«[22].

 

Posvećeni je život pozvan utjeloviti Radosnu vijest, nasljedovati Krista, raspetog i uskrslog, preuzeti »način postojanja i postupanja Isusa kao utjelovljene Riječi pred Ocem i pred braćom«[23]. To konkretno znači preuzeti njegov način života, usvojiti njegove duhovne stavove, pustiti da nas njegov duh obuzme, prihvatiti njegovu iznenađujuću logiku i ljestvicu vrijednosti, dijeliti njegove opasnosti i njegove nade: »biti vođeni poniznom ali i sretnom sigurnošću onoga koji je pronađen, zahvaćen i preobražen Istinom koja je Krist i koji je naprosto ne može ne naviještati«[24].

 

Ostati u Kristu omogućuje nam dokučiti prisutnost Otajstva koje prebiva u nama i čini naše srce jednako velikim kao srce njegova Sina. Oni koji ostaju u njegovoj ljubavi, kao što je loza vezana uz trs (usp. Iv 15, 1-8), ulazi u prisutnost s Kristom i donosi plodove. »Ostati u Isusu! To znači ostati povezani s njim, biti u njemu, s njim, govoriti mu«[25].

 

»Krist je biljeg na čelu, on je znak na srcu: biljeg na čelu, zato da ga uvijek ispovijedamo; znak na srcu, zato da ga uvijek ljubimo; on je pečat na našoj ruci, zato da neprestano radimo za njega«[26]. Posvećeni je život naime stalni poziv na nasljedovanje Krista i da budemo suobličeni njemu. »Čitav Isusov život, njegov način postupanja sa siromašnima, njegove geste, njegova dosljednost, njegova svakodnevna i jednostavna velikodušnost i, konačno, njegova potpuna predanost, sve to je dragocjeno i govori našem osobnom životu«[27].

 

Susret s Gospodinom nas pokreće, potiče nas da izađemo iz autoreferencijalnosti[28]. Odnos s Gospodinom nije statičan, u tome odnosu nisam usredotočen na samoga sebe i vlastitu intimu. »Jer tko stavi u središte svoga života Krista, u središtu više nije on sâm! Što se više sjedinjuješ s Isusom i on postaje središte tvoga života, to ti on više daje izaći iz samoga sebe, oslobađa te toga da ti budeš u središtu i otvara te drugima«[29]. »Nismo u središtu, mi smo, da tako kažem, 'premješteni'. U službi smo Krista i Crkve«[30].

 

Kršćanski je život definiran izrazima kretanja. Čak i kada se živi u monaškoj ili kontemplativno-klauzornoj dimenziji, to je život stalnog traženja.

 

»Nemoguće je ustrajati u evangelizaciji punoj žara ako nismo uvjereni, na temelju vlastitog iskustva, da nije isto poznavati Isusa i ne poznavati ga, nije isto kročiti s njim ili kročiti nasumce, nije isto slušati njegovu riječ i ne poznavati njegovu riječ, nije isto moći ga kontemplirati, klanjati mu se, počivati u njemu i ne moći to. Nije isto nastojati graditi svijet s njegovim evanđeljem i pokušavati to činiti isključivo s vlastitim razumom. Znamo da život s Isusom postaje potpuniji i da je s njim lakše naći smisao u svemu«[31].

 

Papa Franjo nam stavlja na srce nemir traženja, kao što je to bilo kod Augustina iz Hipona: to je jedan »nemir srca koji ga dovodi do osobnog susreta s Kristom, koji ga dovodi do toga da shvati da je onaj daleki Bog kojeg je tražio Bog koji je blizu svakom ljudskom biću, Bog koji je blizu našem srcu, koji nam je bliži no što smo mi samima sebi «. To je stalno traženje. »Augustin se nije zaustavio, nije odustajao, nije se zatvorio u samoga sebe kao da je već prispio cilju, već nastavlja svoje traženje. Nemir traženja istine, traženja Boga, postaje nemir da ga spozna sve više i da izađe iz samoga sebe i pomogne drugima da ga upoznaju. To je upravo nemir ljubavi«[32].


Radost vjernoga »da«

6. Onaj tko je susreo Gospodina i vjerno ga slijedi je vjesnik radosti Duha.

 

»Jedino zahvaljujući tom susretu – ili obnovljenom susretu – s Božjom ljubavlju, koja se pretvara u radosno prijateljstvo, bivamo izbavljeni iz svoje skučenosti i autoreferencijalnosti«[33]. Kada smo pozvani, pozvani smo samima sebi, to jest našoj sposobnosti postojanja. Možda nije neopravdano govoriti da je kriza posvećenog života posljedica također nesposobnosti da se prepozna tako dubok poziv, također u onima koji već žive taj poziv.

 

Suočeni smo s krizom vjernosti, shvaćene kao svjesno prianjanje uz poziv koji je put, putovanje od njegova misterioznog početka do njegova misterijem obavijenog svršetka.

 

Možda smo i usred krize humanizacije. Proživljavamo ograničenost potpune dosljednosti, ranjeni našom nesposobnošću da vrijeme i život koji su nam dani živimo kao jedincati poziv i vjerni hod.

 

Taj svakodnevni hod, i osobni i bratski, označen nezadovoljstvom i ogorčenošću koja nas zatvara u jad i žalost, malne u stalnu nostalgiju za neistraženim putovima i neispunjenim snovima, postaje usamljeni hod. Naš poziv da živimo u odnosu, u punini ljubavi, može se pretvoriti u nenastanjeno divlje prostranstvo. Pozvani smo u svakoj životnoj dobi ponovno posjetiti duboko središte osobnog života, tamo gdje motivacija našega života s Učiteljem, kao učenici i učenice Učitelja, nalazi svoj smisao i istinu.

 

Vjernost je svijest o ljubavi koja nas usmjerava prema Božjem »Ti« i prema svakom drugom stvorenju, na konstantan i dinamičan način, dok doživljavamo u sebi život Uskrsloga: »Oni koji prihvate njegovu ponudu spasenja bivaju oslobođeni su grijeha, žalosti, duhovne praznine i usamljenosti«[34].

 

Vjerno je učeništvo milost i ljubav na djelu; to je odjelotvorenje žrtvene ljubavi: »Kada putujemo bez križa, kada gradimo bez križa i kada ispovijedamo Krista bez križa, nismo Gospodinovi učenici: tada smo svjetovni. Možemo biti i biskupi i svećenici i kardinali i pape, ali ne Gospodinovi učenici«[35].

 

Ustrajati sve do Golgote, iskusiti kako nas razdiru sumnje i nijekanja, radovati se divoti i čudesnosti Uskrsa, sve do očitovanja Duhova i evangelizacije narodâ, sve su to ključne odrednice radosne vjernosti jer su sastavni dio kenoze, one vjernosti koju se proživljava kroz čitav život također u znaku mučeništva ali ujedno dioništvom u životu uskrsloga Krista: »S križa, tog najvišeg čina milosrđa i ljubavi, ponovno se rađamo kao novo stvorenje (Gal 6, 15)«[36].

 

U teologalnom mjestu u kojem Bog, objavljujući samoga sebe, nama objavljuje nas same, Gospodin od nas traži, dakle, da se vratimo traženju, fides quaerens: Téži za pravednošću, vjerom, ljubavlju, mirom sa svima koji iz čista srca prizivlju Gospodina (2 Tim 2, 22).

 

Duhovno hodočašće započinje molitvom: »Za učenika je na prvome mjestu biti s Učiteljem, slušati ga, učiti od njega. I to vrijedi uvijek, u svakom trenutku našega života. […] Ako u našem srcu nema Božje topline, njegove ljubavi, njegove nježnosti, kako možemo mi, koji smo siromašni grešnici, zagrijati srca drugih?«[37]. To je cjeloživotno putovanje, dok nas Duh Sveti u poniznosti molitve uvjerava u Kristovo gospodstvo u nama: »Gospodin nas svakoga dana poziva da ga slijedimo s hrabrošću i vjernošću; dao nam je veliki dar kada nas je izabrao za svoje učenike; poziva nas da ga naviještamo s radošću kao Uskrsloga, ali traži od nas da to činimo riječju i svjedočanstvom svoga života, u svakodnevnom životu. Gospodin je jedini Bog našega života i poziva nas da se oslobodimo mnogih idolâ i klanjamo se samo njemu«[38].

 

Papa vidi u molitvi izvor plodnosti poslanja: »Njegujmo kontemplativnu dimenziju, također u vrtlogu najhitnijih i najtežih obaveza. I što vas više misija poziva ići prema egzistencijalnim periferijama, to je vaše srce više sjedinjeno s Kristovim srcem, koje je puno milosrđa i ljubavi«[39].

 

Biti s Isusom oblikuje kontemplativni pogled na povijest, koji zna posvuda vidjeti i slušati prisutnost Duha i, na poseban način, kako prepoznati njegovu prisutnost kako bismo živjeli vrijeme kao Božje vrijeme. Kada nema toga pogleda vjere »život postupno gubi smisao, lice braće potamnjuje i postaje nemoguće u njima otkriti Kristovo lice, povijesni događaji ostaju dvoznačni ako ne i lišeni nade«[40].

 

Kontemplacija otvara proročkom stavu. Prorok je čovjek »koji ima pronicav pogled i koji sluša i govori Božje riječi; […] čovjek triju vremena: obećanja prošlosti, kontemplacije sadašnjosti, hrabrosti da pokaže put prema budućnosti«[41].

 

Vjernost u učeništvu pokazuje se i potvrđuje iskustvom bratstva, tom teološkom stvarnošću u kojoj smo pozvani podupirati jedni druge u radosnom »da« evanđelju: »Božja je riječ ta koja budi vjeru, koja je hrani i oživljuje. Božja riječ je ta koja dira srca, obraća ih Bogu i njegovoj logici koja je tako različita od naše; Božja je riječ ta koja neprestance obnavlja naše zajednice«[42].

 

Papa nas poziva dakle da obnovimo i ispunimo radošću i velikom ljubavlju svoj poziv jer je rast u djelotvornoj ljubavi stalni proces - »on raste, raste i raste«[43] - u stalnom razvoju u kojem »da« naše volje Božjoj ujedinjuje volju, razum i osjećaj: »ljubav nije nikada 'završen' i gotov čin; tijekom života ona se preobražava, sazrijeva i upravo tako ostaje vjerna samoj sebi«[44].

 

 

TJEŠITE,

TJEŠITE MOJ NAROD

 

 

Tješite, tješite moj narod,

 

govori Bog vaš.

 

Govorite srcu Jeruzalema.

 

Izaija 40, 1-2

 

 

Poslušati Božju riječ

7. Jednim osebujnim stilom, kojeg se susreće i kasnije u tekstu (usp. Iz 51, 17; 52, 1: Probudi se, probudi se!), proroštvâ iz drugog dijela Izaijine knjige (Iz 40-55) upućuju poziv u pomoć Izraelu u progonstvu, koji se zatvorio u prazno sjećanje jednog neuspjeha. Povijesni kontekst nedvojbeno pripada dugotrajnom izgnanstvu naroda u Babilonu (587-538 pr. K.), sa svim poniženjem koje to uključuje i osjećajem nemoći naroda da se domogne slobode. Ipak, raspad asirskog carstva pod pritiskom nove sile, Perzije, predvođene zvijezdom u usponu – Kirom, daje naslutiti proroku da bi se moglo dogoditi neočekivano oslobođenje. Tako je i bilo. Prorok, pod Božjim nadahnućem, javno progovara o toj mogućnosti, tumačeći političke i vojne nemire kao djelo koje Bog misteriozno vodi preko Kira. On proglašava da je oslobođenje blizu i da se povratak u zemlju njihovih otaca počinje ostvarivati.

 

Riječi koje Izaija koristi: Tješite… govorite srcu, redovito susrećemo u Starom zavjetu, a posebnu vrijednost imaju u dijalozima ispunjenim nježnošću i ljubavlju. Tako Ruta govori da ju je Boaz utješio i progovorio njenom srcu (usp. Rut 2, 13), ili u poznatom Hošeinom tekstu koji naviješta svojoj ženi, Gomer, da će je on primamiti u pustinju i njenu progovorit’ srcu (usp. Hoš 2, 16) za novo razdoblje vjernosti. Postoje mnogi drugi paralelni ulomci: poput dijaloga Šekema, sina Hamorova, koji je bio zaljubljen u Dinu (usp. Post 34, 1-5) ili dijaloga Efrajimova levite koji govori konkubini koja ga je napustila (usp. Suci 19, 3).

 

Taj govor dakle treba promatrati kroz prizmu ljubavi, a ne ohrabrenja. Tako dakle djelo i riječ zajedno, nježni i poticajni, dozivaju nam u pamet snažne afektivne veze Boga »zaručnika« Izraelova. Ta utjeha mora biti očitovanje uzajamne pripadnosti, međuigra snažne empatije, suosjećajnosti i životne povezanosti. To nisu dakle površne i sladunjave riječi, već izraz milosrđa i duboke brige, zagrljaja koji daje snagu i strpljiva praćenja u ponovnom otkrivanju putova povjerenja.

 

Nositi Božji zagrljaj

8. »Ljudi danas trebaju riječi, ali iznad svega im je potrebno da mi svjedočimo Gospodinovo milosrđe i nježnost, koji griju srce, koji bude nadu i koji privlače prema dobru. Kolike li radosti nositi drugima Božju utjehu!«[45].

 

Papa Franjo povjerava posvećenim muškarcima i ženama ovo poslanje: naći Gospodina koji nas tješi poput majke i tješiti Božji narod.

 

Iz radosti susreta s Gospodinom i njegova poziva izvire služenje u Crkvi. Ta je misija nositi muškarcima i ženama našega doba Božju utjehu, svjedočiti njegovo milosrđe[46].

 

U Isusovim očima utjeha je dar Duha Svetoga, Paraklita, Tješitelja koji nas tješi u kušnjama i budi nadu koja ne razočarava. Tako kršćanska utjeha postaje tješenje, ohrabrenje, nada. To je djelotvorna prisutnost Duha (usp. Iv 14, 16-17), plod Duha. A plod Duha je ljubav, radost, mir, strpljivost, velikodušnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost (Gal 5, 22).

 

U svijetu u kojem vladaju nepovjerenje, obeshrabrenost, depresija, u kulturi u kojoj su muškarci i žene obavijeni krhkošću i slabošću, individualizmima i osobnim interesima, od nas se traži da unesemo u nj povjerenje u mogućnost istinske sreće, ostvarive nade, koja ne počiva samo na talentima, superiornosti i znanju, već na Bogu. Svima je dana mogućnost da ga susretnu, dovoljno ga je tražiti iskrena srca.

 

Muškarci i žene našega doba očekuju riječi utjehe, bliskost praštanja i istinsku radost. Pozvani smo svima nositi zagrljaj Boga, koji se priginje s majčinskom nježnošću k nama: posvećenim osobama, tim znakovima punog čovjekoljublja, omogućiteljima i olakšavateljima a ne kontrolorima milosti[47], prignutima u znaku utjehe.

 

Nježnost je za nas dobra

9. Kao svjedoci jednog zajedništva koje nadilazi nas same i naša ograničenja, pozvani smo nositi Božji osmjeh. Zajedništvo i bratstvo je prvo i najuvjerljivije evanđelje koje možemo propovijedati. Od nas se traži da naše zajednice učinimo ljudskijima: »Gajiti među sobom prijateljstvo, obiteljski život, uzajamnu ljubav. Neka samostan ne bude čistilište, već obitelj. Problema ima, i bit će ih, ali baš kao što se čini u obitelji, potrebno je s ljubavlju tražiti rješenje; ne uništiti jedno da bi se riješilo drugo; neka ne bude takmaštva. Graditi život u zajednici, jer kada je u zajedničkom životu tako, kao u obitelji, upravo je Duh Sveti usred zajednice. […] I zajednički život uvijek živjeti velikodušno. Zažmiriti na jedno oko, ne hvaliti se, sve podnositi, smijati se od srca. A znak toga je radost«[48].

 

Radost se učvršćuje u iskustvu bratstva, tom teološkom mjestu gdje je svaki od nas odgovoran za vjernost evanđelju i rast svih ostalih. Kada se neko bratstvo hrani istim Isusovim Tijelom i Krvlju, okuplja se oko Sina Božjega da dijeli hod vjere, pod vodstvom Riječi. Ono postaje tako jedno s njim, postaje bratstvo u zajedništvu koje ima iskustvo besplatne ljubavi i u kojem vlada slavljeničko ozračje u slobodi i radosti, postaje bratstvo puno hrabrosti.

 

»Bratstvo bez radosti je bratstvo koje se gasi. […] Bratstvo bogato radošću pravi je dar odozgo braći koja ga znaju moliti i koja se znaju međusobno prihvaćati zauzimajući se za bratski život s pouzdanjem u djelovanje Duha«[49].

 

U dobu u kojem fragmentarnost ide ruku pod ruku sa sveprisutnim besplodnim individualizmom i kada slabost odnosâ rastače i uništava brigu za čovjeka, pozvani smo očovječiti odnose u zajednici kako bismo potpomogli zajedništvo duhova i srcâ u evanđeoskom smislu, jer »postoji zajedništvo života među onima koji pripadaju Kristu« koje čini od »Crkve, u njenoj dubljoj istini, zajedništvo s Bogom, prisnost s Bogom, zajedništvo ljubavi s Kristom i Ocem u Duhu Svetom, koje se proteže na bratsko zajedništvo«[50].

 

Za papu Franju znak bratstva je nježnost, »euharistijska nježnost« jer »nježnost je dobra za nas«. Bratstvo će imati »golemu snagu povezivanja ljudi. […] Bratstvo, sa svim mogućim razlikama, je iskustvo ljubavi koje nadilazi sve konflikte«[51].

 

Blizina i susret

10. Pozvani smo poduzeti jedan izlazak iz nas samih i krenuti putom klanjanja i služenja[52]. »Moramo napraviti taj iskorak k traženju i susretanju! Moramo imati hrabrosti suprotstaviti se toj kulturi koja sve gleda kroz prizmu učinkovitosti i uspjeha, toj kulturi rasipanja. Susretati i prihvaćati sve, solidarnost i bratstvo: to su sastavnice koje našu civilizaciju čine doista ljudskom. Moramo biti poslužitelji zajedništva i kulture susreta! Želim da budete gotovo opsjednuti u tome i da to činite bez preuzetnosti«[53].

 

»Sablast protiv koje nam se boriti je slika redovničkog života shvaćenog kao utočište i utjeha pred teškim i složenim svijetom«[54]. Papa nas potiče »izaći iz gnijezda«[55] kako bismo upoznali život muškaraca i žena našeg vremena, i predali same sebe Bogu i bližnjemu.

 

»Radost se rađa iz besplatnosti susreta! […] A radost susreta s njim i njegovim pozivom ne vodi tome da se zatvaramo, već da se otvorimo; vodi služenju u Crkvi. Sveti je Toma govorio “bonum est diffusivum sui”. Dobro se širi. I radost se također širi. Ne bojte se pokazati radost što ste odgovorili na Gospodinov poziv, što ste odgovorili na njegovo izabranje ljubavi i što svjedočite njegovo evanđelje u služenju Crkvi. A radost, istinska radost, je zarazna; zarazna… tjera nas naprijed«[56].

 

Kada vide to zarazno svjedočenje radosti, vedrine, plodnosti, svjedočanstvo nježnosti i ljubavi, ponizne ljubavi, bez umišljenosti, mnogi ljudi osjećaju potrebu da dođu i vide[57].

 

U više je navrata papa Franjo isticao put privlačnosti, zaraznosti, kao put koji pomaže Crkvi rasti, put nove evangelizacije. »Crkva mora biti privlačna. Probudite svijet! Budite svjedoci drugog načina činjenja, djelovanja, življenja! Moguće je živjeti drukčije na ovome svijetu. […] Od vas očekujem to svjedočenje«[58].

 

Povjeravajući nam zadaću da probudimo svijet, Papa nas potiče da životima današnjih muškaraca i žena pristupamo u svjetlu dviju pastoralnih kategorijâ koje imaju svoj korijen u novosti evanđelja: te su kategorije blizina i susret, dva načina na koja se sâm Bog objavljivao u povijesti sve do utjelovljenja.

 

Na putu za Emaus, poput Isusa s učenicima, prihvaćamo u svakodnevnom druženju radosti i boli ljudi, pružajući im »toplinu srcu«[59], i s nježnošću brinemo za umorne, slabe, kako bi naše zajedničko ovozemaljsko putovanje imalo u Kristu svjetlo i smisao.

 

Naš zajedničko putovanje »sazrijeva prema pastoralnom očinstvu, prema pastoralnom majčinstvu, i kada neki svećenik nije otac svojoj zajednici, kada neka časna sestra nije majka svima onima s kojima radi, on odnosno ona postaju žalosni. To je problem. Zbog toga vam kažem: korijen žalosti u pastoralnom životu leži upravo u nedostatku očinstva i majčinstva koje ima svoj uzrok u lošem življenju toga posvećenja, koje bi nas naprotiv moralo dovesti do plodnosti«[60].

 

Nemir ljubavi

11. Kao žive slike majčinstva i blizine Crkve, idemo ususret onima koji čekaju Riječ utjehe i prigibamo se s majčinskom ljubavlju i očinskim duhom k siromasima i slabima.

 

Papa nas poziva da ne privatiziramo ljubav, već da tragamo s nemirom u srcu: »Tražiti uvijek, bez prestanka, dobro drugoga, ljubljene osobe«[61].

 

Kriza smisla suvremenog čovjeka te ekonomska i moralna kriza zapadnoga društva i njegovih institucijâ nisu prolazna pojava vremenâ u kojima živimo već su obris povijesnog trenutak od izvanredne važnosti. Pozvani smo dakle, kao Crkva, izaći van i krenuti prema geografskim, urbanim i egzistencijalnim periferijama – periferijama misterija grijeha, patnje, nepravdi, bijede –, prema skrivenim prostorima duše gdje svaka osoba kuša radost i trpljenje života[62].

 

»Živimo i kulturi sukoba, kulturi fragmentarnosti, kulturi odbacivanja […] Nije vijest kada se nađe tijelo skitnice koji je umro od hladnoće«. Međutim »siromaštvo je teologalna kategorija jer je Sin Božji ponizio samoga sebe, postao je siromašan da nam bude suputnik. […] Siromašna Crkva za siromašne počinje postojati kada dopre do tijela Kristovu. Ako dopremo do tijela Kristova, počinjemo nešto shvaćati, shvaćati što je to zapravo siromaštvo, Gospodinovo siromaštvo«[63]. Iskusiti u vlastitom životu blaženstvo siromašnih znači biti znakom da je tjeskoba samoće i ograničenost pobijeđena radošću onoga koji doista živi slobodan u Kristu i naučio je ljubiti.

 

Za svog pastoralnog pohoda Asizu papa Franjo se zapitao čega se to Crkva treba osloboditi. I odgovorio je: »[Mora se osloboditi] svega onoga što se ne čini za Boga, svakog djela koje nije od Boga; osloboditi se straha da otvori vrata i, bez odgode, poći ususret svima, osobito najsiromašnijima, najpotrebitijima, najudaljenijima. Zacijelo ne zato da se izgubimo u brodolomu svijeta, već zato da hrabro nosimo Kristovo svjetlo, svjetlo Evanđelja, također u tamu, gdje se ne vidi, gdje se može dogoditi da se spotaknemo. Osloboditi se prividne sigurnosti koju pružaju strukture, koje, premda su zasigurno nužne i važne, ne smiju nikada potamniti jedinu istinsku snagu koju nose u sebi: Boga. On je naša snaga!«[64].

 

Poput poziva upućenom nama odzvanjaju ove riječi: »ne bojte se novosti koju Duh Sveti izvodi među nama, ne bojmo se obnove struktura. Crkva je slobodna. Nju svojom snagom podupire Duh Sveti. To je ono što nas Isus uči u Evanđelju: trebamo slobodu kako bismo uvijek pronalazili novost evanđelja u našemu životu kao i u našim strukturama, potrebna nam je sloboda da izaberemo nove mješine za tu novost«[65]. Pozvani smo biti odvažni, muškarci i žene granice: »Naša vjera nije vjera nastala u laboratoriju, već putujuća vjera, povijesna vjera. Bog se objavio kao povijest, a ne kao kompendij apstraktnih istinâ. […] Ne možete granicu donijeti kući, već morate živjeti na granici i biti odvažni i smioni«[66].

 

Osim izazova blaženstava siromašnih, Papa poziva posjetiti granice misli i kulture, promicati dijalog, također na intelektualnoj razini, kako bismo obrazložili nadu na temelju etičkih i duhovnih kriterijâ, propitkujući se o onom što je dobro. Vjera nikada ne sužava prostor razuma, već ga otvara cjelovitom pogledu na čovjeka i stvarnost i štiti ga od opasnosti da čovjeka svodi na »ljudsku materiju«[67].

 

Kultura, koja je neprestano pozvana služiti čovjeku u svim uvjetima, ako je autentična, otvara neistražene putove, otvara vrata nadi, učvršćuju smisao života i štiti opće dobro. Autentični kulturni razvoj »promiče cjeloviti humanizam i kulturu susreta i odnosa: to je kršćanski način promicanja općeg dobra, radost življenja. Tu se stapaju vjera i razum, religijska dimenzija s različitim aspektima ljudske kulture kao što su umjetnost, znanost, rad, literatura«[68]. Autentično kulturno traženje ulazi u doticaj s poviješću i otvara put traženju Božjeg lica.

 

Mjesta u kojima se znanje produbljuje i prenosi su ujedno mjesta u kojima treba stvarati kulturu blizine, susreta i dijaloga koja ruši brane, otvara vrata, gradi mostove[69].

 

ZA RAZMIŠLJANJE

 

12. Svijet, kao globalna mreža u kojoj smo svi povezani, gdje nijedna lokalna tradicija ne može svojatati monopol istine, gdje tehnologije utječu na sve, upućuje stalni izazov evanđelju i onome koji je oblikovao svoj život prema evanđelju.

 

U tom povijesnom procesu papa Franjo, kroz svoje izbore i načine života, gradi živu hermeneutiku dijaloga između Boga i čovjeka. Uvodi nas u stil mudrosti ukorijenjen u evanđelju i u ljudskoj eshatologiji, koji tumači pluralizam, traži ravnotežu, poziva nas da steknemo sposobnost biti odgovorni za promjenu kako bi se istina evanđelja što bolje prenosila, dok se krećemo »u granicama jezika i okolnostî«[70]. Svjesni tih granicâ svaki od nas postaje nejakima nejak... Svima… sve (1 Kor 9, 22).

 

Pozvani smo promicati djelotvornu, ne jednostavno administrativnu, dinamiku kako bismo prigrlili duhovne događaje prisutne u našim zajednicama i u svijetu, gibanja i milost koje Duh Sveti iznjedri u svakoj pojedinoj osobi, promatranoj kao osobi. Pozvani smo zauzimati se zato da razgradimo beživotne modele, predstavljati čovjeka kao osobu koja na sebi nosi biljeg Kristov, koju se nikada ne otkriva do kraja u govoru i djelima. Papa Franjo nas poziva na mudrost čiji je pokazatelj prilagodljiva dosljednost, sposobnost posvećenih osoba da reagiraju u skladu s evanđeljem, da djeluju i biraju u skladu s evanđeljem, ne gubeći se između različitih područjâ života, jezikâ, odnosâ, čuvajući svijest o odgovornosti, vezama koje nas povezuju, našim ograničenostima, bezbrojnim načinima na koje se život izražava. Misionarsko srce je srce koje je upoznalo radost Kristova spasenja i tu radost dijeli s drugima kao utjehu: »Zna da ono samo mora rasti u razumijevanju evanđelja i razlučivanju putova Duha, i čini ono dobra koje se da učiniti, čak i ako se time izlaže opasnosti da cipele zaprlja blatom s ulice«[71].

 

Prihvatimo poticaje koje nam Papa upućuje kako bismo sebe same i svijet promatrali Kristovim očima i nosili zbog toga u sebi stalni nemir.

 

Pitanja pape Franje

 

Želim vam uputiti jednu riječ a ta je riječ »radost«. Gdjegod su posvećene osobe, sjemeništarci i bogoslovi, redovnici i redovnice, mladi, ondje je radost, ondje je uvijek radost! To je radost svježine, to je radost nasljedovanja Isusa; radost koju nam daje Duh Sveti, a ne radost svijeta. Ondje je radost! Ali gdje se rađa radost?[72]
Zagledaj se u dubinu svoga srca, pogledaj u dubinu samoga sebe, i zapitaj se: imaš li srce koje želi nešto veliko ili srce uspavano stvarima? Je li ti srce sačuvalo nemir traženja ili si dopustio da ga uguše stvari od kojih je na kraju otvrdnulo? Bog te čeka, on te traži; kako mu odgovaraš? Jesi li svjestan stanja svoje duše? Ili spavaš? Vjeruješ li da te Bog čeka ili je za tebe ta istina samo puste »riječi«?[73]
Mi smo žrtve kulture prolaznog. Želim da mislite na ovo: kako mogu biti slobodan, kako se mogu osloboditi te kulture prolaznog?[74]
To je prije svega zadaća svih odraslih, odgojitelja: davati mlađima primjer dosljednosti. Želimo li da nam mladi budu dosljedni? Jesmo li mi dosljedni? U protivnom, Gospodin će nam reći ono što je Božjem narodu govorio o farizejima: »Činite i držite sve što vam kažu, ali se ne ravnajte po njihovim djelima!«. Dosljednost i vjerodostojnost![75]
Možemo se zapitati: osjećam li u sebi nemir za Bogom, nemir da ga naviještam, nemir da pomažem drugima da ga upoznaju? Ili dopuštam da me privuče ona duhovna svjetovnost koja me tjera sve činiti iz ljubavi prema samom sebi? Mi posvećene osobe mislimo na osobne interese, na djelotvornost naših djelâ, na karijerizam. Dakle, mnogo je stvari na koje možemo misliti… Jesam li se, da tako kažem, »udobno smjestio« u svoj kršćanski život, u svoj svećenički život, u svoj redovnički život, pa i u svoj život u zajednici, ili pak u sebi čuvam snagu nemira za Boga, za njegovu riječ, koja me navodi »izaći van« iz sebe prema drugima?[76]
Osjećamo li nemir ljubavi? Vjerujemo li u ljubav prema Bogu i prema drugima? Ili smo na to ravnodušni? Ne na apstraktan način, ne samo riječima, već konkretni brat, sestra su ti koje susrećemo, brat i sestra koji su tu pokraj nas! Jesmo li dirnuti njihovim potrebama ili ostajemo zatvoreni u same sebe, u naše zajednice, koje su mnogo put za nas »zajednice u kojima nalazimo udobnost«?[77]
To je lijep, lijep put ka svetosti! Ne govoriti loše o drugima. »Ali oče, postoje problemi...«. Reci to poglavaru, reci to poglavarici, reci to biskupu, koji ih mogu ispraviti. Nemoj govoriti osobi koja ne može pomoći. To je važno: bratstvo! Ali reci mi, bi li govorio loše o svojoj mami, tati, braći, sestrama? Nikada. A zašto onda to činiš u posvećenom životu, u sjemeništu, u svom svećeničkom životu? Samo ovo: misliti, misliti... Bratstvo! Ta bratska ljubav.[78]
Podno križa, Marija je i žena boli i istodobno budnog iščekivanja otajstva, većeg od boli i žalosti, koje samo što se nije ostvarilo. Doista se činilo da je sve svršeno; moglo bi se reći da je nestalo svake nade. I ona sama, u tome trenutku, sjećajući se obećanja danih prilikom naviještenja mogla bi reći: nisu se obistinila, prevarena sam. Ali ona to nije rekla. Ona, blažena što povjerova, vidi kako se iz te njezine vjere pomalja nova budućnost i čeka s nadom Božje sutra... Katkad se pitam: znamo li mi čekati taj Božji sutra? Ili želimo to danas? Božje sutra za nju je zora uskrsnog jutra, onoga dana prvog u tjednu. Dobro nam je misliti, u kontemplaciji, na zagrljaj djeteta i njegove majke. Jedina upaljena svjetiljka na Isusovu grobu je nada majke, koja je u onom trenutku nada čitavog ljudskog roda. Pitam i sebe i vas: je li u samostanima još uvijek upaljena ta svjetiljka? Čeka li se u samostanima to Božje sutra?[79]
Nemir ljubavi uvijek je poticaj da idemo ususret drugome, ne čekajući drugoga da očituje svoju potrebu. Nemir ljubavi nam daje dar pastoralne plodnosti i mi, svaki od nas se mora zapitati: kakva mi je pastoralna plodnost, je li moj apostolat plodan?[80]
Autentična vjera uvijek uključuje duboku želju za mijenjanjem svijeta. Evo pitanja koje si moramo postaviti: imamo li i mi velike vizije i poletnost? Jesmo li i mi odvažni? Sanjamo li velike stvari? Izjeda li nas revnost (usp. Ps 69, 10)? Ili smo pak mediokriteti i zadovoljavamo se našim apostolskim planovima »stvorenim u laboratoriju«?[81]

 

Zdravo, Majko radosti

13. Raduj se, milosti puna (usp. Lk 1, 28), »Anđelov pozdrav Mariji je poziv na radost, na duboku radost, naviješta završetak žalosti […] To je pozdrav koji označava početak evanđelja, Radosne vijesti«[82].

 

Uz Mariju radost se širi: Sin kojeg nosi u krilu je Bog radosti, radosti koja se širi, koja daje milinu srcu. Marija širom otvara vrata svog srca i hrli Elizabeti.

 

»Radosna u ispunjavanju svoje želje, osjetljiva u svojoj dužnosti, brižna u svojoj radosti, hrli u gorje. Gdje će, ako ne u gorske visine, tako ljubazno poći ona koja je već bila puna Boga?«[83].

 

Ona je pohitila (Lk 1, 39) da donese svijetu radosni navještaj, da donese svima nezadrživu radost koju prima u svoje krilo: Isusa Gospodina. Hita: tu nije samo riječ o brzini kojom se Marija dala na put. To govori o njezinoj marljivosti, brižnoj pažnji kojom kreće na put, njezinu oduševljenju.

 

Evo službenice Gospodnje (Lk 1, 38). Službenica Gospodnja hita da postane službenicom ljudi.

 

U Mariji čitava Crkva kroči zajedno: u ljubavi onoga koji ide onima koji su krhki i slabi; u nadi onoga koji zna da će biti praćen na tome putu i u vjeri onoga koji ima posebni dar koji mora dijeliti s drugima. U Mariji svaki od nas, nošen vjetrom Duha Svetoga, živi vlastiti poziv, a taj je poziv ići drugima!

 

Zvijezdo nove evangelizacije,

pomogni nam da budemo svijetli svjedoci zajedništva,

služenja, gorljive i velikodušne vjere,

pravde i ljubavi prema siromašnima,

da radost evanđelja

dopre nakraj zemlje

i svojim svijetlom obasja i periferije svijeta.

Majko živog evanđelja,

izvore radosti za malene,

moli za nas.

Amen. Aleluja![84]

 

 

 

Rim, 2. veljače 2014.

Blagdan Prikazanja Gospodinova

 

 

 

 

 

Kardinal João Braz de Aviz,

pročelnik

 

 

 

José Rodríguez Carballo, O.F.M.,

nadbiskup tajnik

 

 

 

 

 

(S talijanskog za HKVRPP odobrenjem LEV-a preveo Slavko Antunović)

*******************

[1] FRANJO, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium (24. studenog 2013.), LEV, Vatikan 2013, br. 1.

 

[2] ANTONIO SPADARO, “Svegliate il mondo!”. Colloquio di Papa Francesco con i Superiori Generali (“Probudite svijet!”. Razgovor pape Franje s generalnim poglavarima), u: La Civiltà Cattolica, 165 (2014/I), 5.

 

[3] Usp. FRANJO, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium (24. studenog 2013.), LEV, Vatikan 2013., br. 47.

 

[4] FRANJO, Naviještajte evanđelje, ako treba i riječima, tim riječima svetog Franje Papa povjerava svoju poruku mladima okupljenim u Svetoj Mariji Anđeoskoj [Susret s mladima iz Umbrije, Asiz (Perugia)], u: L’Osservatore Romano, nedjelja 6. listopada 2013., CLIII (229), str. 7.

 

[5] IVAN PAVAO II., Posinodska apostolska pobudnica Vita consecrata (25. ožujka 1996.), br. 27, u: AAS 88 (1996), 377-486.

 

[6] S više referenci: usp. SVETA TEREZIJA OD DJETETA ISUSA, Opere complete, LEV - Ed. OCD, Vatikan - Rim, 1997: rukopis A, 76vº; B, 1rº; C, 3rº; Pismo 196.

 

[7] FRANJO, Vjerodostojni i dosljedni, Papa Franjo govori o ljepoti posvećenja [Susret sa sjemeništarcima i bogoslovima, novacima i novakinjama, Rim, 6. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 8.-9. srpnja 2013., CLIII (155), str. 6.

 

[8] Isto.

 

[9] FRANJO, Evangelizaciju se provodi u djelo na koljenima, misa sa sjemeništarcima i novakinjama u Godini vjere [Homilija za misu sa sjemeništarcima i bogoslovima, novacima i novakinjama, Rim, 7. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 8.-9. srpnja 2013., CLIII (155), str. 7.

 

[10] FRANJO, Vjerodostojni i dosljedni, Papa Franjo govori o ljepoti posvećenja [Susret sa sjemeništarcima i bogoslovima, novacima i novakinjama, Rim, 6. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 8.-9. srpnja 2013., CLIII (155), str. 6.

 

[11] FRANJO, Obraćanje sudionicama Plenarnog zasjedanja Međunarodne unije viših redovničkih poglavarica (Rim, 8. svibnja 2013.), u: AAS 105 (2013), 460-463.

 

[12] FRANJO, Uspeti se na goru savršenstva, Papina poruka karmelićanima u prigodi generalnog kapitula [Poruka generalnom prioru Reda braće Blažene Djevice Marije od gore Karmela, u prigodi generalnog kapitula, Rim, 22. kolovoza 2013.], u: L’Osservatore Romano, petak 6. rujna 2013., CLIII (203), str. 7.

 

[13] FRANJO, Vjerodostojni i dosljedni, Papa Franjo govori o ljepoti posvećenja [Susret sa sjemeništarcima i bogoslovima, novacima i novakinjama, Rim, 6. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 8.-9. srpnja 2013., CLIII (155), str. 6.

 

[14] Isto.

 

[15] FRANJO, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium (24. studenog 2013.), LEV, Vatikan 2013, br. 3.

 

[16] FRANJO, S nemirom u srcu, od sudionikâ kapitula Reda svetog Augustina Papa uvijek traži da traže Boga i druge [Homilija uz početak generalnog kapitula Reda svetog Augustina, Rim, 28. kolovoza 2013.], u: L’Osservatore Romano, petak 30. kolovoza 2013., CLIII (197), str. 8.

 

[17] FRANJO, Kreativni putovi ukorijenjeni u Crkvi, Obraćanje pape Franje subraći isusovcima na spomendan svetog Ignacija Loyolskog [Homilija na misi u crkvi Gesù na svetkovinu svetog Ignacije Loyolskog, Rim, 31. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, četvrtak 1. kolovoza 2013., CLIII (175), str. 8.

 

[18] FRANJO, Enciklika Lumen fidei (29. lipnja 2013.), br. 8, u: AAS 105 (2013), 555-596.

 

[19] Ondje, br. 9.

 

[20] FRANJO, Božji spomen, za vrijeme mise na Trgu Svetog Petra Papa govori o poslanju vjeroučitelja [Homilija na misi za Katehetski dan, Rim, 29. rujna 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak 30. rujna - utorak 1. listopada 2013, CLIII (224), str. 7.

 

[21] FRANJO, Obraćanje sudionicama Plenarnog zasjedanja Međunarodne unije viših redovničkih poglavarica (Rim, 8. svibnja 2013.), u: AAS 105 (2013), 460-463.

 

[22] FRANJO, Ne nadljudi već prijatelji Božji, Angelus na svetkovinu Svih Svetih [Angelus, Rim, 1. studenog 2013.], u: L’Osservatore Romano, subota-nedjelja 2.-3. studenog 2013., CLIII (252), str. 8.

 

[23] IVAN PAVAO II., Posinodska apostolska pobudnica Vita consecrata (25. ožujka 1996.), br. 22, u: AAS 88 (1996), 377-486.

 

[24] FRANJO, Na raskrižjima putova, biskupima, svećenicima, redovnicima i sjemeništarcima i bogoslovima Papa povjerava poslanje odgajanja i obrazovanja mladih da budu putujući blagovjesnici [Homilija na misi s biskupima, svećenicima, redovnicima i sjemeništarcima i bogoslovima u prigodi XXVIII. Svjetskog dana mladih, Rio de Janeiro, 27. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 29.-30. srpnja 2013., CLIII (173), str. 4.

 

[25] FRANJO, Poziv vjeroučitelja, Papa potiče da se ne bojimo izaći iz samih sebe i poći ususret drugima [Obraćanje sudionicima Međunarodnog katehetskog kongresa, Rim, 27. rujna 2013.], u: L’Osservatore Romano, nedjelje 29. rujna 2013., CLIII (223), str. 7.

 

[26] AMBROZIJE, De Isaac et anima, 75: PL 14, 556-557.

 

[27] FRANJO, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium (24. studenog 2013.), LEV, Vatikan 2013, br. 265.

 

[28] Usp. FRANJO, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium (24. studenog 2013.), LEV, Vatikan 2013, br. 8.

 

[29] FRANJO, Poziv vjeroučitelja, Papa potiče da se ne bojimo izaći iz samih sebe i pođemo ususret drugima [Obraćanje sudionicima Međunarodnog katehetskog kongresa, Rim, 27. rujna 2013.], u: L’Osservatore Romano, nedjelje 29. rujna 2013., CLIII (223), str. 7.

 

[30] FRANJO, Kreativni putovi ukorijenjeni u Crkvi, Obraćanje pape Franje subraći isusovcima na spomendan svetog Ignacija Loyolskog [Homilija na misi u crkvi Gesù na svetkovinu svetog Ignacije Loyolskog, Rim, 31. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, četvrtak 1. kolovoza 2013., CLIII (175), str. 8.

 

[31] FRANJO, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium (24. studenog 2013.), LEV, Vatikan 2013, br. 266.

 

[32] FRANJO, S nemirom u srcu, od sudionikâ kapitula Reda svetog Augustina Papa uvijek traži da traže Boga i druge [Homilija uz početak generalnog kapitula Reda svetog Augustina, Rim, 28. kolovoza 2013.], u: L’Osservatore Romano, petak 30. kolovoza 2013., CLIII (197), str. 8.

 

[33] FRANJO, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium (24. studenog 2013.), LEV, Vatikan 2013, br. 8.

 

[34] Ondje, br. 1.

 

[35] FRANJO, Homilija na misi s kardinalima (Rim, 14. ožujka 2013.), u: AAS 105 (2013), 365-366.

 

[36] FRANJO, Evangelizaciju se provodi u djelo na koljenima, misa sa sjemeništarcima i novakinjama u Godini vjere [Homilija za misu sa sjemeništarcima i bogoslovima, novacima i novakinjama, Rim, 7. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 8.-9. srpnja 2013., CLIII (155), str. 7.

 

[37] FRANJO, Poziv vjeroučitelja, Papa potiče da se ne bojimo izaći iz samih sebe i pođemo ususret drugima [Obraćanje sudionicima Međunarodnog katehetskog kongresa, Rim, 27. rujna 2013.], u: L’Osservatore Romano, nedjelje 29. rujna 2013., CLIII (223), str. 7.

 

[38] FRANJO, Dosljednost između riječi i života, u Svetom Pavlu Papa poziva odbaciti idole i klanjati se Gospodinu [Homilija na euharistijskom slavlju u Svetom Pavlu izvan zidina, Rim, 14. travnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 15.-16. travnja 2013., CLIII (88), p. 8.

 

[39] FRANJO, Evangelizaciju se provodi u djelo na koljenima, misa sa sjemeništarcima i novakinjama u Godini vjere [Homilija za misu sa sjemeništarcima i bogoslovima, novacima i novakinjama, Rim, 7. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 8.-9. srpnja 2013., CLIII (155), str. 7.

 

[40] KONGREGACIJA ZA USTANOVE POSVEĆENOG ŽIVOTA I DRUŽBE APOSTOLSKOG ŽIVOTA, Naputak Ponovno krenuti od Krista - obnovljena zauzetost posvećenog života u trećem tisućljeću (19. svibnja 2002.), br. 25, u: Ench. Vat. 21, 372-510.

 

[41] FRANJO, Čovjek pronicava pogleda, jutarnja meditacija u kapeli Domus Sanctae Marthae (16 prosinca 2013.), u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 16.-17. prosinca 2013., CLIII (289), str. 7.

 

[42] FRANJO, Ona privlačnost koja pomaže Crkvi rasti, susret sa svećenicima, redovnicama i redovnicima u katedrali Svetog Rufina [Susret s klerom, osobama posvećenog života i članovima pastoralnog vijeća, Asiz (Perugia), 4. listopada 2013.], u: L’Osservatore Romano, nedjelja 6. listopada 2013., CLIII (229), str. 6.

 

[43] FRANJO, Vjerodostojni i dosljedni, Papa Franjo govori o ljepoti posvećenja [Susret sa sjemeništarcima i bogoslovima, novacima i novakinjama, Rim, 6. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 8.-9. srpnja 2013., CLIII (155), str. 6.

 

[44] BENEDIKT XVI., Enciklika Deus caritas est (25. prosinca 2005.), br. 17, u: AAS 98 (2006), 217-252.

 

[45] FRANJO, Evangelizaciju se provodi u djelo na koljenima, misa sa sjemeništarcima i novakinjama u Godini vjere [Homilija za misu sa sjemeništarcima i bogoslovima, novacima i novakinjama, Rim, 7. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 8.-9. srpnja 2013., CLIII (155), str. 7.

 

[46] FRANJO, Vjerodostojni i dosljedni, Papa Franjo govori o ljepoti posvećenja [Susret sa sjemeništarcima i bogoslovima, novacima i novakinjama, Rim, 6. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 8.-9. srpnja 2013., CLIII (155), str. 6.

 

[47] Usp. FRANJO, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium (24. studenog 2013.), LEV, Vatikan 2013, br. 47.

 

[48][48] FRANJO, Za klauzuru koju resi veliko čovjekoljublje, preporuke klarisama u bazilici Svete Klare [Obraćanje klauzurnim monahinjama, Asiz (Perugia), 4. listopada 2013.], u: L’Osservatore Romano, nedjelja 6. listopada 2013., CLIII (229), str. 6.

 

[49]KONGREGACIJA ZA USTANOVE POSVEĆENOG ŽIVOTA I DRUŽBE APOSTOLSKOG ŽIVOTA, Naputak Bratski život u zajednici. “Congregavit nos in unum Christi amor” (“Ujedinila nas je zajedno Kristova ljubav”) (2. veljače 1994.), br. 28; u: Ench. Vat. 14, 345-537.

 

[50] FRANJO, Jedna velika obitelj između neba i zemlje grande, na općoj audijenciji Papa govori o općinstvu svetih [Opća audijencija, Rim, 30. listopada 2013.], u: L’Osservatore Romano, četvrtak 31. listopada 2013., CLIII (250), str. 8.

 

[51] ANTONIO SPADARO, “Probudite svijet!”. Razgovor pape Franje s generalnim poglavarima, u: La Civiltà Cattolica, 165 (2014/I), 13.

 

[52] Usp. FRANJO, Obraćanje sudionicama Plenarnog zasjedanja Međunarodne unije viših redovničkih poglavarica (Rim, 8. svibnja 2013.), u: AAS 105 (2013), 460-463.

 

[53] FRANJO, Na raskrižjima putova, biskupima, svećenicima, redovnicima i sjemeništarcima i bogoslovima Papa povjerava poslanje odgajanja i obrazovanja mladih da budu putujući blagovjesnici [Homilija na misi s biskupima, svećenicima, redovnicima i sjemeništarcima i bogoslovima u prigodi XXVIII. Svjetskog dana mladih, Rio de Janeiro, 27. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 29.-30. srpnja 2013., CLIII (173), str. 4.

 

[54] ANTONIO SPADARO, “Probudite svijet!”. Razgovor pape Franje s generalnim poglavarima, u: La Civiltà Cattolica, 165 (2014/I), 10.

 

[55] Usp. ondje, 6.

 

[56] FRANJO, Vjerodostojni i dosljedni, Papa Franjo govori o ljepoti posvećenja [Susret sa sjemeništarcima i bogoslovima, novacima i novakinjama, Rim, 6. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 8.-9. srpnja 2013., CLIII (155), str. 6.

 

[57] Usp. FRANJO, Poniznost i snaga evanđelja, jutarnja meditacija u kapeli Domus Sanctae Marthae (1. listopada 2013.), u: L’Osservatore Romano, srijeda 2. listopada 2013., CLIII (225), str. 8.

 

[58] ANTONIO SPADARO, “Probudite svijet!”. Razgovor pape Franje s generalnim poglavarima, u: La Civiltà Cattolica, 165 (2014/I), 5.

 

[59] Usp. FRANJO, Za Crkvu koja prati čovjeka kući, susret s brazilskim biskupima u nadbiskupskoj palači u Rio de Janeiru [Susret s brazilskim biskupima, Rio de Janeiro, 27. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 29.-30. srpnja 2013., CLIII (173), str. 6-7.

 

[60] FRANJO, Vjerodostojni i dosljedni, Papa Franjo govori o ljepoti posvećenja [Susret sa sjemeništarcima i bogoslovima, novacima i novakinjama, Rim, 6. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 8.-9. srpnja 2013., CLIII (155), str. 6.

 

[61] FRANJO, S nemirom u srcu, od sudionikâ kapitula Reda svetog Augustina Papa uvijek traži da traže Boga i druge [Homilija uz početak generalnog kapitula Reda svetog Augustina, Rim, 28. kolovoza 2013.], u: L’Osservatore Romano, petak 30. kolovoza 2013., CLIII (197), str. 8.

 

[62] Usp. FRANJO, Duhovsko bdjenje s pokretima, novim zajednicama, udrugama i laičkim udruženjima (Rim, 18. svibnja 2013.), u: AAS 105 (2013), 450-452.

 

[63] Isto.

 

[64] FRANJO, Za Crkvu lišenu svjetovnosti, susret sa siromašnima, nezaposlenima i emigrantima za koje skrbi Caritas [Susret sa siromašnim Caritasovim štićenicima, Asiz (Perugia), 4. listopada 2013.], u: L’Osservatore Romano, subota 5. listopada 2013., CLIII (228), str. 7.

 

[65] FRANJO, Obnova bez strahova, jutarnja meditacija u kapeli Domus Sanctae Marthae (6, srpnja 2013.), u: L’Osservatore Romano, nedjelja 7. srpnja 2013., CLIII (154), str. 7.

 

[66] ANTONIO SPADARO, Intervju s papom Franjom, u: La Civiltà Cattolica, 164 (2013/III), 474.

 

[67] Usp. FRANJO, Apokalipsa koja se neće dogoditi, obraćanje akademskom i kulturnom svijetu [Susret sa svijetom kulture, Cagliari, 22. rujna 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 23.-24. rujna 2013., CLIII (218), str. 7.

 

[68] FRANJO, Izazov dijaloga i susreta, političkim čelnicima Brazila [Susret s političkim vođama Brazila, Rio de Janeiro, 27. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, 29.-30. srpnja 2013., CLIII (173), str. 4.

 

[69] Usp. FRANJO, Ljudi granice, Papino obraćanje zajednici Civiltà Cattolicà [Obraćanje Društvu pisaca suradnika lista “La Civiltà Cattolica, Rim, 14. lipnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, subota 15. lipnja 2013., CLIII (136), str. 7.

 

[70] FRANJO, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium (24. studenog 2013.), LEV, Vatikan 2013, br. 45.

 

[71] Isto.

 

[72] FRANJO, Vjerodostojni i dosljedni, Papa Franjo govori o ljepoti posvećenja [Susret sa sjemeništarcima i bogoslovima, novacima i novakinjama, Rim, 6. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 8.-9. srpnja 2013., CLIII (155), str. 6.

 

[73] FRANJO, S nemirom u srcu, od sudionikâ kapitula Reda svetog Augustina Papa uvijek traži da traže Boga i druge [Homilija uz početak generalnog kapitula Reda svetog Augustina, Rim, 28. kolovoza 2013.], u: L’Osservatore Romano, petak 30. kolovoza 2013., CLIII (197), str. 8.

 

[74] FRANJO, Vjerodostojni i dosljedni, Papa Franjo govori o ljepoti posvećenja [Susret sa sjemeništarcima i bogoslovima, novacima i novakinjama, Rim, 6. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 8.-9. srpnja 2013., CLIII (155), str. 6.

 

[75] Isto.

 

[76] FRANJO, S nemirom u srcu, od sudionikâ kapitula Reda svetog Augustina Papa uvijek traži da traže Boga i druge [Homilija uz početak generalnog kapitula Reda svetog Augustina, Rim, 28. kolovoza 2013.], u: L’Osservatore Romano, petak 30. kolovoza 2013., CLIII (197), str. 8.

 

[77] Isto.

 

[78] FRANJO, Vjerodostojni i dosljedni, Papa Franjo govori o ljepoti posvećenja [Susret sa sjemeništarcima i bogoslovima, novacima i novakinjama, Rim, 6. srpnja 2013.], u: L’Osservatore Romano, ponedjeljak-utorak 8.-9. srpnja 2013., CLIII (155), str. 6.

 

[79] FRANJO, Oni koji znaju čekati, monahinjama kamaldoležankama Papa pokazuje Mariju kao uzor nade [Slavlje Večernje sa zajednicom benediktinskih monahinja kamaldoležanki, Rim, 21. studenog 2013.], u: L’Osservatore Romano, subota 23. studenog 2013., CLIII (269), str. 7.

 

[80] FRANJO, S nemirom u srcu, od sudionikâ kapitula Reda svetog Augustina Papa uvijek traži da traže Boga i druge [Homilija uz početak generalnog kapitula Reda svetog Augustina, Rim, 28. kolovoza 2013.], u: L’Osservatore Romano, petak 30. kolovoza 2013., CLIII (197), str. 8.

 

[81] FRANJO, Društvo nemirnih, u crkvi Gesù Papa slavi misu zahvalnicu za kanonizaciju Pietra Favrea [Homilija na misi u crkvi Gesù na spomendan Presvetog imena Isusova, 3. siječnja 2014.], u: L’Osservatore Romano, subota 4. siječnja 2014., CLIV (02), str. 7.

 

[82] BENEDIKT XVI, Ona tiha snaga koja pobjeđuje buku silâ, Papino razmišljanje tijekom opće audijencije u dvorani Pavla VI. [Opća audijencija, Rim, 19. prosinca 2012.], u: L’Osservatore Romano, četvrtak 20. prosinca 2012., CLII (292), str. 8.

 

[83] AMBROZIJE, Expositio Evangelii secundum Lucam, II, 19: CCL 14, str. 39.

 

[84] FRANJO, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium (24. studenog 2013.), LEV, Vatikan 2013, br. 288.


Poruka pape Franje za početak Godine posvećenog života

 

Na prvu nedjelju došašća, 30. studenoga 2014., u Vatikanu je otvorena Godina posvećenog života. Euharistijskim slavljem u Bazilici sv. Petra predsjedao je kardinal João Braz de Aviz, prefekt Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života. Koncelebrirali su kardinali, nad/biskupi i preko 200 prezbitera. Na početku euharistijskog slavlja nadbiskup José Rodríguez Carballo (OFM), tajnik Kongregacije, pročitao je poruku pape Franje, koji je na apostolskom putovanju u Turskoj:

Draga braćo i sestre posvećenog života,

s velikom radošću obraćam vam se povodom euharistijskog slavlja za početak Godine posvećenog života. Žarko sam želio osobno biti među vama, kao što sam i bio planirao, no Božja volja odlučila je drugačije.

Proglašenjem Godine posvećenog života, pedeset godina nakon objave saborskog dekreta „Perfectae caritatis“ o obnovi redovničkog života, prvenstveno sam želio predstaviti cijeloj Crkvi ljepotu i dragocjenost ovakvog oblika nasljedovanja Krista; kojeg predstavljate svi vi koji ste odlučili sve ostaviti kako bi po evanđeoskim savjetima izbliza nasljedovali Krista. Kroz mnoge inicijative koje će se odvijati ovdje u Rimu, kao i u ostatku svijeta, vaše sjajno svjedočanstvo života bit će postavljeno poput svijeće na svijećnjak da obasja i ugrije cijeli narod Božji. I vama ovdje nazočnima ponavljam poziv kojeg sam uputio vrhovnim poglavarima prije godinu dana: probudite svijet, osvjetljujući ga svojim proročkim svjedočanstvom.

Kako ćete ostvariti ovaj poziv, ne samo u godini koja vam je posvećena, nego uvijek? Dajem vam tri smjernice.

Budite radosni! Pokažite svima da nasljedovanje Krista i življenje njegova Evanđelja ispunja vaše srce radošću. Podijelite ovu radost s onima koji su vam blizu, kako bi tolike osobe i same osjetile želju da vam se priključe u prekrasnom i uzbudljivom evanđeoskom izazovu.

Budite hrabri! Tko se osjeti voljen od Gospodina, znat će mu se i povjeriti. Tako su činili vaši utemeljitelji i utemeljiteljice, otkivajući nove putove služenja Kraljevstvu Božjem. Snagom Duha Svetoga – koja je uz vas – idite među svijet i pokažite moć Evanđelja, koje i danas čini čudesa i može dati odgovor na sva ljudska pitanja.

Budite žene i muškarci zajedništva! Ukorijenjeni u osobno zajedništvo s Bogom, kojeg ste izabrali kao bolji dio svojega života (usp. Lk 10,42), neumorni ste graditelji bratskog zajedništva; svjedočeći evanđeoski zakon uzajamne ljubavi među sobom, a potom prema svim ljudima, osobito najsiromašnijima. Svjedočite kako univerzalno bratstvo nije kakva utopija, nego Isusova želja za čitavo čovječanstvo.

Drage osobe posvećenog života, hvala vam što ste došli ovdje obilježiti početak Godine posvećenog života. Posebno zahvaljujem kardinalu João Braz de Avizu, prefekt Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, koji u moje ime predsjeda euharistijom. Želim zahvaliti i mons. José Carballu i svim djelatnicima Kongregacije koji predano rade na svim predviđenim događanjima za ovu godinu.

Dok povjeravam Djevici Mariji – ljubljenoj Očevoj kćeri, koju je Duh Sveti obdario milosnim darovima i koja je vaš uzor – Godinu posvećenog života, pratim vas u svojoj molitvi i svima nazočnima podjeljujem svoj apostolski blagoslov.

Okupljeni vjernici su s radošću primili Papine riječi. Propovijed je izrekao kardinal Aviz.

Uoči otvaranja Godine posvećenog života mons. Carballo predvodio je u subotu, 29. studenoga 2014., bdijenje u Bazilici Marije Velike u Rimu. Tom prigodom papa Franjo poslao je video-poruku svim nazočnima u Bazilici, a preko njih i svim posvećenim osobama u svijetu.

laudatoTV banner

ZAŠTITNICA TELEVIZIJE

zatitnica televizije

~~ KLARINA BAŠTINA~~

Klarina bastina

Pisma Generalnih ministara

~FRANJEVAČKI IZVORI~

Franjevaki izvori

PJESMA FRANJO I KLARA

franjo klara

~~ HVALA REDOVNIKA~~

RBA

bg

logo GP




Klarise Zagreb® ::: Design by Schima Web Studio