• 1banner-naslovnica_slide.jpg
  • 2banner-naseogledalo_slide.jpg
  • 3banner_Gospa_slide.jpg
  • 4banner_ljubav.jpg
  • 5banner_blagoslovljen.jpg
  • 6banner-susretuasizu_slide.jpg
  • 7banner_kardinal_slide.jpg
  • 10banner-samost-unut_slide.jpg
  • 11banner_kakojedobro_slide.jpg
  • 12banner_slide_rad.jpg

Kvaternikova ulica 167, 10000 ZAGREB, HRVATSKA  Tel./fax: +385 1 37 36 524 • E-mail: samostan @ klarise-zg.hr

DEVETNICA SV. KLARI

Klara Ikona

~~~Gospa Fatimska~~~

Gospa Fatimskaj

DEVETNICA

Isti duh, isti kruh

 

Isti duh, isti kruh

 

 

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


kruhFiK„Jednom, kad se već pojavila glad i stiglo vrijeme blagovanja, u samostanu se našao jedan jedini kruh. Pozvavši djeliteljicu, svetica [Klara] joj naloži da razdijeli kruh te jedan dio pošalje braći, a drugi zadrži unutra za sestre. Od one zadržane polovice naredila je da izreže pedeset kriškâ, prema broju gospođâ, i postavi ih na siromašni stol“ (LegKl 15).

Pisac Legende sv. Klare donosi ovaj prizor – koji završava čudom umnažanja kruha – kako bi istakao Klarinu svetost koja je u poteškoćama svakodnevnoga života sestara znala izmoliti čudesni Božji zahvat. Premda spomenuti događaj opisuje Klarinu brigu za sestre, vidljiva je i njezina briga za braću kojoj, u vrijeme nestašice kruha u samostanu, šalje cijelu polovicu kruha. Treba naglasiti da je braće bilo puno manje, trojica ili četvorica nastanjenih pored sv. Damjana, a sestara, kako se dalje spominje, bilo je pedeset. Klara je dakle čitavu polovicu kruha dala malobrojnoj braći, a drugu polovicu ostavila za sestre da na njoj Gospodin izvede svoje čudo. Velika je stvar znati se u svome siromaštvu još „oplijeniti“.

Braća, nastanjena pored zajednice sestara, redovito su išla u prošnju milostinje za sebe i za sestre. Poznato je kako se Klara radovala isprošenim komadićima kruha (usp. LegKl 14). Ovaj puta milostinja je očito izostala. Bio je to jedan od onih slučajeva kada su braća nailazila na zatvorena vrata. Možda upravo zato, kao što je svojim vanjskim sestrama običavala po povratku prati i poljubiti noge, daje polovicu kruha najprije braći, kao svojim miljenicima koji se izlažu poniženjima. Također i stoga što su braća bila „milostivo“, iz ljubavi, dodijeljena sestrama „na pomoć našemu siromaštvu“ (usp. PrKl XII,7). Pod siromaštvom Klara misli na cjelokupni način života u kojemu je siromaštvo obilježje svega.

Kada se Klara pridružila Franji i njegovu bratstvu, prigrlila je duh njihova načina života. A duh se očituje ponajprije u kruhu, kako ga stječemo, kakvog ga blagujemo, kako ga i s kime dijelimo. Franjo je jednom izjavio da je jedan te isti Duh izveo iz svijeta i braću i siromašne gospođe (usp. 2Čel 204). U gore navedenom događaju vidimo da je Klara toga svjesna i zato s braćom dijeli isti duh i isti kruh. Braća nastanjena kod sv. Damjana nisu bila prije svega sakupljači milostinje za sestre. „Pomoć našemu siromaštvu“ znači puno više: oni su bili „milostinjari duhovnoga kruha“, kako je Klara bila poručila papi Grguru kad joj je htio dignuti braću. Euharistijski kruh mogli su Klari i sestrama podijeliti i drugi svećenici, ali „duhovni kruh“ do kojega joj je jednako stalo bio je duh karizme, tj. riječi i primjeri sv. Franje i njegove braće, istinskih nasljedovatelja siromašnoga Krista. Nazočnost braće od samoga početka i njihova riječ hranile su Klaru i sestre da su mogle imati snage jesti tvrdi kruh nasljedovanja Krista: „siromaštvo, nevolje, omalovažavanje i prezir svijeta“ (usp. PrKl VI,2; usp. OporKl 27).

Maloj jezgri buduće brojne zajednice za koju će trebati pedeset kriškâ kruha, Franjo daje „unču i pol“ krušića (usp. LegKl 18)[1] Forma vivendi/Oblika življenja. Krepkost ovog sažetog i teološki besprijekornog spisa (kojega je papa ipak nazvao „mlijekom za dojenčad“) davala je sestrama snage te su se odvažile odreći se materijalne sigurnosti radi nasljedovanja Krista siromašnoga i poniznoga. Ove žene, pozvane na put „božanskoga nadahnuća“ (OblŽiv 1) slika su blažene Djevice Marije, ponizne službenice Gospodnje koja prima Očevu Riječ. I Franjo dobro kaže – i naš prevoditelj na hrvatski u Franjevačkim izvorima dobro prevodi – „učiniste se“: „po božanskom nadahnuću učiniste [se] kćerima i službenicama svevišnjega vrhovnoga Kralja, Oca nebeskoga, (…) zaručiste [se] s Duhom Svetim izabravši da živite po savršenstvu svetoga evanđelja“ (isto). Po krštenju smo već sinovi i kćeri Oca nebeskoga, braća/sestre i subaštinici Isusa Krista, hram Duha Svetoga. Obraćenjem, svojevoljnim činom, potpunim predanjem jesmo to novim naslovom. Slično Franjo govori i u Pismu vjernicima (usp. 2PVj 48-53).

Snagom toga novog naslova, proizišlog iz Forma vivendi, kao posljedica obraćenja, braća i sestre jedu novi kruh. Kruh koji doista pripravlja sam Gospodin. Možda je smiono reći da je Duh Sveti, „koji prebiva u vjernima svojim“ i koji u nama prima euharistijski kruh, pravo Tijelo Kristovo (usp. 1Opom 12) isti onaj koji u nama prima kruh siromaha Gospodnjih koji nam pripravlja i sa svog stola daje sam Gospodin. Na to upućuje i događaj čuda s uljem koji pisac Legende sv. Klare smješta odmah nakon gore spomenutoga s kruhom, ali koji se stvarno zbio na samome početku života u sv. Damjanu: „ona je posuda nađena puna [ulja] samo po Božjem izlijevanju“ (LegKl 16). Ulje i glagol „izlijevati“ upućuju na Duha Svetoga i na njegove plodove: obilje, život, radost, blagoslov… Ona siromašna polovica kruha Božjim se zahvatom umnožila u „pedeset dobrih velikih kriškâ“ (PostKl VI, 16). Za siromašne gospođe bilo je to obilje. Da nije među njima bilo „jedinstva duha“ i zavjeta „krajnjeg siromaštva“ (usp. PrKl , Bula 3), ne bi mogle blagovati isti kruh, isprošen, razdijeljen i umnožen.

Naš je prevoditelj altissima paupertas preveo sa „kraljnje siromaštvo“. Navikli smo na „najuzvišenije siromaštvo“. No u povezanosti sa zgodom umnažanja kruha, kada je Klara čekala zadnji čas, vrijeme blagovanja,[2] a da prije toga nije ništa poduzimala, ovaj prijevod dobro stoji. Zašto je Klara čekala zadnji čas, baš kad su sestre išle za stol? Vjerovala je da, ako Božja providnost nije udijelila braći milostinju redovitim putem prošnje, da će to učiniti izvanrednim zahvatom. Bi li Gospodin mogao ne odgovoriti onima koje su zavjetovale Povlasticu siromaštva, a koja im obećava njegovu brigu kao za ptice nebeske i ljiljane poljske? Papa u Povlastici siromaštva jamči sestrama da „vas neće iznevjeriti ni u hrani ni u odjeći, sve dok vam u vječnosti ne daruje samoga sebe (…) u punini Njegova motrenja“ (PovSir 6). Sestre su, kako kaže isti spis, „nemoći tijela“ „uređenom ljubavlju podložile zakonu duha“ (usp. PovSir 4). Tom istom uređenom ljubavlju bila su povezana i oba bratstva, ono malo Manje braće i ono veće siromašnih sestara.

I mi smo danas gladni i Duha i kruha, Duha i kruha isprošenog, očekivanog i darovanog nam od Gospodina.



[1] Unča i pol je manje od 50 gr. Franjin spis Forma vivendi, dan Klari i sestrama vjerojatno na samome početku njihova iskustva u sv. Damjanu, uspoređujem s unčom i pol kruha zbog kratkoće spisa, ali i zbog Franjina autoriteta kojim je vodio Klaru dotle da je iz poslušnosti njegovoj zapovijedi (da svakoga dana ima pojesti unču i pol kruha) prekinula mistično iskustvo Kristove muke na Veliki petak (usp. LegKl 31).

[2] „Spomenuta je gospođa zapovjedila ovoj svjedokinji da od ove polovice kruha izreže pedeset kriška i odnese ih sestrama koje su išle za stol“ (PostKl VI,16).

Značajke duhovnosti sv. Klare

 

Značajke duhovnosti sv. Klare


Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

 

santa chiara ssPoznato je da sv. Klara nije ostavila rasprave o svojim mističnim iskustvima niti je razradila put duše k Bogu, za razliku od, primjerice, sv. Bonaventure, velikog franjevačkog crkvenog naučitelja, koji pod sličnim naslovom opisuje stupnjeve po kojima se čovjekov duh uspinje k Bogu. Na temelju Klarinih malobrojnih pisama stručnjaci pronalaze neke sličnosti između nje i sv. Bonaventure što se tiče mističnog nauka. Poznavatelji sv. Klare i njezinih spisa otkrili su u njezinim spisima, napose pismima, kao glavna sljedeća obilježja njezine kontemplativne duhovnosti: imaginacija, poistovjećenje, nastanjenje, preobraženje i proslava, koje bismo mogli smatrati i određenim stupnjevima na duhovnome putovanju; stupnjevima od kojih svaki na neki način sadrži sva obilježja. Donosim kratki prikaz Klarina puta duše k Bogu.

 

Duhovnost kao imaginacija

 

Sv. Klara koja je u naše vrijeme proglašena zaštitnicom televizije, moćnog sredstva javnog priopćavanja putem slike, i sama je voljela upotrebljavati imaginaciju pozivajući tako svoje učenice da upotrijebe svoje sposobnosti zamišljanja kako bi unišle u otajstva Kristova života. U Četvrtome pismu Klara poziva da si zorno predstavimo Kristov život, od jasala, preko javnog djelovanja do smrti na križu: „Promatraj… siromaštvo onoga položenoga u jasle i povijenoga u pelene… bezbrojne napore i muke koje je podnio radi otkupljenja ljudskoga roda… neizrecivu ljubav kojom je htio trpjeti na drvu križa i na njemu umrijeti najsramotnijom vrstom smrti“ (usp. 4PJa 19.22.23). Klara se ne zaustavlja samo na zamišljanju jasala, napora i križa, nego ulazi u otajstvo koje zamišlja i razmišlja. Promatra i nastoji uhvatiti poruku Kristovih jasala, javnoga života i križa i prihvatiti je. Unijeti je u sebe. U jaslama ona prepoznaje Kristovo siromaštvo; u godinama njegova javnog nastupa prepoznaje poslušnost, a u križu prepoznaje njegovu ljubav. To su tri unutarnja Kristova stava koja oblikuju život Klare i njezinih sestara i zapravo svih koji žele nasljedovati Krista. U tome smislu Klara shvaća da se redovnički zavjeti imaju živjeti tako da je u središtu Krist, a ne samo kao moralna i asketska priprema da postanemo savršeni. Slike koje Klara stavlja pred nas utječu na našu imaginaciju. Tko god ih u sebi spoznaje, dariva samoga sebe: „gledaj, promatraj i razmatraj te njega nasljedovati nastoj“ (3PJa 20). Nasljedovatelj i molitelj (to ide zajedno!) biva uvučen u otajstvo, osvojen i njegov život poprima oblik Kristova života. Zato Klara govori da je oblik života nje i sestara jednostavno Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista (usp. PrKl 1,1), tj. sam Gospodin Isus Krist.

 

Duhovnost kao poistovjećenje

 

Drugo obilježje njezine duhovnosti je poistovjećenje. Nalazimo ga napose u Drugome pismu: „S njim ako trpiš… s njim ćeš kraljevati, ako s njime tuguješ, s njime ćeš se radovati, ako u muci križa s njime umreš, s njim… ćeš u nebeskim odajama boraviti“ (21-22). Sve što se događa Kristu dotiče njezino biće. To je kriterij po kojemu imamo pristupati Gospodinu, inače će on za nas postati samo povijesna osoba od koje nas dijele tisuće godina i s kojom naš život nema neke veze. Ono što se odnosi na Isusa Krista tiče me se i bitno mi je: to je ljubav. Kod Klare to je izraženo riječju „sa“ koja izražava unutarnje jedinstvo s Kristovim „Ti“. Dolazimo do odnosa „zamjene“, tako dragog Franji i Klari i koji ih ispunja radošću i udivljenjem: Onaj s kojim se poistovjećujem već se prije poistovjetio sa mnom tako da ja mogu ići njegovim putem s Njime: „Gledaj kako se radi tebe prezrenim učini i slijedi ga, postavši radi njega prezrena na ovome svijetu“ (2PJa 19).

 

Duhovnost kao nastanjenje

 

U Trećemu pismu Klara razvija temu nastanjenja Boga i napose Sina Božjega u nutrini nasljedovatelja. Duša „čovjeka vjernika njegovo je boravište i sjedište, i to samo po ljubavi… Jer Istina veli: 'Tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega, k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti'“ (usp. 3PJa 22-23). Nastanjenje trojedinoga Boga u duši Klara potkrjepljuje Isusovim riječima iz Iv 14,21.23 i nastavlja usporedbom s Marijom koja u sebi nosi utjelovljenu Riječ, Sina Božjega: kako ga je Marija, naime, nosila u svom tijelu tvarno, „tako ga i ti… bez svake sumnje možeš uvijek nositi duhovno“ (usp. 3PJa 24.25). Ne postiže se to odmah, nego vjernim slijeđenjem njegovih stopa, „osobito poniznosti i siromaštva“ (isto, 25) koje pripravlja dušu da se isprazni te se ispuni ljubavlju. Za Klaru nije dovoljna samo ljubav prema Gospodinu, nego to ima biti takva ljubav koja u duši stvara toliku prazninu (slijeđenjem Njegovih stopa poniznosti i siromaštva) da duša može u sebe primiti i nositi samoga Sina Svevišnjega (3PJa 17) kojega ništa ne može obuhvatiti, a „koji i tebe i sve ostalo obuhvaća“ (usp. 3PJa 21-22.26). Za Klaru je to vrhunac, punina nastanjenja Boga u duši. To je duboko ali ne nedohvatljivo otajstvo. Klara, naime, kaže da je ono „neusporedivo blago skriveno na njivi svijeta i ljudskih srdaca“ kojega se zgrće „poniznošću, snagom vjere i rukama siromaštva“ (3PJa 7). Onaj tko tako obuhvati neizmjernoga Boga u sebi biva također obuhvaćen od Boga: „obuhvatit ćeš onoga koji i tebe i sve ostalo obuhvaća“ (isto, 26).

Slično govori i sv. Franjo: „Mi koji smo posebno određeni za božansku službu moramo ne samo slušati i činiti što Gospodin govori nego i čuvati“ sve što je „povezano s njegovim svetim riječima, kako bismo u sebe usadili uzvišenost svoga Stvoritelja, a u njega svoju pokornost“ (PRe 34). Plod ovog nastanjenja Boga u duši je „tolika radost“ „i toliko oduševljenje u Gospodinu“ i „nitko mi te radosti ne može oduzeti, jer već imam za čim sam pod nebom čeznula“ (3PJa 4.5). Drugi plod je zauzetost za Božju stvar: „Smatram te pomoćnicom samoga Boga i podizateljicom klonulih udova njegova neizreciva tijela“ (isto, 8); „Hvalite ga jer je dobar i veličajte ga djelima svojim; jer stoga vas posla po svem svijetu da riječju i djelom posvjedočite njegovu vijest i svima obznanite kako nema svemogućega osim njega“ (PRe 8-9).

 

Duhovnost kao preobraženje

 

Četvrto obilježje Klarine duhovnosti je preobraženje u Krista. U Drugome pismu Klara upotrebljava tri glagola, intuere, considerare i contemplare, koje bismo mogli nazvati stupnjevima u nutrinu i iz nutrine u dubinu koja ima veličinu ljubavne želje (desiderare) nasljedovati Krista: „gledaj, promatraj i razmatraj te ga želi nasljedovati“ (2PJa 20). Ovi stupnjevi motrenja koji završavaju žarkom željom za nasljedovanjem dovode do preobrazbe u Krista: u gledanju „trpiš s njim“; u promatranju „tuguješ s njim“, u razmatranju „u muci križas njime umireš“ (usp. 2PJa 21). Na ovome stupnju Krist postaje vidljiv u osobi koja je preobražena u njega.

 

Duhovnost kao proslava

 

Napokon, Klara je sigurna da ćemo „zauvijek i u vijeke vjekova baštiniti slavu nebesku“ (2PJa 23), u sjaju svetaca u njihovim nebeskim odajama, u kraljevstvu nebeskom (isto, 22). Klara ne smatra da nas to čeka tek nakon smrti, nego duša to već sada može kušati, „pred prijestoljem Božjim i Jaganjčevim pjevajući pjesmu novu i pratiti Jaganjca kamo god pođe“ (4PJa 3). Ona je sada napokon zaručnica Zaručnika, „nevinog Jaganjca“ (isto, 8) koja sudjeluje u njegovoj slavi uskrsnuća. Klara ne poznaje bespredmetnu kontemplaciju. Njezina duhovnost je duhovnost susreta „ja“ sa božanskim „Ti“. Stoga je ispunjena divljenjem, milinom, okrepom, slašću, što je opisala u 4PJa 9-14, kao nekoj Pjesmi nad pjesmama. To je sudjelovanje u Kristovu Uskrsnuću, što njezinoj duhovnosti daje i obilježje proslave.

 

Ispunjenje u mistici

 

Klarina duhovnost nalazi svoju puninu u mistici. Važno je: „trčanje za mirisom tvojih pomasti“ (usp. 4PJa 30) i ulaženje u život Uskrsloga koji je pomazan mirisnim pomastima koje je na njega izlila njezina ljubav. Zaručnik, Uskrsli, privlači dušu u mističnom susretu koji se događa sredstvima mističnog života u Kristu. Klara to izražava izričajima Pjesme nad pjesmama (1,3;2,4;2,69), spominjući tri radnje: „Povuci me za sobom“; „Trčat ću dok me ne uvedeš u odaje vina“; „dok tvoja ljevica bude pod mojom glavom…“ (4PJa 30-32). Odaje vina jesu Zaručnikova duša u kojoj se zbiva najdublje ljubavno sjedinjenje sa Zaručnikom. Ne samo da zaručnica želi Zaručnika, nego se također sjedinjuje s Njime i kuša s Njime učinke njegova uskrsnuća.

Ono što je važno za mistiku uopće, važno je i kod Klare: to nije privatno putovanje prema Bogu; ono uključuje braću i sestre. Na koncu Četvrtoga pisma, njezinoga posljednjeg spisa, Klara preporuča Janji Praškoj sebe, svoje sestre i donositelje pisma. I jedna i druga, Klara i Janja, uronjene u kontemplaciju ne zaboravljaju svoje bližnje; njihova briga ide do u pojedinosti (usp. 4PJa 33-40; vidi sličnu brigu u 3PJa 29-42).

U velikoj ponudi različitih duhovnosti i, možemo reći, velikoj zbrci u nama, Klarina duhovnost svojom jednostavnošću i vjerodostojnošću unosi mir i red, ne samo u dušu nego i u praktičnim stvarima. Obično nas privlače plodovi, a zaboravljamo na put koji vodi do njih, a on je naporan. Klarina duhovnost utemeljena je na Gospodinu našemu Isusu Kristu i u vjeri koju ispovijeda i predaje Crkva. To zvuči tako zastarjelo, ali mi se Klari i danas divimo. Uostalom, jesmo li stali na put?


Jesmo li spremni probuditi ovaj svijet

 

Jesmo li spremni probuditi ovaj svijet?“

(papa Franjo)

 

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


Picture3„Ostarjelom svijetu kao da se zbog starosti pomutio vid vjere, zateturao hod ponašanjâ, izdala ga snaga muževnih djelâ; štoviše, talogu vremenâ pridružio se talog porokâ; kadli je Bog Čovjekoljubac, iz riznice svoje dobrote, podigao svježinu svetih redova, predvidjevši po njima potporanj vjere i načelo za obnovu običajâ (…) po njima je na zapadu svijeta svanula podnevna svjetlost da onaj koji je hodio u tami vidi svjetlost“ (LegKl, Uvod).

Tim riječima pisac Legende svete djevice Klare započinje pismo papi Aleksandru IV., naručitelju Legende. Opisuje svijet kao starca, kao zalazak, tonjenje u tamu i u blato. Bog u svakom vremenu podiže ljude koji su Božja poruka dotičnom vremenu. Pisac u gornjem navodu smjera na sv. Dominika i sv. Franju te njihove muške redove. Tim „svjetlilima“ „milosrdni Bog“ pridružuje i uzor za „slabiji spol“: Klaru, „da u njoj zapali presjajnu svjetiljku za žene“, a papa ju je, proglasivši je svetom, postavio „na svijećnjak da svijetli svima u kući“ (isto).

Svi prvi Klarini životopisci igraju se riječima na temelju njezina imena. Možemo reći da Legenda počinje zapravo najavom njezina imena majci Hortulani dok je molila pred raspelom: „rodit ćeš svjetlo koje će još više rasvijetliti ovaj svijet“ (LegKl 2). Ovo proročanstvo, kao i njegovo ispunjenje na Klari, podsjeća na izazov pape Franje: „Jesmo li spremni probuditi ovaj svijet?“ Jesmo li spremni obasjati ovaj svijet?

Kako probuditi nekoga nego dozivanjem k svijesti svjetlom, glasom i dodirom? Klara svoje obraćenje/buđenje opisuje kao rasvjetljenje (usp. PrKl VI,1; OporKl 24). Opis njezina posvećenja u Porcijunkuli u znaku je budnosti i buđenja: dok grad Asiz spava, ona, Franjo i braća bdiju. Braća u Porcijunkuli „drže svetu stražu“, dočekuju „djevicu Klaru sa svjetiljkama“ (LegKl 8). U Porcijunkuli se te noći „u večer vremenâ“ probudila „“nova vojska siromahâ, pod Franjinim vodstvom“ (isto). Pisac je upotrijebio glagol excitare koji, pored mnogih značenja, znači probuditi, dići (vojsku). Jer je riječ o „večeri vremenâ“, Franjina vojska se probudila, dok svi spavaju i krenula da probudi ostario i sneni svijet.

Kada se Klara sa sestrama nastanila u svetome Damjanu, započela je ondje u mnogočemu nov način služenja Gospodinu. Ponajprije, po savjetu i primjeru sv. Franje i njegove braće, odabrala je stanovati u posve nezaštićenom prostoru, u samostanu izvan gradskih zidina. Zatim, njezina je molitva bila molitva posve otvorenih očiju: razmatrala je poniženje, poruge i prezir što ih je Spasitelj podnio; razmatrala je o Djetetu Isusu kako dršće od zime. Sve su to uvjeti u kojima su živjeli mnogi siromasi njezina vremena i njezina kraja.

Ona, koja je odrasla u plemićkoj kući u kojoj su muškarci bili zaokupljeni oholim samopotvrđivanjem u koje su ulagali sve svoje snage i misli, odabire odreknuće od upotrebe moći, društvenog samopotvrđivanja i ljubavi prema posjedovanju, smatrajući to duhovnom slobodom i jamcem uživanja i gospodstva vlastite savjesti. Pjesnički je to napisala Janji Praškoj: „Vidim kako ti, potpomognuta nekom divnom povlasticom mudrosti iz usta samoga Boga, strašno i neočekivano pobjeđuješ lukavstvo prepredena neprijatelja, oholost koja upropaštava ljudsku narav i ispraznost koja zaluđuje ljudska srca i da neusporedivo blago skriveno na njivi svijeta i ljudskih srdaca – kojim se kupuje ona Riječ po kojoj sve iz ničega postade – zgrćeš poniznošću, snagom vjere i rukama siromaštva“ (3PJ 6-7).

Istovremeno, Klara se ne smatra pasivnom primateljicom Božje milosti. Drži da je i ženama također povjereno važno crkveno poslanje u obnovi vjere, u oživljavanju Kristove poruke preko novog načina prianjanja uz Evanđelje koje je uzor i ogledalo za svakoga vjernika. Klauzura ograničava samo tijelo, ne i duh, koji je pročišćen i oslobođen evanđeoskim odricanjem. Stoga je Klara sa svojim sestrama mogla biti blizu ljudima. Najbolje je to izrekla u pismu Janji Praškoj usporedivši je – iako ne izričito spomenuvši – s Djevicom Marijom koja podupire udove svojega Sina kojega skidaju s križa ili već polažu u njezino krilo: „I, da se poslužim riječima samog apostola, smatram te pomoćnicom samoga Boga i podizateljicom klonulih udova njegova neizreciva tijela“ (3PJa 8). Slika podupiranja navraća se u Franjinim životopisima, kao i slikovnim prikazima, koji predstavljaju sv. Franju kao podupiratelja lateranske crkve, koja predstavlja čitavu Crkvu napadnutu brojnim duhovnim i vidljivim neprijateljima. Takvog je Franju vidio u snu papa Inocent III. i time su Franjo i braća smatrani glavnim stupovima Crkve.

Klara se nije zaokupljala strukturama crkvenih moći te je naznačila ženama, priljubljenima uz Djevicu Mariju, veliku zadaću koja je sudjelovanje u božanskome poslanju, u Kristovoj poruci. Papin san o Franji kao podupiratelju Crkve vodi nas na početke njegova obraćenja, kada mu je Raspeti u svetome Damjanu progovorio i pozvao ga da mu popravi crkvu. Vidimo Franju zauzetog prikupljanjem kamenja i zidanjem. No ništa manje nije važno bilo Franjino nastojanje da u crkvici pred slikom gori uljanica i njegovo nastojanje da tu dovede Klaru i sestre koje će postojano gorjeti pred Gospodinom, bdijući i svijetleći svetošću života.

Papa Franjo, u svojoj pobudnici Radost Evanđelja, otkriva ostarjelost našega vremena i svijeta, prljavštine lažne moralnosti i pobožnosti, svijetle i tamne strane života nas vjernika koji bismo trebali u svijetu svijetljeti i unositi radost. Jesmo li se probudili, dopustili da nas probudi svjetlost Evanđelja, da na ovaj ili onaj način podupiremo Crkvu, ne toliko u njezinim strukturama koliko unošenjem svjetla da se jasno vidi Kristov lik? Njegov lik na svetodamjanskom raspelu širom je otvorenih očiju; on se probudio u zoru (usp. ČMu, Ps III,9) i vraća se k Ocu vraćajući i nas njemu. Do budnosti se dolazi kroz križni put, muku i smrt. Nitko nije budan radi samoga sebe, nego radi nekoga i za nekoga.

 

Razmišnjalje o Franjinim božićnim jaslicama

 

Razmišljanje o Franjinim božićnim jaslicama

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


Greccio„Pripravljene su jaslice, donesena je slama, dovedeni su vol i magarac“ (1Čel 85). Tako Toma Čelanski opisuje ono što je u Grecciu bilo pripravljeno prema Franjinoj zamisli. Ne spominje se lik Djeteta, niti lik Marije i Josipa, niti anđeli i pastiri. „Jasle su oltar gdje se služi svečana misa“ (isto), stoga Franji nije bio potreban lik Djeteta jer ono će doći u liku euharistijskoga kruha: „Ništa naime tjelesnoga na ovome svijetu nemamo i ne vidimo od samoga Svevišnjega osim tijela i krvi, imena i riječi, po kojima smo postali i po kojima smo otkupljeni od smrti za život“ (1PKle 3). Zato je Franjo svečano pjevao evanđelje, zato s ljubavlju i slašću izgovarao ime „Isus“.

 

Svi nazočni na tom slavlju, ukoliko su oni koji „donose plodove dostojne pokore“ jesu „zaručnici, braća i majke Gospodina našega Isusa Krista“ (1PVj 7) koji ga nose u „svome srcu i tijelu po božanskoj ljubavi i čistoj i iskrenoj savjesti“ i rađaju ga „svetim djelom, koje mora svijetliti drugima za primjer“ (isto, 10). Možda do toga Božića u Grecciu običan puk nije bio dovoljno svjestan toga svog dostojanstva. Ljudi su te noći postali živi sudionici i svjedoci otajstva rođenja Sina Božjega u Betlehemu.

 

Franjo je htio da na onoj svečanoj misi budu nazočne i dvije životinje: vol i magarac. Njihova nazočnost biblijski je utemeljena i Franjo preko njih odašilje poruku: upoznati svojega Gospodina, prionuti uza Nj, biti mu vjeran, klanjati mu se: „Vol poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve“ (Iz 1,3). Možda nam Franjo preko njih želi poručiti još nešto: ove dvije životinje označavaju ono nisko u nama, ono što Franjo često naziva „mudrost po tijelu“ koja nas čini „bijednima i trulima, ružnima i crvima“ (usp. 2PVj 45.46). Spomenute životinje predstavljaju glad u nama, glad za koju sv. Klara kaže da je to glad zbog „prevelike oskudice nebeske paše“ (1PJa 20). Da je ublaži i nas obogati, Gospodin dođe u svijet „prezren, ubog i siromašan“ (isto,19). Dobro je to shvatio onaj narod iz Greccia koji je kasnije povrh jaslica, nad kojima je bila služena polnoćka, dao podići oltar i crkvu, „da bi ondje, gdje su jednoć životinje jele sijeno ubuduće ljudi za zdravlje duše i tijela blagovali tijelo neokaljanog i netaknutog Jaganjca, Gospodina našega Isusa Krista, koji nam se s najvećom i neizrecivom ljubavlju dao za hranu“ (1Čel 87).

 

Narod koji pristiže u Greccio na polnoćku „novom se radošću raduje novom otajstvu“ (isto, 85). Nova radost zbog novog spoznanja; upoznaše svojega Gospodina, za razliku od onog naroda kojemu Gospodin prigovara: „Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije“ (Iz 1,3). Božansko Djetešce bilo je te noći probuđeno u srcima nazočnih. Franjo ga je nježno dotaknuo i probudio (usp. 1Čel 86). Našao ga je rođena na putu (usp. ČMu, Ps 15,7) i smjestio ga u srca vjernika.

 

Franjo i Klara te njihovi sljedbenici osjećaju se kod božićnih jaslica domaćima, kao oni koji su ušli u radost svojega Gospodina. To je radost ne površna, nego radost srca koje je prožeto otajstvom, koje „preživa“ o tom otajstvu, zaustavljajući se s ganućem nad siromašnim povojima (usp. 4PJa 19) koji postaju mjerilo kakvoće i kroja njihove odjeće (usp. PrKl 2,25; usp. PrRp, Obred za blagoslov odijela Braće od pokore, FI, str. 1991). Odjeća je simbol njihovog cjelokupnog načina života. To je ono što sv. Franjo poručuje na kraju božićnog psalma: „Podignite tijela svoja i nosite sveti križ njegov i slijedite sve do svršetka presvete zapovijedi njegove“ (ČM, Ps 15,13). Za Franju i Klaru put „presvetih zapovijedi“ Gospodnjih sadržan je u Evanđelju Gospodina našega Isusa Krista koje nam je dano kao način našega života.

 

Liturgijski izričaj „podignite tijela svoja“ poziv je na duhovno bogoslužje na koje smo svednevice pozvani. To je bogoslužje na koje dolazimo odjeveni u „priprostu odjeću“ (PrKl 2,25) načinjenu od siromašnih povoja u koje je bilo povijeno betlehemsko Djetešce. To je bogoslužje koje traži da se ide i proda sve i razdijeli siromasima jer se i Gospodin nama „sav predaje“ (PRe 29).

 

Franjino božićno iskustvo u Grecciu zbilo se u vrijeme velike kušnje koja ga je mučila 1223., kada je mislio sve napustiti i prepustiti drugima. Dijete Isus donijelo je poruku i njemu. Darovalo mu se jer je i on svega sebe darovao Gospodinu. Može li se Božić uopće drukčije i slaviti?

Apostolsko pismo pape Franje

 

Apostolsko pismo Svetog Oca Franje svim posvećenim osobama u prigodi Godine posvećenog života

 

Predrage posvećene žene i predragi posvećeni muškarci!

Pišem vam kao Petrova nasljednik, kojem je Gospodin povjerio zadaću učvrstiti vjeru u braći (usp. Lk 22, 32), i pišem vam kao vaš brat, posvećen Bogu jednako kao i vi.

Zahvaljujemo zajedno Ocu, koji nas je pozvao nasljedovati Isusa u punom prianjanju uz njegovo evanđelje i u služenju Crkvi, i izlio u naša srca Duha Svetoga koji nam daje radost i daje nam svjedočiti čitavom svijetu njegovu ljubav i njegovo milosrđe.

Dijeleći mišljenje mnogih od vas i Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, u povodu 50. obljetnice dogmatske konstitucije Lumen gentium o Crkvi, u čijem se 6. poglavlju govori o redovnicima, te dekreta Perfectae caritatis o prilagođenoj obnovi redovničkoga života, odlučio sam proglasiti Godinu posvećenog života. Ona započinje 30. studenoga ove godine, na prvu nedjelju došašća, a završava blagdanom Isusova prikazanja u hramu 2. veljače 2016.

Posavjetovavši se s Kongregacijom za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, za ciljeve ove godine sam postavio iste one koje je Ivan Pavao II. predložio Crkvi na početku trećeg tisućljeća, ponavljajući, u stanovitom smislu, ono što je već rečeno u posinodskoj apostolskoj pobudnici Vita consecrata: »Vi nemate samo slavnu povijest koje se treba sjećati i koju treba pripovijedati, nego veliku povijest koju treba izgraditi! Gledajte u budućnost, u koju vas šalje Duh da s vama učini još velikih stvari« (br. 110).

I – Ciljevi za Godinu posvećenog života

1. Prvi je cilj gledati prošlost sa zahvalnošću. Svaka naša ustanova ima iza sebe bogatu karizmatsku povijest. U njezinim je počecima prisutno djelovanje Boga koji, u svome Duhu, poziva neke osobe da bliže nasljeduju Krista, da pretoče evanđelje u posebni oblik života, da čitaju očima vjere znakove vremena, da s kreativnošću odgovore na potrebe Crkve. To je iskustvo početaka kasnije raslo i razvijalo se, uključujući nove članove u novim zemljopisnim i kulturnim okruženjima, te su tako zaživjeli novi načini ostvarivanja karizme, nove inicijative i izrazi apostolske ljubavi. Baš poput sjemena koje postaje stablo šireći svoje grane.

U ovoj će Godini biti korisno da se svaka karizmatska obitelj sjeti svojih početaka i svoga povijesnog razvoja, da zahvali Bogu koji je dao Crkvi toliko mnogo darova koji je čine lijepom i opremljenom za svako dobro djelo (usp. Lumen gentium, 12).

Nužno je govoriti o vlastitoj povijesti radi očuvanja identiteta živim, kao i radi jačanja jedinstva obitelji i osjećaja pripadnosti njezinih članova. Nije riječ o prekapanju po prošlosti ili njegovanju beskorisnih nostalgija, već o tome da se ponovno prisjetimo puta što su ga prošli prethodni naraštaji kako bismo u njima otkrili iskru nadahnuća, ideale, projekte, nosive vrijednosti i to u prvom redu utemeljiteljâ, utemeljiteljicâ i prvih zajednica. Na taj će se način ujedno posvijestiti i doznati kako se karizmu živjelo tijekom duge povijesti, koju je kreativnost ona oslobađala, s kojim se teškoćama morala nositi i kako se te teškoće prebrodilo. Moći će se otkriti nedosljednosti, koje su plod ljudske slabosti, a katkad također zaborava nekih bitnih aspekata karizme. Sve je to poučno i ujedno poziva na obraćenje. Kazivati vlastitu povijest znači uzdizati hvalu Bogu i zahvaljivati mu za sve njegove darove.

Zahvalni smo mu na poseban način za ovih posljednjih pedeset godina nakon Drugog vatikanskog koncila, koji je predstavljao »nalet vjetra« Duha Svetoga za čitavu Crkvu. Zahvaljujući Koncilu posvećeni je život ostvario plodni hod obnove koji je, sa svojim svjetlima i svojim sjenama, bio vrijeme milosti, označeno prisutnošću Duha Svetoga.

Neka ova Godina bude prigoda i da se ponizno, i ujedno s velikim pouzdanjem u Božju ljubav (usp. 1 Iv 4, 8), prizna vlastitu krhkost i da je se živi kao iskustvo Gospodinove milosrdne ljubavi; neka to bude prigoda da se snažno dovikne svijetu i radosno svjedoči svetost i vitalnost koji su prisutni kod velikog broja onih koji su pozvani nasljedovati Krista u posvećenom životu.

2. Ova nas Godina nadalje poziva da živjeti sadašnjost s velikom ljubavlju. Zahvalno sjećanje na prošlost potiče nas, u pomnom osluškivanju onoga što Duh Sveti danas govori Crkvi, na sve savršeniji način ostvarivati konstitutivne aspekte našeg posvećenog života.

Od početaka prvog monaštva, pa sve do današnjih »novih zajednica«, svaki je oblik posvećenog života plod poziva Duha na nasljedovanje Krista kako je predloženo u evanđelju (usp. Perfectae caritatis, 2). Za utemeljitelje i utemeljiteljice apsolutno pravilo je bilo evanđelje, sva ostala pravila bit će tek izraz evanđelja i sredstvo koje pomaže živjeti ga u punini. Njihov je ideal bio Krist, prionuti uza nj čitavim bićem, sve dotle da se može s Pavlom reći: »Ta meni je živjeti Krist« (Fil 1, 21); jedini je smisao zavjeta bio odjelotvoriti tu ljubav ispunjenu zanosom.

Pitanje koje smo si pozvani postaviti u ovoj Godini glasi: dopuštamo li se i na koji način i mi interpelirati evanđeljem; je li ono doista »uputa« za svakodnevni život i za izbore koje smo pozvani učiniti? Ono je zahtjevno i traži da se živi s radikalnošću i iskrenošću. Nije dovoljno samo čitati evanđelje (ipak, čitanje i proučavanje su iznimno važni), nije dovoljno samo nad njim razmatrati (i mi to činimo s radošću svakoga dana). Isus od nas traži da ga provodimo u djelo, da živimo te njegove riječi.

Je li Isus – moramo se nadalje zapitati – doista prva i jedina ljubav, kao što smo to čvrsto naumili prilikom polaganja naših zavjeta? Jedino ako je tome tako, možemo i moramo ljubiti u istini i milosrđu svaku osobu koju susrećemo na svom putu, jer smo od Njega naučili što je ljubav i kako ljubiti: znat ćemo ljubiti jer ćemo imati srce jednako njegovom.

Naši su utemeljitelji i utemeljiteljice osjećali u sebi suosjećanje koje je obuzelo Isusa kada je vidio mnoštvo koje je bilo kao raspršene ovce bez pastira. Kao što je Isus, nošen tim suosjećanjem, darivao svoju riječ, ozdravljao bolesne, davao jesti kruh, prinio sam svoj život, tako su se utemeljitelji stavljali u službu ljudskog roda kojem ih je Duh poslao, na najrazličitije načine: molitvom, propovijedanjem evanđelja, katehezom, poučavanjem, služenjem siromašnima, bolesnima… Maštovitost ljubavi nije poznavala granica i znala je otvarati bezbrojne putove za nošenje daha evanđelja u kulture i najrazličitije društvene sredine.

Godina posvećenog života nam postavlja pitanje o vjernosti misiji koja nam je povjerena. Odgovaraju li naše službe, naša djela, naše prisutnosti onome što je Duh Sveti tražio od naših utemeljitelja, jesu li prikladne za postizanje njihovih ciljeva u današnjem društvu i Crkvi? Postoji li nešto što moramo mijenjati? Imamo li istu veliku ljubav prema našem narodu, jesmo li mu blizu do te mjere da dijelimo njegove radosti i boli, tako da uistinu možemo shvatiti potrebe i pružiti svoj doprinos da na njih odgovorimo? »Ista velikodušnost i samoodricanje koji su potaknuli utemeljitelje – tražio je već sveti Ivan Pavao II. – moraju pokretati vas, njihove duhovne sinove, da održavate živima karizme da se one, istom onom snagom Duha Svetoga koji ih je pobudio, nastave obogaćivati i prilagođavati, ne gubeći svoj istinski značaj, kako biste se stavili u službu Crkve i priveli punini uspostavu njegova Kraljevstva«1.

U sjećanju na početke izlazi na vidjelo još jedan sastavni dio projekta posvećenog života. Utemeljitelji i utemeljiteljice su bili očarani jedinstvom Dvanaestorice s Isusom kao i zajedništvom kojim se odlikovala prva jeruzalemska zajednica. Osnivanjem vlastite zajednice svi su oni kanili ponovno stvoriti te evanđeoske modele, gdje će svi biti jedno srce i jedna duša, uživati Gospodinovu prisutnost (usp. Perfectae caritatis,15).

Živjeti sadašnjost s velikom ljubavlju znači postati »prekaljeni u zajedništvu«, »svjedoci i tvorci onog 'plana zajedništva' koje je na vrhuncu čovjekove povijesti po Božjem naumu«2. U društvu sukoba, teškog suživota među različitim kulturama, tlačenja slabih, nejednakosti, pozvani smo pružiti konkretni model zajedništva koji, kroz priznavanje dostojanstva svake osobe i dijeljenje dara kojeg svaki može biti nositelj, omogućuje živjeti bratske odnose.

Budite dakle muškarci i žene zajedništva, odvažite se da budete prisutni ondje gdje postoje razlike i napetosti, i budite vidljivi znak prisutnosti Duha Svetoga koji ulijeva u srca veliku ljubav da svi budemo jedno (usp. Iv 17, 21). Živite mistiku susreta: »sposobnost čuti, slušati druge osobe. Sposobnost zajedničkog traženja puta, metode«3, puštajući da vas u tome prosvjetljuje odnos ljubavi među Božanskim osobama (usp. 1 Iv 4,8) kao model svakog interpersonalnog odnosa.

 

3. Prigrliti budućnost s nadom želi biti treći cilj ove Godine. Poznate su nam teškoće s kojima suočava posvećeni život u svojim različitim oblicima: opadanje zvanjâ i starenje, napose u zapadnom svijetu, ekonomski problemi kao posljedica teške ekonomske krize, izazovi internacionalizacije i globalizacije, zamke relativizma, marginalizacija i društvena beznačajnost… Upravo u tim nesigurnostima, koje dijelimo s mnogim našim suvremenicima, ostvaruje se naša nada, plod vjere u Gospodina povijesti koji nam nastavlja ponavljati: »Ne boj… se: jer ja sam s tobom« (Jr 1, 8).

Nada o kojoj govorimo ne temelji se na brojevima ili djelima, nego na Onome u kojeg smo stavili svoje pouzdanje (usp. 2 Tim 1, 12) i kojem »ništa nije nemoguće« (Lk 1, 37). To je nada koja ne razočarava i koja će omogućiti posvećenom životu da nastavi ispisivati veliku povijest u budućnosti, koju moramo uvijek imati pred očima, svjesni da nas prema njoj odlučno vodi Duh Sveti kako bi nastavio s nama činiti velike stvari.

Ne podlegnite napasti brojeva i djelotvornosti, a još manje napasti da se uzdate u vlastite snage. Istražujte obzore svoga života i sadašnjeg trenutka »u budnom bdjenju«. S Benediktom XVI. vam ponavljam: »Ne pridružujte se zlogukim prorocima koji naviještaju svršetak ili besmisao posvećenog života u današnjoj Crkvi; radije se zaodjenite Isusom Kristom i zaogrnite oružjima svjetlosti – kao što poziva sveti Pavao (usp. Rim 13, 11-14) – te ostanite budni i bdijte«4. Nastavimo i uvijek se iznova vraćajmo na svoj put s povjerenjem u Gospodina.

Obraćam se poglavito vama, mladi. Vi ste sadašnjost zato što već aktivno živite u krilu svojih ustanova, pružajući presudan doprinos svježinom i velikodušnošću svog opredjeljenja. Vi ste istodobno i njihova budućnost jer ćete ubrzo biti pozvani preuzeti vodeću ulogu u animaciji, izgradnji (formaciji), služenju, misiji. U ovoj ćete Godini vi voditi glavnu riječ u dijalogu sa starijim naraštajem. U bratskom zajedništvu moći ćete se obogatiti njegovim iskustvom i mudrošću i, istodobno, moći ćete mu dozvati u svijest ideale koje je upoznao na početku svog redovničkog života, pružiti polet i svježinu svog zanosa, te ćete tako zajedničkim snagama iznjedriti nove načine življenja evanđelja i sve prikladnije odgovore na potrebe za svjedočenjem i naviještanjem.

Raduje me saznanje da ćete vi mladi iz različitih ustanova imati prigode za svoje susrete. Neka susret postane uobičajeni put zajedništva, uzajamne potpore i jedinstva.

 

II – Očekivanja za Godinu posvećenog života

Što napose očekujem od ove Godine milosti posvećenog života?


1. Prije svega da bude uvijek istina ono što sam jednom rekao: »Gdje god su redovnici ondje je radost«. Pozvani smo iskusiti i pokazati da je Bog sposoban ispuniti naše srce i učiniti nas sretnima, te nema potrebe tražiti drugdje našu sreću; da istinsko bratstvo življeno u našim zajednicama jača našu radost; da nas naš potpuni dar u služenju Crkvi, obiteljima, mladima, starijima, siromašnima ostvaruje kao osobe i daje puninu našem životu.

Da među nama ne bude tužnih lica, nesretnih i nezadovoljnih osoba, jer »nasljedovanje s tugom na licu je žalosno nasljedovanje«. I mi, kao i svi drugi muškarci i žene, doživljavamo teškoće, noći duha, razočaranja, bolesti, opadanje snaga zbog starenja. Upravo u ovome morali bismo pronaći »savršenu radost«: naučiti prepoznati Kristovo lice koji je bio u svemu sličan način te dakle iskusiti radost znajući da smo slični njemu koji, iz ljubavi prema nama, nije se sustezao podnijeti križ.

U društvu koje se razmeće kultom efikasnosti, salutizma, uspjeha i koje marginalizira siromašne i isključuje »gubitnike«, možemo, svojim životom, svjedočiti istinu svetopisamskih riječi: »kad sam slab, onda sam jak« (2 Kor 12, 10).

Na posvećeni život možemo primijeniti ono što sam napisao u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium, navodeći jednu homiliju Benedikta XVI.: »Crkva ne raste kroz prozelitizam već 'privlačnošću'« (br. 14). Dà, posvećeni život ne raste ako organiziramo lijepe kampanje za promicanje zvanja, već ako djevojke i mladići koji nas susretnu osjete privlačnost prema duhovnom zvanju, ako vide da smo sretni muškarci i žene! Isto tako apostolska djelotvornost posvećenog života ne ovisi o djelotvornosti i snazi sredstava koja se koriste. Vaš je život taj koji mora govoriti, život koji zrači radošću i ljepotom življenja evanđelja i nasljedovanja Krista.

Ponavljam i vama ono što sam rekao crkvenim pokretima na proteklom duhovskom bdjenju: »Vrijednost Crkve, u osnovi, je živjeti evanđelje i davati svjedočanstvo naše vjere. Crkva je sol zemlje, ona je svjetlo svijeta, pozvana je uprisutniti u društvu kvasac Božjeg kraljevstva i ona to čini prije svega svojim svjedočanstvom, svjedočenjem bratske ljubavi, solidarnosti i dijeljenja« (18. svibnja 2013.).


2. Očekujem da »probudite svijet«, jer je proroštvo karakteristično obilježje posvećenog života. Kao što sam poručio generalnim poglavarima: »evanđeoska radikalnost nije svojstvena samo redovnicima: ona se traži od svih. Ali redovnici slijede Gospodina na poseban način, na proročki način«. Ovo je prioritet koji se danas traži: »biti proroci koji svjedoče kako je Isus živio na ovoj zemlji… Nikada se redovnik ne smije odreći proroštva« (29. studenog 2013.).

Prorok prima od Boga sposobnost proniknuti povijest u kojoj živi i tumačiti događaje: on je nalik straži koja bdije noću i zna kada će svanuti (usp. Iz 21, 11-12). Poznaje Boga i poznaje muškarce i žene svoju braću i sestre. Sposoban je razlučivati kao i prokazivati zlo grijeha i nepravde, jer je slobodan, ne smije odgovarati drugim gospodarima osim Bogu, nema drugih interesa osim Božjih. Prorok je redovito na strani siromaha i nezaštićenih, jer zna da je sâm Bog na njihovoj strani. Očekujem dakle da ne održavate živim »utopije«, već da znate stvarati »druga mjesta«, gdje se živi evanđeoska logika dara, bratstva, prihvaćanja različitosti, uzajamne ljubavi. Samostani, zajednice, duhovni centri, citadele, škole, bolnice, obiteljski domovi i sva ona mjesta koja su nastala kao plod karizmatske ljubavi i kreativnosti i koja će i dalje nastajati s daljnjom kreativnošću moraju sve više postajati kvasac za društvo nadahnuto na evanđelju, »grad na gori« koji govori o istini i snazi Isusovi riječi.

Ponekad, kao što se dogodilo Iliji i Joni, može doći napast da pobjegnemo, da izbjegavamo zadaću proroka, jer je previše zahtjevna, jer smo umorni, razočarani rezultatima. Ali prorok zna da nije nikada sam. I nama, kao i Jeremiji, Bog jamči: »Ne boj… se: jer ja sam s tobom da te izbavim« (Jr 1, 8).

 

3. Redovnici i redovnice, kao i sve druge posvećene osobe, naziva se, kao što sam maloprije podsjetio, »prekaljenima u zajedništvu«. Očekujem zato da »duhovnost zajedništva«, na koju je pokazao Ivan Pavao II., postane stvarnost te da vi budete prvi koji će postati svjesni »velikog izazova koji je pred nama« u ovom novom tisućljeću: »učiniti Crkvu domom i školom zajedništva«5. Uvjeren dam da ćete u ovoj Godini ozbiljno raditi na tome da ideal bratstva kojeg su težili postići utemeljitelji i utemeljiteljice raste na raznim razinama, kao u koncentričnim krugovima.

Zajedništvo se ostvaruje prije svega u pojedinim zajednicama svake ustanove. U vezi s tim vas pozivam da ponovno pročitate moje česte istupe u kojima se ne umaram ponoviti da su kritike, ogovaranja, zavisti, ljubomore, antagonizmi stavovi kojima nema mjesta u našim kućama. Kada su te pretpostavke ispunjene hod ljubavi koji se otvara pred nama je malne beskonačan, jer se tada teži uzajamnom prihvaćanju i pažnji, provodi se u djelo zajedništvo materijalnih i duhovnih dobara, bratsko ispravljanje, poštivanje prema slabijima… To je »'mistika' zajedničkog života«, koja naš život čini »svetim putovanjem«6. Moramo također preispitati odnos među osobama koje pripadaju različitim kulturama, s obzirom na to da naše zajednice postaju sve više internacionalne. Kako dopustiti svakome da se izražava, da bude prihvaćen sa svojim specifičnim darovima, da postane u punini suodgovoran?

Očekujem nadalje da se poveća zajedništvo među članovima različitih ustanova. Ne bi li ova Godina trebala biti prilika da se s većom hrabrošću izađe iz granica vlastite ustanove kako bi se zajednički stvaralo, na lokalnoj i općoj razini, zajedničke projekte formacije, evangelizacije, socijalnih djelovanja? Na taj će se način moći djelotvornije pružiti stvarno proročko svjedočenje. Zajedništvo i susret među različitim karizmama i zvanjima je hod nade. Nitko ne gradi budućnost tako da se izolira, niti isključivo vlastitim snagama, već tako da se prepozna u istini zajedništva koje se uvijek otvara susretu, dijalogu, slušanju, uzajamnom pomaganju i štiti nas od bolesti autoreferencijalnosti.

Istodobno, posvećeni je život pozvan težiti iskrenoj sinergiji među svim pozivima u Crkvi, počevši od prezbiterâ i laikâ, odnosno »da omogući rast duhovnosti zajedništva prije svega u vlastitoj sredini, a zatim u samoj crkvenoj zajednici i preko njezinih granica«7.


4. Očekujem, nadalje, od vas ono što tražim od svih članova Crkve: izaći iz samih sebe i poći na egzistencijalne periferije. »Pođite po svem svijetu« bile su posljednje riječi koje je Isus uputio svojima i koje nastavlja upućivati danas svima nama (usp. Mk 16, 15). Postoji čitav jedan svijet koji čeka: osobe koje su izgubile nadu, obitelji u teškoćama, napuštena djeca, mladi kojima je oduzeta budućnost, bolesnici i starije napuštene osobe, bogati siti dobrima i s prazninom u srcu, muškarci i žene u traženju smisla života, oni koji žeđaju za Bogom…

Ne budite prignuti nad samima sobom, ne dopustite da vas uguše male zadjevice u kući, ne ostanite zatvorenici svojih problema. Ovi će se riješiti ako budete išli van pomagati drugima da riješe svoje probleme i naviještaju radosnu vijest. Naći ćete život darivajući život, naći ćete nadu dajući nadu, ljubav ljubeći.

Očekujem od vas konkretne geste prihvaćanja izbjeglica, blizine siromašnima, kreativnosti u katehezi, u naviještanju evanđelja, u uvođenju u molitveni život. Samim tim nadam se da će doći do racionalizacije struktura, ponovnog korištenja velikih kuća za djela koja više odgovaraju sadašnjim potrebama evangelizacije i karitasa, te prilagodbe djelâ novim potrebama.


5. Očekujem da se svi oblici posvećenog života propitkuju o onome što Bog i današnji svijet traže.

Samostani i grupe kontemplativnog usmjerenja mogli bi dogovarati međusobne susrete, odnosno povezivati se na najrazličitije načine sa ciljem uzajamne razmjene iskustava o molitvenom životu, o tome kako rasti u zajedništvu sa čitavom Crkvom, kako podupirati progonjene kršćane, kako prihvaćati i pratiti oni koji teže intenzivnijem duhovnom životu ili trebaju duhovnu ili materijalnu potporu.

Isto će moći činiti karitativne ustanove, posvećene poučavanju, promicanju kulture, zatim one koje su prionule naviještanju evanđelja ili vrše pojedine pastoralne službe, te svjetovne ustanove u njihovoj kapilarnoj prisutnosti u društvenim strukturama. Maštovitost Duha Svetoga je iznjedrila tako različite načine života i djela koje nije moguće lako nabrojiti ili uklopiti u unaprijed sastavljene obrasce. Nije mi stoga moguće referirati se na svaki pojedini karizmatski oblik. Ipak, nitko ne bi smio u ovoj Godini izmaknuti ozbiljnom preispitivanju o svojoj prisutnosti u životu Crkve i o načinu na koji odgovara na stalna i nova pitanja koja se uzdižu oko nas, na vapaj siromašnih.

Jedino u toj pozornosti na potrebe svijeta i u poučljivosti poticajima Duha, ova će se Godina posvećenog života pretvoriti u istinski kairòs, Božje vrijeme bogato milošću i preobrazbom.

 

III – Obzorja Godine posvećenog života


1. Ovim svojim pismom, osim posvećenim osobama, obraćam se i vjernicima laicima koji, s njima dijele ideale, duh, poslanje. Neke redovničke ustanove imaju u vezi s tim drevnu tradiciju, drugi pak tek nedavna iskustva. Doista, oko svake redovničke obitelji, kao i oko družbi apostolskog života i samih svjetovnih ustanova, postoji veća obitelj, »karizmatska obitelj«, koja obuhvaća više ustanova koje se prepoznaju u istoj karizmi, i poglavito Kristove vjernike laike koji se osjećaju pozvanima, upravo u svojem laičkom staležu, pripadati istoj karizmatskoj stvarnosti.

Potičem i vas, laici, da živite ovu Godinu posvećenog života kao milost koja vas može učiniti svjesnijima primljenog dara. Slavite je sa čitavom »obitelji«, da biste zajedno rasli i odgovorili na pozive Duha Svetoga u današnjem društvu. U nekim prigodama, kada se u ovoj godini budu organizirali zajednički susreti posvećenih osoba različitih ustanova, pobrinite se da i vi budete ondje prisutni kao izraz jednog Božjeg dara, tako da upoznate iskustva drugih karizmatskih obitelji, drugih skupina laika te se tako uzajamno obogaćujete i podupirete.

 

2. Godina posvećenog života ne tiče se samo posvećenih osoba, već čitave Crkve. Obraćam se tako čitavom kršćanskom narodu da postane sve više svjestan dara kojeg predstavlja prisutnost tolikih posvećenih muškaraca i žena, tih baštinika velikih svetaca koji su istkali povijest kršćanstva. Što bi bila Crkva bez svetog Benedikta i svetog Bazilija, bez svetog Augustina i svetog Bernarda, bez svetoga Franje i svetog Dominika, bez Ignacija Loyolskog i svete Terezije Avilske, bez svete Anđele Merici i svetog Vinka Paulskog? Taj je popis gotovo beskonačan, seže sve do svetog Ivana Bosca i blažene Terezije iz Kolkate. Blaženi Pavao VI. je rekao: »Bez toga konkretnog znaka, ljubav koja pokreće čitavu Crkvu našla bi se u opasnosti da ohladi, spasenjski paradoks evanđelja da otupi, 'sol' vjere da se razvodni u svijetu koji prolazi kroz razdoblje sekularizacije« (Evangelica testificatio, 3).

Pozivam dakle sve kršćanske zajednice da u ovoj Godini prije svega zahvaljuju Gospodinu i sa zahvalnošću se spominju primljenih dobara i koja i dalje primamo po svetosti utemeljitelja i utemeljiteljica i vjernosti vlastitoj karizmi tolikih posvećenih osoba. Pozivam vas da se svi okupite oko posvećenih osoba, da se radujete zajedno s njima, da dijelite s njima teškoće, da s njima surađujete, koliko je to moguće, u ostvarivanju njihove službe i njihova djela, koji su u konačnici služba i djelo čitavo Crkve. Dajte da osjete ljubav i toplinu čitavog kršćanskog naroda.

Blagoslivljam Gospodina zbog sretne podudarnosti Godine posvećenog života sa Sinodom o obitelji. Obitelj i posvećeni život su pozivi koji nose bogatstva i milost za sve, prostori humanizacije u izgrađivanju vitalnih odnosa, mjesta evangelizacije. Oni se mogu uzajamno pomagati.

 

3. Ovim svojim pismom usuđujem se obratiti također posvećenim osobama i članovima bratstava i zajednica koji pripadaju Crkvama čija se tradicija razlikuje od katoličke. Monaštvo je baština nepodijeljene Crkve i još je uvijek veoma živo kako u pravoslavnim Crkvama tako i u Katoličkoj crkvi. Na njemu se, kao i na drugim kasnijim iskustvima iz razdoblja u kojem je zapadna Crkva bila još uvijek ujedinjena, nadahnjuju slične inicijative ponikle na tlu crkvenih zajednica reformacije, koje su zatim nastavile rađati u svome krilu daljnje izraze bratskog zajedništva i služenja.

Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života isplanirala je inicijative kojima je cilj omogućiti susrete pripadnika iskustava posvećenog i bratskog života različitih Crkava. Toplo preporučujem te susrete kako bi poraslo međusobno poznavanje, poštivanje, uzajamna suradnja, tako da ekumenizam posvećenog života bude na pomoć sveobuhvatnom hodu prema jedinstvu među svim Crkvama.


4. Ne smijemo zatim zaboraviti da je fenomen monaštva i ostalih izraza redovničkog bratstva prisutan u svim velikim religijama. Ne nedostaje, čak i ustaljenih, iskustava dijaloga među monaškim zajednicama Katoličke crkve i nekih velikih religijskih tradicija. Nadam se da će Godina posvećenog života biti prigoda za ocjenjivanje prijeđenog puta, za senzibiliziranje posvećenih osoba na tome polju, kako bi se preispitali koje daljnje korake treba poduzeti prema sve dubljem uzajamnom poznavanju i oko suradnje na svim zajedničkim područjima služenja ljudskom životu.

Zajednički hod je uvijek jedno obogaćenje i može utrti nove putove odnosima između narodâ i kulturâ koji su u ovom razdoblju obilježeni silnim teškoćama.


5. Obraćam se na kraju na poseban način mojoj braći u biskupstvu. Neka ova Godina bude prigoda da se od srca i s radošću prihvati posvećeni život kao duhovno bogatstvo koje pridonosi dobru čitava Kristova tijela (usp. Lumen gentium, 43) a ne samo redovničkih obitelji. »Posvećeni život je dar Crkvi, rađa se u Crkvi, raste u Crkvi, sav je usmjeren na Crkvu«8. Zbog toga, kao dar Crkvi, to nije izdvojena ili marginalna stvarnost, već joj intimno pripada, u samom je srcu Crkve kao odlučujući čimbenik njezina poslanja, budući da izražava duboku narav kršćanskog poziva i težnju čitave Crkve Zaručnice prema jedinstvu s njezinim Zaručnikom; dakle »nepobitno pripada njezinu životu i svetosti« (isto, 44).

U tome kontekstu pozivam vas, pastire partikularnih Crkava, na posebnu brižnu skrb u promicanju u vašim zajednicama različitih karizmi, bilo onih čiji korijeni sežu u prošlost bilo novih, podupirući, animirajući, pomažući u razlučivanju; s nježnošću i ljubavlju budite bliski onim posvećenim osobama koje se nalaze u situacijama patnji i slabosti, i, prije svega, prosvjetljujte svojim učenjem Božji narod o vrijednosti posvećenog života tako da u Crkvi zablista njegova ljepota i svetost.

Povjeravam Mariji, Djevici slušanja i kontemplacije, prvoj učenici svoga ljubljenog Sina, ovu Godinu posvećenog života. U nju, ljubljenu Očevu kćer urešenu svim darovima milosti, gledamo kao u nenadmašni uzor onog nasljedovanja u ljubavi prema Bogu i u služenju bližnjemu.

Zahvalan već sada zajedno s vama za darove milosti i svjetla kojima će nas Gospodin obogatiti, sve vas pratim apostolskim blagoslovom.


Iz Vatikana, 21. studenog 2014., spomendan Prikazanja Blažene Djevice Marije.

FRANJO


 

 

 

 

 

_______________________

 

1 Apost. pismo Los caminos del Evangelio, redovnicima i redovnicama Latinske Amerike u prigodi 500. obljetnice evangelizacije novoga svijeta, 29. lipnja 1990., 26.

2 Sveta kongregacija za redovnice i svjetovne ustanove, Redovnici i promicanje čovjeka, 12. kolovoza 1980., 24.

3 Govor rektorima i učenicima papinskih zavodâ i konvikata, 12. svibnja 2014.

4 Homilija na blagdan Isusova prikazanja u hramu, 2. veljače 2013.

5 Apost. pismo Nadolaskom novog tisućljeća (Novo millennio ineunte), 6. siječnja 2001., 43.

6 Apost. pob. Evangelii gaudium, 24. studenog 2013., 87.

7 Ivan Pavao II., Posinod. apost. pob. Vita consecrata, 25. ožujka 1996., 51.

8 Nj.P. mons. J. M. Bergoglio, Intervent na Sinodi o posvećenom životu i njegovu poslanju u Crkvi i svijetu, XVI. opća kongregacija, 13. listopada 1994.

 

 

Hodogram

 CONGREGATIO

PRO INSTITUTIS VITAE CONSACRATAE

ET SOCIETATIBUS VITAE APOSTOLICAE

Posvećeni život

EVANĐELJE PROROŠTVO NADA

u današnjoj Crkvi

Godina posvećenog života

30. studenoga 2014. - 2. veljače 2016.

OTVARANJE

Molitveno bdijenje, 29. studenoga 2014.

Prva nedjelja Došašća, 30. studenoga 2014.

ZATVARANJE

Molitveno bdijenje, 1. veljače 2016.

Svjetski dan posvećenog života, 2. veljače 2016.

2014. - 2016.

A. VREMENA RAZMIŠLJANJA I DIJELJENJA na svjetskoj razini

1. Ekumenski susret redovnika i redovnica

RIM, 22.-24. siječnja 2014.

24. siječnja, molitveno bdijenje

2. Seminar za odgojitelje i odgojiteljice u posvećenom životu

Rim, 8. - 11. travnja 2015.

11. travnja, Molitveno bdijenje

3. Radionica za mlade redovnike i redovnice

Rim, 23. - 26. rujna 2015.

4. Sabor posvećenog života u jedinstvu

Posvećeni život u Crkvi -  Nasljedovanje evanđelja prema budućnosti

Rim, 24. siječnja – 2. veljače 2016.

B. Događaji posvećeni različitim skupinama

1. Za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života

Evanđeosko nasljedovanje trajni oblik života u Crkvi, prema budućnosti. Procesi koji su u tijeku.

Rim, 27. - 30. siječnja 2016.

2. Međunarodni simpozij

Za monaški život - Rim, 28. - 31. siječnja 2016.

Za svjetovne ustanove - Rim, 29. - 31. siječnja 2016.

Za Ordo virginum - Rim, 29. - 31. siječnja 2016.

C. Događaji koji će se zajednički slaviti

30. siječnja 2016. - Molitveno bdijenje u Sv. Petru: Proroštvo. Svetost. Mučeništvo - u svijetu
veljače 2016. - Audijencija kod Svetog Oca
veljače 2016. - Euharistijsko slavlje: Zatvaranje godine posvećenog života

HODOGRAM

Sedam događaja koji će se održati

na biskupijskoj / regionalnoj / nacionalnoj / kontinentalnoj razini

I.

ISTRAŽIVAČKE RADIONICE

U organizaciji papinskih sveučilištâ koja vode redovnički redovi o tematikama i quaestionis vezanim uz posvećeni život 50 godina od Drugog vatikanskog koncila.

II.

MEMORIA SANCTORUM posvećenog života

Stationes u mjestima od posebnog značenja za apostolat u svijetu.

III.

MEMORIA MARTYRUM 20. i 21. stoljeća

Stationes u mjestima posebnog svjedočenja u svijetu.

IV.

»CRKVA KOJA IZLAZI«

Putovi svjedočenja evanđelja koje utvrđuju i zajednički provode apostolske ustanove, družbe apostolskog života, monaške ustanove, svjetovne ustanove, ordo virginum, nove ustanove.

V.

SVJETSKI MOLITVENI LANAC MEĐU SAMOSTANIMA

Stationes u samostanima od posebnog značenja za monaštvo u svijetu.

VI.

VIA PULCHRITUDINIS

»Za jedno molim Jahvu, samo to ja tražim: da živim u domu Jahvinu sve dane života svoga, da uživam milinu Jahvinu i dom njegov gledam« (Ps 27, 4).

Umjetnički jezici u posvećenom životu za kontemplaciju i naviještanje istine i ljepote vjere.

VII.

STUDIM CIVCSVA-e (Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života)

On-line monaški odsjek za monahinje.

laudatoTV banner

ZAŠTITNICA TELEVIZIJE

zatitnica televizije

~~ KLARINA BAŠTINA~~

Klarina bastina

Pisma Generalnih ministara

~FRANJEVAČKI IZVORI~

Franjevaki izvori

PJESMA FRANJO I KLARA

franjo klara

~~ HVALA REDOVNIKA~~

RBA

bg

logo GP




Klarise Zagreb® ::: Design by Schima Web Studio